Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak IV · 1. veljače

O blaženom prezbiteru Wolfholdu, u Hohenwartu u bavarskoj

DE B. WOLFHLODO PRESBYTERO, HOHENWARTI IN BAVARIA

Sadržaj (6)
  1. Životopis kojeg je autor matej rader iz družbe isusove.
  2. Životopis sv. Ivana od rešetke, biskupa saint-maloa u francuskoj,
  3. Prikupljen iz raznih izvora.
  4. Strpljivost sv. Ivana u nevoljama.
  5. C poglavlje IV.
  6. Revnost sv. Ivana.

Summontorium, ili Alta-specula, kaže Bruschius u djelu Chronologia monasteriorum Germaniæ, njemački Hohenwart, nekoć slavna utvrda grofova od Taura (koji su u starini stanovali između Hala i Innsbrucka, te se po ovoj utvrdi nazivali i grofovima od Alte specule, ili Hohenwartskim, a tvrdi se da su osnovali i utvrdu Schrobenhausen), a sada pak otmjeni samostan redovnica benediktinskoga zavjeta i augsburške biskupije, na najljupkijem brežuljku uz rječicu Paar, osnovan je i iz utvrde u bogomolju, iz kuće lova i naslada u kuću molitava i časnih nastojanja pretvoren od Rapothona, grofa od Taura, i njegove supruge Hemme. Gotovo isto ima naš Matej Rader u 2. svesku djela Bavariae sanctae u djelu B. Richildis Vita: isto Wiguleus Hund u 2. svesku djela Metropolis, pod natuknicom Hohenwart; i Kristof Gewold. Također naš Andrija Brunner u djelu Annal. Boicor. 3. svesku, 11. knjizi, § 6 pripovijeda da je Rapoton obiteljski kaštel, koji je obitelji dao ime i bez sumnje je među najstarijima koje Bavarska može pokazati, pretvorio u djevojački samostan i posvetio svetijim nastojanjima. Dodaje da je on stajao još dok su Rimljani vladali u Vindeliciji, slavan pod imenom Summontorium. Aventin ga naziva Sumuntorium i Hochovartum u 2. knjizi djela Annal Boior. te kaže da je to selo i ženski samostan, nekoć snažno utvrđena tvrđava.

2 Isti svjedoči da su ovdje pohranjene mnoge kosti svetaca, za koje Bruschius i Hund prenose da se u određeno vrijeme 1. sveska za veljaču običavaju s velikim štovanjem pokazivati. Osim drugih nama nepoznatih, ondje se čuva tijelo bl. djevice Rihilde, o kojoj ćemo raspravljati 22. kolovoza, a u istome grobu i neke kosti sv. Julijane, djevice i mučenice iz družbe sv. Uršule: osim toga i tijelo bl. prezbitera Wolfholda, čiji životopis iz summontorijskih i scheyernskih spisa opisuje Rader. Njegovu dob ne navodi; piše samo da je živio poslije godine 1100.: kao onaj koji je boravio uz tu crkvu, posvećenu (kako se prenosi) godine 1074., čiji je glavni utemeljitelj grof Ortolf, sin Rapotonov, godine 1096. poveo neke bavarske čete u Siriju s Gotfridom Bouillonskim.

Životopis kojeg je autor matej rader iz družbe isusove.

U crkvi Summontorija s velikom se pobožnošću 1. veljače štuje Wolfhold, zaređen za više redove. Blizu kapele bl. Rihilde sa strane nalazi se nadgrobni kamen pričvršćen uz krilo crkve, unutar kojega je položen bl. Wolfhold, koji je nekoć služio uz ovu svetu crkvu i živio s velikom krepošću, imajući običaj svake noći ustajati, dolaziti do praga crkve, ulaziti kroz vrata božanski otvorena, i vraćati se nakon molitava, dok bi se vratnice same od sebe zatvarale nakon izlaska božanskoga muža. Zbog toga je, jednakim štovanjem kao i Rihilda, imao narod koji se molio na njegovu grobu: premda ni on ni ona nisu svečanim obredom ubrojeni u popis blaženika, svatko od njih zadovoljan privatnim štovanjem svoga naroda. Ovdje o njemu postoji prastari natpis:

Ovdje je pokojni Wolfhold koji je služio u redu. Hvala primjera je očita, koju očituju vrata crkve, dajući istinsko suglasje molitvama svećenika, često učvršćena molitvom Petrova su vrata otključana.

2 Ozdravljenja tijela koja je sv. Wolfhold raznih godina nakon smrti posvuda činio bila su mi pismeno dojavljena, od kojih ću izložiti samo jedno primjera radi, jer to nije svrha moga nauma. Godine 1591., šestoga dana prije ida rujanskih, u gradu Summontoriju, krojač odjeće, rodom iz sela Seibolstorfa, Stjepan, kojemu je zanat dao prezime, mučen teškim kamencem u mjehuru, neizmjerno se patio tako da nigdje nije nalazio mira. Kada je već ležao na samrti te je stoga očajavao za život, pozvani kirurzi radi liječenja odbili su staviti ruke na čovjeka te dobi (jer je već bio opterećen godinama i poodmakle starosti), osim ako se bolesnik ne ponudi kao žrtva smrti i ako im njegova smrt ne bude upisana u krivnju. Tjeskoban zbog te izjave, Stjepan je ipak, nagnan silinom boli, obećao da će biti u njihovoj vlasti, što god Božanstvo o njemu odlučilo. Stoga oni obećavaju da će doći sutradan rano ujutro, kako bi za njegov spas i po svojoj moći pokušali posljednje sredstvo. Bolesnik, gotovo izbezumljen od straha, cijelu je noć u snu gorio od nemira i neprestano kao pred očima vrtio pogibelj nadolazećega dana. Naposljetku, iscrpljen bolom i prestravljen strahom, obraća se Bogu poniznim molitvama te polaže zavjet da će, ako bude oslobođen tolikih zala, muka i krajnje životne pogibelji, golim koljenima uzbrdo dopuzati do samostana te Bogu i svecima, čiji se sveti pepeo ondje štuje, izreći hvale kolike god duša može obuhvatiti. Dok je to ponajviše razmatrao, u gluhu noć svlada ga san, poslan ne toliko od prirode koliko s neba, u kojem se bolesniku ukazala ova prikaza. Gleda prezbitera časna lica, u pratnji dviju djevica, kako ulazi k njemu. Vjerovao je da su djevice ukrašene mitrama, poput kraljevskih kruna: od kojih se jedna pojavljivala u redovničkome ruhu. Činilo se da svećenik oslovljava bolesnika i pita želi li biti izliječen; on odgovori: Zaista, časni oče, vidiš li silne muke i patnju nesretnika? Ako išta možeš, pomozi, molim te: spomen na dobročinstvo, dok budem živ, nikada neću odložiti. Ali ne ustručavaj se reći tko si. Ja sam, reče, Wolfhold, nekoć župnik ovoga mjesta, kojega zovu hebdomadarijem, i počivam pokopan u pobočju crkve; poslan s neba da te izliječim, kako bi se i mene smrtnici, među ostalim svecima čije se relikvije ovdje čuvaju, sjećali, i mene među njima jednako štovali. Od djevica koje pred sobom gledaš, jedna je sv. Rihilda, druga Julijana, koje su zatvorene u jednome grobu. Zatim Wolfhold naloži njima da Stjepana nakratko drže svezana, dok on sam izvadi kamen iz utrobe bolesnika; izvađeni kamen predaje Stjepanu u ruke, opomenuvši ga da se kao dužnik zavjeta razriješi obećanja; te s djevicama nestane. Stjepan, otresavši san, u desnici pronađe izvađeni prilično velik kamen, dozove ženu, s golemom zahvalnošću navijesti božansko dobročinstvo, sam zdrav, na zaprepaštenje kirurga sutradan, dopuže uz brdo u odjeći u kojoj je bio primio milost, ispuni zavjet te neprestanim propovijedanjem nemalo proslavi hvalu i slavu Wolfholda i svetih djevica. Više primjera iste vrste preskačem. Ovo je za obnovu spomena na sv. Wolfholda zasad dovoljno, kako bolesnici ne bi ostali u neznanju o liječniku kojemu se trebaju utjecati.

Životopis sv. Ivana od rešetke, biskupa saint-maloa u francuskoj,

Prikupljen iz raznih izvora.

Rođenje sv. Ivana. Način života.

Posljednji biskup crkve u Alethu u Armorikanskoj Britaniji, a prvi u Saint-Malou, bio je Ivan od Rešetke. Njega, kako piše naš Jakov Sirmond u djelu Notis ad Petri Cellensis epist. 15 lib. 1., stanovnici Saint-Maloa štuju kao sveca, te ga po nadimku nadjenutom od željeznih rešetaka koje okružuju njegov grob nazivaju sv. Ivanom od Rešetke. Kod Ivana Chenua u djelu Catalogo Epp. Macloviensium naziva se S. Joannes du Gril: kod Klaudija Roberta u djelu Gallia Christiana, B. Joannes de Craticula, de la Grille, ili du Gril. Da ga bude dopušteno častiti javnim bogoslužjem, premda još nije bio svečano uvršten u popis svetaca, ishodio je od vrhovnoga svećenika Lava X. biskup Saint-Maloa Dionizije Briçonnet, presveti muž, poslanik francuskoga kralja Franje I; koji je kod istoga pape postigao i to da se na bilo koji način može javno štovati i bl. Veronika iz Binasca u Milanu u samostanu sv. Marte, kako je vidljivo iz njegove bule koju smo objavili 14. siječnja prije životopisa iste svetice.

2 Ivan se u Crkvi u Saint-Malou štuje dvostrukim oficijem, kako ga nazivaju, čija ćemo čitanja niže navesti, 1. veljače, a ne 3., kako je napisao Gašpar Jongelin u 1. knjizi djela Notitiæ Abbatiar. Ord. Cisterc. pogrešno citirajući Alberta Velikoga iz Morlaixa, budući da ovaj navodi 1. veljače, kao i Andrija du Saussay u djelu Supplemento Martyrologii Gallicani, gdje ga slavi ovom otmjenom pohvalom: U Saint-Malou u Armorici spomen sv. Ivana biskupa, s nadimkom od Rešetke: koji je, dostojan izdanak cistercitskoga reda i najzaslužniji učenik svetoga Bernarda, dok je uporno bježao od svjetske slave i više želio ostati skriven, a prodirala su svjetla mnogostruke milosti kojom je bio obasjan, od obudovjele Crkve u Alethu bio zatražen za zaručnika i pastira, te po zapovijedi vrhovnoga svećenika Celestina II., premda protiv volje, uzdignut na tu katedru, obasjao ju je onim sjajem svetosti, apostolske revnosti, nauka i svake biskupske kreposti, kojima je svome svetom imenu priskrbio vječni ures. Toga naime blaženoga biskupa Petar od Cellea, onaj opat koji je poslije bio biskup Chartresa, nimalo malen ures učenih i pobožnih ljudi svoga vremena, u pismima upućenima njemu ozbiljno uzvisuje govoreći da je bio drugi Ilija svoga doba: a spominje da je bio biskup koji je neprestano izgarao ustrajnošću u naporima, brigom za Crkve, suosjećanjem s nevoljnima i pomirivanjem zavađenih. Da je bio revno zabrinut i za umnažanje vjere, zatiranje bezbožnosti, suzbijanje nepravde i potvrđivanje svete stege, pokazuju vlastita njegova pisma, puna pobožnoga duha, koja je poslao papi Eugenu III. radi očuvanja sretno započete obnove pariške crkve sv. Genoveve. Tom je revnošću, kako bi se sama Crkva u Alethu kojom je upravljao, smještena na nepovoljnu položaju, bolje uredila i sigurnije ustrajala u iskrenoj službi Božjoj, prenio je iz samoga Aletha, malena i slabo zaštićena grada, na otok Aaron: gdje je sada biskupsko sjedište i prostran grad obilježen imenom sv. Maklovija. Nije lako nabrojiti zasluge ovoga svetoga biskupa kojima se trudio promicati slavu Božju i dobrobit kršćanske zajednice. U vječnome se spomenu drži se njegovo ime, koje je, proslavljeno božanskim sjajem, sama Crkva u Saint-Malou prati častima prokušane svetosti. Jer na ovaj dan slavi njegov blagdan svečanim oficijem pod naslovom biskupa ispovjedaoca: njega je stoga prozvala od Rešetke, jer je, kada su iz njegova groba počeli izbijati znakovi višnje kreposti, iz štovanja na njegov grob postavljena rešetka, čijom bi se pomoću grobnica tolike svetosti sačuvala netaknutom od nečistoće prolaznika.

3 Toliko Saussay. No neke pojedinosti valja pomnije rasvijetliti. Da je bio cistercitski monah svjedoče također Sirmond u bilješci uz navedeno pismo Petra od Cellea i oficiji Saint-Maloa, kao i Albert i Jongelin. Čudno je da ni Hugo Ménard, točan pisac, u djelu Martyrol. Benedictino, u kojem zasluženo nabraja i cistercite, nije spomenuo ovoga sveca; ni Krizostom Henriquez u svome sjajnom djelu Menologio Cisterciensi, ni Arnold Wion u djelu ligno vitæ, osobito u 2. knjizi, 37. poglavlju, gdje od biskupa Aletha samo sv. Maklovija, ili Mahuta, prisvaja benediktinskom redu; s kojim pravom, vidjet ćemo drugdje. Niti se iz 16. pisma 1. knjige Petra od Cellea može dovoljno dokazati da je Ivan bio cistercit, gdje stoji ovo: Čudim se što ste napisali da ste lišeni zaštite našega presvetoga oca Bernarda. Naime, iz toga ne slijedi ništa više da je Ivan bio cistercit negoli sam Petar, koji je bio benediktinac. Niti to Nikola iz Clairvauxa (koji se nalazi u 12. svesku, 2. dijelu djela Bibliotheca PP.) ikakvim znakom nagovješćuje, bilo u 13. pismu napisanom u ime monaha Henrika za Ivana sv. Bernardu, bilo u 41. pismu pod osobom priora Rualena. Što reći na to da sam Ivan na istome mjestu u 21. pismu čini se nejasno ne skriva suprotno? Piše naime samome sv. Bernardu: Stoga, smješten među vaše klaravalske redovnike, očekujem vaš savjet kao savjet Božji. Zar ih ovdje ne bi nazvao svojom braćom? Zar svoj onaj Betlehem, koji mu je pružio kolijevku svetijega života, ne bi drukčije označio?

4 Jer ono što piše Albert, a po njemu Jongelin, da je ovom našem Ivanu bila povjerena opatska služba u samostanu Bégar, ili Bégard, u biskupiji Tréguier, osnovanom 1130. godine darežljivošću Stjepana, grofa od Penthièvrea, i njegove supruge Havoise; to nas nimalo ne uvjerava. Bégard, ili Putrida silva, kako piše Jongelin, kći je samostana L'Aumône, iz loze Cîteauxa, kako se kaže: kako bi mu onda bio dan opat iz Clairvauxa, gdje Albert piše da je Ivan pod sv. Bernardom obavio novicijat redovničkoga života? Isti prenosi da je odatle zatim pozvan da upravlja Buzayem, koji je kći Clairvauxa. Taj je samostan osnovao vojvoda Konan III., na molbu svoje majke Ermengarde, ili možda ona sama, uz sinov pristanak. Bila je to najpobožnija žena, te je u samostanu u Redonu također primila redovničko odijelo. Postoje dva pisma sv. Bernarda upućena njoj, 116. i 117., ovako naslovljena: Ljubljenoj u Kristu kćeri svojoj Ermengardi; nekoć uzvišenoj grofici, sada poniznoj službenici Kristovoj, Bernard opat Clairvauxa želi pobožnu naklonost svete ljubavi. Petar Le Baud u 25. poglavlju djela historiæ Britannicæ piše da su monasi pozvani iz Clairvauxa došli u Nantes u predvečerje svetih Petra i Pavla te ondje bili časno primljeni: njihov poglavar bio je Nivard (kojega naziva Vuardom, možda pogreškom prepisivača), rođeni brat sv. Bernarda, tadašnji prior Clairvauxa: njemu su Konan i majka dodijelili tu opatiju. Čini se ipak da Nivard njome nije dugo upravljao, jer se prenosi da je osme godine nakon toga bio poslan u Španjolsku i osnovao samostan La Espina, troškom Sanče, sestre cara Alfonsa, kojoj je sv. Bernard napisao 301. pismo. A Buzayu je bio postavljen Ivan, koji je zatim, napustivši upravu nad njim, otišao u samoću, odakle ga Bernard u 232. pismu nastoji pozvati natrag. Da je taj Ivan bio ovaj naš, i da ga je Ermengarda pozvala iz Bégara, Albert piše, ali ne dokazuje; to manje što u kronologiji sramotno griješi ili on sam ili prepisivač; dok kaže da je Buzay osnovan 16. lipnja 1136. i da je njime punih četrnaest godina upravljao Ivan, koji je ipak godine 1140. postao biskup Aletha.

5 Augustin du Paz, Klaudije Robert i Le Baud prenose da je Ivan, kada je pozvan na katedru u Alethu, bio opat samostana Svetoga Križa regularnih kanonika u Guingampu. Odakle čini se slijedi da nije bio cistercit: jer nije vjerojatno da bi ozbiljan i svet muž, napustivši njihovu ustanovu, gotovo u samim povojima presvete kongregacije nepromišljeno prešao u drugi red. Albert priznaje da je Ivan bio opat toga samostana Svetoga Križa, ali kada je već bio biskup, te da je malo poslije brigu o njemu prenio na Mojsija. No du Paz i Bertrand d'Argentré prenose da je Stjepan III., sin Eudona koji je umro 1079. godine, preminuo 1138. godine, a Le Baud navodi 1137., ili možda početak sljedeće godine, što bi se prema računanju vremena tih doba, kada su Francuzi godinu započinjali od Uskrsa, moralo pripisati prethodnoj godini. Kako je uopće Stjepan mogao prisustvovati osnutku toga samostana kada je Ivan već bio biskup, urešen tom čašću 1140. godine, ako je umro dvije godine ranije? Le Baud i du Paz pišu da je Henrik, sin Stjepanov, bio još dječak kada su položeni temelji toga samostana te da je na poticaj roditelja na svojim ramenima donio prvi E kamen u njegove temelje. Sigurno nije bio dječak kada je Ivan stupio na biskupstvo, kao što je očito iz onoga što ti isti autori spominju, a mi ćemo niže ukratko dotaknuti. Što dakle? Je li možda Ivan prešao od kanonika k cistercitima, pa nakon što je nekoliko godina bio na čelu samostana Svetoga Križa, povjerio ga Mojsiju, a sam sagradio i vodio samostan u Bégaru? To pitanje rado prepuštamo upućenijima.

POGLAVLJE II. Biskupstvo sv. Ivana. Prijenos sjedišta. Isti Albert u izlaganju dobi sv. Ivana proturječi samome sebi, jer piše da je umro godine Kristove 1170., nakon što je svojom Crkvom upravljao 30 godina, a živio 68. Odakle bi se moglo zaključiti da je rođen 1101. godine. Pa ipak je isti prije naveo da je rođen 1098. godine: osim ako ipak nije htio napisati drukčije, kada dodaje da je rođen za pape Paskala II., koji je izabran tek u mjesecu kolovozu 1099. godine. No ubrzo potvrđuje tu istu svoju kronologiju, dok tvrdi da je u 23. godini života, a 1121. Kristovoj, postao monah. Također Le Baud u 1. poglavlju djela histor. Britan. piše, prema svjedočanstvu starih kronika, da je oko godine 1172. Ivan prenio sjedište iz Aletha: u 26. poglavlju, nedovoljno se sjećajući onoga što je prije napisao, kaže da je Ivan preminuo 1162. godine. Du Paz potvrđuje da je Ivan umro iste te godine 1162. F Da je sjedište sigurno preneseno ranije, bit će jasno iz onoga što će se reći niže, budući da je sv. Bernardu, koji je umro 1152. godine, Ivan uputio pismo o onome što je zbog toga razloga pretrpio od monaha samostana Marmoutier.

7 Isti Albert prenosi da su Ivanovi roditelji bili skromna imovinskoga stanja: a on sam brza uma i sposoban za znanosti; zbog čega je u kratkom vremenu postigao izvanredan napredak u književnosti. Le Baud u 26. poglavlju piše da je bio obdaren zadivljujućim znanjem. Petar od Cellea o njemu u 15. pismu 1. knjige kaže: posjeduje veliko poznavanje književnosti. Zatim Albert prenosi da je s navršene 23 godine u Clairvauxu odjenuo cistercitski habit te da ga je u redovničkoj stezi poučio sam sv. Bernard: da ga je on godine 1130. poslao u Britaniju grofu Stjepanu, te da je osnovao Bégar u biskupiji Tréguier, tri milje udaljen od Guingampa; zatim Buzay godine 1136. u biskupiji Nantes. O tome smo već ukratko raspravili: iscrpnije će raspraviti cisterciti te će ga ili sigurnijim svjedočanstvima prisvojiti sebi, ili prepustiti regularnim kanonicima, ne trebajući nikakva tuđega uresa oni koji tako višestruko sjaje vlastitim. Vjerojatnije je, kao što smo već pokazali, da je prije nego što

A nego što je Ivan preuzeo biskupstvo, Stjepan, grof od Penthièvrea, i njegova supruga Hadevisia, ili Havoisa, ili Havisa, osnovali samostan regularnih kanonika u Guingampu, ili Minguempu, ili Guenkampu. Prvi kamen koji je valjalo položiti u njegove temelje, njihov sin Henrik (ipak ne prvorođenac, kako želi Albert), još sasvim mladić, na poticaj pobožnih roditelja, prema predaji je nosio na svojim ramenima. Njemu je za opata postavljen Ivan: zatim, kada je on uzdignut na biskupstvo, Mojsije, kapelan grofice Havoise, kako pišu Le Baud i du Paz.

A Kada je preminuo Benedikt III., biskup Aletha, za kojega Klaudije Robert na temelju neke isprave samostana sv. Nikole u Angersu svjedoči da je još bio na životu 1140. godine, na njegovo je mjesto postavljen naš najpobožniji opat Ivan, kako navode Robert i du Paz. Albert kaže da se to dogodilo 1140. godine: Saussay gore navodi da je bilo za Celestina II., koji je stolovao od 25. rujna 1143. do 8. ožujka sljedeće godine. On je zatim, budući da se stari grad Aleth, slavan još od rimskih vremena, kako je vidljivo iz djela Notitia imperii, možda oslabljen prijašnjim ratovima, nije činio dovoljno sigurnim protiv novih nemira koje su sinovi Stjepana od Penthièvrea i drugi neprestano dizali, a svakako je već bio manje napučen, odatle prenio svoje biskupsko sjedište, uz odobrenje vojvode Konana, u susjedni grad, položajem mjesta utvrđeniji i već tada naseljen brojnim pučanstvom. Nalazi se na susjednom poluotoku, koji se nekoć nazivao otok Aaron, zato što je ondje britanski sv. Aaron nastavao neki maleni samostan, kako ćemo reći 22. lipnja uz njegov životopis, i 15. studenoga uz životopis sv. Maklovija ili Mahuta, po kojem se sada naziva Macloviopolis, ili grad Maklovijev, pučki Saint-Malo. U selu Guic-Aleth, ili iskrivljeno Quidaleth, postoje ostaci staroga Aletha, kao što smo rekli 13. siječnja uz životopis sv. biskupa Enogata. O tom prijenosu raspravlja većina pisaca britanske povijesti.

B

9 Na tom je otoku tada bila crkva posvećena sv. Vincentu, koju je (kako izvješćuje Albert) Benedikt III., biskup Aletha, godine 1108. darovao Vilimu, opatu samostana Marmoutier kod Toursa, a tu je darovnicu potvrdio papa Paskal II. Kada je dakle Ivan sebi izabrao tu crkvu za katedralnu, kako bi u njoj bila svetija stega ćudoređa i pobožnosti, uveo je u nju regularne kanonike onoga reda koji je tada cvjetao u pariškom samostanu sv. Viktora.

Strpljivost sv. Ivana u nevoljama.

Na koji je način Ivan zauzeo tu crkvu, i kojom su vlašću iz njezina posjeda izbačeni monasi samostana Marmoutier, te je li pridružen pristanak rimskoga prvosvećenika, zakonito upućenoga u pravo obiju strana, nama nije posve jasno. Odatle su svakako nastali najteži sporovi koji su izvanredno iskušali Ivanovu strpljivost, otegnuvši se na više godina, s promjenjivim ishodom, kako je vidljivo iz pisama Nikole iz Clairvauxa. Papa je stvar povjerio francuskim biskupima. Protiv njihove presude Ivan je, po savjetu sv. Bernarda, uložio priziv papi. Nema na svijetu svetijega sudišta ni sigurnijega utočišta nevinosti. Ipak se ponekad može dogoditi da, bilo zbog lukavih govora protivnika, mekših od ulja, bilo zbog neke pohlepe ili zavisti pojedinih službenika, oni koji traže pravdu ili ne budu odmah saslušani, ili se njihov slučaj odgađa dulje nego što bi željeli. I sama najtočnija uredba i poredak pravde, kao i mnoštvo poslova koje valja obaviti, donosi odgodu, koju ponekad kao nepravednu teško podnose čak i ljudi obdareni božanskom revnošću. To se dogodilo našem Ivanu, čija ljubav, premda strpljiva, ipak nije uvijek bila lišena svake muke i tjeskobe.

11. Što se dogodilo i kakvim je duhom to podnio, može se zaključiti iz njegova pisma sv. Bernardu, kod Nikole iz Clairvauxa u 21. pismu, koje glasi ovako: Svome ocu i ocu svih dobrih ljudi, Bernardu opatu Clairvauxa, brat Ivan, biskup Aletha, želi da i ovdje bude čašćen u svojim naporima i ondje proslavljen s anđelima. Kamo sreće da vas vidim, ne bih vam pisao: i moju bi bol ublažio i umirio pogled na vašu blagost. Ožalošćen sam naime u svojoj kušnji, premda mi je prema Mudracu sama nevolja za utjehu, ne zbog savjesti, nego kao bič. Znam naime da su sretno bijedni oni za koje je očito da nisu zaslužili ono što podnose. Stoga vam sam pišem ono što se oko mene zbiva, ipak ukratko, kako duljom stranicom ne bih zadržavao oči koje dugujete svijetu.

12 Nakon što je protiv mene izrečena presuda, po vašem sam savjetu pošao svome gospodinu, kojega je Gospodin postavio gospodarom doma svoga i knezom svega posjeda svoga. Ušavši k njemu, našao sam više suca negoli oca; manje milosrđa negoli strogosti. Pretekli su me naime ljudi iz samostana Marmoutier, i postali su jači od mene, davši svome glasu glas moći. Rekli su da sam izbjegao saslušanje biskupa, u čije me ruke on sam bio predao na saslušanje. Ne samo to, nego su iznijeli protiv mene sve što su god odakle mogli prikupiti, i saslušani su s velikim mirom. A kada sam bio spreman odbiti ili opovrgnuti ono što se govorilo, Sudac sveopće Crkve nije me htio saslušati. Neka mu se to ne upiše u grijeh. Štoviše, na bol mojih rana dodao je novu, poslavši me natrag onima kojima me i prije bio poslao, a koje sam dijelom smatrao pristranima: i još je njegova ruka ispružena, jer sam suspendiran pristupio k njemu, i suspendiran od njega otišao.

13 I premda nisam svjestan ničega od onoga što su oni zlobno skovali protiv mene, ipak strpljivo podnosim presudu, premda ne rado. Znam naime da sam zaslužio teže stvari nego što ih trpim, kao sluga koji zlo radi i dostojan je svake srdžbe. Pa ipak, ja čovjek najmanjega imetka i još manjega razuma, zapao sam u tešku zadaću da napadnem one i uđem u parnicu s onima koji se uzdaju u svoju moć i hvale se mnoštvom svoga bogatstva. Stoga, smješten među vaše klaravalske redovnike, očekujem vaš savjet kao savjet Božji: jer nitko neće moći istrgnuti siromašnoga biskupa iz ruke jačih od njega, osim ako cijela vaša ruka ne stane nasuprot onima koji ga napadaju i pljačkaju. Gospodine oče, spreman sam i nisam smeten, da čuvam zapovijedi tvoje. I kamo sreće da se tvoja volja (ako je volja Gospodnja) ne razilazi s mojom voljom. Odluku svoga dostojanstva, ako smatrate dostojnim, javite svome sluzi: jer nema savjeta ni pomoći, osim kod vas i od vas, najljubljeniji oče.

14 Toliko on: koji stoga ne izlaže sam predmet spora jer je o njemu prije osobno razgovarao sa sv. Bernardom. On je sam zatim pošao k sv. Bernardu s preporučnim pismima klaravalskih redovnika, priora Rualena, Henrika, brata francuskoga kralja Luja VII., i također monaha Nikole: koji svi uzvisuju izvanrednu Ivanovu krepost. Rualen u 41. pismu sv. Bernardu piše ovako: Ovaj muž, siromašan biskup, prijatelj siromaha; i, što je još veće, ljubitelj siromaštva, dolazeći iz Rima, došao je k nama i preko nas, nadajući se da će vas naći s nama. Zadržali smo ga zajedničkom odlukom, kako zbog prisnosti kojom nam je vezan, tako i zbog potrebe, jer nije imao gdje bi naslonio glavu. Svi prijatelji postali su neprijatelji, svi bliski postali su protivnici: i ruka moćnika, sina odbačenih, otežala je svoju ruku nad njim. Kako je blago ulazio i izlazio s nama, i koliko zajedništvo ima sa siromaštvom, vidjele su naše oči. Nema savjeta, nema pomoći, pa ni utočišta, osim kod vas i u vama. Dolazi on sam k vama, a s njim i za njega i mi, ako ne tijelom, a ono duhom.

Ipak. Otvorite mu ono najšire krilo svoje očinske ljubavi: jer (osim ako se jako ne varamo) to je stvar Božja: a ako je Božja, onda je i naša i vaša. Svidio se svima nama zbog istine, blagosti i pravednosti, koje ga mogu preporučiti čak i neprijateljima. Ali ako se ovaj put vratite svojim klaravalskim redovnicima, dovedite ga sa sobom, i tada ćete vidjeti koliku brigu i nježnost gajimo zbog njegovih nevolja, itd.

15 Henrik pak, sin francuskoga kralja Luja Debeloga i brat Luja Mlađega, tada klaravalski monah, a poslije godine 1149. postavljen za biskupa Beauvaisa, kako prenose braća Sainte-Marthe, kod istoga Nikole iz Clairvauxa u 13. pismu među ostalim o Ivanu piše sv. Bernardu ovako: Revnost, priznajem, pali moju dušu za ovim siromašnim biskupom: koji je, jer je njegovao pravednost i htio pravičnost, udaren udarcem neprijatelja, okrutnom kaznom. Jer je htio sjediti na svome sjedištu i biskupu vratiti biskupska prava, to je najveći i prvi grijeh. Evo, ta se krv traži iz njegove ruke. Ako dakle išta mogu u očima Oca, štoviše jer mnogo mogu, obavite njegov posao onako kako znate da mu je korisno, itd.

B

16 Naposljetku i sam Nikola u 42. pismu ovako ga preporučuje Gotfridu, bilježniku sv. Bernarda: Svu dakle onu tajnu prisnosti koju za mene čuvaš u svojim grudima, neka iskusi gospodin biskup Aletha u svojoj stvari. Živi naime posve biskupski, nemajući u odjeći i ponašanju ništa primiješano od farizejske oholosti. Siromašan je i prijatelj siromaha, i, što je još veće, ljubitelj siromaštva. Ustali su protiv njega ljudi bez milosrđa, moja nekadašnja braća... Predan je siromašni biskup na volju svojim neprijateljima, i za suce je dobio one koje je smatrao sumnjivima; gdje s pravom može reći: I naši su neprijatelji suci. Jedno mu je ipak neosvojivo utočište ostalo, tvoj otac, štoviše i moj. Dodaje još više o iskrenosti sv. Bernarda i Ivanovim protivnicima; te napominje da je on, kada je polazio u Rim, imao preporučna pisma koja je napisao Gotfrid, dakako u Bernardovo ime; ali mu ona nisu nimalo koristila.

17 Naposljetku i prior Rivallisa ovako u 23. pismu kod istoga Nikole preporučuje Ivana Hugonu II., nadbiskupu Toursa, koji je kao njegov metropolit možda bio jedan od sudaca: Preporučujem vašoj svetosti gospodina biskupa Aletha: jer što god njemu učinite, nama je učinjeno. Vaša je slava štititi i častiti siromašnoga, i vašega, i takvoga biskupa.

C poglavlje IV.

Revnost sv. Ivana.

Nije vjerojatno da mu je sv. Bernard, kojega je prije uputio savjetom, uskratio svoju zaštitu. Papa dakle Eugen III., kod kojega je Bernard uživao najveću milost kao njegov učenik u Clairvauxu, ispitavši slučaj i uvidjevši Ivanovu svetost, dosuđuje njemu posjed Crkve u Saint-Malou, naloživši, kako piše Albert, monasima iz Toursa šutnju: za koje ipak kaže da su, kada je Eugen preminuo 1153. godine, pokrenuli novu parnicu protiv Ivana, tako da je zbog toga morao ponovno otputovati u Rim: no Anastazije IV. potvrdio je Eugenovu presudu, a ubrzo zatim, dok je on još bio u Rimu, i Hadrijan IV., koji je 3. prosinca 1154. godine naslijedio Anastazija.

19 Čim je papi Eugenu postala poznata Ivanova krepost, odmah se s njim povezao uskim prijateljstvom, svetac sa svecem. Kada je Eugen godine 1147. u Parizu u crkvu sv. Genoveve uveo regularne kanonike pozvane iz samostana sv. Viktora, kako ćemo opširnije reći 6. travnja uz životopis sv. Vilima iz Roskildea; zatim su opata Odona i ostale kanonike raznim klevetama napali čak i neki biskupi, o čemu mi pišemo D drugdje, tako da su se mnogi dobri ljudi bojali da ih kralj odatle ne protjera i ne vrati svjetovne kanonike pokvarena života koji su je prije držali; Ivan je uputio Eugenu pismo u korist regularnih kanonika, koje u djelu Gallia Christiana navodi Klaudije Robert, kao svjedočanstvo i njegove poniznosti i revnosti: Tko sam dakle ja, kaže, ili kakve važnosti, da se usuđujem makar na trenutak zadržati oči tolikoga veličanstva? Oprosti mi, Sveti Oče, oprosti, molim te: jer ova smjelost ne proizlazi iz oholosti. Ne mogu prešutjeti s kolikom se žuči moj duh obara na lažljive ljude, bestidne i pokvarene ljude, koji se nisu bojali oklevetati vaše sveto sjeme koje raste stostruko, hvalevrijedno djelo vaših ruku, nimalo neznatno slavno među veličanstvenim djelima Vaše Svetosti, naime promjenu pariške crkve sv. Genoveve koju je Bog izvršio po Vama kao po sebi ugodnome namjesniku, sinovi ljudski čiji su zubi oružje i strijele, a jezik oštar mač, oklevetati svetu zajednicu, govorim o opatu spomenutoga mjesta i braći. Ali (hvala Bogu) otkrivena je stranka zlonamjernika: i, na vaše nastojanje, očitovat će se protiv njih sud Gospodina koji pravedno sudi: jer vladanje sinova sv. Genoveve, ugodno i Bogu i ljudima, ne prestaje ispunjavati najboljim i ugodnim miomirisom nosnice ne samo onih koji su blizu, nego i onih koji su daleko. Toliko on.

20 Isti je izvanredno obnovio propalu stegu u samostanu sv. Mevena, vlašću rimskoga prvosvećenika, bilo možda istoga Eugena, bilo njegova prethodnika Lucija II., kako imaju oficiji Saint-Maloa. Taj se samostan u povelji vojvode Alana III. kod d'Argentréa u 3. knjizi, 28. poglavlju naziva Ecclesia S. Mariæ et S. Menenni et Judicaelis de Gadel, ili, kako se pučki kaže, Gaël. Osnovao ga je sv. Meven, o kojemu pišemo 21. lipnja, obnovio sv. kralj Judikael, koji je ondje bio i monah, pučki sv. Gicquel ili sv. Giguel, koji se štuje 16. prosinca, zatim ga je nakon što su ga srušili Normani ponovno sagradio vojvoda Alan III. oko godine Kristove 1000., a naposljetku je stegu u njemu obnovio sv. biskup Ivan oko godine 1150.

21 Naš se biskup nije morao boriti s monasima za dobrobit svoje Crkve ništa više nego sa svjetovnim ljudima koji su nepravedno prisvajali posjede te iste Crkve i Crkve u Alethu. Ta mu je stvar donijela velike napore i mržnju mnogih. Ipak je sve svladao nevjerojatnom postojanošću. Najteža od svih borbi bila je s Henrikom, sinom Stjepana III., grofa od Penthièvrea. Ovaj je, provevši mladost u najboljem redu pod očevom stegom, čim je otac preminuo, utonuo u svaku pokvarenost običaja, a osobito u bludnost. Kako bi joj se slobodnije posvetio, iz samostana Svetoga Križa u Guingampu protjerao je regularne kanonike i opata Mojsija, Ivanova nasljednika, presvetoga muža: te ga je prepisao u pravo i posjed opatice sv. Jurja u gradu Rennesu, a u međuvremenu ga predao ženama na stanovanje, te među njih smjestio svoju priležnicu, rođenu iz plemenita roda; kako se ništa ne bi protivilo njegovim požudama. Ta je stvar ubola presvetoga biskupa, koji, da ništa ne bi ostavio neiskušano, uputi priziv samome rimskom prvosvećeniku Eugenu. Ovaj je uputio pismo Henriku: potaknut njime, kao i pravodobnim opomenama našega biskupa, vratio je Mojsija i kanonike, poništivši darovnicu, a priležnicu udao za upravitelja Tréguiera. Tako otprilike bilježe Le Baud, d'Argentré, du Paz i Albert.

22 Zatim je Ivan, kako pišu Robert i du Paz, posvetio glavni oltar novoizgrađene opatije sv. Jakova u Montfortu 1156. godine. Montfort je, kako prenosi Franjo Ranchin u 2. svesku djela Descript. Europaæ, gradić u Britaniji, udaljen četiri milje od grada Rennesa, u biskupiji Saint-Malo. Albert piše da se on sam pobrinuo i da se taj samostan sagradi i da ondje, kao u Guingampu, postavi regularne kanonike. A baziliku u Saint-Malou izvanredno je ukrasio i proširio, dodavši kor koji se još i danas vidi, i to o vlastitom trošku, kako prenosi Ivan Chenu. umire.

23 Naposljetku, iscrpljen godinama i naporima, preminuo je iz ovoga smrtnog života godine 1163., pokopan u istome koru svoje crkve. Kada se poslije proslavio mnogim čudesima, vrhovni svećenik Lav X. odredio je da bude urešen častima nebesnika, kao što je prije napisano.

Životopis sv. Ivana iz Off. Eccl. Maclov.

Od redovnika biskup, uvodi regularne kanonike u svoju crkvu;
BIvan, prozvan od Rešetke po željeznoj rešetki koja okružuje njegov grob, ostavivši svjetske naslade od rane mladosti, prigrlio je cistercitski red pod učiteljem svetim Bernardom. Odakle je, prošavši nauk ljudskih i božanskih znanosti, izabran za biskupa Aletha, te nije odstupio od redovničkoga zavjeta; nego je odmah sebi na utjehu od pobožnih svećenika sretno ustanovio kanonički red prema Pravilu sv. Augustina i opsluživanju redovničke braće sv. Viktora u crkvi sv. Maklovija. Tolika je pak u njemu bila svetost da ga je još za života Petar, opat iz Cellea, nazivao svetim biskupom i slugom Božjim, hrabrim mužem, ljubiteljem siromaštva, punim ljubavi i svjetlom koje nikako nisu mogle zasjeniti suprotstavljene zapreke: a njemu je papa Lucije II. godine Gospodnje tisuću sto četrdeset i četvrte povjerio obnovu samostana sv. Mevena.

23 Kada su pak monasi samostana Marmoutier nedavno bili zauzeli crkvu sv. Maklovija, blaženi ih je Ivan (za čiji posao Nikola iz Clairvauxa svjedoči da je posao Božji) pozvao na sud Apostolske Stolice. Kada su pak i on i oni stali pred sudište Apostolske Stolice, pošto je sam slučaj pomno saslušan, a razlozi obiju strana spoznati potpunom istragom, Eugen III., koji je naslijedio Lucija, uzeo je samu katedralnu crkvu sv. Maklovija pod zaštitu sv. Petra i svoju, te je u nju sa svim posjedima koje je u to vrijeme posjedovala uveo samoga Ivana; naloživši monasima vječnu šutnju u ovoj parnici. Kada su pak oni ponovno obnovili već presuđeni spor, Anastazije IV. ponovno im je naložio vječnu šutnju te njima i njihovim nasljednicima oduzeo svaku mogućnost da istoga Ivana ili njegove nasljednike ponavljanjem ove parnice uznemiruju. Sve su to potvrdili i povlasticama osnažili Hadrijan IV. i Aleksandar III., u čija su vremena također pokušali ponovno uznemirivati božanskoga muža, koji je zbog toga tri i četiri puta bio prisiljen putovati u Rim: kao što i sam piše sv. Bernardu, čiji stil i revnost nasljeduje.

26 Smirivši tako oluju koja je bjesnjela osamnaest godina, sagradio je kor rečene crkve u Saint-Malou, u kojem je njegovo tijelo časno pohranjeno. Tada je pak otimače crkvenih dobara prisilio na povrat otetoga, ukrasivši samu crkvu dobrima i poučavajući duše vjernika svoje biskupije spasonosnim odredbama i primjerima. Naposljetku je godine Gospodnje tisuću sto sedamdesete prešao u mirnu luku vječnoga kraljevstva, te je poslije velikim čudesima očitovao da živi s Kristom. Napokon je papa Lav X. godine Gospodnje tisuću petsto sedamnaeste, obaviješten o mnogim čudesima kojima se sam blaženi Ivan proslavio, zbog kojih se veliko mnoštvo Kristovih vjernika, spoznajući da su njihovim zagovorom njihove molitve upućene Bogu uslišane, slijevalo u samu crkvu u Saint-Malou, dopustio i udijelio ovlast da se svečano slavi njegov blagdan i oficij, premda još nije kanoniziran.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

1. veljače Kalendar godine