Mnoge je muškarce i žene pobožnosti poučio pustinjak sv. Auksentije, čiji ćemo životopis donijeti 14. veljače. Među njima je bio sv. Vendimijan, kojega, nepoznatoga latinskim kalendarima, Grci štuju o kalendama veljače, gdje mineji o njemu donose ovo: „Istoga dana spomen svetoga oca našega Vendimijana.”
„Vendemijan, veliko stablo kreposti, zasađeno na zemlji i preneseno u nebo.”
C On je bio učenik sv. Auksentija: nakon njegove smrti povukao se na strmu stijenu, u kojoj je sebi sagradio malenu kućicu i u njoj živio četrdeset i dvije godine. Kad je već trebao poći Kristu, pao je na koljena i predao duh Bogu. O njemu drugdje još ništa nismo pročitali. U koje je vrijeme preminuo iz ovoga života, može se odrediti iz vremena sv. Auksentija. Za ovoga se kaže da je umro, u latinskom životopisu koji su izdali Lipomano i Surije, za vladavine pobožnoga i Kristoljubivoga Zenona; a u grčkom: ἐν τῇ βασιλεία τοῦ Φιλοχρίστου. Λέοντος, za vladavine Kristoljubivoga Leona. Niže ćemo reći da se to čini vjerojatnijim. Budući da je pak četvrte godine Leona, 459. godine Kristove, umro sv. Šimun Stilit, kao što smo rekli 5. siječnja, i tada se ukazao još živućemu sv. Auksentiju, slijedi da je sv. Vendimijan, koji ga je nadživio 42 godine, preminuo poslije 500. godine; odnosno poslije 516., ako je onaj živio do vladavine Zenona, F koju je ovaj preuzeo 474. godine.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.