Augusta Pretorija grad je Salasa na rijeci Duriji, među alpskim vrhuncima, ili radije rimska kolonija koju je, nakon što su Salasi pokoreni i prodani pod kopljem, pod Augustovim okriljem osnovao radi obrađivanja njihovih polja i učvršćivanja onih vrata Italije: po Augustu i pretorijanskim vojnicima, kojih je onamo poslano tri tisuće, dobila je ime. Ondje se o kalendama veljače štuje sv. Urzo prezbiter, o kojem Filip Ferrari u djelu Generalis Catalogus Sanctorum piše: „U Augusti Pretoriji spomen sv. Urza prezbitera.” Rukopis samostana sv. Martina u Tournaiu i samostana u Liessiesu: „U gradu Augusti spomen sv. Urza biskupa i ispovjedaoca.” Slično donosi Galesini. Molanus u 2. izdanju: „U gradu Augusti spomen sv. Urza, biskupa istoga grada.”
2 U životopisima svetaca, osobito onima koje su nakon uništenja starih spisa kasniji nevješti pisci skrpali iz glasina ili oštećenih spomenika, često se događa da se više osoba istoga imena, premda međusobno udaljenih dugim razmakom vremena i mjesta, a često i staležom i položajem, stopi u jednu ili da se njihova djela pomiješaju. Čini se da se to dogodilo i kod sv. Urza, kako će se uskoro pokazati. U raznim rukopisima postoje djela Acta S. Theonesti, ili Theognesti, Episcopi, koja ćemo objaviti 30. listopada ili 22. studenoga (drugdje se naime štuje onoga, a drugdje ovoga dana), osim ako ne pronađemo druga, vjerodostojnija: u njima se spominje da je sv. Teonest biskup sa svojim učenicima Albanom, Urzom, Tabrom i Tabratom, protjeran sa svoje stolice od arijanaca, došao u Rim te se odande preko Etrurije uputio u Liguriju i, prešavši Alpe, stigao u Augustu: ondje su bezbožnici ubili Urza jer je s velikom revnošću branio katolički nauk, kao i Albana u Mainzu; odande se Teonest s preostalom dvojicom vratio u Italiju te je naposljetku i sam s njima u Altinu zadobio lovoriku mučeništva.
3 Nadalje, grad u kojem je sv. Urzo navodno ubijen većina tumači kao Augustu Vindelicorum; tako
A izričito donosi Breviarium Moguntinum tiskano 1611. godine: dok stara izdanja tiskana 1415. i 1505., kad pripovijedaju da je Teonest, ostavivši Urza u Augusti, gdje su ga nevjernici uhvatili i ovjenčali mučeništvom, prešao Alpe i došao kralju Sigismundu, koji ga je poslao biskupu Triera, a odande u Mainz, nimalo nejasno upućuju na Pretoriju. Čak i sam M. Velser u knj. 8 djela Rerum Augustanarum, pod godinom 425., priznaje da Urzo nema nikakve veze s Vindelicima: „U to doba”, kaže, „Sigebert smješta Teonesta i drugove mučenike, premda znam da drugi uzimaju drukčiji račun vremena. Iz toga dovoljno proizlazi da je Urzo, putujući iz Milana u Mainz, ubijen od arijanaca u Augusti, premda se u ostatku pripovijesti ponešto koleba. No bojim se da neki od naših, zavedeni pogreškom u imenu, pogrešno ne protumače o gradu Vindelika ono što pripada Pretoriji Salasa. U prilog Pretoriji govori naime nekoliko nimalo nejasnih dokaza: pregledani zapisi crkve u Buranu, koja je pod biskupom Torcella blizu Venecije i svečanim kultom štuje te svece jer je većina njihovih tijela ondje pokopana, jasno navode grad Augustu koji leži u podnožju brda zvanoga Jupiterovo; nadalje, pouzdani pisac Antonin, opisujući u djelu Itinerarium put od Milana do Mainza, stavio je Augustu Pretoriju na mjesto pete postaje; k tomu čujem da ondje opstaje vrlo star samostan pod naslovom sv. Urza; nama naprotiv niti ide u prilog smjer putovanja, niti naša Crkva čuva ikakav spomen na Urza. Stoga (na što smo dosad brižno pazili) suzdržavamo se od tuđega ukrasa.”
4 Tako piše on, s jednakom učenošću i iskrenošću: no što se tiče onoga što piše o samostanu sv. Urza u Augusti, bojim se da nije dobio ime po Urzu, drugu sv. Teonesta, a možda i da nikakav Urzo nije bio drug ovoga sv. Teonesta. Jer djela sv. Teonesta i sv. Albana, mučenika iz Mainza, koja su nam u rukama, vrve mnogim i teškim pogreškama koje svatko može uočiti. Navodno ih je prognao vandalski kralj Hunerik, koji je, kako piše komes Marcelin, prognao pravovjerne biskupe za konzulata Teodorika i Venancija, odnosno 484. godine Kristove, šeste godine svojega kraljevanja, kako donosi Notitia Africæ koju je izdao Sirmond. Protjerani od njega, Teonest i drugovi došli su u Rim k papi sv. Lavu Velikom, koji je umro 461. godine Kristove; zatim k sv. Ambroziju Milanskom, koji je umro 397; potom k Sigismundu, katoličkom kralju Burgundaca, koji se tek nakon 500. godine Kristove obratio na katoličku vjeru; od njega zatim k sv. Paulinu iz Triera, koji je, kako svjedoči sv. Jeronim u djelu Chronicon, umro u progonstvu u Frigiji dvadeset i prve godine Konstancija, što je bila 367. godina Kristova. Koliko se sve to ne podudara, nije potrebno naglašavati. Ovdje izostavljamo mnoge druge slične stvari, kao što je to da se u djelima sv. Albana kaže da je sv. Ambrozije zbog tih svetaca pohodio cara uzvišene uspomene Teodozija Mlađega, koji se rodio tek četvrte godine nakon Ambrozijeve smrti.
Drugi Urzo ubijen u Solothurnu:
8 Filip Ferrari u djelu Catalogus Sanctorum Italiæ smatra da je sv. Teonest biskup došao u Italiju samo s đakonima Tabrom i Tabratom u vrijeme Teodozija Starijega i sv. Ambrozija, te da su svi u Altinu ovjenčani mučeništvom; budući da se pak drugi Teonest, vojnik iz Tebanske legije, a potom navjestitelj Kristov i mučenik, štuje u Vercelliju 20. studenoga, čiji su suborci i drugovi u obrani vjere Kristove Urzo i Viktor pogubljeni u Solothurnu kod Helvećana 30. rujna, a Alban u Mainzu 21. lipnja, otuda su Teonestu biskupu i mučeniku pogreškom dodani drugovi Urzo i Alban, koji su bili drugovi starijega Teonesta vojnika, ubijenoga pod Dioklecijanom. To je doduše vjerojatno; ipak Petar Equilinus u knj. 8, pogl. 133 svjedoči da se u mletačkoj državi čuva tijelo nekoga Urza, različitoga od onoga iz Solothurna, ali ipak mučenika, pišući ovako: „Tijela ove dvojice mučenika (Urza iz Auguste i Albana iz Mainza), prenesena u pokrajinu Veneciju, čuvaju se pokopana u mjestu koje se zove Burano, smještenom uz more, u biskupiji Torcello; ondje leži i tijelo trećega mučenika, monaha Dominika, koji se, premda se u njihovoj muci ne nalazi poimence spomenut, od stanovnika istoga mjesta ipak naziva drugom Albana i Urza te se vjeruje da je s njima za Kristovo ime ovjenčan mučeništvom. Muka ovih mučenika ondje se slavi 21. lipnja.” Tako Petar.
6 Bilo dakle da je neki Urzo u Augusti Pretoriji podnio mučeništvo, čije je tijelo preneseno drugamo, a spomen ondje izbrisan; bilo da su relikvije Urza ovjenčanoga kod Helvećana, kao što su relikvije njegova druga Viktora odnesene u Genovu, tako prenesene u Burano, te se ondje, jer je bio nepoznat, smatrao Urzom iz Auguste, čije je ime bilo slavno; barem se ovaj Urzo koji se sada štuje u Augusti ne naziva mučenikom, nego se prenosi da je bio prezbiter te Crkve i učenik sv. Grata ili Grada biskupa. Sv. Grat biskup štuje se 7. rujna. Karlo, biskup Novare, u knj. 1 djela De Ecclesia Novariensi smatra da je onaj koji je sinodsko pismo Euzebija, milanskoga biskupa, papi sv. Leonu (među njegovim poslanicama) potpisao ovako: „Ja Grat prezbiter, poslan od svojega biskupa Eustazija iz Crkve u Augusti, u njegovo sam ime pristao na sve gore napisano i potpisao, izričući prokletstvo onima koji su bezbožno mislili o otajstvu Gospodinova utjelovljenja.” A za Eustazija, kojega ovdje prezbiter Grat naziva svojim biskupom, isti biskup Karlo smatra da je jedan od dvojice Eustazija koji su potpisali sinodsko pismo sv. Ambrozija papi Siriciju. Onaj koji je potpisao na posljednjem mjestu naziva se biskup Eustazije, a onaj na pretposljednjem Eustazije, u 1. svesku zbirke Concilia. Nužno je da je Eustazije sjedio na biskupskoj stolici više od šezdeset godina ako je ova pretpostavka biskupa Karla čvrsta, za koju misli da je potvrđena tim dokazom što se za Jokunda, biskupa Auguste, prenosi da je bio Gratov učenik, a za istoga se čita da je potpisao treći rimski sinod pod Simahom, za konzulata presvijetlih muževa Rufa Magna i Fausta Avijena, 501. godine Kristove, a zatim i šesti.
7 Ferrari navodi rukopisni životopis sv. Grata, u kojem se kaže da je rođen u Lakedemonu i da su ga oci nekoga sabora poslali iz Grčke caru Karlu Velikom, a zatim ga je papa Lav III. postavio za biskupa Auguste Pretorije; te da je isti sa sv. Teodulom, biskupom Siona, pronađene relikvije sv. Mauricija i drugova časnije smjestio i učinio druge stvari o kojima ćemo raspravljati na svojem mjestu. Kronologiji Ferrarija, ili radije onoga rukopisnog životopisa, ide u prilog ono što Simler piše u knj. 2 djela De Helvetiorum republica: „Prenose”, kaže, „anali stanovnika Valaisa da je car Karlo Veliki Teodulu, biskupu Siona, jer mu je ovaj, poučen od anđela, obznanio oproštenje ne znam kojega tajnog grijeha, darovao grofoviju i upravu Valaisa njemu i njegovim nasljednicima itd.”, no poslije ipak priznaje da postoji nešto što tu pripovijest čini sumnjivom. Pobija je također u djelu Cosmographia Belleforest. Guilliman u knj. 4, pogl. 3 djela De rebus Helvetiorum prenosi da se stanovnici Valaisa pokoravaju svojemu biskupu i da su mu podložni: „Ne znam čijim darom”, kaže, „ako ne Karla Velikoga.” Ali ubrzo o Teodulu ili Teodoru kaže: „Akvilejskom saboru, za konzulata Sjagrija i Euherija, prisustvovao je Teodor, biskup Oktodora... pod Sigismundom, kraljem Burgundije, Teodor, ili kako drugi pišu, Teodul, biskup Siona, posvetio je i Bogu predao crkvu sv. Mauricija u Agaunumu.” Ipak nije, kako smatramo, jedan te isti Teodor koji je prisustvovao Akvilejskom saboru za konzulata Sjagrija i Euherija 381. godine Kristove i onaj koji je posvetio baziliku tebanskih mučenika, ako se doista kaže da se to dogodilo u vrijeme sv. kralja Sigismunda; inače bi trebalo priznati da je sjedio na biskupskoj stolici najmanje 130 godina. Ali o tome drugom prilikom.
8 Grat, koji je u vrijeme sv. Leona bio prezbiter i izaslanik Eustadija, postavši zatim biskupom, prisustvovao je prijenosu relikvija sv. Inocenta iz Tebanske legije, kako u povijesti mučeništva sv. Mauricija, pogl. 1, pripovijeda Euherije, ili tko god bio njezin pisac: „Čiji prijenos”, kaže,
A kaže, „koji su obavili svete uspomene Domicijan iz Ženeve i Grat iz grada Auguste, ili Protazije, u to vrijeme biskup onoga mjesta, spominjući se toga, svakodnevnom pobožnošću i pohvalama često slavimo.” Ono što kaže da je Protazije bio biskup onoga mjesta, shvati kao biskup Oktodora, kojemu je (kako se može zaključiti iz starih popisa pokrajina) bio podložan i Sion, sada biskupsko sjedište, nakon što je Oktodor razoren ili napušten. Istim se izrazom ubrzo u 12. poglavlju Teodor (prethodnik Protazijev, ako su bila dvojica Teodora, ili nasljednik, ako je bio jedan) naziva biskupom onoga mjesta.
9 Grat je dakle preminuo potkraj petoga kršćanskog stoljeća: tada i sv. Urzo, ili nešto kasnije, pod biskupom Jokundom. Ovo malo o Urzu prenosi iz rukopisne kronike istoga grada i drugih spomenika Ferrari: „On je bio učenik sv. Grata, biskupa Auguste, i prior crkve koja se sada po njegovu imenu naziva crkvom sv. Urza, onoga reda ili bratovštine koja se u pokrajini Pijemontu naziva po sv. Bernardu. Za života se proslavio čudesima, a slavi se i sve do današnjega dana. Jer kad god grad trpi od prevelike suše zraka, noseći uokolo škrinju u kojoj se čuva njegovo tijelo, običavaju izmoliti pravodobnu kišu. Također, kad god preobilno padaju kiše, nakon što se isto sveto tijelo pronese gradom, nastupa željena vedrina. Pripovijedaju i ono čudesno o sv. Gratu, da se zbog njega nigdje na području Auguste unutar tri tisuće koraka ne mogu naći krtice.” Tako on.
10 Ona crkva sv. Urza, kako piše Gabrijel Pennotti u knj. 2, pogl. 33, br. 6 djela Historia Canonicorum regularium, znamenita je zbog mnogočega i prva je nakon katedrale u cijeloj biskupiji Auguste; njezinih dvanaest kanonika u određene svečanije dane sastaje se u katedrali s njezinim kanonicima radi obavljanja bogoslužja te u javnim procesijama idu zajedno. Ima priora, koji nakon biskupa zauzima prvo dostojanstvo i služi se biskupskim znakovima, premda već od prije mnogo godina nije redovnik s zavjetima, nego svjetovni svećenik i nadarbenik. Ipak su tome samostanu bili na čelu mnogi kanonici s zavjetima, znameniti i slavni kako svetošću života tako i dostojanstvom; među njima je bio i sam blaženi Urzo, najprije poglavar spomenutoga samostana, koji je prije bio posvećen sv. Petru Apostolu, a poslije biskup samoga grada Auguste, časno pokopan u istom samostanu, odnosno u njegovoj crkvi, kojoj je poslije dao ime: blizu njegova groba leži tijelo blaženoga Gala, biskupa Auguste. To piše Pennotti, što se čini da treba shvatiti o nekom drugom, kasnijem Urzu: jer Jakov Filip iz Bergama, kojega navodi i sam Pennotti, u knj. 12 piše da su onaj samostan sv. Urza utemeljili markgrofovi od Montferrata, za čijega prvoga postavlja Alarama, zeta Otona II. Ipak nimalo ne dvojimo nije li ovu crkvu, proslavljenu grobom sv. Urza, možda obnovili ti knezovi, dodavši samostan regularnih kanonika, za koji su potomci zatim vjerovali da mu je bio na čelu Urzo, čiji se spomenik u njemu mogao vidjeti.
11 No i drugi su pretpostavili nekoga kasnijeg Urza. Jer službe regularnih kanonika kongregacije Spasitelja (Canonicorum regularium Congregationis Salvatoris Officia), tiskane u Rimu 1613. godine, pod 15. lipnja kažu da je sv. Bernard, odričući se svijeta, primio kanonički habit od Urza, biskupa toga grada (Auguste, ipak ne Vindelicorum, kako se ondje pogrešno kaže, nego Pretorije). Također Karlo iz Novare u knj. 1 piše da je isti Bernard postao arhiđakonom Auguste 966. godine, kad je blaženi Urzo, kako neki pišu, bio biskup grada. Ferrari pak u djelu Tabulæ Ecclesiæ Taurinensis prenosi da je sv. Urzo biskup upisan pod kalendama veljače, i dvoji nije li možda drugi od onoga starog Urza iz Auguste, koji je bio samo prezbiter: o čijem ćemo vremenu ponovno raspravljati uz životopis sv. Grata biskupa, 7. rujna.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Februarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 23. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.