Put, uvjeti i znakovi ljubavi.
Via, conditiones, signa Amoris.
Put pak k ovoj ljubavi jest po neprestanoj, ustrajnoj, pobožnoj i žarkoj molitvi te čitanju knjige života, o kojoj je dovoljno rečeno gore, po kojoj se daje i prima spoznaja Boga, koja je posve nužna za posjedovanje njegove ljubavi, kao što je gore rečeno. O predragi, potičem vas da ljubimo Boga i da se posve preobrazimo u njega. Jer ovaj Bog čovjek, nestvoreni Bog, utjelovljeni Bog sav je ljubav, te nas sav ljubi i želi biti posve ljubljen. Stoga želi da njegovi sinovi budu posve preobraženi u njega po ljubavi. Duhovnim pak sinovima po ljubavi milovanja nazivam one koji žive u milosti i ljubavi, preobraženi u samome dobrom, savršenom Bogu sa savršenstvom ljubavi. Svi smo naime sinovi Božji po stvaranju, ali njegovi su izabrani duhovni sinovi oni u koje je sam Bog ljubav položio svoju ljubav i u kojima uživa zbog svoje sličnosti koju nalazi u njima, a tu sličnost u dušu svakoga sina Božjega polaže, čini i oblikuje jedino milost Božja i savršena božanska ljubav; savršenom pak nazivam onu koja je već život i ćudoređe preobrazila na sličnost života Krista siromašnoga, prezrenoga na ovome svijetu i bolnoga. Stoga Bog, plemenit po naravi, želi cijelo srce svoga sina, a ne dio: i želi ga bez posrednika, i bez ikakva društva i protivne zapreke. Ali on je tako uljudan prema duši da, ako mu duša daje cijelo srce, rado prima cijelo; ako dio, prima dio, premda savršena ljubav po naravi želi cjelinu, a ne samo dio. Znamo naime da zaručnik koji ljubi svoju zaručnicu ne može u njoj podnijeti, bilo potajno bilo javno, ikakvo drugo društvo; slično i naš Bog. Ali znam da bi svaki čovjek, kad bi u Sinu Božjemu spoznao i okusio samu božansku ljubav, učovječenoga Boga, patnika, koji je najviše dobro, predao svega sebe njemu i svega sebe oduzeo sebi, ne samo od drugih stvorenja, te bi sav i cijelim srcem ljubio toga ljubeznog Boga i svega sebe preobrazio u samoga učovječenoga Boga, najvišu ljubav.
Via autem ad hunc amorem est per continuam, et assiduam, et devotam, et ardentem orationem, et lectionem libri vitæ, de quo satis dictum est supra, per quam datur et accipitur cognitio Dei, quæ est omnino necessaria ad habendum ejus amorem, ut supra dictum fuit. O carissimi, hortor, ut diligamus Deum, et transformemur totaliter in ipsum. Iste enim Deus homo, Deus increatus, Deus incarnatus totus est amor, et nos totus diligit, et totaliter vult diligi. Unde vult filios suos esse totos transformatos in se per amorem. Voco autem filios spirituales per amorem dilectionis, illos qui vivunt in gratia, et caritate in ipso Deo bono perfecto cum perfectione amoris transformati. Omnes enim sumus Dei filii per creationem, sed filii sui spirituales electi sunt, in quibus ipse Deus amor posuit suum amorem, et in quibus delectatur propter suam similitudinem, quam invenit in ipsis, quam similitudinem in animam cujuscumque filii Dei ponit, et facit, et format solum gratia Dei, et perfectus amor divinus; perfectum dico, qui jam vitam et mores transformavit in similitudinem vitæ Christi pauperis, despecti in hoc mundo, et dolorosi. Itaque Deus nobilis per naturam vult totum cor filii sui, et non partem: et vult ipsum sine medio, et sine societate et impedimento quocumque contrario. Sed ipse est ita curialis erga animam, quod si anima dat sibi totum cor, totum libenter accipit; si partem, partem accipit, licet perfectus amor naturaliter totum velit, et non solum partem. Scimus enim, quod sponsus diligens sponsam suam non potest in ea sustinere, sive in secreto, sive in manifesto societatem aliquam; similiter noster Deus. Sed scio, quod si in Dei filio quilibet homo cognosceret et gustaret ipsum amorem divinum, Deum humanatum, passionatum, qui est summum bonum, daret se totum sibi, et auferret se totum sibi, non solum ab aliis creaturis, et totus diligeret, et toto corde illum Deum amorosum, et transformaret seipsum totum in ipsum Deum humanatum summum amorem.
234 Ako dakle duša želi doći do toga savršenstva savršene ljubavi, koja daje samu sebe svu i služi Bogu ne s obzirom na nagradu koju bi ovdje ili u budućnosti očekivala primiti od Boga, nego se predaje Bogu i služi Bogu poradi njega samoga, koji je sav bitno dobar, i sve poradi njega, a dobro po sebi dostojno je biti ljubljeno poradi njega samoga, duša mora stupiti na pravi put i njime hoditi nogama čiste, ispravne, žarke i uređene ljubavi. Prvi je pak stupanj ili korak koji mora učiniti duša koja stupa na taj pravi put i koja želi pristupiti k Bogu da spozna Boga u istini, ne samo izvana kao po boji Pisma, kako je gore rečeno: kako naime spoznajemo, tako i ljubimo: ako ga malo, nejasno, ako površno, ako nemarno mislimo, razmatramo i spoznajemo, slično i posljedično ga malo ljubimo. O tome pak kako i na koji se način to mora činiti već je dovoljno rečeno.
234 Si igitur anima vult venire ad istam perfectionem perfecti amoris, qui dat se totum et servit Deo non intuitu præmii, quod hic expectet a Deo recipere, nec est in futuro; sed dat se Deo, et servit Deo, propter seipsum, qui totus est essentialiter bonus, et totum propter se, et per se bonum dignum est diligi propter seipsum; debet anima intrare in viam rectam, et per ipsam ambulare pedibus amoris, puri, recti, ferventis, et ordinati. Primus autem gradus sive passus quem debet facere anima quæ intrat istam viam rectam, et quæ desiderat accedere ad Deum est, quod cognoscat Deum in veritate, non solum exterius quasi per colorem scripturæ, sicut dictum est supra: quem admodum enim cognoscimus, ita et amamus: si parum obscure, si superficialiter, si perfunctorie ipsum cogitamus et consideramus et cognoscimus; et similiter et consequenter parum amamus. De his autem qualiter et quomodo fieri debeat, jam satis dictum est.
235 Postoje pak tri svojstva ljubitelja koja je nužno znati, a i neki znakovi ljubavi, kako bi svatko mogao spoznati ljubi li uistinu. Prvo je svojstvo biti preobražen u volju ljubljenoga. A volja ljubljenoga Krista čini mi se da jest život koji nam je pokazao po samome sebi, a pokazao nam je siromaštvo, bol, prezir i pravu poslušnost, što je sve na djelu pokazao: i kada je duša muževno izvježbana u tome, nikakva mana, nikakva napast neće moći ući u nju. Drugo je svojstvo biti preobražen u svojstva ljubljenoga. Ne želim vam sada reći više od triju. Prvo je ljubav, to jest ljubiti sva stvorenja prema njihovoj prikladnosti. Drugo je biti uistinu ponizan i dobrostiv. Treće je ono što Bog daje svojim zakonitim sinovima, naime nepromjenjivost: jer što je duša bliža Bogu, to manje i rjeđe promjenjivosti ima u sebi: i zato se stidimo kada nas neka bezvrijedna stvar pokrene, i u tome spoznajemo svoju bijedu. Treće je svojstvo biti posve preobražen u Boga: i tada je izvan svih napasti, jer nije u sebi, nego u njemu. I zato, kada se vratimo u svoju bijedu, čuvajmo se svih stvorenja i samih sebe: i molim vas da budete svoji, i nemojte se dati nijednomu stvorenju, niti se posuditi u cijelosti, nego se dajte cijeli onomu koji kaže: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim, i svom snagom svojom.”
235 Sunt autem tres proprietates amantium necessariæ ad sciendum, et etiam aliqua signa amoris, ut quilibet cognoscere possit, si est vere amans. Prima proprietas est esse transformatum in voluntatem amati. Voluntas autem Christi amati videtur mihi, quod sit vita quam ostendit nobis per semetipsum, ostendit autem nobis paupertatem, dolorem, despectum et obedientiam veram, quæ omnia de facto ostendit: et cum anima est viriliter exercitata in istis, nullum vitium, nulla tentatio poterit in eam intrare. Secunda proprietas est, transformatum esse in proprietates amati. Nolo vobis dicere nunc nisi tres. Prima est amor, diligere scilicet omnes creaturas secundum convenientias earum. Secunda est, esse vere humilem et benignum. Tertia est, quam Deus dat legitimis filiis suis, scilicet, immutabilitas: nam quanto anima est propinquior Deo, minores et pauciores mutabilitates in se habet: et ideo nos verecundamur quando aliqua vilis res nos movet, et in hoc cognoscimus nostram miseriam. Tertia proprietas est, esse transformatum in totaliter in Deum: et tunc est extra omnes tentationes, quiq non in se, sed in illo est. Et ideo quando revertimur ad nostram miseriam caveamus nos de omnibus creaturis, et a nobisipsis: et rogo vos ut sitis vestri, et nolite vos dare alicui creaturæ, nec præstare ex toto, sed date vos totos illi qui dicit: Diliges Dominum Deum tuum, ex toto corde tuo, et ex tota mente, et ex tota anima, et ex omnibus viribus tuis.
236 Znakovi su pak ljubavi ovi. Prvi znak prave ljubavi jest da ljubitelj podloži svoju volju volji ljubljenoga. Drugi jest da čini da se ostavi svako drugo prijateljstvo koje bi ovome moglo biti protivno, čak čini da se ostave otac i majka, sestra, brat i svaka druga naklonost protivna volji ljubljenoga. Treći jest da ništa skriveno ne može biti u jednome što ne bi otkrio drugomu: i ovo treće djelovanje po mojemu je sudu vrhunac i dovršenje svih ostalih znakova i djelovanja ljubavi. Četvrti jest da se ljubitelj trudi suobličiti ljubljenomu, tako da, ako je ljubljeni siromašan, ljubitelj nastoji osiromašiti; ako je ponižen, nastoji biti ponižen; ako je bolan, nastoji imati udjela u boli, kako bi stanje obaju bilo slično. Ne čini se naime da se savršena ljubav može utemeljiti između bogataša i siromaha, časnoga i prezrenoga, bolnoga i raskošnoga: veoma su naime udaljena ta stanja, i među takvima ne može biti ljubavi savršenstva, jer jedan nema udjela u stanju drugoga. Ljubav je pak krepost ne samo suobličujuća nego i sjedinjujuća, koja se uvijek nosi prema sebi sličnome, a ne prema nesličnome.
236 Signa autem amoris sunt hæc. Primum signum veri amoris est, quod amans submittat voluntatem suam voluntati amati. Secundum est, quod facit relinquere omnem aliam amicitiam quæ huic posset esse contraria, etiam facit dimittere patrem et matrem, sororem, fratrem, et omnem aliam affectionem contrariam voluntati amati. Tertium est, quod nihil occultum potest esse in uno quod alteri non revelet: et hæc tertia operatio secundum judicium meum est summa et complementum omnium aliorum signorum, et operationum amoris. Quartum est, quod amans studeat assimilari amato, ut si amatus est pauper, quod amans studeat depauperari: si vilificatus, quod studeat vilificari; si dolorosus, quod studeat de dolore habere habere participationem, ut sit similis utriusque conditio. Non enim videtur quod amor perfectus possit fundari inter divitem et pauperem, honorabilem et vilem dolorosum et deliciosum: valde enim distant hæ conditiones, et inter tales non potest esse amor perfectionis, quia unus conditionem alterius non participat. Amor autem est virtus non solum assimilativa, sed unitiva, quæ fertur semper in suum simile non in difforme.
237 Vječna je pak ljubav Krist Isus imala sve te znakove, jer je podložio svoju volju čovjeku, postavši poslušan sve do smrti onima koji su ga ubijali, premda im se jednim migom mogao oduprijeti da je htio. Isto tako, ljubav je učinila da ostavi svako drugo prijateljstvo, roditelja, majke i drugih, štoviše i vlastitoga tijela zbog ljubavi prema ljudima, predajući se smrti i ostavljajući ih na križu. Nadalje, otkrio nam je svoje tajne, kao što je sam rekao: „Više vas ne nazivam slugama”, itd. Isto tako, htio se učiniti sličnim čovjeku: zato je uzeo njegovo pravo čovještvo i smrtnost, postavši sličan čovjeku u svemu, osim u grijehu. Dakle, i mi sve to moramo činiti poradi njega: inače ljubav s naše strane hramlje, i tolikomu i tako srdačnomu ljubitelju nanosimo očitu nepravdu. Učinimo se stoga po svemu sličnima njemu, koji se po svemu učinio sličnim našim bijedama, čineći naime pokoru u siromaštvu, preziru, boli i skrušenosti srca, u kojima je on uvijek živio. Kad bi naime jedan jedini čovjek činio sve pokore koje čine svi ljudi na svijetu, ne bi bilo dovoljno da se nadoknadi najmanja kap znoja koju je Krist prolio za nas, i ne bi bilo dovoljno da se zasluži najmanja radost raja koja nam je obećana, niti da se zadovolji za najmanji smrtni grijeh koji smo počinili, niti da se zadovolji Bogu za naše stvaranje. Stoga bi se svatko morao truditi činiti pokoru u skrovitosti koliko god više može, i željeti ono što ne može, a činiti je i u javnosti, samo ako u nakani ne želi biti viđen: jer ostaviti dobro da ne bude viđeno jest mlakost i malodušnost. Stoga to nipošto ne smijemo ostaviti zbog toga. U tome imamo primjer našega Učitelja, koji je učinio mnoga djela koja nikada nisu bila zapisana ni poznata, premda je iz ljubavi prema nama mnogo toga učinio u javnosti, niti je to ostavio zato što su ga drugi vidjeli. A ako nam se i čini teškim činiti pokoru, ipak neka nam bude milo sa strpljivošću i radošću podnositi nevolje koje nam Bog šalje, i učiniti od nužde krepost. Oni naime koji su ožalošćeni i iznutra i izvana izmučeni nevoljama, nema sumnje da je to siguran znak da su ljubljeni od Ljubljenoga.
237 Amor autem æternus Christus Jesus omnia ista signa habuit, quia submisit voluntatem suam homini, factus obediens usque ad mortem interficientibus ipsum, cum tamen solo nutu posset resistere si voluisset. Item fecit ipsum relinquere omnem aliam amicitiam, parentum, matris, et aliorum, imo et suæ carnis propter amorem hominum, morti se tradens, et eos in cruce derelinquens. Iterum secreta sua nobis revelavit ut ipsemet dixit: Jam non dicam vos servos, etc. Item similem homini se facere voluit: ideo veram humanitatem ejus assumpsit et mortalitatem, factus homini similis per omnia, præterquam in culpa. Ergo et nos omnia hæc facere debemus propter ipsum: alias amor ex parte nostra claudicat, et tanto et tam visceroso amatori facimus injuriam manifestam. Igitur faciamus nos ei per omnia similes, qui nostris miseriis per omnia similem se fecit, pænitentiam scilicet faciendo in paupertate, despectu, et dolore, et cordis contritione, in quibus ipse semper vixit. Si enim unus solus faceret pænitentias omnes quas omnes homines de mundo faciunt, non esset sufficiens ad recompensandum minori guttæ sudoris, quem Christus pro nobis effudit, et non esset sufficiens ad promerendum minus gaudium Paradisi, quod nobis promittitur, nec ad satisfaciendum pro minori peccato a nobis perpetrato mortali nec ad satisfaciendum Deo pro nostra creatione. Unde quisque deberet conari ad faciendum pænitentiam in occulto quanto plus potest, et desiderare quod non potest, et etiam facere in publico, dummodo in intentione nolit videri: quia dimittere bonum ut non videatur, est tepiditas et pusillanimitas. Unde nullo modo debemus propter hoc dimittere. In his habemus exemplum nostri magistri, qui multa fecit quæ numquam fuerunt scripta, nec scita, cum tamen amore nostri multa fecerit in publico; nec propter hoc quia videbatur ab aliis hoc dimisit. Quod et si nobis durum videatur pænitentiam facere, tamen tribulationes nobis a Deo immissas placeat cum patientia et gaudio tolerare, et facere de necessitate virtutem. Qui enim sunt afflicti, et tribulati interius et exterius, non est dubium quod est certum signum, quod sunt dilecti ad amato.
238 Ono što je naime Bog Otac ljubio, izabrao i dao svomu predragomu Jedinorođencu, to Jedinorođenac ljubi, zadaje i daje svojim predragim sinovima. Izabrao je pak Bog Otac svomu Sinu siromaštvo, prezir, boli, progonstva, nevolje izvana, a iznutra tjeskobu, stravu, strah, tjeskobnost, smrtnu borbu itd., što je Sin Božji, Učitelj, podnio bezbrojno mnogo, i toliko i tako veliko da nijedan jezik ne bi mogao izreći niti srce zamisliti. Trudimo se dakle podnositi vremenite nevolje sa strpljivošću, štoviše i s radošću. U njima naime primamo znak da smo ljubljeni i izabrani od Ljubljenoga, i primamo zalog njegove baštine. Pogledajte u svojim bolima boli toga napuštenoga Bogočovjeka, i bit će lijek svakoj vašoj boli. Tri stvari naime čini ta presveta nevolja koje mi ne poznajemo. Prva jest da čini da se obratimo k Bogu, a ako smo obraćeni, čini da se još više obratimo i prionemo uza nj. Druga jest da čini da rastemo: kao što naime dobra, dobro pripravljena zemlja kada dođe kiša klija i donosi plod, tako kada dođe nevolja duša raste u krepostima. Treća jest da pročišćuje i jača, umiruje i stišava. Ta nam presveta nevolja veoma dolikuje, niti je izbjegavajmo niti se nje grozimo, jer pouzdano i svim srcem kažem da su plemeniti odvjetnici i istiniti svjedoci, kojima se pred Bogom najviše vjeruje, upravo te presvete i predragocjene nevolje, čija nam je vrijednost nepoznata: njima se naime kupuje kraljevstvo nebesko, jer se siromaštvom, plačem, bolju i progonstvima zadobivaju vječne radosti. Čvrsto naime vjerujem da ništa drugo toliko ne pridonosi dobromu življenju kao ova nevolja: stoga prema svima koji su u nevolji imam jednu svetu zavist. Znam naime, dječice moja, da nam plemenitost i vrijednost koja izlazi iz nevolje nije poznata: jer kad bi bila poznata, oko nje bi nastala velika jagma i grabež, i svatko bi otimao od drugoga ono čime bi mogao biti mučen. Svjetlo nevoljnika i utjeha neka nas ojača pod teretom nevolja, komu neka bude slava u vijeke vjekova, amen.
238 Quod enim Deus Pater dilexit et elegit, et dedit suo carissimo unigenito, hoc unigenitus diligit, et infligit et dat carissimis fliis suis. Elegit autem Deus Pater suo filio paupertatem, despectum, dolores, persecutiones, afflictiones exterius, interius vero tædium, pavorem, timorem, angustiam, agoniam, etc. quæ sustinuit Dei filius magister innumerabilia, et tot, et tanta, quod nulla lingua posset exprimere, nec cor cogitare. Studeamus igitur sustinere tribulationes temporales cum patientia, imo et cum gaudio. In eis enim signum recipimus, quod sumus dilecti et electi ab amato, et recipimus arrham suæ hereditatis. Respicite in doloribus vestris dolores istius Dei hominis desolati, et erit remedium omni vestro dolori. Tria enim facit ista tribulatio sanctissima quæ non cognoscimus. Primum est, quod facit nos converti ad Deum, et si converti sumus, facit nos magis converti et adhærere. Secundum est, quod facit nos crescere: sicut enim bona terra bene præparata adveniente pluvia germinat et fructificat, ita adveniente tribulatione anima crescit in virtutibus. Tertium est, quod purificat et confortat, quietat et tranquillat. Ista enim sanctissima tribulatio multum convenit nobis, nec eam vitemus nec abhorreamus, quia secure, et toto corde dico, quod advocati nobiles, et testes veraces, quibus magis creditur in conspectu Dei, sunt istæ tribulationes sanctissimæ et pretiosissimæ; quarum valor est nobis ignotus: eis enim emitur regnum cælorum, paupertate enim et luctu, et dolore, et persecutionibus obtinentur gaudia sempiterna. Credo enim firmiter quod nihil aliud tantum facit ad bene vivendum, sicut hæc tribulatio: unde in omnibus tribulatis ego habeo unam sanctam invidiam. Scio enim, filioli mei, quod nobilitas et valor qui exit de tribulatione, non est nobis cognitus: quia si esset cognitus, esset de ea magna grapila et rapina, et quilibet raperet ab alio de quo tribulari posset. Lumen tribulatorum et solatium confortet nos sub onere tribulationum, cui sit gloria in sæcula sæculorum, Amen.
239 Nevolje pak koje su u siromaštvu, preziru i boli čine mi se veoma korisnima za nas i prikladnima. Razlog je tomu što čovjek treba spoznati sebe i Boga: spoznaja pak Boga pretpostavlja spoznaju sebe na ovaj način, da čovjek vidi i razmotri i vidi koga je uvrijedio te brižno razmotri koga je uvrijedio. I iz toga razmatranja daje se milost na milost, svjetlo na svjetlo, viđenje na viđenje, te iz toga počinje dolaziti k većoj spoznaji Boga: i što više spoznaje, više ljubi; i što više ljubi, to snažnije djeluje; a to je djelovanje znak i mjera ljubavi: jer se po tome spoznaje je li ljubav čista, istinita i ispravna, ako ljubi i djelotvorno radi te podnosi ono što je ljubio i činio onaj kojega ljubi. Krist je pak, kojega ljubi, činio i s radošću podnosio tri spomenute stvari dokle god je živio: tko ga dakle ljubi, mora to ljubiti i činiti. Koliko je dakle on, najmudriji, sebi to izabrao, toliko je pokazao da je i nama prikladnije.
239 Tribulationes autem quæ sunt in paupertate, despectu, et dolore, videntur mihi multum utiles nobis et convenientes. Ratio hujus est, quia oportet quod homo cognoscat se et Deum: cognitio autem Dei supponit cognitionem sui, hoc modo, ut videat homo et consideret et videat quem offendit et consideret diligenter quem offendit. Et ex hac consideratione datur gratia super gratiam, lumen super lumen, visio super visionem, et ex his incipit venire ad cognitionem ampliorem Dei: et quanto amplius cognoscit, amplius diligit; et quanto plus diligit, tanto fortius operatur; et ista operatio est signum amoris, et mensura: quia in hoc cognoscitur, si amor est purus, verus, et rectus, si diligit et operatur efficaciter, et tolerat quod dilexit et operatus est ille, quem diligit. Christus autem, quem diligit, operatus est et toleravit cum gaudio tria prædicta quamdiu vixit: qui ergo ipsum diligit, debet illa diligere et operari. Quanto igitur ipse sapientissimus sibi hæc elegit, tanto nobis etiam convenientiora esse monstravit.
240 Ovo su najslađi Božji darovi, za koje tko god ih uzmogne zadobiti, neka zna da je savršeno upotpunjen, usavršen i dovršen u najslađem Bogu Isusu Kristu, te da je sam najslađi Isus Krist usavršen u njemu po preobrazbi, i što više bude u tome savršen, to će više u njemu biti biće preobrazbi Isusa Krista. Prvi je ljubav prema siromaštvu, kojom se duša svlači od ljubavi prema svakom stvorenju, tako da ne želi imati posjed ni od koga osim od Gospodina našega Isusa Krista, niti se nada u pomoć ikojega stvorenja u ovome životu, i neka to ne ljubi samo srcem, nego neka pokaže djelom. Drugi jest da želi biti prezrena, omalovažena i osramoćena od svakoga stvorenja, te da hoće da svako stvorenje vjeruje kako je ona dostojna sramote, tako da joj nitko ne sućuti, niti želi živjeti u srcu ikojega stvorenja osim jedinoga Boga, niti da je itko drugi na bilo koji način nečim smatra. Treći jest da želi trpjeti bol, biti kažnjena te ispunjena i preplavljena svim bolima srca i tijela najslađega Isusa Krista i njegove najslađe Majke, i da želi da joj svako stvorenje bez prestanka zadaje te boli. I ako to troje ne može htjeti, neka zna da je veoma daleko od Kristove blagoslovljene sličnosti; jer je to troje pratilo njega na svakome mjestu, u svako vrijeme i u svakomu njegovu činu, a slično i njegovu Majku, naime siromaštvo, bol te prezir i sramota u najvećoj mjeri. Četvrti jest da svaka osoba smatra sebe nedostojnom tolikoga dobra i da to nikako ne može imati sama od sebe, i što više toga bude imala, to neka joj se čini da ima manje: jer u ljubljenoj stvari onaj tko vjeruje da ima mnogo, gubi ljubljenoga. Stoga neka nikada ne osjeti da je do toga došla, nego neka joj se uvijek čini da počinje iznova, da još ništa nije učinila i da ništa od toga nije imala. Peti jest da se neprestano trudi razmišljati kako je to bilo u Kristu, i neprestano u okusnoj molitvi vapi Bogu da te svoje haljine i to društvo pošalje u njezino srce, ne moleći ništa drugo, te da joj u savršenoj preobrazbi svega toga bude sva radost u ovome životu, i neka se trudi uzdići k razmišljanju kako je srce najslađega Isusa bilo time puno, prepuno i beskrajno, više nego što je on sam pokazao u tijelu. Šesti jest da bježi kao od najveće kuge od svega onoga što je u tome priječi, bila to tjelesna ili duhovna osoba, i neka se užasava, prezire i bježi kao od zmije od svega onoga što bi joj se u stvarima ovoga svijeta činilo nesličnim ili protivnim tome. Sedmi jest da ni nad jednim stvorenjem ne donosi sud, niti da se zapliće u suđenje drugih, kako kaže Evanđelje, štoviše, neka smatra sebe bezvrijednijom od svih, ma koliko zlih i posve nedostojnih svake Božje milosti. Znaj da će svi koji to zasluže imati u ovome životu i u sadašnjoj borbi u potpunosti imati Boga u domovini: štoviše, duša po preobrazbi postaje sva Bog, kojoj u ovome životu Bog daje od svoje preobrazbe, to jest da bude preobražena u njegove prezire, oskudice i boli, jer duša u ovome životu ne smije žudjeti za duhovnim utjehama, osim možda radi okrijepe svoje slabosti, nego samo žudjeti za savršenim bolnim, siromašnim i prezrenim Kristovim raspećem.
240 Hæc sunt dulcissima Dei dona, quæ quicumque obtinere poterit, sciat se perfecte completum, et perfectum, et consummatum in Deo dulcissimo Jesu Christo; et esse perfectum ipsum dulcissimum Jesum Christum in eo per transformationem, et quanto magis in his perfectus erit, tanto magis esse transformationum Jesu Christi erit in eo. Primum est amor paupertatis, quo anima expoliat se ab amore omnis creaturæ, ita quod nullius possessionem vult habere, nisi Domini nostri Jesu Christi, nec sperat in adjutorio alicujus creaturæ in hac vita, et hoc non solum diligat corde, sed ostendat per opus. Secundum est, quod desideret despici et vilipendi, et opprobriari ab omni creatura, et velit quod omnis creatura credat ipsam esse opprobrio dignam, ita quod nullus compaciatur sibi, nec velit vivere in corde alicujus creaturæ, nisi solius Dei, nec ab aliquo alio aliquid reputari quocumque modo. Tertium est, quod desideret dolorari, et puniri, et impleri et superinfundi omnibus doloribus cordis et corporis dulcissimi Jesu Christi, et dulcissimæ Matris ejus; et desideret, quod omnis creatura faciat sibi istos dolores sine intermissione. Et si non potest ista tria velle, sciat quod multum est longe a Christi benedicta similitudine; quia ista tria associaverunt eum in omni loco, et in omni tempore et in omni suo actu, similiter et suam Matrem, scilicet paupertas, dolor, et despectus et ignominia in summo. Quartum est, quod quæcumque persona cogitet se esse indignam tanto bono, et nullo modo posse ista habere a se, et quanto plus de istis habuerit, tanto sibi videatur quod minus habeat: quia de re amata, qui multum se credit habere, perdit amatum. Unde numquam sensiat se ad hoc pervenisse, sed semper videatur, quod incipiat de novo, et quod adhuc nihil fecerit, et quod non habuerit aliquid de istis. Quintum est, quod continue nitatur cogitare, quomodo ista fuerunt in Christo, et continue saporosa oratione clamet ad Deum, quia ista sua vestimenta, et istam societatem mittat in cor suum, nihil aliud petendo, et in perfecta transformatione tione omnium istorum sit sibi omne gaudium in hac vita, et nitatur ascendere ad cogitandum, quomodo cor dulcissimi Jesu istis plenum fuit, et superplenum et infinitum, plus quam ipse ostenderit in corpore. Sextum est quod fugiat tamquam summam pestilentiam omne illud quod impedit eam ab istis, sive sit persona carnalis, sive sit spiritualis, et omne illud quod in rebus hujus mundi sibi appareret dissimile vel contrarium istis, horreat, et despiciat, et fugiat sicut serpentem. Septimum est, quod super nullam creaturam ferat judicium, nec impediat se de judicando alios, sicut dicit Evangelium, imo reputet se viliorem omnibus quantumcumque malis, et indignissimis omni gratia Dei. Scias quod quicumque ista merentur habere in hac vita, et in præsenti pugna, Deum plene habebunt in patria: imo anima per transformationem fit tota Deus, cui in hac vita Deus dat de sua transformatione, quod videlicet sit transformata in suos despectus, penurias, et dolores, quia non debet anima appetere in ista vita consolationes spirituales, nisi forte propter suam infirmitatem refocillandam, sed solum appetere perfectam Christi crucifixionem dolorosam, pauperem, et despectam.
O presvetom sakramentu Euharistije.
De sanctissimo Sacramento Eucharistiæ.
O sakramentu pak ljubavi i milosti, zbog čega se i naziva i zove Euharistija, sada treba reći nešto više povrh rečenoga. On naime ima moć proizvesti u nama i pobožnu molitvu, a njegovom se isprositbenom snagom ona i ostvaruje. Slično daje duboku poniznost srca te promiče i udjeljuje svu djelotvornu ljubav i pravu ljubav. Ne sumnjam naime, nego sam sigurna da nijedna duša koja bi gledala i razmatrala u ovome svetom sakramentu ne bi mogla biti tako suha od ljubavi a da njome odmah ne bude sva preplavljena, razmišljajući kako je u ovome sakramentu bila ljubljena. Čini mi se pak da istinu ovoga sakramenta i ovo presveto otajstvo oni koji žele slaviti i primati tu žrtvu moraju razmatrati s velikom pomnjom: i duša ne smije u tome razmatranju proći brzo, pa ni površno, nego neka ondje stane i zadrži se s velikom pomnjom i težinom: premda je pak neizrecivo ono što se može reći o ovome presvetom sakramentu, čini mi se da se može svesti na sedam razmatranja koja valja gledati i razmatrati pojedinačno.
De Sacramento autem amoris et gratiæ, propter quod et Eucharistia dicitur et vocatur, nunc aliquid plus præter dicta est dicendum. Ipsum enim habet efficere in nobis et orationem devotam, et virtute ejus impetrativa efficitur. Similiter dare humilitatem cordis profundam, et totius caritatis, et veri amoris promotivum et collativum est. Non enim dubito, sed sum certa, quod, quæcumque anima videret et contemplaretur in isto sancto Sacramento, non posset esse ita sicca de amore, quin de ipso non esset statim tota infusa, perpendendo quomodo in hoc Sacramento fuit amata. Videtur autem mihi quod veritas istius Sacramenti, et hoc sacrosanctum mysterium ab illis, qui istud sacrificium volunt celebrare et recipere, cum magna diligentia est considerandum: et non debet anima in hac consideratione transire velociter, sed nec cursorie, sed magna diligentia et pondere ibi stet et demoretur: quamvis autem inexplicabilia sint quæ de hoc Sacramento sanctissimo dici possunt, videtur mihi quod ad septem considerationes reduci possunt quæ videndæ sunt et considerandæ sigillatim.
242 Ponajprije je naime ovo presveto otajstvo novo, najviše čudesno i nadilazi naš razum. Iako je to otajstvo bilo unaprijed označeno u starini, kako se vidi u Svetom pismu, staro je doduše što se tiče pralikova, ali je novo što se tiče očitovanja i istine samoga sakramenta, u kojemu stvorenje prima veliku novost: jer dobro znamo i vjerom bez ikakve sumnje držimo da onaj kruh i ono vino beskrajnom božanskom moći na one presvete riječi ustanovljenja, koje je izgovorio Krist ustanovitelj, učovječeni Bog, i koje mora izgovoriti i izgovara svećenik, njegov poslužitelj, bitno postaju Krist, tako da se ona bit kruha i vina pretvara u drugu bit i postaje tijelo Kristovo, te je Krist Bog i čovjek u tome posvećenom otajstvu, dok ostaju boja, okus, snaga, oblik, način i sva kakvoća samoga kruha i vina, ne u njemu samome, nego božanskom moći iznad njihove vlastite naravi u sebi samima: ovdje je naime boja u sebi samoj, okus u sebi samome, oblik u sebi samome i kakvoća u sebi samoj. Stoga je velika ta novost u istini, koju božanska mudrost čini svojom najvišom ljubavlju, beskrajnom moći i najvišom dobrotom, koju Stvoritelj čini u svome stvorenju, povrh mnogih drugih duhovnih novosti koje samo tijelo i krv Kristova čine u njegovim prijateljima i izabranicima. Neka se pak nitko ne čudi ovome ni drugomu što biva u ovome sakramentu ako pomislimo na moć onoga koji to čini. Neka se nitko ne čudi kako može biti na tolikim oltarima, slično i s one strane mora i s ove strane mora, i tako ondje kao i ovdje, jer on sam kaže: „Ja sam vama neshvatljiv, i ja Bog učinih to bez vas, i djelujem bez vas, i meni ništa nije nemoguće; i ja sam onaj koji vas učinih takvima da sada za vaše dobro ne biste mogli razumjeti, jer da sam htio, mogao sam vas učiniti sposobnima razumjeti, ali to učinih da zaslužite po svojoj vjeri, koja ne bi imala zasluge kad biste jasno vidjeli kako to biva; vjerujte dakle ništa ne sumnjajući.”
242 Primo enim istud sacrosanctum mysterium est novum et summe mirabile, et nostræ rationis excessivum. Istud enim mysterium quamvis antiquitus fuerit figuratum, ut apparet in sacra scriptura, antiquum quidem est, quantum ad figuram, sed novum quantum ad exhibitionem et veritatem ipsius Sacramenti, in quo creatura recipit magnam novitatem: quia bene scimus, et per fidem tenemus sine aliqua dubitatione, quod ille panis, et id vinum per divinam potentiam infinitam ad illa sanctissima verba ordinata, quæ dixit Christus ordinator Deus humanatus, et quæ debet dicere et dicit Sacerdos ejus minister, substantialiter fit Christus, ita quod illa substantia panis et vini transsubstantiatur, et fit corpus Christi, et Christus Deus et homo est in illo mysterio consecrato, remanente colore, et sapore, et virtute, et forma, et modo, et tota qualitate ipsius panis et vini, non in ipso, sed per divinam potentiam supra eorum propriam naturam in seipsis: hic enim color est in seipso, et sapor in seipso, et forma in seipsa, et qualitas in seipsa. Unde grandis est ista novitas in veritate, quam facit divina sapientia sua summa caritate, et infinita potestate, et summa bonitate, quam facit creator in sua creatura; præter alias multas, et spirituales novitates, quas ipsum corpus et sanguis Christi facit in amicis et electis suis. Nullus autem miretur de his, nec de aliis quæ funt in hoc Sacramento, si pensemus potentiam facientis. Nec miretur quis, quomodo potest esse in tot altaribus, similiter et ultra mare, et citra mare, et ita ibi, sicut hic et hie, nam ipse dicit: Ego sum incomprehensibilis vobis, et ego Deus feci hoc sine vobis, et operor sine vobis, et non est mihi aliquid impossibile: et ego sum ille, qui feci vos tales, quod nunc propter bonum vestrum non possetis intelligere, quia si voluissem, potuissem vos facere potentes ad intelligendum, sed hoc feci, ut mereamini per fidem vestram, quæ meritum non haberet, si hoc clare quomodo fit videretis; credite igitur nihil dubitantes.
243 Drugo, ovaj je sakrament najviše dostojan ljubavi i raspaljuje na ljubav. Ono što je naime pokrenulo ustanovitelja ovoga presvetog sakramenta nije bio strah od nečega niti korist koju bi on sam iz toga izvukao; niti znam koje bih mu ime nadjenuo osim ljubavi bez mjere: zbog neizrecive naime ljubavi koju je imao prema nama ustanovio je ovaj sakrament: jer je sav bio iznutra prožet ljubavlju prema nama, zato je svega sebe ondje položio, svega sebe ostavio, i to zauvijek, to jest sve do svršetka svijeta. Nije to naime učinio samo radi spomena na svoju smrt koja je naše spasenje, nego je to učinio i zato da nam ostane sav i zauvijek: i tko god želi ući u tu dubinu, mora imati dobre oči. Znajući naime na svojoj večeri da će se tjelesno uskoro morati odijeliti, svladan ljubavlju, koja uvijek ima moć sjediniti ljubitelja i ljubljenoga, ustanovio je ovaj sakrament kako bi nam uvijek mogao biti tjelesno sjedinjen. O neugasiva ljubavi! Uistinu jest i bila je najžarča ljubav ta koju je imao prema nama, da se, koliko god mu je blizina smrti bila prisutna i koliko god je predosjećao da će odmah nastupiti strašne boli, htio dati tim istim grešnicima koji su ga progonili, kako bi barem u ovome sakramentu mogao uvijek biti s nama onaj čija je milina biti sa sinovima ljudskim. I koja je duša tako okrutna da se, razmatrajući tu ljubav, ako bi je dobro i duboko razmotrila, ne bi pokrenula uzvratiti ljubavlju tolikomu ljubitelju, koji nas ni u životu ni u smrti nije htio zaboraviti, nego je htio dati svega sebe i toliko da nam po ljubavi bude sjedinjen? Uistinu nema duše, kad bi dobro promislila o ovoj ljubavi, koja se ne bi sva preobrazila u ljubav, predajući svu sebe njemu.
243 Secundo istud Sacramentum est summe amabile, et ad amorem inflammativum. Illud enim quod movit ordinatorem istius Sacramenti sanctissimi, non fuit timor alicujus rei, nec utilitas, quam ex hoc ipse sortiretur; nec scio quod nomen imponam ei, nisi amorem sine mensura: propter enim ineffabilem amorem, quem habebat nobis, istud Sacramentum instituit: quia enim erat totus evisceratus amore in nobis, ideo se totum ibi posuit, se totum dimisit, et pro semper scilicet usque ad consummationem sæculi. Non enim hoc solum fecit propter memoriam suæ mortis quæ est nostra salus, sed etiam hoc fecit ad hoc ut remaneret totus nobis et semper: et quicumque vult intrare istud profundum, oportet quod habeat bonos oculos. Sciens enim corporaliter in cœna sua se cito esse separandum, evictus amore, qui semder amantem et amatum habet conjungere, istud Sacramentum instituit, ut semper posset corporaliter nobis esse junctus. O amor inextinguibilis! amor ardentissimus veraciter est, et fuit iste, quem nobis habebat, quod quantumcumque præsentia mortis esset sibi præsens, et præsentiebat statim dolores horribiles affuturos, eisdem peccatoribus se persequentibus se dare voluit, ut saltem nobiscum in hoc Sacramento posset esse semper, cujus deliciæ sunt esse cum filiis hominum. Et quæ anima est ita crudelissima, quæ considerando istum amorem, si bene et profunde consideraret, non moveretur ad redamandum tantum amatorem, qui nec in vita, nec in morte nostri oblivisci voluit, scilicet se totum ac tantum dare voluit, ut per amorem nobis esset unitus? Veraciter non est anima, si bene pensaret hunc amorem, quin se totam transformaret in amorem, se totam sibi conferendo.
244 Treće, ovaj je sakrament najviše dostojan sućuti i najviše potiče na sućut i bol: smrtnu je naime i neizrecivu bol imao kada je ustanovljavao ovaj presveti sakrament: bio je naime u trenutku rastanka od svojih predragih učenika i od preljubljene Majke Djevice, te je znao i u svojoj prisutnosti gledao sve koji su ga trebali napustiti: gledao je svoga izdajicu i drugoga zatajitelja, kojima je predavao svoje tijelo i samoga sebe; i izbliza su prijetile najoštrije boli u kojima je trebao biti ostavljen: predosjećao je strašnu smrt, bičeve, pogrde, križ, čavle i ostalo što mu se pripravljalo; zbog čega se odmah nakon večere u molitvi znojio sve do kapi nemalene krvi koja je tekla na zemlju. Pa ipak nije odustao da ga ustanovi i da nam se dade, štoviše, čini se da ovaj sakrament nije ništa drugo tako vlastito doli neki spomenik one pregorke muke i prolijevanja njegove krvi za nas bijednike; zato i Krist kaže: „Kad god ovo činite, činite to na moj spomen”, i koja bi duša mogla gledati te boli a da se ne preobrazi u bol? Zasigurno nijedna osim one koja nema zajedništva iz srca s tom pregorkom mukom.
244 Tertio istud Sacramentum est summe compassibile, et ad compassionem et dolorem summe provocativum: dolorem enim mortalem et ineffabilem habuit cum istud sacratissimum ordinabat: erat enim in puncto separationis a suis carissimis discipulis, et a Virgine amantissima Matre; et sciebat et videbat in sui præsentia omnes qui eum derelinquere debebant: videbat suum proditorem, et alium negatorem, quibus corpus suum, et seipsum tradebat; et de proximo imminebant dolores acutissimi, in quibus debebat esse derelictus: præsentiebat mortem horrendam, verbera, contumelias, crucem, clavos, et cetera sibi parari; ratione quorum statim post cœnam in oratione sudavit usque ad guttas sanguinis non modici, scilicet decurrentis in terram. Et tamen non dimisit, quin illud institueret, et se nobis daret, quinimo istud Sacramentum nihil aliud videtur esse ita proprium, quam quoddam memoriale illius acerbissimæ passionis et effusionis sui sanguinis pro nobis miseris; ideo et Christus ait: Quotiescumque hoc facitis, facite hoc in meam commemorationem, et quæ anima posset videre istos dolores, quin transformaretur in dolorem? Certe nulla nisi quæ communionem non habet ex corde illius acerbissimæ passionis.
245 Četvrto, ovaj je sakrament najviši, dostojan i vrijedan štovanja te najviše ponizuje na strahopoštovanje. Ustanovitelj je naime ove svete žrtve Bogočovjek, najviši i nestvoreni Bog. Duša naime, razmatrajući ovaj sakrament, mora misliti ne samo na ustanovitelja nego i na ono što je u sakramentu sadržano. Ondje je naime sadržan nestvoreni, nevidljivi, svemogući, sveznajući, pravedni, najviši i milosrdni Bog, stvoritelj neba i zemlje, vidljivoga i nevidljivoga; i to je ono veće što se ondje nudi razmišljanju. Poslije dolazi druga, manja stvar koju nalazi u ovome sakramentu, sjedinjena s onom većom stvari, jer ondje nalazi učovječenoga Boga, to jest božanstvo i čovještvo spojeno i sjedinjeno u jednoj osobi: i katkad u ovome sadašnjem životu duša prima veću nasladu u tome manjem nego u onome većem, jer je duša prijemljivija i sukladnija tome manjem što vidi u tome utjelovljenom Bogu negoli onomu drugom što vidi u samome nestvorenom Bogu; jer je sama duša stvorenje koje je život svoga tijela i svih udova svoga tijela, pa u ovome životu uživa u nestvorenom Bogu kojega ondje vidi učovječenoga, te u Kristu stvoritelju i stvorenju, i u božanstvu, i u duši s tijelom, krvlju i svim udovima njegova svetoga tijela. Ondje duša vidi sjedinjenje tolikih stvari ondje sadržanih, i od manjega, to jest od čovještva, uzdiže se k božanstvu, i obratno. Vidi dakle duša, ako dobro razmotri, najprije neizrecivo božanstvo u kojemu su sva blaga mudrosti, znanja i neprolaznih bogatstava. Vidi ondje u tome božanstvu miline koje jedine zasićuju naš um, i mnoge druge neizrecive stvari. Vidi ondje predragocjenu dušu sa svim krepostima i darovima Duha Svetoga, i presveti neokaljani prinos. Vidi ondje tijelo, najdragocjeniju cijenu našega otkupljenja. Vidi ondje krv kojom smo otkupljeni i oživljeni, i druge neizrecive stvari. Sve to doista mora nas najviše potaknuti na iskazivanje strahopoštovanja: jer ondje uistinu jest i sadržan je onaj komu se klanjaju sva nebeska gospodstva, kojega se boje svi nebeski duhovi i pred kojim dršću sve najsnažnije nebeske vlasti. O kad bismo gledali kao oni, s kolikim bismo strahopoštovanjem i poniznošću postupali s ovim sakramentom i primali ga! Koja je naime duša tako ohola da se, kad bi to dobro razmotrila, pred ovim sakramentom ne bi ponizila srcem i tijelom?
245 Quarto istud Sacramentum est summum, dignum et venerabile, et ad reverentiam summe humilitativum. Ordinator enim istius sancti sacrificii est homo Deus, Deus summus et increatus. Anima enim considerando hoc Sacramentum, debet pensare non solum solum ordinatorem, sed id quod in Sacramento continetur. Continetur enim ibi Deus increatus, invisibilis, omnipotens, omnia sciens, justus, summus, et misericors, creator cæli et terræ, visibilium et invisibilium; et hoc est majus, quod occurrit ibi ab cogitandum. Postea occurrit alia res minor, quam in hoc Sacramento invenit, conjuncta cum illa re majori, quia invenit ibi Deum humanatum, id est, divinitatem et humanitatem in una persona conjunctas et unitas: et quandoque in hac vita præsenti anima recipit majus delectamentum in isto minori, quam in illo majori, quia anima est magis capax, et magis conformis isti minori, quod videt in isto Deo incarnato, quam sit aliud, quod videt in ipso Deo increato; quia ipsa anima est creatura, quæ est vita carnis suæ, et omnium membrorum corporis sui, unde delectatur in hac vita in increato Deo quem ibi videt humanatum, et Christum creatorem et creaturam, et deitatem, et animam cum carne, et sanguine, et cum omnibus membris sui corporis sancti. Videt ibi anima unionem tantarum rerum ibi contentarum, et de minori, scilicet de humanitate, fertur ad divinitatem, et e converso. Videt igitur anima, si bene consideret, primo divinitatem ineffabilem, in qua sunt omnes thesauri sapientiæ, et scientiæ, et divitiarum immarcessibilium. Videt ibi in illa divinitate delicias, quæ solæ satiant mentem nostram, et alia multa ineffabilia. Videt ibi pretiosissimam animam cum omnibus virtutibus et donis Spiritus sancti, et sanctissimam oblationem immaculatam. Videt ibi corpus, pretium pretiosissimum nostræ redemptionis. Videt ibi sanguinem, quo redempti et vivificati sumus, et alia ineffabilia. Quæ quidem omnia hæc summe debent provocare nos ad reverentiam exhibitendam: nam ibi veraciter est et continetur ille, quem adorant cunctæ cæli dominationes, timent omnes spiritus cælestes, et tremunt omnes cæli fortissimæ potestates. O si videremus sicut ipsi, in quanta reverentia et humilitate istud Sacramentum tractaremus et reciperemus? Quæ enim superba anima est, quæ, si hæc bene consideraret, et in conspectu hujus sacramenti corde et corpore non humiliaretur?
246 Peto, najuzvišeniji je sakrament i duhovan, te uzdiže k nebeskome. Ovaj je naime sakrament ustanovilo Presveto Trojstvo da bi privuklo k sebi stvar koju ljubi, da bi naime povuklo dušu od nje same k sebi Bogu i izvan svih stvorenja, te je sjedinilo sa samim nestvorenim Bogom i tako joj dalo duhovan i božanski život te je umrtvilo grijesima: i ustanovilo ga je Presveto Trojstvo i beskrajna dobrota da bi nas sjedinilo i utjelovilo u sebe, a sebe u nas; i hoće da ga primamo kako bismo bili primljeni od njega, i hoće da ga nosimo, a on nas, jačajući nas i tješeći. Koja je dakle bijedna duša, kad bi dobro razmotrila, koja se ne bi trebala dati povući za tolikim Gospodinom, za tolikom ljubavlju koja je došla s nebesa da nas povuče k sebi iz zemaljskoga?
246 Quinto est summe altum Sacramentum et spirituale, et ad cælestia elevativum. Hoc enim sacramentum ordinavit sancta Trinitas, ut scilicet restringeret ad se rem, quam diligit, ut scilicet traheret animam a se ad se Deum, et extra omnes creaturas, et conjungeret ipsam Deo increato, et sic vitam sibi daret spiritualem, et divinam, et mortificaret a peccatis: et ordinavit ipsum sancta Trinitas et infinita bonitas, ut uniret, et incorporaret nos sibi, et se nobis: et vult, ut recipiamus ipsum, ut recipiamur ab eo; et vult, ut portemus ipsum, et ipse nos, nos fortificando et confortando. Quæ est ergo misera anima, si bene consideraret, quæ non trahi debeat post tantum Dominum, post tantam caritatem, quæ de cælis venit, ut nos ad se trahat de terrenis?
247 Šesto, ovaj je sakrament najkorisniji te udjeljuje duši sva dobra i milosti. Ne dolazi nam naime u ovome sakramentu nestvoreni Bog s tolikim savršenstvom božanstva i čovještva prazan, nego zasigurno daje duši koja ga prima (samo ako se ispitala i nije u volji za griješenjem) otpuštenje kazni, snagu protiv napasti, obuzdava naše napadače, umnaža milost i gomila zasluge: stoga ga valja i često s velikim strahopoštovanjem primati; a za riječ sv. Augustina o primanju Euharistije, kada kaže: „Svakodnevno primati Euharistiju niti hvalim niti kudim”, kažem da je sv. Augustin bio svet i mudar; i videći u Crkvi Božjoj dobre pomiješane sa zlima, da ne bi spriječio dobre, nije kudio; a da ne bi dao sigurnost zlima, nije hvalio. Drugi su nebrojeni darovi i dobročinstva koji nam se udjeljuju ako ga dostojno primamo: niti se može izreći koliku milost prima duša u jednom jedinom dostojnom primanju, samo ako se ne opiru nezasluge duše.
247 Sexto istud Sacramentum est summe utile, et omnium bonorum, et gratiarum animæ collativum. Non enim venit ad nos in isto sacramento Deus increatus cum tanta perfectione deitatis et humanitatis vacuus, sed pro certo dat animæ recipienti (dum tamen se probaverit, et non sit in voluntate peccandi) pœnarum remissionem, robur contra tentationes, impugnatores nostros restringit, et gratiam augmentat, et merita accumulat: unde et frequenter cum magna reverentia est suscipiendum: verbum autem S. Augustini de Eucharistia suscipienda, quando dicit: Quotidie Eucharistiam sumere, nec laudo, nec vitupero; dico quod S. Augustinus fuit sanctus et sapiens; et videns bonos cum malis in Ecclesia Dei mixtos, ut non impediret bonos, non vituperavit; ad hoc autem ut non daret securitatem malis, non laudavit. Alia sunt innumerabilia dona et beneficia, quæ conferuntur nobis si digne ipsum suscipiamus: nec est dicibile, quantam gratiam recipit anima in una sola digna susceptione, dum tamen demerita animæ non resistant.
248 Sedmo, ovaj je sakrament najviše hvalevrijedan i najviše dostojan pohvala svih milosti i hvala. Što god ima dobra, što god ljepote, što god svetosti, sve je u ovome sakramentu: jest naime samo nestvoreno najviše dobro, to jest božanstvo, i stvoreno najviše dobro, Kristovo čovještvo: stoga ga moramo neprestano hvaliti. Anđeli ga naime ne prestaju neprestano hvaliti govoreći: „Svet, Svet, Svet”; i ne samo anđeli nego i sveci i svi blaženi vide to i osjećaju, te stoje unutar ove žrtve u onome dobrom beskrajnom Bogu koji ih čini blaženima: ondje naime uvijek imaju u nazočnosti nestvorenoga Boga, najviše dobro, i učovječenoga Boga, postavljenoga u ovome divnom sakramentu. I u tome otajstvu primaju novu slast i radost, te čine novo klicanje i slavljenje; i vjerujem da je to zbog prikladnosti koju imaju, jer su u zajedništvu s glavom i udovima, to jest s Kristom glavom Bogom i njegovim vjernicima. Vide naime, osjećaju i spoznaju da Krist u ovome najvišem otajstvu veoma uživa, te ondje pokazuje i očituje svoju dobrotu, i ondje ima osobito zadovoljstvo poradi dobra i u dobru svojih pobožnika i prijatelja, koje po ovoj žrtvi sjedinjuje sa sobom: i zato svi anđeli i sveci uživaju u tome otajstvu s Kristom, te čine novu radost, klicanje i hvale, jer ono što se sviđa Kristu sviđa se slično i njima: sviđa se naime Kristu biti s ljudima u ovome sakramentu, štoviše, njegova je milina biti sa sinovima ljudskim. Raduju se također svi blaženi proslavljene Crkve zbog dobra i koristi koju po njemu primaju svete duše u vojujućoj Crkvi. Stoga se mora radovati i cijela Crkva i hvaliti Boga za toliko dobročinstvo i milosti, iskazujući zahvalnost i čast Bogu.
248 Septimo, istud Sacramentum est summe laudabile, et omnium gratiarum, et laudum præconiis summe dignum. Quidquid est boni, quidquid pulchritudinis, quidquid sanctitatis, totum est in hoc sacramento: est enim summum bonum ipsum increatum, scilicet divinitas, et summum bonum creatum, Christi humanitas: unde laudare ipsum assidue debemus. Angeli enim assidue laudare non desinunt, dicentes, Sanctus, Sanctus, Sanctus; et non solum Angeli, sed et Sancti, et cuncti Beati vident et sentiunt illud, et stant intra hoc sacrificium in illo Deo bono infinito, qui facit illos esse beatos: ibi enim habent semper in præsentia Deum increatum, summum bonum, et Deum humanatum, et in hoc sacramento admirabile positum. Et in isto mysterio recipiunt novam dulcedinem, et gaudium; et faciunt novum tripudium, et præconium; et credo, quod hoc sit propter convenientiam, quam habent, quia communicant cum capite et membris, id est, cum Christo capite Deo, et suis fidelibus. Vident enim et sentiunt, cognoscunt, quod Christus in altissimo hoc mysterio multum delectatur, et ibi ostendit, et manifestat suam bonitatem, et ibi habet singularem complacentiam pro bono, et in bono suorum devotorum et amicorum, quos per hoc sacrificium sibi conjungit: et ideo delectantur omnes Angeli et Sancti in isto mysterio cum Christo: et faciunt novum gaudium et tripudium et laudes, quia illud quod placet Christo, placet similiter et eis: placet enim Christo esse cum hominibus in isto sacramento, imo ejus deliciæ sunt esse cum filiis hominum. Gaudent item omnes Beati de Ecclesia triumphanti pro bono et utilitate, quod propter ipsum recipiunt sanctæ animæ in militante Ecclesia. Unde et gaudere debet tota Ecclesia, et laudare Deum de tanto beneficio, et gratiis, gratias et hónorem exhibitendo Deo.
249 Svatko dakle kada treba pristupiti ovomu svetom sakramentu mora razmotriti komu ide, kakav ide, kako ide i zašto ide. Jer ide k jednomu dobru koje je svako dobro i uzrok svakoga dobra. Stoga je ono jedino dobro, bez kojega ništa nije dobro. To dobro dostaje, ispunja sve i zasićuje sve svece i blažene duhove, i sve pravednike po milosti, i sve duše i tijela onih blaženika koji kraljuju u slavi. Ide primiti ono dobro, to jest učovječenoga Boga, koji zasićuje, nadilazi i razveseljuje u svim stvorenjima i izvan svih stvorenja bez načina i bez mjere: to dobro stvorenje ne može spoznati ni imati osim onoliko koliko samo dobro hoće; a samo dobro hoće toliko koliko stvorenje prema svome biću može imati od onoga koji jest i čini svako biće, i jest iznad svakoga bića. Ide k onomu dobru izvan kojega i osim kojega nema drugoga dobra. O dobro nerazmotreno, nepoznato, neljubljeno, koje nalaze oni koji cijelim sobom žele cijeloga tebe! Ako dakle čovjek razmatra i gleda zalogaj koji tjelesno treba pojesti, zašto duša ne pogleda i ne promisli prije nego što primi toliko dobro, koje je vječno i beskrajno, i koje je, ako se nedostojno primi, vječna smrt duše i tijela? Ako se pak dostojno primi, tjera smrt i donosi vječni i blaženi život, i bez njegova primanja nema života: „Ako ne jedete tijela”, kaže Krist, itd. Mora dakle pristupiti tolikomu i takvomu dobru i takvomu stolu s velikim strahopoštovanjem, strahom i trepetom, a iznad svega s velikom ljubavlju; i duša mora pristupiti sva oprana i urešena: jer ide k onomu koji je dobro sve ljepote i slave, i koji je najviša svetost, sreća, blaženstvo, visina, plemenitost, prava ljubav i slast ljubavi bez kraja: i mora ići primiti da bude primljena; mora ići čist da bude očišćen; živ da bude oživljen; pravedan da bude opravdan; sjedinjen da bude utjelovljen sa samim nestvorenim i slatko učovječenim Bogom, te bude jedno s njime u beskrajne vijeke vjekova.
249 Quilibet igitur quando debet accedere ad hoc sanctum Sacramentum debet considerare, ad quem vadit, qualis vadit, et quomodo vadit, et quare vadit. Quia vadit ad quoddam bonum quod est omne bonum, et causa omnis boni. Unde ipsum est bonum solum, sine quo non est aliquid bonum. Quod bonum sufficit, et implet omnia, et satiat omnes Sanctos et spiritus beatos, et omnes justos per gratiam, et omnes animas, et corpora illorum Beatorum qui regnant in gloria. Vadit ad recipiendum illud bonum, Deum scilicet humanatum, quod satiat, superat et jocundat in omnibus creaturis, et extra omnes creaturas sine modo, et sine mensura: quod bonum creatura non potest scire, nec habere, nisi in quantum ipsum bonum vult; et tantum ipsum bonum vult, quantum creatura secundum suum esse potest habere de illo, qui est et facit omne esse, et est super omne esse. Vadit ad illud bonum, extra quod, et præter quod, non est aliud bonum. O bonum inconsideratum, incognitum, non amatum, scilicet inventum ab illis, qui se totis totum te volunt. Si igitur homo considerat, et respicit morsellum, quod corporaliter debet comedere; quare aima non respicit, et non recogitat, antequam recipiat tantum bonum, quod æternum est, et infinitum, et quod si indigne recipiatur, est mors animæ et corporis sempiterna? Si vero digne, mortem fugat, et vitam æternam et beatam adducit, et sine ipsius susceptione non est vita: Nisi enim, ait Christus, manducaveritis carnem, etc. Debet igitur accedere ad tantum et tale bonum, et ad talem mensam cum magna reverentia, timore, et tremore, et super omnia cum magno amore; et debet anima accedere tota lota, et ornata: quia vadit ad illum, qui est bonum totius pulchritudinis et gloriæ, et qui est summa sanctitas, felicitas, et beatitudo, et altitudo, nobilitas, et verus amor, et dulcedo amoris sine fine: et debet ire ad recipiendum, ut recipiatur: debet ire mundus, ut mundetur; vivus, ut vivificetur; justus, ut justificetur; junctus, ut incorporetur cum ipso Deo increato, et dulciter humanato, et sit idem cum eo per infinita sæcula sæculorum.
O Utjelovljenju Riječi i drugim Božjim dobročinstvima. Ovo je posljednji spis i posljednje pismo koje je sastavila presveta Anđela iz Foligna, naša Majka, prije nego što se razboljela na smrt, tvrdeći tada da je to posljednje pismo. Unaprijed je naime dugo vremena prije znala svoj sretni prijelaz. Stoga je i s velikim osjećajem izgovorila ove riječi i gotovo prisilila pisara da piše, te rekla: „O Bože moj, učini me dostojnom da mogu spoznati tvoje najviše otajstvo koje je učinila tvoja najžarča ljubav, to jest najviše otajstvo tvoga presvetog Utjelovljenja koje si učinio za nas, koje je Utjelovljenje bilo početak našega spasenja. Ovo pak neizrecivo Utjelovljenje čini nam dvoje. Prvo, ispunja nas ljubavlju. Drugo jest da nas čini sigurnima u naše spasenje. O kako je neizreciva ova ljubav! Iznad nje uistinu nema veće negoli da moj Bog, stvoritelj svega, postane tijelo da mene učini Bogom. O ljubavi koja si se sva izlila! Samoga si sebe oplijenio i iscrpio da mene stvoriš; uzeo si obličje najprezrenijega sluge da meni podariš kraljevski i božanski ures. Kada si ipak uzeo moj lik, nisi to učinio tako da bi išta umanjio od svoje biti niti oduzeo od svoga božanstva, nego me bezdan tvoga najponiznijega Utjelovljenja tjera da govorim i iznuđuje ove riječi iz dubine nutrine: O ti neshvatljivi, poradi mene shvatljiv! O nestvoreni, postao si stvorenje! O nepojmljivi, postao si pojmljiv! O neopipljivi, postao si opipljiv! O Gospodine, učini me dostojnom vidjeti dubinu ove najviše ljubavi koju si nam priopćio u ovome presvetom Utjelovljenju. O sretne li krivnje (ipak ne po tebi, nego po Božjoj dobroti) koja si zaslužila pokazati nam najskrovitiju dubinu božanske ljubavi koja nam je bila skrivena! O uistinu veću ljubav ja ne mogu zamisliti. O Svevišnji, učini me sposobnom razumjeti ovu najvišu i neizrecivu ljubav.”
De Incarnatione Verbi, aliisque Dei beneficiis. Hoc est ultimum scriptum et ultima littera, quæ fecit sanctissima Angela de Fulginio Mater nostra, antequam infirmaretur ad mortem, asserens tunc esse ultimam litterarum. Præscivit enim suum felicem transitum longo tempore ante. Unde et cum magno affectu hæc verba locuta est, et quasi coegit scriptorem scribere, et dixit: O Deus meus, fac me dignam, ut possim cognoscere altissimum mysterium tuum, quod fecit ardentissima caritas tua, id est, altissimum mysterium tuæ sanctissimæ Incarnationis, quam fecisti pro nobis, quæ Incarnatio fuit principium salutis nostræ. Ista autem ineffabilis Incarnatio facit nobis duo. Primum, quod implet nos amore. Secundum est, quod reddit nos certos de nostra salute. O quam ineffabilis hæc caritas! supra istam vere non est major, quam quod Deus meus omnium creator fiat caro, ut me faceret Deum. O amor eviscerate! teipsum exinanisti, et defecisti, ut me faceres: formam vilissimi servi recepisti, ut mihi decorem regium et divinum conferres. Quando tamen formam meam recepisti, non sic fecisti ut aliquid a tua substantia minueres, nec a tua deitate detraheres, sed abyssus tuæ humilimæ Incarnationis facit me dicere, et compellit verba hæc eviscerata: O tu incomprehensibilis, propter me comprehensibilis! O increatus, factus es creatura! O incogitabilis, factus es cogitabilis? O impalpabilis, factus es potens palpari! O Domine fac me dignam videre profundum hujus altissimæ caritatis, quam nobis communicasti in ista Incarnatione sanctissima. O felix culpa (non tamen ex te, sed ex Dei pietate) quæ meruisti nobis ostendere occultissimum divinæ caritatis profundum, quod nobis erat absconditum. O in veritate majorem caritatem ego cogitare non possum. O altissime, fac me capacem ad intelligendum hanc altissimam et ineffabilem caritatem.
251 „O Gospodine, pet je otajstava koja si učinio za nas, učini nas, Gospodine, sposobnima razumjeti ih. Prvo je otajstvo tvoga presvetog Utjelovljenja. Drugo je neizrecivo otajstvo tvoga nauka, primjera, pokore i žalosti. Treće je pregorka smrt podnesena za nas. Četvrto slava tvoga Uskrsnuća. Peto uzvišenje tvoga slavnoga Uzašašća. Prvo je neizreciva ljubav Utjelovljenja. O najviša i preobražena ljubavi! O neizreciva ljubavi! Blagoslovljen budi, Gospodine, jer činiš da razumijem da si mi se rodio. O kako je slavno to znati i razumjeti, da ja vidim i razumijem da si mi se ti rodio: to je razumijevanje uistinu puno svake naslade i slasti. Stoga sigurnost koju smo imali od utjelovljenja, istu imamo od rođenja; jer za ono poradi čega se utjelovio, gle, rodio se. O Divni, kako su čudesna tvoja otajstva koja si učinio za nas! Drugo što je za nas učinio čini nas sigurnima u način življenja: jer se rodio i utjelovio, i živio je tako da bismo od rođenoga Isusa Krista imali prisutnu pouku o siromaštvu, boli i preziru, jer se u njima rodio, živio i dovršio život.”
251 O Domine, quinque sunt mysteria, quæ pro nobis fecisti, fac nos Domine capaces ad intelligendum ipsa. Primum est mysterium tuæ sanctissimæ Incarnationis. Secundum est ineffabile mysterium tuæ doctrinæ, exempli, pœnitentiæ, et afflictionis. Tertium est mors acerbissima tolerata pro nobis. Quartum gloria tuæ Resurrectionis. Quintum sublimatio tuæ gloriosæ Ascensionis. Primum est amor ineffabilis Incarnationis. O amor summus et transformatus! O amor ineffabilis! Benedictus sis Domine, quia facis me intelligere quod mihi natus es. O quam gloriosum est istud scire, et intelligere, quod ego videam et intelligam, quod tu mihi natus es: istud intelligere in veritate plenum est omni delectamento, et suavitate. Unde certitudinem, quam habuimus ab incarnatione, eamdem habemus a nativitate; quia ad illud pro quo incarnatus est, ecce natus est. O admirabilis, quomodo sunt mirabilia mysteria tua, quæ pro nobis fecisti! Secundum quod pro nobis fecit, reddit nos certos de modo vivendi: nam natus est et incarnatus, et vixit taliter, quod haberemus præsentiam documenti a Jesu Christo nato de paupertate, dolore, despectu, quia in ipsis natus est, vixit, et finivit.
252 „Treće je otajstvo njegove smrti, jer se i za to rodio da bude naše otkupljenje i da umre za nas. Pet se pak stvari mora razmotriti u toj Kristovoj smrti. Prvo očitovanje i ostvarenje našega spasenja. Drugo jest naše osnaženje i pobjeda nad našim neprijateljima. Treće jest ispunjenje i preobilje božanske ljubavi očitovane po samoj smrti. Četvrto jest da nas je ispunio jednom najvišom, srdačnom i dubokom istinom: možemo naime po tome spoznati, vidjeti i razumjeti kako nam je Bog Otac pokazao, proslavio i očitovao Sina u ovome presvetom Utjelovljenju. Peto jest da po tome možemo spoznati kako nam je Sin Božji očitovao Oca po poslušnosti koju je čuvao u cijelome svom životu sve do smrti na križu, i po samoj je poslušnosti odgovorio Bogu Ocu za sav ljudski rod. Učini me dostojnom, o nestvoreni Bože, spoznati dubinu tvoje ljubavi i bezdan tvoje najžarče ljubavi. Učini me dostojnom razumjeti neizrecivu ljubav koju si nam priopćio kada si nam pokazao svoga Sina Isusa Krista u ovome Utjelovljenju i kada je taj tvoj Sin očitovao da si ti nama Otac. O divna i ugodna ljubavi, jer je u tebi sav okus svake slasti i svaka naslada: i takvo je razmatranje koje uzdiže dušu od svijeta, čini da stoji iznad sebe te bude smirena i stišana.”
252 Tertium mysterium est suæ mortis, quia etiam ad hoc natus est, ut esset redemptio nostra et moreretur pro nobis. Quinque autem sunt consideranda in ista morte Christi. Primum declaratio et operatio nostræ salutis. Secundum est, nostra fortificatio, et victoria contra inimicos nostros. Tertium est repletio, et superabundantia amoris divini manifestati per ipsam mortem. Quartum est, quod nos replevit una altissima, et eviscerata et profunda veritate: possumus enim per hoc cognoscere, videre, et intelligere, quomodo Deus pater nobis ostendit, et clarificavit, et declaravit filium in ista Incarnatione sanctissima. Quintum est, quia per hoc possumus cognoscere, quomodo filius Dei manifestavit nobis Patrem, per obedientiam, quam servavit in tota vita sua usque ad mortem crucis, et per ipsam obedientiam respondit Deo Patri pro toto humano genere. Fac me dignam, o increate Deus, cognoscere profundum amoris tui, et abyssum ardentissimæ tuæ caritatis. Fac me dignam intelligere ineffabilem caritatem, quam communicasti nobis, quando ostendisti nobis filium tuum Jesum Christum in ista Incarnatione, et quando iste filius tuus manifestavit te esse patrem nobis. O admirabilis amor, et jucundus, quia in te est omnis sapor omnis suavitatis, et omne delectamentum: et ita est contemplatio, quæ elevat animam de mundo, et facit eam stare supra se, et esse pacificatam, et tranquillatam.
253 „Četvrto je otajstvo u uskrsnuću, u kojemu valja razmotriti dvoje. Prvo jest da nam njegovo uskrsnuće daje čvrstu nadu u naše uskrsnuće. Drugo jest da čini da spoznamo duhovno uskrsnuće koje Bog čini svojom milošću kada od mrtva čini živa, od nemoćna čini zdrava. O najviše, neizrecivo, nepoznato i neiskazivo otajstvo u kojemu si ispunio naše savršenstvo! Učini me, Gospodine, dostojnom spoznati ovo najviše otajstvo. Peto je otajstvo Uzašašća. O Gospodine, učini me dostojnom i sposobnom spoznati najviše otajstvo tvoga Uzašašća, u kojemu je ispunjeno sve naše spasenje. O Isuse Kriste, tada si nas stavio u posjed svoga i našega Oca. Ovih pet otajstava škola su onih koji su pravi učenici, a istinita škola gdje se uči ovih pet otajstava jest škola neprestane molitve. Učini dakle, Gospodine, da razumijem i spoznam višnju ljubav kojom si me stvorio i otkupio. O Neshvatljivi, učini me sposobnom razumjeti tvoju neprocjenjivu i najžarču ljubav, i onu srdačnu milost kojom si od vječnosti izabrao ljudski rod da zadobije tvoje gledanje, a ti si se, Svevišnji, udostojao htjeti vidjeti naše. Učini, Gospodine, da spoznamo svoju krivnju kako bismo izbjegli kazne kojima si zaprijetio nezahvalnima i onima koji ne priznaju ova tvoja neizreciva otajstva i dobročinstva.”
253 Quartum mysterium est in resurrectione, in qua duo sunt consideranda. Primum est, quod sua resurrectio dat nobis firmam spem de nostra resurrectione. Secundum est, quod facit nos cognoscere resurrectionem spiritualem, quam Deus facit per suam gratiam, quando de mortuo facit vivum, de infirmo facit sanum. O altissimum et inenarrabile, et incognitum, et ineffabile mysterium, in quo adimplesti perfectionem nostram! Fac me Domine dignam cognoscere istud altissimum mysterium. Quintum mysterium est, Adscensionis. O Domine fac me dignam esse capacem cognoscere altissimum mysterium Adscensionis tuæ, in quo repleta est tota salus nostra. O Jesu Christe tunc posuisti nos in possessionem Patris tui et nostri. Ista quinque mysteria sunt schola illorum qui sunt veri scholares, schola verax ubi discuntur ista quinque mysteria, est schola continuae orationis. Fac igitur me Domine intelligere, et cognoscere supernam caritatem, cum qua creasti me, et redemisti. O incomprehensibilis, fac me capacem ad intelligendum tuam inæstimabilem, et ardentissimam caritatem, et illam evisceratam dilectionem, qua elegisti genus humanum ab æterno ad obtinendum visionem tuam, et tu altissime dignatus es velle videre nostram. Fac nos Domine cognoscere culpam nostram, ut effugiamus pœnas, quas minatus es ingratis, et non recognoscentibus hæc ineffabilia mysteria et beneficia tua.
254 Nakon toga govorila je o sedam najposebnijih darova ili dobročinstava koje nam je udijelila božanska dobrota, te rekla: „O najslađi Gospodine, učini me sposobnom razumjeti ovih sedam darova koje si nam dao među mnoštvom drugih svojih darova. Prvi je dar neizrecivo stvaranje. Drugi jest divno izabranje kojim si se udostojao izabrati nas na svoju slavu. Treći jest neizrecivi dar koji si nam dao kada si poslao svoga Sina da nam dade život. Četvrti jest najviši dar tvoje dobrote kada si se udostojao učiniti me osjetilnom i razumnom, a ne životinjom ni nerazumnom. Ovaj divni razum koji si položio u mene čini u meni troje. Prvo jest da po njemu spoznajem tebe Divnoga. Drugo jest da čini da spoznam svoje grijehe. Treće jest da po njemu, posredovanjem tvoje milosti, odolijevam svojoj osjetilnosti koja naginje grijesima. O Neshvatljivi, jer ništa drugo nije iznad ovoga dara koji si nam darovao! Oblikovao si nas, Gospodine, na svoju sliku i učinio nas razumnima, te nas zaodjenuo svojim svjetlom i od svoga razuma. Peti je dar razumijevanje. Učini, Gospodine, da spoznamo taj dar koji si nam dao, naime razumijevanje, da bismo mogli razumjeti tebe, Boga moga. Šesti je dar mudrost. O Gospodine, učini da okusim tvoju najžarču ljubav kojom si nam darovao ovaj dar, naime mudrost. O uistinu ovaj je dar najveći od svih darova, naime okusiti tebe u istini. Sedmi je dar ljubav. O Najviše Biće, učini da razumijem ovaj dar, jer svi anđeli i sveci nemaju što drugo gledati osim gledati tebe ljubljenoga, ljubiti te i motriti. O dare koji si iznad svakoga dara, jer ti sam jesi ljubav! O Najviše Dobro, udostojao si se učiniti da spoznamo tebe ljubav, i činiš da ljubimo takvu ljubav: i zato će oni koji dođu pred tvoje lice biti nagrađeni prema ljubavi koju su imali, i ništa drugo nije ono što vodi motritelje k motrenju osim prave ljubavi. O Divni, čudesna djela činiš u svojim sinovima! O Višnje Dobro! O neshvatljiva dobroto i najžarča ljubavi! O božanska osobo koja si se udostojala ucijepiti nas u bit usred svoje biti! O to je čudesno iznad svakoga čuda što činiš u svojim sinovima! O skriveno čudo! Nema ljudskoga uma koji pred tom biti ne bi zatajio. Ali s milošću i božanskim svjetlom osjećamo spomenutu bit: i to je zalog onih koji su pravi samotnici: i svi su anđeoski korovi ovdje zauzeti, i u tom neka se poslu zanimaju svi oni koji su pravi motritelji, pa će poslije biti samotnici i odijeljeni od zemlje. Njihovo je življenje na nebesima. Bogu hvala, amen.”
254 Post ista locuta est de septem donis sive beneficiis specialissimis nobis a divina bonitate collatis, et dixit: O dulcissime Domine fac me capacem ad intelligendum ista septem dona, quæ nobis dedisti inter multitudinem aliorum donorum tuorum. Primum donum est ineffabilis creatio. Secundum est, admirabilis electio, qua dignatus es nos eligere ad gloriam tuam. Tertium est, donum ineffabile, quod nobis fecisti, quando tuum filium misisti, ut nobis daret vitam. Quartum est, donum altissimum tuæ bonitatis, quando dignatus es me facere sensibilem, et rationalem, et non bestiam nec irrationalem. Hæc admirabilis ratio, quam in me posuisti, facit in me tria. Primum est, quia per ipsam cognosco te admirabilem. Secundum est, quia facit me cognoscere peccata mea. Tertium est, quia per ipsam mediante gratia tua resisto sensualitati meæ ad peccata inclinanti. O incomprehensibilis, quia nihil aliud est supra istud donum, quod nobis donasti. Formasti nos Domine ad formam tuam, et fecisti nos rationales, et induisti nos tuo lumine, et de tua ratione. Quintum donum est intellectus. Fac nos Domine cognoscere id donum, quod dedisti nobis, scilicet, intellectum, ut possimus te Deum meum intelligere. Sextum donum est sapientia. sapientia. O Domine fac me sapere ardentissimam caritatem tuam, cum qua donasti nobis istud donum, scilicet sapientiam. O in veritate istud donum omnium donorum est maximum, scilicet sapere te in veritate. Septimum donum est amor. O summum esse, fac me intelligere istud donum, quia omnes Angeli et Sancti non habent aliud videre, nisi videre te amatum, et amare te et contemplari. O donum quod est super omne donum, quia tu ipse es amor. O summum bonum dignatus es facere nos te amorem cognoscere, et facis nos amare talem amorem: et ideo illi, qui venient ante faciem tuam, erunt remunerati secundum amorem, quem habuerant, et nihil aliud est, quod ducat contemplatores ad contemplandum, nisi verus amor. O admirabile, mirabilia facis tu in filiis tuis! O supernum bonum! O incomprehensibilis bonitas, et caritas ardentissima! O divina persona, quæ dignasti nos substantificare in medio substantiæ tuæ! O istud est mirabile supra omne mirabile, quod facis in filiis tuis! O occultum admirabile! Non est intellectus humanus, qui ad istam substantiam non deficiat. Sed cum gratia et lumine divino sentimus dictam substantiam: et ista est arrha illorum, qui sunt veri solitarii: et omnes chori Angelorum sunt hic occupati, et in ista occupatione occupent se omnes illi, qui sunt veri contemplatores, et postea erunt solitarii et a terra separati. Istorum conversatio in cælis est. Deo gratias, Amen.
Poglavlje XXIII.
Caput XXIII.
Anđelina oporuka i smrt.
Angelæ testamentum: mors.
Oporuka i posljednja opomena svete Majke Anđele, koju je uputila svojim sinovima dok je bila blizu smrti, govoreći ovako: „Dječice moja, ono što vam govorim ne govorim ni zbog čega drugoga osim zbog ljubavi Božje, i kako sam vam obećala da ne nosim rado pod zemlju išta što bi vam moglo koristiti. Gle, Bog govori duši: ‘Sve je moje tvoje.’ O tko je taj tko bi zaslužio to da sva Božja dobra budu njegova! O uistinu nema ničega drugoga što bi to zaslužilo osim djelotvorne ljubavi. U ovome pak što želim reći nemam ništa učiniti sama od sebe, nego je sve Božje. Jer se svidjelo božanskoj dobroti dati mi skrb i brižnost za sve svoje sinove i svoje kćeri koji su na ovome svijetu, i s one i s ove strane mora: ja sam ih pak čuvala kako sam mogla i trpjela boli za njih, i bilo je više boli za njih nego što vi vjerujete. O Bože moj, odsada ih ponovno predajem tebi i molim po tvojoj neizrecivoj ljubavi da ih čuvaš od svakoga zla i sačuvaš u svakome dobru, u ljubavi prema siromaštvu, preziru i boli, te u preobrazbi i nasljedovanju tvoga života i savršenstva koje si nam se udostojao pokazati riječju, djelom i živim životom.”
Testamentum et ultima admonitio sanctæ Matris Angelæ, quam fecit filiis suis, dum esset morti propinqua, sic dicens: Filioli mei quæ dico vobis, non dico solum nisi propter amorem Dei, et ut promisi vobis, quod non libenter porto sub terram aliquid, quod vobis possit prodesse. Ecce Deus dicit animæ: Omnia mea tua sunt. O quis est, qui mereatur hoc, quod omnia bona Dei sunt sua! o in veritate non est aliud quod mereatur hoc, nisi caritas. In hoc autem quod volo dicere nihil habeo facere ex me, sed totum est Dei. Nam placuit divinæ bonitati dare mihi curam et sollicitudinem omnium filiorum suorum, et filiarum suarum, qui sunt in hoc mundo, et ultra et citra mare: ego autem custodivi eos, ut potui, et doloravi eos, et plures fuerunt dolores pro eis quam vos credatis. O Deus meus amodo reassigno eos tibi, et rogo per ineffabilem tuam caritatem, ut custodias eos ab omni malo, et conserves eos in omni bono in amore paupertatis, despectus, et doloris, et in transformatione, et in imitatione tuæ vitæ, et perfectionis, quam nobis verbo, et facto, et vita viva ostendere placuisti.
256 „O dječice moja najljubljenija, potičem vas ovom posljednjom opomenom da se trudite biti maleni i uistinu ponizni i krotki ne samo izvanjskim djelom nego i iz dubine srca, da biste uistinu bili učenici i pravi sljedbenici onoga koji je rekao: ‘Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.’ Ne brinite se za moć, časti ni prelatske službe. O dječice moja, trudite se biti maleni da vas Krist uzvisi u savršenstvu zasluga i svoje milosti. Budite tako ponizni da neprestano smatrate kako postojite kao ništa. Proklete su te dostatnosti koje odnose dušu, naime moć i časti u prelatskoj službi. Bježite od njih, jer je u njima velika prijevara i pogibelj, premda je u njima manja prijevara nego u duhovnim dostatnostima, naime u znanju govoriti o Bogu, razumjeti Pismo, činiti velike oblike pobožnosti i imati srce kao zauzeto duhovnim stvarima. Mnogo puta naime takvi upadaju u zabludu i teže se ispravljaju nego oni koji imaju vremenite dostatnosti: dakle, smatrajte da ste ništa. O nepoznato ništa! O nepoznato ništa!
256 O filioli mei amantissimi exhortor hac exhortatione ultima, ut studeatis esse parvi, et vere humiles, et mansueti non solum opere exterius, imo et ex profundo corde, ut vere sitis scholares, et vere discipuli illius, qui dixit: Discite a me, quia mitis sum et humilis corde. Non curetis de potentia, honoribus, nec prælationibus. O filioli mei studeatis esse parvi, ut Christus exaltet vos in perfectione meritorum et suæ gratiæ. Sitis ita humiles, quod tamquam nihil vos existere continue æstimetur. Maledictæ sunt istæ sufficientiæ quæ tollunt animam, scilicet potentia, honores in prælatione. Fugite ab illis, quoniam magna deceptio, et periculum est in ipsis, licet minor deceptio sit in ipsis, quam in sufficientiis spiritualibus, scilicet in scire loqui de Deo, intelligere scripturam, facere magnas plasmas, habere cor quasi occupatum in rebus spiritualibus. Multotiens enim isti tales in errorem cadunt, et difficilius corriguntur, quam qui habent temporales sufficientias: igitur æstimetis vos esse nihil. O nihil incognitum! o nihil incognitum!
Uistinu duša ne može imati boljega viđenja ni znanja nego vidjeti svoje ništa i stajati u svojoj tamnici.”
In veritate anima non potest habere meliorem visionem, nec scientiam, quam videre suum nihil, et stare in suo carcere.
257 „O dječice moja, trudite se imati djelotvornu ljubav, bez koje nema spasenja ni zasluge. Gle, Bog govori: ‘Sve je moje tvoje.’ O tko je taj tko bi zaslužio to da sva Božja dobra budu njegova! Uistinu nema ničega drugoga što bi to zaslužilo osim djelotvorne ljubavi. O dječice moja, i očevi i braćo, trudite se ljubiti jedni druge i imati tu djelotvornu ljubav i uzajamnu ljubav, jer time duša zaslužuje baštiniti božanska dobra: i potičem vas da ne želite imati tu ljubav samo među sobom nego i prema svim narodima. Kažem vam naime da je moja duša više primila od Boga kada sam oplakivala i trpjela boli zbog grijeha bližnjega negoli zbog svojih. A svijet se ruga ovome što kažem, da bi čovjek mogao oplakivati grijehe bližnjega kao svoje ili više nego svoje, jer se čini da je protiv naravi. Ali ljubav koja to čini nije od ovoga svijeta. O dječice moja, trudite se imati tu ljubav i nikoga ne sudite: i ako vidite čovjeka da smrtno griješi, ne kažem da vam se grijeh ne treba ne sviđati i da se ne trebate groziti grijeha, nego kažem da ne sudite one koji griješe niti ih prezirete, jer ne poznajete Božjih sudova: mnogi se naime kod ljudi čine osuđenima koji su kod Boga spašeni, a mnogi se kod ljudi čine spašenima koji su kod Boga već odbačeni i osuđeni. I znao bih vam reći da ima nekih koje ste vi prezreli, o kojima imam čvrstu nadu da će ih Bog vratiti na svoj put.”
257 O filioli mei, studeatis habere caritatem, sine qua non est salus nec meritum. Ecce Deus dicit: Omnia mea, tua sunt. O quis est qui mereatur hoc, quod omnia bona Dei sint sua! In veritate non est aliud, quod mereatur nisi caritas. O filioli mei et patres et fratres studete vos diligere invicem, et habere istam caritatem, et mutuam dilectionem, hac enim meretur anima hereditare bona divina: et exhortor, ut non solum habere velitis istam caritatem inter vos, imo etiam ad omnes gentes. Dico enim vobis, quod plus recepit anima mea de Deo, quando ploravi et doloravi peccata proximi, quam mea. Et mundus trufat de hoc quod dico, quod homo posset plorare peccata proximi, sicut sua, vel plus quam sua, quia videtur esse contra naturam. Sed caritas, quæ hoc facit, non est de hoc mundo. O filioli mei studeatis habere istam caritatem, et neminem judicetis: et si videritis hominem peccare mortaliter, non dico, quod non displiceat vobis peccatum, et quod non debeatis abhorrere peccatum, sed dico, quod non judicetis peccantes, nec contemnatis, quia nescitis judicia Dei: nam multi apud homines videntur damnati, qui apud Deum sunt salvati, et multi apud homines videntur salvati, qui apud Deum jam sunt reprobati, et damnati. Et scirem vobis dicere, quod aliqui sunt, quos vos despexistis, de quibus habeo firmam spem, quod Deus reducet eos ad viam suam.
258 „Ja ne činim drugu oporuku osim što vam preporučujem ovu uzajamnu ljubav i duboku poniznost. I ostavljam vam svu svoju baštinu, koja je također baština Isusa Krista, naime siromaštvo, bol i prezir, to jest život Kristov. Oni koji budu imali ovu baštinu, to jest život Kristov, bit će mi sinovi, jer su sinovi Božji: i nema sumnje da poslije neće imati baštinu vječnoga života.” Rekavši to, položila je svoju ruku na glavu svakoga pojedinoga i rekla: „Blagoslovljeni bili od Gospodina i od mene, dječice moja, vi i svi drugi koji ovdje nisu nazočni, i kako mi je označeno i pokazano od Gospodina, tako vam ovaj vječni blagoslov udjeljujem nazočnima i nenazočnima: isti neka vam ga Krist dade onom rukom koja je bila prikovana na križ.”
258 Ego non facio aliud testamentum nisi quod recommendo vobis istam mutuam dilectionem, et profundam humilitatem. Et relinquo vobis totam hereditatem meam, quæ etiam Christi Jesu est, scilicet paupertatem, dolorem, et despectum, vitam videlicet Christi. Illi qui habebunt istam hereditatem, scilicet vitæ Christi, erunt mihi filii, filii enim sunt Dei: et non est dubium, quod postea non habebunt hereditatem vitæ æternæ. His dictis imposuit manum suam supra caput singulorum, et ait: Benedicti sitis a Domino, et a me, filioli mei vos, et omnes alii, qui hic præsentes non sunt, et sicut signifcatum est mihi, et demonstratum a Domino, ita istam æternam benedictionem vobis concedo præsentibus et absentibus: idem Christus det eam vobis cum illa manu, quæ fuit in cruce clavata.
259 Poslije pak, sama Anđela, slomljena posljednjom bolešću i duha obilnije nego obično uronjena u bezdan božanske beskonačnosti, govorila je isprekidano i s prekidima, i rijetko; ipak smo njezine riječi, koliko smo ih mi koji smo bili nazočni mogli uhvatiti, ukratko sabrali, a one su ove. Rekla je jednom zgodom, oko blagdana Rođenja Gospodnjega, u koje je vrijeme ona prešla k Kristu, rekla je: „Riječ je tijelom postala”, i nakon duga stajanja, kao da dolazi odnekud drugdje, rekla je: „O svako stvorenje zataji i sav anđeoski um nije dovoljan”, a upitana od nas: „Za što svako stvorenje zataji i anđeoski um nije dovoljan?” odgovorila je: „Za shvaćanje.” I poslije je rekla: „O uistinu, evo Boga moga koji mi je ispunio obećanje, jer me Krist, njegov Sin, predstavio Ocu.” Prije je naime bila rekla: „Znate li da je Krist bio u lađi i da je ondje bila velika oluja? Uistinu je tako katkad u duši kada dopusti da dođu napasti, a čini se da on spava.” I ponovno je rekla: „Uistinu, dok Bog ne dopusti da se osoba sva smrvi ili satre i podloži, ne dopušta katkad da završe napasti i oluje: a to čini osobito svojim zakonitim sinovima.” Isto tako, drugom nam je zgodom rekla: „O dječice moja, rado bih vam rekla neke riječi kad bih znala da me Bog neće prevariti”, to jest glede obećanja njezina odlaska, jer se zbog želje za smrću veoma bojala, kako je sama govorila, da ne bi ozdravila od te bolesti. I rekla je: „Ovo što želim reći ne govorim ni za što drugo osim da vi slijedite ono što ja nisam slijedila.” I poslije je dodala: „Moja je duša oprana i očišćena u krvi Kristovoj, koja je bila tako svježa i topla kao da odmah istječe iz tijela Raspetoga.” I rečeno je tada duši: „Ovo je ono što te očistilo.” A duša je odgovorila: „O Bože moj, hoću li biti prevarena?” I rečeno joj je: „Ne.” Poslije je rekla: „Krist Sin Božji sada me predstavio Ocu i rečene su mi ove riječi: ‘O zaručnice i ljepotice! O ljubljena od mene s ljubavlju i u istini, ne želim da dođeš k meni s tim bolima, nego s klicanjem i neizmjernom radošću, kako dolikuje Kralju da vodi svoju dugo ljubljenu zaručnicu u kraljevskoj haljini’; i pokazao mi je haljinu onako kako zaručnik pokazuje svojoj dugo i mnogo ljubljenoj zaručnici: ali ona nije bila od grimiza ni od skerleta, ni od sendala ni od samita, nego je bila neko čudesno svjetlo kojim se zaodijeva duša. I tada mi je pokazao samoga zaručnika, vječnu Riječ, tako da sada razumijem što je Riječ i što znači reći Riječ, naime Riječ koja se htjela utjeloviti za mene, i sama je Riječ prošla kroz mene, svu me dotaknula i zagrlila, te mi rekla: ‘Dođi, ljubljena moja, voljena zaručnice, s pravom ljubavlju; dođi, jer te svi sveci očekuju s radošću.’ Rekao mi je također: ‘Neću te povjeriti anđelima ni drugim svecima da te dovedu, nego ću ja osobno doći po tebe i uzeti te k sebi; ti si mi naime postala prikladna i ugodna mojemu veličanstvu.’”
259 Postmodum vero ipsa Angela ultima in infirmitate quassata, ac mente ipsius abundantius solito in abysso divinæ infinitatis absorpta, interrupte et cum interpolatione loquebatur, et raro; verba tamen illius, prout capere poteramus qui præsentes eramus, breviter recollegimus; quæ sunt hæc. Dixit quadam vice, circa festum nativitatis Domini, quo tempore ipsa transivit ad Christum, dixit: Verbum caro factum est, et post magnam moram quasi aliunde veniens, dixit: O omnis creatura deficit, et totus intellectus Angelicus non sufficit, et interrogata a nobis: Ad quid deficit omnis creatura, et intellectus Angelicus non sufficit? Respondit: Ad comprehendendum. Et postea dixit: O in veritate, ecce Deus meus, qui mihi reddidit promissum, quia Christus filius suus præsentavit me Patri. Dixerat enim ante: Scitis vos quia Christus erat in navi, et tempestas erat ibi magna? In veritate ita est aliquando in anima, quando permittit tentationes venire, et ipse videtur dormire. Et iterum dixit: In veritate, donec Deus permittat personam totam piecari vel conteri, et suppeditari, non sinit aliquando finire tentationes et tempestates: et hoc facit specialiter filiis suis legitimis. Item alia vice dixit nobis: O filioli mei, libenter dicerem vobis aliqua verba, si scirem quod Deus me non deciperet. Scilicet de promissione sui exitus, quia propter desiderium moriendi timebat multum, sicut ipsa dicebat, ne de illa infirmitate laberetur. Et dixit: Ista quæ volo dicere non dico, nisi ut vos sequamini illud, quod non sum secuta ego. Et postea subjunxit: Anima mea lavata est et mundata in sanguine Christi, qui erat ita recens et calidus sicut si statim exiret de corpore crucifixi. Et dictum fuit animæ tune: Hoc est illud, quod mundavit te. Et respondit anima: O Deus meus ero decepta? Et dictum fuit sibi: Non. Postea dixit: Christus filius Dei me modo præsentavit Patri, et dieta sunt mihi ista verba: O sponsa et speciosa! o amata a me cum dilectione et in veritate, nolo quod venias ad me cum istis doloribus, sed cum jubilo et lætitia innumerabili, sicut decet Regem ducere sponsam suam diu amatam cum regio vestimento; et demonstravit mihi vestimentum, quemadmodum demonstrat sponsus sponsæ suæ diu et multum amatæ: sed hoc non erat de purpura, nec scarleto: nec de sendalo, nec de samito; sed erat quoddam lumen mirificum, quo vestitur anima. Et tunc ostendit mihi ipsum sponsum Verbum æternum, ita quod modo intelligo quid est Verbum: et quid est dicere Verbum, scilicet, Verbum quod voluit Incarnari pro me, et ipsum Verbum transitum fecit per me, et totam me tetigit, et amplexatus est me, et dixit mihi: Veni dilecta mea, sponsa amata, cum vera dilectione: veni, quia omnes Sancti expectant te cum lætitia. Dixit etiam mihi: Ego non committam te Angelis, nec aliis Sanctis ut te deducant, sed ego personaliter veniam pro te, et assumam te ad me; tu enim mihi facta es conveniens, et grata meæ majestati.
260 Dok je dakle bila blizu prijelaza, to jest prethodnoga dana, često je govorila: „Oče, u ruke tvoje predajem dušu svoju i duh svoj.” I jednom nakon te riječi rekla je nama nazočnima: „Sada mi je na tu riječ dan ovakav odgovor: ‘Ono što je utisnuto tvomu srcu u životu, nemoguće je da nemaš na smrti.’” I tada rekosmo: „Dakle, želiš otići i ostaviti nas?” A ona odgovori: „Toliko sam vam skrivala, ali odsada vam više ne skrivam; kažem vam da posve moram otići.” Istoga dana, kad su prestale sve boli kojima je mnogo dana prije bila strahovito mučena i mnogostruko pogođena po pojedinim udovima iznutra i izvana, ležala je u tolikome miru tijela i radosti duha da se već činilo kako kuša od obećane joj radosti. Tada smo je pak upitali je li joj već dano spomenuto klicanje, a ona je odgovorila da je već započelo gore spomenuto klicanje. I ležeći veoma radosna u tome miru tijela i radosti duha sve do poslije povečerja u subotu, dok su oko nje stajala mnoga braća i obavljala službe otajstava, istoga dana, to jest na osminu Nevine dječice, u posljednji sat dana, kao da lagano spava, počinula je u miru. I ona presveta duša, odriješena od tijela, uronjena u bezdan božanske beskonačnosti, primila je haljinu nedužnosti i besmrtnosti od svoga zaručnika Krista da kraljuje s Kristom; kamo neka nas on sam dovede po kreposti svoga križa, po zaslugama svoje Djevice Majke i po zagovoru ove naše presvete Majke Anđele, amen. Prešla je pak časna zaručnica Kristova Anđela iz Foligna iz brodoloma ovoga svijeta k nebeskim radostima koje su joj davno prije obećane, godine Gospodnjega Utjelovljenja 1319., 4. siječnja, u vrijeme gospodina pape Klementa V.
260 Dum igitur esset prope transitum, scilicet, die præcedenti, dicebat frequenter: Pater in manus tuas commendo animam meam, et spiritum meum. Et semel post illud verbum, dixit nobis præsentibus: Modo ad istud verbum responsio mihi facta est talis: Quod impressum est cordi tuo in vita, impossibile est, quod non habeas in morte. Et tunc diximus: Ergo vis recedere, et relinquere nos? Et illa respondit: Tantum celavi vobis, sed amodo non celo vobis plus, dico vobis, quod omnino debeo recedere. Eōdem die cessantibus doloribus cunctis, quibus multis diebus ante per singula membra interius et exterius tormentata horribiliter fuerat, et multipliciter afflicta, in tanta quiete corporis, et spiritus jucunditate jacebat, quod jam videbatur de promissa sibi lætitia degustare. Tunc vero interrogavimus eam, si prædictus jubilus erat sibi adhuc datus, et ipsa respondit, quod jam inceperat jubilus supradictus. Et in hac quiete corporis, et spiritus jucunditate usque post completorium die sabbati lætissima jacens, multis fratribus circumsistentibus eam, et mysteriorum officia exhibentibus, ipsa die, scilicet in octava Innocentium, ultima hora diei, quasi leviter dormiens, requievit in pace. Et anima illa sanctissima soluta a carne, in abyssum diem infinitatis absorpta, innocentiæ et immortalitatis stolam a Christo suo sponso recepit, regnatur cum Christo; quo nos ipse per virtutem suæ crucis, et per merita suæ Virginis Matris, et per intercesionem hujus sanctissimæ Matris nostræ Angelæ deducat, Amen. Transiit autem venerabilis sponsa Christi Angela de Fulginio ex hujus mundi naufragio ad cæli gaudia longo sibi ante tempore promissa, Anno Dominicæ Incarnationis MCCCXIX pridie Nonas Januarii, tempore Domini Clementis Papæ V.