Pouzdano razumije da u tome nije prevarena.
Certo intelligit, se in his non decepi.
Jednom prilikom na blagdan Blažene Djevice Marije, neko vrijeme nakon moga obraćenja, zamolila sam blaženu Djevicu da mi isprosi milost od svoga Sina po kojoj bih spoznala da nisam prevarena u govorima koji su mi se zbivali. Zbio mi se pak božanski govor koji mi je obećao da će tako biti. I nadodao je govoreći: „Bog ti se pokazao, govorio ti je, dao ti je svoj osjećaj o sebi: ti stoga izbjegavaj govoriti, gledati i slušati sve osim po njemu.” I razumjela sam da mi se sve spomenuto govori s mnogo razboritosti i velikom zrelošću; i u spomenutim govorima koji su mi se zbivali ostala sam u radosti i u velikoj nadi da ću imati ono što sam tražila. Rekao mi je također u spomenutom govoru da će mi se dati milost da što god budem činila, činim s njegovim dopuštenjem. Počela sam dakle činiti ono troje što mi je bilo rečeno, i srce mi je bilo uzdignuto od svega zemaljskoga i postavljeno u Boga; i što god sam činila, bilo da sam jela, bilo da sam govorila, nije priječilo da moje srce uvijek bude u Bogu, i nisam mogla ništa misliti, ni vidjeti, ni osjetiti osim Boga. A kada sam stajala na molitvi i htjela poći jesti, tražila sam dopuštenje, i on mi ga je davao govoreći: „Idi, jedi s blagoslovom Oca i Sina i Duha Svetoga”, i davao mi je dopuštenje katkad brzo, katkad kasnije; i to je trajalo tri dana i noći. Napokon, uznesena u duhu, vidjela sam Boga na jednoj misi oko podizanja tijela Kristova. Nakon njegova viđenja ostala je u meni neizreciva slatkoća i velika radost bez koje ne vjerujem da ću biti u cijelom svom životu; i u spomenutom viđenju postala sam sigurna u ono spomenuto što sam tražila, niti je u meni ostala ikakva sumnja o tome; i ondje mi je bilo udovoljeno i potpuno ispunjeno da nisam bila prevarena u spomenutim govorima.
Quodam tempore in festo B. Mariæ Virginis aliquanto tempore post conversionem meam, rogavi beatam Virginem, ut impetraret mihi gratiam a filio suo, qua cognoscerem, quod non essem decepta in locationibus quæ fiebant mihi. Facta est autem mihi locutio divina promittens mihi, quod ita fieret. Subjunxitque dicens: Deus ostendit se tibi, locutus est tibi, dedit sentimentum suum de se tibi: tu igitur evites loqui, videre et audire omnia, nisi secundum eum. Et intelligebam omnia prædicta mihi dici cum multa discretione, et magna maturitate: et in prædictis locationibus, quæ fiebant mihi, ego remansi in lætitia, et in magna spe habendi hoc quod postulaveram. Dixit etiam mihi in prædicta locutione, quod fieret mihi gratia, quod quidquid facerem, facerem cum sua licentia. Cæpi igitur facere illa tria, quæ dicta fuerant mihi: et cor meum fuit levatum ab omnibus terrenis, et positum in Deo: et quidquid faciebam, sive comederem, sive loquerer, non impediebat, quin cor meum semper esset in Deo, et nihil poteram cogitare, nec videre, nec sentire, nisi Deum. Et quando steteram ad orationem, et volebam ire ad comedendum, petebam licentiam, et ipse dabat mihi dicens: Vade, comede cum benedictione Patris et Filii et Spiritus sancti, et dabat mihi licentiam aliquando cito, aliquando magis tarde: et hoc duravit tribus diebus et noctibus. Tandem facta in spiritu, vidi Deum in quadam Missa circa elevationem corporis Christi. Post ejus visionem remansit in me dulcedo inenarrabilis et lætitia magna, qua non credo carere in tota vita mea: et in prædicta visione certificata sum de prædicto quod petiveram, nec remansit in me aliquod dubium de hoc: et ibi fuit mihi satisfactum et totaliter adimpletum, quod non eram decepta in locationibus prædictis.
87 Drugom prilikom, dok sam bila u molitvi, iznenada su mi bile rečene veoma ugodne riječi, i rekao je ovako: „Kćeri moja slatka, meni mnogo više nego ja tebi, hrame moj, ljubimče moj, srce svemogućega Boga stoji nad tvojim srcem”, i zajedno s ovim riječima došao mi je najugodniji osjećaj kakav nikada nisam iskusila; svi su ga naime udovi tijela osjećali, i ležala sam u tome. I govorio je opet: „Svemogući je Bog svoju ljubav položio u tebe više nego u ijednu ženu ovoga grada: on se naslađuje u tebi i u tvojoj družici. I trudite se da vaš život bude svjetlo svima koji žele na njega pogledati; onima pak koji neće pogledati bit će snažan i težak sud.” I shvaćala je moja duša da je takav okrutan sud više za učene nego za laike, jer preziru ove božanske stvari, a poznaju ih po Pismima.
87 Alio tempore, dum eram in oratione, subito dicta sunt mihi verba valde placibilia, et dixit ita: Filia mea dulcis mihi multo plus, quam ego tibi, templum meum, dilectum meum, cor Dei omnipotentis stat super cor tuum, et simul cum istis verbis venit mihi sentimentum delectabilissimum, quale numquam fuerim experta; omnim enim membra corporis sensie bant illud, et jacui in istis. Et dicebat iterum: Deus omnipotens suum amorem reposuit in te, plus quam in femina istius civitatis: ipse delectatur in te, et in consocia tua. Et studete, quia vita vestra sit lumen omnium, qui volunt ad illud respicere: illis vero qui non respicient, erit forte judicium et durum. Et comprehendebat anima mea hujusmodi judicium crudele plus litteratorum quam laicorum, quia despiciunt ista divina, et cognoscunt ea per scripturas.
88 Opet je nadodao: „Tolika je ljubav svemogućega Boga koju je položio u vas da trajno stoji s vama, ali ne s ovim osjećajima, i njegove su oči sada na vama.” I činilo mi se da očima svoga uma vidim božanske oči; i naslađivale su me više nego što mogu izraziti, i žalim što to sada nazivamo tričarijama. Premda je pak ta radost bila velika, ipak su mi se vraćali u sjećanje moji grijesi; i činilo se da u meni nema nikakva dobra, i činilo mi se da nikada nisam učinila ništa što bi se trebalo svidjeti Bogu. Sumnjala sam pak zato što su mi se govorile tako velike stvari, te počeh govoriti: „Kada bi ti, koji mi govoriš, bio Sin svemogućega Boga, zar moja duša ne bi primila veću radost negoli je prima? Tu radost naime nikada ne bih mogla podnijeti osjećajući da si ti u meni, i zato što sam tako nedostojna.” I odgovorio je: „Jer ne želim, nemaš sada veću radost, ipak ti je pripravljena veća; i znat ćeš da je cijeli svijet pun mene.” I tada sam vidjela da je svako stvorenje puno njega, i govorio mi je: „Ja mogu učiniti sve, pa i to da me vidiš kao onda kada sam živio s apostolima, a da me ne osjetiš.” To pak nije govorio tjelesnim riječima. Moja je pak duša shvaćala sve što je tako govorio, i mnogo veće stvari, i tako sam istinski osjećala da jest.
88 Iterum subjungebat: Tantus est amor Dei omnipotentis, quem posuit in vobis, quod continue stat vobiscum, sed non cum istis sentinentis, et oculi sui sunt modo in vobis. Et videbatur mihi, quod ego viderem oculis mentis meæ divinos oculos: et delectabant me plus quam possum exprimere, et doleo quia ista dicimus modo pro truffis. Quamvis autem esset ista lætitia magna, reducebantur tamen mihi ad memoriam peccata mea; et nullum bonum videbatur esse in me, et videbatur mihi, quod numquam aliquid fecissem, quod Deo placere deberet. Dubitabam autem pro eo quod ita magna mihi dicebantur, et cæpi dicere: Si tu, qui mihi loqueris, esses filius Dei omnipotentis, nunquid anima mea reciperet majorem lætitiam, quam recipiat? Illam enim lætitiam numquam possem possem sustinere, sentiendo te in me esse, et quia ego sum ita indigna. Et respondit: Quia nolo, non est tibi modo major lætitia, est tamen tibi major parata; et scies, quod totus mundus est plenus de me. Et tunc videbam, quod omnis creatura erat plena ipso, et dicebat mihi: Ego possum facere omnia, et quod me videas, sicut quando conversatus fui cum Apostolis, et non me sentias. Hæc autem non dicebat verbis corporalibus. Anima autem mea omnia comprehendebat, quod ita diceret, et multo majora, et ita veraciter sentiebam esse.
89 Da bi se pak razjasnilo je li istina ono što je govorio, moja je duša zavapila: „Budući da je tako da si ti svemogući Bog, i istinito je ovo što govoriš, što je tako veliko, daj mi znak da budem sigurna i izvuci me iz sumnje.” I tražila sam da mi dade ili kaže neki tjelesni znak koji bih mogla vidjeti, naime da mi stavi u ruku jednu svijeću, ili dragi kamen, ili drugu stvar, ili da mi dade bilo koji drugi znak koji bi sam htio, obećavajući da taj znak neću pokazati nikome osim onome kome bi on htio. A on je odgovorio: „Ovo što tražiš jest znak koji bi ti dao radost samo kada bi ga vidjela ili kada bi ga dotaknula, ali te ne bi izvukao iz sumnje, i mogla bi biti prevarena u takvu znaku. Ja ću ti pak dati bolji znak od onoga koji ti tražiš: koji će znak biti s tobom trajno unutra u tvojoj duši, i koji ćeš uvijek osjećati. Znak će pak biti ovaj: ti ćeš uvijek gorjeti u ljubavi i od ljubavi Božje, i biti prosvijetljena spoznajom Boga unutra u sebi. Ovaj neka ti znak bude najsigurniji da sam to ja, jer ovaj znak ne može učiniti nitko drugi osim mene, i ovo je znak koji ja ostavljam unutra u tvojoj duši, koji je za tebe bolji od drugoga koji si tražila. Ostavljam u tebi jednu ljubav prema meni kojom će tvoja duša biti pijana, gorljiva i vruća ustrajno zbog mene, tako da ćeš nevolje podnositi iz ljubavi prema meni. I ako ti tko rekne ili učini zlo, smatrat ćeš to milošću i vikat ćeš da si nedostojna takve milosti. Tu sam naime ljubav ja imao prema vama, koja je bila tolika da sam za vas sve podnio strpljivo i s poniznošću. Tada ćeš dakle spoznati da sam ja u tebi ako, kada ti tko rekne ili učini zlo, budeš imala ne samo strpljivost, nego to budeš imala u velikoj želji i kao milost; i to je siguran znak Božje milosti. I evo, ja te sada mažem jednom mašću.”
89 Ad declarandum autem, utrum esset verum quod dicebat, anima mea clamavit: Postquam ita est, quod tu es Deus omnipotens, et sunt vera ista, quæ dicis, quæ sunt ita magna, da mihi signum, quod sim secura, et extrahe me extra dubium. Et quærebam, quod ipse daret vel diceret aliquod signum corporale, quod possem videre, videlicet quod poneret in manu mea unam candelam, aut lapidem pretiosum, aut aliam rem: aut daret mihi aliud quodcumque signum, quod ipse vellet, promittens quod ego non ostenderem illud signum, nisi cui ipse vellet. Et ipse respondit: Istud quod quæris, est signum, quod daret tibi solum lætitiam, quando videres id, aut quando contrectares illud, sed non traheret te de dubio, et posses esse decepta in tali signo. Ego autem dabo tibi signum melius, quam illud quod tu quæris: quod signum erit tecum continue intus in anima tua, et quod semper senties. Signum autem erit istud: Tu semper eris fervens in amore, et de amore Dei, et illuminata cognitione Dei intus in te. Hoc autem signum sit tibi certissimum, quod ego sum, quia hoc signum non potest facere alius, nisi ego, et hoc est signum quod ego dimitto intus in anima tua, quod tibi est melius alio, quod petisti. Dimitto in te unum amorem de me, quo anima tua erit ebria, fervens et calida assidue de me, ita quod tribulationes amore mei tolerabis. Et si quis tibi dixerit malum vel fecerit, tu habebis in gratia, et clamabis te indignam tali gratia. Istum enim amorem habui ego ad vos, qui fuit tantus, quod pro vobis omnia sustinui patienter et cum humilitate. Tunc igitur cognosces, quod ego sum in te, si quando quis dixerit vel fecerit malum tibi, tu habeas non solum patientiam, sed hoc habeas in magno desiderio, et pro gratia: et hoc est certum signum gratiæ Dei. Et ecce ego modo ungo te uno unguento
90 Osjećala sam dakle iznenada ono pomazanje s tolikom slatkoćom da sam željela umrijeti, i da moja smrt bude sa svakom tjelesnom mukom, niti sam išta smatrala muke koje su sveci podnijeli za Krista, nego sam željela da mi se za Krista nanesu strašnije muke. I željela sam da mi cijeli svijet govori sramotu, i da mi se smrt nanese sa svakom mukom. I bilo mi je veoma ugodno moliti Boga za one koji bi mi činili sva ta zla, i nisam se čudila onim svecima koji su molili Boga za svoje ubojice i progonitelje: jer ne samo da su trebali moliti Boga, štoviše i nastojati isprositi posebnu milost za njih. Bijah dakle najspremnija moliti Boga za one koji bi mi učinili zla, i s velikom ih ljubavlju ljubiti, i s njima suosjećati. U tom sam pak pomazanju osjetila toliku slatkoću iznutra i izvana kakvu nikada nisam bila osjetila, koju također ne mogu riječima očitovati ni u čemu, ni malo ni mnogo. I bila je ova utjeha drugačija i druge vrste negoli su bile druge, jer sam u drugim nasladama željela odmah otići sa svijeta, ali u ovoj je bila želja da moja smrt bude teška i duga sa svakom mukom, i da sve muke svijeta budu u svakom udu, a ipak mi se sve to činilo malo. I shvaćala je moja duša da je svaka muka malena s obzirom na ona dobra koja se obećavaju u vječnom životu, i moja je duša najpouzdanije shvaćala da je tako. I kad bi mi svi mudraci svijeta rekli drugačije, ne bih vjerovala. I kad bih se zaklela da se svi koji idu ovim gore spomenutim putem spašavaju, ne bih vjerovala da lažem. I ovaj je znak ostavio tako čvrsto unutra u mojoj duši, i s tolikim svjetlom jasnu i prosvijetljenu, da vjerujem da bih prije podnijela mučeništvo negoli bih mogla biti drugačija. I ovaj znak osjećam trajno, koji je ispravan put spasenja, naime ljubiti i željeti trpjeti iz ljubavi prema Bogu.
90 Sentiebam igitur subito unectionem illam cum tanta dulcedine, quod ego desiderabam mori, et quod mors mea esset cum omni tormento corporali, nec æstimabam aliquid tormenta quæ sustinuerunt Sancti pro Christo, sed terribiliora tormenta desiderabam mihi pro Christo inferri. Et desiderabam quod totus mundus diceret mihi verecundiam, et quod mors inferretur mihi cum omni tormento. Et erat mihi multum delectabile, rogare Deum pro illis, qui mihi hæc omnia mala facerent, et non mirabar de illis Sanctis, qui rogaverunt Deum pro interfectoribus et persecutoribus suis: quia non solum debebant rogare Deum, imo etiam conari specialem gratiam pro eis impetrare. Paratissima igitur eram rogare Deum pro illis, qui mihi mala fecissent, et cum magno amore diligere eos, et eis compati. In illa autem unectione sensi tantam dulcedinem intus et extra, quod numquam tantam senseram, quam etiam non possum verbis manifestare in aliquo, nec parum nec multum. Et erat hæc consolatio alia et alterius modi, quam aliæ fuissent, quia in aliis delectationibus desiderabam statim exire de sæculo, sed in ista erat desiderium, quod mors mea esset gravis, et longa cum omni tormento, et quod omnia tormenta de mundo essent in quolibet membro, et tamen hæc omnia videbantur mihi pauca. Et comprehendebat anima mea, quod omne tormentum erat parvum respectu illorum bonorum, quæ promittuntur in vita æterna, et anima mea comprehendebat certissime ita esse. Et si omnes sapientes mundi dicerent mihi aliud, non crederem. Et si jurarem, quod omnes, qui vadunt per istam viam supradictam, salvantur, non crederem mentiri. Et istud signum dimisit sic firmum intus in anima mea, et cum tanto lumine claram et illustratam, quod credo, quod sustinerem martyrium antea quam possem aliter esse. Et hoc signum sentio continue, quod est recta via salutis, scilicet, diligere, et desiderare pati pro amore Dei.
91 I čula sam govor koji mi je uputio Bog govoreći: „Neka se napiše na kraju ovoga: Neka se zahvali Bogu; i tko god želi sačuvati milost, neka ne podiže očiju s Križa, bilo da je u radosti, bilo da je u žalosti koju mu ja dam ili dopustim.” Ono pak što je gore rečeno o spomenutom znaku razumjela je moja duša potpunije nego što mogu reći, i s puninom kojom mi je bilo dano razumjeti mnogo više nego što govorimo, i potpunije i s velikom nasladom i ganućem, o čemu nećemo reći baš ništa, niti možemo reći, i neka Bog htjedne da mi ne bude grijeh što tako loše i s nedostatkom prenosim.
91 Et audivi locutionem a Deo mihi factam dicentem: Facias scribi in fine istorum: Reddantur gratiæ Deo: et quicumque vult conservare gratiam, non levet oculos a Cruce, sive sit in lætitia, sive in tristitia, quam ego dem sibi vel permittam: Ea autem, quæ supra dicta snnt de prædicto signo, intelligebat anima mea magis plene, quam possim dicere, et cum plenitudine, qua dabantur mihi intelligi multo plura, quam loquimur, et plenius et cum magna delectatione et affectione, de qua omnino nihil dicemus, nec dicere possumus, et Deus velit, quod non sit mihi peccatum, quia ita male et cum defectu refero.
Sedam objava o Kristovoj Muci.
Septem revelationes circa Passionem Christi.
Jednom sam razmatrala o Muci i o siromaštvu utjelovljenoga Sina Božjega; a Krist mi je pokazao, te sam vidjela njegovo tako veliko siromaštvo, koje mi je jasno očitovao u mome srcu: i htio je da ja to vidim i dobro razmotrim; i vidjela sam one za koje se učinio siromašnim: i tada sam imala i osjetila najveću bol i prijekor, tako da je moje srce gotovo malaksalo.
Quadam vice ego eram in meditando de Passione et de paupertate filii Dei incarnati; Christus autem ostendit mihi, et videbam paupertatem ejus tam magnam, quam clare demonstrabat in corde meo: et volebat quod ego viderem, et bene considerarem; et videbam illos, pro quibus se fecit pauperem: et tunc habui, et sensi maximum dolorem et reprehensionem ita quod cor meum quasi deficiebat.
93 Nakon toga pak još mi je više očitovao o svojoj Muci: i tada sam ga vidjela siromašna od prijatelja i rodbine: i vidjela sam ga tako siromašna od sama sebe da si po čovještvu nije mogao pomoći. I premda se kaže da je tada božanska moć bila skrivena zbog poniznosti, ja kažem da nije bila skrivena: i o tome sam tada primila pouku od Boga, da nije bila skrivena, i tada sam imala i osjetila veću bol negoli prije, jer sam u tome spoznavala toliku svoju oholost da nakon toga još uvijek ne mogu imati radosti. Još sam stajala i razmatrala o Muci toga utjelovljenoga Sina Božjega, i razmatrala sam s boli. I još mu se svidjelo pokazati mi više o svojoj Muci negoli je bilo ono što sam čula da se pripovijeda: i shvaćala sam kako je Krist u svojoj Muci vidio sva okorjela srca onih bezbožnika protiv sebe, i vidio je kako svi udovi s velikom revnošću zatiru njegovo ime. I vidio je kako su imali veliko pamćenje i revnost da ga unište, i vidio je sve lukavosti, prepredenosti i spletke koje su bezbožnici kovali protiv njega. I vidio je sve naume, i mnoštvo kleveta, i one srdžbe, i njihove najveće bijesove, i vidio je sve njihove priprave, i sve misli koje su imali i smišljali kako bi ga mogli okrutnije mučiti. Okrutnost je naime njegove Muke bila velika, i vidio je sve kazne, nepravde i sramote. I moja je duša vidjela više o njegovoj Muci negoli ja želim reći, štoviše želim šutjeti.
93 Post hæc autem amplius demonstravit mihi de sua Passione: et tunc videbam eum pauperem de amicis et parentibus: et videbam eum tam pauperem de seipso quod non posset secundum humanitatem se adjuvare. Et quamvis dicatur quod tunc divina potentia erat abscondita propter humilitatem; ego dico, quod non erat abscondita: et de hoc recepi tunc documentum a Deo, quod non erat abscondita, et tunc habui et sensi majorem dolorem quam antea, quia in illo ego cognoscebam tantam superbiam meam, quod post illud adhuc non possum habere lætitiam. Adhuc ego stabam et eram in meditando de passione istius filii Dei incarnati, et meditabar cum dolore. Et amplius placuit sibi ostendere mihi plura de sua Passione quam fuerant illa, quæ audiveram referri: et intelligebam quomodo Christus in Passione sua videbar omnia corda obstinata illorum impiorum contra se, et videbat omnia membra cum grandi sollicitudine destruere nomen suum. Et videbat quomodo habebant magnam memoriam et studium ad eum destruendum, et videbat omnes subtilitates, astutias, et machinationes, quas impii faciebant contra eum. Et videbat omnia consilia, et multitudinem detractionum et iras illas, et furores grandissimos eorum, et videbat omnes apparatus eorum, et omnes cogitationes, quas habebant et faciebant, quomodo possent eum crudelius affligere. Crudelitas enim passionis suæ fuit multa, et videbat omnes poenalitates et injurias et verecundias. Et anima mea videbat plus de passione sua, quam ego nolo dicere, imo volo tacere.
94 I tada je duša s vapajem govorila: „Sveta Marijo, majko žalosna, reci mi nešto o ovoj Muci blagoslovljenoga Sina Božjega, jer si ti vidjela više o ovoj Muci negoli ijedan drugi svetac zbog revnosti koju si neprestano imala za tu svoju ljubav. Vidjela si je naime očima glave i očima uma, i najpomnije si je razmotrila zato što si ga neizmjerno ljubila.” Ponovno je vapila moja duša govoreći: „Postoji li ijedan svetac koji bi mi znao reći nešto o ovoj Muci, o kojoj ne čujem da se spominje, niti da se išta govori ili pripovijeda onako kako ju je moja duša vidjela, jer je tolika da je ne mogu ispripovjediti?” Toliku je naime Kristovu Muku vidjela moja duša da, koliko god ju je sv. Marija vidjela više negoli ijedan drugi svetac, ipak na mnoge načine shvaćam da je nikako ne bi mogla izreći, a ni ikoji drugi svetac. I kad bi je tko izrekao, ja bih rekla: „Ti si onaj koji ju je podnio.” Vidjevši dakle tako Muku Sina Božjega, bila sam u većoj boli negoli sam ikada bila. Kad bi naime moje tijelo ovdje malaksalo, ne bi bilo čudo. Još uvijek naime ne mogu imati radosti kad se sjetim, i izgubila sam onu snagu duše kojom sam običavala biti radosna, niti sam se mogla radovati već dugo vremena.
94 Et tunc anima cum clamore dicebat: Sancta Maria mater afflicta, dic mihi aliquid de ista Passione benedicti filii Dei, quia tu vidisti plus de ista Passione, quam alius Sanctus pro zelo, quem habuisti continue de isto tuo amcre. Vidisti enim eam oculis capitis et cum oculis mentis, et intentissime considerasti, pro eo quod summe eum dilexisti. Iterum clamabat anima mea dicens: Est aliquis Sanctus, qui sciat mihi dicere aliquid de ista Passione, de qua non audio fieri memoriam, nec aliquid loqui nec referri, sicut anima mea vidit, quoniam tanta est quod eam referre non possum? Passionem enim Christi tantam vidit anima mea, quod, quantumcum que S. Maria viderit plus, quam alius Sanctus, multis modis tamen intelligo, quod nullo modo posset illam dicere, nec etiam alius Sanctus. Et si quis illam diceret, ego dicerem: Tu es ille, qui sustinuisti eam. Visa igitur sic passione filii Dei, ego fui in majori dolore, quam unquam fuerim. Si enim corpus meum hic deficeret, non esset mirum. Adhuc enim non possum habere lætitiam, quando recordor, et perdidi illum vigorem animi quo solebam esse læta, nec potui lætari de multo tempore.
95 Drugom mi je prilikom bila naviještena ona oštra bol koja je bila u Kristovoj duši, a ta je bol bila tolika da srce nije dostatno da je zamisli, niti jezik da je izrekne. I jer sam u Sinu Djevičinu vidjela toliku bol, moja je duša postala prežalosna i preobražena u toliku bol da nikada nisam bila u tolikoj boli, i zato nisam mogla naći nikakve radosti. Moja je pak duša tada shvaćala mnogostruki uzrok i razlog zašto je ta bol bila najoštrija. Ta je duša naime bila bez ikakva grijeha i presveta, i za sebe nije trebala primiti nikakvu kaznu. Zatim, jer ju je primala samo iz prevelike ljubavi prema nama, i za nas nezahvalne, neprijatelje i najnedostojnije, koji smo ga, čak i dok nas je otkupljivao Mukom, ismijavali i rugali mu se. Zatim, jer je grijeh onih koji su ga razapinjali bio najveći, jer je ta duša, koja je mrzila svaki grijeh i kojoj se grijeh gadio, mnogo trpjela, više negoli zbog ikojega drugog grijeha. Zatim, jer je bilo mnogo naroda koji su počinili taj grijeh. Pogani naime i Židovi, i gotovo sav svijet okupio se protiv njega na blagdan, što se tiče naroda, i zato velika bol. Zatim zbog zloće njegovih protivnika, kojima je tolika revnost bila da zatru njega, njegov spomen, njegovo ime i njegove izabrane učenike. Zatim jer je suosjećao s učenicima koji su otpadali od vjere i podnosili progonstvo zbog njega. Zatim je suosjećao s prežalosnom Majkom. Zatim jer je bio ostavljen u mukama bez pomoćnika ili tješitelja. Zatim jer je ta presveta i najplemenitija duša primala bol sa svake strane, te je primala tugu, tjeskobu i bol od svih boli i kazni koje je primilo ono presveto, nježno, djevičansko tijelo, a sve su se one sjedinjavale u jednoj jedinoj njegovoj presvetoj duši, i mnogo toga drugoga što mi se jasno pokazivalo, a što ja ne želim niti mogu izreći. Odakle sam, izvan sebe od prevelike boli, bila preobražena u bol Raspetoga. Božansko mi je pak milosrđe zbog toga udijelilo milost: prvo, jer je moju volju učvrstilo tako da ne mogu htjeti ništa osim kako on hoće. Drugo, jer je moju dušu postavilo u jedno stanje u kojem primam tek neznatne promjene, i imam Boga u tolikoj punini da više nisam u onom stanju u kojem sam običavala biti, nego sam dovedena u najviši mir srca, tijela i uma, i zadovoljna sam sa svim.
95 Altera vice fuit mihi denuntiatus ille dolor acutus, qui fuit in anima Christi, qui dolor fuit tantus, quod cor non sufficit ad cogitandum, nec lingua ad dicendum. Et quia in filio Virginis vidi tantum dolorem, anima mea facta est afflictissima, et in tantum dolorem transformata, quod numquam fui in tanto dolore, et ideo non poteram invenire aliquam lætitiam. Anima autem mea tunc intelligebat multiplicem causam et rationem, quare dolor ille fuit acutissimus. Anima enim illa erat sine omni peccato et sanctissima, et pro se nullam debebat recipere punitionem. Item quia solum recipiebat eam pro nostro grandissimo amore, et pro nobis ingratis et inimicis et indignissimis, qui etiam dum nos redimebat per passionem, ipsum deridebamus et subsannabamus. Item quia peccatum crucifigentium fuit maximum, quia anima illa, quæ omne peccatum odibat, et sibi displicebat, multum doluit, plus quam de alio peccato. Item quia gentes erant multæ, quæ istud peccatum fecerunt. Gentiles enim, et Judæi, et fere omnis orbis contra eum in die festo fuerunt convenientes, quantum ad nationes, ideo dolor grandis. Item propter malitiam suorum adversariorum, quorum tantum studium erat ad destruendum eum, et memoriam ejus; et nomen ejus, et electos discipulos ejus. Item quia compatiebatur discipulis a fide cadentibus et persecutionem propter eum sustinentibus. Item compatiebatur matri dolorosissimæ. Item quia fuit dimissus in pœnis sine adjutore, sive consolatore. Item quia illa sanctissima et nobilissima anima recipiebat dolorem ab omni parte, et recipiebat tristitiam et angustiam, et dolorem de omnibus doloribus, et pœnalitatibus, quas recepit illud sanctissimum corpus delicatum virgineum, quæ omnia adunabantur in una sanctissima sola anima ejus, et multa alia quæ ostendebantur clare mihi, quæ ego nolo, nec possum dicere. Unde extra me facta prædolore transformata fui in dolorem crucifixi. Divina autem misericordia fecit mihi propter hæc gratiam: primo, quia voluntatem meam firmavit ita, quod ego non possum velle nisi sicut ipse vult. Secundo, quia ipse posuit animam meam in uno statu, in quo recipio modicas mutationes, et habeo Deum in tanta plenitudine quod jam non sum in illo statu, in quo solebam, sed sum ducta in summam cordis, et carnis, et mentis pacem, et sum contenta de omnibus.
96 Razmišljala sam drugom prilikom o velikoj boli koju je Krist podnio na križu, i razmišljala sam o onim čavlima za koje sam čula da se govori kako su ti čavli s ruku i nogu unijeli meso unutra u drvo, i željela sam vidjeti barem ono malo Kristova mesa koje su ti čavli unijeli unutra u drvo. I tada sam imala toliku bol zbog te Kristove muke da nisam mogla stajati na nogama. Nego sam pognula glavu i sjela, i vidjela sam Krista kako prigiba glavu nad mojim rukama koje bijah ispružila na zemlju, i tada mi je pokazao svoje grlo i ruke: odmah se pak prijašnja tuga pretvorila u toliku radost, i tako različitu od drugih radosti, da nisam vidjela niti osjećala ništa osim toga: tolika je pak bila ljepota toga grla da je neizreciva. I tada sam shvaćala da ta ljepota proizlazi iz njegova božanstva: ništa mi se pak nije pokazivalo osim toga prelijepoga i preslatkoga grla, niti znam usporediti tu ljepotu ni s kojom stvari ni bojom na svijetu, osim jedino sa svjetlošću Kristova tijela koju katkad vidim kad se podiže.
96 Cogitabam altera vice de magno dolore, quem Christus sustinuit in cruce, et cogitabam de illis clavis, de quibus audiveram dici, quod clavi illi de manibus et pedibus carnem portaverunt intus in ligno, et desiderabam videre, vel saltem illud parum de carne Christi, quam clavi illi portaverunt intus in ligno. Et tunc habui tantum dolorem de illa pœna Christi, quod non potui stare in pedibus. Sed inclinavi caput et sedi et vidi Christum inclinantem caput super brachia mea, quæ projeceram in terra, et tunc ostendit mihi guttur suum et brachia: statim autem prior tristitia conversa est in tantam lætitiam, et sic diversam ab aliis lætitiis, quod non videbam nec sentiebam nisi id: tanta autem erat pulchritudo illius gutturis, quod est ineffabile. Et tunc intelligebam illam pulchritudinem resultare ex divinitate ejus: nihil autem ostendebatur mihi, nisi id guttur pulcherrimum et suavissimum, nec seio comparare illam pulchritudinem alicui rei, nec colori de mundo nisi tantummodo claritati corporis Christi, quam aliquando video quando elevatur.
97 Drugom prilikom, u srijedu Velikoga tjedna, razmatrala sam o smrti Sina Božjega, i razmatrala sam s boli, i nastojala sam isprazniti um od svake druge ispunjenosti da bih mogla imati dušu sabraniju u toj Muci i smrti Sina Božjega; i bila sam sva zaokupljena tom revnošću i željom kako bih mogla isprazniti um od svake druge ispunjenosti da bih mogla djelotvornije o tome razmišljati. I tada mi je u duši bio upućen ovaj govor koji je rekao: „Ja te nisam ljubio iz šale.” Ta je pak riječ bila poput nekoga smrtnog udarca boli u mojoj duši, jer su se odmah otvorile oči duše i jasno sam vidjela kako je najistinitije bilo to što je govorio. Vidjela sam naime djela i učinak te ljubavi; i vidjela sam sve što ovaj Sin Božji čini iz te ljubavi. I vidjela sam što je u životu i u smrti podnio ovaj Bogočovjek koji je trpio iz te neizrecive i iz dubine utrobe potekle ljubavi, i shvaćala sam da je spomenuta riječ najistinitija, naime da me nije ljubio iz šale, nego me ljubio najistinitijom, najsavršenijom i iz dubine utrobe poteklom ljubavlju.
97 Altera vice feria quarta majoris hebdomadæ ego eram in meditando de morte filii Dei, et meditabar cum dolore, et conabar evacuare mentem de omni alia impletura, ut possem animam habere magis recollectam in ista Passione, et morte filii Dei; et eram tota occupata in isto studio et desiderio, quomodo possem evacuare mentem de omni alia impletura, ut possem efficacius de hoc cogitare. Et tunc fuit facta ista loquutio in anima dicens: Ego non te amavi per truffam. Istud autem verbum fuit quædam percussio mortalis doloris in anima mea, quia statim sunt aperti oculi animæ, et videbam clare, quomodo erat verissimum hoc quod dicebat. Videbam enim opera et effectum illius dilectionis; et videbam omnia, quæ facit hic filius Dei pro isto amore. Et videbam quæ sustinuit in vita et in morte iste Deus homo passionatus pro isto indicibili et eviscerato amore, et intelligebam prædictum verbum esse verissimum, quod scilicet me non amavit per truffam, sed verissimo et perfectissimo et eviscerato amore me dilexit.
98 A ja sam u sebi vidjela sve suprotno, kako ga nisam ljubila osim iz šale, a ne istinski. I to vidjeti bila mi je smrtna muka i nepodnošljiva bol, tako da sam mislila da umirem: i tada su mi iznenada bile rečene druge riječi koje su povećale moju bol, a bile su ove. Ponovno nadodajući ono što je prije rečeno: „Ja te”, reče, „nisam ljubio iz šale; nisam ti služio s hinjenjem; nisam te osjećao iz daljine”: i tada se povećala spomenuta smrtna muka i bol. Tada pak zavapi duša i reče: „O Učitelju, to za što kažeš da nije u tebi, sve je u meni, jer te nikada nisam ljubila osim iz šale, i s laži, i s hinjenjem; i nikada ti se nisam htjela približiti u istini da bih osjetila od muka koje si ti za mene htio osjetiti i podnijeti; i nikada ti nisam služila istinski i radi tebe, nego s dvoličnošću i nemarno.”
98 Et ego videbam totum contrarium in me, quomodo ego non amabam eum, nisi per truffam, et non veraciter. Et hoc videre erat mihi pœna mortalis et dolor intolerabilis, ita quod credebam mori: et tunc subito dicta fuerunt mihi alia verba, quæ augmentaverunt dolorem meum, quæ fuerunt ista. Iterum, quod prædictum est, subjungendo: Ego, inquit, te non dilexi per truffam; ego non servivi tibi per simulationem; ego te non sensi per elongationem: et tunc augmentata fuit prædicta mortalis pœna et dolor. Tunc autem exclamavit anima et dixit: O magister, istud quod dicis non esse in te, est totum in me, quia numquam te amavi nisi per truffam, et cum mendacio, et simulatione; et numquam volui approximare tibi in veritate, ut sentirem de laboribus, quos tu pro me sentire et tolerare voluisti: et numquam servivi tibi veraciter, et propter te, sed cum duplicitate et negligenter.
99 Vidjevši dakle sve ovo rečeno, kako me je istinski ljubio i kako su svi znakovi najistinitije ljubavi u njemu, kako se sav i potpuno dao da mi služi, i kako mi se približio tako da je postao čovjekom da bi moje boli u sebi istinski nosio i osjećao; i vidjevši sve suprotno u sebi, tolika mi je bila bol i muka da sam gotovo umirala, i osjećala sam da mi se od prevelike boli rebra na prsima razdvajaju, a činilo mi se da će mi srce puknuti. I dok sam osobito razmišljala o onoj riječi: „Nisam te osjećao iz daljine”, on nadoda govoreći: „Ja sam”, reče, „prisniji tvojoj duši negoli je tvoja duša sama sebi.” Ali i od toga se povećala bol, jer što sam više vidjela da mi je Bog prisan, to sam više spoznavala da sam ja sa svoje strane udaljena, a poslije je rekao neke riječi koje očituju njegovu ljubav iz dubine utrobe i reče: „Kad bi me tko htio osjetiti u svome umu, ne bih mu se uskratio, i tko bi me god htio vidjeti, s velikim bih mu zadovoljstvom dao svoje viđenje, i tko bi god htio razgovarati sa mnom, s najvećim bih užitkom razgovarao s njim.” Ove su pak riječi pobudile u meni jednu želju, naime ne htjeti osjećati, ni vidjeti, ni govoriti, ni činiti išta u čemu bi bila uvreda Boga. I to je ono što Bog osobito traži od svojih sinova i od svojih izabranika: da, budući da su pozvani i izabrani da ga osjećaju, da ga vide i da s njim razgovaraju, hoće da se posve čuvaju onoga što je tomu suprotno, a tako mi je i pokazano i rečeno: „Oni koji su ljubitelji i sljedbenici onoga moga siromaštva, boli i prezira koje sam ja uvijek imao, oni su moji zakoniti i izabrani sinovi, i oni kojima je um učvršćen u ovoj Muci i smrti, gdje je istinsko spasenje i oživljenje sviju, a ne drugdje, oni su moji zakoniti sinovi, a drugi nisu sinovi.”
99 Videndo igitur hæc prædicta quomodo me veraciter amaverat, et omnia signa verissimi amoris esse in eo, quomodo se totum et totaliter dederat ad serviendum mihi, et quomodo se mihi appropinquaverat, sic quod factus fuerat homo, ut dolores meos in se veraciter portaret, et sentiret; et videndo totum contrarium in me, tantus dolor et pœna erat mihi, quod fere moriebar, et sentiebam, quod præ dolore maximo costæ pectoris disjungebantur, et cor videbatur mihi quod vellet crepare. Et cum cogitarem specialiter in illo verbo: Ego non te sensi per elongationem, ipse addidit dicens: Ego sum, inquit, plus intimatus animæ tuæ, quam anima tua sibimet. Sed et ex hoc augmentatus est dolor, quia quanto magis videbam mihi Deum intimatum, tanto magis cognoscebam me elongatam ex parte mea, et postea dixit aliqua verba manifestantia, et eviscerativa sui amoris, et dixit: Si quis vellet me sentire in mente sua, non auferrem me sibi, et quicumque vellet me videre, cum magno placimento darem sibi visionem meam, et quicumque vellet loqui mecum, cum maximo delectamento loquerer cum eo. Ista autem verba excitaverunt in me unum desiderium, scilicet nolle sentire, nec videre, nec loqui, nec agere aliquid in quo esset offensio Dei. Et hoc est, quod specialiter requirit Deus a filiis suis, et ab electis suis; ut quia vocati sunt et electi ad eum sentiendum, et videndum eum, et ad loquendum cum eo, vult quod omnino caveant a contrariis, sic autem ostensum est mihi et dictum. Illi qui sunt amatores, et sequaces illius paupertatis, doloris, et despectus mei, quæ ego semper habui, illi sunt filii mei legitimi et electi, et quorum mens est fixa in ista passione, et morte: ubi est vera salus et vivificatio omnium, et non alibi, illi sunt filii mei legitimi, et alii non sunt filii.
100 Jednom drugom prilikom, dok bijah u crkvi sv. Franje, oko podizanja Tijela Gospodnjega, dok su orgulje pratile anđeoski himan „Svet, Svet, Svet”, i tako dalje, tada je moja duša bila uznesena i uzdignuta u samo nestvoreno svjetlo, tako obuzeta i privučena da je to posve neizrecivo. I sve što se ovdje kaže posve je ništa: i nikakvom se ljudskom riječju ne može izreći ono blaženo stvorenje onoga nestvorenoga svemogućega Boga. Nakon takva bezdanoga uranjanja u Boga, dok mi je još ostalo prijašnje privlačenje i utjecaj, ukaza mi se lik onoga blagoslovljenoga Boga i raspetoga čovjeka, kao tada tek skinutoga s križa: čija se krv činila tako svježom i rumenom i kako teče kroz rane kao da se upravo tada lije iz svježih udaraca i rana. Tada se također u zglobovima toga blagoslovljenoga tijela ukazalo toliko razdvajanje sklopa i povezanosti u zglobovima svih udova od strašnoga i okrutnoga rastezanja i užasnoga potezanja djevičanskih udova, koje su učinile one ubojite ruke bezbožnika na drvetu križa, da se činilo kako su živci i zglobovi kostiju posve popustili od doličnoga sklada tijela, ali se ipak na koži nije pokazivalo nikakvo prekidanje cjelovitosti. Na ovaj se prizor dakle sva moja nutrina probola tolikim suosjećanjem da sam se uistinu sva, tijelom i umom, činila preobraženom u boli Raspetoga.
100 Quadam alia vice, dum essem in ecclesia B. Francisci, circa elevationem corporis Domini, organis cantatibus Angelicum hymnum, Sanctus, Sanctus, Sanctus, etc; et tunc fuit anima mea in ipsum lumen increatum assumpta, et elevata, sic absorpta et attracta quod est totum ineffabile. Et quidquid dicitur hic, est omnino nihil: et nullo humano potest exprimi illa benedicta creatura illius increati Dei omnipotentis. Post talem abyssalem absorptionem in Deum, remanente mihi priori attractu et influentia, apparuit mihi effigies illius benedicti Dei et hominis crucifixi, quasi tunc noviter de cruce depositi: cujus sanguis apparebat sic recens et rubicundus et per vulnera effluens, ac si immediate tunc de recentibus plagis et vulneribus effunderetur. Tunc etiam apparuit in juncturis illius benedicti corporis tanta dissolutio compaginis et unionis in juncturis omnium membrorum ex dira et crudeli protensione, et tractura horribili membrorum virgineorum, facta ab illis homicidis manibus perfidorum super patibulum crucis, quod nervi et juncturæ ossium omnino videbantur laxari a debita corporis harmonia, nulla tamen apparebat in pelle continuitatis dissolutio. Ad hujus igitur aspectum tanta compassione transfixa sunt omnia viscera mea, ita quod vere in crucifixi dolores tota videbar corpore et mente transformata.
101 I većom sam strijelom bila probodena pri pogledu na strašno razdvajanje zglobova i rastezanje udova, od kojega su se svi živci činili olabavljenima i rastavljenima, a kosti izbrojenima, negoli pri pogledu na otvorene rane, jer mi se u njima više priopćavala tajna Muke i strašna okrutnost onih koji su ga mučili. I uistinu je bio prizor tolikoga suosjećanja tako mučeno tijelo dobroga i ljubljenoga Isusa da se činilo kako ne samo sva moja nutrina nego i kosti i zglobovi osjećaju novu bol i izazivaju novu tužaljku te strašan osjećaj probadajuće boli kako uma tako i tijela.
101 Et majori configebar telo in aspectu diræ solutionis compagum et protensionis membrorum, ex qua omnes nervi videbantur laxati, et dissipati et ossa dinumerata, quam in aspectu vulnerum apertorum, quia in illis magis mihi intimabatur passionis secretum, et dira crudelitas torquentium ipsum. Et erat vere tantæ compassionis aspectus sic cruciati corporis boni et dilecti Jesu, quod omnia non solum interiora mea, sed et ossa, et juncturæ novum videbantur sentire dolorem, et novum provocare lamentum, et terribile doloris transfixivi tam mentis quam corporis sentimentum.
102 Dok sam dakle tako sva stajala obuzeta tom boli i gotovo preobražena u boli Raspetoga, čuh Raspetoga kako nad pobožnima svojoj Muci, i nad onima koji je nasljeduju, i nad onima koji s njim suosjećaju ponavlja preslatke blagoslove i govori: „Blagoslovljeni vi od Oca mojega, koji ste sa mnom suosjećali, i sa mnom jednako bili ožalošćeni, i moj put slijedili, te ste zaslužili oprati svoje haljine u mojoj krvi. Blagoslovljeni vi koji ste se našli dostojnima da sa mnom, za vas raspetim i neizmjernim bolima izmučenim kako bih za vas zadovoljio od neizmjernih i vječnih muka i otkupio vas, suosjećate i sa mnom dijelite siromaštvo, bol i prezir, suosjećajući za vas same. Blagoslovljeni vi koji ćete biti spominjatelji, pobožnici i suosjećatelji moje Muke, koja je čudo svih vjekova, spasenje i život izgubljenih, jedino utočište grešnika, jer ćete uistinu biti dionici sa mnom i subaštinici u vječne vijeke vjekova i kraljevstva, i slave, i uskrsnuća koje sam njome stekao. Blagoslovljeni vi od Oca mojega i Duha Svetoga, i uistinu blagoslovljeni blagoslovom koji ću dati na posljednjem sudu, jer me, kad sam došao u svoje vlastito, niste odbacili poput mojih progonitelja, nego ste me napuštenoga htjeli primiti kao gosta u gostinjac srca po suosjećanju; vi koji ste sa mnom dok sam na križu bio gol, gladan, žedan, nemoćan, prikovan čavlima i umirući htjeli suosjećati i biti moji drugovi, u tome ste uistinu ispunili djela milosrđa. Zato ćete u onaj strašni čas čuti: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega, primite kraljevstvo koje’, i tako dalje. Ogladnjeh naime na križu, a vi mi barem po suosjećanju dadoste jesti”, i sve ostalo čudesno je nadodavao. Kažem pak da je nemoguće izreći njegovu čistu ljubav koja je sjala u pogledu očiju onoga blagoslovljenoga lica Bogočovjeka Isusa Krista nad njima, odakle je još nadodavao: „O vi uistinu blaženi i posve blagoslovljeni! Ako sam na križu za svoje razapinjatelje i mučitelje sa suzama i plačem molio Oca svojega i ispričavao ih govoreći: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine’, što ću tek reći za vas koji ste mi bili suosjećajni, odani i drugovi, kada ne na križu, nego u slavi budem presretan sudio svijetu?” Tako sam dakle ostala utješena više negoli se može reći, i prema Muci blagoslovljenoga Sina Božjega silno ganuta tolikim ganućem da ga ne mogu izreći. Izgovarao je naime i vrlo mnoge druge riječi, na drugi način poticajne i nadasve raspaljujuće, koje ne znam niti mogu prenijeti.
102 Dum igitur sic tota starem absorpta ab illo dolore, et quasi in dolores crucifixi transformata, audivi crucifixum super devotis ad suam passionem, et super imitantibus ipsam, et super sibi compatientibus, dulcissimas benedictiones ingeminantem, et dicentem: Benedicti vos a Patre meo, qui mihi compassi, et mecum similiter contribulati, et viam meam secuti, stolas vestras in meo sanguine lavare meruistis. Benedicti, qui mihi pro vobis crucifixo, et immensis doloribus afflicto, ut ab immensis et æternis tormentis pro vobis satisfacerem, et vos redimerem, mihi compati, et mecum paupertatem, dolorem, et despectum pro vobis ipsis compatiendo, digni inventi estis. Benedicti qui meæ passionis, quæ est miraculum omnium sæculorum, salus et vita perditorum, solum refugium peccatorum, memores, et devoti, et compatientes eritis, quoniam vere et regni, et gloriæ, et resurrectionis, quæ per ipsam acquisivi, eritis participes mecum, et coheredes in perpetua sæcula sæculorum. Benedicti vos a Patre meo, et Spiritu sancto, et vere benedicti benedictione, quam dabo in extremo judicio, quia me in mea propria venientem, sicut mei persecutores, non repulistis, sed me desolatum in cordis hospitio per compassionem hospitem recipere voluistis, qui mihi in cruce nudo existenti, famescenti, sitienti, infirmo, clavis affixo, et morienti compati, et consocii mei esse voluistis, in hoc vere opera misericordiæ complevistis. Ideo audietis in illa terribili hora: Venite benedicti Patris mei, percipite regnum quod, etc. Esurivi enim in cruce, et pate regnum quod, etc. Esurivi enim in cruce, et saltem per compassionem dedistis mihi manducare, et cetera omnia mirabiliter subjungebat. Dico autem, esse impossibile exprimere ejus ceratum amorem, qui relucebat in aspectu oculorum illius benedictæ faciei Dei hominis Jesu Christi super istos, unde et adhuc subjungebat: O vos vere beati, et omnino benedicti! et si in cruce pro meis crucifixoribus et tortoribus cum lacrymis et fletu rogavi Patrem meum, et excusavi dicens: Pater dimitte illis, quia nesciunt quid faciunt; quid pro vobis, qui mihi compassi, devoti, et consocii fuistis, dicturus sum, cum non in cruce, sed in gloria felicissimus orbem judicabo? Sic igitur remansi plus quam dici possit consolata, et ad passionem benedicti filii Dei plurimum affecta tanta affectione, quod ipsam exprimere non possum. Verba enim alia plurima, et aliter provocativa, et summe inflammativa proferebat, quæ referre nescio, neque possum.
103 Drugom prilikom, dok sam molila i o Muci Isusa Krista razmatrala s najvećom boli i suosjećanjem srca, razmišljajući i važući kolika je veličina bezakonja u svakom mojem grijehu, kad je za njegovo pomirenje i oproštenje, prije negoli se Bog Otac mogao umilostiviti, trebalo da Sin Božji ne samo moli i sa suzama prosi, nego je posve trebalo da za nj umre na križu. Važući također kolika može biti osuda, i kolika i kako beskrajna bijeda, i bezbrojne muke koje me čekaju za svaki moj smrtni grijeh, kad je za zadovoljštinu za nj trebalo da ne anđeo niti arkanđeo, nego pravi Bog, Sin Božji Isus Krist podnese i za mene pretrpi bijedu smrti i muku križa. Važući također svoju nezahvalnost, koju mu za toliku dobrotu ne samo iskazujem za to, nego ga štoviše svakodnevno vrijeđam, niti se želim sjećati dobročinstva njegova uskrsnuća, niti se brinem da s njim surađujem čineći pokoru za svoje spasenje: dok sam se tome čudila, beskrajnoj dobroti i milosrđu Božjem i svome najvećem bezakonju i ludosti. Dok sam to razmišljala, bi mi očitovano kako smo po Kristovoj Muci oslobođeni od svake vrste grijeha, muka i kazni koje smo za njih zaslužili. I bi mi pokazano tako jasno da sam se jedva mogla suzdržati da to ne viknem pred svima. Rečeno mi je dakle ovako od raspetoga Krista koji mi se ukazao onako kako je na križu bio obješen za nas: „Nijedan čovjek, nijedna osoba neće moći imati isprike za svoje spasenje. Jer za pribavljanje svoga spasenja ne treba činiti više negoli čini bolesnik liječniku, koji, želeći zdravlje, pokazuje mu bolest i pripravlja se učiniti ono što je liječnik rekao. Tako sada ne treba da itko čini više, niti da išta troši na lijekove, osim da se pokaže liječniku po priznanju i ispovijedi grijeha, te da se pripravi na ono što mu liječnik kaže i čuva se onoga što je tomu suprotno.”
103 Alia vice, dum orarem, et in passione Jesu Christi meditarer cum cordis summo dolore et compassione, cogitando et ponderando, quanta esset magnitudo iniquitatis in omni peccato meo, cum ad ejus reconciliationem et remissionem, antequam Deus Pater placari posset, oportuit Dei filium, non solum orare, et cum lacrymis rogare, sed omnino oportuit in cruce mori pro eo. Ponderando etiam, quanta potest esse damnatio, et quanta et quam infinita miseria, et innumerabilia tormenta, quæ me expectant pro omni peccato mortali meo, quod pro ejus satisfactione oportuerit, non Angelum, neque Archangelum, sed Deum verum Dei filium Jesum Christum mortis miseriam, et crucis tormentum pati et pro me tolerare. Ponderando etiam meam ingratitudinem, quam pro tanto beneficio non solum illi pro eo facio, imo ipsum quotidie offendo, et nec de beneficio suæ resurrectionis recordari volo, nec ad meam salvationem pœnitentiam agendo, cum eo cooperari curo: stupendo me de istis, de Dei infinita bonitate et misericordia, et de mea summa iniquitate, et stultitia. Dum hæc cogitarem, manifestatum est mihi, qualiter per Passionem Christi liberati sumus ab omni genere peccatorum, et tormentorum, et pœnarum, quæ pro eis meruimus. Et ostensum fuit mihi ita clare, quod vix potui me tenere, quin coram omnibus id clamarem. Dictum est igitur mihi sic a Christo crucifixo mihi apparenti, ut in cruce fuit pro nobis appensus: Nullus homo, nulla persona poterit habere excusationem suæ salutis. Quia ad suam salutem procurandam non oportet plus facere, nisi sicut facit infirmus medico, qui volens salutem, ostendit ei infirmitatem, et disponit se ad faciendum quæ medicus dixit. Ita nunc non oportet, quod aliquis plus faciat, nec aliquid in medicinis expendat, nisi quod ostendat se medico per peccati recognitionem et confessionem, et disponat se ad illa, quæ sibi dicit medicus, et caveat a contrariis.
104 Shvaćala je pak moja duša da je lijek bila Kristova krv, i on daje bez naplate taj lijek, i grešnika bolesnika ne stoji ništa više osim da se pripravi, a liječnik Krist daje mu zdravlje i liječi bolest. Mojoj su se pak duši pokazivali svi grijesi, i vidjela je da svi udovi imaju duhovnu bolest. I zato, čuvši što je rečeno, moja je duša odmah nastojala pokazati sve grijehe koje je učinila različitim udovima tijela te snagama i moćima duše, i govorila je: „O Gospodine učitelju i liječniku vječnoga spasenja, Bože moj, budući da si me odlučio izliječiti samim žalosnim pokazivanjem mojih slabosti i bolesti; Gospodine, budući da sam najslabija i nema ničega u meni što nije posve pokvareno i zaraženo, jao meni jadnoj, pokazujem ti, Gospodine, sve svoje slabosti i sve svoje grijehe svih svojih udova i dijelova duše i tijela.” Tada sam dakle počela nabrajati sve grijehe i govorila sam: „Gospodine milosrdni liječniče, pogledaj moju glavu, kako sam je često ukrašavala znakovima oholosti, kovrčajući kosu izobličavala i mnoge druge grijehe činila. Pogledaj, Gospodine, jadne oči pune bestidnosti, zaražene zavišću”, i tako dalje. I slično sam se trudila nabrojiti i pokazati sve druge grijehe svih udova.
104 Comprehendebat autem anima mea, quod medicina erat sanguis Christi, et ipse dat sine pretio hanc medicinam, et non constat plus infirmo peccatori, nisi quod disponat se, et medicus Christus dat sibi salutem, et sanat infirmitatem. Animæ autem meæ ostendebantur omnia peccata, et videbat, quod omnia membra habebant infirmitatem spiritualem. Et ideo audiens, quod dictum est, statim anima mea conabatur ostendere omnia peccata, quæ cum diversis membris corporis et cum viribus et potentiis animæ fecerat, et dicebat: O Domine magister et medice æternæ salutis Deus meus, ex quo cum sola flebili ostensione infirmitatum mearum et morborum me curare disposuisti; Domine cum sim infirmissima, nec est aliquid in me quin totum sit corruptum et infectum, heu miseranda, tibi ostendo Domine omnes infirmitates meas et omnia peccata mea omnium membrorum membrorum meorum et partium animæ et corporis. Tunc igitur incepi assignare omnia peccata, et dicebam: Domine misericors medice, respice caput meum, quomodo ipsum cum signis superbiæ frequenter ornavi, capillos torquendo deformavi, et alia multa peccata feci. Respice Domine oculos miserabiles impudicitiis plenos, invidia infectos, etc. Et similiter studebam assignare et ostendere omnia alia peccata omnium membrorum.
105 Saslušavši dakle sve to s velikom strpljivošću, Krist je radosno i s milinom odgovarao kako je redom sve to liječio, te silno suosjećajući s dušom govorio je: „Ne boj se i ne očajavaj, kćeri, jer sve i da si zaražena i mrtva od tisuću smrti i bolesti, lijekom koji ću ti pružiti moći ćeš ozdraviti, ako ga samo po pobožnosti htjedneš primijeniti svojoj duši i tijelu. Za slabosti naime glave koje si nabrojila i mnogostruko pokazala, zbog kojih se ne sviđaš Bogu i sama u sebi tuguješ, a u koje si upala perući je, češljajući, mažući, bojeći, ukrašavajući, kovrčajući vlasi, uznoseći se, oholeći se, tražeći taštu slavu da bi se svidjela ljudima protiv Boga, zbog čega si trebala biti bačena i ponižena u pakao i u najdublji ponor te vječno smatrana najprezrenijom, ja sam zadovoljio, činio pokoru i podnio najtežu kaznu. Jer za pranje, češljanje i mazanje koje si zloupotrijebila, moja je presveta glava bila vučena, čupana, probodena najoštrijim trnjem, udarana trskom, sva okrvavljena krvlju, podložena svakom ruglu i preziru na sramotan način, te okrunjena sramotnom krunom.”
105 Auditis igitur cum magna patientia omnibus istis Christus lætanter et cum jucunditate respondebat, quomodo per ordinem ista omnia sanabat et multum animæ compatiendo dicebat: Ne timeas, neque desperes filia, quoniam et si mille mortibus et morbis esses infecta et mortua, cum medecina, quam ministrabo, sanari poteris, si tamen animæ tuæ et corpori ipsam applicare per dovotionem volueris. Infirmitatibus enim capitis, quas dixisti, et multipliciter ostendisti, propter quas Deo displices, et tu doles in te, quas incurristi lavando, pectinando, ungendo, colorando, ornando, crines torquendo, te efferendo, superbiendo, vanam gloriam quærendo ut appareres homnibus contra Deum; propter quæ in inferno et in profundissimo lacu dejici et humiliari, et perpetuo tamquam vilissima reputari debebas, ego satisfeci, et pænitentiam egi, et gravissimam pænam toleravi. Nam pro îotura, pectinatura, et unctura, quæ es abusa, caput meum sanctissimum fuit tractum, depilatum, spinis acutissimis punctum, arundine percussum, et totum sanguine cruentatum, et omni ludibrio et contemptui viliter subjectum, et vili corona coronatum.
106 „I za slabosti lica, u koje si upala jednako ga perući i mažući, pokazujući ga bijednim ljudima i tražeći njihovu naklonost, ja sam pripravio i odredio lijek. Jer za takve sam grijehe zadovoljio: jer je najprljavijom pljuvačkom najnižih ljudi cijelo moje lice bilo uprljano i nagrđeno, najtežim je pljuskama bilo natečeno i izobličeno, prljavom je krpom bilo zastrto. I za tvoje oči, kojima si gledala tašte i štetne stvari te u samu tom gledanju mnogostruko uživala protiv Boga, ja sam zadovoljio. Tim sam naime svojim očima prolio najgorče suze, imao sam ih zastrte i okupane krvlju koja je tekla s glave. Za tvoje uši, kojima si vrijeđala Boga slušajući tašte i štetne stvari i u takvima uživala, ja sam učinio najveću pokoru: jer sam svojim ušima čuo mnogo toga što je donosilo veliku i najveću tugu, naime lažne optužbe, klevete, pogrde, proklinjanja, ismijavanja, ruganja, hule, nepravednu osudu protiv mene i plač moje preblage Majke koja je prežalosno sa mnom suosjećala. Za grijehe tvojih usta i tvoga grla, kojima si uživala u gozbama, pijanstvu i slatkoći jela, ja sam imao usta izmučena glađu, postovima i žeđu, te zagorčena octom, smirnom i žuči. Za grijehe tvoga jezika, koji si raspustila na klevete, potvore, ismijavanja, proklinjanja, hule, laži, krivokletstva i druge grijehe, ja sam imao svoja usta zatvorena pred sucima i lažnim svjedocima, i nisam imao u svojim ustima isprike, nego sam za svoje zlotvore cijelim srcem molio Boga i uvijek naviještao istinu. Za grijehe tvoga njuha, kojim si uživala u cvijeću i mirisima, ja sam i osjetio i na svome licu, očima i nosnicama podnio odvratan smrad pljuvačaka.”
106 Infirmitatibus etiam faciei, quas incurristi lavando similiter, et ungendo, hominibus miseris ostendendo, et eorum gratiam quærendo, ego medicinam confeci, et ordinavi. Nam pro peccatis hujusmodi satisfeci, nam sputis sordidissimis vilissimorum tota facies mea fuit inquinata et deturpata, alapis gravissimis fuit tumefacta et deformata, panno sordido fuit velata. Pro oculis etiam tuis, quibus respexisti vana et nociva, et fuisti in ipso aspectu multipliciter delectata contra Deum, ego satisfeci. Cum ipsis enim oculis meis lacrymas amarissimas effudi, et ipsos velatos habui, et sanguine manante a capite habui balneatos. Pro auribus tuis, quibus Deum offendisti, audiendo vana et nociva, et in talibus fuisti delectata; ego pænitentiam maximam feci: nam auribus meis audivi multa, quæ multam et maximam tristitiam afferebant, scilicet falsas accusationes, detractiones, insultationes, maledictiones, derisiones, subsannationes, blasphemias, et iniquam contra me sententiam, et fletum piissimæ matris meæ, mihi dolorosissime condolentis. Pro peccatis oris tui et, gulæ tuæ, quo delectata fuisti in comessatione et ebrietate et ciborum suavitate; ego habui os fame, et jejuniis, et siti tabefactum, et aceto, myrrha et felle amaricatum. Pro peccatis linguæ tuæ, quam ad detractiones, calumnias, irrisiones, maledictiones, blasphemias, mendacia, perjuria, et alia peccata laxasti, ego habui os meum coram judicibus et falsis testibus clausum, et non habui in ore meo excusationem, sed pro malefactoribus meis Deum toto corde rogavi, et semper veritatem prædicavi. Pro peccatis odoratus tui, quo in floribus, et odoribus delectata es; ego fœtores abominabiles sputorum, et sensi, et super faciem meam, oculos, et nares toleravi.
107 „Za grijehe koje si učinila svojim vratom, njišući njime u srdžbi, oholosti i razuzdanosti te ga istežući protiv Boga, ja sam imao svoj vrat udaran mnogostrukim šakama i pljuskama. Za grijehe svojih pleća i ramena, kojima si uvrijedila Boga noseći različite stvari protiv Boga, ja sam činio pokoru noseći križ na kojem sam bio obješen. Za grijehe svojih ruku i mišica, kojima si učinila mnoge zle zagrljaje, dodire i zla djela, ja sam imao ruke probodene debelim čavlima, prikovane na drvo i pritisnute, dok su držale i nosile cijelo moje tijelo na stratištu. Za grijehe svoga srca, kojim si sagriješila srdžbom, zavišću, tugom, zlom ljubavlju te zlim požudama i pohlepama, ja sam imao svoje srce i svoj bok probodene oštrim kopljem; iz kojega je obilno potekao najmoćniji lijek za liječenje svih strasti i grijeha srca, naime voda za hlađenje zlih požuda i ljubavi, i krv za otpuštanje srdžbi, tuga i mržnji. Za grijehe svojih nogu, kojima si sagriješila tašto plešući te razuzdano hodajući i lutajući, ja sam imao noge mučno ne svezane, nego probodene i prikovane na drvo križa; a umjesto šiljastih i izrezanih cipela, ja sam imao noge okrvavljene njihovom krvlju i krvlju cijeloga tijela koja se na njih slijevala.”
107 Pro peccatis quæ fecisti cum collo tuo, ipsum ira et superbia et lascivia agitando, et contra Deum extendendo; ego habui collum meum multiplicibus colaphis et alapis verberatum. Pro peccatis scapularum et humerorum tuorum, quibus offendisti Deum diversa contra Deum portando; ego pænitentiam feci, crucem, in qua suspensus fui, bajulando. Pro peccatis manuum tuarum et brachiorum tuorum, quibus multos malos amplexus, et tactus, et mala opera fecisti; ego habui manus grossis clavis transfixas, et in ligno affixas, et pressas, totum meum corpus in patibulo sustinendo et sustentando. Pro peccatis cordis tui quo peccasti, ira, invidia, tristia et malo amore et malis concupiscentiis et cupiditatibus; ego habui cor meum et latus meum lancea acuta transfixum; ex quo medicina validissima ad curandum omnes cordis passiones et peccata sufficienter emanavit, aqua scilicet ad refrigerandum malas concupicentias et amores, et sanguis ad remittendum iracundias, tristitias et rancores. Pro peccatis pedum tuorum, quibus peccasti, choreando vane, et lascive ambulando et evagando, ego habui pedes tortuose non ligatos, sed transfixos et clavatos in ligno crucis; et pro sotularibus rostratis et fenestratis, ego habui pedes sanguinolentos sanguine eorum et totius corporis ad eos defluente.
108 „Za grijehe cijeloga tijela, kojim si sagriješila predajući ga nasladama, snu i počinku te u njemu na različite načine uživajući, ja sam bio pribijen na križ, strašno bičevan, razvučen poput kože i rastegnut na križu, sav do zemlje natopljen krvavim znojem, najčvršće priljubljen uz najtvrđe drvo, te sam naposljetku ondje, mučeći se u najužasnijoj muci, vičući, uzdišući, plačući, naričući i jaučući, umro ubijen od najokrutnijih ljudi. Za grijehe svojih ukrasa i suvišnih, taštih i raskošnih haljina, ja sam na križu bio svučen, dok su najniži ljudi trgali moje ruho i odjeću i kockali se za njih pred mojim očima. Ja gol, kao što sam rođen od Djevice, bio sam izložen i rastegnut na visini, da bih se bolje vidio, da bi mi se više rugali i da bih trpio sramotu, pred studeni, vjetrom, zrakom i pogledom svih muškaraca i žena. Za grijehe svoga bogatstva, koje si učinila zlo ga stječući, trošeći i zadržavajući, ja sam bio siromašan, nemajući ni palače, ni kuće, ni kolibe gdje bih se rodio, niti za života gdje bih boravio; niti bih umirući imao groba, nego bih bio ostavljen psima i pticama, da me netko iz samilosti i suosjećanja prema mojoj bijedi nije primio u svoj grob. Svoju sam krv i svoj život darovao grešnim ljudima, i tako nisam ništa zadržao za sebe, nego sam u životu i u smrti uvijek htio biti i ostao siromašan.” I jer se duša po pojedinim grijesima iznutra naslađivala, vidi da je Krist u svojoj presvetoj duši podnio mnogostruke, različite i strašne boli: naime boli tjelesne Muke, jer je duša bila neizrecivo mučena; i boli presvete Majke; i zbog grijehom oduzetoga poštovanja Bogu; a također i iz suosjećanja s našom bijedom. Te su ga boli, zajedno sjedinjene u onoj presvetoj duši, najstrašnije i neizrecivo mučile.
108 Pro peccatis totius corporis, quo peccasti, ipsum diliciis, sommo et quieti dando, et diversimode delectando; ego fui in cruce affixus, terribiliter verberatus, in modum pellis tractus et in cruce extensus, sudore sanguineo totus usque ad terram madidus, et durissimo ligno strictissime applicatus, et tandem atrocissimo tormento ibidem laborans, clamans, suspirans, flens, plorans et ejulans, mortuus sum, a crudelissimis interfectus. Pro peccatis tuorum ornamentorum et vestium superfluarum, vanarum, et curiosarum, ego in cruce nudatus sum, vilissimis rupam meam et vestes sibi diripientibus et ludentibus in oculis meis. Ego nudus, sicut de Virgine natus sum, frigori, vento, aeri, omnium hominum et feminarum aspectui, in alto, ut melius viderer, et magis irriderer, et verecundiam paterer, expositus sum et expansus. Pro peccatis tuarum divitiarum, quæ fecisti male acquirendo ipsas, expendendo et retinendo, ego pauper fui non habens palatium, neque domum, neque tugurium, ubi nascerer, nec vivens ubi manerem; neque moriens sepulcrum habuissem, sed canibus et avibus fuissem dimissus, nisi quidam pietatis intuitu, et meæ miseriæ compatiens, me in suo sepulcro recepisset. Meum sanguinem, meam vitam hominibus peccatoribus sum largitus, et sic nihil mihi retinui, sed in vita et in morte semper pauper esse volui et permansi. Et quia anima per peccata singula fuerit interius delectata videt Christum in anima sua sanctissima dolores multimodos diversos et horribiles pertulisse; scilicet passionis corporeæ, quia anima indicibiliter cruciabatur; et passionis Matris sanctissimæ, et per peccatum subtractum divinæ reverentiæ; et etiam ex compassione nostrae miseriæ. Qui dolores in anima illa sanctissima simul adunati, ipsum horribilissime et indicibiliter cruciabant.
109 „Što još više? Nijedan grijeh, nijednu bolest duše nećeš moći navesti a da ja nisam donio lijek i za sve dostatno zadovoljio, te sam za beskrajne muke i boli koje je jadna duša trebala podnositi u paklu zbog gore spomenutih grijeha ja potpuno trpio i bio mučen. Pa ako ne ostane u tvojem nemaru, neće trebati više trpjeti: samo neka ovdje sa mnom supati i suosjeća, te bude sudionica mojih kazni, pogrda, siromaštva i prezira dok ovdje živi.” I jer je Marija Magdalena, koja je bila bolesna, to imala i željela biti oslobođena, zato je bila oslobođena od svake svoje bolesti: i tko bi god to imao, mogao bi naći zdravlje kao i ona. Isto tako mi je Raspeti govorio: „Ovi moji sinovi koji odlaze iz moga kraljevstva po grijehu i čine se sinovima đavlovim, kad se vrate Ocu, Otac ima veliku radost i pokazuje im višnju radost. Tolika je naime radost koju Otac ima zbog njihova povratka da im daje višnju milost, koju ne daje onima koji su bili djevice ili nikada nisu grijehom odstupili od njega. I to biva zbog neizmjerne ljubavi koju Otac ima prema njima i milosrđa kojim se smiluje njima i njihovoj bijedi. I zbog toga što oni imaju bol jer su uvrijedili toliko veličanstvo i tako preblagu dobrotu, te priznaju da su dostojni pakla: i zbog dviju već spomenutih stvari, tko je bio veći grešnik, može naći veću milost i milosrđe.” Isto tako reče mi: „Tko god želi naći milost, neka ne skida očiju s križa, bilo da mu dopustim ili pripustim da bude ili živi u tuzi ili u radosti.”
109 Quid plura? nullum peccatum, nullum animæ morbum assignare poteris, quin ego remedium attulerim, et pro omnibus satisfecerim sufficienter, et pro infinitis tormentis et doloribus, quos misera anima tolerare in inferno debebat pro peccatis supradictis, ego totaliter dolui et tormentatus sum. Quod si in negligentia tua non remaneat, amplius dolere non oportebit: dum tamen hic mecum condoleat et mihi compatiatur, et pænarum mearum, ignominiarum, et paupertatis, et despectuum socia, dum hic vivit, coexistat. Et quia Maria Magdalena, quæ erat infirma, hæc habuit, et desiderabat liberari, ideo fuit ab omni sua infirmitate liberata: et quicumque hæc haberet, posset invenire sanitatem sicut ipsa. Item crucifixus mihi dicebat: Isti filii mei qui recedunt de regno meo per peccatum, et se faciunt filios diaboli, quando redeunt ad patrem, pater habet magnam lætitiam, et ostendit eis supernalem lætitiam. Tanta enim est lætitia, quam pater habet de reditu eorum, quod supernalem gratiam dat eis, quam non dat illis, qui fuerunt virgines, vel numquam per peccatum recesserunt ab eo. Et hoc fit propter immensum amorem, quem pater ad eos habet, et misericordiam, qua eis et eorum miseriæ miseretur. Et propter hoc quia ipsi habent dolorem, quia offenderunt tantam majestatem et tam clementissimam bonitatem, et recognoscunt se dignos inferno: et propter duo jam prædicta, qui major peccator extiterit, majorem potest gratiam et misericordiam invenire. Item dixit mihi: Quicumque vult invenire gratiam, non levet oculos a cruce, sive concedam, sive permittam eum in tristitia vel lætitia esse vel vivere.
110 Jednom sam promatrala križ s Raspetim: i promatrajući Raspetoga tjelesnim očima, iznenada se duša zapalila jednom tako gorljivom ljubavlju da su je i sami udovi tijela osjećali s velikom radošću i užitkom. Vidjela sam naime i osjećala da Krist grli dušu onom rukom kojom je bio raspet, i radovala sam se najvećom radošću, više negoli sam ikada običavala. I od tada je u meni ostala jedna radost i jasno prosvjetljenje, kojim duša spoznaje i shvaća kako vidimo da je ovo naše tijelo postalo jedno društvo s Bogom, i to je istinski neizreciv užitak duše, i ta je radost neprestana, a prosvjetljenje jasnije negoli sam ga drugdje primila. Ostaje naime u meni tolika sigurnost i potvrda moga stanja da u meni ne ostaje nikakva sumnja u to da je ovo stanje najsigurnije od Boga, i da su moji govori koje u sebi osjećam od Boga. I čudim se kako sam dosad sumnjala u to: savršeno sam naime uvjerena u ovo svoje stanje tako da, kad bi mi svi ljudi na svijetu govorili suprotno, ne bih vjerovala, jer u to ne mogu ni posumnjati, i uživam tako gledati onu ruku koju mi je pokazivao s onim znakovima čavala i koju će pokazati kad rekne: „Evo onoga što sam podnio za vas.”
110 Quadem vice ego respiciebam crucem cum crucifixo: et respiciendo crucifixum oculis corporis, subito accensa fuit anima uno amore sic ferventi, quod ipsum etiam membra corporis sentiebant cum magna lætitia et delectamento. Videbam enim et sentiebam, quod Christus amplexabatur animam cum illo brachio, quo fuit crucifixus, et gaudebam summa lætitia, plus quam unquam consueverim. Et ex tunc remansit in me una lætitia et clara illustratio, qua anima cognoscit et comprehendit, quomodo istam carnem nostram videmus unam societatem esse factam cum Deo, et est istud verum delectamentum animæ inenarrabile, et est ista lætitia continua et illustratio clarior, quam alias susceperim. Remanet enim in me tanta securitas et certificatio status mei, quod non remanet in me aliquod dubium, quin iste status certissime sit a Deo, et meæ locutiones, quas in me sentio, sint a Deo. Et miror, quomodo hactenus dubitaverim in hoc: certificata enim sum perfecte de isto statu meo taliter, quod si omnes mundi dicerent mihi oppositum, non crederem, quia de hoc nec dubitare possum, et delector ita videre illam manum, quam ostendebat cum illis signis clavorum, et quam ostendet quando dicet: Ecce illa, quæ sustinui pro vobis.
111 Sada također, kad sam u tom viđenju i zagrljaju, moja duša prima toliku radost da ne mogu imati nikakve tuge zbog Muke, premda vidim da je to ona ruka Raspetoga i da je ranjena. I sva je moja radost sada u ovom Bogočovjeku koji je trpio: i katkad se duši zbog spomenutoga najčvršćega zagrljaja čini da duša ulazi unutra u Kristov bok, a ona radost koju ondje prima i prosvjetljenje ne mogu se ispripovjediti. Tolika je naime da katkad nisam mogla stajati na nogama, nego sam ležala i izgubila govor. Odakle i kad se prikazivala Kristova Muka na trgu sv. Marije, čini se da je tada trebalo plakati, a ja sam tada naprotiv bila čudesno dotaknuta tolikom radošću i obradovana da sam izgubila govor i ležala, nakon što sam imala onaj neizreciv osjećaj Boga, te sam nastojala barem malo se udaljiti od ljudi; i smatrala sam čudesnom milošću što sam mogla barem malo uživati: i ležala sam, i izgubila govor i udove; i činilo mi se da tada duša ulazi unutra u Kristov bok: i nije bilo tuge, štoviše tolika radost da se ne može ispripovjediti.
111 Nunc etiam quando sum in ista visione et amplexu, anima mea percipit tantam lætitiam, quod non possum habere aliquam tristiam de Passione; quamvis videam esse illam manum crucifixi et ipsam plagatam. Et total lætitia mea est modo in isto homine Deo passionato: et aliquando videtur animæ ex strictissimo amplexu prædicto quod anima intret intus in latus Christi, et illa lætitia quam ibi recipit, et illustratio, narrari non potest. Est enim ita magna, quod aliquando stare in pedes non potui, sed jacebam, et perdidi loquelam. Unde et quando repræsentata fuit passio Christi in plate a S. Mariæ, videtur quod tunc fuisset plangendum, et mihi tunc e contrario, tanta lætitia miraculose tacta fui et delectata, quod perdidi loquelam, et jacui, postquam habui illud inenarrabile sentimentum Dei, et studui vel aliquantulum elongari a personis; et reputavi pro miraculosa gratia, quod potui aliquantulum delectari: et jacui, et perdidi loquelam, et membra; et videbatur mihi quod tunc anima intraret intus in latus Christi: et non erat tristitia, imo tanta lætitia, quod narrari non potest.
Sedam utjeha iz svete Euharistije.
Septem consolationes ex sacra Eucharistia.
pogl. 37. Jednom drugom prilikom, dok se govorila misa, kad sam mišlju nastojala razmišljati o Božjoj poniznosti i njegovoj najvećoj dobroti, što nam je u oltarskom sakramentu htio pristupiti, bila sam uzdignuta u duhu i imala sam novu i jasnu spoznaju kako Bog dolazi u oltarskom sakramentu. I najprije mi je bilo rečeno da Kristovo tijelo može biti na svakom oltaru zbog božanske moći, koja se u ovom životu ne može shvatiti. I premda o toj moći mnogo govori Pismo, ipak oni koji čitaju malo razumiju: a oni koji osjećaju nešto od mene više razumiju: ali ni ovi ni oni ne razumiju u ovom životu, nego će doći vrijeme kada ćete shvatiti. Poslije sam imala prosvjetljenje i shvatila sam kako Bog dolazi u tom sakramentu, tako da mi ni prije ni poslije nikada nije bilo tako jasno pokazano. I vidjela sam kako je Krist dolazio s prelijepim društvom, i ja sam silno uživala gledajući to društvo.
c. 37. Quadam alia vice, dum dicebatur Missa, cum cogitatione conarer cogitare humilitatem Dei, et ejus summam bonitatem, quod ad nos in Sacramento altaris vellet accedere, elevata sum in spiritu, et habui novam et claram intelligentiam, quomodo Deus venit in Sacramento altaris. Et dictum est mihi primo, quod corpus Christi poterat esse in omni altari propter divinam potentiam, quæ comprehendi non potest in hac vita. Et quamvis de illa potentia multa loquitur Scriptura, tamen illi qui legunt, parum intelligunt: qui vero sentiunt aliquid de me, plus intelligunt: et nec isti nec filli intelligunt in hac vita, sed veniet tempus, quando comprehendetis. Postea habui illuminationem, et intellexi, quomodo venit Deus in illo Sacramento, taliter quod nunquam nec ante nec postea mihi ita clare demonstratum est. Et vidi quomodo Christus veniebat cum pulcherrima societate, et ego delectabar valde in videndo illam societatem.
Čudila sam se pak kako sam mogla uživati u tom društvu, jer nisam bila navikla uživati osim u Kristu, i premda sam uživala u Kristu i u tom njegovu prelijepom društvu, ipak sam drukčije shvaćala i drukčije uživala u Kristu, a drukčije u tom njegovu društvu. Dok sam se pak čudila ljepoti toga društva i željela znati tko su oni, bi mi rečeno da su to društvo Prijestolja. I bilo je to društvo najsvjetlije, i četa tolikoga mnoštva da bih, da nije toga što shvaćam da Bog sve čini s mjerom, povjerovala kako je to društvo bez broja i mjere, te da je neizbrojivo: nije pak imalo nikakve mjere u širini ni u duljini, nego je bilo neizrecivo.
Mirata autem fui, quomodo poteram delectari in illa societate, quia non eram consueta delectari nisi in Christo, et quamvis delectarer in Christo, et in illa sua societate pulcherrima, tamen aliter intelligebam, et aliter delectabar in Christo, etaliter in illa sua societate. Miranti autem mihi de pulchritudine illius societatis, et disideranti scire qui essent, dictum est mihi, quod illa societas erant Throni. Et erat illa societas clarissima, et acies tantæ multitudinis, quod nisi esset, quod ego intelligo, quod Deus facit omnia cum mensura, ego credidissem, quod illa societas esset sine numero et mensura, et esset innumerabilis: non habebat autem aliquam mensuram in latitudine vel longitudine, sed erat ineffabilis.
113 Na blagdan Anđela u rujnu, dok bijah u crkvi u Folignu i htjedoh se pričestiti, molila sam svete anđele, a osobito sv. Mihaela i anđele Serafine, govoreći: „O anđeli poslužitelji, koji imate Božju vlast i službu da njega drugima poslužujete, udjeljujući njegovu spoznaju i ljubav, zaklinjem vas da mi ga prikažete takva kakva ga je Otac milosrđa dao ljudima, i kakva hoće i htio je da ga mi primamo i štujemo; naime siromašna, žalosna, prezrena, ranjena, okrvavljena, raspeta i na križu umrla.” Sami su mi pak anđeli rekli s neizrecivom milinom i slatkoćom: „O ti Bogu mila, evo poslužen ti je i imaš ga prisutna, a povrh toga dano ti je da ga i ti možeš drugima prikazivati i posluživati.” Uistinu sam ga pak tada imala prisutna i najjasnije sam ga gledala očima uma u tom sakramentu, kako bijah molila, naime žalosna, okrvavljena, raspeta, a potom na križu umrla: i tada sam imala najoštriju bol, tako da mi se činilo da će mi srce puknuti od prisutnosti takva žalosnoga viđenja, a s druge mi je strane bio užitak i radost zbog prisutnosti anđela: što nikada ne bih vjerovala, da nisam vidjela, da su anđeli tako mili i da mogu dati toliku radost duši.
113 In festo Angelorum de Septembri, dum eram in ecclesia de Fulginio, et volebam communicare, rogabam sanctos Angelos, et præcipùe S. Michaelem et Angelos Seraphim, dicens: O Angeli administratores, qui Dei habetis potestatem et officium, ut ipsum aliis ministretis, ipsius notitiam et amorem conferendo, supplico, ut præsentetis eum mihi talem, qualem pater misericordiarum dedit eum hominibus, et qualem vult et voluit a nobis suscipi et revereri; scilicet unum pauperem, doloratum, despectum, vulneratum, cruentatum, crucifixum, et in cruce mortuum. Ipsi autem Angeli dixerunt mihi cum indicibili placimento et dulcedine: O tu placibilis Deo, ecce administratus est tibi, et habes eum præsentem, et insuper datum est tibi, quod tu possis eum aliis præsentare et administrare. Revera autem tunc habui eum præsentem, et videbam eum clarissime oculis mentis in illo Sacramento, sicut petiveram, scilicet dolorosum, cruentatum, crucifixum, postea in cruce mortuum: et tunc habebam dolorem acutissimum, ita quod videbatur mihi, quod cor meum vellet crepare ex præsentia talis visionis dolorosæ, et ex alia parte erat mihi delectatio et lætitia ex præsentia Angelorum: quod numquam credidissem, nisi vidissem, quod Angeli tantum essent placibiles, et possent dare tantam lætitiam animo.
114 Dok se pak govorila misa, neki je svećenik koji je slavio bio blizu pričesti, i dok je uzimao Kristovo tijelo lomeći hostiju, čula sam glas koji je žalosno govorio: „Jao, mnogi su koji me lome, pa čak mi i krv izvlače iz leđa!” Tada sam pomislila da svećenik možda nije u doličnom stanju za primanje Kristova tijela, te sam molila govoreći: „Učini da taj brat ne bude takav.” I odmah glas odgovori: „Neće biti dovijeka.”
114 Dum autem dicebatur Missa quidam Sacerdos celebrans erat prope Communionem, et dum sumeret corpus Christi, frangens hostiam, audivi vocem flebiliter dicentem: Heu multi sunt, qui me rumpunt, et etiam trahunt mihi sanguinem de dorso! Tunc ego cogitavi, quod forsitan Sacerdos non esset in convenienti statu sumendi corpus Christi, et oravi dicens: Fac quod frater ille non sit talis. Et statim vox respondit: Non erit in æternum.
115 Drugom sam prilikom stajala u crkvi slušajući misu, i oko podizanja Tijela Gospodina našega Isusa Krista, kad su ljudi prigibali koljena na podizanje Kristova tijela, bila sam u duhu i ukazala mi se u viđenju preblažena Djevica Marija te mi rekla: „Kćeri moja, slatka mome Sinu i meni, već je moj Sin došao k tebi i primila si njegov blagoslov”, i davala mi je shvatiti da je njezin Sin Isus Krist već nakon posvećenja hostije bio na oltaru, kao da mi kazuje novost o novoj radosti. Ove su mi pak riječi dale toliku radost i veselje da ne znam niti vjerujem da postoji itko tko bi to mogao izreći. Govorila mi je naime preblažena Djevica Marija spomenute riječi s velikom poniznošću, s novim osjećajem u mojoj duši i s najvećom slatkoćom: odakle sam se poslije i čudila kako sam mogla stajati na nogama imajući toliku radost. A poslije mi je govorila: „Nakon što si primila blagoslov moga ljubljenoga Sina, dolikuje da i ja dođem k tebi i dadem ti svoj blagoslov.” Blagoslovila me dakle govoreći: „Budi blagoslovljena od moga Sina i od mene, i trudi se pomno i brižno ljubiti koliko možeš, jer si mnogo ljubljena i ući ćeš u beskrajnu stvarnost”: i tada je moja duša primila toliku radost koliku nikada bijah primila. Na podizanju pak Tijela Isusa Krista povećala mi se spomenuta radost. Tada pak nisam vidjela ništa u Kristovu tijelu, kao što sam običavala, nego sam istinski osjetila Krista u svojoj duši.
115 Alia vice stabam in ecclesia Missam audiendo, et circa elevationem corporis Domini nostri Jesu Christi, quando personæ genua flectebant ad elevationem corporis Christi, facta sum in spiritu, et apparuit in visione mihi beatissima Virgo Maria, et dixit mihi: Filia mea dulcis filio meo et mihi, jam filius meus venit ad te, et recepisti suam benedictionem: et faciebat me intelligere, quod filius suus Jesus Christus jam postconsecrationem hostiæ erat in altari, quasi diceret mihi nova de nova lætatia. Hæc autem verba tantam lætitiam et gaudium mihi dederunt, quod nescio, nec credo quod sit aliquis qui possit dicere. Dicebat enim mihi beatissima Virgo Maria prædicta verba cum magna humilitate, et cum novo sentimento in anima mea, et cum maxima dulcedine: unde et mirata sum postea, quomodo poteram stare in pedibus, habendo tantam lætitiam. Et postea dicebat mihi: Postquam recepisti benedictionem dilecti filii mei, conveniens est, quod ego venirem ad te, et darem tibi benedictionem mean. Benedixit igitur me, dicens: Sis benedicta a filio meo, et a me, et studeas diligenter et sollicite ad amandum, quantum potes, quia tu es multum amata, et tu venies in rem infinitam: et tunc tantam lætitiam recepit anima mea, quantum unquam receperam. In elevatione autem corporis Jesu Christi augmentata est mihi lætitia prædicta. Tunc autem non vidi aliquid in corpore Christi, sicut consueveram, sed sensi Christum veraciter in anima mea.
116 Spoznala sam pak u tome da nema ničega što bi tako stezalo dušu gorućim ognjem i užitkom ljubavi kao kad je Krist u mojoj duši: i tada nije bilo kao oganj koji je katkad običavao gorjeti u mojoj duši, nego je bio oganj slatke ljubavi. Kad je pak takav oganj u duši, tada spoznajem da je uistinu Bog u duši: od drugoga naime ne može biti. Jer i svi udovi tada osjećaju razdvajanje; pa čak i zvuče udovi kad se razdvajaju. I to razdvajanje više osjećam dok se podiže presveto Tijelo Kristovo, a osobito se razdvajaju ruke i otvaraju.
116 Cognovi autem in hoc, quia nihil est, quod ita stringat animam cum igne ardenti, et cum delectatione amoris, sicut quando Christus est in anima mea: et tunc non erat sicut ignis, qui consuevit aliquando ardere in anima mea; sed erat ignis suaris amoris. Quando autem talis ignis est in anima, tunc cognosco, quod veraciter Deus est in anima: ab alio enim fieri non potest. Nam et omnia membra tunc sentiunt disjunctionem; et etiam sonant membra, quando disjunguntur. Et hanc disjunctionem magis sentio, dum elevatur corpus sacratissimum Christi, et specialiter disjunguntur manus et aperiuntur.
117 Kad sam drugom prilikom dolazila na pričest, bio mi je upućen božanski govor i govorilo mi se: „Ljubljena! Svako je dobro u tebi, a ideš primiti svako dobro.” Ja sam pak počela razmišljati: „Ako je svako dobro u tebi, zašto ideš primiti?” I odmah je dan odgovor koji je rekao: „Jedno ne odbija drugo.” I kad sam se približavala pričesti, rečeno mi je ovako: „Sada je na oltaru Sin Božji, i po čovještvu i po božanstvu, i združen je s mnoštvom anđela.” I kad sam imala veliku želju vidjeti ga s anđelima kako mi je bilo rečeno, tada mi je pokazan Bog; kako sam ga vidjela: nisam ga pak vidjela ni u kakvu obliku, nego sam vidjela jednu puninu, jednu ljepotu, gdje sam vidjela svako dobro, i rečeno mi je: „O ljubljena, tako ćeš stajati pred njim u vječnom životu.” Koliku je pak utjehu tada primila moja duša, ne može se objasniti.
117 Cum venirem alia vice ad communicandum, fuit mihi facta locutio divina, et dicebatur mihi: Amata! omne bonum est in te, et vadis ad omne bonum recipiendum. Ego autem incepi cogitare: si omne bonum est in te, quare vadis ad recipiendum? Et statim facta est responsio dicens: Unum non repellit aliud. Et quando appropinquabam ad communicandum, dictum est mihi ita: Modo est super altare filius Dei, et secundum humanitatem et secundum divinitatem, et est associatus cum multitudine Angelorum. Et cum haberem magnum desiderium videndi eum cum Angelis sicut mihi dictum erat, tunc ostensus est mihi Deus; ut videbam eum: non videbam autem eum secundum aliquam formam, sed videbam unam plenitudinem, unam pulchritudinem, ubi videbam omne bonum, et dictum est mihi: O amata, ita stabis coram eo in vita æterna. Quantam autem consolationem recepit tunc anima mea, explicari non potest.
118 Od nekoga vremena pak, kad se pričešćujem, hostija se širi u ustima i nema okus kruha, ni ovoga mesa koje jedemo, nego drugi okus mesa, ali najslađega okusa, koji ne znam prispodobiti nijednoj stvari na svijetu: i hostija nije tvrda kao prije, niti silazi u komadićima kao što je običavala, nego cjelovita s tolikom slatkoćom da bih je, da nije toga, kako sam čula, da čovjek treba brzo progutati, najradije držala u ustima s velikim oklijevanjem: i tako silazi cjelovita s tim nepoznatim okusom mesa, niti je poslije potrebno na bilo koji način piti, osim ako je uobičajeno, da se bolje primi. Kad pak siđe, daje mi jedan velik ugodan osjećaj: raspoznaje se pak izvana u tijelu tako da me tjera da najžešće dršćem, tako da s velikim naporom mogu primiti kalež.
118 A parvo autem tempore quando communico, hostia extenditur in ore, et non habet saporem panis, nec carnis istius, quam comedimus, sed alium saporem carnis, sed saporis sapidissimi, quem nescio assimilare alicui rei de mundo: et non est dura hostia, sicut prius, nec descendit per frustula, sicut consuevit, sed integre cum tanta suavitate, quod nisi esset, ut audivi, quia cito debet homo glutire, libentissime tenerem eam in ore cum magna mora: et sic descendit integre cum illo sapore carnis incognito, nec oportet postea modo aliquo bibere, nisi esset consuetum, ut melius assumatur. Quando autem descendit, dat mihi unum sentimentum magnum placabile: discernitur autem extra in corpore ita, quod facit me tremere vehementissime, ita quod cum magno labore possum recipere calicem.
119 Sada pak, kad činim sebi znak križa i stavljam ruku na glavu, kad kažem: „U ime Oca”, ne osjećam ništa novo: a kad stavim ruku na srce govoreći: „I Sina”, odmah ondje osjećam jednu ljubav, jednu utjehu; tako da mi se čini da njega ondje nalazim. Ovo pak ne bih rekla niti dala zapisati, kao ni ostalo, da nisam bila opomenuta.
119 Nunc autem quando facio mihi signum crucis, et pono manum in capite, quando dico: In nomine Patris, nihil noyi sentio: quando vero pono manum super cor, dicendo, Et filii, statim sentio ibi unum amorem, unam consolationem; quod, videtur mihi, quod ipsum ibi inveniam. Hoc autem non dixissem: nec scribi fecissem sicut nec alia nisi fuissem monita.
120 U jednoj bolesti, dok sam silno željela pričestiti se na blagdan Anđela, a nije bilo nikoga tko bi mi donio presveto Tijelo Kristovo, počela sam silno tugovati: i gle, u samoj toj boli i želji za pričešću počela sam razmišljati o samom blagdanu Anđela i njihovoj hvali, kako neprestano hvale Boga: i počela sam razmatrati o službi koju imaju anđeli hvaleći Boga te mu služeći i stojeći uza nj. I gle, iznenada sam bila uzdignuta, i odmah je došlo najveće mnoštvo anđela, te su me odveli k jednom oltaru i rekli mi: „Ovo je oltar anđela.” I na oltaru su pokazali samoj duši hvalu anđela, naime onoga koji je sva hvala; i rekli su anđeli duši: „U ovome koji je na oltaru jest savršenstvo i punina žrtve koju tražiš. I zato se pripravi primiti onoga koji te je zaručio prstenom svoje ljubavi, i ženidba je već sklopljena; i zato na nov način hoće učiniti sjedinjenje i vezu.” Ne mogu pak izreći koliku sam radost primila, jer je sve to duša osjećala u istini, jer je sve to bio zanos, mnogo puniji negoli se može izreći riječju. Time mi je pak bilo označeno da ću uskoro otići s ovoga svijeta: to je naime bilo oko početka moje posljednje bolesti.
120 In quadam infirmitate dum desiderarem communicare multum in festo Angelorum, nec esset qui mihi apportaret sacratissimum corpus Christi, cœpi multum dolere: et ecce in ipso dolore et desiderio communicandi cœpi cogitare de ipso festo Angelorum laudem ipsorum, qualiter Deum laudant assidue: et cœpi considerare in exercitio, quod habent Angeli laudando Deum, et sibi ministrando et assistendo. Etecce subito fui elevata, et statim affuit multitudo Angelorum maxima, et deduxerunt me ad unum altare, et dixerunt mihi: Hoc est altare Angelorum. Et super altare ostenderunt ipsi animæ laudem Angelorum, illum scilicet qui est omnis laus; et dixerunt Angeli animæ: In isto, qui est super altare, est perfectio et complementum sacrificii, quod tu quæris. Et ideo præpara te ad recipiendum illum, qui te desponsavit annulo sui amoris, et conjugium jam factum est; et ideo de novo modo vult facere conjugimentum et copulam. Non possum autem exprimere, quantam lætitiam suscepi, quia totum hoc sentiebat anima in veritate, quia hoc totum erat defectio, multo plenius quam possit exprimi verbo. Per hoc autem significatum est mihi, quod cito migratura eram de hoc sæculo: nam hoc fuit circa principium meæ infirmitatis ultimæ.
121 Drugom sam prilikom u posvećenoj hostiji vidjela Krista kao dječaka. Činio se pak da je velik dječak i veoma vladarski, kao da drži žezlo i vlast. Činilo se naime da nešto drži u rukama kao znak vlasti i da sjedi na prijestolju. Ali ne znam reći što je držao u ruci, a to sam vidjela tjelesnim očima. I ja, videći to, tada nisam pokleknula kad su drugi pokleknuli. Imala sam pak najveći užitak gledajući ga. I imala sam veliko nezadovoljstvo i veliku mrzovolju zbog toga što je svećenik prebrzo vratio hostiju na oltar: bio je naime tolike ljepote i tolike urešenosti da je to neizrecivo: i činio se od dvanaest godina. I bilo je tolike radosti njegovo viđenje da ga ne vjerujem izgubiti dovijeka: i bilo je tolike sigurnosti da ni na koji način ne sumnjam da je bilo u istini. Tolik je pak bio užitak u njegovu viđenju da nisam rekla da mi pomogne; i ništa nisam rekla, ni dobro ni zlo. Nego sam toliko uživala gledajući tu ljepotu da nisam znala što bih rekla.
121 Alia vice vidi in hostia consecrata Christum sicut puerum. Videbatur autem esse puer magnus, et multum dominans, quasi teneret sceptrum et dominationem. Videbatur enim aliquid tenere in manibus quasi signum dominationis, et sedere in sede. Sed nescio dicere, quid tenebat in manu, et hoc vidi oculis corporis. Et ego hoc videns, tunc non genuflexi, quando alii genuflexerunt. Habui autem maximam delectationem in videndo eum. Et habui magnam displicentiam et magnum tædium de eo, quod Sacerdos nimis cito reposuit hostiam super altare: erat enim tantæ pulchritudinis et tanti ornatus, quod est ineffabile: et videbatur duodecim annorum. Et fuit tantæ lætitiæ visio ejus, quod eam non credo perdere in æternum: et fuit tantæ certitudinis, quod non dubito aliquo modo, quin fuerit in veritate. Tanta autem fuit delectatio in visione ejus, quod non dixi quod adjuvaret me; et nihil dixi, nec bonum, nec malum. Sed tantum delectata fui illam pulchritudinem videndo, quod nihil scivi quid dicerem.
122 Isto tako drugom prilikom, dok se govorila misa, uzdignuta u duhu, upitala sam Gospodina govoreći: „Evo, Gospodine, ti si u ovom oltarskom sakramentu: reci mi, Gospodine, gdje su tvoji vjernici?” I otvarajući mi razum, odgovori i reče: „Gdje sam ja, sa mnom su moji vjernici.” Tada sam i sama vidjela da je tako, i najjasnije sam promatrala sebe gdjegod on bio: ali to bitisanje nije bitisanje unutra u Bogu, nego je ono što je bitisanje izvana: i on je jedini onaj koji je posvuda i sve obuhvaća. Vidjela sam pak tijelo Isusa Krista često pod različitim oblicima u ovom blagoslovljenom sakramentu. U ovom sam naime sakramentu katkad vidjela Kristovo grlo s tolikim sjajem i s tolikom ljepotom da je sjaj koji je isijavao veći negoli je sjaj sunca, i iz te tolike ljepote daje mi se sa sigurnošću shvatiti da je ondje Bog. Neusporedivo je naime veća ljepota negoli je ljepota sunca, i mnogo veća. Premda sam kod kuće u onom ždrijelu ili grlu vidjela još veću ljepotu, toliku da od toga viđenja ždrijela ili grla ne vjerujem izgubiti radost ubuduće, i ne znam je očitovati osim po sličnosti hostije tijela Kristova. Ali imam veliku muku što je ne mogu očitovati. Vidjela sam također katkad u hostiji dva presjajna oka, tako velika da se činilo kako od hostije ne ostaje ništa osim jedino ruba. Gledajući pak to, krijepim se tolikim radostima da jednu s drugom ne znam usporediti, nego je svaka tako velika da mi se ne čini da je odsada mogu izgubiti.
122 Item alia vice, dum dicebatur Missa, elevata in spiritu, quæsivi a Domino dicens: Ecce Domine tu es in isto Sacramento altaris: dic mihi Domine ubi sunt fideles tui? Et aperiens mihi intellectum, respondit et dixit: Ubi sum ego, sunt fideles mei mecum. Tunc ego ipsa videbam ita esse, et clarissime intuebar me, ubicumque ipse esset: sed illud esse, non est esse in Deo intus, sed est illud, quod est esse foris: et ipse est solus ille, qui est ubique comprehendens omnia. Vidi autem corpus Jesu Christi frequenter sub diversis formis in isto benedicto Sacramento. In isto enim Sacramento vidi aliquando guttur Christi cum tanto splendore, et cum tanta pulchritudine, quod splendor, qui emanabat, est plus, quam sit splendor solis, et ex illa tanta plulchritudine datur mihi intelligi certitudinaliter, quod ibi est Deus. Incomparabiliter enim est major pulchritudo, quam sit pulchritudo solis et multo major. Quamvis domi in illa gula vel gutture, adhuc majorem pulchritudinem viderim, tantam quod de illa visione gulæ, vel gutturis, non credo perdere lætitiam de cetero, et nescio eam manifestare nisi per similitudinem hostiæ corporis Christi. Sed magnam pœnam habeo, quod non possum manifestare. Vidi etiam aliquando in hostia duos oculos splendidissimos, ita grossos quod de hostia non videbatur remanere, nisi solummodo ora. Videndo autem ista, reficior tantis lætitiis, quod unam alteri nescio comparare, sed quælibet est ita magna, quod non videtur mihi, quod possim perdere deinceps.