Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 4. siječnja

O bl. Anđeli iz Foligna

DE B. ANGELA DE FULGINIO

Čudesan život blažene Anđele iz Foligna davno je tiskan u Parizu i drugdje: njegov je pisac neki Arnald, redovnik Reda sv. Franje, kojemu se ona običavala ispovijedati. Isti taj životopis, nešto opširniji, ali napisan mnogo jednostavnije i gotovo bez ikakva očuvana reda, nalazi se kod mene iz rukopisa Kornelija Duynija, sravnjen s drugim rukopisima. Čini se da ga je sam pisac poslije sredio. Donosimo ga ovdje kako je tiskan, ali mjestimice ispravljen ili dopunjen prema rukopisu. Poglavlja smo, uklonivši opširnije naslove, drukčije podijelili, dodavši ipak na rubu brojeve prijašnjih poglavlja.

Beatæ Angelæ de Fulginio admirabilis vita pridem excusa est Parisiis et alibi: cujus auctor Arnaldus quidam Ordinis S. Francisci religiosus, cui illa confiteri peccata consueverat. Eadem paullo amplior, sed simplicius multo, ac nullo fere ordine servato scripta penes me est ex codice Cornelii Duynii cum aliis MSS. collata. Videtur Auctor ipse eam postmodum digessisse. Damus hic eam ut excusa est, sed ex MS. subinde correctam aut illustratam. Capita, sublatis fusioribus titulis, aliter distinximus, adscriptis tumen ad marginem priorum capitum numeris.

2 Anđelin rođendan za nebo na ovaj dan navodi Ferrari u djelu Generalis catalogus Sanctorum ovim riječima: U Folignu u Umbriji bl. Anđele udovice. Isto ima rukopisni martirologij samostana regularnih sestara Jezera sv. Marije pokraj Leidena. Također i Florarium: Preminuće Anđele iz Foligna, prepobožne udovice, godine spasenja 1309., doista 1309. Drugi njezin rođendan za nebo navode 3. siječnja, kao sam Ferrari u topografskom kazalu djela Catalogus Sanctorum Italiæ, Molanus u djelu Additiones ad Usuardum te Martyrologium Germanicum, u kojemu se ipak pogrešno naziva djevicom, kao i u kölnskom izdanju Usuarda iz godine 1521.

2 Angelæ hoc die Natalem refert Ferrarius in Generali catalogo Sanctorum his verbis: Fulginii in Umbria B. Angelæ viduæ. Idem habet ms. Martyrologium cænobii regularium sororum Lacus S. Mariæ juxta Leidam. Florarium quoque: Depositio Angelæ de Fulgineo devotissimæ viduæ anno salutis MCCCIX, imo MCCCIX. Alii III Januarii ejus natalem habent, ut ipse Ferrarius in Indice topographico catalogi Sanctorum Italiæ, Molanus in Addit. ad Usuardum; Martyrologium Germanicum, in quo tamen perperam virgo appellatur, uti et in editione Usuardi Coloniensi an. 1521.

3 Naš Martin Delrio časno spominje ovu presvetu ženu u djelu Disquisitiones Magicæ, svezak 2., knjiga 3., poglavlje 1., pitanje 4., odjeljak 5., gdje govori o bolestima koje nanosi zloduh: Među iste učinke, kaže, proizvedene po Božjem dopuštenju, ubrojio bih tjelesne muke bl. Anđele iz Foligna. Zatim navodi ponešto iz 2. poglavlja, br. 35, što se u prijašnjem izdanju nalazi u 19. poglavlju, te dodaje: Odavde učiš da je ova sveta udovica ženskom spolu, kao Job muškom, postavljena za uzor strpljivosti. Životopis bl. Anđele donosi u djelu Antiquæ Chronicæ Minorum Marko Lisabonski u 2. dijelu, 7. knjizi, 6. poglavlju i dalje, te Ivanetin Niño u 3. dijelu, 3. knjizi, 8. poglavlju i dalje. A Marko u 17. poglavlju i Niño u 19. prenose da je u Folignu u crkvi Reda sv. Franje časno pokopana u posebnoj kapeli te da se njezino tijelo i danas gleda položeno u lijepu škrinju.

3 Martinus Delrio noster hujus sanctissimæ feminæ honorifice meminit Disquisit. Magic. to. 2, lib. 3, cap. 1, quæst. 4, sect. 5, ubi de morbis a dæmone illatis agit: Ad eosdem, inquit, effectus permittente Deo productos, retulerim cruciatus corporeos B. Angelæ de Fulginio. Citat deinde quædam ex cap. 2, num. 35, quæ in priori editione habentur cap. 19 et subdit: Hinc discis sanctam hanc viduam femineo, ut Job virili, sexui, exemplum patientiæ propositam. Vitam B. Angelæ refert in antiquis Chronicis Minorum Marcus Ulyssipponensis parte 2, lib. 7, c. 6 et seqq. ac Joannetinus Nîño parte 3, lib. 3, cap. 8 et seqq. Tranduntque Marcus cap. 17, Nîño 19, Fulginii in ecclesia Ordinis S. Francisci in peculiari sacello honorifice sepultam; spectarique etiamnum ejus corpus capsæ eleganti inclusum.

OD PISCA ARNALDA IZ REDA SV. FRANJE.

AUCTORE ARNALDO ORDINIS S. FRANCISCI.

Prolog pisca.

Prologus auctoris.

Da nadutost svjetske mudrosti (odnosno zemaljskoga i đavolskoga nadutog duha onih koji govore velike stvari, a čine najmanje) ne bi ostala neposramljena od vječne Božje mudrosti, podigao je Bog ženu svjetovnoga staleža, vezanu za svijet, zapletenu u muža, djecu i bogatstva, priprostu u znanju i nemoćnu u snagama. Ali snagom koja joj je božanski ulivena po križu Bogočovjeka Isusa Krista raskinula je okove svijeta, uspela se na vrhunac evanđeoskoga savršenstva i obnovila savršenu i najmudriju ludost križa Kristova, mudrost savršenih: te je zaboravljeni put dobroga Isusa (za koji su uzvišeni divovi i riječju i djelom tvrdili da ga je nemoguće opsluživati) pokazala ne samo mogućim za opsluživanje nego i lakim te ispunjenim najvišim slastima. O nebeska mudrosti evanđeoskoga savršenstva, kako si s vječnim Bogom ludom učinila mudrost ovoga svijeta, i ti, vječni Bože, u samoj svojoj službenici: dok si protiv muževa postavio ženu; protiv nadutih poniznu; protiv lukavih priprostu; protiv učenih neuku; protiv pobožnoga licemjerja prezir vlastitoga staleža; protiv brbljavaca besposlenih i ruku mlohavih zadivljujući žar djela i šutnju riječi; protiv razboritosti tijela razboritost duha, koja je znanje križa Kristova! Stoga se na snažnoj ženi očito pokazuje ono što je kod slijepih muževa motritelja bilo pokopano tjelesnim tumačenjem.

Ne inflatura mundanæ sapientiæ, (aliter terrenæ et diabolicæ inflati spiritus eorum qui magna dicunt et minima faciunt) remaneret ab æterna Dei sapientia inconfusa, suscitavit Deus mulierem sæcularis status, mundo obligatam, viro, filiis, et divitiis irretitam, scientia simplicem, viribus impotentem. Sed virtute sibi divinitus infusa per crucem Dei-hominis Jesu Christi vincula mundi dirupit, apicem perfectionis Evangelicæ ascendit, et perfectam et sapientissimam stultitiam crucis Christi perfectorum sapientiam renovavit: et obliteratam viam boni Jesu (quam excelsi gigantestam verbo quam opere inconservabilem asserebant) non solum ad observandum possibilem ostendit, sed et facilem, et summas delicias continentem. O sapientia cælica perfectionis Evangelicæ, quomodo cum æterno Deo stultam fecisti sapientiam hujus mundi, et tu æterne Deus in ipsa famula tua: dum contra viros feminam; contra inflatos, humilem; contra astutos, simplicem; contra litteratos idiotam; contra religiosam hypocrisim, propriæ conditionis despectum; contra linguatos otiosos et manus remissas, stupendum calorem operum, et verborum silentium; contra prudentiam carnis, prudentiam spiritus, quæ scientia est crucis Christi, opposuisti! Unde in muliere forti apparet aperte, quod in speculatoribus viris cæcis erat carnali expositione sepultum.

2 Daleko neka dakle od sinova ove svete majke odstupi stid: i od Anđele, žene velikoga savjeta, naučite put bogatstva, mudrost križa Kristova, a to je siromaštvo, bol, prezir i istinska poslušnost Bogu, dobromu Bogočovjeku Isusu Kristu i njegovoj preslatkoj Majci: i njoj poučavajte muževe i žene i svako stvorenje jezikom djelotvornih djela. I da biste se dičili pozivom na toliko učeništvo, znajte, predragi, da je ona učiteljica Božje stege i izvršiteljica njegovih djela. Sjetite se, predragi, da su apostoli, propovijedajući najprije trpni Kristov život, od žene doznali da je on nakon smrti uskrsnuo; tako i vi, predragi sinovi svete majke Anđele, pravilo mrtvo u tjelesnim ljudima, koje su najprije posjedovali i propovijedali naši prvi roditelji bl. Franjo i njegovi drugovi, sada zajedno sa mnom naučite kao besmrtno u opsluživanju ove svete majke. To jest, protiv uobičajenoga reda božanske providnosti, na sramotu tjelesnih muževa učiteljicom učiniti ženu čijoj spoznaji nema slične na zemlji. Ta i bl. Jeronim kaže o proročici Huldi, kojoj je hrlio narod, da je na sramotu muževa i učitelja Zakona, koji bijahu prijestupnici zapovijedi, proroštvo preneseno na ženski spol.

2 Procul ergo a sanctæ hujus matris filiis pudor abscedat: etab Angela magni consilii viam divitiarum, sapientiam crucis Christi addiscite; quæ est paupertas, dolor, et despectus, et vera obedientia Dei, boni Dei-hominis Jesu Christi, et dulcissimæ suæ matris: eamque viros, et mulieres, et omnem creaturam lingua efficacium operum doceatis. Et ut gloriemini in vocatione tanti discipulatus; scitote carissimi, quod ipsa est doctrix disciplinæ Dei, et effectrix operum illius. Recordemini carissimi, quod Christi primo passibilem vitam Apostoli prædicantes, a femina didicerunteum post mortem suscitatum; sic carissimi filii sanctæ matris Angelæ, regulam in carnalibus mortuam, primo possessam a nostris primis parentibus B. Francisco, et ejus sociis, et prædicatam, nunc in observantia istius matris sanctæ una mecum discite immortalem. Hoc est, contra ordinem divinæ providentiæ, in opprobrium virorum carnalium doctricem facere mulierem, cujus notitia non est similis super terram. Cum etiam B. Hieronymus dicat de Olda Prophetissa, ad quam concurrebat populus, quia in opprobrium virorum, et doctorum legis, qui erant transgressores mandati, estad femineum sexum prophetia translata.

Drugi prolog.

Secundus prologus.

U ime presvetoga Trojstva i Gospodina našega Boga i čovjeka Isusa Krista Spasitelja i njegove najčasnije Djevice Majke. Ovo je očitovanje darova Svevišnjega, učinjeno nad dušom majke Anđele iz Foligna. Prema onome naime što kaže Spasitelj u Evanđelju: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, i Otac će moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti”, te: „Tko mene ljubi, njemu ću se očitovati.” To iskustvo i nauk iskustva sam Gospodin daje iskusiti u punini: a to se i nedavno donekle očitovalo po pobožnosti nekih njegovih vjernika, te osobito u duši ove svete majke Anđele, čije sam objave i viđenja ja, brat Arnald iz Reda manje braće, uz mnoge molbe i iz najvećega razloga jedva mogao dobiti, premda sam s njom bio povezan velikom prisnošću i Kristovom ljubavlju. Zbog njezine naime potpune zatvorenosti koju je imala u Božjim darovima (stoga je i ponekad govorila: „Moja tajna meni, moja tajna meni”), to ne bih imao, koliko mogu razabrati, da nisam unaprijed pokazao veoma veliku žalost koju sam trpio gledajući kako smo zbog njezine poniznosti lišeni tolikih darova. Ona je dakle, ganuta suosjećanjem, a ponekad i očitom korišću bližnjega, te ponajviše božanskom voljom, zapovijeđu i prisilom, dala da dobijem niže napisano.

4 Činila se također teškom i nevoljkom jer joj se, kako mi je mnogo puta rekla, nipošto nije činilo da išta govori kad bi mi što objavljivala: štoviše, prije joj se činilo da huli zbog uzvišenosti objava i zbog nemogućnosti izražavanja, jer se ljudskim riječima ništa ne može izraziti osim jedino onoga što se kod nas pripovijeda da se dogodilo tjelesno ili slikovito: božanske pak stvari i ono što duša trpi od božanskoga utjecaja nama su posve neizrecive. Kad mi je naime ta sveta žena počela očitovati božanske tajne, govorila mi je o prečudesnim stvarima s obzirom na svijet, i drugim neuobičajenim riječima, velikim, djelotvornim i punim svjetla, te često nije mogla objasniti, premda mi je davala razumjeti ponešto po onome što je govorila: i uznemirivala se i žalostila što mi ne može očitovati ono što je spoznala. Stoga sam i ja uistinu ponekad mogao uhvatiti tako malo od onoga što je govorila za pisanje da sam mislio kako sam poput sita ili vreće koja prosipa dragocjenu tvar, a zadržava ono grublje. Može se pak donekle vidjeti da od tih božanskih riječi nisam mogao uhvatiti ništa osim onoga grubljega; jer ponekad, dok sam ja pisao ispravno, kako sam mogao uhvatiti iz njezinih usta, kad bih joj ponovno čitao ono što sam napisao da ispravi, znala mi je ponekad začuđeno reći da to ne prepoznaje: a drugi put mi je rekla da govorim bez ikakva okusa, i čudila se tomu. A drugi put reče: „Po ovim riječima”, veli, „sjećam se onoga što sam rekla; ali zapis je nejasan, jer ovo što mi čitaš ne objašnjava ono što sam spoznala.” Isto tako drugi put reče: „Ono što je lošije i što nije ništa, to si napisao; ali o onome dragocjenom što duša osjeća nisi napisao ništa.”

I to je bez sumnje ponekad bilo zbog moga nedostatka, ne zato što bih ja dodao išta od svoga, nego zato što uistinu nisam mogao uhvatiti ono što je govorila zbog svoje nedovoljnosti i zato što nisam znao brzo pisati, niti sam imao prilike, niti mi je ponekad dostajalo vremena, niti sam imao mjesta za razgovor zbog mnogih zapreka. Stoga sam i ponekad nesređen u savjesti išao pisati: i tako se i meni i njoj sve krnjilo da nisam mogao napisati ništa sređeno; a nastojao sam ponekad prethodno ispovjediti svoje grijehe kako bih uz pomoć Božje milosti uredno napredovao. Stoga sam zbog spomenutih razloga pisao nesređeno, i smatram božanskim čudom ako sam išta napisao uredno. Ostajala mi je pak nemala bol i zabrinutost zato što sam mnogo toga što sam razumio kao dostojno zapisivanja izostavljao zbog navedenih razloga. Ja sam pak njezinim zaslugama u samome sebi, pišući, često iskusio duhovnu i novu milost kakvu nikada prije nisam bio iskusio; i zato sam pisao s velikim poštovanjem i s velikim strahom, tako da nisam dodao ništa od svoga, ni jednu jedinu riječ, nego samo onako kako sam mogao uhvatiti iz usta same nje dok je govorila. I često sam je molio da mi riječ koju sam trebao zapisati ponovi više puta. Nastojao sam pak stavljati njezine vlastite riječi prema njezinu pučkom govoru, da ne bih možda, mijenjajući ih u druge latinske izraze, odstupio od njezine nakane. Ponekad mi je također rekla: „Ja bih”, veli, „imala grižnju savjesti govoriti ovo da nema jedne riječi koja mi je rečena; rečeno mi je naime da što više budem govorila o tome, to će mi više ostati.” I često mi je rekla da joj je objavljeno i da joj je bilo rečeno neka na kraju dolje napisanih riječi dade napisati ovo, naime: ZA SVE OVE RIJEČI NEKA SE ZAHVALJUJE BOGU.

6 Bijaše dakle ova sveta žena iz mjesta koje se zove Foligno, tri milje udaljenoga od Asiza; na početku svoga obraćenja imala je muža i brojno potomstvo, a nakon svoga obraćenja činila je najveću pokoru koju je tijelo moglo podnijeti, kao što sam i sam znao. I povrh toga podnijela je veoma mnoge kušnje i muke u tijelu i duši; pretrpjela je naime i u duši i u tijelu od vlasti tame i od duhovnih zloća nevidljive muke kakve drugi trpe vidljivo i naizgled; i to toliko gorče koliko su zli duhovi poznavali različite vrste načina kako naškoditi čovjeku, ljudskom stvorenju, i mučiti ga. Stoga, kad se nad tim neki vjerodostojan čovjek silno čudio i suosjećao slušajući od same Kristove vjernice kako je tako strašno mučena, vidio je po objavi koju mu je dao Bog da je sve istina. Od tada je i on sam s njom čudesnim suosjećanjem suosjećao i bio prožet najvećom pobožnošću.

7 Bijaše pak od najveće i najvatrenije molitve, a u ispovijedi najrazboritija. Stoga se jednom prilikom ta Kristova vjernica ispovjedila meni, kao što je običavala, s tolikom savršenošću spoznaje grijeha i s tolikim kajanjem i suzama od početka ispovijedi sve do kraja, i s tolikom krepošću poniznosti, da sam ja plakao u svome srcu, vjerujući najpouzdanije da Bog, kad bi se cijeli svijet prevario, ne bi dopustio da se ona, tolike ispravnosti i istinitosti, može prevariti.

I kad je sljedeće noći oboljela gotovo na smrt, s velikom mukom sljedećega jutra dođe u crkvu braće: i tada sam ja govorio misu i pričestio je; i znam da se nikada nije pričestila a da joj Bog nije udijelio neku veliku i gotovo neprestano novu milost. Tolika je pak bila djelotvornost prosvjetljenja, rasvjetljenja i utjeha koje je primala u duši da su se najčešće očito prelijevale u tijelo. Stoga bi se ponekad, dok je stajala sa mnom, njezina duša uzdigla, niti je mogla išta razumjeti od onoga što sam joj ponovno čitao; i mijenjala se u licu i u tijelu od radosti božanskih nagovora te od pobožnosti i naslade utjeha, toliko da su joj ponekad oči sjale poput svijeće, a lice bilo poput ruže; i postajala bi ponekad puna, jedra, blistava, anđeoska i čudesna u cijelom licu iznad ljudskoga stanja, te bi zaboravljala jesti i piti kao da njezin duh ne postoji u smrtnom tijelu.

Pripovijedala je naime njezina družica, prepobožna djevica, da je jednom prilikom, dok su išle putem, postala sva blistava, radosna i rumena, te su joj oči postale krupne i toliko blistave da se nipošto nije činilo da je to ona. Vidjevši to, njezina je družica bila žalosna, bojeći se da je tko ne susretne i ne pogleda: stoga joj je sama družica pokrivala lice i govorila: „Zašto ne pokriješ lice? Oči ti naime izgledaju kao da sjaje poput svijeća.” A budući da je bila plašljiva i veoma priprosta te još nije poznavala darove milosti, jadikovala je, udarala se šakama i bila u prsa govoreći: „Reci mi zašto ti se to događa? Ubuduće se nastoj skloniti od ljudi, jer odsada ne možemo ići zemljom. Jao, što ćemo učiniti?” A ona joj je odgovarajući tješila je govoreći: „Ne boj se, jer ako susretnemo ljude, Bog će nam pomoći.” Rekla je pak da joj se to dogodilo toliko puta da ne zna broja.

Pripovijedala je spomenuta družica o ovoj svetoj majci da je jednom prilikom, dok je ona u zanosu duha ležala na boku, vidjela kao neku najugodniju zvijezdu, neizbrojne raznolikosti i bezbrojnih blistavih boja, te su iz nje izlazile debele i tanke zrake čudesne ljepote; i nakon što bi izišle iz njezina tijela dok je ležala na boku, savijale bi se uz njezin bok, a potom se uzdizale gore prema nebu: i to dok je bdjela oko trećega sata, a zvijezda je bila, kako je govorila, ne baš velika.

Ponekad je također zbog muka duše i silovitih kušnji, uznemirivanja i tjelesnih nemoći te od čežnje ljubavi prema svome Ljubljenome postajala sva malaksala, suha i blijeda, tako da ju je bilo žalosno gledati, te je gotovo uvijek bila tjelesno slaba i bolesna.

I ja, brat pisac, nakon što sam napisao sve što je dolje napisano, upitao sam i zamolio spomenutu Kristovu vjernicu da se pomoli Bogu i zatraži od njega da joj sam Bog po svome milosrđu objavi i pokaže ako sam napisao išta lažno ili suvišno, kako bismo od njega znali istinu o tome. I ta mi je vjernica odgovorila govoreći ovako: „Ja sam”, reče, „prije nego što si mi ti to rekao, više puta molila Boga da mi dade znati ima li u onome što sam ja rekla i što si ti napisao ikakve laži ili čega suvišnoga. I više mi je puta potvrđeno i odgovoreno mi je da je sve što sam ja rekla i što si ti napisao bilo posve istinito, niti je ondje bilo ičega lažnog ili suvišnog, premda na ovaj način nije izraženo tako savršeno kako bi trebalo.”

13 Ponovno joj je od Boga bilo rečeno na ovaj način: „Sve što je napisano u ovoj knjižici po mojoj je volji i od mene je poteklo, i ja ću to zapečatiti”; a kad ona nije razumjela onu riječ: „Ja ću to zapečatiti”, tada joj ponovno reče: „I ja ću to potvrditi.” Ja pak, pisac, njezinim riječima nisam ništa dodao; mnogo sam ipak izostavio od onih dobrih stvari koje je govorila, jer to nisam mogao obuhvatiti svojim razumom. Sve je to pak po Božjem rasporedu ispitano od dvojice vjerodostojne manje braće, pošto su s njom proveli pomno ispitivanje, te su sve ovo što sam napisao čuli iz njezinih usta, razgovarajući s njom o svemu kako bi se u sve to još više uvjerili. Sve je također ispitao i gospodin Jakov Colonna te osam glasovite manje braće, od kojih su neki bili lektori na općim učilištima, drugi inkvizitori, a drugi kustodi; oni bijahu vjerodostojni, doista skromni muževi i po božanskoj milosti veoma duhovni, od kojih nitko ove riječi nije optužio za lažnost, nego ih naprotiv svi ponizno časte i s ljubavlju prigrljuju. Neka se pak nitko tko bude čitao ovu knjižicu ne čudi tome što su joj se češće govorile slatke i ljubavi pune riječi: jer se takav način govora nalazi i u Svetom pismu, kao što je očito u Pjesmi nad pjesmama; osobito stoga što ju je, kako je očito čitatelju, božanska milost sačuvala da ni na koji način ne upadne u oholost, štoviše, od takvih je riječi postala najponiznija. Budući da pak kaže kako je ponekad bila uzdignuta i preobražena u jedno stanje prosvjetljenja, radosti ili naslade za koje nije vjerovala da će ga izgubiti u vječnosti, ja tu riječ i slične razumijem ovako: da se naime blagoslovljena duša po božanskom rasvjetljenju iznova oblikuje u neko trajno stanje preobrazbe u najbeskrajnije Božje svjetlo i u osjećaj koji joj je dotad bio nepoznat; premda je to stanje trajno (a ne isprekidano kao po načinu pojedinoga čina) poput trajne sklonosti, ipak taj isti čin, kako vjerujem, prima porast novih žarova, radosti, slasti i novih okusa, dok ipak ostaje isto prosvjetljenje i osjećaj s obzirom na jedan neprekinuti čin. I zbog toga se može reći da se obnavlja s obzirom na takve načine i pojačanja većih žarova, slasti, rasvjetljenja i predočenja.

Osamnaest duhovnih koraka kojima je Anđela došla do spoznaje same sebe.

Ja sam, reče Anđela iz Foligna, polazeći na put pokore prošla 18 duhovnih koraka prije nego što sam spoznala nesavršenost svoga života. Najprije sam naime počela razmatrati svoje grijehe i stekla sam spoznaju svojih grijeha: od te se spoznaje moja duša silno uplašila da ne bude osuđena u pakao, te sam zbog toga gorko plakala.

15 Drugo, počela sam se stidjeti svojih grijeha, i bio je toliki stid da od srama nisam mogla potpuno ispovjediti svoje grijehe. Stoga sam se mnogo puta pričešćivala neispovjeđena i s grijesima primala Tijelo Gospodnje. Zbog toga me danju i noću prekoravala moja savjest, radi čega sam zamolila bl. Franju da mi udijeli pronaći prikladna ispovjedaoca koji bi dobro poznavao moje grijehe i kojemu bih se mogla dobro ispovjediti. Te mi se dakle noći ukazao neki starac i rekao mi: „Sestro, da si me prije zamolila, prije bih učinio što si zamolila; ipak, što si tražila, učinjeno je.” Ujutro dakle, dok sam išla k sv. Franji, našla sam jednoga brata kako propovijeda u crkvi sv. Felicijana, koji bijaše Kristov kapelan i imao je njegovu vlast, te sam odmah nakon održane propovijedi odlučila njemu se ispovjediti. Ispovjedila sam se dakle u potpunosti od svojih grijeha i bila odriješena. U toj pak ispovijedi nisam osjetila ljubav, nego gorčinu, stid i bol.

16 Treće, ustrajala sam dosljedno u zadovoljštini i pokori koja mi je bila naložena, i još sam bila puna boli bez ikakve druge utjehe.

17 Četvrto, počela sam razmatrati i prepoznavati božansko milosrđe koje mi je udijelilo spomenutu milost i izvuklo me iz pakla; i ovdje sam počela biti prosvijetljena, te sam sada više plakala i tugovala nego prije, i željela sam činiti strožu pokoru, o kojoj ovdje ne govorim.

18 Peto, budući da sam tako bila prosvijetljena i u sebi nisam vidjela ništa osim nedostataka, osuđivala sam samu sebe, znajući i spoznajući najpouzdanije da sam dostojna pakla; i ovdje sam još uvijek primala gorak plač. I znajte da je u ovim spomenutim koracima postojao vremenski razmak između jednoga i drugoga. Stoga je velika žalost i velika bol srca zbog duše koja se tako teško može pokrenuti te s boli i velikim teretom ide prema Bogu i čini veoma malen korak. A o sebi znam da sam se na svakom koraku zadržavala i plakala, i nije mi se davalo više odjednom, premda mi je bila kakva-takva utjeha što sam mogla plakati na svakom koraku; ali bila je to gorka utjeha.

19 Šesto, dosljedno mi je, dok sam tako nastavljala, dano neko prosvjetljenje milosti kojim mi se duboko podjeljivala spoznaja svih mojih grijeha: i vidjela sam da sam time što sam uvrijedila svoga Stvoritelja uvrijedila sva stvorenja stvorena za mene; i duboko su mi se vraćali u pamćenje svi grijesi, te sam ih u ispovijedi koju sam činila svome Bogu najdublje odvagivala. I zazivala sam sve svece i Blaženu Djevicu da posreduju za mene i mole milosrdnoga Gospodina, koji mi je udijelio tolika dobra, da mi se smiluje; i budući da sam spoznavala da sam mrtva u grijesima, da me učini živom oživljavajući me svojom milošću. I molila sam sva stvorenja, za koja sam vidjela da sam ih sva uvrijedila jer sam uvrijedila njihova Stvoritelja, da me ne optužuju pred Bogom. I činilo mi se da sva stvorenja imaju samilosti prema meni, a isto tako i svi sveci, i tada mi se davalo da s velikim ognjem ljubavi molim Boga više nego što sam običavala.

20 Sedmo, davala mi se posebna milost gledanja u križ, na kojemu sam očima srca i tijela promatrala Krista umrloga za nas. Ali to je gledanje i razmatranje još bilo bez okusa, premda sam pritom osjećala veliku bol.

21 Osmo, pri pogledu na križ dana mi je veća spoznaja o tome kako je Krist umro za naše grijehe: i tada sam prepoznala sve svoje grijehe s najvećom boli te sam osjećala da sam ga ja razapela. No još nisam spoznavala da je Kristova muka toliko dobročinstvo, niti sam tako duboko razumjela kao poslije kako me izvukao iz grijeha, obratio na pokoru i umro za mene. Ali u toj spoznaji križa davao mi se toliki oganj ljubavi i skrušenosti da sam, stojeći uz križ, u nakani svukla sa sebe sve i svu sebe prinijela njemu: i premda sa strahom, ipak sam mu tada obećala čuvati vječnu čistoću i ne vrijeđati ga nijednim od svojih udova, optužujući za prošlost svoje udove pojedinačno. I molila sam ga da mi on dade opsluživati to što je rečeno, naime čistoću i čuvanje svih svojih osjetila, jer sam se s jedne strane bojala obećati spomenuto, a s druge strane me spomenuti oganj primoravao i nisam mogla učiniti drukčije.

22 Poslije mi se dade želja da tražim koji je to put križa, kako bih mogla stajati u podnožju križa i pronaći utočište kamo bježe svi grešnici. I bila sam prosvijetljena i poučena, i pokazan mi je križni put na ovaj način. Bilo mi je naime nadahnuto da se, ako želim ići ka križu, moram svući kako bih bila lakša i slobodnija te tako pošla ka križu: to jest da oprostim svima koji su me uvrijedili i da se svučem od svega zemaljskoga, od svih ljudi i žena, od svih prijatelja i rođaka i svih drugih, od svoga imetka i od same sebe, te da svoje srce predam Kristu, koji mi je učinio tolika spomenuta dobra, i da idem trnovitim putem, odnosno putem nevolje. I tada sam počela ostavljati bolje tkanine i haljine, biranija jela, a isto tako i pokrivala za glavu. Ali bilo mi je to još prilično sramotno i mučno, jer još nisam osjećala mnogo od ljubavi Božje, a bila sam sa svojim mužem: stoga mi je bilo gorko kad bi mi se rekla kakva uvreda ili kad bi mi se nanijela; ipak sam strpljivo podnosila koliko sam mogla. Dogodilo se pak Božjom voljom da je u to vrijeme umrla moja majka, koja mi je bila velika zapreka na Božjem putu; a isto tako u kratkom su vremenu umrli moj muž i svi moji sinovi. I budući da sam bila započela spomenuti put i molila Boga da me od njih oslobodi, primila sam veliku utjehu zbog njihove smrti, premda sam ih donekle žalila: mislila sam ipak da će odsada, nakon što mi je Bog udijelio spomenutu milost, moje srce uvijek biti u Božjem srcu i u njegovoj volji, a Božja volja i njegovo srce u mome srcu.

23 Deseto, dok sam pitala Boga što bih mogla učiniti čime bih mu više ugodila, on mi se po svojoj dobroti više puta ukazao dok sam spavala i dok sam bdjela, raspet na križu, i govorio mi da pogledam u njegove rane, te mi na čudesan način pokazivao kako je sve podnio za mene; i to se dogodilo više puta. I kad bi mi pokazao pojedinačno i po redu sve što je podnio za mene, govorio mi je: „Što dakle možeš učiniti za mene da bude dovoljno?” Isto tako ukazao mi se mnogo puta dok sam bdjela, ipak ugodnije nego dok sam spavala, premda mi se uvijek ukazivao veoma izmučen i bolan: i pokazivao mi je muke glave te iščupane vlasi obrva i brade, i nabrajao je sva bičevanja, pokazujući ih na njihovim mjestima kako ih je podnio, i govorio mi: „Sve sam ovo podnio za tebe.” I tada su mi se vraćali u pamćenje svi grijesi i pokazivalo mi se da sam zbog samih svojih grijeha ja ponovno ranila Krista Isusa te da trebam osjećati najveću bol, i tada sam imala veću bol zbog svojih grijeha nego što sam je ikada imala. Isto tako, pokazujući mi muku, govorio je: „Što možeš učiniti za mene da bude dovoljno?” I tada sam mnogo plakala i lila suze tako žarko da su mi suze pekle kožu, pa sam morala stavljati hladnu vodu da se rashladim.

24 Jedanaesto, zbog grijeha potaknuh se na činjenje oštrije pokore, o kojoj ovdje ne treba govoriti, te sam je zamišljala i nastojala činiti; a kako mi se nije činilo da sa stvarima ovoga svijeta mogu činiti dovoljnu pokoru, odlučila sam posve sve ostaviti kako bih mogla činiti pokoru i doći ka križu, kako mi je od Boga bilo nadahnuto: spomenuta mi je pak odluka od Boga darovana po milosti na čudesan način, ovako. Dok sam naime žarko željela postati siromašna i često s velikom revnošću razmišljala da ne bih možda umrla prije nego što postanem siromašna, s druge sam strane bila napadana mnogim kušnjama, naime time što sam bila mlada, pa bi mi prosjačenje moglo biti opasnost i sramota. Ponovno mi je misao došaptavala da bih, ako to učinim, morala umrijeti od gladi, hladnoće i golotinje, te da će me od toga i svi odvraćati.

25 Naposljetku, po Božjem smilovanju, dođe mi neko veliko prosvjetljenje u srce, s kojim mi prosvjetljenjem dođe i neka čvrstoća za koju tada nisam vjerovala, niti vjerujem, da ću je izgubiti u vječnosti: i odlučila sam i odredila da ako bih morala umrijeti od gladi, golotinje ili sramote, budući da se to Bogu sviđalo ili se moglo Bogu svidjeti, ni na koji način zbog spomenutoga to neću napustiti, pa čak i kad bih bila sigurna da će me snaći sva ta spomenuta zla. Jer, makar me snašla sva spomenuta zla, rado bih umrla za Boga, i tada sam uistinu odlučila ono što je rečeno.

26 Dvanaesto, dosljedno sam zamolila blaženu Majku Kristovu i sv. Ivana Evanđelista, po boli koju su oni podnijeli, da mi priskrbe siguran znak kojim bih uvijek mogla imati u pameti Kristovu muku.

27 Trinaesto, dok sam ustrajala u ovoj spomenutoj molitvi i želji, usnula sam san u kojemu mi je bilo pokazano srce Kristovo i rečeno mi je: „U ovom srcu nema laži, nego je ondje sve istinito”; a činilo mi se da se to dogodilo zato što sam se bila gotovo rugala nekom propovjedniku.

28 Četrnaesto, dosljedno, jednom prilikom dok sam stajala na molitvi, Krist mi se dok sam bdjela pokazao jasnije i dao mi veću spoznaju o sebi; i tada me pozvao i rekao mi da stavim svoja usta na ranu njegova boka, te mi se činilo da sam ih stavila i pila njegovu krv koja je svježe tekla iz njegova boka: i davalo mi se razumjeti da me u njoj čisti. I ovdje sam počela osjećati veliku utjehu, premda sam od razmatranja muke osjećala žalost, te sam zamolila Gospodina da učini da prolijem i izlijem svu svoju krv iz ljubavi prema njemu, kao što je on učinio za mene, i željela sam iz ljubavi prema njemu da svi moji udovi pretrpe muku i smrt prezreniju i gorču od njegove muke. I razmišljala sam i željela pronaći nekoga tko bi me ubio, samo kad bih to pretrpjela za njegovu vjeru ili za njegovu ljubav, te bih ga zamolila da mi učini tu milost, naime da me, budući da je Krist raspet na drvu, razapne na nekoj obali ili na nekom najprezrenijem mjestu ili na nekoj najprezrenijoj stvari. I budući da nisam bila dostojna umrijeti onako kako su umrli sveti mučenici, nego sam željela da učini da umrem prezrenijom i gorčom smrću, a nisam mogla zamisliti tako prezrenu smrt kakvu sam željela i koja bi bila posve različita od smrti svetaca, smatrala sam se naime posve nedostojnom njihove smrti.

29 Petnaesto, dosljedno sam upravljala želju na sv. Ivana i na Djevicu Majku Božju, držeći ih u pameti, razmišljajući i moleći ih zbog boli koju su podnijeli u Gospodnjoj muci da mi priskrbe milost da uvijek osjećam bol Kristove muke ili barem njihovu bol. I oni su mi stekli i izmolili tu milost, a jednom mi ju je sv. Ivan dao toliko da je ta bol bila među najvećima koje sam ikada osjetila. I davalo mi se razumjeti da je sv. Ivan pretrpio toliku bol zbog Kristove muke i smrti i zbog boli Kristove Majke da sam smatrala i smatram da je bio više nego mučenik. Stoga mi je i tada dana želja da se lišim svega vlasništva svom voljom: i premda me zloduh mnogo napadao i često me kušao da to ne učinim, a zabranjivala su mi to i manja braća i svi od kojih mi je dolikovalo tražiti savjet, ipak se ni na koji način nisam mogla suzdržati, za sva zla ili dobra koja su mi se mogla dogoditi, da sve svoje ne razdijelim siromasima, a ako to ne bih mogla učiniti, da barem sve posve ne ostavim. Stoga mi se nije činilo da bih mogla išta zadržati bez velike uvrede onoga koji me tako prosvijetlio. Pa ipak sam još uvijek bila u gorčini zbog grijeha i nisam znala je li ono što činim ugodno Bogu; nego sam s gorkim plačem vikala govoreći: „Gospodine, makar bila i osuđena, ipak ću činiti pokoru, lišit ću se svega i služit ću ti”; i dok sam još bila u gorčini zbog grijeha i još nisam osjećala nikakvu božansku slatkoću, promijenjena sam iz toga stanja na ovaj način.

30 Šesnaesto, dosljedno sam jednom došla u crkvu i molila Boga da mi udijeli neku milost: i dok sam molila i govorila Očenaš, stavio je Bog sam Očenaš u moje srce s tolikom jasnoćom i razumijevanjem božanske dobrote i moje nedostojnosti da to ne bih mogla izraziti. Pojedine su mi se pak riječi tumačile u srcu i govorila sam ga s velikim zastajkivanjem, kajanjem i skrušenošću, tako da sam, premda sam s jedne strane plakala zbog svojih grijeha i svoje nedostojnosti koje sam ondje spoznavala, ipak imala veliku utjehu i počela sam kušati nešto od božanske slatkoće, jer sam u spomenutom Očenašu bolje spoznavala božansku dobrotu nego u ikojoj drugoj stvari, i još je uvijek ondje bolje nalazim. Ipak, budući da su mi u spomenutom Očenašu bili pokazani moji grijesi i moja nedostojnost, počela sam se toliko stidjeti da se nisam usuđivala podići očiju k nebu, ni k raspelu, ni k ičemu drugom. Nego sam se preporučila Blaženoj Djevici da mi ona izmoli milost i oproštenje grijeha; i još sam uvijek bila u gorčini zbog svojih grijeha.

31 O grešnici, s kolikom se težinom duša upućuje na pokoru: tako ima jake okove i tako ima loše pomagače, štoviše ometače, svijet, tijelo i zloduha. Znajte pak da sam se na svakom od gore spomenutih koraka zadržala podulje vrijeme prije nego što sam se mogla pomaknuti na drugi korak. No na nekim sam se koracima zadržala dulje, a na nekima kraće.

32 Sedamnaesto, nakon toga mi je bilo pokazano da mi je Blažena Djevica stekla milost kojom mi je dala drukčiju vjeru od ljudske: jer mi se činilo da je sve do toga vremena moja vjera bila kao mrtva u usporedbi s onom koju mi je izmolila, i činilo mi se da su moje suze koje sam prije imala bile kao na silu u usporedbi s onima koje sam imala poslije. Poslije sam naime djelotvornije tugovala zbog Kristove muke i zbog Majčine boli, i tada mi se sve što sam činila, koliko god bilo veliko, činilo malenim: i imala sam volju činiti veću pokoru, te sam tada zatvorila svoje srce u Kristovu muku i dana mi je nada da se u njoj mogu osloboditi. I ovdje sam počela primati utjehu po snovima, i imala sam lijepe snove, i u njima mi se davala utjeha, te su mi se počeli davati slatkoća i utjeha od Boga iznutra u srcu i izvana u tijelu, neprestano dok sam bdjela i dok sam spavala. Ali budući da još nisam osjećala sigurnost, još je uvijek bila primiješana gorčina, niti je moje srce počivalo, nego sam željela od Boga primiti nešto drugo.

33 Dodaje rukopis: I o snovima i viđenjima ispripovjedila je jedno od mnogih govoreći: „Jednom prilikom, dok sam bila u zatvorenoj ćeliji u koju sam se zatvorila za veliku korizmu, i dok sam ljubila i razmatrala jednu riječ Evanđelja, koja bijaše riječ najveće udostojnosti i prekomjerne ljubavi; dok sam bila pokraj jedne knjige, naime Misala, i žeđala vidjeti tu riječ barem samo napisanu, te sam se jedva obuzdavala i susprezala i iz straha od oholosti suzdržavala se da spomenutu knjigu od prevelike žeđi i ljubavi ne otvorim svojim rukama: svladana nekim snom u samoj toj želji zaspah; i odmah sam bila odvedena u viđenju i rečeno mi je da je razumijevanje poslanice toliko slasna stvar da bi onaj tko bi je dobro razumio zaboravio sve svjetske stvari. I reče mi onaj koji me vodio: 'Želiš li to kušati?' I kad sam pristala i zažeđala to kušati, odmah me povede i učini da to smjesta kušam. I tada sam s tolikim razabiranjem razumijevala božanska dobra da sam odmah zaboravila sve svjetske stvari. I reče mi onaj koji me vodio da je razumijevanje Evanđelja još najslasnija stvar, tako da bi onaj tko bi ga razumio zaboravio ne samo sve svjetske stvari nego bi posve zaboravio i samoga sebe. I još mi reče i učini da to kušam: i odmah sam s tolikom nasladom razumijevala božanska dobra da sam zamolila onoga koji me vodio da više ne odlazim iz toga stanja. A on mi odgovori da to što sam tražila još ne može biti: i odmah me vrati natrag; i otvorih oči te sam osjećala najveću radost zbog onoga što sam vidjela, ali sam veoma tugovala što sam to izgubila. I još me uvijek silno raduje kad se toga sjetim. I od tada mi je ostala tolika sigurnost, toliko svjetlo i žar Božje ljubavi da sam najpouzdanije tvrdila kako se ništa ne propovijeda o Božjoj ljubavi; i oni koji propovijedaju ne mogu je propovijedati, i ono što propovijedaju ne razumiju. A tako bijaše rekao onaj koji me vodio u viđenju.”

34 Osamnaesto, dosljedno sam počela imati osjećaje Boga i imala sam toliku nasladu u molitvi da se nisam sjećala jela; i željela sam da ne moram jesti kako bih mogla ostati u molitvi: i ovdje se umiješala neka kušnja da ne jedem, a ako i jedem, da jedem u maloj količini; ali spoznala sam da je to varka. I bio je toliki oganj ljubavi u mome srcu da se nisam umarala od klečanja niti od ikakve druge pokore. Poslije sam pak došla do većega ognja i žara ljubavi božanskoga milosrđa. Kad bih naime čula da se govori o Bogu, kriknula bih toliko da se ne bih mogla suzdržati ni da je tko stajao sa sjekirom nada mnom da me ubije. I to mi se dogodilo prvi put kad sam prodala svoje imanje Casale da bih dala siromasima, a bila je to najbolja zemlja koju sam imala. I prije sam zbijala šale na račun Petruccia, ali poslije to nipošto nisam mogla činiti. Često bih pak, kad bih čula da se govori o Bogu, kriknula i pred bilo kakvim ljudima. A kad bi mi neke osobe govorile da sam neuredna zbog onoga što mi se događalo, i ja sam jednako tako govorila da sam slaba i neuredna i da ne mogu činiti drukčije, niti sam mogla udovoljiti onima koji su me zbog toga grdili, nego sam se silno stidjela. A kad bih vidjela naslikanu Kristovu muku, jedva sam se mogla održati na nogama, nego bi me uhvatila groznica i razboljela bih se. Stoga je moja družica skrivala od mene slike muke koliko je mogla da ih ne bih vidjela. U to vrijeme kričanja imala sam veoma mnoga prosvjetljenja, osjećaje, viđenja i utjehe, od kojih se neka ovdje dolje zapisuju.

In nomine beatissimæ Trinitatis, et Domini nostri Dei et hominis Jesu Christi Salvatoris, et reverendissimæ Matris Virginis ejusdem. Hæc est manifestatio donorum Altissimi, facta super mentem Matris Angelæ de Fulginio. Secundum enim quod ait Salvator in Evangelio: Si quis diligit me, sermonem meum servabit: et pater meus diliget eum, et ad eum veniemus, et mansionem apud eum faciemus et: Qui diligit me, manifestabo ei meipsum. Quam experientiam, et experientiæ doctrinam ipse Dominus facit probare plenissime: et hoc etiam nuper per aliquorum suorum fidelium devotionem aliqualiter manifestum, et singulariter in mente sanctæ hujus Matris Angelæ, cujus revelationes et visiones ego frater Arnaldus de Ordine Minorum, cum multis precibus, et ex maxima causa vix potui obtinere, licet essem sibi multa familiaritate, et Christi caritate conjunctus. Propter enim clausuram ejus omnimodam, quam habebat in donis Dei (unde et aliquotiens etiam dicebat: Secretum meum mihi, secretum meum mihi) hæc non habuissem, quantum possum advertere, nisi præostensa multum magna displicentia, quam patiebar, videns nos tantis donis propter ejus humilitatem frustrari. Ipsa igitur compassione commota, et quando manifesta utilitate proximi, et ut plurimum voluntate, et præcepto et coactione divina, habui infrascripta.

4 Reddebatur etiam difficilis et involuntaria, quia, ut multitiens mihi dixit, nullo modo videbatur sibi aliquid dicere, quando aliquid mihi revelabat: imo potius videbatur sibi blasphemare propter altitudinem revelationum, et propter impossibilatem expressionis, quia humanis verbis nihil exprimi potest, nisi solum illa, quæ juxta nos narrantur vel corporaliter vel imaginaliter esse facta: divina autem, et quæ mens ex influentia divina patitur, omnino sunt nobis ineffabilia. Dum enim ista sancta mulier incepit mihi manifestare secreta divina, dicebat mihi mirabiliora de mundo, et aliis verbis inconsuetis, magnis et efficacibus, et lumine plenis, et frequenter non poterat explicare, quamvis daret mihi intelligere aliquid per illa quæ dicebat: et conturbabatur, et tristabatur, quia non poterat mihi manifestare, quæ cognoverat. Unde et ego in veritate ita parum capere poteram poteram quandoque de his, quæ dicebat ad scribendum, quod cogitavi, quod eram sicut cribrum vel saccia, quæ pretiosam substantiam effundit, et retinet magis grossam. Potest autem aliqualiter patere, quod ego non poteram capere de istis verbis divinis nisi magis grossa; quia aliquando dum ego scribebam recte, sicut a suo ore capere poteram, relegenti mihi illa quæ scripseram, ut corrigeret, dixit mihi quandoque admirando, quod non cognoscebat illa: et alia vice dixit mihi, quod sine omni sapore loquebar: et mirabatur de hoc. Et alia vice dixit: Perista inquit, verba, recordor illorum, quæ dixi; sed est obscura scriptura, quia ista quæ legis mihi, non explicant illa quæ cognovi. Item alia vice dixit: Id quod deterius est et quod nihil est, scrissisti; sed de pretioso, quod anima sentit, nihil scripsisti.

Et hoc sine dubio quandoque erat propter defectum meum, non quod ego adderem aliquid de meo, sed quia in veritate non poteram capere quæ dicebat, propter insufficientiam meam, et quia nesciebam scribere velociter, nec habebam opportunitatem, nec sufficiebat mihi tempus quandoque, nec habebam ad conferendum locum multis causas impedientibus. Unde et quandoque inordinatus in conscientia ivi ad scribendum: et ita mihi et sibi totum detruncabatur, quod nihil poteram scribere ordinatum: et studui aliquando confessionem præmittere peccatorum meorum, ut gratia Dei adjuvante ordinate procederem. Unde propter dictas causas inordinate scripsi: et æstimo divinum mirandum, si aliquid scripsi ordinate. Dolor autem mihi et sollicitudo non modica remanebat, eo quod multa quæ intelligebam digna scribi, omitebam propter prædictas causas. Ego autem meritis ejus in meipso, scribendo frequenter fui expertus gratiam spiritualem, et novam, quam numquam expertus fueram: et ideo cum magna reverentia, et cum timore magno scripsi; ita ut nihil de meo adderem, nec solam unam tantummodo dictionem, nisi sicut ab ore ipsius proferentis capere poteram. Et frequenter faciebam mihi verbum, quod debebam scribere, ab ea pluries iterari. Conabar autem ponere sua propria verba secundum vulgare suum, ne forte mutando in alia vocabula Latina, a sua intentione declinarem. Quandoque etiam dixit mihi: Ego, inquit, haberem conscientiam dicendi ista, nisi esset unum verbum quod dictum est mihi; dictum est enim mihi, quod tanto plus dixero de istis, plus remanebit mihi. Et frequenter dixit mihi, sibe esse revelatum, et sibi dicebatur, quod scribi faceret in fine verborum infra scriptorum istud scilicet: DE OMNIBUS ISTIS DICTIS REDDANTUR GRATIE DEO.

6 Fuit igitur hæc sancta mulier de quodam loco, qui vocatur Fulginium juxta Assisium ad tres leucas; in principio suæ conversionis habens virum, et prolem multiplicem: et post conversionem suam maximam peragebat pænitentiam, quam corpus portare poterat, sicut et ego novi. Et ultra hoc plurimas pertulit tentationes et tormenta in corpore et anima; sustinuit enim et in anima et in corpore, a potestatibus tenebrarum, et a spiritualibus nequitiis tormenta invisibiliter, quæ alii visibiliter et in apparentia patiuntur; et tanto acerbius, quanto maligni spiritus homini humana creatura nocendi et affligendi diversa modorum genera cognoverunt. Unde cum super hoc quidam fide dignus multum miraretur, et compateretur, audiendo ab ipsa fideli Christi quomodo tam horribiliter torquebatur, vidit per revelationem sibi a Deo factam, totum esse verum. Unde et ipse sibi ex tunc mira compassione compatiebatur, et summa devotione afficiebatur.

7 Erat autem maximæ et ferventissimæ orationis, et in confessione discretissima. Unde in quadam vice ipsa fidelis Christi fuit mihi confessa, sicut consueverat cum tanta perfectione cognitionis peccatorum, et cum tanta contritione, et lacrymis a principio confessionis usque ad finem; et cum tanta virtute humilitatis, quod ego lacrymabar in corde meo, credens certissime, quod si totus mundus deciperetur, Deus non permitteret, quod illa tantæ rectitudinis et veritatis decipi posset.

Et cum sequenti nocte infirmaretur, quasi usque ad mortem, cum magna pœna mane sequenti venit ad ecclesiam Fratrum: et tunc ego dixi Missam, et communicavi eam: et seio quod numquam communicavit, quin aliquam gratiam magnam fecerit sibi Deus, et quasi novam continue. Tanta autem erat efficacia illustrationum et illuminationum et consolationum, quas recipiebat in anima, quod in corpus evidenter frequentissime redundabant. Unde et quandoque mecum stando anima ejus levabatur: nec aliquid intelligere poterat de his, quæ ego sibi relegebam: et alterabatur in facie et in corpore, ex lætitia allocutionum divinarum, et ex devotione et delectatione consolationum, in tantum, quod aliquando oculi ejus erant sic lucentes, ut candela, et facies ut rosa: et efficiebatur quandoque plena, et pinguis, et splendens, et angelica, et admirabilis in toto vultu ultra humanam conditionem, et obliviscebatur comedere et bibere quasi si ejus spiritus non existeret in corpore mortali.

Referebat enim socia sua, virgo devotissima, quod cum quadam vice ambularent per viam, tota fuit effecta resplendens, læta, rubicunda, ut oculi ejus effecti sunt grossi, et in tantum resplendentes, quod nullo modo videbatur esse ipsa. Unde et hæc videns socia sua, erat tristis, timens, ne aliqua persona obviaret, et respiceret eam: unde et ipsa socia cooperiebat vultum suum, et dicebat: Quare non cooperis vultum tuum? oculi enim tui videntur resplendere sicut candelæ. Et quia erat timida et simplex valde, et nesciebat adhuc dona gratiarum, lamentabatur, et percutiebat se cum pugnis, et percutiebat pectus suum, dicens: Dicas mihi quare accidit tibi istud? de cetero stude subtrahere te ab hominibus, quia amodo non possumus ire per terram. Heu quid faciemus? Et ipsa respondens, confortabat eam, dicens: Ne timeas, quia si homines invenerimus, Deus juvabit nos. Hoc autem dixit accidisse ei totiens, quod nescit numerum.

Referebat prædicta socia de hac sancta Matre, quod dum quadam vice ipsa jaceret in excessu mentis in latere suo, ipsa vidit quasi stellam unam jucundissimam, et innumeræ varietatis, et colorum innumerabilium resplendentium, et procedebant ex ea radii grossi et subtiles miræ pulchritudinis; et postquam processerant de corpore ipsius jacentis in latere, plicabant se in latere ipsius; et postmodum ascendebant sursum versus cælum: et istud vigilando hora quasi tertia: et stella erat, ut dicebat, non multum magna.

Quandoque etiam propter tormenta animæ, et vehementes tentationes, et vexationes, et infirmitates corporis, et languore amoris ad suum amatum efficiebatur tota languida, sicca, et pallida, quod erat compassio videre, et quasi semper corpore debilis et infirma.

Et ego frater scriptor, postquam scripseram omnia, quæ scripta sunt infra, quæsivi, et rogavi prædictam fidelem Christi, ut ipsa oraret Deum, et requireret ab eo, quod si aliquid falsum vel superfluum scripsissem, ipse Deus pro sua misericordia revelaret, et indicaret ei, ut ab ipso sciremus veritatem de ipsis. Et ipsa fidelis respondit mihi, ita dicens: Ego, inquit, antequam tu mihi diceres istud pluries rogavi Deum, ut ipse faceret me scire, si in illis, quæ ego dixi, et quæ tu scripsisti, esset aliquid mendacium vel superfluum. Et pluries certificata sum, et responsum est mihi, quod totum, quod ego dixi, et quod tu scripsisti, psisti, totum erat verum: nec erat ibi aliquid falsum vel superfluum; quamvis per hunc modum non ita perfecte sint expressa, sicut oporteret.

13 Iterum dictum erat sibi a Deo per hunc modum: Totum, quod scriptum est in isto libello, est secundum meam voluntatem, et a me processit, et ego sigillabo illud: et cum ipsa non intelligeret illud verbum: Ego sigillabo illud; tunc iterum ipse dixit, et ego firmabo illud. Ego autem scriptor verbis ejus nihil addidi; multa tamen dimisi de illis bonis, quæ dicebat, quia ego non poteram capere in intellectu meo. Examinata autem sunt omnia hæc Deo disponente a duobus Fratribus Minoribus fide dignis, facta diligenti examinatione cum ea, et audierunt hæc omnia, quæ scripsi ab ore ejus, cum ea de omnibus conferentes, ut certiores de his omnibus redderentur. Examinata etiam fuerunt omnia per Dominum Jacobum de Columna, et per octo Fratres Minores famosos, quorum quidam Lectores fuerunt in studiis generalibus, alii Inquisitores, alii Custodes, qui fuerunt fide digni, viri utique modesti, et per divinam gratiam multum spirituales, quorum ista dicta de falsitate nullus arguit; sed potius omnes venerantur humiliter, et carius amplectuntur. Non miretur autem, quicunque hunc libellum legerit, de hoc, quod sibi verba dulcia, et amore plena frequentius dicebantur: quia et talis modus loquendi in sacra Scriptura, ut patet in Canticis Canticorum, reperitur: potissime cum, ut patet legenti, gratia divina ipsam conservarit, ne in elationem modo aliquo laberetur: quin imo ex talibus verbis humilima est effecta. Quoniam autem dicit, quod quandoque elevabatur, et transformabatur in unum statum illuminationis, lætitiæ, vel delectationis, quod non credebat perdere in æternum; ego sic intelligo hoc verbum, et similia: quod scilicet anima benedicta ex illustratione divina formatur de novo in quemdam statum continuum transformationis in Dei infinitissimum lumen, et in sentimentum sibi hactenus inexpertum; qui licet sit continuus (et non interpolatus quasi per modum actus) ut habitus; tamen ille idem actus, ut credo, recipit incrementum novorum fervorum, gaudiorum, et dulcorum, et novorum gustuum, remanente tamen eadem illuminatione et sentimento, quantum ad actum unum continuatum. Et propter hoc potest dici quoad tales modos, et intensiones fervorum majorum, et dulcorum, et illustrationum, et repræsentationum innovari.

XVIII. Passus spirituales per quos ad sui cognitionem Angela pervenit.

Ego, inquit Angela de Fulginio, proficiscendo ad viam pœnitentiæ, XVIII passus peragravi spirituales, antequam cognoscerem imperfectionem vitæ meæ. Primo enim incepi considerare peccata mea, et adepta sum cognitionem peccatorum meorum: ex qua cognitione anima mea valde timuit, ne damnaretur in inferno, et ex hoc planxi amare.

15 Secundo incepi erubescere de peccatis meis, et erat tanta erubescentia, quod præ verecundia non poteram plene confiteri peccata mea. Unde et multiens inconfessa communicavi, et cum peccatis corpus Domini recepi. Unde die et nocte reprehendebar a conscientia mea, propter quod rogavi B. Franciscum, ut concederet mihi invenire Confessorem idoneum, qui bene cognosceret peccata mea, et cui bene possem confiteri. Ipsa igitur nocte apparuit mihi senex, dixit que mihi: Soror si citius me rogasses, citius fecissem, quod rogasti; quod tamen petisti, factum est. Mane igitur dum irem ad S. Franciscum, inveni unum fratrem prædicantem in S. Feliciano, qui erat capellanus Christi, et habebat ejus potestatem, et statim facto sermone deliberavi ei confiteri. Confessa igitur sum plenarie de peccatis meis, et absoluta. In hac autem confessione non sensi amorem, sed amaritudinem, verecundiam et dolorem.

16 Tertio perseverabam consequenter in satisfactione et pœnitentia mihi imposita: et adhuc plena dolore eram sine alia consolatione.

17 Quarto incepi considerare, et recognoscere divinam misericordiam, quæ mihi concessit gratiam prædictam, et me extraxerat de inferno; et hic incepi illuminari: et nunc plus plangebam et dolebam quam prius, et affectabam facere pœnitentiam arctiorem, quam hic non dico.

18 Quinto cum sic essem illuminata, et nihil in me viderem nisi defectus, condemnabam me ipsam, sciens et cognoscens certissime, quod digna eram inferno: et hic adhuc recipiebam amarum planetum. Et intelligatis quod in istis passibus prædictis erat mora temporis inter unum et alterum. Unde magna pietas et magnum dolicordium est de anima, quæ tam graviter potest se movere et cum dolore et magno pondere versus Deum vadit, et valde parvum passum facit. Et scio de me quod in quolibet passu morabar et plangebam, et non dabatur mihi plus simul: quamvis aliqualis consolatio mihi esset, quod poteram plangere in quolibet passu; sed erat una consolatio amara.

19 Sexto consequenter mihi sic continuanti data est quædam illuminatio gratiæ, qua profunde mihi conferebatur cognitio omnium peccatorum meorum: et videbam, eo quod offenderem creatorem meum, offendisse omnes creaturas pro me factas: et profunde reducebantur in meam memoriam omnia peccata, et in confessione, quam faciebam Deo meo, profundissime ipsa ponderabam. Et invocabam omnes Sanctos, et B. Virginem, ut intercederent pro me, et rogarent misericordem Dominum, qui tanta mihi bona contulerat, ut misereretur mei: et quia cognoscebam me esse mortuam in peccatis, me faceret vivam, per suam gratiam vivificando. Et rogabam omnes creaturas, quas omnes me videbam offendisse, quia creatorem eorum offenderam, ut non accusarent me coram Deo. Et videbatur mihi, quod omnes creaturæ habebant de me pietatem, et omnes Sancti similiter, et tunc dabatur mihi cum magno igne amoris orare Deum plus quam solebam.

20 Septimo dabatur mihi specialis gratia respiciendi in crucem, in qua oculis cordis et corporis considerabam Christum mortuum pro nobis. Sed hæc visio et consideratio erat adhuc insipida: quamvis haberem ibi magnum dolorem.

21 Octavo in aspectu crucis data est mihi major cognitio, quomodo Christus mortuus fuerat pro peccatis nostris: et tunc recognovi omnia peccata mea cum dolore maximo, et sentiebam, quod ego crucifixeram eum. Sed non cognoscebam adhuc, quod passio Christi esset tantum beneficium, aut quomodo me reduxerat de peccatis, et converterat ad pœnitentiam, et pro me mortuus fuerat, non sic profunde intellexi, sicut postea. Sed in ista cognitione crucis dabatur mihi tantus ignis amoris et compunctionis, quod stando juxta crucem, expoliavi me omnibus in proposito, et totam me obtuli ei: et quamvis cum timore, tamen tunc promisi ei servare perpetuam castitatem, et non offendere eum cum aliquo membrorum meorum, accusando de præteritis mea membra sigillatim. Et rogabam eum, quod ipse me faceret istud prædictum observare, castitatem scilicet, et omnium sensuum meorum custodiam, quia ex una parte timebam promittere prædicta, et ex alia parte ignis prædictus me cogebat, et non poteram aliud facere.

22 Postea dabatur mihi desiderium quærendi, quæ esset via crucis, ut possem stare ad pedem crucis, et invenire refugium, ad quam refugiunt omnes peccatores. Et fui illuminata et instructa, et demonstrata est

est mihi via crucis isto modo. Inspiratum est enim mihi, quod, si ego volebam ire ad crucem, ego spoliarem me, ut essem magis levis et libera, et sic irem ad crucem: scilicet quod parcerem omnibus, qui me offendissent, et quod spoliarem me de omnibus terrenis, et de omnibus hominibus et feminis, et de omnibus amicis et parentibus, et aliis omnibus, et de possessione mea, et de me ipsa, et cor meum darem Christo, qui tanta bona prædicta mihi fecerat, et irem per viam spinosam, viam scilicet tribulationis. Et tunc incepi dimittere pannos meliores, et vestes, et de cibariis delicatioribus, et de pannis capitis similiter. Sed erat mihi adhuc satis verecundum et pœnosum, quia non sentiebam adhuc multum de amore Dei, et eram cum viro meo: unde amarum erat mihi, quando mihi dicebatur aliqua injuria, vel quando fiebat mihi; tamen sustinebampatienter, sicut poteram. Factum est autem volente Deo, quod illo tempore mortua est mater mea, quæ erat mihi magnum impedimentum in via Dei: et similiter mortuus est vir meus, et omnes filii mei in brevi tempore. Et quia inceperam viam prædictam, et rogaveram Deum, quod me de iis expediret, magnam consolationem recepi de morte eorum, quamvis eis aliquatenus condolerem: cogitabam tamen, quod deinceps, postquam Deus fecerat mihi gratiam prædictam, quod cor meum semper esset in corde Dei, et in voluntate ejus, et voluntas Dei, et cor ejus in corde meo.

23 Decimo cum quærerem a Deo, quid possem facere, per quod ei plus placerem, ipse pro sua pietate apparuit mihi pluries dormienti et vigilanti crucifixus in cruce, et dicebat mihi, quod ego respicerem in plagas suas, et mirabili modo ostendebat mihi, quomodo omnia sustinuerat pro me; et hoc accidit pluries. Et quando ostendebat mihi omnia singulariter et singillatim quæ sustinuerat pro me, dicebat mihi: Quid ergo potes facere pro me, quod sufficiat? Similiter apparuit mihi vigilanti multotiens, magis tamen placibiliter quam dormienti; quamvis semper appareret mihi multum pœnatus, et dolorosus: et ostendebat mihi pœnas capitis, et superciliorum, et barbæ capillos sibi avulsos, et enumerabat omnes flagellationes, assignando easdem in locis suis sicut sustinuerat, dicebatque mihi: Hæc omnia prote sustinui. Et tunc reducebantur in memoriam omnia peccata, et ostendebatur mihi, quod propter ipsa peccata mea ego iterum plagaveram Christum Jesum, et quod dolorem maximum debebam habere, et tunc habebam majorem dolorem de peccatis meis, quam numquam habuerim. Similiter et mihi ostendens passionem, dicebat: Quid potes facere pro me, quod sufficiat? Et tunc plorabam multum, et lacrymabar ita ardenter, quod lacrymæ adurebant carnem meam, unde oportebat me ponere aquam frigidam ad refrigerandum.

24 Undecimo propter peccata movi me ad faciendum pœnitentiam magis asperam, quam non oportet hic dicere, et imaginabar, et conabar ipsam facere: et cum non videretur mihi, quod possem cum rebus sæculi facere sufficienter pœnitentiam, deliberavi omnino omnia relinquere, ut possem facere pœnitentiam, et venire ad crucem, sicut mihi a Deo fuerat inspiratum: prædicta vero deliberatio fuit mihi a Deo donata per gratiam mirabiliter isto modo. Cum enim ego desiderarem vehementer fieri pauper, et cogitarem frequenter cum multo zelo ne fortemorerer, priusquam pauper fierem; et e contrario impugnarer multis tentationibus, scilicet quia eram juvenis, undæ mendicare mihi poterat esse periculum et verecundia. Iterum suggerebat mihi cogitatio, qnod si hoc facerem, oportebat me mori fame, et frigore, et nuditate, et quod hoc etiam ab omnibus mihi dissuaderetur.

25 Tandem miserante Deo venit mihi quædam magna illuminatio in corde meo, cum qua illuminatione venit mihi quædam firmitas, quam tunc non credidi, nec credo perdere in æternum: et disposui et deliberavi, quod si oporteret me mori fame, et nuditate, vel verecundia, ex quo Deo placebat, vel placere Deo poterat, nullo modo propter prædicta ista dimitterem, etiam si certa essem, quod omnia ista prædicta mala mihi acciderent. Quia, etiamsi omnia prædicta mala mihi acciderent, libenter moriebar pro Deo, et tunc vere deliberavi, quod dictum est.

26 Duodecimo consequenter rogavi beatam Matrem Christi, et S. Joannem Evangelistam, per dolorem quem ipsi sustinuerunt, quod ipsi acquirerent mihi certum signum, quo possem semper habere in memoria passionem Christi.

27 Tertiodecimo mihi perseveranti in ista prædicta oratione et desiderio accidit mihi somnium, in quo ostensum fuit mihi cor Christi, et dictum est mihi: In isto corde non est mendacium, sed omnia sunt ibi vera: et hoc videbatur mihi quod acciderat, quia ego feceram quasi truffas de quodam Prædicatore.

28 Quartodecimo consequenter quadam vice dum starem in oratione, Christus ostendit se mihi vigilanti magis clare, et dedit mihi majorem cognitionem de se; et tunc vocavit me et dixit mihi quod ego ponerem os meum in plagam lateris sui, et videbatur mihi quod ego ponerem et biberem sanguinem ejus fluentem recenter ex latere suo: et dabatur mihi intelligere, quod in ipso mundaret me. Et hic incepi habere consolationem magnam, quamvis ex consideratione passionis haberem tristitiam, et rogavi Dominum, quod faceret me totum sanguinem meum spargere et effundere propter amorem suum, sicut ipse fecerat pro me, et desiderabam propter suum amorem, quod omnia membra mea afflictionem et mortem paterentur viliorem et acerbiorem passione sua. Et cogitabam et desiderabam invenire, qui me interficeret, dummodo hoc paterer propter fidem suam, vel propter amorem suum, quod ego peterem eum, quod faceret mihi istam gratiam, scilicet quod quia Christus crucifixus est in ligno, me crucifigeret in una rippa, vel in aliquo vilissimo loco, vel in una vilissima re. Et quia non eram digna mori, sicut fuerunt mortui sancti Martyres, sed desiderabam, quod faceret me mori vilius et acerbiori morte, et non poteram cogitare ita vilem mortem, sicut ego desiderabam, et quod omnino esset dissimilis morti Sanctorum, reputabam enim me omnino indignam morte ipsorum.

29 Quintodecimo consequenter figebam desiderium in S. Joanne et in Matre Virgine Dei, in memoria eos tenendo, et cogitando, et rogando eos propter dolorem, quem in passione Domini sustinuerunt, ut acquirerent mihi gratiam, ut semper sentirem dolorem passionis Christi, vel saltem dolorem eorum. Et ipsi acquisiverunt et impetraverunt hanc gratiam, et tantum dedit mihi semel S. Joannes, quod fuit ille dolor de majoribus, quam unquam senserim. Et dabatur mihi intelligere, quod S. Joannes tantum dolorem sustinuerat de passione et de morte Christi, et de dolore Matris Christi, quod existimabam et existimo, eum fuisse plus quam Martyrem. Unde et tunc datum est mihi desiderium expropriandi me cum tota voluntate: et quamvis impugnarer multum a dæmone, et sæpe tentaret me, ut id non facerem, et prohiberetur mihi a Fratribus Minoribus, et ab omnibus, a quibus me conveniebat habere consilium; nullo tamen modo potuissem abstinere pro omnibus malis vel bonis, quæ potuissent mihi fieri, quin omnia mea pauperibus erogarem, et si hoc facere non potuissem, quod saltem omnia omnino dimisisem. Quare non videbatur, quod possem aliquid reservare sine magna offensione ejus, qui me sic illuminaverat. Et tamen adhuc eram in amaritudine pro peccatis, et nesciebam, si ea quæ faciebam, erant placita placita Deo; sed cum amaro planetu clamabam, dicens: Domine etsi damnata sum, nihilominus tamen faciam pœnitentiam, et expropriabo me de omnibus, et serviam tibi: et cum adhuc essem in amaritudine pro peccatis, et non sentirem adhuc aliquam dulcedinem divinam, mutata fui de isto statu isto modo.

30 Sextodecimo consequenter semel veni ad ecclesiam, et rogabam Deum, quod faceret mihi aliquam gratiam: et dum orarem, et dicerem Pater noster, posuit Deus ipsum Pater noster in corde meo cum tanta claritate, et intellectu bonitatis divinæ, et indignitatis meæ, quod non possem exprimere. Singula autem verba exponebantur mihi in corde, et dicebam id cum magna mora et contritione et compunctione, sic quod, quamvis ex una parte plorarem propter peccata mea, et indignitatem meam, quam ibi cognoscebam; tamen habui consolationem magnam, et cœpi aliquid gustare de dulcedine divina, quia in dicto Pater noster, melius cognoscebam bonitatem divinam, quam in aliqua alia re, et adhuc ibi invenio melius. Verumtamen quia in dicto Pater noster mihi indicata fuerunt peccata mea, et indignitas mea, cœpi in tantum esse verecunda, quod non audebam levare oculos meos ad cælum, nec ad crucifixum, nec ad aliam rem. Sed recommendavi me Beatæ Virgini, ut ipsa impetraret mihi gratiam et indulgentiam peccatorum: et adhuc eram in amaritudine pro meis peccatis.

31 O peccatores, in quanta gravedine proficiscitur anima ad pœnitentiam: ita habet fortes compedes, et ita habet malos adjutores, quin imo impeditores, mundum, carnem, et dæmonem. Sciatis autem, quod in quolibet supradictorum passuum fui morata per bonum tempus, antequam me possem movere ad alium passum. Sed in quibusdam passibus morata sum plus, in quibusdam minus.

32 Decimo septimo post ista demonstratum est mihi, quod Beata Virgo acquisivit mihi gratiam, per quam dedit mihi aliam fidem, quam humanam: quia videbatur mihi, quod usque ad idem tempus fuisset fides mea quasi mortua in comparatione ad illam, quam impetravit mihi, et videbatur mihi, quod lacrymæ meæ, quas ante habueram, fuissent quasi per vim, in comparatione ad illas, quas postea habui. Postea enim dolui de passione Christi, et de dolore Matris efficacius, et tunc quidquid faciebam, quantumcumque esset magnum, videbatur mihi parum esse: et habebam voluntatem faciendi majorem pœnitentiam, et tunc inclusi cor meum in passione Christi, et data est mihi spes, quod in ipsa poteram liberari. Et hic incepi habere consolationem per somnia, et habebam pulcra somnia, et dabatur mihi consolatio in eis, et cœpit mihi dari dulcedo, et consolatio de Deo intus in corde, et extra in corpore, continue vigilanti et dormienti. Sed quia adhuc non sentiebam certitudinem, adhuc erat admixta amaritudo, nec quiescebat cor meum, sed desiderabam habere aliud a Deo.

33 Addit ms. Et de somniis et visionibus retulit unam de multis dicens: Quadam vice dum eram in carcere, in quo me recluseram pro Quadragesima majori, et diligerem, et meditarer in uno verbo Evangelii, quod verbum erat maximæ dignationis, et excessivæ dilectionis; dum eram juxta unum librum, scilicet Missale, et sitirem videre illud verbum, saltem tantummodo scriptum, et vix comprimens, et coercens me, et timore superbiæ continuissem me ne dictum librum præ nimia siti et amore meis manibus aperirem: quodam somno sopita in ipso desiderio obdormivi: et statim ducta fui in visione, et dictum est mihi, quod intellectus epistolæ est res tantum delectabilis, quod siquis bene intelligeret, oblivisceretur omnium mundanorum. Et dixit mihi ille qui ducebat me: Vis hoc probare? Et cum assentirem, et sitirem probare illud; statim duxit me, et fecit meilico probare. Et tunc intelligebam cum tanta discretione bona divina, quod statim fui oblita omnium mundanorum. Et dixit mihi ille, qui ducebat me, quod adhuc intellectus Evangelii est res tantum delectabilissima, quod si quis illud intelligeret, oblivisceretur non solum omnium mundanorum, sed etiam oblivisceretur omnino sui ipsius. Et dixit mihi adhuc, et fecit me illud probare: et statim intelligebam cum tanta delectatione bona divina, quod petivi ab illo qui ducebat me, quod ab illo statu non discederem de cetero. Et respondit mihi. quia istud, quod petebam, non poterat esse adhuc: et statim reduxit me: et aperui oculos, et maximam laetitiam sentiebam de iis, quæ videram: sed valde dolebam quod illa perdideram. Et adhuc multum me delectat. quando recordor. Et ex tunc tanta certitudo remansit mihi, et tantum lumen et ardor amoris Dei, quod aff.rmabam certissime, quod nihil prædicatur de dilectione Dei: et illi qui prædicant, non possunt illam prædicare, et ca quæ prædicant non intelligunt. Et ita dixerat ille qui duxit me in visione.

34 Octavodecimo consequenter incepi habere sentimenta Dei, et habebam tantam delectationem in oratione, quod non recordabar de comestione; et desiderabam, quod non oporteret me comedere, ut possem stare in oratione: et intermiscebat se hic quædam tentatio, quod non comederem, et si comederem, quod in modica quantitate comederem: sed cognovi hoc esse deceptionem. Et erat ignis amoris in corde meo tantum, quod non fatigabar de genuflexionibus, nec de aliqua alia pœnitentia. Postea vero veni ad majorem ignem et fervorem amoris caritatis divinæ. Si enim audivissem loqui de Deo, stridebam in tantum quod si aliquis stetisset cum securi super me, ad me interficiendum, non potuissem me abstinere. Et hoc accidit mihi prima vice, quando vendideram a Casalenum, ut darem pauperibus, erat enim melior terra quam haberem. Et prius faciebam truffas de Petrucio, sed nullo modo postea poteram illud facere. Frequenter autem cum de Deo audiebam loqui, stridebam etiam in conspectu quarumcumque gentium. Et quando aliquæ personæ dicebant mihi; quod eramb inordinata pro eo, quæ accidebant mihi, ego dicebam similiter, quod eram infirma etc deordinata, et non poteram facere aliud, nec poteram maledicentibus mihi propter hoc satisfacere, sed verecundabar valde. Et quando videbam passionem Christi depictam, vix poteram me sustinere, sed capiebat me febris et infirmabar. Unde socia mea abscondebat a me picturas passionis, quantum poterat, ne ipsas viderem. In isto tempore stridendi habui plurimas illuminationes, sentimenta, visiones, et consolationes quarum aliquæ hic infra scribuntur.

Njezine različite kušnje.

Variæ ejus tentationes.

Da me pak veličina i mnoštvo objava i viđenja ne bi uzoholilo i da me naslađivanje njima ne bi uzdiglo iznad mene same, dan mi je mnogostruki kušač koji me muči mnogostrukom kušnjom i nevoljom. Jer od njih trpim muke kako u tijelu tako i u duši. Naime, bezbrojne su tjelesne muke što ih mnogi zlodusi na mnogostruke načine izazivaju. Jedva, naime, vjerujem da bi se mogle opisati patnje i nemoći moga tijela: jer u meni ne ostaje nijedan ud a da strašno ne trpi. Nikada, naime, nisam bez boli, bez klonulosti, neprestano sam slaba i krhka, puna boli, tako da neprestano moram ležati: nema u meni uda koji nije izudaran, mučen i kažnjavan od zloduha, i uvijek sam nemoćna i uvijek natečena i puna boli u svim svojim udovima, tako da se s velikom mukom mogu micati i umorna sam od ležanja, niti mogu dovoljno jesti.

Ne autem magnitudo et multitudo revelationum et visionum me extolleret, et ne earum delectatio me super me efferret, datus est mihi multiplex tentator, qui multiplici tentatione et afflictione me affligat. Affligor enim tam in corpore et anima ab eisdem. Corporis enim sunt tormenta innumera a multis dæmonibus multipliciter excitata. Vix enim credo quod scribi possent passiones et infirmitates mei corporis: nam non remanet in me aliquod membrum quin horribiliter patiatur. Numquam enim sum sine dolore, sine languore, continue sum debilis et fragilis, plena dolore, sic quod continue oportet me jacere: non est in me membrum, quod non sit percussum, tortum, et pœnatum a dæmonibus, et semper sum infirma et semper tumefacta et plena doloribus in omnibus membris meis, sic quod cum magna pœna possum me movere et sum fatigata jacere, nec etiam comedere ad sufficientiam possum.

36 A muke i patnje duše (za koje kažem da su bez usporedbe gorče i brojnije od tjelesnih) podnosim gotovo neprestano od samih zloduha. I ne znam navesti drugu usporedbu osim o čovjeku obješenom za grlo, koji bi s rukama svezanim na leđima i zavezanih očiju ostao visjeti na užetu na vješalima i bio živ, a ne bi mu ostala nikakva pomoć, nikakav lijek ni uporište. I kažem da me zlodusi još beznadnije i okrutnije muče. a Vidim, naime, da zlodusi tako vješaju moju dušu da, kao što obješenik nema nikakva oslonca, tako se čini da ni duši ne ostaje nikakav oslonac, te se sve kreposti duše ruše dok moja duša to zna i gleda. I kada moja duša vidi da se ruše sve kreposti i odlaze, i da im se ne može suprotstaviti, tolika je bol duše da katkada jedva mogu plakati zbog očajne boli i srdžbe; a katkada plačem neutješno. Katkada također u mene uđe tolika srdžba da se jedva mogu suzdržati da se sva ne rastrgam; a katkada se ne mogu suzdržati da se strašno ne udaram, te sam udarajući samu sebe katkada ozlijedila glavu i druge udove. I kada duša vidi da padaju i odlaze sve kreposti, nastaje plač duše i vapim svome Bogu gotovo bez prestanka: „Bože moj, Bože moj, ne ostavi me.”

36 Tormenta vero et animæ passiones (quas sine comparatione acerbiores et plures esse dico quam corporis) patior quasi assidue ab ipsis dæmonibus. Nec scio aliam assignare similitudinem, nisi de homine suspenso per gulam, qui ligatis manibus post tergum et velatis oculis suspensus cum fune remansisset in patibulo, et viveret, cui nullum auxilium, nullum remedium, vel fulcimentum remansisset. Et dico quod adhuc desperatius et crudelius a dæmonibus torqueor. a Video enim quod dæmones ita animam meam suspendunt, quod sicut suspensus non habet habet aliquid sustentamenti, ita animæ nullum videtur remanere sustentamentum, et omnes virtutes animæ subvertuntur, sciente et aspiciente anima mea. Et quando anima mea videt subverti omnes virtutes, et discedere, et quod non potest se sibi opponere, est tantus dolor animæ, quod vix aliquando possum plorare propter desperatum dolorem et iram; aliquando vero ploro irremediabiliter. Aliquando etiam tanta ira venit in me, quod vix possum me tenere, quin me totam dilaniem; aliquando vero non possum me tenere, quin horribiliter me percutiam, et percutiendo meipsam tunefeci aliquando caput meum et alia membra. Et quando anima videt cadere et discedere omnes virtutes, fit planctus animæ, et vociferor ad Deum meum, et quasi sine intermissione: Deus meus, Deus meus, ne derelinquas me.

37 Isto tako trpim drugu muku, jer su sve mane u meni ponovno oživjele i katkada ponovno oživljavaju: ne tako da bi trajno živjele podlažući moj razum, nego mi zadaju i donose veliku patnju. Pa i mane koje nikada nisu bile u mome tijelu dolaze u mene, raspaljuju se i donose mi veliku patnju; ali nemaju neprekidan život, i kada ponovno zamru, pružaju mi veliku utjehu. Vidim, naime, da sam predana mnogim zlodusima koji čine da ponovno ožive mane od kojih se grozim i koje su bile mrtve, te dodaju one koje nikada nisu postojale. A ja, sjećajući se da je Bog ovdje bio mučen, prezren i siromašan, htjela bih kada je potrebno da se sva moja zla udvostruče.

37 Item aliud tormentum patior, quia omnia vitia in me revixerunt, et aliquando reviviscunt: non quod sint in vita durabili rationem meam subjicientia, sed præbent mihi et afferunt magnam pœnalitatem. Et etiam vitia quæ numquam fuerunt in meo corpore, veniunt in me, et incenduntur, et afferunt mihi magnam pœnalitatem; sed non habent vitam continuam, et quando remoriuntur, dant mihi magnam consolationem. Video enim, quod dæmonibus multis tradita sum, qui reviviscere faciunt vitia, quæ horreo, et quæ fuerunt mortua, et addunt illa, quæ numquam fuerunt. Et ego recordans quod Deus hic fuit afflictus et despectus et pauper, vellem quando oportet quod omnia mala mea duplicarentur.

38 I katkada sam u najstrašnijoj tami zloduha, gdje se čini da posve nedostaje svaka nada u dobro: i strašna je ta tama; i u tijelu se bude mane za koje znam da su iznutra u duši mrtve. Ali izvan duše bude ih zlodusi, pa se bude čak i one mane kojih nije bilo. A u tijelu trpim barem na tri mjesta: jer je u stidnim dijelovima toliki oganj da sam običavala prislanjati tvarni oganj kako bih ugasila onaj drugi oganj požude, sve dok mi moj ispovjedalac to nije zabranio. Tada, dok sam u toj tami, vjerujem da bih radije izabrala da me peku nego da tada trpim spomenuto: štoviše, tada vičem i prizivam smrt, da mi je Bog na bilo koji način dopusti da dođe: i tada govorim Bogu: „Gospodine, ako me trebaš poslati u pakao, ne odgađaj, nego učini odmah, i kad si me već ostavio, dovrši i uroni me u dubinu.” I tada razumijem da je to djelo zloduha i da te mane ne žive u duši, jer duša nikada ne pristaje uz njih, nego tijelo trpi nasilje, i tolika je bol i mučnina da tijelo to ne bi moglo podnijeti kad bi potrajalo. Ali i duša vidi da joj je oduzeta svaka moć, premda ne pristaje uz mane; ipak nema snage posve se oduprijeti manama i vidi da je to protiv Boga; i tako pada i muči se u njima. I postoji jedna mana kojoj je Bog dopustio da dođe u mene, koja nikada nije bila u mene: ali otvoreno i jasno spoznajem da joj Bog dopušta doći u mene; a spomenuta je mana tako velika da nadilazi sve druge mane. I postoji jedna krepost koju mi Bog očito daje protiv spomenute mane, kojom me Bog kreposno oslobađa. I kad ja ne bih imala sigurnu vjeru u Boga, samo bi mi u tome, a ne ni zbog čega drugoga, ona ostala, i u tome bi mi ostala sigurna i pouzdana nada u koju ne mogu posumnjati: i krepost uvijek prevlada, a mana malakše, i krepost me drži i ne dopušta mi da padnem u manu: i to je krepost tolike snage da me ne samo drži, nego mi daje toliku snagu kreposti da u tome uistinu spoznajem Boga, i bivam prosvijetljena i učvršćena toliko da svi ljudi svijeta, niti svi zlodusi pakla, niti ikoja druga stvar ne bi me mogla pokrenuti ni na najmanji grijeh: i s tom mi krepošću ostaje vjera u Boga. A mana je tako velika da se stidim izreći je: i tako je velika ta mana da, kada mi je spomenuta krepost skrivena i čini mi se da me napustila, nema stvari koja bi me mogla zadržati, ni zbog stida ni zbog ikakve kazne, da odmah ne sunovratim u grijeh. Tada ipak nadođe ona krepost i kreposno me oslobodi, tako da ni ja sama ne bih mogla sagriješiti ni za sva dobra ili zla ovoga svijeta: i te sam muke podnosila dvije godine i više.

38 Et quandoque sum in tenebra horribilissima dæmonum, ubi videtur omnino deesse omnis spes boni: et est illa tenebra horribilis; et suscitantur vitia in corpore, quæ cognosco intus in anima esse mortua. Sed extra animam suscitant ea dæmones, et etiam illa vitia quæ non fuerunt, suscitantur. Et in corpore ad minus patior in tribus locis: nam in locis verecundis est tantus ignis, quod consuevi apponere ignem materialem, ad extinguendum alium ignem concupiscentiæ, donec Confessor meus mihi prohibuit. Tunc cum sum in illa tenebra, credo quod citius eligerem assari, quam prædicta tunc pati: imo tunc clamo, et advoco mortem, ut per quemcumque modum mihi eam Deus concederet evenire: et tunc dico Deo: Domine, si me debes mittere in infernum, ne differas, sed subito facias, et ex quo me dereliquisti, comple et submerge me in profundum. Et intelligo tunc, quod id est opus dæmonum, et quod illa vitia non vivunt in anima, quia anima numquam consentit eis, sed corpus patitur violentiam, et est tantus dolor, et tædium, quod si duraret, corpus pati id non posset. Sed et anima videt, quod est ei ablata omnis potentia, quamvis non consentiat vitiis; non tamen habet potestatem omnino resistendi vitiis, et videt quod est contra Deum; et sic cadit, et torquetur in eis. Et est quoddam vitium permissum a Deo venire in me, quod numquam fuit in me: sed aperte et manifeste cognosco, quod permittitur a Deo venire in me; et prædictum vitium est tam magnum, quod superat omnia alia vitia. Et est quædam virtus quæ datur mihi manifeste a Deo contra prædictum vitium, qua virtuose a Deo liberor. Et si non haberem ego fidem de Deo certam, solum in isto, et non pro aliquo alio remaneret mihi, et in isto remaneret mihi spes certa et secura, de quam non possum dubitare: et virtus prævalet semper, et vitium deficit, et virtus tenet me, et non permittit me cadere in vitium: et est virtus tantæ fortitudinis, quod non solum tenet me, imo dat mihi tantam fortitudinem virtutis, quod vere in isto cognosco Deum, et illuminor, et confirmor in tantum, quod omnes homines mundi, nec omnia dæmonia inferni, nec alia aliqua res est, quæ posset me movere ad minimum peccatum: et cum ista virtute remanet mihi Fides de Deo. Vitium autem est tam magnum, quod verecundor illud dicere: et est tam magnum istud vitium, quod quando prædicta virtus est mihi abscondita, et videtur mihi quod me dimiserit, non est res quæ me posset tenere, nec pro verecundia, nec pro pœna aliqua, quin statim ruerem in peccatum. Tunc tamen supervenit illa virtus, et virtuose me liberat, ita quod nec ego ipsa possem peccare pro omnibus bonis vel malis istius mundi: et istos labores sustinui per duos annos, et plus.

39 b Isto tako u mojoj su se duši običavali boriti neka poniznost i neka oholost goleme tjeskobe. Poniznost je u tome što vidim da sam pala od svakoga dobra, i vidim da sam izvan svake kreposti i izvan svake milosti, i vidim u sebi toliko mnoštvo grijeha i nedostataka da ne mogu ni pomisliti da bi mi se Bog ubuduće htio smilovati; i vidim sebe kao kuću đavlovu, i djelatnicu i lakovjernicu zloduha, i vidim sebe kao njihovu kćer, i vidim sebe izvan svake čestitosti i izvan svake istinitosti, te dostojnu najdonje i krajnje dubine pakla. A ova spomenuta poniznost nije ona poniznost koju katkada imam, koja čini da je moja duša zadovoljna i dovodi dušu do razmišljanja o božanskoj dobroti. Jer ona druga spomenuta poniznost ne donosi ništa osim nebrojenoga zla. Stoga mi se iznutra u duši čini da sam sva okružena zlodusima, i vidim nedostatke u duši i tijelu, i Bog mi je zatvoren i skriven u svakom dijelu i milosti, tako da se nikako ne mogu sjetiti Boga niti imam spomena na njega, jer ni on sam to ne dopušta: i videći sebe osuđenu, nimalo ne marim za svoju osudu, jer više marim i više žalim što sam uvrijedila svoga Stvoritelja, kojega ne bih htjela uvrijediti niti bih ga uvrijedila za sva dobra i zla koja bi se mogla imenovati. Stoga, videći svoje nebrojene spomenute uvrede, borim se svim svojim udovima i protiv zloduha kako bih mogla pobijediti i nadvladati spomenute mane i uvrede; i nikako to ne mogu ni na koji način: pa čak ne nalazim nikakav gaz, ni ikakav prozorčić, ni ikakav lijek uopće kojim bih mogla umaći ili si pomoći, te uviđam da sam pala tako duboko.

39 b Item in anima mea consuevit pugnare quædam humilitas, et quædam superbia tædii grandissimi. Humilitas est, quia video me cecidisse ab omni bono, et video me esse extra omnem virtutem, et extra omnem gratiam, et video in me tantam multitudinem peccatorum et defectuum, quod non possum cogitare, quod Deus de cetero velit mihi misereri; et video me domum diaboli, et operatricem, et credulam dæmoniorum, et video mefiliam eorum, et video me extra omnem rectitudinem, et extra omnem veracitatem, et dignam infimo etultimo profundo inferni. Et ista humilitas prædicta non est illa humilitas quam aliquando habeo, quæ facit animam meam esse contentam, et facit animam venire in cogitationem bonitatis divinæ. Quia alia prædicta humilitas, non adducit nisi innumerabile malum. Unde intus in anima videtur mihi, quod sim tota circumdata dæmonibus, et video defectus in anima et corpore, et est mihi clausus Deus, et absconditus in omni parte et gratia, ita quod nullo modo possum recordari Dei, nec ipsius habeo memoriam, quia nec ipse permittit: et videndo me damnatam, non curo aliquo modo de damnatione mea, quia plus curo et plus doleo, quia offendi Creatorem meum, quem nollem offendisse, nec offendere pro omnibus bonis et malis quæ possent nominari. Unde et videndo offensiones meas innumerabiles prædictas, pugno cum omnibus membris meis, et contra dæmones, ut possim vincere, et prævalere contra prædicta vitia et offensiones; et non possum per aliquem modum omnino: et etiam non invenio aliquem vadum, nec aliquam fenestellam, nec aliquod omnino remedium, per quod possim evadere, vel me adjuvare, et perpendo quod ego cecidi ita profunde.

40 Stoga sam po poniznosti često bačena u bezdan, te me ona čini da vidim svoje grijehe i preobilje svojih zloća i opačina, tako da ne vidim da bih ih ikako mogla očitovati niti otkriti, kako bih mogla očitovati ta svoja pretvaranja, opačine i grijehe, te bih htjela ići gola po gradovima i trgovima i objesiti o vrat meso i ribe govoreći: „Ovo je ona najpodlija žena, puna zala i pretvaranja, i sijačica svih mana i zala.” Činila sam, naime, dobra djela radi ljudskoga glasa, i davala sam da se kaže svima koji su nas pozivali: „Ne jedem ribu ni meso”, a bila sam puna proždrljivosti, prejedanja i pijanstva, te sam pokazivala da ne želim uzeti više nego koliko mi je dostatno; i nastojala sam biti siromašna izvana, a ondje gdje sam ležala bacala bih mnogo krpa, a ujutro bih davala da ih uklone kako osobe koje dolaze to ne bi primijetile. Vidite đavla moje duše i zloću moga srca: čujte kako sam licemjerka i kći oholosti, i kako sam varalica i gadost pred Bogom. Pokazivala sam da sam kći molitve, a bila sam kći srdžbe, oholosti i kći đavlova. Pokazivala sam da imam Boga u duši i božanske utjehe u ćeliji, a imala sam đavla u duši i u ćeliji. I znajte da sam sve vrijeme svoga života nastojala kako bih mogla steći glas svetosti, i znajte uistinu da sam zbog zloća i pretvaranja koji su skriveni u mome srcu prevarila mnoge ljude i da sam ubojica mnogih duša i svoje vlastite duše.

40 Unde et humilitate frequenter sum inabyssata, et facit me videre peccata mea, et superabundantiam malitiarum mearum, etiniquitatum, ita quod non video me posse manifestare, nec discooperire ea per aliquem modum, ut eas simulationes et iniquitates meas et peccata mea possem manifestare, et vellem ire nuda per civitates, et plateas, et vellem appendere ad collum meum carnes et pisces, dicens: Hæc est illa mulier vilissima, plena malis et simulatione, et seminatrix omnium vitiorum et malorum. Faciebam enim bona ad famam hominum, et faciebam dici omnibus qui invitabant nos: Non comedo pisces, nec carnes, et ego eram plena gula, et comessatione, et ebriosa, et ostendebam quod nolebam recipere, nisi quantum sufficiebat mihi: et studebam esse pauper exterius, et ubi jacebam, projiciebam multos pannos, et de mane faciebam eos levari, nec personæ venientes hoc perpenderent. Videte animæ meæ diabolum et cordis mei malitiam: audiatis quomodo sum hypocrita et filia superbiæ, et quomodo sum deceptrix, et sum abominatio Dei. Et ostendebam me esse filiam orationis, et ego eram filia iræ, superbiæ, et filia diaboli. Et ostendebam me habere Deum in anima, et consolationes divinas in cella, et ego habebam diabolum in anima et in cella. Et sciatis quod toto tempore vitæ meæ studui, quomodo possem habere famam sanctitatis, et sciatis in veritate quod propter malitias et simulationes, quæ absconsæ sunt in corde meo, multas gentes decepi, et sum homicida multarum animarum et animæ meæ.

41 I poslije, stojeći u tom bezdanu, okretala sam se ovoj svojoj braći koja se nazivaju sinovima i govorila im: „Nemojte mi ubuduće vjerovati, zar ne vidite da sam opsjednuta zlodusima? Vi koji se nazivate sinovima, molite tu Božju pravednost da zlodusi iziđu iz moje duše i očituju moja najopakija djela, kako se Bog više ne bi grdio po meni. Zar ne vidite da je sve što sam vam rekla lažno? Zar ne vidite da, kad ne bi bilo zloće na cijelome svijetu, ja bih ispunila cijeli svijet obiljem svoje zloće? Nemojte mi više vjerovati. Nemojte se više klanjati ovome idolu, jer se u ovome idolu skriva đavao, i sve što sam vam govorila bile su lažne, hinjene i đavolske riječi. Molite tu Božju pravednost da padne ovaj idol i razbije se, i da se očituju njegova đavolska djela, laži i našminkane i pozlaćene riječi koje sam govorila, jer sam se pozlaćivala božanskim riječima kako bih bila čašćena i štovana kao Bog. Molite da đavli iziđu iz ovoga idola, kako ova žena ne bi više varala svijet.” Stoga molim Sina Božjega, kojega se ne usuđujem ni imenovati, da me, ako ne učini da budem očitovana po njemu samome, učini očitovanom po zemlji, da se otvori i proguta me, kako bi ljudi i žene, kad postanem primjerom, rekli: „O, kako je bila našminkana i pozlaćena, i sva hinjena iznutra i izvana!” I htjela bih staviti oko vrata uže ili kakav konopac i dati da me vuku po gradovima i trgovima, a dječaci bi me vodili i govorili: „Ovo je ona najpodlija žena koja je cijeloga svoga života pokazivala lažno za istinito”, a ljudi i žene govorili bi: „O, evo čuda koje je učinio Bog, jer je dao da se po njoj samoj očituju i izreknu zloće, opačine i grijesi koji su cijeloga njezina života bili skriveni.”

41 Et postea stando in ista abysso, volvebam me ad istos fratres meos, qui dicti sunt filii, et dicebam eis: eis: Nolite mihi de cetero credere, nonne videtis vos quod sum dæmoniaca? Vos qui dicti estis filii, rogate istam justitiam Dei, ut exeant dæmonia de anima mea, et manifestent nequissima opera mea, ut non amplius vituperetur Deus per me. Et nonne videtis quod omnia, quæ vobis dixi, sunt falsa? Et nonne videtis, quod si non esset malitia in toto mundo, ego replerem totum mundum de abundantia malitiæ meæ? Nolite mihi plus credere. Nolite plus adorare idolum istud: quia in isto idolo latet diabolus, et omnia quæ locuta sum vobis, fuerunt falsa verba, simulata, et diabolica. Rogate istam justitiam Dei, ut cadat hoc idolum, et frangatur, et manifestentur opera diabolica ejus, et mendacia, et verba inorpellata et inaurata quæ dicebam, quia deaurabam me verbis divinis, ut essem honorata et adorata pro Deo. Rogate, ut diaboli exeant de isto idolo, ut non plus decipiatur mundus per istam feminam. Unde rogo filium Dei, quem nominare non audeo, quod si non manifestari me per semetipsum fecerit, quod faciat me manifestari per terram, ut aperiatur et deglutiat me, ut facta in exemplum, dicant homines et mulieres: O quomodo erat inorpellata et deaurata, et tota simulata interius et exterius! Et vellem mittere in collum meum vinculum vel unam redortam, et facerem me trahi per civitates et plateas, et pueri ducerent me ac dicerent: Hæc est illa vilissima mulier, quæ toto tempore vitæ suæ ostendit falsum pro vero, et homines dicerent ac mulieres: O ecce miraculum quod fecit Deus, quia fecit per semetipsam manifestari, et dici malitias et iniquitates et peccata, quæ toto tempore vitæ suæ fuerant absconsa.

42 Ali to reći premalo je zadovoljavalo dušu: i znajte da sam stavljena u takav očaj kakav nikada na ovaj način nisam imala, jer sam posve očajavala o Bogu i o svim njegovim dobrima, i sklopila sam zapis između sebe i njega. I zato sam sigurna da na svijetu nema nijedne osobe tako pune svake zloće i dostojne osude kao što sam ja, jer sve što mi je Bog udijelio i dao, dopustio je na moj veći očaj i osudu. Stoga vas sve molim da molite tu Božju pravednost da više ne odgađa izvući zloduha iz ovoga idola i da se očituju najopakija djela koja su unutra, jer mi se glava rasprskava, tijelo klone, oči su mi se zamaglile od mnoštva suza i svi mi se udovi rastavljaju jer ne mogu očitovati svoje zloće i laži svoje duše; ali se radujem jer se već nešto počelo očitovati. I sve sam to uistinu vidjela bez prave poniznosti. I znaj da si ti, koji si pisao, napisao premalo u usporedbi sa svim mojim zlima, opačinama i zloporabama, jer sam još kad sam bila malena počela činiti zla. To i tomu slično prisiljena sam govoriti bačena u bezdan i pritisnuta spomenutom poniznošću.

42 Sed istud dicere, parum sufficiebat animæ: et sciatis, quod sum posita in una desperatione, quod numquam habui isto modo, quia omnino desperavi de Deo, et de omnibus bonis ejus, et feci chartam inter me et ipsum. Et ideo sum certa, quod non est aliqua persona in mundo ita plena omni malitia, et damnanda, sicut ego sum: quia quidquid Deus mihi concessit et dedit, ad majorem meam desperationem et damnationem permisit. Unde rogo vos omnes, ut rogetis istam justitiam Dei, ut non plus tardet extrahere dæmonium de isto idolo, et manifestentur nequissima opera quæ intus sunt, quia caput meum dividitur, corpus deficit, oculi mei caligaverunt propter multitudinem lacrymarum, et omnia membra mea disjunguntur, quia non possum manifestare malitias meas et mendacia animæ meæ; sed gaudeo, quia jam incepit aliquid manifestari. Et omnia ista sine humilitate vera esse in veritate videbam. Et scias, quod tu, qui scrispsisti, parum scrispsisti in comparisone omnium malorum, et iniquitatum et abusionum mearum, quia quando eram parvula, incepi operari mala. Hæc et his similia cogor dicere prædicta humilitate inabyssata et depressa.

43 Poslije počinje oholost, jer postajem sva srdžba, sva oholost, sva žalost, sva najgorča i naduta: i primam drugu najveću gorčinu od dobara koja mi je Bog učinio, jer ih se ne sjećam radi nekakva lijeka, nego na uvredu i na bolno čuđenje. Naime, kako u meni nikada nije mogla biti nikakva krepost, te sumnjam da je ikada u meni bila istinita, a također ne vidim nikakva razloga zašto je Bog to dopustio. I tada mi je u toj kušnji svako dobro zatvoreno i skriveno, jer toliko postajem sva srdžba, sva oholost, sva žalost, sva najgorča i naduta, izmučena i bolna, više nego što mogu izreći. Jer kad bi mi svi mudraci svijeta i svi sveci Raja govorili sve utjehe da me utješe i obećavali mi sva dobra koja se mogu izreći, pa čak i kad bi mi sam Bog dao, ako me on sam ne bi drukčije promijenio ili drukčije djelovao u duši, ne bi mi pružili nikakvu utjehu niti bi mi donijeli ikakav lijek, niti bih im tada vjerovala; štoviše, sve bi mi bilo na umnoženje boli i zala i zadavalo bi mi veću srdžbu, čuđenje, žalost i bol, više nego što mogu izreći.

43 Postea incipit superbia, quia efficior tota ira, tota superbia, tota tristitia, tota amarissima et inflata: et aliam amaritudinem maximam recipio de bonis, quæ fecit mihi Deus, quia non recordor illorum ad aliquod remedium, sed ad injuriam et ad admirationem dolorosam. Videlicet quomodo in me numquam potuerit esse aliqua virtus, et dubito quod numquam in me fuerit verax, et etiam non video aliquam rationem, quare Deus hoc permiserit. Et tunc in ista tentatione omne bonum est mihi clausum et absconditum, quia efficior in tantum tota ira, tota superbia, tota tristitia, tota amarissima et inflata, et poenata, et dolorosa, plusquam possim dicere. Quia si omnes sapientes de mundo, et omnes Sancti Paradisi loquerentur mihi omnes consolationes ad consolandum me, et promitterent mihi omnia bona quæ dici possunt, et etiam ipse Deus daret mihi nisi ipse aliter me mutaret, vel nisi aliter operaretur in anima, nullam consolationem mihi darent, nec aliquod remedium mihi afferrent, neceis tunc crederem; imo omnia essent mihi ad augmentum dolorum, et malorum, et darent mihi majorem iram et admirationem et tristitiam et dolorem, plusquam possim dicere.

44 Stoga bih u zamjenu za spomenute muke i kušnje, i da Bog ukloni od mene spomenuto, rado izabrala i htjela podnijeti sva zla, sve nemoći i sve boli koje nastaju u svim ljudskim tijelima; i vjerovala bih da bi mi to bila lakša i manja zla od spomenutih muka. Stoga sam više puta rekla da bih u zamjenu za spomenute muke izabrala podnijeti svaku vrstu mučeništva. A to spomenuto stanje tih muka i kušnji započelo je neko vrijeme prije pontifikata pape Celestina i trajalo je više od dvije godine; u njima sam često bila mučena i još nisam savršeno niti potpuno izliječena, premda sada katkada pomalo osjećam izvana, ali ne iznutra. No sada, pošto sam bila u tom stanju, spoznajem da između spomenute zle poniznosti i spomenute oholosti biva najveće čišćenje i pročišćenje duše. U njima, naime, i po tome stječem pravu poniznost, bez koje se nijedan čovjek ne spašava. I što je poniznost veća, to je veće čišćenje duše. Stoga spoznajem da između spomenute poniznosti i oholosti moja duša izgara i podnosi mučeništvo. I zbog spoznaje uvreda i nedostataka koju duša stječe po spomenutoj poniznosti, duša se čisti od oholosti i od zloduha: i stoga što je duša više sravnjena sa zemljom, osiromašena i ponižena dolje, to se više osposobljava, čisti i pročišćuje da bude više uzdignuta, jer se nijedna duša ne može drukčije niti više uzdići nego onoliko koliko se ponizi i dublje u poniznosti sravni i ukorijeni.

a Dodatak u rukopisu. I kao što sam ja pisac čuo govoriti i doznao kad se jedan brat Manje braće, i kako vjerujem dostojan vjere, silno divio i suosjećao slušajući od same Kristove vjernice kako se i tako najžešće muči, spomenuti vjerodostojni brat vidio je po objavi koju mu je Bog dao kako je sve bilo istinito, i još više od onoga što je ta Kristova vjernica govorila da trpi od mučeništva strašnih muka. Stoga je taj brat neprestano bio prožet velikim i čudesnim suosjećanjem i pobožnošću prema njoj. A riječi koje sam ja brat pisac žurno i ukratko mogao zabilježiti bile su ove, govorila je ta Kristova vjernica ovako:b Dodatak u rukopisu. I ja brat pisac vidio sam spomenutu Kristovu vjernicu kako je u spomenutom šestom stupnju mnogo strašnije nego što se može opisati, ali je spomenuti šesti stupanj trajao kratko vrijeme, naime gotovo dvije godine, i tekao je istodobno sa sedmim stupnjem koji započinje malo prije šestoga stupnja i koji slijedi kao čudesniji od svih, i vidio sam da je spomenuti šesti stupanj slabeći prestao u kratkom vremenu, ali nije posve i potpuno prestao, osobito što se tiče mnogih tjelesnih nemoći kojih je uvijek bila puna. I vidio sam da je spomenuta Kristova vjernica ostala u sedmom stupnju iznad onoga što se može izreći, uvijek rastući u Bogu, i premda je uvijek bila krajnje nemoćna i mogla je vrlo malo jesti, ipak je bila veoma punašna i rumena, ali ipak natečena i puna boli u svim udovima i u svim zglobovima tijela, tako da se s velikom mukom mogla micati, bilo za hodanje bilo za sjedenje; premda je ona sve tjelesne patnje smatrala veoma malenima.

Nakon svega spomenutoga što je napisano dok je bila u sedmom stupnju i već gotovo posve napustila šesti stupanj, rekla mi je govoreći o šestom stupnju ovako:

Pet Anđelinih utjeha, u kojima je osjetila Boga u sebi kao svako dobro te vidjela njegovu ljepotu, moć, mudrost i pravednost.

Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa koji nas tješi u svakoj nevolji. U svakoj se, naime, nevolji udostojao utješiti mene grešnicu. Unutar, naime, onoga vremena krika, o kojemu je gore u osamnaestom stupnju moga obraćenja učinjen spomen, i nakon onoga prosvjetljenja koje sam čudesno imala moleći Oče naš, osjetila sam veliku utjehu od Božje slatkoće na ovaj način. Bilo mi je, naime, nadahnuto i bila sam privučena razmatrati blagoslovljeno sjedinjenje božanstva i čovještva Kristova, te božanstvo i čovještvo u Kristu. U čijem sam razmatranju i naslađivanju osjetila najveću utjehu, i bila je to veća utjeha nego što sam je ikada iskusila, tako da sam kroz velik dio toga dana stajala na nogama u ćeliji gdje sam molila, zapanjena, zatvorena i sama; i srce mi je bilo obuzeto tim naslađivanjem toliko da sam poslije legla i izgubila govor: i moja je družica došla k meni te je pomislila i vjerovala da umirem. Ali meni je to bilo teško jer mi je činila zapreku.

44 Unde pro commutatione prædictorum tormentorum et tentationum, et ut Deus auferret a me prædicta, ego libenter eligerem et vellem omnia mala, et infirmitates omnes et omnes dolores, qui fiunt in omnibus corporibus hominum, sustinere; et crederem, quod leviora et minora mala mihi essent quam prædicta tormenta. Unde pluries dixi, quod pro commutatione prædictorum tormentorum, ego eligerem omne genus martyrii sustinere. Et incepit iste prædictus status istorum tormentorum et tentationum aliquanto tempore ante pontificatum Papæ Cælestini, et duravit plusquam per duos annos; in quibus sæpe sum tormentata, et adhuc non sum perfecte neque plene curata, quamvis parum modo sentiam aliquando exterius, non tamen interius. Sed modo postquam fui in isto statu, cognosco quod inter prædictam humilitatem malam, et prædictam superbiam, est maxima purgatio, et purificatio animæ. In his enim, et per illam humilitatem veram acquiro, sine qua nullus homo salvatur. Et quanto major est humilitas, tanto major est purgatio animæ. Unde cognosco, quod inter prædictam humilitatem et superbiam, comburitur, et martyrizatur anima mea. Et propter cognitionem offensionum et defectum, quam per prædictam humilitatem anima adipiscitur, anima purgatur a superbia et a dæmonibus: et propterea quanto anima magis complanata et depauperata et humiliata est inferius, tanto magis aptatur et purgatur et purificatur, ut magis elevetur, quia nulla anima potest aliter nec plus elevari, nisi quantum humiliatur, et profundius in humilitate complanatur et radicatur.

a Addit. ms. Et sicut ego scriptor audivi dici, et didici cum quidam frater Minorum, et sicut credo fide dignus; admiraretur multum et compateretur, audiendo ab ipsa fideli Christi, quomodo et tam vehementissime torqueretur, prædictus frater fide dignus vidit per revelationem sibi factam a Deo quomodo totum erat verum, et plus quidquid illa fidelis Christi dicebat, se pati de martyrio horribilium tormentorum. Unde ille frater multa, et mira compassione, et devotione afficiebatur ad eam continue. Et verba quæ ego frater scriptor festinanter et breviter potui pingere erant ista, dicebat illa fidelis Christi ita:b Addit. ms. Et ego Frater scriptor vidi prædictam fidelem Christi, esse in prædicto sexto passu, multo horribilius quam possit scribi, sed duravit prædictus sextus passus parvo tempore, scilicet fere duobus annis et cucurrit simul cum septimo passu qui incipit ante sextum passum aliquantulum temporis, et qui sequitur omnibus mirabilior, et vidi quod prædictus sextus passus, deficiendo cessavit, in parvo tempore sed non omnino, et totaliter defecit; maxime quantum ad infirmitates corporis multas, de quibus semper plena fuit. Et vidi quod prædicta fidelis Christi remansit in septimo passu super quam dici potest, semper in Deo crescens, et quamvis semper esset infirmissima et valde parum comedere posset, tamen erat pinguissima et rubicunda, sed tamen tumefacta et plena doloribus in omnibus membris, et in omnibus artubus corporis, quod cum multa poena poterat se movere, vel ad ambulandum, vel etiam ad sedendum; quamvis ipsa omnes poenalitates corporis pro valde modico reputaret.

Post omnia prædicta quæ scripta sunt quando ipsa erat in septimo passu, et jam quasi ex toto sextum passum reliquerat dixit mihi loquens de sexto passu, ita dicens Quinque consolationes Angelæ, in quibus sensit Deum intra se ut omne bonum; vidit que ejus pulchritudinem, potentiam, sapientiam, justitiam.

Benedictus Deus, et Pater Domini nostri Jesu qui consolatur nos in omni tribulatione. In omni enim tribulatione me peccatricèm consolari dignatus est. Infra enim illud tempus stridendi, de quo supra in decimo octavo passu meæ conversionis facta est mentio, et post illam illuminationem, quam habui mirabiliter, dicendo Pater noster, sensi consolationem magnam de dulcedine Dei isto modo. Fuit enim mihi inspiratum, et fui tracta ad considerandum benedictam unionem deitatis et humanitatis Christi, et divinitatem et humanitatem in Christo. In cujus contemplatione templatione et delectatione sensi maximam consolationem, etfuit major consolatio quam fuissem experta, ita quod per magnam partem illius diei steti in pedibus in cella, ubi orabam stupefacta, clausa, et sola; et cor meum erat affectum in illa delectatione, in tantum quod post jacui, et perdidi loquelam: et socia mea venit ad me, et cogitavit, et credidit quod morerer. Sed me tædebat, quia faciebat mihi impedimentum.

46 Jednom pak zgodom, dok sam u tome ustrajala prije nego što sam dovršila sve razdijeliti siromasima, premda je bilo ostalo malo za davanje, dok sam jedne večeri bila u molitvi, nije mi se činilo da išta osjećam od Boga, i zato sam jadikovala i molila Boga govoreći na ovaj način: „Gospodine, ono što činim, ne činim ni zbog čega drugoga nego da tebe nađem. Hoću li te, dakle, naći nakon što ovo dovršim?” i mnogo sam sličnoga govorila u molitvi. I došao mi je odgovor koji je rekao ovako: „Što hoćeš?” a ja sam odgovorila: „Neću ni zlata ni srebra, štoviše, čak i kad bi mi dao cijeli svijet, neću ništa drugo osim tebe.” I tada je odgovorio govoreći: „Nastoj marljivo i požuri se, jer čim bude učinjeno ovo što činiš, cijelo će Trojstvo doći u tebe.” Tada su mi obećane i mnoge druge stvari. I izvukao me iz svake nevolje te me otpustio s velikom božanskom milinom, i tada sam očekivala da će se dogoditi tako kako mi je bilo rečeno. I ja sam to ispripovjedila svojoj družici u stanovitoj sumnji, zbog toga što mi je to bilo rečeno i obećano u velikom viđenju, ali me ipak bio otpustio s velikom božanskom milinom.

46 Quadam autem vice dum in his persevererem, antequam complessem omnia pauperibus erogare, quamvis parum remansisset ad dandum, dum essem in oratione uno sero, non videbatur mihi, quod aliquid sentirem de Deo, et ideo lamentabar, et rogabam Deum hoc modo dicens: Domine id quod facio, non facio nisi ut inveniam te. Inveniam igitur, postquam perfecero hæc? et multa similia dicebam in oratione. Et responsio facta est mihi ita dicens: Quid vis? et ego respondi: Nolo aurum, nec argentum, imo etiam si dares mihi totum mundum, nolo aliud nisi te. Et tunc respondit dicens: Studeas diligenter, et propera te, quia statim, quando hoc, quod facis, factum fuerit, tota Trinitas veniet in te. Multa etiam alia tunc promissa mihi fuerunt. Et extraxit me de omni tribulatione, et dimisit me cum multa suavitate divina, et tunc expectavi, quod ita fieret, sicut mihl dictum erat. Et ego hæc retuli sociæ meæ in quadam dubitatione, pro eo quod in visione magna mihi dicta et promissa fuerant, sed tamen dimiserat me cum multa suavitate divina.

47 Nakon toga pošla sam k sv. Franji u Asiz, i tada mi se na putu ispunilo spomenuto obećanje: a ipak nisam bila dovršila razdijeliti sve svoje siromasima, premda je bilo ostalo malo, zbog toga što je neki sveti muž, koji je to trebao učiniti, u međuvremenu umro i nije mogao dovršiti. Bio se, naime, obratio Božjom milošću na moju opomenu, i dok je išao da se razvlasti i razdijeli svoj posjed siromasima, umro je na putu. Bog je ipak po njemu učinio mnoga čudesa i njegov se grob drži u poštovanju. Dok sam, dakle, išla k sv. Franji u Asiz, išla sam putem moleći, i među ostalim molila sam bl. Franju da mi on isprosi od Boga da dobro obdržavam pravilo bl. Franje koje sam nedavno obećala, i da mi pribavi milost da osjetim nešto od Krista, a osobito da učini da živim i dovršim svoje dane u siromaštvu. Zbog toga sam također razloga, kako bih iznad svega imala slobodu siromaštva, bila pošla u Rim moliti bl. Petra da mi on pribavi milost pravoga siromaštva. Stoga mi je po zaslugama blaženoga Petra i bl. Franje bilo dano iz božanske milosti, kako sam najsigurnije osjetila, dar pravoga siromaštva.

47 Post hæc ivi ad S. Franciscum apud Assisium, et tunc in via adimpleta mihi fuit dicta promissio: et tamen non compleveram omnia mea erogare pauperibus, quamvis parum remansisset, pro eo quod quidam sanctus vir, qui hoc facere debebat, interim mortuus fuit, et complere non potuit. Erat enim conversus per gratiam Dei ad admonitionem meam, et dum iret ad expropriandum se, et ad erogandum, suam possessionem pauperibus, in via mortuus est. Deus tamen multa miracula per eum fecit, et sepultura ejus habetur in reverentia. Dum igitur ibam ad S. Franciscum apud Assisium, ibam per viam orando, et inter alia rogabam B. Franciscum, quod ipse impetraret mihi a Deo, ut servarem bene regulam B. Francisci, quam noviter promiseram; et gratiam mihi acquireret, quod sentirem aliquid de Christo, et maxime quod faceret me esse, et finire dies meos in paupertate. Pro hac etiam causa, ut supra haberem libertatem paupertatis, iveram Romam ad rogandum B. Petrum, ut ipse acquireret mihi gratiam veræ paupertatis. Unde et meritis Beati Petri, et B. Francisci fuit mihi datum ex gratia divina, ut certissime sensi, donum veræ paupertatis.

48 Dok sam, dakle, spomenuto moleći na putu tražila, kad sam stigla između spilje i uskog puta koji se uspinje gore prema Asizu i nalazi se iza spilje, na tome mi je mjestu rečeno ovako: „Ti si molila moga slugu Franju, a ja sam htio poslati drugoga glasnika. I ja sam Duh Sveti, koji sam došao k tebi da ti dam utjehu kakvu inače nikada nisi okusila. I doći ću s tobom unutra u tebi sve do sv. Franje, a malo će primijetiti neki koji su s tobom. I hoću ići razgovarajući s tobom cijelim ovim putem i neću završiti razgovor, niti ćeš ti moći misliti na ijednu drugu stvar osim na mene: jer ja sam te svezao i neću odstupiti od tebe sve dok drugi put ne dođeš k sv. Franji; i tada ću odstupiti od tebe što se tiče ove utjehe. Ali inače neću odstupiti od tebe ako me budeš ljubila.”

48 Dum igitur prædicta in itinere orando postularem, cum pervenissem inter speluncam et viam arctam, quæ ascendit sursum versus Assisium, et est ultra speluncam, in illo loco dictum est mihi ita: Tu rogasti servum meum Franciscum, et ego volui mittere alium nuntium. Et ego sum Spiritus sanctus, qui veni ad te, ut darem tibi consolationem, quam alias numquam gustasti. Et veniam tecum intus in te usque ad S. Franciscum, et modicum perpendent, qui tecum sunt aliqui. Et volo venire loquendo tecum per totam istam viam, et non dabo finem locutioni, nec tu poteris alteri rei intendere, nisi mihi: quia ego ligavi te et non discedam a te, usque quo secunda vice venies ad S. Franciscum; et tunc discedam a te secundum istam consolationem. Sed alias a te non discedam, si me diligas.

49 I počinje govoriti riječi koje slijede, da me potakne na ljubav prema sebi: „Kćeri moja meni slatka, kćeri moja moj hrame, kćeri moja naslado, ljubi me, jer si od mene mnogo ljubljena, mnogo više nego što ti ljubiš mene.” I vrlo mi je često govorio: „Kćeri i zaručnice meni slatka”, i nadodavao:

„Ja tebe ljubim više nego ikoju koja jest u Spoletskoj dolini; stoga, pošto sam se ja nastanio i otpočinuo u tebi, sada se ti nastani u meni i počini u meni. Bio sam s apostolima, i gledali su me tjelesnim očima, a nisu me osjećali kao što me ti osjećaš: a nakon što se vratiš kući, osjetit ćeš drugu slatkoću kakvu nikada nisi iskusila: i neću ti govoriti samo kao sada, nego ćeš me osjećati. Ti si molila moga slugu Franju nadajući se da ćeš s njim i po njemu izmoliti ono što si željela: i budući da me moj sluga Franjo mnogo ljubio, zato sam mu mnogo učinio. A kad bi danas postojala neka osoba koja bi me više ljubila, još bih joj više učinio.” Govorio mi je pak da je danas malo dobrih i da je malo vjere, te se tužio govoreći: „Tolika je”, govorio je, „ljubav koju imam prema duši koja me ljubi bez zloće da bih joj sada, kad bi postojala neka koja bi me savršeno ljubila, udijelio veću milost nego što sam je inače udijelio svecima o kojima se u prošlom vremenu pripovijeda mnogo velikih djela što im ih je Bog učinio. I nema nikoga tko bi se mogao ispričati od ove ljubavi, jer svaka osoba može ljubiti Boga: a on ne traži ništa drugo osim da ga duša traži i ljubi, jer on uistinu ljubi nju i on sam jest ljubav duše.” Ove su pak riječi duboke.

49 Et incipit dicere verba quæ sequuntur, ad provocandum me ad sui amorem: Filia mea dulcis mihi, filia mea templum meum, filia mea delectamentum meum, diligas me, quia tu es multum dilecta a me, multo plus quam tu diligas me. Et sæpissime dicebat mihi: Filia et sponsa dulcis mihi: et sub inferebat:

Ego diligo te plus, quam aliquam, quæ îit in valle Spoletana; ergo postquam ego collocavi, et pausavi me in te, modo colloca te in me, et quiesce in me. Ego fui cum Apostolis, et videbant oculis corporis, et non sentiebant me, sicut tu sentis: postquam autem domum redieris, senties aliam dulcedinem, quam numquam experta fuisti: et non loquar tibi, sicut nunc solum, sed senties me. Tu rogasti servum meum Franciscum sperans cum eo et per eum, quæ desiderabas, impetrare: et quia servus meus Franciscus multum me dilexit, ideo multum feci sibi. Et si esset hodie aliqua persona, quæ me plus diligeret, adhuc sibi plus facerem. Dicebat autem mihi, quod pauci sunt hodie boni, et quod erat pauca fides, et conquerebatur dicens: Tantus, inquiebat, est amor, quem habeo animæ, quæ diligit me sine malitia, quod modo, si esset aliqua, quæ perfecte me diligeret, majorem gratiam facerem ei, quam alias fecerim Sanctis, de quibus in tempore præterito multa magna referuntur, quæ Deus fecit eis. Et non est aliquis, qui possit se excusare de isto amore, quia omnis persona potest amare Deum: et ipse non requirit aliud, nisi ut anima requirat et diligat eum, quia ipse veraciter diligit eam, et ipse est amor animæ: hæc autem verba profunda sunt.

50 A da je Bog ljubav duše, pokazivao mi je živim razlogom po svome dolasku i po križu koji je podnio za nas, premda je on sam bio tako neizmjeran i slavan; i tumačio je muku i ostalo što je za nas učinio, te dodavao: „Vidi, dakle, ima li u meni išta drugo osim ljubavi.” I moja je duša najsigurnije shvaćala da on nije ništa drugo nego ljubav. Tužio se pak što u ovo vrijeme nalazi tako malo osoba u koje bi mogao položiti svoju milost: i govorio je da bi sada mnogo veću milost udijelio onima koje bi sada našao da ga ljube nego što je dosad udijelio drugim svecima koji su bili do sada. Govorio mi je, dakle, ponovno: „Kćeri moja meni slatka, ljubi me, jer si mnogo više ljubljena nego što ti ljubiš mene. Ljubljena moja, ljubi me”, i govorio je: „Neizmjerna je ljubav koju imam prema duši koja me ljubi bez zloće.” I činilo mi se da želi da duša ima od one ljubavi koju on ima prema duši prema moći i snazi duše, i kad bi ona samo to željela, on bi to ispunio.

50 Quod autem Deus sit amor animæ, ostendebat mihi viva ratione per adventum suum, et per crucem, quam sustinuit pro nobis, cum ipse esset ita immensus et gloriosus; et explicabat passionem, et cetera quæ pro nobis fecit: et subjungebat: Vide ergo, si in me est aliud, nisi amor. Et comprehendebat anima mea certissime, quod ipse non erat nisi amor. Conquerebatur autem, quod isto tempore tam paucas personas inveniebat, in quibus posset ponere gratiam suam: et dicebat quod modo multo majorem gratiam faceret illis, quos inveniret modo diligentes se, quam fecerit adhuc aliis Sanctis, qui fuerunt hactenus. Dicebat igitur mihi iterum: Filia mea dulcis mihi, ama me, quia tu es multo plus amata, quam tu ames me. Amata mea, ama me: et dicebat: Immensus est amor, quem habeo animæ, quæ me diligit sine malitia. Et videbatur mihi, quod volebat, quod anima haberet de illo amore, quem ipse erga animam habet secundum animæ potentiam et virtutem, et si hoc tantummodo desideraret, ipse complebat.

51 Ponovno mi je govorio: „Ljubljena moja, zaručnice moja, ljubi me, jer cijeli tvoj život, tvoje jedenje i pijenje, tvoje spavanje i sve tvoje življenje, sve mi se sviđa ako me ljubiš.” Ponovno mi je rekao: „Učinit ću u tebi velike stvari pred očima naroda, i u tebi ću biti spoznat, i bit ću proslavljen i uzveličan, i hvalit će se ime moje u tebi od mnogih naroda.” Te i mnoge druge slične riječi rekao mi je. A ja sam, dok sam slušala te riječi, nabrajala svoje grijehe i razmatrala svoje nedostatke te da nisam dostojna tih velikih ljubavi. I počela sam u tim riječima mnogo sumnjati; i rekla je duša onome koji mi je govorio: „Da si ti Duh Sveti, ne bi mi govorio ove stvari, jer one meni ne pristoje niti dolikuju: a ja sam krhka i mogu od toga imati taštu slavu.” I odgovorio mi je: „Sada vidi i promisli možeš li od svega ovoga imati taštu slavu kojom bi se uzoholila, tako da iziđeš iz ovih riječi misleći na nešto drugo, ako možeš.” I ja sam pokušala imati taštu slavu kako bih iskušala je li istinito ono što je bio rekao i je li to Duh Sveti: i počela sam gledati po vinogradima da iziđem iz toga razgovora, a kamo god bih pogledala, govorio je: „Sada vidi, promatraj, ovo je moje stvorenje”, i osjećala sam neizrecivu slatkoću. Među tim su mi se pak vraćali u sjećanje svi moji grijesi, i sa svoje strane nisam u sebi vidjela ništa osim grijeha i nedostataka, te sam u sebi osjećala poniznost više nego što sam je ikada osjetila.

51 Iterum dicebat mihi: Amata mea, sponsa mea ama me, tota enim vita tua, comedere, et bibere, et tuum dormire, et omne tuum vivere, totum placet mihi, si diligas me. Iterum dixit mihi: Ego faciam in te res magnas in conspectu gentium, et in te cognoscar, et glorificabor et clarificabor, et laudabitur nomen meum in te a multis gentibus. Hæc et alia multa similia dixit mihi. Ego autem, dum audirem ista verba, assignabam peccata, et considerabam defectus meos, et quod non eram digna illis magnis amoribus. Et incepi in istis verbis multum dubitare; et dixit anima illi qui mihi loquebatur: Si tu esses Spiritus sanctus, tu non diceres mihi ista, quia hæc non conveniunt mihi, nec decent: et ego sum fragilis, et possum habere inde vanam gloriam. Et respondit mihi: Modo vide, et cogita, si tu de omnibus istis poteris habere vanam gloriam, qua extollaris, ut exeas de verbis istis alia cogitando, si potes. Etego fui conata habene vanam gloriam, ut probarem, si erat verum hoc quod dixerat, et si erat Spiritus sanctus: et incepi respicere per vineas, ut exirem de illa locutione, et ubicumque respiciebam, dicebat: Nunc vide, contemplare, ista est creatura mea, et sentiebam dulcedinem ineffabilem. Inter hæc autem reducebantur ad memoriam meam omnia peccata mea, et ex parte mei nihil videbam in me, nisi peccata et defectus, et sentiebam in me humilitatem, plus quam numquam senserim.

52 Povrh toga rekao mi je da sam toliko ljubljena da se Sin Božji i Djevice Marije prignuo k meni i došao u mene da mi govori. Govorio mi je pak Krist: „Kad bi cijeli svijet sada došao s tobom, ti sada ne bi mogla govoriti drugome: sada, naime, kad ja dolazim s tobom, dolazi s tobom cijeli svijet.” I da bi mi dao sigurnost protiv sumnje, govorio mi je: „Ja sam onaj koji sam bio raspet za tebe, i trpio sam glad i žeđ za tebe, i toliko sam te ljubio da sam prolio svoju krv za tebe”, i pripovijedao mi je cijelu muku, te govorio: „Išti milost za sebe i svoje družice, i za koga god hoćeš, i pripravi se za primanje, jer sam ja mnogo spremniji dati nego ti primiti.” A moja je duša zavapila govoreći: „Neću iskati, jer nisam dostojna”, i vraćali su mi se u sjećanje svi moji grijesi. Ponovno je moja duša govorila: „Da si ti, koji si mi od početka govorio, Duh Sveti, ne bi mi govorio tako velike stvari: i da si ti u meni, morala bi u meni biti tolika radost da je ja živa ne bih mogla podnijeti.” I odgovorio mi je: „Zar može biti ili se dogoditi išta osim kako ja hoću? Zato ti ne dajem drugu radost niti više, nego kako imaš: a ja sam već manje od ovoga dao drugome, i onaj komu sam dao ležao je ne osjećajući i ne videći. I ovaj ti znak ponovno dajem da sam to ja. Pokušaj, naime, sada razgovarati sa svojim družicama i misli na bilo što drugo što hoćeš, bilo dobro bilo zlo, jer nećeš moći misliti ni na što drugo osim na Boga; jer ja sam jedini koji mogu svezati um. A sve ti ovo činim ne zbog tvojih zasluga, nego zbog svoje dobrote.” Među tim su mi se vraćali u sjećanje svi moji grijesi, i vidjela sam svoje grijehe zbog kojih sam bila dostojna pakla; i to sam jasno vidjela više nego što sam ikada vidjela.

52 Plus hæc dixit mihi, quod tantum eram dilecta, quod filius Dei et Virginis Mariæ se inclinavit mihi, et venerat in me ad loquendum mihi. Dicebat autem mihi Christus: Si totus mundus veniret modo tecum, tu non posses loqui modo alteri: modo enim cum ego tecum veniam, venit tecum totus mundus. Et ut daret mihi securitatem de dubio, dicebat mihi: Ego sum qui fui crucifixus pro te, et habui famem et sitim pro te, et tantum te dilexi, quod meum sanguinem pro te effudi; et dicebat mihi totam passionem: et dicebat: Pete gratiam pro te et sociis tuis, et pro quibuscumque vis, et para te ad recipiendum, quia ego sum multo plus paratus ad dandum, quam tu ad recipiendum. Anima autem mea clamavit, dicens: Nolo petere, quia non sum digna: et reducebantur ad memoriam meam omnia peccata mea. Iterum anima mea dicebat: Si tu, qui ab initio mihi locutus es, esses Spiritus sanctus, tu non diceres mihi tam magna: et si tu esses in me, deberet esse tanta laetitia in me, quod ego vivens non possem sustinere. Et respondit mihi: Numquid esse vel fieri potest, nisi sicut ego volo? Ideo non do tibi aliam laetitiam, neque plus, nisi sicut habes: et ego jam minus ista dedi alii, et ille cui dedi, jacuit non sentiens, nec videns. Et hoc signum iterum do tibi, quod ego sum. Coneris enim nunc loqui cum sociis tuis, et cogita alia quæcumque vis, aut bonum autmalum, quia non poteris cogitare aliud, quam de Deo; ego enim sum solus, qui possum ligare mentem. Hæc autem omnia facio tibi non pro tuis meritis, sed pro bonitate mea. Inter hæc reducebantur ad memoriam omnia mala mea, et videbam peccata mea, propter quæ eram digna interno; et hoc clare videbam, plus quam nunquam fecerim.

53 Govorio mi je također da mi se, da sam došla s drugima, ne takvima kakvi su bili oni s kojima sam došla, ovo spomenuto ne bi dogodilo niti reklo. Oni su, naime, na neki način primjećivali moju klonulost zbog toga što sam u svakoj riječi primala veliku slatkoću, pa nisam htjela stići na cilj niti da se taj put ikada završi za sve vrijeme svijeta. Kolika je pak bila radost i slatkoća Božja koju sam osjećala, ne bih mogla izraziti, osobito kad je rekao: „Ja sam Duh Sveti koji ulazim unutra u tebe.” I slično kad je govorio sve drugo, primala sam veliku slatkoću. Došao je, dakle, sa mnom sve do sv. Franje, kao što mi je bio rekao, i nije odstupio od mene, te je ostao sa mnom sve do poslije jela, dok drugi put nisam pošla k sv. Franji. Kad sam, dakle, drugi put došla u crkvu sv. Franje, odmah kad sam kleknula na ulazu vrata crkve i vidjela sv. Franju naslikanoga u Kristovu krilu, rekao mi je Krist: „Tako ću te čvrsto držati, i mnogo više nego što se može promatrati tjelesnim očima, a sada je čas da te, slatka kćeri, moj hrame, moja naslado, ispunim i otpustim: rekao sam ti, naime, da te što se tiče ove utjehe otpuštam, ali te neću otpustiti ako me budeš ljubila.” I premda je to bila gorka riječ, tada sam ipak u samoj toj riječi osjetila toliku slatkoću da je bila najmilija. I tada sam pogledala da ga vidim očima tijela i duha, i vidjela sam. A ako pitaš što sam vidjela: vidjela sam istinsku stvarnost, punu veličanstva, neizmjernu, koju ne znam izreći, ali se činilo da je to dobro. Mnoge mi je pak riječi slatkoće rekao: i odlazeći učinio je odlazak vrlo blagim, i otišao je s neizmjernom slatkoćom, i otišao je polako i sa zadržavanjem, a ne iznenada. Među ostalim pak riječima rekao mi je ove: „Kćeri moja meni slatka, mnogo više nego ja tebi, moj ljubljeni hrame, imaš prsten moje ljubavi i zaručena si od mene, i ubuduće nećeš odstupiti od mene, a blagoslov Oca i Sina i Duha Svetoga imaš ti i tvoja sudružica.” I odmah je duša zavapila: „O, budući da nećeš odstupiti od mene, neću li ubuduće smrtno sagriješiti?” I odgovorio je: „To ti ne kažem.” A kad sam na odlasku zamolila milost za svoju družicu, odgovorio mi je: „Tvojoj ću družici dati drugu milost.”

53 Dicebat etiam mihi: quod si venissem cum aliis, non talibus sicut erant illi cum quibus veneram, quod hæc prædicta non fuissent mihi facta, neque dicta. Ipsi enim aliquo modo perpendebant de languore meo, pro eo quod ego in omni verbo recipiebam dulcedinem magnam, et noluissem pervenire ad terminum, neque quod via illa finiretur omni tempore mundi. Quanta autem esset laetitia et dulcedo Dei, quam ego sentiebam, non possem intimare, maxime quando dixit: Ego sum Spiritus sanctus, qui intro intus in te. Et similiter quando dicebat omnia alia, recipiebam magnam dulcedinem. Venit igitur mecum usque ad S. Franciscum, sicut dixerat mihi, et non discessit a me, et continuavit mecum usque post comestionem, donec secunda vice ivi ad S. Franciscum. Igitur secunda vice quando veni ad ecclesiam S. Francisci, statim quando ego genuflexi in introitu ostii ecclesiæ. et vidi S. Franciscum pictum in sinu Christi, dixit mihi Christus: Ita te adstrictam tenebo, et multo plus quam possit considerari cum oculis corporis, et modo est hora, quod ego te, filia dulcis, templum meum, delectamentum meum, impleam et dimittam: dixi enim tibi quod pro ista consolatione dimitto te: sed non dimittam te si me diligas. Et quamvis esset verbum amarum, tunc tamen in ipso verbo tantam dulcedinem sensi, quod fuit delectabilissimum. Et tunc respexi, ut viderem eum oculis corporis et mentis, et vidi. Et si quæras, quid vidi; Vidi veracem rem, plenam majestate, immensam, quam nescio dicere, sed videbatur quod esset bonum. Multa autem verba dulcedinis dixit mihi: et recedendo fecit discessum multum placabilem, et cum immensa dulcedine recessit, et recessit plane, et cum mora, et non subito. Inter alia autem verba dixit mihi ista: Filia mea dulcis mihi, multo plus quam ego tibi, templum dilectum meum, tu habes annulum mei amoris, et es arrhata a me, et de cetero non discedes a me, et benedictionem Patris et Filii et Spiritus sancti habes tu et consocia tua. Et statim anima clamavit: O ex quo non recedes a me, non peccabo de cetero mortaliter? Et respondit: Hoc non dico tibi. Et cum ego in recessu petivissem gratiam pro socia mea, respondit mihi: Sociæ tuæ dabo gratiam aliam.

54 Tako je, dakle, otišao, i nije htio da pri njegovu odlasku ležim, nego da stojim na svojim nogama. Ipak sam nakon njegova odlaska pala sjedeći i počela kričati jakim glasom, vapiti i vikati; i kričala sam bez ikakva stida vičući i izgovarajući ovu riječ, naime: „Ljubavi, još te nisam upoznala, zašto me ovako ostavljaš?” Ali nisam mogla reći više, nego sam vičući to htjela oblikovati i izgovoriti, a nisam mogla oblikovati, tako je bilo prigušeno glasom i vikom, i zato slušatelji nisu razumjeli riječ. Taj mi se pak krik i vika dogodio na ulazu vrata crkve sv. Franje, gdje sam nakon Božjega odlaska sjedila klonula, kričeći i vičući u nazočnosti svega naroda, toliko da su oni koji su došli sa mnom i moji znanci stajali izdaleka crveneći se, misleći da je drugi razlog. Ostavio me, dakle, sa sigurnošću i bez sumnje da je onaj koji mi je govorio bio Bog. A ja sam od njegove slatkoće i boli zbog odlaska vikala želeći umrijeti: i velika mi je bol bila što ne umirem i što ostajem za njim, i svi su mi se zglobovi tada rastavljali.

54 Sic igitur recessit, et noluit, quod recedendo ego jacerem, sed starem in pedibus meis. Post recessum suum tamen ego cecidi sedendo, et incepi stridere alta voce, et vociferare, et clamare; et stridebam sine aliqua verecundia clamando et dicendo istud verbum, scilicet: Amor adhuc non cognovi te, quare me dimittis sic? Sed non poteram dicere plus, nisi quod clamando istud, volebam formare et dicere, et non poteram formare, ita includebatur a voce, et a clamore, et ideo non intelligebatur verbum ab audientibus. Hic autem stridor et clamor accidit mihi in introitu ostii ecclesiæ S. Francisci, ubi post recessum Dei sedebam languens, et stridens, et clamans in præsentia totius populi, in tantum quod qui mecum venerant, et noti mei e longinquo stabant erubescentes, credentes aliam esse causam. Reliquit igitur me cum certitudine et sine dubio, quod ipse qui mihi locutus fuerat erat Deus. Ego autem præ dulcedine ejus, et dolore recessus clamabam, volens mori: et dolor magnus erat mihi quia non moriebar, et quia remanebam post eum, et omnes compages meæ tunc disjungebantur.

55 Nakon toga vratila sam se iz Asiza i s velikom sam slatkoćom išla putem govoreći o Bogu, i bila mi je najveća muka šutjeti; ali sam se nastojala suzdržavati zbog društva. Rekao mi je pak Krist na putu vraćajući se iz Asiza: „Dajem ti”, reče, „znak da sam ja Krist koji ti govorim i koji sam ti govorio, i dajem ti križ i ljubav Božju unutra u tebi, i ovaj će znak biti s tobom zauvijek.” I ja sam odmah taj križ i ljubav Božju osjećala unutra u svojoj duši, i prelijevalo se u tijelo, i osjećala sam taj križ tjelesno, te se osjećajući ga moja duša topila u ljubavi Božjoj.

55 Post ista redii de Assisio, et cum magna dulcedine veniebam per viam loquendo de Deo, et erat mihi maxima pœna tacere; sed conabat abstinere propter societatem. Dixit autem mihi Christus in via revertendo de Assisio: Do, inquit, tibi signum, quod ego sum Christus, qui loquor tibi, et sum tibi locutus, et do tibi crucem et amorem Dei intus in te, et hoc signum erit tecum in æternum. Et ego statim illam crucem et amorem Dei sentiebam intus in anima mea, et redundabat in corpus, et sentiebam illam crucem corporaliter, et sentiendo liquefiebat anima mea in amore Dei.

56 A pošto sam se vratila i boravila kod kuće, osjećala sam jednu mirnu, tihu slatkoću, tako veliku da je ne znam izreći, i imala sam želju umrijeti, i bila mi je tolika muka živjeti zbog te mirne, tihe i tako mile slatkoće, koju ne znam izraziti, kako bih došla gore k onoj slatkoći od koje sam nešto osjećala i kako ne bih izgubila onu koju sam imala, da sam željela umrijeti i izići iz svijeta, i živjeti mi je bila muka nad mukom, teža od boli zbog smrti moje majke i mojih sinova, i nad svaku bol koju bih mogla zamisliti: i ležala sam kod kuće klonula zbog spomenutoga osam dana i vikala: „Gospodine, smiluj mi se i ne dopusti mi više ostati na ovome svijetu.”

56 Postquam vero fui reversa, et manebam in domo, sentiebam unam dulcedinem pacificam, quietam, tam magnam, quod ipsam nescio dicere, et erat mihi desiderium moriendi, et erat mihi tanta pœna vivere propter illam dulcedinem pacificam et quietam, et tantum delectabilem, quod ipsam nescio exprimere, ut supra venirem ad illam dulcedinem, cujus aliquid sentiebam, et ut non perderem illam quam habebam, quod ego desiderabam mori, et exire de mundo, et vivere erat mihi pœna super pœnam, et dolorem mortis matris meæ, et filiorum meorum, et super omnem dolorem quem possem cogitare: et jacebam domi langnuda propter prædicta per octo dies, et clamabam: Domine habeas pietatem de me, et non permittas me plus remanere in hoc mundo.

57 Od tada sam pak često osjećala neizrecive mirise, i toliko je bilo toga i drugoga da to ne mogu izreći, a riječi doduše malo mogu prenijeti. Ali naslađivanje i slatkoću koju sam osjetila ne mogu prenijeti. Mnogo mi se puta pak dogodio taj razgovor, ali ne s tolikim zadržavanjem, niti s tolikom slatkoćom, niti tako duboko. A pošto sam se vratila iz Asiza i ležala, kao što je rečeno, moja je družica, koja je bila čudesne jednostavnosti, čistoće i djevičanstva, čula tada jedan glas koji joj je govorio: „Duh Sveti je unutra u ćeliji”; došla je, dakle, k meni i počela pitati govoreći: „Reci mi to što imaš, jer mi je rečeno da dođem k tebi”, a ja sam odgovorila: „Kako ti je rečeno, sviđa mi se”, i od tada sam svojoj družici priopćila više od tih tajni.

57 Deinceps vero sæpe sensi odores indicibiles, et tanta fuerunt hæc et alia, quod non possum ea dicere, et verba quidem pauca referre possum. Sed delectationem et dulcedinem, quam sensi, non possum referre. Multotiens autem ista collocutio facta est mihi, sed non cum tanta mora, nec cum tanta dulcedine, nec sic profunde. Postquam autem reversa fui de Assisio, et jacebam, sicut dictum est; sociamea, quæ erat mirabilis simplicitatis, et puritatis, et virginitatis, audivit vocem unam tunc sibi dicentem: Spiritus sanctus est intus in cella: venit igitur ad me, et cæpitinquirere dicens: Dicas mihi istud, quod habes, quia mihi dictum est, quod ad te venirem: et ego respondi, sicut tibi dictum est, placet mihi, et ex tunc communicavi sociæ meæ plura de his secretis.

58 Jednom sam zgodom bila u molitvi i, uzdignuta u duhu, govorio mi je Bog riječi veoma mile i pune ljubavi, i pogledavši vidjela sam Boga kako mi govori. Ako pak pitaš što sam vidjela: kažem da sam vidjela njega samoga, i drugo ne znam reći, osim da sam vidjela jednu puninu, jednu svjetlost od koje sam u sebi osjećala toliko ispunjenje da to ne znam izreći niti znam dati ikakvu usporedbu uopće, niti sam vidjela išta tjelesno; nego je bilo kao što jest na nebu, naime tolika ljepota da ne znam reći išta drugo osim da sam vidjela vrhovnu ljepotu koja sadrži svako dobro: i svi su sveci stajali pred tim prelijepim veličanstvom da ga hvale: čini mi se pak da sam u tome kratko ostala.

58 Quodam tempore eram in oratione, et elevata in spiritu, loquebatur mihi Deus verba multum placibilia, et amore plena, et respiciens vidi Deum mihi loquentem. Si autem quæras, quid vidi; dico quod vidi ipsum, et aliud nescio dicere, nisi quod videbam, unam plenitudinem, unam claritatem, de qua sentiebam in me tantum, implementum, quod ego nescio dicere, nec scio dare aliquam omnino similitudinem, nec vidi aliquid corporale; sed erat, sicut est in cælo, videlicet pulchritudo tanta, quod nescio aliquid aliud dicere, nisi quod vidi summam pulchritudinem continentem tinentem omne bonum: et omnes Sancti stabant ante illam pulcherrimam majestatem adlaudandum eam: videtur autem mihi, quod in isto parum steti.

59 Rekao mi je pak Bog: „Kćeri preljubljena meni slatka, svi sveci raja imaju prema tebi posebnu ljubav, a slično i moja Majka, i ja ću te pridružiti njima.” Premda mi je sve to bilo rečeno, ipak mi se sve to činilo veoma malenim u usporedbi s onim što je rečeno o njegovoj Majci i o svecima. Nego sam se toliko naslađivala u njemu i tolika je bila slatkoća koju sam osjećala od njega da nisam marila pogledati ni anđele ni svece: vidjela sam, naime, da je svo to dobro i sav ures svetaca i anđela od njega i u njemu, i da je on svako i vrhovno dobro i sva ljepota, te sam se toliko naslađivala u samom njegovu uresu da nisam marila pogledati nijedno stvorenje. Govorio mi je pak: „Neizmjernu ljubav imam prema tebi, ali je ne pokazujem, štoviše skrivam je od tebe.” A duša mu je govorila: „Zašto imaš toliku ljubav i nasladu u meni, koja sam tako ružna i koja sam te tako sve vrijeme svoga života vrijeđala?” On je pak odgovarao: „Tolika je ljubav koju imam pohranjenu u tebi da se tvojih nedostataka gotovo i ne sjećam, premda ih moje oči vide, i u tebi imam pohranjeno veliko blago.” Tada je moja duša osjećala da je to tako najsigurnije istinito, tako da ni u čemu nije sumnjala, i tako je osjećala i vidjela da je Božje oči gledaju; u te je oči duša gledala i imala u tome toliku nasladu da nijedan čovjek, pa ni kad bi sišao netko od svetaca koji su u raju, ne bi to mogao očitovati. I kad mi je govorio da od mene skriva veliku ljubav jer je ne bih mogla podnijeti, duša je odgovarala: „Ako si ti svemogući Bog, možeš učiniti da je mogu podnijeti.” A on je odgovorio: „Kad bih to učinio, ovdje bi imala što god bi htjela i ne bi imala gladi za mnom, zato ti to neću učiniti; štoviše, hoću da na ovome svijetu imaš glad za mnom i želju, i da kopniš za mnom.”

59 Dixit autem mihi Deus: Filia amantissima dulcis mihi, omnes Sancti paradisi habent ad te specialem amorem, et Mater mea similiter, et eris associata a me cum eis. Quamvis autem mihi omnia ista dicerentur, totum tamen istud valde parum videbatur mihi, supra quod dictum est de Matre sua, et de Sanctis. Sed tantum delectabar in eo, et tanta erat dulcedo, quam sentiebam de eo, quod non curabam respicere nec Angelos, nec Sanctos: videbam enim, quod omne illud bonum, et omnis decor Sanctorum et Angelorum erat ab eo, et in eo, et ipse erat omne et summum bonum, et omnis pulchritudo, et tantum delectabar in ipso decore suo, quod non curabam respicere aliquam creaturam. Dicebat autem mihi: Immensum amorem habeo ad te, sed non ostendo, imo obscondo tibi. Dicebat autem sibi anima: Quare habes tantum amorem et delectamentum in me, quæ sum ita turpis, et quæ ita toto tempore vitæ meæ offendi te? Ipse vero respondebat: Tantus est amor, quem habeo in te repositum, quod de defectibus tuis quasi non recordor, quamvis oculi mei videant illos, et in te habeo repositum multum thesaurum. Tunc anima mea sentiebat ita certissime esse verum; ita quod in nullo dubitabat, et ita sentiebat et videbat quod oculi Dei respiciebant eam; in quibus oculis anima respiciebat, et habebat in hoc tantum delectamentum, quod nullus homo, neque si descenderet aliquis de Sanctis, qui sunt in paradiso, posset hoc manifestare. Et cum dicebat mihi, quod multum amorem abscondebat mihi, quod non possem illum portare, anima respondebat: Si tu es Deus omnipotens, tu potes facere, quod ego possim portare. Et ipse respondit: Si hoc facerem, hic haberes quidquid velles, et non haberes famem de me, ideo nolo tibi hoc facere; imo in hoc mundo volo, quod habeas famem de me, et desiderium, et quod langueas de me.

60 Jednom mi je zgodom upućen božanski govor koji reče: „Ja, koji ti govorim, jesam božanska moć koja ti donosi božansku milost: a milost koju ti donosim takva je da hoću da koristiš svim ljudima koji će te vidjeti, i ne samo njima, nego i da pomažeš i koristiš onima koji će misliti na tebe ili će te se sjećati i čuti da te spominju: a onima koji će imati više od mene, više ćeš koristiti.” I tada je duša, premda je osjetila veliku radost, govorila: „Neću ovu milost, jer se bojim da mi ne naškodi i da od nje ne imam taštu slavu.” I odmah je odgovorio govoreći: „Ti nemaš od toga činiti ništa, jer ovo nije tvoje, nego si samo toga čuvarica; čuvaj to dobro i vrati onome čije jest.” I tada je duša shvatila da mi na taj način ne može naškoditi. Rekao mi je također: „Sviđa mi se”, reče, „što imaš taj strah.”

60 Quadam vice fuit mihi facta locutio divina dicens: Ego, qui loquor tibi, sum divina potentia, quæ apporto tibi gratiam divinam: et gratia, quam apporto tibi, est talis, quod volo, quod tu prosis omnibus hominibus, qui videbunt te, et non solum illis, sed etiam quod juves, et prosis illis, qui cogitabunt de te, vel recordabuntur et audient te nominari: et illis, qui plus habebunt de me, plus proderis. Et tunc anima, quamvis senserit magnam lætitiam, dicebat: Nolo hanc gratiam, quia timeo ne mihi noceat, et ne inde habeam vanam gloriam. Et respondit subito dicens: Tu non habes inde facere aliquid, quia hoc non est tuum, sed solum es inde guardiana; serva id bene, et redde illi, cujus est. Et tunc anima aprehendebat, quod isto modo non poterat mihi nocere. Dixit etiam mihi: Placet, inquit, mihi, quia habes istum timorem.

61 Nakon toga, dok sam bila u crkvi, upućen mi je preslatki govor koji je odmah okrijepio sav moj um, i rekao mi je: „Kćeri moja meni slatka”, ili je rekao mnogo bolje, i nadodaje: „Nijedno ti stvorenje ne može dati utjehu, osim mene samoga. Želim ti pokazati nešto od svoje moći.” I odmah su se otvorile oči moje duše, i vidjela sam jednu puninu Božju u kojoj sam obuhvaćala cijeli svijet, naime s one strane mora i s ovu stranu mora, i more i bezdan i sve, u čemu nisam vidjela ništa osim same božanske moći na posve neizreciv način; i duša je silno se diveći uskliknula govoreći: „Ovaj je svijet pun Boga.” I obuhvaćala sam cijeli svijet kao nešto maleno. I vidjela sam da Božja moć nadilazi sve i ispunjava sve. I rekao mi je: „Pokazao sam ti nešto od svoje moći.” A ja sam shvaćala tako da sam poslije mogla bolje razumjeti druge stvari.

61 Post hæc mihi existenti in ecclesia facta fuit locutio dulcissima, quæ statim refecit totam mentem meam, dixitque mihi: Filia mea dulcis mihi; vel valde melius dixit, et subjungit: Nulla creatura potest tibi dare consolationem, nisi ego solus. Ego volo tibi ostendere de potentia mea. Et statim fuerunt aperti oculi animæ meæ, et videbam unam plenitudinem Dei, in qua comprehendebam totum mundum, scilicet ultra mare, et citra mare, et mare. et abyssum, et omnia, in quibus non videbam, nisi tantum potentiam divinam modo omnino inenarrabili; et anima nimis admirando exclamavit dicens: Est iste mundus plenus de Deo. Et comprehendebam totum mundum quasi quid parum. Et videbam potentiam Dei excedere omnia, et implere omnia. Et dixit mihi: Ostendi tibi aliquid de potentia mea. Etego comprehendebam taliter, quod poteram melius postea intelligere alia.

62 I rekao mi je: „Vidjela si nešto od moje moći; sada vidi moju poniznost.” I vidjela sam toliku dubinu Božju prema ljudima i toliku poniznost da se duša, shvaćajući neizrecivu moć i videći tako duboku poniznost, divila i smatrala sebe posve ništavnom, i nije u sebi vidjela ništa osim oholosti. I počela sam u sebi razmišljati i smatrati se posve nedostojnom pričesti, tako da se nisam htjela pričestiti. I rekao mi je pošto je pokazao svoju moć i poniznost: „Kćeri moja, do ove točke gledanja do koje si ti došla nijedno stvorenje ne može doći ako nije uzdignuto najposebnijom božanskom milošću.” Kad sam, dakle, bila u crkvi blizu podizanja Tijela Kristova, rekao mi je: „Evo, moć je sada na oltaru, a ja sam unutra u tebi, i ako me primiš, primaš mene kojega si već primila: pričesti se, dakle, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga; a ja, koji sam dostojan, činim te dostojnom.” I tada je u meni ostala neizreciva slatkoća i velika radost, bez koje ne vjerujem da ću biti cijeloga svoga života.

62 Et dixit mihi: Vidisti aliquid de potentia mea; modo videas humilitatem meam. Et videbam tantam profunditatem Dei ad homines, et tantam humilitatem, quod comprehendens anima potentiam inenarrabilem, et videns tam profundam humilitatem, mirabatur et reputabat se nihil omnino, et nihil videbat in se nisi superbiam. Et incepi mecum cogitare, et reputare me omnino indignam communione, ita quod nolebam communicare. Et dixit mihi postquam ostenderat suam potentiam, et humilitatem: Filia mea ad istud punctum videndi, ad quod tu venisti, nulla creatura potest venire, nisi per divinam gratiam elevetur specialissimam. Cum igitur essem in ecclesia prope elevationem corporis Christi, dixit mihi: Ecce potentia modo est super altare, et sum intus in te, et si tu me recipis, recipis me, quem jam recepisti: communica igitur in nomine Patris et Filii et Spiritus sancti; et ego, qui sum dignus, facio te dignam. Et tunc remansit in me dulcedo inenarrabilis et lætitia magna, qua non credo carere in tota vita mea.

63 Jednom zgodom, zamoljena od nekoga da molim Boga za neke stvari koje je htio znati, oklijevala sam to učiniti jer mi se činilo ohološću i ludošću moliti Boga za takve stvari: dok sam bila u takvoj misli, iznenada mi je um bio uzdignut i postavljen u prvom uzdignuću k jednome stolu bez početka i bez kraja, i nisam bila postavljena da vidim sam stol, nego ono što je bilo na tome stolu, i vidjela sam jednu neizrecivu puninu Božju o kojoj ne mogu ništa ispripovjediti niti reći osim ovoga, naime da sam vidjela puninu božanske mudrosti i svako dobro. I vidjela sam onu puninu božanske mudrosti u kojoj sam vidjela da nije dopušteno istraživati niti htjeti znati ono što želi učiniti božanska mudrost, jer je to pretjecati je i obeščašćivati. I zato kad vidim osobe koje to istražuju, čini mi se i razumijem da griješe. I od tada mi je po onome što sam vidjela na tome stolu, naime božanskoj mudrosti, ostalo da mogu razumjeti i prosuđivati sve duhovne osobe i druge duhovne stvari kad čujem da se o njima govori ili da se pripovijedaju: i ne sudim onim sudom kojim sam običavala sudeći griješiti i padati, nego drugim istinskim sudom po kojem razumijem odakle imam ili mogu imati svijest o grijehu u tom sudu, a ne znam ništa ispripovjediti o onome što sam vidjela. Nego je duša iz viđenja donijela do riječi, naime stol, i da sam bila postavljena u prvom uzdignuću k jednome stolu. Ali o onome što sam bila postavljena vidjeti na tome stolu ne mogu ništa ispripovjediti osim onoga što sam rekla.

63 Quadam vice rogata a quodam, ut rogarem Deum pro quibusdam rebus, quas volebat scire; et dubitarem hoc facere, quia videbatur mihi superbia et stultitia rogare Deum de talibus: dum starem in tali cogitatione, subito fuit mens mea elevata, et fuit posita in prima elevatione ad unam mensam sine initio et sine fine, et non fui posita ad videndum ipsam mensam, sed quod erat super illam mensam, et videbam unam plenitudinem inenarrabilem Dei, de qua nihil possum narrare, nec dicere nisi hoc, scilicet, quod videbam plenitudinem sapientiæ divinæ, et omne bonum. Et videbam illam plenitudinem divinæ sapientiæ, in qua videbam quod non erat licitum inquirere vel velle scire illud, quod vult facere divina sapientia, quia est præcedere eam et inhonorare. Et ideo quando video personas id inquirentes, videtur mihi et intelligo, quod errant. Et ex tunc per id quod vidi super illam mensam, scilicet divinam sapientiam, remansit mihi, quod possum intelligere et judicare omnes personas spirituales, aliaque spiritualia, quando audio de eis loqui, vel ea narrari: et non judico illo judicio, quo solebam judicando errare et peccare; sed alio vero judicio, quo intelligo, unde habeo vel habere possum conscientiam peccandi in isto judicio, et nescio aliquid narrare de illo, quod vidi. Sed anima reportavit de visione ad vocabulum, scilicet mensam, et quod fui posita in prima elevatione ad unam mensam. Sed de illis, ad quæ fui posita videndum super illam mensam, nihil possum narrare, nisi illa quæ dixi.

64 Jednom zgodom, dok sam bila u molitvi, upitala sam Boga ne sumnjajući ni u što, nego želeći više znati o Bogu, i rekla sam: „Zašto si, Gospodine, stvorio ljude, a pošto si ih stvorio, zašto si dopustio da sagriješimo? I zašto si dopustio da ti se dogodi tolika muka, kao što je bila muka tvoga Sina za naše grijehe, kad si ti mogao najbolje učiniti da bismo bez svega toga bili tebi mili i ugodili ti i imali isto toliko kreposti koliko imamo uz sve ovo spomenuto?” I duša je shvaćala da je bez ikakve sumnje ono što sam govorila, naime da nas je Bog bez spomenutoga mogao učiniti kreposnima i spašenima, bilo istinito. I činilo mi se da sam bila poticana i uvođena u ispitivanje i razmišljanje o tome spomenutom, jer kad sam bila u molitvi, htjela sam ostati u njoj i ne odstupati, ali me Bog uvodio u to, kako mi se čini. I to spomenuto ispitivanje, kako je rečeno, činila sam mnogo dana, ne sumnjajući ni u što, kako je rečeno. I davalo mi se razumjeti da je Bog to učinio i dopustio zato što nam se po tome bolje očitovala njegova dobrota i što nam je to bolje pristajalo. To mi pak nije bilo dostatno da bih potpuno razumjela: ipak sam najsigurnije shvaćala i znala da je Bog mogao učiniti drukčije da nas je sam htio drukčije spasiti.

64 Vice quadam dum eram in oratione, quæsivi a Deo non dubitans de aliquo, sed volens plus scire de Deo, et dixi: Quare Domine fecisti creationem hominum, et postquam fecisti quare permisisti ut peccaremus? et quare permisisti tibi fieri tantam passionem, sicut fuit filii tui pro peccatis nostris, cum tu posses optime facere, quod sine omnibus istis fuissemus tibi grati et placuissemus tibi et habuissemus tantumdem virtutis, sicut habemus? cum omnibus istis prædictis. Et comprehendebat anima, quod sine aliquo dubio istud quod dicebam, videlicet quod sine prædictis potuisset Deus facere nos virtutis et salvationis, verum erat. Et videbatur mihi, quod ego cogerer, et immittebar ad interrogandum et cogitandum de istis prædictis, quia cum essem in oratione, volebam in illa esse, et non discedere, sed immittebar a Deo in illis sicut videtur mihi. Et istud prædictum quærere sicut dictum est, feci multis diebus, non dubitas in aliquo sicut dictum est. Et dabatur mihi intelligere, quod Deus ideo fecerat, et permiserat, quia nobis per hoc melius manifestabatur bonitas sua, et nobis melius conveniebat. Hoc autem non sufficiebat mihi, quod plene intelligerem: intelligebam tamen certissime, et sciebam, quod Deus aliter facere potuisset si ipse aliter voluisset salvare nos.

65 Jednom pak duša bi uzdignuta i vidje da ono što sam tražila nema ni početka ni kraja; i sama duša, dok bijaše u toj tami, htjede se vratiti natrag k sebi, ali nije mogla; htjede poći naprijed, ali nije mogla. Iznenada dakle bi još više uzdignuta i prosvijetljena, te vidje neizrecivu Božju moć i vidje Božju volju i pravednost i dobrotu, u kojima sam najpotpunije razumjela sve o čemu bijah pitala. I bi duša izvučena iz sve one prijašnje tame: u toj sam tami naime ležala na zemlji, ali u ovom najvećem prosvjetljenju stajah na nogama na vrhovima nožnih palčeva; i bijah u tolikoj okretnosti tijela i obnovi kakvu nikada nisam imala. I bijah u tolikoj punini ljubavi, i s tolikom radošću razumijevah u toj Božjoj moći, volji i pravednosti, da nisam razumjela samo ono što sam pitala, štoviše, dobivala sam zadovoljavajući odgovor o svim stvorenjima koja se imaju spasiti i koja su spašena, i o demonima, i o osuđenima, i o svemu. Ali to ne mogu očitovati nikakvim riječima, jer je posve iznad naravi.

65 Una tamen vice elevata fuit anima, et videbat, quod quod istud quod ego quærebam, non habebat initium nec finem, et ipsa anima, cum esset in ipsa tenebra, volebat redire retro adse, et non poterat: volebat procedere, et non poterat. Subito igitur fuit amplius levata et illuminata, et videbat Dei potentiam inenarrabilem, et videbat Dei voluntatem et justitiam, et bonitatem, in quibus plenissime intelligebam omnia, de quibus quæsieram. Et fuit anima extracta de omni illa tenebra priori: in illa enim tenebra ego jacebam in terra, sed in ista maxima illuminatione steti in pedibus in summitate digitorum grossorum pedum; et eram in tanta agilitate corporis, et renovatione, quod numquam tantum habueram. Et eram in tanta plenitudine caritatis, et cum tanta lætitia intelligebam in illa potentia et voluntate et justitia Dei, quod non solum de illis quæ quæsieram, intelligebam: imo etiam satisfaciebat mihi de omnibus creaturis salvandis, et salvatis, et de dæmonibus, et de damnatis, et de omnibus. Sed istud non possum manifestare aliquibus omnino verbis; supra enim naturam omnino est.

66 I premda sam potpuno razumjela da nas je Bog mogao drugačije spasiti da je htio, ipak nisam mogla spoznati da bi se s nama moglo bolje postupiti s obzirom na njegovu moć i dobrotu, niti da bi se to moglo bolje provesti u djelo. I otada ostajem tako zadovoljna i sigurna da, kada bih najpouzdanije znala da ću biti osuđena, ni na koji način ne bih mogla žalovati, niti bih manje radila, niti bih se manje trudila moliti i častiti Boga; toliko sam razumjela njegovu pravednost i ispravnost njegovih sudova. I ostavi u mojoj duši jedan mir, jedan spokoj i čvrstoću, kojima slične ne pamtim da sam ikada tako potpuno imala, i u tome trajno ostajem. Nakon što pak vidjeh Božju moć i njegovu volju i pravednost, bijah uzdignuta još više, i tada nisam vidjela ni moć ni volju Božju na onaj način kao prije. Nego vidjeh jednu postojanu stvarnost, meni tako neizrecivu da o njoj ne mogu ništa reći osim da bijaše svako dobro; i duša moja bijaše u posve neizrecivoj radosti; i ondje nisam vidjela ljubav, nego onu posve neizrecivu stvarnost; i izišla bijah iz onoga prijašnjeg stanja i bijah postavljena u ovo najveće neizrecivo stanje, te ne znam jesam li bila u tijelu ili izvan tijela; i sve ono što sam prije imala nije mi se činilo da su bila tako velika stanja. I ostavi mi mrtvljenje mana i sigurnost kreposti, kojima ljubim dobra i zla, dobročinstva i zlodjela, jer naime zbog toga ne osjećam nezadovoljstvo.

66 Et quamvis ego plene intelligerem, quod Deus aliter portuisset nos salvare, si voluisset, non tamen poteram cognoscere, quod nobis melius posset fieri cognita ejus potentia et bonitate, nec melius potuisset poni in 6re. Et extunc remaneo ita contenta et secura, quod si certissime me scirem esse damnandam, nulla ratione possem dolere, nec minus laborarem, nec minus studerem orare et honorare Deum; tantum intellexi justitiam ejus, et rectitudinem judiciorum ejus: et reliquit in anima mea unam pacem, unam quietem et soliditatem, cujus similem non recordor me habuisse ita plene, et in hac maneo continue. Postquam autem viderem potentiam Dei et voluntatem ejus et justitiam; fui elevata adhuc plus, et tunc non videbam, nec potentiam, nec voluntatem Dei illo modo sicut prius. Sed videbam unam rem stabilem, ita indicibilem mihi, quod de ea nihil possum dicere, nisi quod erat omne bonum: et anima mea erat in lætitia omnino inenarrabili: et non videbam ibi amorem, sed illam rem omnino inenarrabilem: et exiveram de illo statu priori, et eram posita in isto maximo statu inenarrabili, et nescio si eram in corpore, vel extra corpus: et omnia retro habita non videbantur mihi, quod fuerint tam magni status. Et reliquit mihi mortificationem vitiorum, et securitatem virtutum, quibus diligo bona et mala, benefacta et malefacta, quia videlicet non habeo inde displicentiam.

67 Ostavljena sam dakle u velikom miru i štovanju božanskih sudova, tako da kada ujutro ili navečer u svojoj molitvi kažem Bogu: „Po sudovima svojim oslobodi me, Gospodine”, ili „Po sudu svojem oslobodi me, Gospodine”, toliko se naslađujem i tako pouzdano to govorim kao kada kažem: „Po dolasku svojem oslobodi me, Gospodine; po rođenju svojem oslobodi me, Gospodine; po muci svojoj oslobodi me, Gospodine.” Ne spoznajem naime više Božju dobrotu u blaženom čovjeku ili svetom čovjeku, ili u mnogim dobrima i svetima, nego u jednom osuđeniku ili u mnoštvu osuđenika. Ali ta mi dubina nije bila pokazana nego jednom, i nikada ne zaboravljam sjećanje na nju niti njezinu radost. I kada bi po nemogućem nestalo sve ono što pripada vjeri, ipak mi ovdje ostaje sigurnost o Bogu i o njegovim sudovima i o pravednosti njegovih sudova. Ali o, kolika je ovdje dubina! Sve se ipak vraća na korist dobrih. Duša naime koja ima ovu spoznaju o božanskim sudovima i ovim dubinama, imat će plod od svega iz ove spoznaje Boga.b a Dodaje rukopis: Jednom nakon spomenutoga, ja se brat vratih iz Lombardije i upitah samu vjernicu Kristovu o jednom pitanju o kojem smo moj drug i ja raspravljali na povratku putem; i bijah tada rekao svome drugu da ću je upitati o tom pitanju, a sama vjernica Kristova odgovori mi govoreći ovako:b Nadodaje rukopis: Ovo spomenuto pitanje, koje je Bog tako čudesno objavio onoj vjernici Kristovoj, bijaše gotovo isto ono pitanje koje smo moj drug i ja imali i o kojem smo raspravljali putem na povratku iz Lombardije, kao što je rečeno.

Druge utjehe Anđeline i viđenja.

Jednom se u korizmi činilo da sam veoma suha i bez pobožnosti, i moljah Boga da mi on dade od sebe, jer bijah suha od svakoga dobra; i tada se otvoriše oči duše i vidjeh Ljubav koja je dolazila prema meni, i vidjeh početak, ali ne vidjeh kraj, nego samo njezino trajanje. I ne umijem izreći nikakvu sličnost boje. I odmah, kada Ljubav dođe k meni, vidjeh očima duše otvoreno sve to, više nego što se tjelesnim očima išta može vidjeti, i postade ljubav prema meni kao slika jednoga srpa. Ne valja pak razumjeti da je to bila neka mjerljiva količinska sličnost, nego bijaše kao slika srpa, jer se u početku, kada se ljubav predstavila, potom povukla, ne dajući se onoliko koliko je dala da se o njoj spozna. I tada odmah bijah ispunjena ljubavlju i neprocjenjivom sitošću, koja me, premda me zasićivala, ipak rađala u meni najvećom glađu, toliko neprocjenjivom da su se tada svi udovi razdvajali, tako da je duša čeznula i željela prispjeti k ostatku. I nisam htjela ni vidjeti, ni čuti, ni osjetiti ikoje stvorenje, i nisam govorila. Nego je moja duša govorila iznutra vičući da ljubav ne učini da ona vene od tolike ljubavi, jer sam život smatrala smrću. I za to je zazivala najprije blaženu Djevicu, a potom je zazivala i zaklinjala sve apostole da pođu s njom, i pokleknu, i jave Svevišnjemu da ne učini ili ne dopusti da ona više trpi ovu smrt, nego da prispije k onome koga je osjećala; i slično je molila blaženoga Franju, i evanđeliste je zaklinjala i vikala k njima na sličan način.

67 Relicta igitur sum in magna pace, et veneratione judiciorum divinorum, ita quod quando mane vel de sero in oratione mea dico Deo: Per judicia tua libera me Domine, vel per judicium tuum libera me Domine; tantum delector, et ita confidenter dico, sicut quando dico. Per adventum tuum libera me Domine; per nativitatem tuam libera me Domine: per tuam passionem libera me Domine. Non enim magis cognosco bonitatem Dei in viro beato, vel sancto viro, vel multis bonis et sanctis quam in uno damnato, vel multitudine damnatorum. Sed hoc profundum non fuit mihi demonstratum, nisi semel, et numquam obliviscor illius memoriam, nec illius lætitiam. Et si omnia, quæ sunt fidei, per impossibile deficerent; hic tamen remanet mihi certitudo de Deo, et de suis judiciis, et de justitia suorum judiciorum. Sed o quanta profunditas est hic! totum tamen redit in utilitatem bonorum. Anima enim, quæ istam cognitionem de divinis judiciis, et istis profundis habet, de omnibus habebit fructum ex ista cognitione Dei.b a Addit ms. Quadam vice post prædicta, ego frater reversus fui de Lombardia, et quæsivi ab ipsa fideli Christi, de una quæstione, quam ego et socius meus tractaveramus, reversione per viam: et dixeram tunc socio meo me requisiturum ab ea de ipsa questione, et ipsa fidelis Christi respondit mihi ita dicens:b Subdit ms. Ista quæstio prædicta, quam Deus tam miraculose revelavit illi fideli Christi, erat quasi ipsa cadem quæstio, quam ego et socius meus habuer mus et tractaveramus per viam in reversione de Lombardia. ut dictum est.

Aliæ consolationes Angelæ, et visiones.

Quadam vice in quadragesima videbatur, quod essem multum sicca, et sine devotione, et orabam Deum, quod ipse daret mihi de se, pro eo quod ego eram sicca de omni bono: et tunc fuerunt aperti oculi animæ, et videbam Amorem, qui veniebat versus me, et videbam principium, sed non videbam finem. nisi solum continuationem ejus. Et nescio dicere aliquam similitudinem coloris. Et statim, quando pervenit Amor ad me, videbam oculis animæ aperte hac omnia, plus quam cum oculis corporis aliquid possit videri, et factus est amor versus me, sicut unius falcis similitudo. Nec est intelligendum, quod fuerit aliqua similitudo quantitativa mensurabilis, sed erat sicut similitudo falcis, quia in principio, quando amor se præsentavit, post retraxit se, non conferens se, quantum se fecit intelligi. Et tunc statim repleta fui amore, et satietate inæstimabili, quæ quamvis me satiaret, tamen generabat in me maximam famem, tantum inæstimabilem, quod omnia membra tunc disjungebantur, ita quod anima languebat, et desiderabat pervenire ad residuum. Et nolebam, nec videre, nec audire, nec sentire aliquam creaturam, et ego non loquebar. Sed anima mea loquebatur intus clamans, quod amor non faceret eam tanto amore languere, quia vitam æstimabam mortem. Et ad hoc invocabat B. Virginem primo, et post invocabat, et obsecrabat omnes Apostolos, quod irent cum ea, et genuflecterent, et nuntiarent Altissimo, quod non faceret seu non permitteret eam amplius pati istam mortem, sed quod perveniret ad eum quem sentiebat: et similiter rogabat B. Franciscum, et Evangelistas obsecrabat, et clamabat ad eos similiter.

69 I dok sam zbog približavanja vjerovala da sam sva ljubav, zbog ljubavi koju sam osjećala, govorila sam: „Mnogi su koji vjeruju da stoje u ljubavi, a stoje u mržnji, i mnogi obratno, koji vjeruju da stoje u mržnji, a u ljubavi su.” Moja je pak duša tražila da to vidi najpouzdanije, i Bog mi dade da to osjetim očito tako da sam tada ostala sva zadovoljna. Ispunjena sam pak tom ljubavlju tako da ne vjerujem da mogu biti bez te ljubavi ubuduće, i ne mogu vjerovati nijednom stvorenju koje bi reklo drugačije, pa i kad bi mi anđeo rekao drugačije, ne bih vjerovala, nego bih odgovorila: „Ti si onaj koji je pao s neba.”

69 Et dum ex appropinquatione me totam crederem esse amorem, propter amorem quem sentiebam, dicebam: Multi sunt qui credunt stare in amore, et stant in odio, et multi e converso, qui credunt stare in odio, et sunt in amore. Anima autem mea quærebat hoc videre certissime, et Deus dedit hoc mihi sentire manifeste sic quod ego remansi tunc tota contenta. Repleta autem sum illo amore sic, quod non credo, quod possum carere illo amore de cetero, et non possum credere alicui creaturæ aliud dicenti, et si Angelus aliud diceret mihi, ego non crederem, sed responderem: Tu es ille qui cecidisti de cælo.

70 I vidjeh u sebi dva dijela, kao da je u meni bila načinjena jedna cesta, i s jedne strane vidjeh ljubav i svako dobro, koje bijaše od Boga, a ne od mene, a s druge strane vidjeh sebe suhu i da od mene nije bilo nikakva dobra; i po tome vidjeh da nisam ja bila ta koja je ljubila, koliko god sebe vidjela u ljubavi, nego je to bilo jedino od Boga; i nakon toga se ljubav ponovno sjedinila i tada je udijelila veću ljubav, i žarču nego prije, i bijah obuzeta željom da pođem k toj ljubavi. A između spomenute ljubavi, koja je tako velika da tada nisam mogla znati da može postojati veća ljubav, osim onda kada je nadošla ona druga smrtna ljubav: stoga između čiste ljubavi i one druge smrtne i najvećeg žara postoji neka sredina o kojoj ne mogu ništa pripovijedati, jer je tolike dubine i tolike radosti i tolikog veselja da se ne može ispripovijedati. I tada ne bih htjela čuti ništa drugo o muci, niti bih čak htjela da mi se spomene Bog: jer tada, kada mi ga se spomene, osjećam ga s tolikom nasladom da me čežnja muči od ljubavi, i sve drugo što je manje od njega meni je zapreka. I ništa mi se ne čini ono što se govori o evanđelju, ni o Kristovu životu, ni o ikojem Božjem govoru, jer veće i neusporedive stvari vidim u Bogu; i nakon što ostanem od te ljubavi, ostajem sva zadovoljna, sva anđeoska, tako da ljubim žabe i krastače, pa čak i demone, i što god vidim da se događa, pa i sam grijeh, kada vidim da ga drugi čine, nije mi mrsko, vjerujući da Bog pravedno dopušta da se to događa. I kada sam u tom stanju, kad bi me pas pojeo, ne bih marila, niti bi mi se činilo da trpim ikakvu bol. Niti tada ima, niti može biti sjećanja, niti bolne uspomene na Kristovu muku, niti u tom stanju ima suza.

70 Et videbam in me duas partes, sicut si facta fuisset in me una strata, et ex una parte videbam amorem, et omne bonum, quod erat a Deo, et non a me, et in alia parte videbam me siccam, et quod a me non erat aliquod bonum, et per hoc videbam, quod non eram ego quæ amabam quantumcumque viderem me in amore: sed illud erat solummodo a Deo: et post istud se readunavit amor, et tunc majorem contulit amorem, et magis ardentem, quam prius, et erat mihi desiderium eundi ad istum amorem. Et inter prædictum amorem qui est ita magnus, quod non potui tunc scire, quod major amor possit esse, nisi tunc quando supervenit ille alius mortalis amor. Unde inter purum amorem et alium mortalem et maximum ardorem, est quoddam medium, de quo nihil possum narrare: quia est tentæ profunditatis et tantæ lætitiæ tantique gaudii, quod narrari non potest. Et tunc nollem aliquid aliud audire de passione, nec etiam vellem, quod nominaretur mihi Deus: quia tunc, quando nominatur mihi, sentio eum cum tanta delectatione, quod languore crucior præ amore: et omne aliud, quod minus est illo, est impedimentum mihi. Et nihil videtur mihi, quod dicatur de Evangelio, nec de vita Christi, nec de aliqua locutione Dei, quia majora et incomparabilia video in Deo: et postquam remaneo maneo ab illo amore, remaneo tota contenta, tota Angelica, quod diligo bottas et bufones et etiam dæmones, et quidquid video fieri, etiam ipsum peccatum, quando video ab aliis fieri, non displicet mihi, credens, quod Deus juste permittat fieri. Et quando sum in illo statu, si comederet me canis, non curarem, et etiam non videretur mihi, quod paterer aliquem dolorem. Nec tunc est, nec esse potest recordatio, nec memoria dolorosa de passione Christi, nec sunt in isto statu lacrymæ.

71 I ovo je stanje veće nego stajati podno križa u neprestanom sjećanju, kao što je stajao blaženi Franjo, premda duša često vidi jedan i drugi stupanj, i želi vidjeti ono tijelo koje je za nas umrlo i prispjeti k njemu, i tada je s najvećom radošću ljubav bez boli muke. Jednom se ipak zajedno s tom ljubavlju sjedinilo sjećanje na neprocjenjivu cijenu, naime predragocjenu krv, po kojoj je svijetu dano oproštenje, i čudila sam se kako su mogli stajati zajedno, ali ondje ipak nije bilo boli muke. Muka je pak put i pouka kako trebam činiti.

71 Etiste status est major quam stare ad pedem crucis per continuam recordationem, sicut stefit B. Franciscus, quamvis anima frequenter unum et alium gradum videat, et desideret illam carnem pro nobis mortuam videre, et ad eam pervenire, et est tunc cum lætitia maxima amor sine dolore passionis. Una tamen vice simul cum isto amore se adunavit recordatio inæstimabilis pretii, scilicet, pretiosi sanguinis, per quem data est indulgentia mundo, et mirata sum, quomodo simul potuerint stare, ibi tamen non erat dolor passionis. Passio autem est via et documentum, qualiter debeam facere.

72 Jednom bi uzdignuta duša moja i vidjeh Boga u tolikoj jasnoći u kolikoj ga nikada nisam vidjela, niti na onaj najpotpuniji način, i ondje nisam vidjela ljubav, i ja sam izgubila onu ljubav koju sam prije nosila, te sam postala ne-ljubav. A nakon toga vidjeh ga u jednoj tami, i to zato u tami jer je veće dobro negoli se može pomisliti ili razumjeti, i sve što se može pomisliti ili razumjeti ne dopire do njega. I tada bi duši dana najpouzdanija vjera, jedna sigurna i najčvršća nada, jedna trajna sigurnost o Bogu, tako da je uklonila svaki strah. I u tom dobru, koje se tako vidi u tami, sabrah se sva, i postadoh tako sigurna u Boga da nikada ne mogu posumnjati u njega, a da Boga nemam najpouzdanije; i u tom najdjelotvornijem dobru, koje se vidi u tami, sva je sada moja nada sabrana i sigurna. Često dakle vidim Boga na taj način i u tom dobru, koje se ne može izvanjski ispripovijedati, niti čak srcem pomisliti. U tom, kažem, najpouzdanijem i skrivenom dobru, koje razumijem s tolikom tamom, imam svu svoju nadu, i gledajući, što god želim imati, sve imam; što god želim znati, sve znam, i ondje vidim svako dobro. Niti duša gledajući može pomisliti na odlazak toga dobra, ili na odlazak od toga dobra, niti da bi ubuduće trebala otići, nego se neizrecivo naslađuje u tom svakom dobru, i duša ne vidi baš ništa što bi se moglo ustima ispripovijedati, niti čak srcem shvatiti, i ništa ne vidi, a vidi sasvim sve; i budući da je to dobro s tamom, utoliko je najpouzdanije i više nadilazi sve, ukoliko se više vidi u tami, i najskrovitije je. I poslije vidim s tamom ono što nadilazi svako dobro i sve, a sve je drugo tama, i sve što se može pomisliti manje je od toga dobra.

72 Quadam vice fuit elevata anima mea et videbam Deum in tanta claritate, quod numquam ipsum videram in tanta, nec illo modo plenissimo, et non videbam ibi àmorem, et ego perdidi illum amorem, quem prius portabam, et facta sum non amor. Et post istud vidi eum in una tenebra, et ideo in tenebra, quia est majus bonum quod nec possit cogitari nec intelligi, et omne quod potest cogitari vel intelligi, non attingit ad illud. Et tunc data fuit animæ fides certissima, una spes secura et firmissima, una securitas de Deo continua, ita quod abstulit omnem timorem. Et in illo bono, quod videtur ita in tenebra, recollegi me totam, et effecta sum ita secura de Deo, quod numquam possum dubitare de eo, quin Deum habeam certissime: et in illo bono efficacissimo, quod videtur in tenebra, est modo spes mea tota recollecta et secura. Frequenter igitur video Deum illo modo, et in illo bono, quod narrari exterius non potest, nec etiam cogitari corde. In illo, inquam, bono certissimo et incluso, quod intelligo cum tanta tenebra habeo totam spem meam, et in videndo, quidquid volo habere, totum habeo; quidquid volo scire, totum scio, et video ibi omne bonum. Nec anima in videndo potest cogitare de discessu illius boni, vel de discessu ab illo bono, nec quod debeat de cetero discedere, sed delectatur ineffabiliter in illo omni bono, et nihil videt omnino anima, quod narrari possit ore, nec etiam concipi corde, et nihil videt, et videt omnio omnia: et quia illud bonum est cum tenebra, ideo magis certissimum, et magis superans omnia, quanto magis videtur in tenebra, et est secretissimum. Et postea video cum tenebra, quod superat omne bonum et omnia, et omne aliud est tenebra, et omne quod cogitari potest est minus illo bono.

73 A i ono kada duša vidi božansku moć, i kada vidi božansku mudrost, i također ono kada vidi božansku volju, što sam čudesno i neizrecivo drugdje vidjela, manje je od toga najpouzdanijeg dobra. Ono dobro naime koje vidim jest cjelina, a sve ono drugo jest dio, i kada se vidi ono drugo, premda je neizrecivo, donosi ipak veliku radost koja se prelijeva u tijelo. Ali na ovaj način, kada se Bog vidi u tami, ne donosi smiješak na usta, ni žar, ni pobožnost u srce, ni gorljivu ljubav: jer tijelo ne drhti, niti se miče, niti se tako mijenja kao što se obično događa u drugima; tijelo naime ništa ne vidi, nego duša vidi, a tijelo miruje i spava, i jezik se oduzme, jer tada ne može ništa govoriti.

73 Et etiam illud, quando anima videt divinam potentiam, et quando videt divinam sapientiam, et etiam id quando videt divinam voluntatem, quæ mirabiliter et inenarrabiliter alias vidi, est minus illo bono certissimo. Illud enim bonum, quod video est totum, illa vero omnia alia sunt pars, et quando videntur illa alia, quamvis sint inenarrabilia, apportant tamen magnam lætitiam redundantem in corpus. Sed isto modo quando videtur Deus in tenebra, non apportat risum in ore, nec fervorem, nec devotionem in corde, nec ferventem amorem: quia corpus non tremit, nec movetur, nec sic alteratur, sicut consuevit fieri in aliis: corpus enim nihil videt, sed anima videt, et corpus quiescit, et dormit, et truncatur lingua, quia tunc nihil potest loqui.

74 I sva prijateljstva koja mi je Bog pokazao, mnoga i neizreciva, i sve slatke riječi koje mi je dao, i sve drugo dano i učinjeno utoliko su manji od onoga dobra koje vidim s tolikom tamom da svoju nadu ne polažem u njih: štoviše, kada bi bilo moguće da sve to nije istinito, ipak ni na koji način ne bi umanjilo moju nadu, niti bi se umanjila moja najsigurnija nada, koja je pouzdana u ono svako dobro koje vidim s tolikom tamom.

74 Et omnes amicitias quas Deus ostendit mihi multas et inenarrabiles, et omnia verba dulcia ab eo mihi data, et omnia alia data et facta in tantum sunt minus illo bono, quod video cum tanta tenebra, quod non pono spem meam in illis: imo si possibile esset, quod essent omnia non vera, nullo tamen modo minuerent spem meam, nec minueretur spes mea securissima, quæ est certa illo omni bono, quod video cum tanta tenebra.

75 Na ovaj pak spomenuti najviši i posve neizrecivi način gledanja Boga s tolikom tamom i nadčudesnom milošću viđenja, moj je um bio uzdignut samo tri puta, premda sam mnogo i bezbroj puta vidjela to svako dobro uvijek s tamom, ali ne na spomenuti najviši način s tolikom tamom. I katkad mi se s jedne strane tijelo raspada od bolesti, a s druge me strane svijet sa svojim trnjem i gorčinama odbacuje; i s treće me strane demoni s velikom mukom pogađaju i gotovo neprestanim progonom uznemiruju, imajući vlast nada mnom: zato što je Bog predao u njihove ruke moju dušu i tijelo da ih muče, tako da mi se čini da ih vidim gotovo tjelesno protiv sebe. S druge me pak strane Bog privlači k sebi onim dobrom koje vidim u tami.

75 Ad istum autem prædictum modum altissimum et omnino ineffabilem videndi Deum cum tanta tenebra et supermirabili gratia visionis, est mens mea tantum tribus vicibus elevata, quamvis multis et innumeris vicibus viderim istud omne bonum semper cum tenebra, sed non prædicto altissimo modo cum tanta tenebra. Et quandoque ex una parte infirmitatibus corpus meum dissipatur, et ex alia parte mundus cum suis spinis et amaritudinibus me expellit; et ex alia parte dæmones cum multa molestia me affligunt, et quasi cum continua persecutione me infestant, habentes potestatem in me: eo quod Deus ad affligendum posuerit in manibus eorum animam meam et corpus, ita quod videtur mihi, quod videam eos quasi corporaliter contra me. Ex alia vero parte Deus trahit me ad se illo bono, quod video in tenebra.

76 Vidim naime Presveto Trojstvo u tami, i u samom Trojstvu, koje vidim u tolikoj tami, čini mi se da stojim i boravim u njegovoj sredini; i to me privlači više nego ikoja druga stvar koju sam dosad imala, ili ikoje dobro koje sam vidjela; tako da se ovo ne može usporediti s onima. I što god kažem o tome, čini mi se da ne kažem ništa; štoviše, čini mi se da govoreći nešto proklinjem, i moje mi se govorenje čini huljenjem: toliko ono dobro nadilazi sve moje riječi. I kada vidim to dobro, ne sjećam se tada, dok sam u njemu, Kristova čovještva, ni Bogočovjeka, ni ikoje stvari koja ima oblik, a ipak tada sve vidim, i ništa ne vidim.

76 Video enim sanctam Trinitatem in tenebra, et in ipsa Trinitate, quam video in tanta tenebra, videtur mihi, quod ego stem, et maneam in ejus medio: et illud trahit me plus, quam alia res aliqua, quam hactenus habuerim, vel aliquod bonum, quod viderim; ita quod istius non est comparatio ad illa. Et quidquid dico de hoc videtur mihi, quod nihil dicam; imo videtur mihi, quod aliquid dicendo maledicam, et meum dicere videtur mihi blasphemare: tantum excedit illud bonum omnia verba mea. Cum etiam videam illud bonum, non recordor tunc, quando sum in illo, de Christi humanitate, nec de Deo homine, nec de aliqua re, quæ formam habeat, et tamen omnia tunc video, et nihil video.

77 U odvajanju pak od onoga već rečenog dobra vidim Bogočovjeka, i on privlači dušu s tolikom blagošću da katkad kaže: „Ti si ja, i ja sam ti.” I vidim one oči, i ono tvoje blago lice, kako grli i privlači moju dušu neizmjernom bliskošću. A ono što proizlazi iz onih očiju i iz onoga lica jest ono dobro za koje rekoh da ga vidim u onoj tami, koje izvire i dolazi iznutra, i to je ono što me toliko naslađuje da se ne može ispripovijedati. I stojeći u tom Bogočovjeku duša je živa, i u tom Bogočovjeku stojim mnogo, više nego u onome s tamom. Ono pak dobro iz tame privlači dušu mnogo više nego ono iz Bogočovjeka, bez usporedbe. Ali u ovome od Bogočovjeka stojim gotovo neprestano, i tako neprestano da mi je jednom bila dana sigurnost o Bogu da nema ničega posredničkog između mene i njega; i otada nije bilo dana ni noći u kojoj nisam trajno imala ovu radost zbog čovještva. I imam želju pjevati i hvaliti Boga, i govorim ovo: „Hvalim te, ljubljeni Bože: na tvome križu imam načinjenu svoju postelju.” I za uzglavlje ili za perinu našla sam siromaštvo, a na drugoj strani postelje za počinak našla sam bol s prezirom: na spomenutoj je postelji naime on bio rođen, živio i umro; i ovu ljubav ovoga društva, naime siromaštva, boli i prezira, Bog je Otac toliko ljubio da ju je Bog dao svome Sinu, a Sin je na ovoj postelji trajno htio ležati, i uvijek je ljubio Oca i bio s njime u skladu. I na ovoj sam postelji ja počinula i počivam; to je naime moja postelja, i na ovoj se postelji nadam umrijeti, i po ovoj se postelji vjerujem spasiti. A radost koju očekujem od onih ruku i nogu ne može se ispripovijedati; kada ga naime vidim, nikada ne bih htjela otići, nego još više pristupiti, stoga je moje življenje umiranje. A kada se njega sjetim, ne mogu govoriti, jer se jezik oduzme; a kada odem od toga, svijet i ono što nalazim sile me da još više želim spomenuto. I zato mi je moja želja zbog čežnje iščekivanja smrtna kazna. U ovim pak viđenjima i utjehama moja se duša veoma često uzdiže i biva utješena od najslađega Boga, kojemu je slava i čast u vijeke vjekova. Amen.

77 In separatione vero ab illo bono jam dicto video Deum hominem, et trahit animam cum tanta mansuetudine, ut dicat aliquando: Tu es ego, et ego sum tu. Et video illos oculos, et illam faciem tuam placabilem, ut amplexetur et attrahat animam meam cum immensa arctitudine. Et illud, quod resultat de illis oculis, et de illa facie, est illud bonum, quod dixi, quod ego video in illa tenebra, quod emanat, et venit de intus, et illud est, quod tantum me delectat in tantum quod narrari non potest. Et in isto Deo homine stando anima est viva, et in isto Deo homine sto multum, plus quam in illo cum tenebra. Illud autem bonum de tenebra trahit animam multo plus quam illud de Deo homine sine comperatione. Sed in isto de Deo homine sto quasi continue, et sic continue quod quadam vice fuit mihi data securitas de Deo, quod nihil erat medium inter me et ipsum: et ex tunc non fuit dies, nec nox, in qua non habuerim continue hanc lætitiam de humanitate. Et habeo desiderium cantandi et laudandi Deum, et dico ista: Laudo te Deum dilectum: in tua cruce habeo lectum meum factum. Et pro capitali vel pro plumario inveni paupertatem, et in alia parte lecti ad pausandum inveni dolorem cum despectione: in prædicto enim lecto ipse fuit natus, conversatus, et mortuus; et istum amorem istius societatis, scilicet, paupertatis, doloris, et despectus Deus Pater tantum amavit, quod Deus eam Filio suo dedit, et Filius in isto lecto continue voluit jacere, et semper amavit et concordavit cum Patre. Et in isto lecto ego requievi etquiesco; estenim lectus meus, et in isto lecto spero mori, et per istum lectum credo salvari. Et lætitia quam expecto de illis manibus et pedibus, non potest narrari, quando enim ipsum video, numquam vellem discedere, sed amplius accedere, ideo meum vivere est mori. Et quando de eo recordor, non possum loqui, truncatur enim lingua; et quando discedo ab isto, mundus et illa quæ invenio, compellunt prædicta desiderare magis. Et ideo desiderium desiderium mêum propter languorem expectationis est mihi poena mortalis. In his autem visionibus et consolationibus anima mea sæpissime levatur et consolatur a Deo dulcissimo cui est gloria et honor in sæcula sæculorum, Amen.

78 Zatim sam poslije bila uzdignuta u duhu i našla sam se sva unutra u Bogu, na drugi način nego što sam ikada bila navikla, i činilo mi se da sam u sredini Trojstva, na viši i veći način nego što sam bila navikla, zato što sam primala veća dobra nego obično, i jer sam bila u samim dobrima trajno, i puna radosti i milina i najvećih i neizrecivih naslada, koje su posve iznad svega što sam ikada iskusila. U duši su se pak zbivala božanska djelovanja toliko neizreciva da ih nijedan svetac ni anđeo ne bi mogao ispripovijedati ili objasniti; i razumijem da za ta božanska djelovanja i za taj najdublji bezdan nijedan anđeo ni drugo stvorenje nije tako sposobno da bi ga moglo shvatiti. I čini mi se da je ono što govorim proklinjanje ili huljenje, i izvučena sam iz svega što sam prije imala, u čemu sam se običavala naslađivati, naime iz života, iz Kristova čovještva i iz onoga razmatranja onoga najdubljeg društva koje je Bog toliko ljubio od vječnosti, koje je dao i svome Sinu, u čemu sam se i ja običavala naslađivati, naime u siromaštvu, u boli, u preziru Sina Boga živoga običavao je biti moj počinak i moja postelja. I izvučena sam iz svakoga onog načina gledanja Boga u tami, što me toliko običavalo naslađivati. I izvučena sam iz svakoga onog prijašnjeg stanja s tolikim pomazanjem i usnućem da ni na koji način nisam mogla opaziti, osim što se sada sjećam da to nemam.

78 Consequenter postea elevata sum in spiritu, et inveni me totam intus in Deo, modo alio quam numquam consueverim, et videbatur mihi, quod eram in medio Trinitatis, altiori et majori modo quam consueverim, eo quod recipiebam majora bona solito, et quia eram in ipsis bonis continue, et plena lætitiis et deliciis et delectamentis maximis et inenarrabilibus, quæ omnino sunt supra omnia, quæ unquam experta fui. Fiebant autem in anima operationes divinæ tantum ineffabiles, quod nullus Sanctus nec Angelus posset narrare vel explicare: et intelligo, quod illas operationes divinas, et illam profundissimam abyssum nullus Angelus, nec alia creatura est ita capax, quod possit eam comprehendere. Et videtur mihi quod illud, quod dico sit maledicere vel blasphemare, et sum extracta de omnibus, quæ prius habueram, in quibus consueveram delectari, scilicet, de vita, de humanitate Christi et de illa consideratione illius profundissimæ societatis, quam tantum Deus dilexit ab æterno, quam dedit etiam Filio suo, in quibus etiam ego consueveram delectari, videlicet in paupertate, in dolore, in despectu fliii Dei vivi consuevit esse repausatio mea et meus lectus. Et sum extracta de omni illo modo videndi Deum in tenebra, quæ me tantum consuevit delectare. Et sum extracta de omni illo statu priori cum tanta unctione et dormitione, quod nullo modo percipere potui, nisi quod modo recordor, quod non habeo illa.

79 I u onim neizrecivim dobrima i u spomenutim božanskim djelovanjima, koja se zbivaju u mojoj duši, Bog se najprije predstavlja u duši, čineći neizreciva božanska djelovanja; a poslije se dosljedno očituje, otvarajući se duši i darujući joj još veća dobra s još većom sigurnošću i neizrecivom jasnoćom. A predstavlja se najprije duši na dva načina. Na jedan način predstavlja se najnutarnjije u mojoj duši, i tada ga razumijem prisutnim, i razumijem kako je prisutan u svakoj naravi ili u svakoj stvari koja ima bitak, u demonu, u dobrom anđelu, u paklu, u raju, u preljubu, u ubojstvu, i u svakom dobrom djelu, i u svakoj stvari koja na bilo koji način ima bitak, kako u lijepoj tako i u ružnoj. Stoga, kada sam u toj istini, ne naslađujem se manje Bogom gledajući ili razumijevajući jednoga dobrog anđela ili jedno dobro djelo negoli jedno zlo; i na taj se način veoma ustrajno predstavlja u mojoj duši; a to predstavljanje ili očitovanje jest prosvjetljenje s velikom istinom i s božanskom milošću, tako da kada duša to vidi, ne može ni u čemu uvrijediti Boga; i to prosvjetljenje donosi u dušu mnoga božanska dobra, i već tada, razumijevajući da je Bog prisutan, veoma se ponizuje i prima postid zbog svojih grijeha, i ovdje duša prima veliku ozbiljnost mudrosti, i veliku božansku utjehu, i veliku radost.

79 Et in illis bonis ineffabilibus, et in operationibus divinis prædictis, quæ fiunt in anima mea, Deus se prius præsentat in anima, faciens operationes divinas ineffabiles; et postea consequenter se manifestat, aperiendo se animæ, et donando adhuc ei majora dona cum majori adhuc certitudine et claritate ineffabili. Et præsentat se prius animæ duobus modis. Uno modo præsentatur intime in anima mea, et tunc intelligo eum præsentem, et intelligo quomodo est præsens in omni natura vel in omni re habente esse, in dæmone, in Angelo bono, in inferno, in paradiso, in adulterio, in homicidio, et in omni bono opere, et in omni re habente aliquo modo esse, tam in pulcra quam in turpi. Unde quando sum in ista veritate non minus delector de Deo videndo, vel intelligendo unum Angelum bonum vel unum bonum opus, quam unum malum: et isto modo præsentatur multum assidue in anima mea: et hoc præsentare vel præsentatio est illuminatio cum magna veritate et cum divina gratia, ita quod quando anima istud videt, non potest offendere in aliquo: et hæc illuminatio apportat in anima multa bona divina, et jam tunc intelligens Deum esse præsentem, valde humiliatur, et recipit confusionem de peccatis suis, et recipit hic anima magnam gravitatem sapientiæ, et magnam consolationem divinam, et magnam lætitiam.

80 Na drugi se način predstavlja posebnije, i na veoma različit način od spomenutoga, i daje drugu radost od spomenute, i sabire cijelu dušu u sebe, i čini u duši mnoga božanska djelovanja s mnogo većom milošću i s neizrecivim bezdanom naslada i prosvjetljenja, tako da je samo to predstavljanje Boga bez drugih darova ono dobro koje sveci imaju u vječnom životu. Od darova pak koje sveci imaju u onom vječnom životu, neki sveci imaju više, neki manje. Premda te darove ne mogu izreći, štoviše moje je govorenje više pustošenje i huljenje nego kazivanje nečega, kažem ipak da su u njima proširenja duše kojima duša postaje sposobnija za primanje i posjedovanje Boga; i odmah, čim se Bog predstavi duši, dosljedno se očituje, otvarajući se duši, te proširuje dušu i daruje joj darove i slatkoće kakve nikada nije iskusila, s mnogo većom dubinom negoli je spomenuto. I tada je duša izvučena iz svake tame, i duši biva dana veća spoznaja Boga nego što razumijem da može biti, i biva s tolikom jasnoćom i s tolikom slatkoćom i sigurnošću i s tolikim bezdanom da nema srca koje bi do toga moglo doprijeti. Stoga se ni moje srce poslije ne može vratiti na razumijevanje nečega o tome, niti čak na razmišljanje o tome, osim jedino onoga što Bog daruje duši, da bude uzdignuta u ono k čemu se srce nikada ubuduće ne može ni u čemu protegnuti. I zato ne može baš ništa reći o tome, niti se može naći ikoja riječ koja bi to izrekla ili izgovorila, niti se ikoja misao niti ikoji razum može protegnuti do toga: toliko sve nadilazi, tako i na takav način da se Bog ničim što se kaže niti pomisli ne može pohvaliti.

80 Alio modo præsentatur magis specialiter, et valde diverso modo a prædicto, et dat aliam lætitiam a prædicta, et recolligit totam animam in se, et facit in anima multas operationes divinas cum valde majori gratia, et cum inenarrabili abysso delectationum et illustrationum, ita quod solum illud præsentare Dei sine aliis donis, est illud bonum, quod Sancti habent in vita æterna. De donis vero, quæ Sancti habent in illa vita æterna, aliqui Sancti habent plura, aliqui pauciora. Quæ dona quamvis non valeam dicere, imo meum dicere plus est devastare et blasphemare, quam aliquid dicere, dico tamen, quod in eis sunt dilatationes animæ, quibus anima fit magis capax ad capiendum, et habendum de Deo: et statim, cum Deus se præsentat animæ, consequenter manifestat se, aperiendo se animæ, et dilatat animam, et donat ei dona, et dulcedines, quas numquam fuit experta, cum valde majori profunditate, quam prædictum sit. Et est extracta tunc anima de omni tenebra, et fit animæ major cognitio Dei, quam intelligam posse fieri, et fit cum tanta claritate et cum tanta dulcedine, et certitudine, et cum tanta abysso, quod non est cor quod ad id possit attingere. Unde nec cor meum potest post redire ad aliquid de illo intelligendum, nec etiam de illo aliquid cogitandum, nisi solummodo, quod a Deo donatur animæ, quod levatur in id, quod numquam cor potest se de cetero extendere in aliquo ad illud. Et ideo non potest aliquid dicere omnino de illo, nec aliquod verbum reperiri potest, quod illud dicat vel sonet, nec etiam cogitatio, nec intellectus aliquis potest se extendere ad illa: tantum superant omnia, sic et taliter, quod Deus per aliquid, quod dicatur, nec cogitetur, commendari non potest.

81 Sveto je pak pismo tako uzvišeno da na cijelom svijetu nema tako mudra čovjeka, čak i ako ima mudrosti koliko može imati u ovom stanju, koji bi ga mogao tako potpuno razumjeti a da njegov razum ne bude njime nadvladan, i ipak nešto muca. Ali o onim neizrecivim božanskim djelovanjima onoga Božjeg očitovanja, koja jesu i zbivaju se u duši, čovjek ne može baš ništa govoriti ni mucati. A budući da se moja duša često uzdiže u božanske tajne, zato razumijem ono po čemu je Sveto i božansko pismo lako i teško, i ono po čemu se čini da govori i proturječi; i ono po čemu netko nema nikakve koristi od njega; jer oni koji ga ne obdržavaju bivaju po njemu osuđeni, i u njima se ispunja ono po čemu se drugi, koji ga obdržavaju, po njemu spašavaju. I stojim iznad svega toga spoznajući to, i zato, vraćajući se iz Božjih tajni, sigurno govorim neke riječce koje su izvan onih neizrecivih božanskih djelovanja, ni na koji im se način ne približavajući, štoviše moje govorenje o njima i moje kazivanje jest pustošenje, stoga i kažem da hulim. Kada bi naime sve božanske utjehe, i sve duhovne radosti, i sve božanske naslade koje su ikada bile na ovom svijetu, i ne samo koje su bile, nego i kad bi svi sveci koji su bili od početka svijeta sve dosad ustrajno imali objašnjavati o Bogu, i kad bi se sve svjetovne naslade, dobre ili zle, koje su ikada bile, pretvorile u dobre i duhovne naslade, i trajale mi dok se ne bi usavršile i privele me k onom neizrecivom dobru onoga božanskog očitovanja; ipak za sve spomenuto ne bih dala, niti bih zamijenila nasladu koju imam od onoga neizrecivog Božjeg očitovanja ni za toliko koliko traje podizanje ili zatvaranje očiju. I to ti govorim kako bih nekako na taj način mogla staviti u tvoje srce da još uvijek ono neizrecivo dobro koje imam u beskraj nadilazi sve spomenuto. I nemam to samo za jedno otvaranje ili zatvaranje očiju, štoviše imam to često kroz dobar razmak vremena; i mnogo puta na taj način, ali veoma djelotvorno. Na drugi pak način, ali ne tako djelotvorno, imam to gotovo neprestano.

81 Scriptura tamen divina est ita alta, quod non est homo ita sapiens in toto mundo, etiam si habeat sapientiam quantum potest in isto statu, quod possit eam ita plene intelligere, quin superetur intellectus ejus ab ea, et tamen aliquid balbutit. Sed de illis operationibus divinis ineffabilibus illius manifestare Dei, quæ sunt, et fiunt in anima, nihil omnino loqui vel balbutire homo potest. Et quia anima mea sæpe levatur in secreta divina, ideo intelligo illud, quo sancta et divina scriptura facilis est et difficilis, et id quo videtur dicere et contra dicere; et illud quo nulam utilitatem habet aliquis de ea; quia non observantes damnantur ex ea, et adimpletur in eis illud, quo alii observantes salvantur in ea. Et sto desuper hæc cognoscens, et ideo rediens de secretis Dei, secure loquor aliqua verbula, quæ sunt de extra illas operationes divinas ineffabiles, nullo modo appropinquans eis, imo meum loqui de eis et meum dicere, est devastare, unde et dico me blasphemare. Si enim omnes consolationes divinæ, et omnes lætitiæ spirituales, et omnia delectamenta divina, quæ unquam in hoc mundo fuerunt, et non solum quæ fuerunt, sed etiam si omnes Sancti, qui fuerunt ab initio mundi usque modo, assidue habuissent explicare de Deo, et si omnia delectamenta mundana, bona vel mala, quæ unquam fuerunt, converterentur in bona delectamenta et spiritualia, et durarent mihi, usquequo perficerentur, et perducerent me ad illud inenarrabile bonum illius manifestationis divinæ; tamen pro omnibus prædictis ego non darem, seu non cambiarem delectationem, quam ego habeo de illo inenarrabili manifestare Dei, tantum quantum est levare vel claudere oculorum. Et hoc dico tibi, ut aliqualiter isto modo possim ponere in corde tuo, quod adhuc illud inenarrabile bonum, quod ego habeo, superat in infinitum omnia prædicta. Et non habeo solum per unum aperire vel claudere oculorum, imo habeo per bonum spatium sæpe; et multotiens illo modo, sed multum efficaciter. Alio autem modo, sed non ita efficaciter, habeo quasi continue.

82 I premda izvana mogu nekako i pomalo primati žalosti i radosti, ipak je unutra u mojoj duši odaja u koju ne ulazi nikakva radost ni žalost, niti naslada bilo koje kreposti, niti bilo koje stvari koja se može imenovati; nego u nju ulazi ono svako dobro. A u tom Božjem očitovanju (premda hulim tako imenujući Krista, jer ga ne mogu nijednom riječju savršeno imenovati) jest sva istina: i u njemu razumijem i imam svu istinu koja je na nebu i na zemlji i u paklu i u svakom stvorenju s tolikom istinom i s tolikom sigurnošću da ni na koji način, kad bi cijeli svijet govorio suprotno, ne bih mogla vjerovati drugačije, štoviše smatrala bih to tričarijama. Vidim naime onoga koji jest, bitak; i kako je on bitak svih stvorenja. I vidim kako me učinio sposobnom za razumijevanje spomenutoga na bolji način nego što sam bila dosad, kada sam gledala u onoj tami koja me toliko običavala naslađivati. I vidim sebe samu s Bogom svu čistu, svu posvećenu, svu istinitu, svu ispravnu, svu utvrđenu u sigurnosti, svu nebesku u njemu, i kada sam u tom stanju, ne sjećam se nijedne druge stvari. A katkad, kada sam bila u tom stanju, rekao mi je Bog: „Kćeri božanske mudrosti, hrame ljubljenoga, milino ljubljenoga i kćeri mira, u tebi počiva cijelo Trojstvo, sva istina, tako da ti držiš mene, a ja držim tebe.” Jedno je pak od djelovanja duše koje joj Bog daje to što s velikom sposobnošću i s velikom nasladom razumijem kako Bog dolazi u Sakramentu oltara s onim velikim i plemenitim društvom. Kada pak ostanem i budem izvan toga najvećeg stanja, vidim sebe svu kao grijeh, i poslušnu grijehu, krivu i nečistu, svu lažnu i zabludjelu; ali ostajem mirna, i ostaje u meni jedno božansko i trajno pomazanje, koje je vrhunac svih pomazanja što sam ih ikada imala u sve dane.

82 Et quamvis ego possim recipere tristitias et lætitias exterius aliqualiter et parum, intus tamen in anima mea est camera, in qua non ingreditur aliqua lætitia vel tristitia, nec delectatio alicujus omnino virtutis, vel alicujus rei quæ nominari possit; sed intrat in illam illud omne bonum. Et in illo manifestare Dei (quamvis ego blasphemem, sic Christum nominando, quia non possum ipsum aliquo verbo perfecte nominare) est tota veritas: et in eo intelligo et habeo totam veritatem, quæ est in cælo et in terra, et in inferno, et in omni creatura cum tanta veritate et cum tanta certitudine, quod nullo modo, si totus mundus diceret oppositum, possem aliud credere, imo facerem truffas. Video enim, qui est, esse; et quomodo est esse omnium creatorum. Et video, quomodo fecit me capacem ad intelligendum prædicta meliori modo modo, quam fuerim hactenus, quando videbam in illa tenebra, quæ me tantum consuevit delectare. Et video me solam cum Deo totam mundam, totam sanctificatam, totam veram, totam rectam, totam certificatam, totam cælestem in eo, et quando sum in isto statu, non recordor alicujus alterius rei. Et aliquando, quando fui in isto statu, dixit mihi Deus: Filia divinæ sapientiæ, templum dilecti, delicium dilecti, et filia pacis, in te quiescit tota Trinitas, tota veritas, ita quod tu tenes me, et ego teneo te. Una vero operationum animæ quam Deus sibi dat, est, quod intelligo cum magna capacitate et cum magno delectamento quomodo Deus venit in Sacramento altaris cum illa magna et nobili societate. Quando vero remaneo, et sum extra illum maximum statum, video me totam peccatum, et obedientem peccato, obliquam et immundam, totam falsam et erroneam; sed remaneo quieta, et remanet in me una unctio divina et continua, quæ est summa omnium unctionum, quas unquam habuerim omnibus diebus.

83 Do spomenutoga pak stanja nisam ja dospjela sama, nego sam dovedena od Boga i uzdignuta, tako da ja nisam znala to stanje ni htjeti, ni željeti, ni tražiti, i sada sam u tom stanju trajno; i veoma se često moja duša uzdiže od Boga, a ne traži se moj pristanak: jer dok se ja niti nadam, niti mislim išta o tome, iznenada duša biva uzdignuta od Boga i Gospodina; i obuhvaćam cijeli svijet, i ne čini mi se da sam na zemlji, nego da stojim na nebu u Bogu. I ovo najizvrsnije stanje u kojem se sada nalazim jest iznad drugih stanja koja sam dosad imala: jer je tolike punine, i tolike jasnoće, i sigurnosti, i oplemenjenja, i proširenja da ne osjećam da mu se ijedno drugo stanje približava. I ovo Božje očitovanje imala sam više od tisuću puta: uvijek na nov način i različito od drugoga puta.

83 Ad prædictum vero statum non sum ego profecta, sed sum ducta a Deo et elevata, ita quod ego nescivi istum statum velle, nec desiderare, nec petere, et sum nunc in isto statu continue; et sæpissime levatur anima mea a Deo, et non requiritur meus consensus: quia dum ego nec spero, nec cogito aliquid de eo, subito anima levatur a Deo et Domino; et comprehendo totum mundum, et non videtur mihi quod sim in terra, sed stem in cælo in Deo. Et iste excellentissimus status in quo modo sum, est super alios status quos adhuc habui: quia est tantæ impletionis, et tantæ claritatis, et certitudinis et nobilitationis et dilatationis, quod nullum alium statum sentio appropinquare ei. Et istud manifestare Dei habui plus quam mille vicibus: semper noviter alio modo, et diverso ab alia vice.

84 I jednom na blagdan Svete Marije Svijećnice imala sam ono neizrecivo Božje očitovanje: i dok se zbivalo u mojoj duši, tada je mojoj duši bilo dano predočenje nje same, i vidjela je duša samu sebe tolike plemenitosti i uzvišenosti koliku nikada nisam mogla pomisliti ni razumjeti, niti bih inače mogla vjerovati da moja duša, ili duše koje su u raju, mogu biti tolike plemenitosti; i moja duša tada nije mogla shvatiti samu sebe. Stoga, ako duša, budući da je stvorena, konačna i ograničena, ne može shvatiti samu sebe, koliko manje može shvatiti svoga Stvoritelja, neizmjernoga, beskonačnoga i neograničenoga?

84 Et semel in festo Sanctæ Mariæ Candelariæ habui illud inenarrabile manifestare Dei: et dum fieret in anima mea, tunc animæ meæ fuit facta repræsentatio suimet, et vidit anima semetipsiam tantæ nobilitatis et altitudinis, quantum numquam potueram cogitare nec intelligere, nec alias possem credere, quod anima mea, vel animæ, quæ in Paradiso sunt, possent esse tantæ nobilitatis: et anima mea non potuit tunc comprehendere semetipsiam. Unde si anima, cum sit creata et finita et circumscripta, non potest comprehendere semetipsiam, quanto minus potest comprehendere Creatorem suum immensum et infinitum et incircumscriptum?

83 Moja se pak duša tada predstavila Bogu s najvećom sigurnošću, tako da sa sobom nije nosila nikakva straha, nego se predstavila Bogu s većom nasladom nego što sam je ikada iskusila, i s većom, novom i najizvrsnijom radošću, i s tolikim novim čudom i tako jasnim da takvo nikada nisam mogla razumjeti u svojoj duši. I u tom susretu koji sam tada imala s Bogom, kada sam istodobno razumjela i imala spomenuto neizrecivo Božje očitovanje, bile su mi dane najuzvišenije riječi o Bogu, za koje ne želim da se zapišu. Kada se pak duša vrati k sebi, ovo joj ostaje i ovo nalazi u sebi: da joj se sviđa podnositi svaku kaznu i svaku uvredu za Boga, i da je ni zbog koje stvari koja bi se mogla učiniti ili reći ništa više ne bi moglo odvojiti od Boga, stoga je duša zavapila i rekla: „O slatki Gospodine, što je to što bi me moglo od tebe odvojiti?” I razumjela sam da mi je rečeno kako nema ničega što bi me ubuduće moglo odvojiti od Boga, posredovanjem njegove milosti. Sve sam pak ovo gore rečeno čula da mi je rekao Bog čudesnijim govorom negoli ja sama mogu prenijeti. Rečeno mi je također da je spomenuto neizrecivo Božje očitovanje ono dobro koje sveci imaju u vječnom životu; niti je to dobro različito od spomenutoga, nego je ondje drugo iskustvo i toliko različito od onoga što je spomenuto da najmanji svetac, koji ima najmanje u vječnom životu, ima više nego što se može dati ikojoj duši koja živi u ovom životu prije smrti tijela; i kažem da je moja duša u onom neizrecivom Božjem očitovanju to razumjela.

83 Anima autem mea tunc præsentavit se Deo cum maxima securitate, ita quod nullum portabat secum timorem, sed præsentavit se Deo cum majori delectatione, quam unquam fuerim experta: et cum majori et nova et excellentissima lætitia, et cum tanto novo miraculo et tam claro, quod numquam tale potui intelligere in anima mea. Et in hac obviatione, quam tunc habui cum Deo, quando simul intellexi et habui prædictum inenarrabile manifestare Dei, fuerunt mihi data verba de Deo altissima, quæ nolo quod scribantur. Quando vero anima ad se revertitur, hoc sibi remanet, et hoc invenit in se, quod placet sibi omnem pœnam, et omnem injuriam sustinere pro Deo, et quod pro nulla re, quæ fieri vel dici posset, non posset de cetero ipsiam separare a Deo, unde clamavit anima et dixit: O dulcis Domine, quid est, quod possit me a te separare? Et intellexi mihi dici, quod nihil est, quod possit me de cetero a Deo separare, gratia ejus mediante. Hæc autem omnia supra dicta audivi mihi dici a Deo mirabiliori locutione, quam possum ego ipsa referre. Dictum est etiam mihi, quod prædictum inenarrabile manifestare Dei, est illud bonum, quod Sancti habent in vita æterna: nec id bonum est aliud a prædicto, sed est ibi alia experientia et tantum diversa ab illo, quod prædictum est, quod minor San ctus, qui minus habet in vita æterna, habet plus quam possit dari alicui animæ existenti in hac vita ante mortem corporis: et dico quod anima mea in illo inenarrabili manifestare Dei, hoc intellexit.

4. siječnja Kalendar godine