Opomene bl. Anđele o molitvi.
De oratione monita B. Angelæ.
Budući da se dakle spoznaja nestvorenoga Boga niti Boga čovjeka koji je trpio, a koja je potpuno nužna za preobrazbu duha u njegovu ljubav, nikako ne može steći ako se ustrajno ne čita u spomenutoj knjizi života, naime u životu i u smrti Isusa Krista; a takvo se čitanje ili razumijevanje nipošto ne može postići bez pobožne, čiste, ponizne, silovite, pozorne i ustrajne molitve, koja molitva ne smije biti samo usana nego srca i duha i svih moći duše; stoga nakon rečenoga o knjizi života valja nešto reći o molitvi.
Quia igitur cognitio Dei increati nec Dei hominis passionati, quæ omnino necessaria est ad transformandum mentem in ejus amorem, nullatenus haberi potest, nisi assidue legatur in prædicto libro vitæ, in vita scilicet, et in morte Jesu Christi; talis autem lectio seu intelligentia nullo modo haberi possit sine devota, pura, humili, violenta, attenta, et assidua oratione, quæ oratio non solum sit oris, sed cordis et mentis, et omnium potentiarum animæ; ideo post prædicta de libro vitæ, aliquid dicendum est de oratione.
207 Molitva je ono s čime se i u čemu se nalazi Gospodin. Postoji pak trostruka molitva, izvan koje se trostruke Bog ne nalazi. Postoji naime molitva tjelesna, umna i nadnaravna. Tjelesna je neprestano sa zvukom riječi i tjelesnim vježbanjem, kao što su poklecanja ili drugi nakloni. I nju ja nikada ne napuštam, jer kad sam se ponekad htjela vježbati u umnoj, ponekad bih bila prevarena i napadnuta od lijenosti i sna, te bih je tako gubila, stoga se vježbam u tjelesnoj molitvi. Ova pak tjelesna upućuje k umnoj. Ona se doista mora obavljati s pozornošću, tako da kad govoriš Oče naš, razmatraš što govoriš, i ne trčiš nastojeći ispuniti određeni broj, poput ženica koje neka djela čine za naplatu. Umna je pak molitva kada razmatranje Boga tako obuzme duh da ne misli ni na što drugo osim na Boga: i ako kakva druga misao uđe u duh, to ne nazivam umnom molitvom. Ova pak molitva odsijeca jezik tako da ne može govoriti, jer je duh na takav način i toliko ispunjen Bogom da se razmišljanjem ne može baviti ničim drugim osim Bogom, i zato se iz ove umne dolazi do nadnaravne. Nadnaravna je pak ona kada se duša iz toga razmišljanja o Bogu i te ispunjenosti toliko uzdigne da se prostire iznad svoje naravi i shvaća o Bogu više nego što bi po svojoj naravi mogla shvatiti, i shvaćajući spoznaje, a ono što spoznaje ne može objasniti, jer je gotovo sve što vidi i osjeća iznad naravi. U ova dakle tri stupnja molitve čovjek spoznaje sebe i Boga, i time što spoznaje, ljubi Boga: i time što ljubi, želi imati onoga koga ljubi: a ovo je znak prave ljubavi, da se onaj tko ljubi ne kao dio, nego sav preobražava u ljubljenoga.
207 Oratio est cum qua et in qua invenitur Dominus. Est autem triplex oratio, extra quam triplicem non invenitur Deus. Est enim oratio corporalis, mentalis, et supernaturalis. Corporalis est continue cum sono verborum et exercitio corporali, ut genuflexionibus, vel aliis inclinationibus. Et hanc ego numquam dimitto, quia enim quandoque volebam me exercere in mentali, et aliquando decipiebar et impetebar a pigritia et a somno, et sic perdebam ipsam, ideo exerceo me in oratione corporali. Hæc autem corporalis mittit ad mentalem. Quæ quidem fieri debet cum attentione, ut cum dicis, Pater noster, consideres, quid dicis, nec curras contendens complere numerum certum, sicut mulierculæ, quæ aliqua opera faciunt ad pretium. Mentalis autem oratio est, quando Dei meditatio ita occupat mentem, quod nihil aliud cogitat, quam Deum: et si alia aliqua cogitatio intrat mentem, non voco hanc orationem mentalem. Ista autem oratio præscindit linguam, ita quod non potest loqui, taliter enim et tantum mens est plena Deo, quod circa nihil aliud potest occupari cogitando, nisi circa Deum, et ideo ex hac mentali venitur ad supernaturalem. Supernaturalis vero est illa, quando anima ex ista Dei cogitatione, et repletione tantum elevatur, quod supra suam naturam extenditur, et comprehendit de Deo plusquam per naturam suam comprehendere possit, et comprehendendo cognoscit, et illud, quod cognoscit, non potest explicare, quia quasi totum, quod videt et sentit, est supra naturam. In his ergo gradibus tribus orationum cognoscit quis se et Deum, et ex quo cognoscit, amat Deum: et ex quo amat, desiderat eum habere, quem amat: et hoc est signum veri amoris, quod qui amat, non sicut partem, sed totum se transformat in amatum.
208 Budući da pak ova preobrazba nije trajna niti potraje, duša ulaže sav trud da istraži sve načine kojima se može preobraziti u svoga ljubljenoga i ponovno se vratiti u ono sjedinjenje. Božanska je pak mudrost najuređenija i svim je stvarima nametnula njihov red, te je neizreciva mudrost odredila da nitko ne dođe do umne molitve ako prije nema tjelesnu molitvu: i odredila je da nikome ne dade nadnaravnu ako nema tjelesnu i umnu. I hoće ta najuređenija mudrost da joj se molitve časova prinose u čas koji odgovara toj molitvi, osim ako nisu potpuno spriječene tolikom nadošlom radošću umne ili nadnaravne molitve da jezik bude potpuno njome obuzet, ili osim ako nisu opterećeni tolikom nemoći da nikako ne mogu; i također hoće da joj se prinose prema mogućnosti i da se izvršavaju s umnim mirom (kako dolikuje), samoćom i tjelesnom brižljivošću.
208 Quia vero hæc transformatio non est continua, nec durat, capit anima omne studium inquirendi omnes modos, quibus possit transformari in suum amatum, et iterum redeat in illam unionem. Divina autem sapientia est ordinatissima, et cunctis rebus suum imposuit ordinem, et ordinavit sapientia ineffabilis, ut nullus perveniat ad orationem mentalem, nisi prius habeat orationem corporalem: et ordinavit nulli dare supernaturalem, nisi habeat corporalem et mentalem. Et vult ista sapientia ordinatissima orationes horarum ad horam illi orationi congruam sibi reddi, nisi omnino fuerint tanta orationis mentalis, vel supernaturalis superveniente lætitia impeditæ, quod lingua omnino absorbeatur ab illa, vel nisi ex tanta infirmitate sint gravati, quod omnino non possint; et etiam vult sibi reddi juxta possibilitatem et ut exsolvantur cum quiete mentali (ut expedit) solitudine et sollicitudine corporali.
209 Kad molimo, također hoće da molimo cjelovito, a ne podijeljeno: imajmo dakle u molitvi svoje srce cjelovito, a ne podijeljeno: jer ako imamo podijeljeno srce, gubimo plod prave molitve. U drugim pak djelatnostima koje obavljamo ne smijemo biti cjeloviti u njima, naime u jelu i piću i obavljanju drugih takvih poslova, nego dok iznutra obavljamo takve poslove, imajmo srce cjelovito u Bogu, ako želimo osjetiti plod prave molitve, jer smo zato u molitvi kušani što nemamo srce cjelovito u Bogu. Moli dakle i ustrajno moli: jer što više budeš molio, to ćeš više biti prosvijetljen, i to ćeš dublje, jasnije i plemenitije vidjeti najviše dobro i stvar u najvišoj mjeri dobru: i što je dublje i izvrsnije budeš vidio, to ćeš je više ljubiti; i što je više budeš ljubio, to ćeš više uživati, i to ćeš je više shvaćati, i postat ćeš sposobniji za shvaćanje: poslije ćeš doći do punine svjetla: spoznat ćeš naime ono što prije nisi mogao spoznati.
209 Cum oramus' etiam vult ut integre oremus, et non divisim: cor igitur nostrum in oratione integrum habeamus, et non divisum: quia si divisum cor habemus, fructum veræ orationis amittimus. In aliis vero exercitiis, quæ agimus, integri esse non debemus, eis scilicet, in comedendo et bibendo, et alia talia negotia faciendo, sed dum talia negotia interius operamur, cor integrum in Deo habeamus, si fructum veræ orationis sentire desideramus, nam ideo in oratione tentamur, quia cor integrum in Deo non habemus. Ora igitur, et assidue ora: quanto enim plus orabis, tanto magis illuminaberis, et tanto prefundius, clarius et nobilius summum bonum et rem summe bonam videbis: et quanto profundius et excellentius illud videbis, tanto plus amabis; et quanto eam plus amabis, tanto te plus delectabis, et tanto magis comprehendes illam, et tu capacior fies ad comprehendendum: postea venies ad plenitudinem nem luminis: cognosces enim quæ ante cognoscere non poteras.
210 Primjer pak ove slavne molitve, i nauk, i obrazac da u njoj najviše ustrajemo imamo od samoga Sina Božjega, Boga čovjeka Isusa Krista, koji nas je moliti poučio riječju i djelom na mnoge načine: svojim nas je naime riječima opomenuo da molimo kad je rekao svojim učenicima: „Bdijte i molite, da ne padnete u napast.” I na mnogim drugim mjestima u Evanđelju naći ćeš kako nas o ovoj časnoj molitvi mnogostruko poučava i svima daje do znanja da mu je ona veoma najdraža, kad nas je o njoj toliko puta opomenuo, kao onaj koji nas istinski ljubi i želi nam veliko dobro. I da nam ne bi ostala nikakva isprika ako ne bi udijelio svoju milost, budući da je učinak uslišanja stavio u našu molitvu rekavši: „Ištite i primit ćete”, htio je i sam moliti, da bismo je, barem potaknuti i privučeni njegovim primjerom, ljubili iznad svega. Kaže naime evanđelist: „Dok je dulje molio, postade znoj njegov kao kaplje krvi što teku na zemlju.” Stavi ovo zrcalo pred svoje oči i nastoj svim sobom uzeti primjer iz te molitve, jer on nije molio za sebe nego za tebe, i rekao je: „Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež, ali ne moja volja, nego tvoja neka bude.” Vidi dakle da je Krist moleći podložio svoju volju volji Očevoj; čini i ti po njegovu uzoru. Molio je također kad je rekao: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.” Što više reći? Čitav njegov život bio je molitva, jer je ostao u neprestanoj molitvi Bogu, spoznaji i očitovanju sebe. Zar je i Krist uzalud molio? Zašto i ti zanemaruješ, kad se bez molitve ništa ne može postići? Budući da je dakle Krist molio, čovjek i pravi Bog, ne za sebe nego da bi ti uzeo primjer prave molitve, ako od njega nešto želiš, nužno je da moliš, jer bez molitve nećeš moći zadobiti. Ako naime sam pravi Bog nije htio primiti ono što mu je bilo ugodno drukčije nego moleći i ponizno ištući, zar ti, bijedno stvorenje, želiš primiti bez prošnje i poniženja? Stoga moli.
210 Hujus autem gloriosæ orationis exemplum habemus et doctrinam, et formam, quod summe in ea perseveremus, ab ipse Dei Filio, Deo homine Jesu Christo, qui nos orare docuit verbo et opere multipliciter: nam verbis suis admonuit nos orare, cum discipulis suis dixit: Vigilate et orate, ne intretis in tentationem. Et in aliis multis locis in Evangelio invenies, quomodo de ista venerabili oratione multipliciter nos instruit, et omnibus innuit illam sibi multum esse carissimam, cum de ea totiens nos admonuit: tamquam nos vere diligens, et magnum bonum nobis optans. Et ut nulla nobis excusatio remaneret si gratiam suam non conferret, ex quo effectum exauditionis in nostra oratione posuit, dicens: Petite et accipietis: voluit et ipse orare, ut saltem suo exemplo moti et tracti, hanc præ omnibus amaremus. Ait enim Evangelista: Cum prolixius oraret, factus est sudor ejus, sicut guttæ sanguinis decurrentis in terram. Pone hoc speculum ante oculos tuos, et stude te cum toto te, de exemplo istius orationis habere, quia ipse non pro se, sed pro te oravit, et dixit: Pater si fieri potest, transeat a me calix iste, verumtamen non mea voluntas, sed tua fiat. Vide ergo quod Christus orando suam voluntatem submisit voluntati patris, fac et tu secundum exemplar suum. Oravit etiam cum ait: Pater in manus tuas commendo spiritum meum. Quid plura? tota vita sua oratio fuit, quia in continua Dei oratione, cognitione, et manifestatione sui permansit. Numquid et Christus frustra oravit? quare et tu negligis, cum sine oratione nihil haberi possit? Ex quo igitur Christus oravit, homo et verus Deus non pro se, sed ut tu veræ orationis exemplum sumeres; si ab eo vis aliquid, de necessitate oportet quod ores, quia sine oratione obtinere non poteris. Si enim ipse verus Deus non nisi orando, et humiliter postulando, quæplacuerunt sibi, recipere voluit; tu misera creatura sine supplicatione et humiliatione recipere vis? Igitur ora.
211 Znaš, sine, da se bez božanskoga svjetla i milosti nijedan čovjek ne spašava. Božansko naime svjetlo čini da čovjek započinje, napreduje i biva doveden do vrhunca savršenstva: i zato ako želiš započeti i imati to božansko svjetlo, moli; ako si počeo napredovati i želiš da se spomenuto svjetlo u tebi umnoži, moli; ako si stigao do vrhunca savršenstva i želiš biti nadsvijetljen da bi u njemu mogao ostati, moli; ako želiš vjeru, moli; ako želiš nadu, moli; ako želiš ljubav, moli; ako želiš ljubav prema siromaštvu, moli; ako želiš poslušnost, moli; ako želiš čistoću, moli; ako želiš bilo koju krepost, moli. Molit ćeš pak na ovaj način, naime čitajući u knjizi života, to jest u životu Boga i čovjeka Isusa Krista, koji je bio siromaštvo, bol, prezir i istinska poslušnost. A nakon što uđeš na ovaj put i napreduješ, mnoge će te nevolje i napasti tijela, svijeta i zloduha mnogostruko pogađati, uznemirivati i strašno progoniti, i ako želiš pobijediti, moli. Kad pak duša želi moliti, potrebno je da nastoji imati umnu čistoću zajedno s tjelesnom čistoćom, i da istraži dobra i zla, i ispita nakanu dobrih djela koja je učinila u postovima, u molitvama i suzama, i svih drugih dobrih djela koja je učinila, razmatrajući kako je djelo Božje obavljala nemarno i okrnjeno, bez strahopoštovanja i s nedostatkom, a zla djela s velikom pomnjom i prijezirom: i neka ispovjedi svoj grijeh i marljivo ga prizna, i neka se obilno kaje: i u toj ispovijedi i skrušenosti srca duša će naći čistoću, i tako neka ide na molitvu kao onaj carinik, a ne kao farizej, i tako ćeš u molitvi biti prosvijetljen. Koji dakle žele biti uređeni od Duha Svetoga, neka mole: sišao je naime on na apostole na dan Pedesetnice samo dok su molili.
211 Nosti fili quod sine divino lumine et gratia nullus homo salvatur. Divinum enim lumen facit hominem incipere, proficere, et ad apicem perfectionis adduci: et ideo si vis incipere et habere istud divinum lumen, ora: si proficere incepisti, et lumen prædictum vis in te augmentari, ora: si ad apicem perfectionis advenisti, et superilluminari vis, ut possis in ea permanere, ora: si vis fidem, ora: si vis spem, ora: si vis caritatem, ora: si vis amorem paupertatis, ora: si vis obedientiam, ora: si vis castitatem, ora: si vis aliquam virtutem, ora. Orabis autem isto modo, legendo scilicet in libro vitae, id est, in vita Dei et hominis Jesu Christi, quæ fuit paupertas, dolor, despectus et obedientia vera. Et postquam intraveris istam viam, et profeceris, tribulationes multæ et tentationes carnis, mundi, et dæmonum te affligent multipliciter, et molestabunt, et horribiliter persequentur, et si vis vincere, ora. Quando autem anima vult orare, oportet quod conetur habere munditiam mentalem cum munditia corporæli, et rimetur bona et mala, et quærat intentionem bonorum, quæ fecit in jejuniis, in orationibus, et lacrymis; et de omnibus aliis bonis, quæ fecit, considerando quomodo opus Dei egit negligenter et diminute, et sine reverentia, et cum defectu; mala autem cum magna diligentia et contemptu: et confiteatur peccatum suum et recognoscat diligenter, et poeniteat abundanter: et in ista confessione et cordis contritione anima inveniet munditiam, et sic vadat ad orationem, sicut ille publicanus, et non sicut Pharisæus; et sic in oratione illuminaberis. Qui igitur volunt esse ordinati a Spiritu sancto, orent: descendit enim ipse super Apostolos in die Pentecostes, non nisi super eos orantes.
212 Moli dakle i čuvaj se da ne dadeš mjesta neprijateljima koji te neprestano vrebaju: a mjesto ćeš dati neprijateljima onda kad prestaneš moliti. I što više budeš kušan, to više ustraj u molitvi. Zbog same molitve ponekad se događa da budeš kušan, jer zlodusi nastoje spriječiti molitvu: ali ne brini se ni za što drugo osim da moliš, jer neprestano zaslužuješ biti oslobođen od napasti. Molitvom se naime prosvjetljuješ, molitvom se oslobađaš od napasti, molitvom se čistiš, molitvom se sjedinjuješ s Bogom. Molitva nije ništa drugo nego očitovanje Boga i sebe. A takvo očitovanje, naime Boga i sebe, savršeno je i istinsko poniženje: jer stanje poniznosti jest kada duša vidi Boga i sebe kako dolikuje; tada je naime duša u dubokoj poniznosti i iz te se duboke poniznosti božanska milost više ulijeva u dušu i ondje raste; što više božanska milost produbljuje dušu u poniznosti, to više iz toga produbljenja poniznosti raste sama božanska milost; i što više raste božanska milost, to se više duša produbljuje u istinskoj poniznosti i počiva ustrajnošću u pravoj molitvi, i tako se u duši umnaža božansko svjetlo, a milost uvijek produbljuje dušu u istinskoj poniznosti, čitajući kao što je rečeno i razmatrajući o ovom životu Boga čovjeka. Spoznati naime Božju veličinu, a da si ti ništa, to je savršenstvo čovjeka: a kako se to događa motrenjem ove knjige, rečeno je gore. Stoga, sine moj, potpuno odagnaj od sebe svaku lijenost i nemar.
212 Ora igitur, et custodi te, ne des locum inimicis continue te observantibus: tunc autem dabis locum inimicis, quando desines orare. Et quanto plus tentaberis, tanto magis in oratione persevera. Ratione enim orationis quandoque accidit tentari, utpote dæmonibus orationem impedire conantibus: sed non cures nisi quod ores, quia continue mereris a tentationibus liberari. Oratione enim illuminaris, oratione a tentationibus liberaris, oratione mundaris, oratione cum Deo uniris. Oratio nihil aliud est, quam manifestatio Dei et sui. Et ista talis manifestatio scilicet Dei et sui est perfecta et vera humiliatio: nam status humilitatis est, quando anima videt Deum et se, sicut oportet; tunc enim est anima in profunda humilitate et ex ista profunda humilitate magis divina gratia infunditur in anima et ibi crescit, quanto enim divina gratia magis animam in humilitate profundat, tanto magis ex ista profundatione humilitatis, ipsa divina gratia crescit; et quanto divina gratia crescit, tanto magis anima in vera humilitate profundatur, et jacet per continuationem veræ orationis, et sic augmentatur in anima divinum lumen, et gratia semper animam in vera humilitate profundat, legendo sicut dictum est, et meditando in ista vita Dei hominis. Cognoscere enim Dei magnitudinem, et se esse nihil, hæc est perfectio hominis: qualiter autem fiat, per aspectum istius libri dictum est supra. Igitur, fili mi omnem pigritiam et negligentiam a te penitus repelles.
213 Želim naime, sine moj, i potičem te da ne moliš manje, ne bdiješ manje, ne činiš manje drugih dobrih djela kada ti budu oduzeti milost i žar pobožnosti nego u drugo vrijeme kada si posjedovao milost žara. Veoma je naime ugodno Bogu ako sa žarom božanske milosti moliš, bdiješ, trudiš se i činiš druga dobra djela. Ali tada je, sine moj, Bogu posve najugodnija i najprihvatljivija žrtva kada u uskrati milosti i žara ne napuštaš molitvu, niti manje moliš, niti manje bdiješ, čineći to isto bez milosti žara kao i s njegovom milošću. Stoga, sine moj, ako te božanski žar i toplina ponekad potiču i gone na bdjenje, molitvu i rad, trudi se i ti dok imaš oganj. Kad se pak samome Bogu svidi oduzeti ti žar i toplinu, bilo zbog tvoga nedostatka (kao što je najčešće), bilo da bi svoju milost u tebi još više proširio i umnožio, ne smiješ manje moliti, ni bdjeti, ni ustrajati u dobrom djelu: pa i ako te snađe napast ili nevolja kojom ima kazniti i očistiti sinove Božje, te ti se oduzme milost žara, nastoj tada ne manje moliti, ne manje bdjeti, niti manje ustrajati u dobrom djelu, niti se manje odupirati i boriti protiv napasti da bi mogao pobijediti, kako bi barem svojom svestranom i neprestanom molitvom, svojim bdjenjima, svojim suzama i svojom svestranom upornošću prisilio samoga sebe da ti se Bog tako udostoji vratiti žar i toplinu svoje milosti; čini ti što je tvoje, sine moj, a ono što je njegovo dobro će učiniti Bog. Jer prisiljena, iznuđena i iziskivana molitva Bogu je najugodnija. Tako dakle ustraj u molitvama i ne ispunjavaj se drugim poslom otkad počneš osjećati o Bogu punije nego obično, jer je tvoje nepce bolje pripravljeno kušati o Bogu nego što je bilo prije, i dano mu je jedno najviše svjetlo za gledanje Boga i samoga sebe. I pazi da se nikome ne daješ ako prije ne naučiš odvojiti se od drugih, i čuvaj se svojih žarova, to jest duha koji se daje sa žarom, prije nego što kreneš u propast: i gledaj da slijede početak, sredina i svršetak: i koliko se suobličuje knjizi života, toliko slijedi i ne više. Nadalje, čuvaj se onih koji imaju slatke riječi i čine se ugodnima osobito u svojim govorima, te pokazuju objave koje su zamke zloće za privlačenje drugih za sobom. Nadalje, čuvaj se onih koji imaju privid svetosti i imaju privid dobrih djela, da te tim putem ne odvuku. Stoga gledaj i ponovno gledaj, i kušaj, i koliko je slično putu knjige života, toliko slijedi i ne više.
213 Desidero enim fili mi, et te exhortor, quod non minus ores, non minus vigiles, non minus alia bona opera facias, quando subtracta erit tibi gratia et fervor devotionis, quam alio tempore, quo fervoris gratiam obtinebas. Multum enim acceptum est Deo, si cum fervore gratiæ divinæ ores, vigiles, et labores et alia bona opera facias. Sed tunc, fili mi, est omnino gratissimum Deo et acceptissimum sacrificium quando in subtractione gratiæ et fervoris, orationem non dimittis, nec minus ores, nec minus vigiles, illa eadem operare sine gratia fervoris, et cum illius gratia. Unde, fili mi, si divinus fervor et calor te impellit et cogit aliquando ad vigilandum et orandum et laborandum, coneris et tu, dum ignem habes. Quando vero ipsi Deo placet subtrahere tibi fervorem et calorem sive propter tuum defectum (ut plurimum) sive ut gratiam suam in te magis ampliet, et augmentet, non minus orare, vel vigilare, vel bono operi insistere debes: et etiam si tentatio seu tribulatio, qua punire et purgare habet Dei filios, tibi adveniat, et tibi subtrahatur gratia fervoris, coneris tunc non minus orare, non minus vigilare, nec minus bono operi insistere, nec minus contra tentationes resistere et pugnare, ut possis vincere, ut saltem tua omnimoda et continua oratione, tuis vigiliis, tuis lacrymis, tua omnimoda importunitate cogas teipsum, ut Deus sic dignetur tibi reddere fervorem et calorem suæ gratiæ, facias tu quod tuum est, fili mi; et quod suum est bene faciet Deus. Oratio enim forsata et coacta, et exacta, est multum Deo acceptissima. Sic igitur in orationibus persevera, et non impleas te alia occupatione ex quo incipis sentire de Deo plenius solito, quia palatum tuum est magis dispositum ad saporandum de Deo, quam fuerat ante, et est sibi datum unum lumen altissimum videndi Deum et seipsum. Et cave quod nulli des teipsum, nisi prius addiscas ab aliis separare teipsum, et cave tibi a fervoribus tuis, id est, a spiritu, qui datur cum fervore, antequam sequaris ruinam: et vide quod primum, medium, et finis sequatur: et in quantum assimilatur libri vitae, in tantum sequaris et non plus. Iterum cave tibi ab iis, qui habent dulcia verba et reddunt se placabiles specialiter in suis locutionibus, et ostendunt revelationes, quæ sunt laquei malignitatis ad trahendos alios post se. Iterum cave tibi ab iis, qui habent speciem sanctitatis, et habent speciem bonorum operum, quod per istam viam te non trahant. Unde vide et revide, et proba, et quantum similatur viæ libri vitae, in tantum sequaris, et non plus.
214 I čuvaj se onih koji za sebe kažu da imaju duh slobode, koji su otvoreno protiv života Kristova, koji je bio podložan zakonu premda je bio zakonodavac. I onaj koji je bio slobodan postao je sluga: i zato je nužno onima koji žele slijediti Krista da se suobliče životu Kristovu, ne tražeći slobodu u razrješavanju zakona i božanskih zapovijedi, kako čine mnogi, nego podlažući se zakonu, božanskim zapovijedima, pa i savjetima. I čine sebi jedan krug, koji im krug daje red, naime Duh Sveti im daje red kako trebaju živjeti i veže ih; i mnogo bi im toga bilo dopušteno činiti što nije protiv Boga, a što im Duh Sveti ne dopušta činiti zbog velikoga reda koji im daje.
214 Et cave tibi ab his qui se dicunt habere spiritum libertatis, qui sunt aperte contra vitam Christi, qui sub lege factus est, cum esset conditor legis. Et qui erat liber factus est servus: et ideo necesse est iis, qui volunt sequi Christum, quod conforment se vitæ Christi, non quærendo libertatem in solvendo legem et præcepta divina, sicut faciunt multi; sed subjiciendo se legi, et præceptis divinis, et etiam consiliis. Et faciunt sibi unum circulum, qui circulus dat eis ordinem, scilicet Spiritus sanctus dat eis ordinem, qualiter debeant vivere, et ligat eos; et multa essent eis licita ad faciendum, quæ non sunt contra Deum, quæ Spiritus sanctus non sinit eos facere propter multam ordinationem, quam dat eis.
Poglavlje XVIII.
Caput XVIII.
Opomene o kreposti poniznosti.
De virtute humilitatis monita.
Bez poniznosti je molitva isprazna, stoga je nakon molitve čovjeku najviše potrebna. Pogledajte dakle, blagoslovljeni sinovi Božji, uzor poniznosti u Bogu čovjeku koji je trpio i iz toga crpite oblik svakoga savršenstva. Gledajte život, pazite na nauk, ne riječima, nego istinskim djelima pokazan i čudesnim krepostima potvrđen. Svim dakle čuvstvom duha trčite za njim, koji, premda u obličju Božjem, samoga sebe oplijeni uzevši lik sluge i ponizi samoga sebe postavši poslušan do smrti, smrti na križu. On nam je naime samoga sebe postavio za primjer poniznosti s čuvstvom duha, te nas potiče da marljivo gledamo u njega govoreći ovako: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.”
Sine humilitate vana est oratio, ideo post orationem summe est homini necessaria. Respicite igitur filii Dei benedicti humilitatis exemplar in Deo homine passionato, et ex hoc formam trahite omnis perfectionis. Videte vitam, attendite doctrinam, non verbalem, sed veris operibus demonstratam, et miris virtutibus roboratam. Toto igitur mentis affectu post ipsum currite, qui cum in forma Dei esset, seipsum exinanivit, formam servi accipiens, et humiliavit se, factus obediens usque ad mortem, mortem autem crucis. Ipse namque senobis posuit humilitatis exemplum cum mentis affectu; et hortatur nos sedule respicere in ipsum, ita dicens: Discite a me quia mitis sum, et humilis corde.
216 O sinovi moji, pazite i gledajte, i dubokim i mudrim razmatranjem promotre dubinu i korisnost ovoga nauka, uzvišenost i vrijednost ove pouke, gdje je ukorijenjena, gdje je utemeljena. „Učite”, kaže, „od mene”, ne od anđela, ne od apostola, nego „od mene”, kaže, „čija je poniznost to veća što je moje veličanstvo uzvišenije.” „Učite”, kaže, „od mene”; nije rekao: postiti, premda je sam za naš primjer postio četrdeset dana i noći; niti je rekao: učite prezirati svijet, niti živjeti u siromaštvu, premda je sam živio u najvećem siromaštvu i svojim učenicima zapovjedio da u njemu žive; niti je rekao: učite se od mene kako sam stvorio nebo; niti je rekao: učite se od mene činiti čudesa, premda je sam vlastitom moći činio čudesa i htio da njegovi učenici u njegovo ime čine čudesa; niti išta drugo takvo; nego samo ovo: „Jer sam krotka i ponizna srca”, kao da kaže: ako vam djelom i činom nisam pokazao primjer poniznosti, nemojte mi vjerovati. I na čudesan način, jer nam je ponovno o ovoj temi postavio primjer i potaknuo nas da potpuno činimo i pazimo na primjer njegove poniznosti. Kad je naime vlastitim rukama oprao noge učenicima, reče: „Znate li što sam vam učinio? Ako dakle ja, Gospodin i Učitelj, oprah vama noge, i vi trebate jedan drugomu prati noge; primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih. Zaista, zaista kažem vam: nije sluga veći od gospodara svoga. Ako to znate, blago vama budete li tako i činili.” Uistinu je Spasitelj svijeta poniznost i krotkost srca postavio za temelj i korijen svih kreposti. Jer ni uzdržljivost, ni strogost posta, ni siromaštvo, ni prostota odjeće, ni imanje prividno kreposnih djela, ni činjenje čudesa nisu ništa bez poniznosti srca. A bit će blagoslovljena i ugodna uzdržljivost, blagoslovljena strogost i prostota odjeće, i bit će živa i postojana djela kada počivaju na ovom temelju. Ta je poniznost srca majka u kojoj se rađaju i iz koje izlaze druge kreposti i djelovanja samih tih kreposti, kao što vidimo da stablo i grane izlaze iz korijena. Budući da je dakle tako dragocjena ta krepost i tako čvrst i postojan temelj na kojem se uzdiže čitavo savršenstvo duhovnoga života, zato je Gospodin htio da ponajprije nju moramo učiti od njega. I jer je korijen i čuvarica svih kreposti, zato je Djevica Marija, kao da je zaboravila ostale kreposti koje su postojale u njezinoj duši, pa i u njezinu tijelu, jedino po njoj sebe pohvalila i ponajprije zbog nje ustvrdila da se po njoj Bog učovječio rekavši: „Jer pogleda na poniznost službenice svoje: evo naime”, kaže, „odsad će me, a ne zbog drugoga, blaženom zvati svi naraštaji.”
216 O filii mei attendite et videte, et alta et sapida consideratione inspicite profunditatem et utilitatem istius doctrinæ, sublimitatem et valorem istius instructionis, ubi radicata sit, ubi fundata sit. Discite, inquit, a me, non ab Angelis, non ab Apostolis, sed ame, inquit, cujus humilitas tanto major, quanto majestas mea sublimior. Discite, inquit, a me, non dixit, jejunare quamvis ipse ad exemplum nostrum quadraginta diebus et noctibus jejunaverit; nec dixit: Discite mundum spernere, nec in paupertate vivere, quamvis ipse in maxima paupertate vixerit, et in ea vivere suos discipulos mandaverit; nec dixit: Discite a me quomodo cælum feci; nec dixit: Discite a me miracula facere, quamvis ipse ex propria potentia miracula faceret, et suos discipulos in nomine suo miracula facere voluisset; nec alia hujusmodi; sed solum hoc: Quia mitis sum, et humilis corde: quasi dicat, si non facto et opere vobis humilitatis exemplum monstraverim, nolite credere mihi. Et mirum in modum, quod et iterum nobis de hac materia exemplum proposuit, et ad exemplum suæ humilitatis nos omnino facere et attendere provocavit. Cum enim pedes discipulorum manibus propriis lavisset, ait: Scitis quid fecerim? Si ergo ego lavi pedes vestros Dominus et magister, et vos debetis alter alterius lavare pedes; exemplum enim dedi vobis, ut quemadmodum ego feci, ita et vos faciatis. Amen dico vobis non est servus major domino. Si hæc, inquit, scitis, beati eritis, si feceritis ea. Vere Salvator mundi humilitatem et cordis mansuetudinem pro fundamento et radice posuit omnium virtutum. Quia nec abstinentia nec jejunii asperitas, nec paupertas, nec vilitas vestimenti, nec virtuosa in apparentia habere opera, nec miracula facere, aliquid est sine cordis humilitate. Tunc autem benedicta et grata erit abstinentia, benedicta asperitas, et vilitas vestimenti, et viva erunt opera et stabilia, quando in hoc fundamento subsistent. Ista cordis humilitas mater est, et in qua generantur et procedunt aliæ virtutes, et ipsarum virtutum operationes, sicut stipitem et ramos procedere cernimus a radice. Quia igitur tam pretiosa est ista virtus, et tam firmum et stabile fundamentum, supra quod consurgit tota perfectio vitæ spiritualis, ideo hanc præcipue voluit Dominus ab eo discere nos debere. Et quia radix custosque est omnium virtutum, ideoque quasi aliarum virtutum in sua anima, et etiam in suo corpore existentium oblita fuerit Virgo Maria, de hac sola se commendavit, et propter hanc præcipue de se Deum humanatum asseruit dicens: Quia respexit humilitatem ancillæ suæ: ecce enim, inquit, ex hoc, et non ex aliis, beatam me dicent omnes generationes.
217 U ovoj poniznosti, vi, o dječice moja, morate se utemeljiti i na svaki se način učvrstiti, kako biste kao udovi sjedinjeni i povezani s glavom naravnom i istinskom vezom u njemu i po njemu mogli naći pokoj svojim dušama. O dječice moja, u kome će ikoje stvorenje moći naći pokoj ili mir, osim u onome koji je najviši pokoj, najviši mir, najviše pomirenje, najviša smirenost duša? Do koje nijedna duša neće moći doći ako ne bude utemeljena u ovoj poniznosti, bez koje su sve kreposti kojima se trči k Bogu uistinu ništa. Ova je naime poniznost srca, koju je Bog čovjek htio da imate i naučite, nekakvo čudesno i jasno svjetlo kojim se razum duše otvara za spoznaju svoje neznatnosti i ništavnosti te neizmjernosti božanske dobrote. Što više spozna veličinu te dobrote, to će više napredovati u spoznaji same sebe. Gledajući pak i spoznajući da je ništa i da je po sebi oskudna u svim dobrima, tada se više uzdiže na hvaljenje i naviještanje neizrecivosti božanske dobrote, koju po toj poniznosti vidi i razumije, i odatle se u nju počinju slijevati Božje milosti i nicati kreposti.
217 In hac humilitate, vos o filioli mei, fundare debetis, et omnimodo stabilire, ut tamquam membra unita conjunctaque capiti connexione naturali et vera in ipso et per ipsum invenire possitis vestris requiem animabus. O filioli mei, in quo requiem sive pacem creatura aliqua poterit invenire, nisi in eo qui est summa requies, summa pax, summa pacificatio, summa tranquillitas animorum? Adquam nulla anima pervenire poterit, nisi fundata fuerit in ista humilitate, sine qua omnes virtutes quibus ad Deum curritur, sunt vere nihil. Ista enim cordis humilitas quam vos habere et discere voluit Deus homo, est lumen quoddam mirificum, atque clarum, quo intellectus animæ aperitur ad cognoscendum suam vilitatem, et nihilitatem, et divinæ bonitatis immensitatem. Cujus bonitatis magnitudinem quanto magis cognoverit, tanto magis proficiet in cognotione sui ipsius. Videndo autem et cognoscendo senihil, et omnibus ex se bonis inopem, tunc magis assurgit ad laudandam et deprædicandam divinæ bonitatis ineffabilitatem, quam per istam humilitatem videt, et intelligit, et inde incipiunt gratiæ ad eam Dei defluere, et oriri virtutes.
218 Najveća je naime i najglavnija od svih kreposti ljubav prema Bogu i bližnjemu, a iz ovoga svjetla ta ljubav vuče svoje podrijetlo ili početak, kojim se duša, gledajući sebe kao ništa, a Boga kako se prignuo i ponizio radi tako bijednoga ništavila te se tako prisno sjedinio s njezinom ništavnošću, raspaljuje u ljubav; i raspaljena samom ljubavlju preobražava se u Boga; u koga preobražena ljubavlju, koje to stvorenje postoji koje ne bi ljubila prema svojoj moći? Ljubavlju naime prema Stvoritelju ljubi svako stvorenje od njega stvoreno, kako je tako preobražena, onako kako dolikuje, jer u svakom stvorenju razumije Boga i vidi kako je od Boga ljubljeno: i posljedično tako preobražena ljubi sve ono što Bog ljubi. I odatle je to da se raduje i veseli dobrima bližnjega, a žalosti se i tuguje u njegovim zlima. I budući da je blaga gledajući zla bližnjega, ne nadima se da ga sudi i prezire, jer prosvijetljena spomenutim svjetlom savršeno vidi sebe, i gledajući sebe, motri i spoznaje da je sama pala u slična ili veća zla od onih koja vidi u bližnjemu. A ako nije pala, spoznaje i razumije da se sama po sebi nije mogla oduprijeti, nego pomoću milosti koja je drži za ruku i jača protiv zla i napasti, ili joj ublažava napast: i zato nikoga ne sudi, nego se time još više ponizuje, jer gledajući nedostatke bližnjega vraća se k sebi, i tako najjasnije vidi i razmatra zla i nedostatke u koje je pala; ili ako nije pala, da bi, kad je Bog ne bi držao, mogla lakše pasti nego bližnji. Tjelesna pak zla, ako ih vidi u bližnjemu, preobražena čuvstvom ljubavi smatra svojima, te tuguje i suosjeća, kao što je govorio Apostol: „Tko je slab” itd.
218 Major enim et principalior omnium virtutum est dilectio Dei et proximi, et ab hoc lumine hæc dilectio trahit originem, sive ortum, qua anima videndo se nihil, et Deum pro tam vili nihilo inclinatum et vilificatum, et etiam suæ nihilitati tam viscerose unitum, accenditur inamorem; et accensa ipso amore transformatur in Deum; in quem transformata per amorem, et quæ creatura est quam non diligat juxta posse? Amore enim creatoris omnem creaturam ab eo creatam, ut sic transformata est, diligit sicut decet, quia in omni creatura Deum intelligit, et videt qualiter a Deo amatur: et consequenter sic transformata amat omne id, quod Deus diligit. Et hinc est, quod de bonis proximi gaudet et lætatur, et in malis ejus dolet et tristatur. Et quia benigna est videndo mala proximi, non inflatur ad ipsum judicandum, et despiciendum, quia illuminata lumine prædicto videt se perfecte, et videndo se, intuetur et cognoscit se in similibus malis vel majoribus, quæ in proximo videt, cecidisse. Quod si non cecidit, cognoscit et intelligit se per se non potuisse resistere, sed auxilio gratiæ ipsam manu tenentis, et eam contra malum et tentationem confortantis, vel tentationem alleviantis: et ideo nullum judicat, sed ex hoc magis humiliatur, quia videndo defectus proximi ad se revertitur, et sic videt, et considerat clarissime mala, et defectus, in quos cecidit; vel si non cecidit, quod, nisi teneretur a Deo, facilius quam proximus cadere potuisset. Corporalia vero mala, si videt in proximo per affectum amoris transformatum reputate esse sua, et dolet et compatitur, sicut Apostolus dicebat: Quis infirmatur, etc.
219 I kao što sam rekla o ovoj kreposti ljubavi da podrijetlo vuče iz korijena poniznosti, tako se može reći o vjeri, o nadi i o pojedinim krepostima prema njihovim svojstvima, da imaju početak i ishodište iz ovoga temelja poniznosti, o kojima bi bilo dugo raspravljati pojedinačno. Videći naime da je u razumu ništa i da zaostaje za božanskim stvarima, vjeruje onome što se predaje prema našoj vjeri. Videći također po poniznosti da ništa ne može niti da je u ičemu moćna, tada potpuno polaže nadu u svemogućega Boga, i tako o ostalome, što ćete sami bolje moći razmišljati i vidjeti dok vas poučava pomazanje nego kad bi vam se predalo pismom. Ovo vam dakle, dječice, samo kažem, da stojite na ovom temelju, i da se u njemu utemeljite, i da u njemu nastojite rasti. Uistinu naime onaj tko je utemeljen u poniznosti ima anđeoski način života, najčišći, najblažiji i miroljubiv. I budući da ova dragocjena krepost poniznosti čini duh blagim, zato ponizan čovjek postaje cijenjen od svih i svima drag, a osobito Božjim izabranicima, kojima se za njihovo obraćenje postavlja kao svjetlo i primjer, koji se zbog te krotkosti brže obraćaju. I budući da je pomiren nutarnjim pomirenjem, ne uznemiruje ga nikakva protivština te može istinski reći s Apostolom: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?” itd. O sinovi moji, ne prestajte s ovim traženjem dok ne nađete ovaj temelj, bez kojega se ruši svako djelovanje i bez kojega ne možete napredovati na Božjem putu. Jer ovo traženje vidim za vas najkorisnijim i najviše potrebnim, budući da bez ove poniznosti vidim da su sve kreposti ništa. Ispunite, sinovi moji, želju vječnoga Kralja Gospodina našega Isusa Krista, koji vas je tako usrdno molio da od njega naučite ovu krepost. Na ovom temelju stojte i u ovoj dubini spoznaje svoje neznatnosti i ništavnosti produbite se. Ispunite želju vječne istine i mudrosti, koja je vrijednost poniznosti sakrila od mudrih ovoga svijeta i nije im je objavila, nego ju je propovijedala i primjerom pokazala malenima. To je moja želja za kojom žestoko žeđam i gladujem, da se uronite u bezdan svoje ništavnosti i neizmjernosti božanske dobrote. Ako se naime učvrstite u neizmjernosti božanske dobrote i spoznaje samih sebe, tada je nužno da ćete za temelj imati samo poniznost o kojoj sam prije govorila: i tada nećete biti tako skloni svađama i prepirkama, nego ćete radije biti s tim Bogom čovjekom koji je trpio kao gluhi koji ne čuju i kao nijemi koji ne mogu otvoriti svojih usta, i tako ćete biti istinski udovi Isusa Krista, čiji je običaj prema Apostolu ne služiti prepirkama niti tjelesnim suparništvima.
219 Et sicut dixi de ista virtute dilectionis quod originem a radice humilitatis trahit, sic potest dici de fide, de spe, et de virtutibus singulis secundum proprietates ipsarum, quod habent initium atque ortum ab hoc humilitatis fundamento, de quibus per singula longum esset discutere. Videns enim se in intellectu nihil esse et deficere a divinis, credit eis quæ traduntur secundum fidem nostram. Videns etiam per humilitatem se nihil posse, nec se potentem in aliquo, tunc omnino spem ponit in Deo omnipotenti, et sic de aliis, quæ melius per vos docente unctione poteritis cogitare cogitare et videre, quam si scripto traderentur. Hoc igitur filioli vobis tantum dico, ut in hoc fundamento stetis, et in hoc fundemini, et in hoc crescere studeatis. Vere enim qui est in humilitate fundatus, habet conversationem Angelicam, purissimam, benignissimam, et pacificam. Et quia hæc pretiosa virtus humilitatis benignum animum facit, ideo homo humilis, omnibus appretiabilis efficitur, et omnibus amorosus, et præcipue electis Dei, quibus convertendis ponitur in lumen et in exemplum, qui propter hanc mansuetudinem citius convertuntur. Et quia pacificatus est pacificatione interna, nulla adversitate turbatur, et potest dicere veraciter cum Apostolo: Quis nos separabit a caritate Christi? etc. O filii mei ab hac inquisitione non quiescatis, donec inveniatis hoc fundamentum, sine quo ruit omnis operatio, et sine quo in via Dei proficere non valetis. Nam istam inquisitionem video vobis utilissimam, et maxime necessariam, quia sine ista humilitate omnes virtutes video nihil esse. Complete filii mei desiderium Regis æterni Domini nostri Jesu Christi, qui vos ita obnixe rogavit, ut hanc virtutem ab eo addisceretis. In hoc fundamento stetis, et in hac profunditate cognitionis vestræ vilitatis et nihilitatis profundemini. Complete desiderium æternæ veritatis et sapientiæ, quæ valorem humilitatis abscondit a sæculi sapientibus, et non revelavit, imo prædicavit, et exemplo ostendit parvulis. Hoc est desiderium meum quo vehementer sitio et famesco, ut in profunditate vestræ nihilitatis et immensitate divinæ bonitatis abyssemini. Si enim in immensitate divinæ bonitatis, et vestræ cognitionis vos firmetis, tunc necessarium est, quod pro fundamento solam humilitatem habebitis, quam prædixi: et tunc ad lites et contentiones non eritis ita proni, sed potius eritis cum isto Deo homine passionnato, sicut surdi non audientes, et sicut muti qui aperire nequeunt ora sua, et ita eritis veracia membra Jesu Christi, quorum consuetudo est secundum Apostolum, non contentionibus, nec carnalibus æmulationibus deservire.
220 O kolika dobra čini ova poniznost! Koja one koji su njome ispunjeni čini miroljubivima i tihima, Bogu ugodnima i milosti punima: jer su takvi iz nutarnje smirenosti izvana tako miroljubivi da, kad čuju teške riječi, bilo protiv sebe, bilo možda protiv neke istine, ne mogu odgovoriti da bi se opravdali osim kratko i tiho, a na ono što im se ponekad lažno pripisuje ili govori radije priznaju svoje neznanje i spremni su popustiti radije nego služiti prepirkama. A ovu šutljivost ne vidim da proizlazi iz drugoga korijena nego iz ovoga dvostrukog poniranja u bezdan, naime božanske neizmjernosti i vlastite neznatnosti, koje poniranje u bezdan duša nalazi u svjetlu spomenute poniznosti.
220 O quanta bona facit ista humilitas! quæ se repletos facit pacificos et quietos, Deo gratos, et gratiis plenos: nam tales ita sunt pacifici ex quietatione interiori exterius, ut cum dura audiunt, vel contra ipsos, vel forte contra aliquam veritatem, ad se excusandos respondere nequeunt, nisi breviter, et submisse, et ad id quod false aliquando eis imponitur, vel dicitur; potius suam ignorantiam confitentur, et sunt parati cedere, magis quam contentionibus deservire. Hanc autem taciturnitatem non video ab alia radice procedere, quam ab hac duplici inabyssatione divinæ scilicet immensitatis, et suæ propriae vilitatis, quam inabyssationem anima invenit in lumine prædictæ humilitatis.
221 Ali gdje se, molim, nalazi ta poniznost? Gdje ta korisnost? Gdje to svjetlo? Gdje ta šutljivost? Ili kojim se putem dolazi do ovoga što sam prije rekla? Dakako, u gorljivoj, čistoj, neprestanoj i srdačnoj molitvi sve se to nalazi: i iz motrenja knjige života Isusa Krista, promatrajući naime supatnju njegova života i smrti, duši se daje spoznaja grijeha, i videći mnoštvo grijeha, kako je svim svojim udovima vrijeđala Boga, po tome se duša ponizuje, kao što je gore pokazano. O dakle najdraži duše moje, želim od vas ono što i od sebe, da uvijek isto mislite i da među vama ne bude raskola ni nesuglasica. A ono što čini da se i svi nesložni slože u jedno, želim da zna vaša duša. A to jest: biti malen; i to biti malen ne čini da se gleda na neku dostatnost znanja niti naravnoga razuma, nego samo prigiba dušu da gleda svoje nedostatke i bijede, te protiv sebe same pokreće pitanja, istraživanja i rasprave kako bi upoznala svoje nedostatke i nastojala ih ispraviti. To također biti malen potiče da se ni nad kim ne uzvisuje niti zapovijeda, niti čini čovjeka tegobnim niti svadljivim u riječima, premda svojim životom podnosi sve i čini one koji su protivni ovoj malenosti, i to je ono što želim (o djeco moja), da vaš život, i kad jezik šuti, na putu te malenosti, revnosti i razborita suosjećanja bude jasno zrcalo protivnicima istine. O najdraži, kad bih čula o vama da vas je to što ste maleni učinilo jednim srcem i jednom dušom, smirila bi se moja duša nad vama: jer bez jedinstva uistinu ne vidim da možete dobro ugoditi Bogu. Oprostite, sinovi, mojoj oholosti što sam se usudila poticati vas na krepost poniznosti, jer me revnost i vaša ljubav tjeraju da govorim.
221 Sed ubi quæso ista humilitas? ubi ista utilitas? ubi id lumen? ubi hæc taciturnitas invenitur? aut per quam viam ad hæc, quæ prædixi, venitur? Nempe in oratione ferventi, pura et continua, et cordiali, hæc omnia inveniuntur: et ex aspectu libri vitæ Jesu Christi, vitæ scilicet ejus et mortis compassionem aspiciendo, animæ datur cognitio peccatorum, et videndo multitudinem peccatorum: quomodo cum membris suis omnibus Deum offendit, et ex hoc anima humiliatur, sicut supra ostensum est. O igitur carissimi animæ meæ, desidero de vobis, quod et de me, ut semper idem sapiatis, et non sint in vobis schismata, nec dissensiones. Illud autem, quod et omnes discordes facit in unum consentire, desidero, quod scit anima vestra. Hoc autem est: Esse parvulum, et hoc esse parvulum non facit respicere ad aliquam sufficientiam scientiæ, nec sensus naturalis, sed solum inclinat animam ad videndum defectus suos, et miserias, et contra seipsum movet quæstiones et inquisitiones, et disputationes, ut conveniat defectus suos, et eos emendare conetur. Hoc etiam esse parvulum, nulli præeminere nec præesse suggerit, nec facit hominem onerosum, nec contentiosum in verbis, quamvis vita sua omnes ferat, et faciat huic parvulitati contrarios, et hoc est quod desidero, (o nati mei) quod vita vestra, etiam lingua tacente, in via istius parvulitatis, et zeli, et discretæ compassionis sit clarum speculum adversariis veritatis. O carissimi si audirem de vobis, quod esse parvulum fecisset vos unum cor, et animam unam, tranquillaretur anima mea super vobis: sine enim unitate non video in veritate, quod possitis bene placere Deo. Parcite filii superbiæ meæ, quod ad virtutem humilitatis vos ausafuerim provocare, quia zelus et vestra caritas facit me loqui.
O kreposti ljubavi.
De virtute caritatis.
Ljubav i ljubljenje Boga najveća je od svih kreposti, i bez nje ne vrijedi ni molitva, štoviše, bez nje je isprazna i Bogu neugodna, a ostale su kreposti bez ikakva ploda. Da pak molitva bez nje nema nikakve važnosti, čuj knjigu života Krista Isusa koji govori: „Ako prinosiš dar svoj na žrtvenik i ondje se sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, idi najprije pomiriti se sa svojim bratom.” Ništa dakle ne vrijedi dar molitve ako se ne prinosi u svezi ljubavi. Isto kaže kad se u Gospodnjoj molitvi ište otpuštenje grijeha i dugova: „Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo” itd., kao da kaže: tako će vam se otpustiti dugovi prošnji u molitvi kako vi oprostite svojoj braći nepravde i uvrede koje su vam učinjene opraštajući im, i postavite se u stanje najsjedinjenije ljubavi.
Caritas et dilectio Dei est maxima omnium virtutum, et nec sine hac valet oratio, imo sine ea, vana est et Deo ingrata, et ceteræ virtutes sine omni fructu. Quod autem oratio sine ea nullius sit momenti, audi librum vitæ Christum Jesum dicentem: Si offers munus tuum super altare, et recordatus fueris, quod frater tuus habet aliquid adversum te, vade prius reconciliari fratri tuo. Nihil igitur valet orationis munus, nisi offeratur in vinculo caritatis. Item ait, cum in oratione Dominica dimissio peccatorum et debitorum postulatur: Dimittenobis debita nostra, sicut et nos dimittimus, etc. quasi dicat: Sic dimittentur vobis debita supplicationum in oratione, qualiter vos remiseritis fratribus vestris injurias et offensas vobis factas indulgendo, et vos posueritis in statu unitissimæ caritatis.
223 Znajte pak, sinovi, da je u ljubavi, kao što je uključeno svako dobro i zasluga, tako također uključeno svako zlo, nezasluga i grijeh. Stoga, najdraži sinovi, nema ničega na ovom svijetu, ni čovjeka, ni đavla, ni ikoje stvari, u što bih toliko sumnjala kao u ljubav, jer ljubav prodire u dušu više nego išta drugo, niti postoji išta što tako obuzima duh i prodire u čitavo srce kao ljubav: i ako se nema oružje kojim se njome upravlja, duša se lako strmoglavi u tisuće pogibelji i pretrpi veliku propast. I to ne govorim o zloj ljubavi, jer se zle ljubavi svi moraju čuvati i odbaciti je kao đavolsku i pogibeljnu stvar, nego govorim o dobroj duhovnoj ljubavi koja postoji između Boga i duše, te između bližnjega i bližnjega. A da ljubav koja je između Boga i duše treba biti sumnjiva svakoj duši, očito je: jer ljubav koju duša ima prema Bogu, ako nije naoružana velikim znanjem i razboritošću, nego se uzima s nerazboritim žarom, ili brzo malakše, ili se prevari, ili ide u neprikladan svršetak: jer ono što se uzima neuredno ne može se dobro ni spasonosno nastaviti. Mnogi su naime oni koji vjeruju da stoje u ljubavi Božjoj, a stoje u mržnji prema Bogu i u ljubavi prema tijelu, svijetu i đavlu. Stoga kad tko ljubi Boga da bi ga čuvao od bolesti i tjelesnih nevolja i vremenitih pogibelji, neuredno ljubi sebe i Boga, stavljajući Boga na drugo mjesto, kojega je trebalo ljubiti prije svega, a sve drugo radi njega, i zato što je od svoga tijela i od sebe učinio svoga Boga, budući da Boga ljubi samo radi sebe. Isto tako takav, koji tako ljubi sebe, sve drugo ljubi radi sebe; ljubi naime vremenite stvari radi koristi svoga tijela, koje je sebi postavio za Boga. Ljubi naime svoje krvne srodnike radi svoje koristi i časti koju mu donose. Ljubi također svete i duhovne muževe i osobe da bi sebi od njihove svetosti načinio ogrtač, dok ih istinski ne ljubi radi njihove dobrote. I jer takva ljubav nije čista, zato je plod onih koji tako ljube požuda tijela i tijelo s manama i požudama. Takav također ljubi tjelesne sposobnosti i vještine, da zna dobro čitati i pjevati na dopadanje drugima. Ljubi također imati veliko znanje, da zna druge uvjeriti razložno i učeno, a ne s ljubavlju, i da može druge ispravljati s ohološću, kako bi se smatrao nečim.
223 Scitote autem filii, quod in amore sicut concluditur omne bonum et meritum, ita etiam omne malum demeritum et peccatum. Unde, filii carissimi, nihil est in hoc mundo, nec homo, nec diabolus, nec aliqua res, quam tantum habeam suspectam, quantum amorem, quia amor penetrat animam plus quam aliud, nec est aliquid, quod ita occupet mentem, et cor totum penetret, sicut amor: et nisi habeantur arma, quibus regatur, leviter præcipitatur anima in millia pericula, et patitur magnam ruinam. Et hoc non dico de malo amore, quia malus amor debet ab omnibus caveri et refutari tamquam res diabolica et periculosa: sed dico de bono amore spirituali, qui est inter Deum et animam, et proximum et proximum. Quod autem amor, qui est inter Deum et animam, debeat esse suspectus omni animæ, apparet: quia amor, quem habet anima ad Deum, nisi sit armatus cum magna scientia et discretione, sed cum fervore indiscreto sumatur, aut cito deficit, aut decipitur, aut in inconvenientem finem vadit: quæ enim inordinate sumuntur, bene nec salubriter continuari non possunt. Multi enim sunt, qui credunt stare in amore Dei, et stant in odio Dei, et in amore carnis, mundi, et diaboli. Unde quando aliquis amat Deum, ut custodiat eum ab infirmitatibus et tribulationibus corporalibus, et temporalibus periculis, amat se et Deum inordinate, Deum postponendo, qui ante omnia et amari debuit, et omnia propter ipsum, et quia de corpore suo, et de se fecit suum Deum, ex quo Deum non diligit nisi propter se. Item talis, qui sic se diligit, omnia alia diligit propter se; diligit enim res temporales propter utilitatem corporis sui, quod sibi Deum statuit. Amat enim consanguineos suos propter utilitatem suam, et honorem quem sibi afferunt. Amat etiam viros, et personas sanctas, et spirituales, ut faciant sibi mantellum de sanctitate ipsorum, cum non vere diligat eos propter bonitatem ipsorum. Et quia talis amor non est purus, ideo fructus taliter amantium est carnis concupiscentia, et corpus cum vitiis et concupiscentiis. Amat etiam talis sufficientias corporales, et aptitudines, ut sciat bene legere, et cantare ad complacentiam aliorum. Amat etiam habere magnam scientiam, ut sciat alios convincere rationabiliter et scientifice, et non caritative, et quod possit alios corrigere cum superbia, ut reputetur aliquid.
224 Ima također i drugih koji vjeruju da ljube Boga, i ljube ga, ali slabom i nesavršenom ljubavlju. Ljube naime Boga da bi oprostio grijehe, oslobodio ih od pakla i dao im slavu raja, a ne radi njegove dobrote. Ljube Boga da bi ih sačuvao u dobrom stanju i da više ne vrijeđaju, kako ne bi izgubili raj. Drugi ljube Boga da bi imali utjehe i božanske slatkoće, te osjećaje i duhovne utjehe. Drugi ljube Boga da bi od njega bili ljubljeni. Drugi ljube prijatelje i roditelje duhovno jer žele da budu duhovni i dobri, kako odatle ne bi pretrpjeli sramotu nego imali korist i čast. Također ljube Boga da im dade razum i znanje i razumijevanje Pisma oni koji su učeni; a oni koji su neuki žele da znaju duhovno govoriti, i to ne na čast Božju niti na korist drugih, nego da bi bili više ljubljeni i čašćeni. Vole biti duhovni da bi se ubrajali među duhovne i da bi ih duhovni ljubili, i to radi svoje posebne koristi i časti. Vole imati siromaštvo, strpljivost, poslušnost, izvanjsku poniznost i kreposti da bi u krepostima nadmašili druge, te žele da se nitko drugi ne može približiti njihovu savršenstvu: i jer ne žele imati sebi ravnoga, u tome se čini da nalikuju Luciferu, koji nije htio imati nijedno stvorenje sebi ravno. Neki vole imati opći glas svetosti, da ih i dobri i zli hvale zbog svetosti; oni također hvale sve duhovne i neduhovne, kako ne bi bili osuđeni zbog nepromišljena suda.
224 Sunt etiam alii qui credunt amare Deum, et amant eum, sed amore infirmo et imperfecto. Amant enim Deum ut parcat peccatis, et liberet eos de inferno, et det eis gloriam paradisi, et non propter bonitatem suam. Amant Deum ut conservet eos in bono statu, et non offendant plus, ut non perdant paradisum. Amant alii Deum, ut habeant consolationes et dulcedines divinas, et sentimenta, et consolationes spirituales. Alii amant Deum ut amentur ab eo. Amant alii amicos et parentes spiritualiter, quia desiderant, ut sint spirituales et boni, ut inde non consequantur dedecus, sed habeant utilitatem et honorem. Amant etiam Deum, ut det eis sensum et scientiam, et intellectum scripturæ illi, qui sunt litterati; et illi, qui nesciunt litteras, desiderant ut sciant loqui spiritualiter, et non ad honorem Dei, nec aliorum utilitatem, sed ut magis amentur et honorentur. Amant esse spirituales, ut habeantur in numero spiritualium, et diligantur a spiritualibus, et hæc pro sua speciali utilitate et honore. Amant habere paupertatem, et patientiam, et obedientiam, et exteriorem humilitatem, et virtutes, ut excedant in virtutibus alios, et desiderant, ut nullus alius possit approximare perfectioni eorum: et quia nolunt habere parem, in hoc videntur assimilari Lucifero, qui noluit habere aliquam creaturam parem. Aliqui amant habere universalem famam sanctitatis, ut commendentur a bonis et malis de sanctitate; ipsi etiam commendant omnes spirituales, et non spirituales, ut de temerario judicio non judicentur.
225 Neki također ljube svoga pobožnika ili svoju pobožnicu duhovnom i savršenom ljubavlju, jer ih ljube potpuno po Bogu. Ali ta ljubav ponekad previše raste i postaje zla ako se njome ne upravlja oružjem velike razboritosti; te ponekad postaje tjelesna, ili beskorisna i štetna, kad se previše međusobno druže i beskorisno gube vrijeme, jer su im srca nerazborito povezana. Ta naime ljubav raste, i rastući ima ono što želi imati, naime nazočnost ljubljenoga, bez koje obolijeva kad je nema, a ako je ima, previše raste, i rastući se potpuno preobražava u ljubljenoga, tako da se sve što se sviđa drugome sviđa njemu, a što se drugome ne sviđa, ne sviđa se ni njemu. I budući da duša nema dovoljno oružja za upravljanje žarom te ljubavi koji neprestano raste, te nema savršena reda ni razboritosti, nužno je da se naposljetku pretvori u nered. A ako ljubljeni u takvu neredu također nema spomenuto oružje i bude ranjen sličnim mačem ljubavi, tada se valja mnogo više bojati: jer tada počinju jedno drugome otkrivati tajne svoje ljubavi, i među ostalim otkrivaju jedno drugome kako se međusobno ljube govoreći jedno drugome: „Nema nijedne osobe na svijetu koju bih toliko ljubio niti je toliko nosio u srcu.” Takve stvari naime govore jer je nužno da raspravljaju o onome što osjećaju, i tako čeznu međusobno se ljubiti i zbog pobožnosti i zbog duhovne koristi za koju vjeruju da postoji u takvoj ljubavi; kad se ipak pojave napasti o nečem nedopuštenom što može proizaći iz takve ljubavi, razum se u početku protivi jer još nije potpuno ugušen ljubavlju. Poslije pak, kad ljubav još više poraste, razum se počinje pomračivati, a duh slabjeti, te počinje vjerovati da dodiri ljubljenoga i slično nisu grijeh niti škode duši, i zato dopušta da se to čini, i tako počinje malaksati i postupno padati sa stanja savršenstva. Nakon što je pak razum, ugušen ljubavlju, pomalo zastranio, počinje ono što je pogibeljno smatrati gotovo ništavnim i govoriti: „Ovo se može učiniti, jer ne namjeravam nikakvo zlo, jer to nije velik grijeh.” I postupno takve stvari smatraju dopuštenima, i tako, dok ljubav još više raste, oboje se preobražava i prenosi u volju drugoga, tako da čini sve što drugi hoće, a da se nijedan drugi razlog ne protivi; tako da potpuno slijedi svoga ljubljenoga u svemu onome što on hoće: i zbog spomenutoga nereda, ako je pozvan na zlo, ne može se usprotiviti, a ako nije pozvan, sam poziva, osjećajući da se to sviđa ljubljenome: i tada se povlači od molitve, od uzdržljivosti, od samoće i od svih kreposti u kojima se običavao vježbati, te svu božansku ljubav mijenja u ovu bijednu ljubav. I ponekad takva ljubav toliko naraste da ni riječi ljubljenoga ni njegova nazočnost ne zadovoljavaju onoga komu su nekad riječi i sama nazočnost bile dovoljne. Nego onaj koji ljubi još više želi znati je li ljubljeni tako pogođen strijelom ljubavi kao i onaj koji ljubi: i ako to može doznati, tada je pogibelj obojice; tada se naime jedno uzdajući i sigurno u drugo, pošto ni riječi ni nazočnost ne zadovoljavaju, i onaj koji ljubi i ljubljeni naginju svakomu besposlenom i pokvarenom djelu. I zato kažem da mi je ljubav sumnjiva iznad svega, i u njoj je uključeno svako zlo: stoga se čuvajte zmije.
225 Amant etiam aliqui devotum suum, vel devotam suam amore spirituali et perfecto, quia amant ipsos totaliter secundum Deum. Sed iste amor quandoque nimis crescit, et efficitur malus, nisi regatur armis magnae discretionis; et fit quandoque carnalis, vel inutilis et nocivus, nimis ad invicem conversando, et tempus inutiliter perdendo, quia corda eorum sunt indiscrete colligata. Iste enim amor crescit, et crescendo habet hoc quod desiderat habere, scilicet præsentiam amati, quam ubi non habet infirmatur: et, si habeat, nimis crescit, et crescendo totaliter transformatur in amatum, ita quod omnia, quæ placent alteri, placent ei; et quæ displicent alteri, displicent sibi. Et quia anima non habet arma sufficientia ad regendum istius amoris fervorem, qui continue crescit, et non habet perfectam ordinationem, nec discretionem, necesse est, ut convertatur finaliter in deordinationem. Et si amatusin tali deordinatione careat etiam prædictis armis, et simili gladio amoris sit vulneratus, tunc est valde plus timendum: quia tunc incipiunt sibi invicem manifestare secreta sui amoris, et inter alia manifestant sibi invicem, quomodo se mutuo diligant dicentes ad alterutrum: Non est aliqua persona quam tantum diligam in mundo, nec tantum eam portem in corde. Talia enim dicunt, quia necesse est, ut tractent ea quæ sentiunt, et sic appetunt se etiam propter devotionem mutuo diligere et propter utilitatem spiritualem, quam credunt esse in tali amore; occurrentibus tamen tentationibus de aliquo illicito, quod sequi potest ex tali amore, ratio contradicit a principio, quia non est totaliter amore suffocota. Postea vero amore amplius crescente, ratio incipit obnubilari, et spiritus infirmari, et incipit credere, quod tactus amati et hujusmodi non sint peccatum, nec noceant animæ, et ideo hoc permittit facere, et sic incipit deficere, et cadere a statu perfectionis paullatim. Postquam autem ratio aliquantulum declinavit amore suffocata, incipit ea, quæ periculosa sunt, quasi nulla existimare, et dicere: Hoc potest fieri, quia ad nullum malum intendo, quia non est magnum peccatum. Et paullatim talia reputant licita, et sic amplius amore crescente transformatur et transfertur uterque in voluntatem alterius, ut faciat omne, quod vult alius, nulla alia ratione contradicente; ita quod totaliter sequitur suum amatum ad omne illud, quod vult: et propter inordinationem prædictam, si invitatur ad malum, non potest contradicere; et si non invitatur, ipse invitat, sentiens hoc placere amato: et tunc retrahitur ab oratione, et abstinentia et a solitudine, et ab omnibus virtutibus, in quibus consueverat se exercitare, et totum amorem divinum mutat in hunc miserabilem amorem. Et crescit quandoque tantum talis amor, quod verba amati, nec ejus præsentia non satisfaciunt, cui solebant verba et sola præsentia satisfacere. Sed amplius amans desiderat scire, utrum amatus sic feriatur sagitta amoris, sicut amans: et si scire potest, tunc est periculum utriusque; tunc enim unus confidens et securus de altero, postquam verba, nec præsentia non satisfaciunt, inclinantur amans et amatus ad omne opus otiosum, et pravum. Et ideo dico, quod amor mihi est suspectus super omnia, et in ipso concluditur omne malum: quare cavete a serpente.
226 Zbog zle dakle ljubavi hoću držati sumnjivom dobru ljubav između bližnjega i bližnjega; jer dobra ljubav postaje zla na spomenuti način. I ljubav prema Bogu postaje zla ako se njome ne upravlja razboritošću i ako se ne štiti svojim oružjem. Oružje pak kojim se mora upravljati dobrom ljubavlju prema Bogu ili bližnjemu u Bogu daje se čovjeku u preobrazbi duše. Postoji pak trostruka preobrazba kojom se duša preobražava u Boga. Ponekad se naime duša preobražava u volju Božju; ponekad s Bogom; ponekad unutar Boga i Bog unutar nje. Prva je preobrazba kada duša nastoji nasljedovati život ovoga čovjeka koji je trpio, jer je u tome očitovana volja samoga Boga. Druga je preobrazba kada se duša povrh toga sjedinjuje s Bogom i ljubi Boga ne samo voljom nego uz to ima velike osjećaje i velike naslade o Bogu, koje se ipak mogu izraziti riječima i zamisliti. Treća je preobrazba kada je duša tako preobražena unutar Boga i Bog unutar nje da osjeća i kuša najviše stvari o Bogu, toliko da se ono što osjeća nikako ne bi moglo izraziti riječima niti zamisliti, osim jedino od onoga tko osjeća. Prva dakle preobrazba, premda mnogo upravlja ljubavlju onih koji ljube, ipak ne toliko koliko je potrebno, jer bi se još mogla prevariti. Druga pak preobrazba, ako je doista živa, dovoljna je za upravljanje ljubavlju. Treća je pak vrhunska u upravljanju ljubavlju. Ta se naime treća, a i druga, savršeno ulijeva i daruje duši od milosti: i ta treća, a i druga premda nije savršena, jest nekakva mudrost posredstvom koje duša zna upravljati ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Jer osjećaje Boga, slatkoće i žarove koji od Božje milosti dolaze u dušu, duša po toj mudrosti zna urediti, i to tako da ljubav traje i da u onome što započne može ustrajati, te to ne pokazuje izvana smijehom, ni poskakivanjem tijela, ni drugim kretnjama. Slično se i u ljubavi prema bližnjemu ili pobožniku zna tako mudro i zrelo vladati da pokazuje i usmjerava kada, koliko i kako valja susresti bližnjega, a kada ne. U sjedinjenju naime duše s Bogom duša stječe rečenu mudrost i nekakvu zrelost i ozbiljnost mudrosti, i mudru razboritost, i nekakvo svjetlo, i mudru razboritost, i nekakvu ljubav prema Bogu i bližnjemu koja se ne može prevariti niti strmoglaviti: i tko ne osjeća da je prožet takvom mudrošću, nikada se ne bi smio s nekim ili s nekom povezivati u takvoj posebnoj i prisnoj ljubavi, pa ma koliko se to činilo radi Boga i iz dobre nakane, zbog već spomenutih pogibelji koje proizlaze iz takve ljubavi, niti se itko smije s ikim vezati ljubavlju osim ondje gdje je naučio, zna i može se od svakoga lako odvojiti kad god zaželi.
226 Propter igitur malum amorem volo suspectum habere bonum amorem inter proximum et proximum; quia bonus amor fit malus per prædictum modum. Amor etiam Dei efficitur malus; nisi discretione regatur, et armis suis protegatur. Arma autem, quibus bonus amor Dei vel proximi in Deo regi debet, dantur homini in animæ transformatione. Est autem triplex transformatio qua transformatur anima in Deum. Aliquando enim anima transformatur in voluntatem Dei: aliquando cum Deo: aliquando intra Deum et Deus intra ipsam. Prima transformatio est, quando anima conatur imitari vitam istius hominis passionati: quia in hoc manifesta est voluntas ipsius Dei. Secunda transformatio est, quando anima ultra hoc unitur Deo, et amat Deum non solum per voluntatem, sed cum hoc habet magna sentimenta, et magnas de Deo delectationes, possunt tamen exprimi verbis et cogitari. Tertia transformatio est, quando anima sic est transformata intra Deum, et Deus intra ipsam, quod altissima de Deo sentit et gustat, in tantum quod ea, quæ sentit, nullo modo possent exprimi verbis, nec cogitari, nisi solum ab illo, qui sentit. Prima igitur transformatio quamvis multum regat amorem amantium, tamen non tantum quantum oportet, quia adhuc decipi posset. Secunda autem transformatio, si est bene viva, sufficit ad regendum amorem. Tertia autem est summa in regimine amoris. Ista enim tertia et etiam secunda perfecte infunditur et confertur animæ a gratia: et hæc tertia, et secunda licet non sit perfecta, est quædam sapientia, qua mediante anima scit regere amorem Dei et proximi. Nam sentimenta Dei, et dulcedines, et fervores a gratia Dei in anima provenientes, anima per hanc sapientiam scit componere, et taliter quod durat amor, et in his, quæ incipit, potest perseverare, nec ostendit extra per risus, nec saltus corporis, nec alios gestus. Similiter et in amore proximi vel devoti sic scit sapienter et mature se habere, quod ostendit et dirigit quando, et quantum, et quomodo est condescendendum proximo, et quando non. In unione enim animæ ad Deum anima acquirit dictam sapientiam, et quamdam maturitatem et gravitatem sapientiæ, et sapidam discretionem, et quoddam lumenta, et sapidam discretionem, et quoddam amorem Dei et proximi, quod non potest decipi nec præcipitari: et qui non sentit se tali sapientia infusum, numquam deberet se cum aliquo, vel cum aliqua in tali amore singulari et visceroso se conjungere, etiam quantumcumque fieret propter Deum, et ex bona intentione, propter pericula jam prædicta, quæ eveniunt ex tali amore, nec aliquis alicui se colligare debet per amorem, nisi ubi didicerit, et sciat, et possit a quocumque faciliter cum voluerit, separari.
227 A kako se spomenutom mudrošću upravlja ljubavlju prema Bogu, valja znati da ljubav ima različita svojstva: jer duša ljubeći Boga najprije postaje nježna, drugo obolijeva, treće se osnažuje: kad naime duša osjeti žar božanske ljubavi, duša viče i stvara buku, poput kamena koji se stavlja u peć da se rastopi u vapno, koji dok ga dotiče vatra pucketa, ali kad je pečen, ne stvara nikakvu buku niti pucketa. Tako duša u početku traži božanske utjehe, koje ako joj se oduzmu, postaje nježna i viče protiv samoga Boga, te se tuži govoreći: „Ti mi, Gospodine, činiš ovu klonulost: zašto to činiš?” i slično govori, a ta smjelost rađa se iz neke sigurnosti koju duša uzima od Boga: u tom je pak stanju zadovoljna utjehama. Znajte naime da Bog, imajući svoju stvorenu ljubav prema duši, daje joj milovanja, a ponekad čudesne i neizrecive utjehe, za kojima duša ne smije težiti s nametljivošću. Ipak, ako ih Bog dade, ne smiju se prezreti, jer čine da ona trči za ljubljenim, i njezina su hrana, i uklanja se dosada od nje: i iz toga se duša uzdiže i privlači k ljubljenju i preobrazbi sebe u svoga ljubljenoga, te k traženju njega. Iz nedostatka pak njega raste ljubav i počinje tražiti ljubljenoga, kojega ako nema, obolijeva: i tada se ne zadovoljava utjehama, jer traži samo ljubljenoga, i što više ima utjeha i osjećaja, to više raste ljubav, i to više obolijeva i vene ako nema nazočnosti ljubljenoga.
227 Qualiter autem per prædictam sapientiam regatur amor Dei, est sciendum, quod amor habet varias proprietates: proprietates: nam anima amando Deum, primo tenerescit; secundo infirmatur, tertio fortificatur: cum enim anima sentit fervorem amoris divini, anima clamat, et rumorem facit: ad instar lapidis, qui ponitur in fornace solvendus in calcem, qui dum tangitur ab igne, crepitat, sed si fuerit coctus, non facit aliquem rumorem, nec crepitat. Sic anima in principio quærit consolationes divinas, quæ, si subtrahantur, tenerescit, et clamat contra ipsum Deum, et conqueritur dicendo: Tu Domine facis mihi hunc languorem: quare hoc facis? et similia dicit, et hæc audacia nascitur ex quadam securitate, quam anima sumit de Deo: in hoc autem statu est contenta consolationibus. Sciatis enim quod Deus habens ejus creatum amorem erga animam, dat ei blanditias, et quandoque consolationes mirabiles, et ineffabiles, quas anima non debet appetere cum importunitate. Si tamen a Deo dentur, non sunt spernendæ, quia faciunt ipsam post amatum currere, et sunt cibus ejus, et tollitur tædium ab ea: et ex his anima ascendit, et trahitur ad amandum et transformandum se in suum amatum, et ad quærendum ipsum. Ex carentia vero ejus crescit amor, et incipit quærere amatum, quem si non habet, infirmatur: nec contentatur tunc de consolationibus, quia solum quærit amatum, et quanto plus habet de consolationibus et sentimentis, tanto plus crescit amor, et tanto magis infirmatur, et languet, nisi habeat præsentiam amati.
228 Ali nakon što se duša sjedini i postavi u sjedište istine, koja je istina sjedište duše, ne viče, niti se tuži na Boga, niti postaje nježna, niti obolijeva. Štoviše, spoznaje da je nedostojna svakoga dobra i svakoga Božjega dara, a dostojna većega pakla nego što je onaj koji je stvoren: i u nju se polaže čudesna mudrost i zrelost, te postaje postojana i uređena, toliko osnažena da bi radi ljubavi ljubljenoga pošla u smrt, i ima u punini koliko može primiti iz takva sjedinjenja. I sam Bog čini da duša raste kako bi bila sposobna primiti ono što u nju želi položiti, te vidi onoga koji jest i vidi da je sve ništa osim ukoliko jest od onoga koji jest. Tada pak duša sve ono što je prethodilo smatra ništavnim u usporedbi s tim, pa i sve stvoreno, i ne mari za smrt, ni za bolest, ni za čast ili pogrdu, te se tako pomiruje i smiruje da ni za čim ne žudi i gubi želje, niti može djelovati, jer je tada, kada ima spomenuto viđenje, združena s Bogom. I tako vidi u tom Božjem svjetlu da Bog sve čini uređeno i dolično, tako da ni zbog njegove odsutnosti ne obolijeva. I tako postaje suobličena njegovoj volji da ga odsutnoga ne traži, nego je zadovoljna svim što čini, i sve mu kao dobro uređeno prepušta. Tada je pak to istinito, naime da duša postaje tako osnažena i smirena u toj ljubavi, te gubi želju i ne može djelovati kada ima spomenuto viđenje Boga u rečenoj punini. Kad se pak duši oduzme takvo viđenje (nikomu se naime u ovom životu ne dopušta da u njemu ustraje), daje joj se i ostaje joj jedna nova goruća želja da bez muke čini djela pokore, snažnije nego prije, jer je ovo stanje uzvišenije od drugih. Ova je pak goruća ljubav savršena i čini da duša koja ljubi nasljeduje svoga ljubljenoga Boga čovjeka koji je trpio, što je savršenstvo svakoga savršenstva: njegova je pak muka trajala uvijek dokle god je živio u ovom smrtnom životu, ondje je započela, ustrajala i završila: uvijek je naime bio na križu siromaštva, boli, prezira i poslušnosti te drugih teških djela pokore. I budući da onaj tko koga savršeno ljubi nastoji mu se preobraziti vladanjem i činiti ono što se više sviđa onomu koga ljubi, zato onaj tko ljubi Isusa Boga čovjeka nastoji se preobraziti u njega i njegovo vladanje, i činiti ono što se njemu sviđa, te mu se suobličiti u načinu života. Što je dakle tko savršeniji i što više ljubi Boga, to se više trudi činiti ono što je on činio, i hoće, i zapovijeda, i savjetuje da se čini, te izbjegavati sve što bi mu moglo biti neugodno: i to mora nastaviti čitavo vrijeme svoga života, jer je taj Bog čovjek dokle god je živio na ovom svijetu živio u neprestanom i najgorčem križu pokore: i to mora biti duljina i vrijeme pokore koju po njegovu obliku moramo činiti, naime dokle god čovjek živi. Njezina je pak veličina onolika koliko čovjek može s razboritošću. A to je preobrazba u njegovu volju, koju je pokazao ne samo riječima nego živeći uvijek u djelima križa i pokore, koja je Bog čovjek uvijek imao u sebi samome. Kad se pak duša preobrazi u Boga i bude unutar Boga te bude u onom savršenom sjedinjenju i punini viđenja, smiruje se i ništa ne djeluje. Ali kad se vrati k sebi, nastoji se preobraziti u njegovoj volji sve dok se ne vrati u ono viđenje. On je pak pokazao svoju volju po rečenim djelima križa i pokore, koju je uvijek imao u sebi samome.
228 Sed postquam anima unitur, et ponitur in sede veritatis, quæ veritas est sedes animæ, non clamat, nec conqueritur de Deo, nec tenerescit, nec infirmatur. Imo cognoscit se indignam omni bono, et omni dono Dei, et dignam majori inferno, quam sit ille, qui factus est: et ponitur in ea mira sapientia et maturitas, et fit stabilis et ordinata, adeo fortificata, quod propter amorem amati iret ad mortem et habet in plenitudine quantum capere potest ex tali unione. Et ipse Deus crescere facit animam, ut ipsa sit capax ejus quod in ea vult ponere, et videt illum qui est, et videt, quod omnia nihil sunt, nisi in quantum sunt ab illo qui est. Tunc autem anima omnia, quæ præcesserunt, habet pro nihilo comparative, et etiam omnia creata, nec curat de morte, nec de infirmitate, nec de honore vel de vituperio, et ita pacificatur et quietatur, quod nihil appetit, et perdit desideria, nec potest operari, quia tunc quando habet prædictam visionem est juncta cum Deo. Et ita videt in illo lumine Dei, omnia Deum ordinate facere et debite, quod etiam de ejus absentia non infirmatur. Et ita fit conformis voluntati ejus, quod eum absentem non requirit, sed de omnibus, quæ facit, contentatur, et totum tamquam bene ordinatum ei remittit. Tunc autem ista vera sunt, scilicet quod anima fit ita fortificata, et quietata in isto amore, et perdit desiderium, nec potest operari quando habet prædictam visionem Dei in dicta plenitudine. Quando vero aufertur visio talis animæ (nulli enim conceditur in vita ista, quod in ea perseveret) datur ei, et remanet ei unum novum desiderium ignitum operandi sine pœna opera pœnitentiæ, fortius quam prius, est enim iste status sublimior aliis. Hic autem amor ignitus est perfectus, et facit imitari animam amantem amatum suum Deum hominem passionatum, quod est perfectio omnis perfectionis: passio autem ejus quamdiu in hac vita mortali vixit semper duravit, ibi cœpit et perseveravit, et finivit: semper enim fuit in cruce paupertatis, doloris, despectus, et obedientiæ, et aliarum operationum arduarum pœnitentiæ. Et quia qui perfecte diligit aliquem nititur ei transformari moribus, et facere illa quæ plus placent illi quem amat, ideo, qui Jesum Deum hominem diligit, nititur et transformari in eum, et ejus mores, et facere quæ sibi placent, et in modo vivendi sibi assimilari. Quanto igitur quis est perfectior et amat Deum, tanto magis conatur facere illa, quæ ille fecit, et vult, et præcipit, et consulit fieri, et vitare omnia quæ sibi possent esse displicentia: et debet continuare toto tempore vitæ suæ: quia iste Deus homo quamdiu vixit in hoc mundo, vixit in continua et amarissima cruce pœnitentiæ: et hæc debet esse longitudo et tempus pœnitentiæ, quam ad formam ejus debemus facere, scilicet quamdiu homo vivit. Magnitudo vero ejus est, quantum homo potest cum discretione. Hæc est autem transformatio in voluntatem ejus, quam ostendit non solum verbis, sed vivendo semper in operationibus crucis et pœnitentiæ, quas Deus homo semper habuit in seipso. Cum vero anima transformatur in Deo, et est intra Deum, et est in illa perfecta unione et plenitudine visionis, quietatur, nec aliquid operatur. Sed quando revertitur ad se, nititur transformari in voluntate ejus quousque redeat in illam visionem. Ipse autem ostendit voluntatem suam per dictas operationes crucis et pœnitentiæ, quam semper habuit in seipso.
229 Ovim se pak gore spomenutim viđenjem kao oružjem upravlja ljubav prema Bogu i bližnjemu. Ondje naime duša vidi bitak Božji i kako svako stvorenje ima svoj bitak od onoga koji jest najviši bitak. I vidi kako nema ničega što bi imalo bitak osim od toga najvišeg bitka. Dovedena u to viđenje, duša po samom viđenju crpi čudesnu mudrost, neizrecivo znanje i zrelu ozbiljnost, te iz toga viđenja crpi istinitu spoznaju kako je sve što god je od toga najvišeg bitka najbolje, i ne može se usprotiviti, jer uistinu vidi da je sve što je od njega najbolje učinjeno. Ali zlo je učinjeno kada mi uništavamo ono što je najbolje učinjeno od toga najvišeg bitka. Ovo pak viđenje toga najvišeg bitka budi u duši jednu ljubav koja mu odgovara, i taj nas najviši bitak potiče da ljubimo sve što ima bitak od njega, kakva su sva dobra i dobročinstva, i uči nas ljubiti svako razumno i nerazumno stvorenje ljubavlju najvišega bitka; i uči nas ljubiti i potiče sve što ima bitak od njega i što on ljubi i hoće da bude. I uči nas ljubiti ponajviše razumna stvorenja, osobito ona za koja vidimo da su ljubljena i draga samomu najvišem bitku. Kao što naime duša vidi da je sam najviši bitak ljubavlju prignut k stvorenjima, tako se i ona prigiba k tim istima.
229 Hac autem visione supradicta tamquam armis dirigitur amor Dei et proximi. Ibi enim anima videt esse Dei, et quomodo omnis creatura habet suum esse ab illo, qui est summum esse. Et videt quomodo nihil est quod habeat esse nisi ab hoc summo esse. In quam visionem anima ducta trahit per ipsam visionem miram sapientiam et ineffabilem scientiam, et maturam gravitatem: et trahit ab illa visione notitiam veram, quomodo quidquid est ab illo summo esse, est optimum, nec potest contradicere, quia in veritate videt, quod omnia, quæ sunt ab ipso, sunt optime facta. Sed male est factum, quando nos destruimus ea, quæ facta sunt optime ab illo summo esse. Hæc autem visio istius summi esse, excitat unum amorem in anima sibi correspondentem, et istud summum esse incitat nos amare omne quod habet esse ab ipso, qualia sunt omnia bona et benefacta, et docet nos amare omnem creaturam rationalem et irrationalem amore summi esse; et docet nos amare et incitat omne, quod habet esse ab ipso, et quod ipse amat, et vult esse. Et docet nos amare maxime creaturas rationales, potissime illas, quas videmus esse amatas et dilectas ab ipso summo esse. Sicut enim anima videt ipsum summum esse inclinatum per amorem in creaturis, sic ipsa in easdem inclinatur.
230 Očit je pak znak onih koji su u prijateljstvu toga najvišeg bitka da su istinski sljedbenici Jedinorođenca toga najvišeg bitka i da su uvijek uprti očima svoga duha na ljubljenje, slijeđenje i preobrazbu samih sebe cijelih i potpuno u volji ljubljenoga, naime Jedinorođenca toga najvišeg bitka. A ljubav stvorena i probuđena viđenjem toga najvišeg bitka poznaje i zna ljubiti taj najviši bitak, poznaje i zna ljubiti stvorenja prema njihovim prikladnostima, i više i manje prema naklonosti toga najvišeg bitka, i ni u čemu ne može prijeći njegovu granicu: i zato je sve što pripada ljubavi potpuno sumnjivo sve dok ta ljubav ne bude dana duši od Boga. Nakon što naime duša ima viđenje toga Božjega bitka i ljubav koja mu odgovara i dostatna je tom bitku, tada ostaje učvršćena, tako da je, premda dođu druga viđenja i uzdignuća, ne mijenjaju. I ne samo oni koji imaju ovo neizrecivo viđenje Boga, nego i onaj tko bi imao strogo razmatranje toga Božjega bitka, može biti dostatan i jest dostatan za izgon svake zloće svake druge ljubavi, te se dobro može oduprijeti maču svake nedopuštene ljubavi. U spomenutom se pak viđenju ne daje samo stvorena ljubav, o kojoj je rečeno, nego samo viđenje nestvorenoga bitka ostavlja u duši jednu nestvorenu ljubav, prema kojoj ljubavi duša ne može ništa djelovati, jer je duša potpuno obuzeta samim viđenjem. Nego djeluje sama slavna ljubav.
230 Signum autem manifestum illorum, qui sunt in amicitia istius summi esse, est, quod sunt veraces sequaces unigeniti istius summi esse, et sunt semper intenti oculis mentis suæ ad amandum et sequendum et transformandum se totos, et totaliter in voluntate amati, scilicet unigeniti istius summi esse. Amor autem creatus et excitatus a visione istius summi esse, novit et scit amare istud summum esse, novit, et scit amare creaturas secundum earum convenientias, et plus et minus secundum inclinationem istius summi esse; et in nullo potest transire terminum ejus: et ideo omnia quæ sunt amoris, sunt omnino suspecta quousque hic amor fuerit animæ datus a Deo. Postquam enim anima habet visionem istius esse Dei, et amorem illi respondentem, et sufficientem isti esse, tunc remanet solidata, ita quod quamvis veniant aliæ visiones et elevationes non mutant eam. Et non solum, qui habent hanc ineffabilem visionem Dei, sed qui haberet strictum pensare istius esse Dei, potest sufficere, et est sufficiens ad expellendam omnem malitiam omnis alterius amoris, et bene potest resistere ad gladium omnis amoris illiciti. Non solum autem in prædicta visione datur amor creatus, de quo dictum est, imo ipsa visio increati esse dimittit in anima unum amorem increatum, cui amori anima nihil potest operari, quia anima est totaliter absorpta ab ipsa visione. Sed ipse amor inclytus operatur.
231 Valja pak paziti da je onda, kada je to viđenje bilo dano duši, duša djelovala i sva je žudjela kako bi se mogla bolje sjediniti sa samim najvišim bitkom: a poslije je sama nestvorena ljubav djelovala u duši i nadahnjivala joj kako da se povuče od svakoga stvorenja da bi se duša mogla bolje sjediniti s njom: stoga sama nestvorena ljubav čini djela ljubavi.
231 Attendendum autem est, quod quando hæc visio data fuit animæ, anima operabatur, et tota se desiderabat, quomodo melius ipsi summo esse posset uniri: postea autem ipse amor increatus operabatur in anima, et inspirabat sibi, quomodo recederet ab omni creatura, ut anima posset sibi melius uniri: unde ipse amor increatus operationes amoris operatur.
Početak je pak ove ljubavi u njezinu djelovanju prosvijetliti i dati novu želju. To je naime snažna nova ljubav, prema kojoj novoj ljubavi duša ništa ne djeluje: sama naime nestvorena ljubav čini svako dobro koje se po nama događa, a po sebi mi činimo svako zlo; dobro pak nije od nas, nego od one nestvorene ljubavi. I to je prava poniznost i poništenje: vidjeti u istini da mi nismo činitelji nikakva dobra, a tko tako osjeća, ima duh istine. Ljubav pak Božja nikada ne stoji besposlena, jer prisiljava da se tjelesno slijedi put križa.
Principium autem hujus amoris in operatione sua, est illuminare, et novum desiderium dare. Est enim amor fortis novus, ad quem amorem novum anima nihil operatur: ipse enim amor increatus operatur omne bonum, quod per nos fit; et per nos, nos operamur omne malum; bonum autem non ex nobis, sed ab illo increato amore. Et ista est vera humilitas et annihilatio, videre in veritate, quod nos non sumus operatores alicujus boni et qui sic sentit, habet spiritum veritatis. Amor autem Dei numquam stat otiosus, nam viam crucis cogit sequi corporaliter.
232 I ovo je znak djelovanja prave ljubavi: ustati i donijeti duši križ, to jest dug koliko god može podnijeti. Ova prava ljubav ne donosi smijeh na usta, niti se neuredno ponaša u jelu i piću, niti donosi kakvu ispraznu živahnost, niti govori: „Ne obvezuje me nikakav zakon”, nego se uvijek podlaže zakonu, štoviše, i ondje gdje nema zakona, ona sama sebi čini zakon. I kad ljubav izvrši djela križa i žive, duge i teške pokore koliko god živi i koliko može, tada će u istini vidjeti da je beskorisna i da u istini ne čini ništa osim zla. Samoga će pak Boga spoznati kao čitavu ljubav, a sebe kao čitavu mržnju: i kad u istini stekne tu spoznaju, nužno je da čini tjelesnu pokoru. Bila pak pokora čovjeku laka za nošenje ili teška, sve čini sama nestvorena ljubav, premda na različite načine radi koristi duše. Neka nas dakle ne opterećuje djelo pokore, jer u nama djeluje sam Bog: a da bi potaknuo našu volju i da bismo pristali uz Boga koji je u nama djeluje, pravi je učitelj došao za nas činiti pokoru i dati nam njezin primjer, jer je čitavo vrijeme svoga života živio u najgorčoj pokori. I oni koji su uzdignuti do viđenja nestvorenoga i do viđenja Božjega bitka smiruju se u križu i u kreposnim djelima, te se s novom raspaljenom i ognjenom ljubavlju potiču na veće djelovanje. Oni pak koji nisu u ovom duhu istine čine sebi idole od kreposnih djela, pripisujući slavu sebi. I prvoga idola čine sebi od svjetla, znanja i razboritosti koji su im dani, što valja oplakivati: jer svako dobro koje je u nama čini nestvorena ljubav, koja se u sebi ne gasi u vječnost, kojoj je čast i slava u vijeke vjekova. Amen.
232 Et istud est signum operationis veri amoris, surgere, et apportare animæ crucem, id est, longam quantum commode potest. Hic verus amor non apportat risum in ore, nec in comedere, nec in bibere inordinatur, nec affert aliquam alacritatem vanam, nec dicit: Non teneor alicui legi; sed semper legi se subjicit, imo etiam ubi non est lex, ipse sibi facit legem. Et cum amor operatus fuerit operationes crucis et pœnitentiæ vivæ, et longæ, et arduæ quantum vivit, et quantum potest, tunc videbit in veritate se inutilem, et in veritate se non nisi malum operantem. Ipsum autem Deum cognoscet totum amorem, et se totum odium: et habita in veritate hac cognitione, de necessitate oportet quod faciat pœnitentiam corporalem. Sive autem pœnitentia sit homini levis ad portandum, sive difficilis, totum operatur ipse increatus amor, diversimode tamen propter utilitatem animæ. Non igitur gravet nos operatio de pœnitentia, quia Deus in nobis ipse operatur: et ad provocandum voluntatem nostram, et consentiendum Deo in nobis eam operanti, verus magister venit pro nobis ad faciendum pœnitentiam, et ad dandum exemplum ejus nobis, toto enim tempore vitæ suæ in amarissima pœnitentia vixit. Et qui ad visionem increati, et ad visionem esse Dei elevantur in cruce et in operibus virtuosis quietantur, et cum novo amore infocato et ignito ad majus operandum provocantur. Illi autem qui non sunt in hoc spiritu veritatis, faciunt sibi idola de operibus virtuosis, sibi gloriam attribuentes. Et primum idolum faciunt sibi de lumine, et scientia et discretione sibi datis, quod est flendum: nam totum bonum, quod est in nobis, operatur amor increatus, qui non extinguitur in se in æternum; cui est honor et gloria in sæcula sæculorum, Amen.