Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 4. siječnja

O bl. Anđeli iz Foligna

DE B. ANGELA DE FULGINIO

Sadržaj (20)
  1. Prolog pisca.
  2. Drugi prolog.
  3. Njezine različite kušnje.
  4. Pouzdano razumije da u tome nije prevarena.
  5. Sedam objava o Kristovoj Muci.
  6. Sedam utjeha iz svete Euharistije.
  7. Utjehe iz viđenja Majke Božje.
  8. O duhovnoj djeci blažene Anđele.
  9. O nevolji i o onima koji ne napreduju.
  10. Uzroci i lijekovi obmana.
  11. O zanosu i spoznaji sebe i Boga.
  12. Dragovoljni Kristov prezir.
  13. Najveća i neprestana Kristova bol.
  14. Opomene bl. Anđele o molitvi.
  15. Poglavlje XVIII.
  16. Opomene o kreposti poniznosti.
  17. O kreposti ljubavi.
  18. Put, uvjeti i znakovi ljubavi.
  19. Poglavlje XXIII.
  20. O bl. Anđeli i njezinu životu

Opomene bl. Anđele o molitvi.

Budući da se dakle spoznaja nestvorenoga Boga niti Boga čovjeka koji je trpio, a koja je potpuno nužna za preobrazbu duha u njegovu ljubav, nikako ne može steći ako se ustrajno ne čita u spomenutoj knjizi života, naime u životu i u smrti Isusa Krista; a takvo se čitanje ili razumijevanje nipošto ne može postići bez pobožne, čiste, ponizne, silovite, pozorne i ustrajne molitve, koja molitva ne smije biti samo usana nego srca i duha i svih moći duše; stoga nakon rečenoga o knjizi života valja nešto reći o molitvi.

207 Molitva je ono s čime se i u čemu se nalazi Gospodin. Postoji pak trostruka molitva, izvan koje se trostruke Bog ne nalazi. Postoji naime molitva tjelesna, umna i nadnaravna. Tjelesna je neprestano sa zvukom riječi i tjelesnim vježbanjem, kao što su poklecanja ili drugi nakloni. I nju ja nikada ne napuštam, jer kad sam se ponekad htjela vježbati u umnoj, ponekad bih bila prevarena i napadnuta od lijenosti i sna, te bih je tako gubila, stoga se vježbam u tjelesnoj molitvi. Ova pak tjelesna upućuje k umnoj. Ona se doista mora obavljati s pozornošću, tako da kad govoriš Oče naš, razmatraš što govoriš, i ne trčiš nastojeći ispuniti određeni broj, poput ženica koje neka djela čine za naplatu. Umna je pak molitva kada razmatranje Boga tako obuzme duh da ne misli ni na što drugo osim na Boga: i ako kakva druga misao uđe u duh, to ne nazivam umnom molitvom. Ova pak molitva odsijeca jezik tako da ne može govoriti, jer je duh na takav način i toliko ispunjen Bogom da se razmišljanjem ne može baviti ničim drugim osim Bogom, i zato se iz ove umne dolazi do nadnaravne. Nadnaravna je pak ona kada se duša iz toga razmišljanja o Bogu i te ispunjenosti toliko uzdigne da se prostire iznad svoje naravi i shvaća o Bogu više nego što bi po svojoj naravi mogla shvatiti, i shvaćajući spoznaje, a ono što spoznaje ne može objasniti, jer je gotovo sve što vidi i osjeća iznad naravi. U ova dakle tri stupnja molitve čovjek spoznaje sebe i Boga, i time što spoznaje, ljubi Boga: i time što ljubi, želi imati onoga koga ljubi: a ovo je znak prave ljubavi, da se onaj tko ljubi ne kao dio, nego sav preobražava u ljubljenoga.

208 Budući da pak ova preobrazba nije trajna niti potraje, duša ulaže sav trud da istraži sve načine kojima se može preobraziti u svoga ljubljenoga i ponovno se vratiti u ono sjedinjenje. Božanska je pak mudrost najuređenija i svim je stvarima nametnula njihov red, te je neizreciva mudrost odredila da nitko ne dođe do umne molitve ako prije nema tjelesnu molitvu: i odredila je da nikome ne dade nadnaravnu ako nema tjelesnu i umnu. I hoće ta najuređenija mudrost da joj se molitve časova prinose u čas koji odgovara toj molitvi, osim ako nisu potpuno spriječene tolikom nadošlom radošću umne ili nadnaravne molitve da jezik bude potpuno njome obuzet, ili osim ako nisu opterećeni tolikom nemoći da nikako ne mogu; i također hoće da joj se prinose prema mogućnosti i da se izvršavaju s umnim mirom (kako dolikuje), samoćom i tjelesnom brižljivošću.

209 Kad molimo, također hoće da molimo cjelovito, a ne podijeljeno: imajmo dakle u molitvi svoje srce cjelovito, a ne podijeljeno: jer ako imamo podijeljeno srce, gubimo plod prave molitve. U drugim pak djelatnostima koje obavljamo ne smijemo biti cjeloviti u njima, naime u jelu i piću i obavljanju drugih takvih poslova, nego dok iznutra obavljamo takve poslove, imajmo srce cjelovito u Bogu, ako želimo osjetiti plod prave molitve, jer smo zato u molitvi kušani što nemamo srce cjelovito u Bogu. Moli dakle i ustrajno moli: jer što više budeš molio, to ćeš više biti prosvijetljen, i to ćeš dublje, jasnije i plemenitije vidjeti najviše dobro i stvar u najvišoj mjeri dobru: i što je dublje i izvrsnije budeš vidio, to ćeš je više ljubiti; i što je više budeš ljubio, to ćeš više uživati, i to ćeš je više shvaćati, i postat ćeš sposobniji za shvaćanje: poslije ćeš doći do punine svjetla: spoznat ćeš naime ono što prije nisi mogao spoznati.

210 Primjer pak ove slavne molitve, i nauk, i obrazac da u njoj najviše ustrajemo imamo od samoga Sina Božjega, Boga čovjeka Isusa Krista, koji nas je moliti poučio riječju i djelom na mnoge načine: svojim nas je naime riječima opomenuo da molimo kad je rekao svojim učenicima: „Bdijte i molite, da ne padnete u napast.” I na mnogim drugim mjestima u Evanđelju naći ćeš kako nas o ovoj časnoj molitvi mnogostruko poučava i svima daje do znanja da mu je ona veoma najdraža, kad nas je o njoj toliko puta opomenuo, kao onaj koji nas istinski ljubi i želi nam veliko dobro. I da nam ne bi ostala nikakva isprika ako ne bi udijelio svoju milost, budući da je učinak uslišanja stavio u našu molitvu rekavši: „Ištite i primit ćete”, htio je i sam moliti, da bismo je, barem potaknuti i privučeni njegovim primjerom, ljubili iznad svega. Kaže naime evanđelist: „Dok je dulje molio, postade znoj njegov kao kaplje krvi što teku na zemlju.” Stavi ovo zrcalo pred svoje oči i nastoj svim sobom uzeti primjer iz te molitve, jer on nije molio za sebe nego za tebe, i rekao je: „Oče, ako je moguće, neka me mimoiđe ovaj kalež, ali ne moja volja, nego tvoja neka bude.” Vidi dakle da je Krist moleći podložio svoju volju volji Očevoj; čini i ti po njegovu uzoru. Molio je također kad je rekao: „Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj.” Što više reći? Čitav njegov život bio je molitva, jer je ostao u neprestanoj molitvi Bogu, spoznaji i očitovanju sebe. Zar je i Krist uzalud molio? Zašto i ti zanemaruješ, kad se bez molitve ništa ne može postići? Budući da je dakle Krist molio, čovjek i pravi Bog, ne za sebe nego da bi ti uzeo primjer prave molitve, ako od njega nešto želiš, nužno je da moliš, jer bez molitve nećeš moći zadobiti. Ako naime sam pravi Bog nije htio primiti ono što mu je bilo ugodno drukčije nego moleći i ponizno ištući, zar ti, bijedno stvorenje, želiš primiti bez prošnje i poniženja? Stoga moli.

211 Znaš, sine, da se bez božanskoga svjetla i milosti nijedan čovjek ne spašava. Božansko naime svjetlo čini da čovjek započinje, napreduje i biva doveden do vrhunca savršenstva: i zato ako želiš započeti i imati to božansko svjetlo, moli; ako si počeo napredovati i želiš da se spomenuto svjetlo u tebi umnoži, moli; ako si stigao do vrhunca savršenstva i želiš biti nadsvijetljen da bi u njemu mogao ostati, moli; ako želiš vjeru, moli; ako želiš nadu, moli; ako želiš ljubav, moli; ako želiš ljubav prema siromaštvu, moli; ako želiš poslušnost, moli; ako želiš čistoću, moli; ako želiš bilo koju krepost, moli. Molit ćeš pak na ovaj način, naime čitajući u knjizi života, to jest u životu Boga i čovjeka Isusa Krista, koji je bio siromaštvo, bol, prezir i istinska poslušnost. A nakon što uđeš na ovaj put i napreduješ, mnoge će te nevolje i napasti tijela, svijeta i zloduha mnogostruko pogađati, uznemirivati i strašno progoniti, i ako želiš pobijediti, moli. Kad pak duša želi moliti, potrebno je da nastoji imati umnu čistoću zajedno s tjelesnom čistoćom, i da istraži dobra i zla, i ispita nakanu dobrih djela koja je učinila u postovima, u molitvama i suzama, i svih drugih dobrih djela koja je učinila, razmatrajući kako je djelo Božje obavljala nemarno i okrnjeno, bez strahopoštovanja i s nedostatkom, a zla djela s velikom pomnjom i prijezirom: i neka ispovjedi svoj grijeh i marljivo ga prizna, i neka se obilno kaje: i u toj ispovijedi i skrušenosti srca duša će naći čistoću, i tako neka ide na molitvu kao onaj carinik, a ne kao farizej, i tako ćeš u molitvi biti prosvijetljen. Koji dakle žele biti uređeni od Duha Svetoga, neka mole: sišao je naime on na apostole na dan Pedesetnice samo dok su molili.

212 Moli dakle i čuvaj se da ne dadeš mjesta neprijateljima koji te neprestano vrebaju: a mjesto ćeš dati neprijateljima onda kad prestaneš moliti. I što više budeš kušan, to više ustraj u molitvi. Zbog same molitve ponekad se događa da budeš kušan, jer zlodusi nastoje spriječiti molitvu: ali ne brini se ni za što drugo osim da moliš, jer neprestano zaslužuješ biti oslobođen od napasti. Molitvom se naime prosvjetljuješ, molitvom se oslobađaš od napasti, molitvom se čistiš, molitvom se sjedinjuješ s Bogom. Molitva nije ništa drugo nego očitovanje Boga i sebe. A takvo očitovanje, naime Boga i sebe, savršeno je i istinsko poniženje: jer stanje poniznosti jest kada duša vidi Boga i sebe kako dolikuje; tada je naime duša u dubokoj poniznosti i iz te se duboke poniznosti božanska milost više ulijeva u dušu i ondje raste; što više božanska milost produbljuje dušu u poniznosti, to više iz toga produbljenja poniznosti raste sama božanska milost; i što više raste božanska milost, to se više duša produbljuje u istinskoj poniznosti i počiva ustrajnošću u pravoj molitvi, i tako se u duši umnaža božansko svjetlo, a milost uvijek produbljuje dušu u istinskoj poniznosti, čitajući kao što je rečeno i razmatrajući o ovom životu Boga čovjeka. Spoznati naime Božju veličinu, a da si ti ništa, to je savršenstvo čovjeka: a kako se to događa motrenjem ove knjige, rečeno je gore. Stoga, sine moj, potpuno odagnaj od sebe svaku lijenost i nemar.

213 Želim naime, sine moj, i potičem te da ne moliš manje, ne bdiješ manje, ne činiš manje drugih dobrih djela kada ti budu oduzeti milost i žar pobožnosti nego u drugo vrijeme kada si posjedovao milost žara. Veoma je naime ugodno Bogu ako sa žarom božanske milosti moliš, bdiješ, trudiš se i činiš druga dobra djela. Ali tada je, sine moj, Bogu posve najugodnija i najprihvatljivija žrtva kada u uskrati milosti i žara ne napuštaš molitvu, niti manje moliš, niti manje bdiješ, čineći to isto bez milosti žara kao i s njegovom milošću. Stoga, sine moj, ako te božanski žar i toplina ponekad potiču i gone na bdjenje, molitvu i rad, trudi se i ti dok imaš oganj. Kad se pak samome Bogu svidi oduzeti ti žar i toplinu, bilo zbog tvoga nedostatka (kao što je najčešće), bilo da bi svoju milost u tebi još više proširio i umnožio, ne smiješ manje moliti, ni bdjeti, ni ustrajati u dobrom djelu: pa i ako te snađe napast ili nevolja kojom ima kazniti i očistiti sinove Božje, te ti se oduzme milost žara, nastoj tada ne manje moliti, ne manje bdjeti, niti manje ustrajati u dobrom djelu, niti se manje odupirati i boriti protiv napasti da bi mogao pobijediti, kako bi barem svojom svestranom i neprestanom molitvom, svojim bdjenjima, svojim suzama i svojom svestranom upornošću prisilio samoga sebe da ti se Bog tako udostoji vratiti žar i toplinu svoje milosti; čini ti što je tvoje, sine moj, a ono što je njegovo dobro će učiniti Bog. Jer prisiljena, iznuđena i iziskivana molitva Bogu je najugodnija. Tako dakle ustraj u molitvama i ne ispunjavaj se drugim poslom otkad počneš osjećati o Bogu punije nego obično, jer je tvoje nepce bolje pripravljeno kušati o Bogu nego što je bilo prije, i dano mu je jedno najviše svjetlo za gledanje Boga i samoga sebe. I pazi da se nikome ne daješ ako prije ne naučiš odvojiti se od drugih, i čuvaj se svojih žarova, to jest duha koji se daje sa žarom, prije nego što kreneš u propast: i gledaj da slijede početak, sredina i svršetak: i koliko se suobličuje knjizi života, toliko slijedi i ne više. Nadalje, čuvaj se onih koji imaju slatke riječi i čine se ugodnima osobito u svojim govorima, te pokazuju objave koje su zamke zloće za privlačenje drugih za sobom. Nadalje, čuvaj se onih koji imaju privid svetosti i imaju privid dobrih djela, da te tim putem ne odvuku. Stoga gledaj i ponovno gledaj, i kušaj, i koliko je slično putu knjige života, toliko slijedi i ne više.

214 I čuvaj se onih koji za sebe kažu da imaju duh slobode, koji su otvoreno protiv života Kristova, koji je bio podložan zakonu premda je bio zakonodavac. I onaj koji je bio slobodan postao je sluga: i zato je nužno onima koji žele slijediti Krista da se suobliče životu Kristovu, ne tražeći slobodu u razrješavanju zakona i božanskih zapovijedi, kako čine mnogi, nego podlažući se zakonu, božanskim zapovijedima, pa i savjetima. I čine sebi jedan krug, koji im krug daje red, naime Duh Sveti im daje red kako trebaju živjeti i veže ih; i mnogo bi im toga bilo dopušteno činiti što nije protiv Boga, a što im Duh Sveti ne dopušta činiti zbog velikoga reda koji im daje.

Poglavlje XVIII.

Opomene o kreposti poniznosti.

Bez poniznosti je molitva isprazna, stoga je nakon molitve čovjeku najviše potrebna. Pogledajte dakle, blagoslovljeni sinovi Božji, uzor poniznosti u Bogu čovjeku koji je trpio i iz toga crpite oblik svakoga savršenstva. Gledajte život, pazite na nauk, ne riječima, nego istinskim djelima pokazan i čudesnim krepostima potvrđen. Svim dakle čuvstvom duha trčite za njim, koji, premda u obličju Božjem, samoga sebe oplijeni uzevši lik sluge i ponizi samoga sebe postavši poslušan do smrti, smrti na križu. On nam je naime samoga sebe postavio za primjer poniznosti s čuvstvom duha, te nas potiče da marljivo gledamo u njega govoreći ovako: „Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.”

216 O sinovi moji, pazite i gledajte, i dubokim i mudrim razmatranjem promotre dubinu i korisnost ovoga nauka, uzvišenost i vrijednost ove pouke, gdje je ukorijenjena, gdje je utemeljena. „Učite”, kaže, „od mene”, ne od anđela, ne od apostola, nego „od mene”, kaže, „čija je poniznost to veća što je moje veličanstvo uzvišenije.” „Učite”, kaže, „od mene”; nije rekao: postiti, premda je sam za naš primjer postio četrdeset dana i noći; niti je rekao: učite prezirati svijet, niti živjeti u siromaštvu, premda je sam živio u najvećem siromaštvu i svojim učenicima zapovjedio da u njemu žive; niti je rekao: učite se od mene kako sam stvorio nebo; niti je rekao: učite se od mene činiti čudesa, premda je sam vlastitom moći činio čudesa i htio da njegovi učenici u njegovo ime čine čudesa; niti išta drugo takvo; nego samo ovo: „Jer sam krotka i ponizna srca”, kao da kaže: ako vam djelom i činom nisam pokazao primjer poniznosti, nemojte mi vjerovati. I na čudesan način, jer nam je ponovno o ovoj temi postavio primjer i potaknuo nas da potpuno činimo i pazimo na primjer njegove poniznosti. Kad je naime vlastitim rukama oprao noge učenicima, reče: „Znate li što sam vam učinio? Ako dakle ja, Gospodin i Učitelj, oprah vama noge, i vi trebate jedan drugomu prati noge; primjer sam vam dao da i vi činite kao što ja vama učinih. Zaista, zaista kažem vam: nije sluga veći od gospodara svoga. Ako to znate, blago vama budete li tako i činili.” Uistinu je Spasitelj svijeta poniznost i krotkost srca postavio za temelj i korijen svih kreposti. Jer ni uzdržljivost, ni strogost posta, ni siromaštvo, ni prostota odjeće, ni imanje prividno kreposnih djela, ni činjenje čudesa nisu ništa bez poniznosti srca. A bit će blagoslovljena i ugodna uzdržljivost, blagoslovljena strogost i prostota odjeće, i bit će živa i postojana djela kada počivaju na ovom temelju. Ta je poniznost srca majka u kojoj se rađaju i iz koje izlaze druge kreposti i djelovanja samih tih kreposti, kao što vidimo da stablo i grane izlaze iz korijena. Budući da je dakle tako dragocjena ta krepost i tako čvrst i postojan temelj na kojem se uzdiže čitavo savršenstvo duhovnoga života, zato je Gospodin htio da ponajprije nju moramo učiti od njega. I jer je korijen i čuvarica svih kreposti, zato je Djevica Marija, kao da je zaboravila ostale kreposti koje su postojale u njezinoj duši, pa i u njezinu tijelu, jedino po njoj sebe pohvalila i ponajprije zbog nje ustvrdila da se po njoj Bog učovječio rekavši: „Jer pogleda na poniznost službenice svoje: evo naime”, kaže, „odsad će me, a ne zbog drugoga, blaženom zvati svi naraštaji.”

217 U ovoj poniznosti, vi, o dječice moja, morate se utemeljiti i na svaki se način učvrstiti, kako biste kao udovi sjedinjeni i povezani s glavom naravnom i istinskom vezom u njemu i po njemu mogli naći pokoj svojim dušama. O dječice moja, u kome će ikoje stvorenje moći naći pokoj ili mir, osim u onome koji je najviši pokoj, najviši mir, najviše pomirenje, najviša smirenost duša? Do koje nijedna duša neće moći doći ako ne bude utemeljena u ovoj poniznosti, bez koje su sve kreposti kojima se trči k Bogu uistinu ništa. Ova je naime poniznost srca, koju je Bog čovjek htio da imate i naučite, nekakvo čudesno i jasno svjetlo kojim se razum duše otvara za spoznaju svoje neznatnosti i ništavnosti te neizmjernosti božanske dobrote. Što više spozna veličinu te dobrote, to će više napredovati u spoznaji same sebe. Gledajući pak i spoznajući da je ništa i da je po sebi oskudna u svim dobrima, tada se više uzdiže na hvaljenje i naviještanje neizrecivosti božanske dobrote, koju po toj poniznosti vidi i razumije, i odatle se u nju počinju slijevati Božje milosti i nicati kreposti.

218 Najveća je naime i najglavnija od svih kreposti ljubav prema Bogu i bližnjemu, a iz ovoga svjetla ta ljubav vuče svoje podrijetlo ili početak, kojim se duša, gledajući sebe kao ništa, a Boga kako se prignuo i ponizio radi tako bijednoga ništavila te se tako prisno sjedinio s njezinom ništavnošću, raspaljuje u ljubav; i raspaljena samom ljubavlju preobražava se u Boga; u koga preobražena ljubavlju, koje to stvorenje postoji koje ne bi ljubila prema svojoj moći? Ljubavlju naime prema Stvoritelju ljubi svako stvorenje od njega stvoreno, kako je tako preobražena, onako kako dolikuje, jer u svakom stvorenju razumije Boga i vidi kako je od Boga ljubljeno: i posljedično tako preobražena ljubi sve ono što Bog ljubi. I odatle je to da se raduje i veseli dobrima bližnjega, a žalosti se i tuguje u njegovim zlima. I budući da je blaga gledajući zla bližnjega, ne nadima se da ga sudi i prezire, jer prosvijetljena spomenutim svjetlom savršeno vidi sebe, i gledajući sebe, motri i spoznaje da je sama pala u slična ili veća zla od onih koja vidi u bližnjemu. A ako nije pala, spoznaje i razumije da se sama po sebi nije mogla oduprijeti, nego pomoću milosti koja je drži za ruku i jača protiv zla i napasti, ili joj ublažava napast: i zato nikoga ne sudi, nego se time još više ponizuje, jer gledajući nedostatke bližnjega vraća se k sebi, i tako najjasnije vidi i razmatra zla i nedostatke u koje je pala; ili ako nije pala, da bi, kad je Bog ne bi držao, mogla lakše pasti nego bližnji. Tjelesna pak zla, ako ih vidi u bližnjemu, preobražena čuvstvom ljubavi smatra svojima, te tuguje i suosjeća, kao što je govorio Apostol: „Tko je slab” itd.

219 I kao što sam rekla o ovoj kreposti ljubavi da podrijetlo vuče iz korijena poniznosti, tako se može reći o vjeri, o nadi i o pojedinim krepostima prema njihovim svojstvima, da imaju početak i ishodište iz ovoga temelja poniznosti, o kojima bi bilo dugo raspravljati pojedinačno. Videći naime da je u razumu ništa i da zaostaje za božanskim stvarima, vjeruje onome što se predaje prema našoj vjeri. Videći također po poniznosti da ništa ne može niti da je u ičemu moćna, tada potpuno polaže nadu u svemogućega Boga, i tako o ostalome, što ćete sami bolje moći razmišljati i vidjeti dok vas poučava pomazanje nego kad bi vam se predalo pismom. Ovo vam dakle, dječice, samo kažem, da stojite na ovom temelju, i da se u njemu utemeljite, i da u njemu nastojite rasti. Uistinu naime onaj tko je utemeljen u poniznosti ima anđeoski način života, najčišći, najblažiji i miroljubiv. I budući da ova dragocjena krepost poniznosti čini duh blagim, zato ponizan čovjek postaje cijenjen od svih i svima drag, a osobito Božjim izabranicima, kojima se za njihovo obraćenje postavlja kao svjetlo i primjer, koji se zbog te krotkosti brže obraćaju. I budući da je pomiren nutarnjim pomirenjem, ne uznemiruje ga nikakva protivština te može istinski reći s Apostolom: „Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove?” itd. O sinovi moji, ne prestajte s ovim traženjem dok ne nađete ovaj temelj, bez kojega se ruši svako djelovanje i bez kojega ne možete napredovati na Božjem putu. Jer ovo traženje vidim za vas najkorisnijim i najviše potrebnim, budući da bez ove poniznosti vidim da su sve kreposti ništa. Ispunite, sinovi moji, želju vječnoga Kralja Gospodina našega Isusa Krista, koji vas je tako usrdno molio da od njega naučite ovu krepost. Na ovom temelju stojte i u ovoj dubini spoznaje svoje neznatnosti i ništavnosti produbite se. Ispunite želju vječne istine i mudrosti, koja je vrijednost poniznosti sakrila od mudrih ovoga svijeta i nije im je objavila, nego ju je propovijedala i primjerom pokazala malenima. To je moja želja za kojom žestoko žeđam i gladujem, da se uronite u bezdan svoje ništavnosti i neizmjernosti božanske dobrote. Ako se naime učvrstite u neizmjernosti božanske dobrote i spoznaje samih sebe, tada je nužno da ćete za temelj imati samo poniznost o kojoj sam prije govorila: i tada nećete biti tako skloni svađama i prepirkama, nego ćete radije biti s tim Bogom čovjekom koji je trpio kao gluhi koji ne čuju i kao nijemi koji ne mogu otvoriti svojih usta, i tako ćete biti istinski udovi Isusa Krista, čiji je običaj prema Apostolu ne služiti prepirkama niti tjelesnim suparništvima.

220 O kolika dobra čini ova poniznost! Koja one koji su njome ispunjeni čini miroljubivima i tihima, Bogu ugodnima i milosti punima: jer su takvi iz nutarnje smirenosti izvana tako miroljubivi da, kad čuju teške riječi, bilo protiv sebe, bilo možda protiv neke istine, ne mogu odgovoriti da bi se opravdali osim kratko i tiho, a na ono što im se ponekad lažno pripisuje ili govori radije priznaju svoje neznanje i spremni su popustiti radije nego služiti prepirkama. A ovu šutljivost ne vidim da proizlazi iz drugoga korijena nego iz ovoga dvostrukog poniranja u bezdan, naime božanske neizmjernosti i vlastite neznatnosti, koje poniranje u bezdan duša nalazi u svjetlu spomenute poniznosti.

221 Ali gdje se, molim, nalazi ta poniznost? Gdje ta korisnost? Gdje to svjetlo? Gdje ta šutljivost? Ili kojim se putem dolazi do ovoga što sam prije rekla? Dakako, u gorljivoj, čistoj, neprestanoj i srdačnoj molitvi sve se to nalazi: i iz motrenja knjige života Isusa Krista, promatrajući naime supatnju njegova života i smrti, duši se daje spoznaja grijeha, i videći mnoštvo grijeha, kako je svim svojim udovima vrijeđala Boga, po tome se duša ponizuje, kao što je gore pokazano. O dakle najdraži duše moje, želim od vas ono što i od sebe, da uvijek isto mislite i da među vama ne bude raskola ni nesuglasica. A ono što čini da se i svi nesložni slože u jedno, želim da zna vaša duša. A to jest: biti malen; i to biti malen ne čini da se gleda na neku dostatnost znanja niti naravnoga razuma, nego samo prigiba dušu da gleda svoje nedostatke i bijede, te protiv sebe same pokreće pitanja, istraživanja i rasprave kako bi upoznala svoje nedostatke i nastojala ih ispraviti. To također biti malen potiče da se ni nad kim ne uzvisuje niti zapovijeda, niti čini čovjeka tegobnim niti svadljivim u riječima, premda svojim životom podnosi sve i čini one koji su protivni ovoj malenosti, i to je ono što želim (o djeco moja), da vaš život, i kad jezik šuti, na putu te malenosti, revnosti i razborita suosjećanja bude jasno zrcalo protivnicima istine. O najdraži, kad bih čula o vama da vas je to što ste maleni učinilo jednim srcem i jednom dušom, smirila bi se moja duša nad vama: jer bez jedinstva uistinu ne vidim da možete dobro ugoditi Bogu. Oprostite, sinovi, mojoj oholosti što sam se usudila poticati vas na krepost poniznosti, jer me revnost i vaša ljubav tjeraju da govorim.

O kreposti ljubavi.

Ljubav i ljubljenje Boga najveća je od svih kreposti, i bez nje ne vrijedi ni molitva, štoviše, bez nje je isprazna i Bogu neugodna, a ostale su kreposti bez ikakva ploda. Da pak molitva bez nje nema nikakve važnosti, čuj knjigu života Krista Isusa koji govori: „Ako prinosiš dar svoj na žrtvenik i ondje se sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, idi najprije pomiriti se sa svojim bratom.” Ništa dakle ne vrijedi dar molitve ako se ne prinosi u svezi ljubavi. Isto kaže kad se u Gospodnjoj molitvi ište otpuštenje grijeha i dugova: „Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo” itd., kao da kaže: tako će vam se otpustiti dugovi prošnji u molitvi kako vi oprostite svojoj braći nepravde i uvrede koje su vam učinjene opraštajući im, i postavite se u stanje najsjedinjenije ljubavi.

223 Znajte pak, sinovi, da je u ljubavi, kao što je uključeno svako dobro i zasluga, tako također uključeno svako zlo, nezasluga i grijeh. Stoga, najdraži sinovi, nema ničega na ovom svijetu, ni čovjeka, ni đavla, ni ikoje stvari, u što bih toliko sumnjala kao u ljubav, jer ljubav prodire u dušu više nego išta drugo, niti postoji išta što tako obuzima duh i prodire u čitavo srce kao ljubav: i ako se nema oružje kojim se njome upravlja, duša se lako strmoglavi u tisuće pogibelji i pretrpi veliku propast. I to ne govorim o zloj ljubavi, jer se zle ljubavi svi moraju čuvati i odbaciti je kao đavolsku i pogibeljnu stvar, nego govorim o dobroj duhovnoj ljubavi koja postoji između Boga i duše, te između bližnjega i bližnjega. A da ljubav koja je između Boga i duše treba biti sumnjiva svakoj duši, očito je: jer ljubav koju duša ima prema Bogu, ako nije naoružana velikim znanjem i razboritošću, nego se uzima s nerazboritim žarom, ili brzo malakše, ili se prevari, ili ide u neprikladan svršetak: jer ono što se uzima neuredno ne može se dobro ni spasonosno nastaviti. Mnogi su naime oni koji vjeruju da stoje u ljubavi Božjoj, a stoje u mržnji prema Bogu i u ljubavi prema tijelu, svijetu i đavlu. Stoga kad tko ljubi Boga da bi ga čuvao od bolesti i tjelesnih nevolja i vremenitih pogibelji, neuredno ljubi sebe i Boga, stavljajući Boga na drugo mjesto, kojega je trebalo ljubiti prije svega, a sve drugo radi njega, i zato što je od svoga tijela i od sebe učinio svoga Boga, budući da Boga ljubi samo radi sebe. Isto tako takav, koji tako ljubi sebe, sve drugo ljubi radi sebe; ljubi naime vremenite stvari radi koristi svoga tijela, koje je sebi postavio za Boga. Ljubi naime svoje krvne srodnike radi svoje koristi i časti koju mu donose. Ljubi također svete i duhovne muževe i osobe da bi sebi od njihove svetosti načinio ogrtač, dok ih istinski ne ljubi radi njihove dobrote. I jer takva ljubav nije čista, zato je plod onih koji tako ljube požuda tijela i tijelo s manama i požudama. Takav također ljubi tjelesne sposobnosti i vještine, da zna dobro čitati i pjevati na dopadanje drugima. Ljubi također imati veliko znanje, da zna druge uvjeriti razložno i učeno, a ne s ljubavlju, i da može druge ispravljati s ohološću, kako bi se smatrao nečim.

224 Ima također i drugih koji vjeruju da ljube Boga, i ljube ga, ali slabom i nesavršenom ljubavlju. Ljube naime Boga da bi oprostio grijehe, oslobodio ih od pakla i dao im slavu raja, a ne radi njegove dobrote. Ljube Boga da bi ih sačuvao u dobrom stanju i da više ne vrijeđaju, kako ne bi izgubili raj. Drugi ljube Boga da bi imali utjehe i božanske slatkoće, te osjećaje i duhovne utjehe. Drugi ljube Boga da bi od njega bili ljubljeni. Drugi ljube prijatelje i roditelje duhovno jer žele da budu duhovni i dobri, kako odatle ne bi pretrpjeli sramotu nego imali korist i čast. Također ljube Boga da im dade razum i znanje i razumijevanje Pisma oni koji su učeni; a oni koji su neuki žele da znaju duhovno govoriti, i to ne na čast Božju niti na korist drugih, nego da bi bili više ljubljeni i čašćeni. Vole biti duhovni da bi se ubrajali među duhovne i da bi ih duhovni ljubili, i to radi svoje posebne koristi i časti. Vole imati siromaštvo, strpljivost, poslušnost, izvanjsku poniznost i kreposti da bi u krepostima nadmašili druge, te žele da se nitko drugi ne može približiti njihovu savršenstvu: i jer ne žele imati sebi ravnoga, u tome se čini da nalikuju Luciferu, koji nije htio imati nijedno stvorenje sebi ravno. Neki vole imati opći glas svetosti, da ih i dobri i zli hvale zbog svetosti; oni također hvale sve duhovne i neduhovne, kako ne bi bili osuđeni zbog nepromišljena suda.

225 Neki također ljube svoga pobožnika ili svoju pobožnicu duhovnom i savršenom ljubavlju, jer ih ljube potpuno po Bogu. Ali ta ljubav ponekad previše raste i postaje zla ako se njome ne upravlja oružjem velike razboritosti; te ponekad postaje tjelesna, ili beskorisna i štetna, kad se previše međusobno druže i beskorisno gube vrijeme, jer su im srca nerazborito povezana. Ta naime ljubav raste, i rastući ima ono što želi imati, naime nazočnost ljubljenoga, bez koje obolijeva kad je nema, a ako je ima, previše raste, i rastući se potpuno preobražava u ljubljenoga, tako da se sve što se sviđa drugome sviđa njemu, a što se drugome ne sviđa, ne sviđa se ni njemu. I budući da duša nema dovoljno oružja za upravljanje žarom te ljubavi koji neprestano raste, te nema savršena reda ni razboritosti, nužno je da se naposljetku pretvori u nered. A ako ljubljeni u takvu neredu također nema spomenuto oružje i bude ranjen sličnim mačem ljubavi, tada se valja mnogo više bojati: jer tada počinju jedno drugome otkrivati tajne svoje ljubavi, i među ostalim otkrivaju jedno drugome kako se međusobno ljube govoreći jedno drugome: „Nema nijedne osobe na svijetu koju bih toliko ljubio niti je toliko nosio u srcu.” Takve stvari naime govore jer je nužno da raspravljaju o onome što osjećaju, i tako čeznu međusobno se ljubiti i zbog pobožnosti i zbog duhovne koristi za koju vjeruju da postoji u takvoj ljubavi; kad se ipak pojave napasti o nečem nedopuštenom što može proizaći iz takve ljubavi, razum se u početku protivi jer još nije potpuno ugušen ljubavlju. Poslije pak, kad ljubav još više poraste, razum se počinje pomračivati, a duh slabjeti, te počinje vjerovati da dodiri ljubljenoga i slično nisu grijeh niti škode duši, i zato dopušta da se to čini, i tako počinje malaksati i postupno padati sa stanja savršenstva. Nakon što je pak razum, ugušen ljubavlju, pomalo zastranio, počinje ono što je pogibeljno smatrati gotovo ništavnim i govoriti: „Ovo se može učiniti, jer ne namjeravam nikakvo zlo, jer to nije velik grijeh.” I postupno takve stvari smatraju dopuštenima, i tako, dok ljubav još više raste, oboje se preobražava i prenosi u volju drugoga, tako da čini sve što drugi hoće, a da se nijedan drugi razlog ne protivi; tako da potpuno slijedi svoga ljubljenoga u svemu onome što on hoće: i zbog spomenutoga nereda, ako je pozvan na zlo, ne može se usprotiviti, a ako nije pozvan, sam poziva, osjećajući da se to sviđa ljubljenome: i tada se povlači od molitve, od uzdržljivosti, od samoće i od svih kreposti u kojima se običavao vježbati, te svu božansku ljubav mijenja u ovu bijednu ljubav. I ponekad takva ljubav toliko naraste da ni riječi ljubljenoga ni njegova nazočnost ne zadovoljavaju onoga komu su nekad riječi i sama nazočnost bile dovoljne. Nego onaj koji ljubi još više želi znati je li ljubljeni tako pogođen strijelom ljubavi kao i onaj koji ljubi: i ako to može doznati, tada je pogibelj obojice; tada se naime jedno uzdajući i sigurno u drugo, pošto ni riječi ni nazočnost ne zadovoljavaju, i onaj koji ljubi i ljubljeni naginju svakomu besposlenom i pokvarenom djelu. I zato kažem da mi je ljubav sumnjiva iznad svega, i u njoj je uključeno svako zlo: stoga se čuvajte zmije.

226 Zbog zle dakle ljubavi hoću držati sumnjivom dobru ljubav između bližnjega i bližnjega; jer dobra ljubav postaje zla na spomenuti način. I ljubav prema Bogu postaje zla ako se njome ne upravlja razboritošću i ako se ne štiti svojim oružjem. Oružje pak kojim se mora upravljati dobrom ljubavlju prema Bogu ili bližnjemu u Bogu daje se čovjeku u preobrazbi duše. Postoji pak trostruka preobrazba kojom se duša preobražava u Boga. Ponekad se naime duša preobražava u volju Božju; ponekad s Bogom; ponekad unutar Boga i Bog unutar nje. Prva je preobrazba kada duša nastoji nasljedovati život ovoga čovjeka koji je trpio, jer je u tome očitovana volja samoga Boga. Druga je preobrazba kada se duša povrh toga sjedinjuje s Bogom i ljubi Boga ne samo voljom nego uz to ima velike osjećaje i velike naslade o Bogu, koje se ipak mogu izraziti riječima i zamisliti. Treća je preobrazba kada je duša tako preobražena unutar Boga i Bog unutar nje da osjeća i kuša najviše stvari o Bogu, toliko da se ono što osjeća nikako ne bi moglo izraziti riječima niti zamisliti, osim jedino od onoga tko osjeća. Prva dakle preobrazba, premda mnogo upravlja ljubavlju onih koji ljube, ipak ne toliko koliko je potrebno, jer bi se još mogla prevariti. Druga pak preobrazba, ako je doista živa, dovoljna je za upravljanje ljubavlju. Treća je pak vrhunska u upravljanju ljubavlju. Ta se naime treća, a i druga, savršeno ulijeva i daruje duši od milosti: i ta treća, a i druga premda nije savršena, jest nekakva mudrost posredstvom koje duša zna upravljati ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Jer osjećaje Boga, slatkoće i žarove koji od Božje milosti dolaze u dušu, duša po toj mudrosti zna urediti, i to tako da ljubav traje i da u onome što započne može ustrajati, te to ne pokazuje izvana smijehom, ni poskakivanjem tijela, ni drugim kretnjama. Slično se i u ljubavi prema bližnjemu ili pobožniku zna tako mudro i zrelo vladati da pokazuje i usmjerava kada, koliko i kako valja susresti bližnjega, a kada ne. U sjedinjenju naime duše s Bogom duša stječe rečenu mudrost i nekakvu zrelost i ozbiljnost mudrosti, i mudru razboritost, i nekakvo svjetlo, i mudru razboritost, i nekakvu ljubav prema Bogu i bližnjemu koja se ne može prevariti niti strmoglaviti: i tko ne osjeća da je prožet takvom mudrošću, nikada se ne bi smio s nekim ili s nekom povezivati u takvoj posebnoj i prisnoj ljubavi, pa ma koliko se to činilo radi Boga i iz dobre nakane, zbog već spomenutih pogibelji koje proizlaze iz takve ljubavi, niti se itko smije s ikim vezati ljubavlju osim ondje gdje je naučio, zna i može se od svakoga lako odvojiti kad god zaželi.

227 A kako se spomenutom mudrošću upravlja ljubavlju prema Bogu, valja znati da ljubav ima različita svojstva: jer duša ljubeći Boga najprije postaje nježna, drugo obolijeva, treće se osnažuje: kad naime duša osjeti žar božanske ljubavi, duša viče i stvara buku, poput kamena koji se stavlja u peć da se rastopi u vapno, koji dok ga dotiče vatra pucketa, ali kad je pečen, ne stvara nikakvu buku niti pucketa. Tako duša u početku traži božanske utjehe, koje ako joj se oduzmu, postaje nježna i viče protiv samoga Boga, te se tuži govoreći: „Ti mi, Gospodine, činiš ovu klonulost: zašto to činiš?” i slično govori, a ta smjelost rađa se iz neke sigurnosti koju duša uzima od Boga: u tom je pak stanju zadovoljna utjehama. Znajte naime da Bog, imajući svoju stvorenu ljubav prema duši, daje joj milovanja, a ponekad čudesne i neizrecive utjehe, za kojima duša ne smije težiti s nametljivošću. Ipak, ako ih Bog dade, ne smiju se prezreti, jer čine da ona trči za ljubljenim, i njezina su hrana, i uklanja se dosada od nje: i iz toga se duša uzdiže i privlači k ljubljenju i preobrazbi sebe u svoga ljubljenoga, te k traženju njega. Iz nedostatka pak njega raste ljubav i počinje tražiti ljubljenoga, kojega ako nema, obolijeva: i tada se ne zadovoljava utjehama, jer traži samo ljubljenoga, i što više ima utjeha i osjećaja, to više raste ljubav, i to više obolijeva i vene ako nema nazočnosti ljubljenoga.

228 Ali nakon što se duša sjedini i postavi u sjedište istine, koja je istina sjedište duše, ne viče, niti se tuži na Boga, niti postaje nježna, niti obolijeva. Štoviše, spoznaje da je nedostojna svakoga dobra i svakoga Božjega dara, a dostojna većega pakla nego što je onaj koji je stvoren: i u nju se polaže čudesna mudrost i zrelost, te postaje postojana i uređena, toliko osnažena da bi radi ljubavi ljubljenoga pošla u smrt, i ima u punini koliko može primiti iz takva sjedinjenja. I sam Bog čini da duša raste kako bi bila sposobna primiti ono što u nju želi položiti, te vidi onoga koji jest i vidi da je sve ništa osim ukoliko jest od onoga koji jest. Tada pak duša sve ono što je prethodilo smatra ništavnim u usporedbi s tim, pa i sve stvoreno, i ne mari za smrt, ni za bolest, ni za čast ili pogrdu, te se tako pomiruje i smiruje da ni za čim ne žudi i gubi želje, niti može djelovati, jer je tada, kada ima spomenuto viđenje, združena s Bogom. I tako vidi u tom Božjem svjetlu da Bog sve čini uređeno i dolično, tako da ni zbog njegove odsutnosti ne obolijeva. I tako postaje suobličena njegovoj volji da ga odsutnoga ne traži, nego je zadovoljna svim što čini, i sve mu kao dobro uređeno prepušta. Tada je pak to istinito, naime da duša postaje tako osnažena i smirena u toj ljubavi, te gubi želju i ne može djelovati kada ima spomenuto viđenje Boga u rečenoj punini. Kad se pak duši oduzme takvo viđenje (nikomu se naime u ovom životu ne dopušta da u njemu ustraje), daje joj se i ostaje joj jedna nova goruća želja da bez muke čini djela pokore, snažnije nego prije, jer je ovo stanje uzvišenije od drugih. Ova je pak goruća ljubav savršena i čini da duša koja ljubi nasljeduje svoga ljubljenoga Boga čovjeka koji je trpio, što je savršenstvo svakoga savršenstva: njegova je pak muka trajala uvijek dokle god je živio u ovom smrtnom životu, ondje je započela, ustrajala i završila: uvijek je naime bio na križu siromaštva, boli, prezira i poslušnosti te drugih teških djela pokore. I budući da onaj tko koga savršeno ljubi nastoji mu se preobraziti vladanjem i činiti ono što se više sviđa onomu koga ljubi, zato onaj tko ljubi Isusa Boga čovjeka nastoji se preobraziti u njega i njegovo vladanje, i činiti ono što se njemu sviđa, te mu se suobličiti u načinu života. Što je dakle tko savršeniji i što više ljubi Boga, to se više trudi činiti ono što je on činio, i hoće, i zapovijeda, i savjetuje da se čini, te izbjegavati sve što bi mu moglo biti neugodno: i to mora nastaviti čitavo vrijeme svoga života, jer je taj Bog čovjek dokle god je živio na ovom svijetu živio u neprestanom i najgorčem križu pokore: i to mora biti duljina i vrijeme pokore koju po njegovu obliku moramo činiti, naime dokle god čovjek živi. Njezina je pak veličina onolika koliko čovjek može s razboritošću. A to je preobrazba u njegovu volju, koju je pokazao ne samo riječima nego živeći uvijek u djelima križa i pokore, koja je Bog čovjek uvijek imao u sebi samome. Kad se pak duša preobrazi u Boga i bude unutar Boga te bude u onom savršenom sjedinjenju i punini viđenja, smiruje se i ništa ne djeluje. Ali kad se vrati k sebi, nastoji se preobraziti u njegovoj volji sve dok se ne vrati u ono viđenje. On je pak pokazao svoju volju po rečenim djelima križa i pokore, koju je uvijek imao u sebi samome.

229 Ovim se pak gore spomenutim viđenjem kao oružjem upravlja ljubav prema Bogu i bližnjemu. Ondje naime duša vidi bitak Božji i kako svako stvorenje ima svoj bitak od onoga koji jest najviši bitak. I vidi kako nema ničega što bi imalo bitak osim od toga najvišeg bitka. Dovedena u to viđenje, duša po samom viđenju crpi čudesnu mudrost, neizrecivo znanje i zrelu ozbiljnost, te iz toga viđenja crpi istinitu spoznaju kako je sve što god je od toga najvišeg bitka najbolje, i ne može se usprotiviti, jer uistinu vidi da je sve što je od njega najbolje učinjeno. Ali zlo je učinjeno kada mi uništavamo ono što je najbolje učinjeno od toga najvišeg bitka. Ovo pak viđenje toga najvišeg bitka budi u duši jednu ljubav koja mu odgovara, i taj nas najviši bitak potiče da ljubimo sve što ima bitak od njega, kakva su sva dobra i dobročinstva, i uči nas ljubiti svako razumno i nerazumno stvorenje ljubavlju najvišega bitka; i uči nas ljubiti i potiče sve što ima bitak od njega i što on ljubi i hoće da bude. I uči nas ljubiti ponajviše razumna stvorenja, osobito ona za koja vidimo da su ljubljena i draga samomu najvišem bitku. Kao što naime duša vidi da je sam najviši bitak ljubavlju prignut k stvorenjima, tako se i ona prigiba k tim istima.

230 Očit je pak znak onih koji su u prijateljstvu toga najvišeg bitka da su istinski sljedbenici Jedinorođenca toga najvišeg bitka i da su uvijek uprti očima svoga duha na ljubljenje, slijeđenje i preobrazbu samih sebe cijelih i potpuno u volji ljubljenoga, naime Jedinorođenca toga najvišeg bitka. A ljubav stvorena i probuđena viđenjem toga najvišeg bitka poznaje i zna ljubiti taj najviši bitak, poznaje i zna ljubiti stvorenja prema njihovim prikladnostima, i više i manje prema naklonosti toga najvišeg bitka, i ni u čemu ne može prijeći njegovu granicu: i zato je sve što pripada ljubavi potpuno sumnjivo sve dok ta ljubav ne bude dana duši od Boga. Nakon što naime duša ima viđenje toga Božjega bitka i ljubav koja mu odgovara i dostatna je tom bitku, tada ostaje učvršćena, tako da je, premda dođu druga viđenja i uzdignuća, ne mijenjaju. I ne samo oni koji imaju ovo neizrecivo viđenje Boga, nego i onaj tko bi imao strogo razmatranje toga Božjega bitka, može biti dostatan i jest dostatan za izgon svake zloće svake druge ljubavi, te se dobro može oduprijeti maču svake nedopuštene ljubavi. U spomenutom se pak viđenju ne daje samo stvorena ljubav, o kojoj je rečeno, nego samo viđenje nestvorenoga bitka ostavlja u duši jednu nestvorenu ljubav, prema kojoj ljubavi duša ne može ništa djelovati, jer je duša potpuno obuzeta samim viđenjem. Nego djeluje sama slavna ljubav.

231 Valja pak paziti da je onda, kada je to viđenje bilo dano duši, duša djelovala i sva je žudjela kako bi se mogla bolje sjediniti sa samim najvišim bitkom: a poslije je sama nestvorena ljubav djelovala u duši i nadahnjivala joj kako da se povuče od svakoga stvorenja da bi se duša mogla bolje sjediniti s njom: stoga sama nestvorena ljubav čini djela ljubavi.

Početak je pak ove ljubavi u njezinu djelovanju prosvijetliti i dati novu želju. To je naime snažna nova ljubav, prema kojoj novoj ljubavi duša ništa ne djeluje: sama naime nestvorena ljubav čini svako dobro koje se po nama događa, a po sebi mi činimo svako zlo; dobro pak nije od nas, nego od one nestvorene ljubavi. I to je prava poniznost i poništenje: vidjeti u istini da mi nismo činitelji nikakva dobra, a tko tako osjeća, ima duh istine. Ljubav pak Božja nikada ne stoji besposlena, jer prisiljava da se tjelesno slijedi put križa.

232 I ovo je znak djelovanja prave ljubavi: ustati i donijeti duši križ, to jest dug koliko god može podnijeti. Ova prava ljubav ne donosi smijeh na usta, niti se neuredno ponaša u jelu i piću, niti donosi kakvu ispraznu živahnost, niti govori: „Ne obvezuje me nikakav zakon”, nego se uvijek podlaže zakonu, štoviše, i ondje gdje nema zakona, ona sama sebi čini zakon. I kad ljubav izvrši djela križa i žive, duge i teške pokore koliko god živi i koliko može, tada će u istini vidjeti da je beskorisna i da u istini ne čini ništa osim zla. Samoga će pak Boga spoznati kao čitavu ljubav, a sebe kao čitavu mržnju: i kad u istini stekne tu spoznaju, nužno je da čini tjelesnu pokoru. Bila pak pokora čovjeku laka za nošenje ili teška, sve čini sama nestvorena ljubav, premda na različite načine radi koristi duše. Neka nas dakle ne opterećuje djelo pokore, jer u nama djeluje sam Bog: a da bi potaknuo našu volju i da bismo pristali uz Boga koji je u nama djeluje, pravi je učitelj došao za nas činiti pokoru i dati nam njezin primjer, jer je čitavo vrijeme svoga života živio u najgorčoj pokori. I oni koji su uzdignuti do viđenja nestvorenoga i do viđenja Božjega bitka smiruju se u križu i u kreposnim djelima, te se s novom raspaljenom i ognjenom ljubavlju potiču na veće djelovanje. Oni pak koji nisu u ovom duhu istine čine sebi idole od kreposnih djela, pripisujući slavu sebi. I prvoga idola čine sebi od svjetla, znanja i razboritosti koji su im dani, što valja oplakivati: jer svako dobro koje je u nama čini nestvorena ljubav, koja se u sebi ne gasi u vječnost, kojoj je čast i slava u vijeke vjekova. Amen.

✠

4. siječnja Kalendar godine