Utjehe iz viđenja Majke Božje.
Jednom sam bila uzdignuta, a tada nisam bila u molitvi, nego sam bila legla da se odmorim, jer je bilo poslije jela. Stoga o tome nisam ni razmišljala, nego je moja duša iznenada bila uzdignuta, i vidjela sam Blaženu Djevicu u slavi, te shvaćajući jednu ženu postavljenu u tolikoj plemenitosti, slavi i dostojanstvu kako je stajala, uživala sam na čudesan način; jer gledati nju bila je neizreciva radost. Stajala je naime blažena Djevica Marija moleći za ljudski rod, i vidjela sam je s tolikom prikladnošću čovještva i krepošću da je to bilo neizrecivo, odakle sam i ja neizrecivo uživala. I dok sam ja tako gledala na rečeno, iznenada se ondje pojavio Isus Krist sjedeći pokraj nje u proslavljenom čovještvu. I shvaćajući ono tijelo, kako je bilo mučeno, pogrđeno i raspeto, i shvaćajući sve muke, nepravde, prezire i sramote koje je za nas podnijelo, što sam i tada čudesno shvaćala, tada nisam nimalo tugovala zbog njih: štoviše, bio mi je toliki užitak da se ne može ispripovjediti, i izgubila sam govor te sam mislila da umirem. I bila mi je najveća muka što nisam umirala i što nisam odmah dospijevala k onomu neizrecivomu što sam gledala. I trajalo mi je to viđenje neprekidno tri dana, i nisam bila spriječena u jelu, kojega je bilo vrlo malo, neprekidno sam naime ležala nemoćna tijela i ništa nisam govorila: nisam bila spriječena ni u čemu drugom: a kad bi mi se spomenuo Bog, nisam mogla izdržati od neizmjernoga užitka.
124 Na Očišćenje Blažene Djevice, dok bijah ujutro u crkvi Manje braće u Folignu, bio mi je upućen govor koji je rekao: „Ovo je čas u kojem je Gospođa Djevica Marija došla sa Sinom u hram.” I to je moja duša čula s velikom ljubavlju. I tada je moja duša bila uzdignuta, i vidjela sam našu Gospođu kako ulazi u taj čas, i susrela ju je moja duša s velikim poštovanjem i ljubavlju. I dok sam se pomalo bojala pristupiti k njoj, sama je naša Gospođa dala duši veliku sigurnost, te je pružila prema meni svoga Sina Isusa i rekla: „O ljubiteljice moga Sina, primi”; i predala je u moje ruke svoga Sina, a činilo se da ima zatvorene oči kao da spava, te je bio povijen ili umotan u pelene.
125 Sama je pak naša Gospođa sjela kao umorna od puta, i činila je tako lijepe i ugodne kretnje, i pokazivala tako čestito i milo držanje, i bilo je tako slatko i ugodno gledati je da moja duša nije mogla samo gledati maloga Isusa, kojega sam tako stisnutoga držala u naručju, nego je bila prisiljena gledati i našu Gospođu. Dok sam dakle tako stajala, iznenada je dječak ostao u naručju posve gol, i otvorio je te podigao oči i pogledao, i odmah sam pri pogledu tih očiju osjetila i imala toliku ljubav da me je posve svladala. Izišao je naime iz tih očiju toliki sjaj te oganj ljubavi i radosti da mi je to neizrecivo. I tada se iznenada pojavilo jedno neizmjerno, neizrecivo veličanstvo i reklo mi: „Tko me ne vidi malena, neće me vidjeti velika”; i dodalo je: „Ja sam došao k tebi i prikazao se tebi, da se ti prikažeš meni.” I tada je moja duša na čudesan i neizreciv način prikazala samu sebe njemu: naposljetku sam prikazala cijelu sebe, i svoje sinove koji slijede savršeno i potpuno sam prikazala, ništa sebi ne zadržavajući, ni od sebe ni od svojih. I shvatila je moja duša da Bog taj prinos veoma prihvaća i s velikom ga radošću prima. O radosti pak i neizrecivom veselju, i užitku, i neizrecivoj slatkoći koju sam imala shvaćajući da Bog s tolikom dobrostivošću prima i prihvaća moj prinos, ne mogu ništa reći jer mi je nemoguće to očitovati. Drugom sam prilikom vidjela Blaženu Djevicu kako me potiče na spoznaju, blagoslivlja me i kazuje mi bol svoga suosjećanja koju je imala za svoga Sina.
O duhovnoj djeci blažene Anđele.
Jednom zgodom, uzdignuta te istodobno privučena i uronjena u nestvoreno svjetlo, gledala sam ono što ne mogu izreći. Dok je pak taj utjecaj još trajao, ukaza mi se lik blagoslovljenoga Bogočovjeka raspetoga, kao da je upravo tada skinut s križa. Njegova se krv činila tako svježom i rumeno-crvenom te je tekla iz rana kao da upravo u tom času teče iz svježih rana. I ukaza se u njegovim zglobovima tolika klonulost živaca od strašnoga istezanja na križu da su se zglobovi kostiju činili posve iščašenima iz svoga mjesta; pri tom prizoru više negoli se može izreći probodena je moja nutrina i boljelo me više negoli od bilo kakvih boli kojima sam prije bila pogođena.
127 Dok sam dakle tako stajala sva uronjena u tu bol, gle, iznenada se oko raspetoga ukaza mnoštvo sinova koji bijahu odani propovijedanju i nasljedovanju siromaštva, prezira i boli raspetoga. Blagoslovljeni ih dakle Isus dozva k sebi i privuče ih s tolikom ljubavlju, svakoga grleći, te je rukama svojim privlačio i stiskao njihove glave privijajući ih k rani boka da je cjelivaju: tolika se pak radost iz toga rodila u mojoj duši zbog tako duboke i srdačne ljubavi iskazane nad njima da me navela da zaboravim spomenutu bol. Bijaše pak različit stupanj u privijanju sinova k boku, jer je neke i češće privijao, neke je više negoli manje utiskivao, a neke je posve unutra uranjao: te se na usnama pojavljivalo rumenilo crvene krvi, koje je nekima resilo i bojilo obraze i cijelo lice prema gore navedenim stupnjevima, te izlijevajući na svakoga pojedinoga obilne blagoslove govoraše: „O blagoslovljeni sinovi, otkrijte put Križa, to jest moga siromaštva, moga prezira i moje boli, jer sada prolazno obiluju suradnici: jer ja sam vas osobito izabrao da se po vama otkrije i očituje moja pogažena i skrivena istina, vašom riječju i primjerom.” I spoznala je moja duša da kao što se privijanje k boku očitovalo prema različitim stupnjevima, tako su se i riječi na različite načine upućivale svakomu pojedinom sinu. a Bilo bi pak nemoguće izreći duboku i srdačnu ljubav koja je sjala u pogledu očiju onoga blagoslovljenog lica Bogočovjeka Isusa Krista nad tim sinovima, i u privijanju k svetoj rani, i u svim znakovima, riječima i blagoslovima učinjenima i izgovorenima nad njima.
128 Drugom zgodom, dok sam bila u nekoj procesiji, osjetila sam ono bezdano privlačenje nestvorenoga Boga, na način kako je gore rečeno, na neizreciv način. I vidjela sam blagoslovljenoga Boga trojstvenoga i jedinoga u njegovu veličanstvu kako prebiva u dušama sinova, preobražavajući te sinove na različite načine u sebe, prema gore navedenim stupnjevima, što je gledati bilo uistinu velik Raj. Tako se naime srdačno činio izlijevati na njih da se ja sama nisam mogla nasititi gledajući ih; i tolik bijaše blagoslov, i tako najslađe i tako najsrdačnije izgovoren, što ga je na sinove izlijevao nestvoreni Bog, da je sve to neizrecivo.b I tada je tražio od sinova govoreći: „Budite, o ljubljeni moji sinovi, žrtva paljenica posvema dušom i tijelom.” Promislite, braćo, koliko po čuvstvima i djelima treba ljubiti onoga koji nam se tako srdačno daruje, koji nas tako ljubavno i posve za sebe traži.
129 I kad mi se na sličan način ukazao prikaz raspetoga Bogočovjeka s iščašenjem zglobova, kao što je prije rečeno, bio je nošen pred mojim očima zrakom u cijeloj procesiji, a da ga nijedna ruka nije pridržavala. Kad su se dakle sinovi okupili i privili k rani boka kao što je rečeno, on sam govoraše: „Ja sam koji oduzimam grijehe svijeta, i sve sam vaše grijehe uzeo, niti će vam se uračunati u vijeke. Ovo je kupelj istinskoga očišćenja. Ovo je cijena vašega otkupljenja. Ovo je dom vašega prebivanja. Stoga se ne bojte, sinovi, ovu istinu moga života i moga puta, koju napadaju zli, riječima i djelima braniti i otkrivati, jer sam ja neprestano s vama kao pomoćnik i branitelj.” Pokazano mi je također očišćenje svih sinova u trostrukom stupnju ovom zgodom i mnogo puta prije. Jedno je posebno za neke, to jest udjeljivanje velike milosti i snage za lako izbjegavanje grijeha. Drugo je u udjeljivanju milosti za radosno vršenje djela kreposti. Treće je u svakoj savršenosti duše i suobličenju raspetomu. I premda se mnogo ljepote daje duši u svakoj od ovih promjena i milosti, ipak je u drugoj najveća i najslađa ljepota. U trećoj je pak toliki zanos da mi je posve neizreciv: ništa drugo naime ne mogu reći. Nego su se oni činili preobraženima u Boga, tako da gotovo ništa drugo ne vidim doli Boga, čas trpećega, čas proslavljenoga, tako da se čini da ih je posve pretvorio u svoju bit i uronio u bezdan.
130 U istoj procesiji, dok smo se približavali nekoj crkvi Blažene Djevice, gle, sama Kraljica milosrđa i majka svake milosti, prignuvši se nad ove sinove i kćeri, ona koja se prije pokazivala uzdignutom uvis, na nov i najmilostiviji način blagoslivljajući, ponavljala je najslađe blagoslove nad svima i sve ih je cjelivala u prsa, neke više, neke manje, a neke je uz spomenute cjelove grlila rukama tolike ljubavi da se činilo kako ih, kao što je sva sjala svjetlošću, tako i uranja u neko beskrajno svjetlo unutar svojih prsa. Nije mi se ipak činilo da vidim tjelesne ruke, nego neko divno svjetlo u koje ih je uranjala, zatvarajući ih unutar svojih prsa s najvećom srdačnom ljubavlju prema njima.
131 Također drugoga dana, dok se govorila misa, među mnogim drugim stvarima koje sam vidjela, ukaza mi se blaženi Franjo sav slavan upućujući uobičajeni pozdrav, koji glasi ovako: „Mir Svevišnjega neka bude s tobom.” Pozdravlja pak uvijek najpobožnijim, najponiznijim, najmilostivijim i najljubaznijim glasom. Tada je kod nekih sinova koji su gorjeli revnošću za opsluživanje siromaštva pravila veoma pohvalio njihovu odluku, ali je zamolio da raste po djelima. I reče: „Blagoslov vječni, potpuni i obilni, koji sam ja primio od vječnoga Boga, neka siđe na glavu ovih preljubljenih sinova tvojih i mojih; reci im da će živjeti, to jest slijedeći put Kristov, očitujući ga djelima i riječima; i neka se ne boje, jer sam ja s njima, i vječni je Bog njihov pomoćnik.” I s tolikom je ljubavlju hvalio one sinove zbog dobre odluke i krijepio ih da sigurno napreduju te da mu u njegovoj nakani pomažu, i tako ih je ljubavno blagoslivljao da se činio sav izlijevati u ljubavi nad njima.
132 Mnogo sam toga drugoga vidjela oko sebe i oko sinova što ne mogu izreći. Ali ovo kažem, što sam vidjela, što sam jasno spoznala. Vidjela sam naime posve sigurno da se sam blagoslovljeni Bog srdačno izlijeva na nas, i njegova preslatka Majka; i žele nositi teret naše pokore: samo traže da vi, sinovi, budete svijetli primjeri njegova svijetlog, bolnog, najsiromašnijeg i prezrenog života, i žele i čeznu vidjeti vas mrtvima i živima, i da vaše prebivalište bude na nebu, a samo služenje tijelom na svijetu. Da kao što se mrtvac ne mijenja ni zbog časti ni zbog sramote, tako i vi budete posve nepromjenjivi prema izvanjskom bitku svijeta te drugima propovijedate mrtvljenjem svoga života više negoli svadljivim govorom. I da vaša nakana u svim vašim činima uvijek bude na nebu, u tome blagoslovljenom raspetom Bogočovjeku. Tako da radeći, govoreći, jedući izvana, uvijek iznutra budete duboko sjedinjeni s tim blagoslovljenim Bogom, koji vas želi unutar samoga sebe neprestano nositi i u svim vašim činima uvijek vam biti na pomoć. Što neka se udostoji ispuniti u vama onaj koji se to milosrdno udostojava tražiti od vas po zaslugama svoje presvete Majke,c Amen.
a Dodaje rukopis: I premda ih je sve vidjela pojedinačno u njihovim stupnjevima, nije ipak htjela ovdje o kome posebno govoriti: niti mi se također činilo prikladnim išta drugo tražiti, osim da se svatko trudi, koliko god više može, suobličiti se tom blagoslovljenom raspetomu te svim silama prigrliti njegovu zapovijed o slijeđenju puta prezira, siromaštva i križa. Rekla je pak: Bilo bi nemoguće izreći, itd.
b Dodaje rukopis: I ja, koji pišem, potajno sam opazio da se ona u licu sva preobrazila u anđeosku, divnu i slavnu radost; i tolik bijaše blagoslov, i tako najslađe i srdačno izgovoren, što ga je na te sinove izlijevao nestvoreni Bog, da se taj način zbog svoje neizrecivosti više šutnjom časti.
c Dodaje rukopis: Po zagovoru svoje ljubljene službenice, čijim nas je zaslugama kao grančice udostojao ucijepiti, da po njemu kao po ljestvama spasonosnih primjera i temeljnih zasluga neprestano uzlazimo k vrhuncu njegova najuzvišenijeg života i preobrazbi njegove presvete muke; dok zajedno s blagoslovljenim Isusom ulazeći u očinsko krilo ne otpočinemo s onim koji je sav pokoj u vijeke vjekova, Amen.
O nevolji i o onima koji ne napreduju.
Jednom zgodom molila sam od Boga da mi dade nešto od sebe. I učinila sam na sebi znak Križa. I također sam ga molila da mi pokaže tko su njegovi sinovi. I među ostalim rečena mi je ova prispodoba: „Zamisli nekoga tko ima mnogo prijatelja i pozove ih na gozbu pripravljenu s velikom pomnjom; ako mnogi od pozvanih ostanu i ne htjednu doći, zar neće žaliti zbog onih koji nisu došli, zato što je obilno pripravio gozbu i uz velike troškove? A one koji dođu, zar neće primiti s velikom radošću? Premda sve prima s veseljem, ipak takav one koje više ljubi stavlja za svoj stol na posebno mjesto pokraj sebe, a s onima pak koje prisnije ljubi jede iz jedne zdjele i pije iz jedne čaše.” Ja sam pak pitala s velikom ugodom duše govoreći: „O Gospodine, kada ti pozivaš sve? Reci mi.” Odgovori pak govoreći: „Ja sam pozvao sve u život vječni, i koji žele doći, neka dođu, jer se nitko ne može ispričati da nije bio pozvan. Neki pak pozvani dolaze i bivaju posjednuti za stol,” i davao je razumjeti da je on sam stol i hrana koju je davao.
134 Ja sam pak pitala o tim pozvanima koji su došli kojim su putem onamo išli. On pak odgovori: „Putem nevolje,” reče, „kakvi su djevice, čisti siromasi, bolesnici, strpljivi”; i nabrajao je mnoge druge vrste nevoljnika koji će se spasiti. I ja sam u svakoj riječi razumjela smisao i tumačenje te sam se silno radovala. Općenito su se pak svi oni nazivali i zvali sinovima. Govorilo mi se pak u tom nutarnjem govoru kako Bog spomenutim sinovima daje djevičanstvo, i siromaštvo, i groznicu, i gubitak djece, i gubitak imetka i vremenitih dobara, i nevolju za njihovo dobro; oni pak to sada nisu shvaćali niti spoznavali: i premda su u početku trpjeli nevolju, poslije su ipak pravi sinovi to podnosili sa strpljivošću i zahvaljivanjem; takvi su općenito svi koji zadobivaju život vječni, niti ima ikojega drugog puta.
135 Oni pak koji su pozvani k duhovnom stolu, koje Gospodin vodi sa sobom da jedu iz jedne zdjele i piju iz jedne čaše, jesu oni koji žele i nastoje spoznati tko je taj dobri Otac i Gospodin koji ih je pozvao, te nastoje da mu mogu ugoditi nasljedovanjem njegova Križa i dragovoljnim prihvaćanjem siromaštva, prezira i patnje. Tim sinovima naime Bog dopušta da ih snađu mnoge nevolje; i to im čini iz posebne milosti, da jedu iz jedne zdjele s njim. „Jer k tome stolu,” govoraše Krist, „ja sam bio pozvan da pijem kalež muke, koji mi bijaše sladak zbog ljubavi vaše, premda je sam po sebi bio najgorči.” Ti dakle sinovi, prepoznajući ovu milost, premda katkad osjećaju gorke nevolje, ipak im sve postaje slatko zbog ljubavi, milosti, časti i vrijednosti koje su u njima: štoviše, u nevolji su kada nisu pogođeni patnjom; i tada se više raduju i više osjećaju od Boga što više osjećaju nevolje. Kažem dakle i tvrdim da sinovi Božji osjećaju božansku slatkoću pomiješanu u progonstvima, nevoljama i pokori. I to mi je rečeno i čudesno pokazano u gore spomenutoj propovijedi koju mi je Bog održao, odakle sam i ja sama nebrojeno puta to iskusila. Stoga, kada su me zlostavljala braća i oni koji me preziru, ne bih mogla iskazati slatkoću koju sam tada osjetila, niti suze radosti koje su me pomazivale, a koje sam tada osjetila.
136 Ponovno, dok sam ležala u nekoj teškoj bolesti veoma slaba i izmučena, ukaza mi se Bogočovjek Isus, pun utjehe, te mi se činilo da silno suosjeća sa mnom, i reče: „Ja sam došao da ti služim”: služba pak koju je činio bila je u tome što je stajao pred mojim krevetom i pokazivao mi se tako blagim da je to posve neizrecivo; i gledala sam ga očima duha daleko jasnije negoli se išta može vidjeti, i obuzela me tolika milina i naslada da o tome posve ništa ne mogu reći, dapače, sve je to neizrecivo.
137 Ponovno na Veliki četvrtak rekoh svojoj družici da potražimo Krista, i rekoh: „Pođimo u ubožnicu, i možda ćemo naći Krista među onim siromasima, napaćenima i izmučenima.” Uzeli smo pak sve rupce s naših glava koje smo mogle uzeti (ništa drugo naime nismo imale) i rekle Gilioli, sluškinji ubožnice, da ih proda i kupi nešto što bi jeli siromasi iz ubožnice; i ona, premda je to silno odbijala učiniti i govorila da sramotimo same sebe, ipak zbog velikoga navaljivanja prodade one male rupčiće i kupi od toga ribe, a mi smo donijele kruhove koji su nam bili dani za ljubav Božju za našu hranu. Nakon što smo im dakle to ponudile, oprale smo noge siromašnim ženama koje su ondje bile i ruke muškarcima, a osobito nekome gubavcu koji je imao veoma smrdljive, gnjile, zgrčene i pokvarene ruke, te smo pile od te vode kojom smo ih oprale. Toliku smo pak slatkoću osjetile u tom piću da smo cijelim putem išle u velikoj milini, i činilo mi se u svemu da sam okusila čudesnu slatkoću, s obzirom na milinu koju sam ondje našla. I budući da mi je jedna krastica s onih rana zapela u grlu, nastojala sam je progutati kao da sam se pričestila, dok je nisam progutala. Odakle sam u tome našla toliku milinu da je ne mogu izreći. Zbog toga kažem da se u pokori, patnji i nevolji prihvaćenoj radi Boga, premda se u početku čovjek tjeskobno muči, naposljetku ipak nalazi najveća utjeha.
138 Jednom drugom zgodom bila sam mučena duhovnom nevoljom i nije mi se činilo da išta osjećam od Boga tijekom jednoga mjeseca, štoviše činilo mi se da sam gotovo napuštena od Boga: i nisam mogla ispovjediti svoje grijehe, te mi se s jedne strane činilo da mi se to dogodilo zbog moje oholosti, a s druge strane vidjela sam tako duboko svoje mnoge grijehe da mi se nije činilo da ih s dužnim kajanjem mogu ispovjediti, niti izreći samo ustima. Činilo mi se također da ih ne mogu očitovati, i zato nisam mogla hvaliti Boga niti ostati u molitvi. Nego mi se samo činilo da je od Boga ostalo to što, naime, nisam bila toliko u nevolji koliko sam trebala biti u nevolji, zbog toga što nisam htjela griješeći odstupiti od Boga, niti sam ni za sva zla ili dobra ovoga svijeta htjela uvrijediti Boga, niti sam odlučila pristati uz zlo, i tako sam bila snažno i strašno mučena i pogođena cijelo rečeno vrijeme.
139 I napokon, po smilovanju Božjem, upućen mi je ovakav nutarnji govor: „Kćeri moja, ljubljena od svemogućega Boga i od svih svetaca Raja, Bog je svoju ljubav položio u tebe i ima prema tebi više ljubavi negoli prema ijednoj ženi spoletske doline.” I moja duša odgovori vičući: „Kako to mogu vjerovati kad sam puna nevolje i čini mi se da sam gotovo napuštena od Boga?” I odgovori: „Kad ti se čini da si najviše napuštena, tada si najviše od mene ljubljena i bliža Bogu,” i tada nadoda: „Otac koji ima veoma drago dijete daje mu umjerenu hranu, niti mu dopušta piti čisto vino niti jesti škodljiva jela da mu ne naškode, nego miješa vino s vodom da mu koristi. Tako čini Bog: utjehama naime primiješa kušnje i nevolje, i u kušnjama i nevoljama drži dušu. Kad je naime ne bi držao, posrnula bi i klonula: a kad se čini napuštenom, tada je više ljubljena.” Tada je dakle moja nevolja bila donekle ublažena, ne ipak posve uklonjena: još naime nisam imala volje za ispovijed, ali mi je počela dolaziti volja za ispovijed i pričest, te je u kratkom vremenu nevolja posve uklonjena. I tada mi je upućen nutarnji govor koji kaže: „Milo mi je da se pričestiš, jer ako me primiš, već si me primila: a i ako me ne primiš, ti si me već primila, i pričesti se s blagoslovom Oca i Sina i Duha Svetoga. I učini to na štovanje i čast svemogućega Boga, i Svete Djevice Marije, i ovoga sveca, to jest svetoga Antuna, čiji je blagdan bio toga dana: učinit će ti se naime nova milost koju još nisi imala.” Vraćena mi je dakle milost ispovijedanja i volja za pričest, te sam se ispovjedila. Dok se pak govorila misa, vidjela sam sebe svu punu grijeha i nedostataka, tako da nisam mogla govoriti; i mislila sam da će mi pričest koju sam htjela primiti biti na osudu.
140 Poslije toga ipak nastalo je u meni čudesno raspoloženje kojim sam se mogla sva baciti u Isusa Krista: i tada sam se bacala u njega s tolikim pouzdanjem i sigurnošću kakvu nikada nisam bila iskusila: i bacala sam se u njega i njegove zasluge kao mrtva, s čudesnom sigurnošću da će me učiniti živom. Pričestila sam se dakle u pouzdanju u njega, i nakon pričesti imala sam čudesan osjećaj. I ostavio je u meni jedan mir kojim mi se davalo razumjeti, pa i osjetiti, da se svaka nevolja koja mi se dogodila za moje dobro. I to pričešćivanje koje sam učinila dovelo je moju dušu do toga da vidi i želi da se, naime, sva predam Kristu, jer sam vidjela da se Krist sav predao nama, i sada se nanovo radujem u želji za mučeništvom, i njega želim, te se u patnjama i nevoljama koje se događaju radujem: i veselim se više negoli sam bila navikla. Zbog toga kažem da Bog napokon tješi svaku dušu koja se nalazi u nevolji.
141 Jer i drugom zgodom, kad sam bila u tolikoj nevolji da mi se gotovo činilo da sam napuštena, upućen mi je ovakav nutarnji govor koji kaže: „O ljubljena, znaj da nisi napuštena; nego ti je svemogući Bog u nevolji bliži, a i ti Bogu.” Duša pak zavapi: „Ako je tako da sam Bogu u nevolji bliža, neka mu bude milo da ukloni od mene svaki grijeh i dade mi odrješenje po zaslugama svoje Muke, te neka dade blagoslov meni, i mojoj družici, i bratu zapisivaču ovih riječi.” I rečeno mi je ovako: „Grijesi su ti tvoji uklonjeni, i dajem vam blagoslov onim tijelom one ruke koja je bila pribijena na križ.” I tada sam vidjela onu ruku kako blagoslivlja nad našim glavama, i radovala sam se pogledu na tu ruku, jer ju je uistinu bilo najslađe vidjeti. I on je nama trima govorio ovako: „Blagoslov Oca i Sina i Duha Svetoga imali vječno, i bila ti zahvaćena njime.” I reče mi: „Reci onomu svom bratu zapisivaču neka se trudi učiniti malenim, jer je veoma ljubljen od svemogućega Boga: i zato neka se trudi ljubiti njega.” Tako me se dakle mnogostruko udostojao utješiti onaj koji tješi sve nevoljnike; komu neka bude i jest čast i slava u vijeke vjekova, Amen.
142 Jednom zgodom, dok sam molila u svojoj ćeliji, rečene su mi ove riječi: „Svi koji su poučeni od Boga prosvijetljeni su da razumiju put Božji; a u tom svjetlu i pouci, koje im duhovno daje Bog, zatvaraju uši da ne čuju i oči da ne vide, niti žele paziti, niti žele čuti ono što im Krist govori u duši, nego posve otupe i slijede nauk drukčiji od pouke za koju razumiju da im je dana od Boga; i žele se držati općega puta protiv savjesti, takvi imaju prokletstvo od svemogućega Boga.” Mnogo puta mi je pak bila rečena ta riječ koja je prije navedena. Ja sam se pak užasavala to slušati, jer mi se činilo veoma teškim, i bojala sam se da nije obmana to da, naime, onima kojima Bog daje svjetlo i milost poslije daje prokletstvo. Tada mi je dana jedna prispodoba: i često mi je bilo zapovjeđeno da je dam zapisati. Prispodoba je pak o učeniku kojega otac pošalje u škole, i otac za njega čini raskošne troškove te ga časti odjećom i knjigama, a kad je poučen pod nižim učiteljem, pobrine se poslije da bude premješten k višem učitelju. Ako nakon toga spomenuti učenik postupi nemarno i ne mari za znanje koje je naučio, nego se vrati u svjetovno stanje, i u bijednu službu, i u posao teškoga napora, te mu od onoga što je tako bio naučio ništa ne ostane; takav bi, kažem, otac zbog takva sina morao imati veliku žalost i ogorčenje. Takav je sin onaj koji je najprije poučen propovijedanjem i Svetim pismom, a poslije biva duhovno prosvijetljen od Boga, te mu se daje razumjeti duhovnim svjetlom i božanskim nadahnućem kako da slijedi put Kristov, radi čijega učenja najprije čini da ga poučavaju drugi, a poslije ga poučava Bog svojim duhovnim svjetlom i naukom, kojemu ne može poučiti nitko osim Boga: i to čini da bi sam sebe ravnao, a i drugima bio svjetlo. Ako takav nemarno postupi, te otupi i odeblja u srcu, i prezre svoje svjetlo, i Božji nauk, i božansko nadahnuće, Bog mu oduzima ono svjetlo i milost, i on ima prokletstvo. I zapovjeđeno mi je da ovu riječ zapišem i kažem je jednomu bratu kojemu sam se ispovijedala, jer se njega ticala.
143 Ponovno mi je rečeno u drugom božanskom nutarnjem govoru: „Postoji jedan naraštaj koji spoznaje Boga samo iz velike dobrote dobara koja im je učinio: i ti malo spoznaju: a postoji drugi naraštaj ljudi koji, premda spoznaju Boga po spomenutim njegovim dobrima, ipak ga mnogo bolje spoznaju po dobroti Božjoj koju iskušavaju u sebi.” Ponovno sam u drugom nutarnjem govoru primila spoznaju i čula glas koji viče i govori: „O kako su veliki, o kako su veliki, ali ne veliki čitači moga Pisma, nego njegovi izvršitelji i vršitelji.” Ponovno je govorio da se cijelo božansko Pismo ispunjava u primjeru života Kristova. Jednom zgodom, dok sam moleći govorila Bogu: „Znam, Gospodine, da si ti otac moj, da si ti Bog moj, pouči me stoga što hoćeš da činim; i uputi me u ono što ti je milo, jer sam spremna poslušati.” Kad sam dakle u tim riječima ostala od jutra do trećega sata, i vidjela sam i čula, ali ono što sam vidjela i razumjela nikako ne mogu niti bih znala izreći. Nego je to bio jedan bezdan posve neizreciv, i pokazao mi je što je on sam, i tko živi u njemu, a tko ne; te mi reče: „Uistinu ti kažem da nema drugoga ravnog puta osim onoga koji slijedi moje stope, jer na tome putu, koji je moj, nema nikakve obmane.” Ta mi je pak riječ uistinu i u velikoj jasnoći često i u mnogim nutarnjim govorima bila rečena.
Završava njezina mnogostruka utjeha.
Pouke blažene Anđele o Božjoj prisutnosti.
Valja dakle znati da Bog ponekad dolazi u dušu a da nije pozvan, ni umoljen, niti zamoljen od nje same, i stavlja u dušu jedan oganj, jednu ljubav, jednu inače neuobičajenu milinu, u kojoj se ona silno raduje i veseli te vjeruje da je to od Boga koji ondje prisutno djeluje: ipak to nije sigurno. Također duša spoznaje da je Bog u njoj jer, premda ne vidi da je on sam u duši, vidi ipak da je njegova milost u duši, u kojoj se silno raduje: pa ipak to još nije sigurno. Također spoznaje da je Bog došao k njoj jer joj Bog govori najslađe riječi: u kojim se riječima duša silno raduje i osjeća ga veoma ugodnim osjećajem: u kojem se osjećaju duša silno raduje. Ali još uvijek ostaje neka sumnja, premda malena; još naime duša nije savršeno niti posve sigurna je li Bog u duši, jer takvi nutarnji govori, pa i s osjećajima, mogu nastati i od drugoga duha. Ostaje joj naime sumnja; i čini mi se da se to događa ili zbog njezine velike zloće i nedostatka, ili zbog Božje volje, jer je Bog ne želi učiniti sigurnijom ni pouzdanijom.
143 Duša pak biva posve uvjerena da je Bog unutra u njoj kada ga osjeća drukčije negoli je navikla, i osjeća ga zamjetnim i udvostručenim osjećajem: i s tolikom ljubavlju i božanskim ognjem da joj se oduzima svaka ljubav duše i tijela, te govori, spoznaje i razumije ono što nikada nije čula ni od kojega smrtnika, i razumije to s velikim svjetlom, i najveća joj je muka o tome šutjeti; a ako šuti, šuti iz revnosti, da se ne zamjeri ljubavi i da ne sablazni, te iz poniznosti, jer ne želi govoriti tako uzvišene stvari da ne bude zapažena. Kao što se i meni dogodilo ponekad: zbog goruće naime želje za spasenjem bližnjega rekla sam neke stvari, i bila sam ukorena, te mi je rečeno na ovaj način: „Sestro, vrati se božanskom Pismu, jer te ne razumijemo.” Također u tom osjećaju kojim se duša uvjerava da je svemogući Bog u njoj, daje se duši tako savršeno htjeti da se u tome slaže cijela duša istinski, i u svemu i na svaki način, a slažu se s dušom i svi udovi tijela te postaju istinski jedno s dušom, niti se protive njezinoj volji, i hoće savršeno ono što je Božje, što ipak prije nije istinski posve htjela. I to se htijenje daje po milosti, u čemu duša spoznaje da je svemogući Bog u njoj, i daje joj sigurnost: daje se naime duši htjeti Boga i ono što je Božje istinski na sličnost istinske ljubavi, kao što je Bog ljubio nas; i duša osjeća da se neizmjerni Bog sjedinio s njom i sklopio zajedništvo s njom.
146 Također, kada svevišnji Bog dođe k razumnoj duši, ponekad joj se daje da ga vidi, i vidi ga bez tjelesnoga oblika u sebi, i vidi ga jasnije negoli smrtan čovjek može vidjeti drugoga smrtnog čovjeka: oči duše naime vide jednu duhovnu puninu, ne tjelesnu, o kojoj ne mogu ništa govoriti, jer nedostaju riječi i predodžba. U tom pak gledanju duša uživa neizrecivom nasladom, i tada duša ni na što drugo ne gleda osim na to: to je naime ono što neprocjenjivo ispunjava dušu. I to gledanje i motrenje kojim tako vidi svemogućega Boga, niti išta drugo može motriti, tako je duboko da žalim što ne mogu ništa očitovati; nije to naime opipljiva stvar, niti zamisliva, nego je neprocjenjiva.
147 Nadalje duša spoznaje da je Bog u njoj bez sumnje na mnoge načine, od kojih navedimo dva. Jedan je neko pomazanje koje tako iznenada obnavlja dušu i sve udove tijela čini blagima i skladnima s dušom da je ništa ne može dotaknuti niti povrijediti čime bi se duša mogla i najmanje uznemiriti; te osjeća i čuje da joj Bog govori. I u tom tolikom i posve neizrecivom pomazanju duša razumije najpouzdanije i bez sumnje da je svemogući Bog u njoj. To naime ne bi mogao učiniti nijedan svetac iz raja, niti nijedan anđeo iz raja; nego je to tako neizrecivo da veoma žalim što ne mogu ništa reći u usporedbi s tim, i neka mi Bog oprosti jer to ne činim rado, budući da bih svim srcem rado očitovala nešto o njegovoj dobroti kad bih mogla i kad bi se njemu svidjelo. Drugi način kojim razumna duša spoznaje da je svemogući Bog unutra u njoj jest jedan zagrljaj kojim Bog grli razumnu dušu, jer nikada otac ni majka dijete, niti ijedna druga osoba s tolikom ljubavlju ne može zagrliti drugu osobu kao što svemogući Bog grli razumnu dušu. S tolikom naime ljubavlju Gospodin naš Isus Krist neizrecivo grli i privija razumnu dušu k sebi, i s tolikom slatkoćom i milinom, da ne vjerujem da bi itko na svijetu mogao reći, ni izreći, ni vjerovati ako nije iskusio, a premda bi možda netko mogao nešto povjerovati, ipak ne na taj način. Unosi naime Isus Krist u dušu najslađu ljubav kojom sva gori u Kristu: i unosi sa sobom jedno tako veliko svjetlo kojim razumije toliku puninu dobrote svemogućega Boga, koju kuša u sebi, da mnogo više razumije negoli što iskušava u sebi: i tada biva osigurana i uvjerena da je Isus Krist u njoj. Ali ništa ne govorimo o svemu tome u usporedbi s onim što jest. Tada pak duša nema suza, ni radosti, ni boli, ni ikoje druge vrste, ni drugoga stanja; mnogo je naime niže stanje kada duša ima suze radosti. Također Bog unosi sa sobom u dušu toliku prepuninu radosti da duša ne zna više tražiti, štoviše, kad bi potrajalo, ovdje bi imala jedan raj. I ta se radost odražava i prelijeva u sve udove tijela: i svaka nepravda koja se nanese ili izrekne smatra se ništavnom i postaje slatkom: i zbog takve promjene nastale u tijelu ponekad se nisam mogla sakriti pred svojom družicom ni pred drugima, jer ponekad postanem, kako mi je rekla moja družica, blistava i sva rumena, a oči mi svijetle poput svijeće, ili blijeda kao da sam mrtva, prema različitosti viđenja i objava. Spomenuta pak radost ne prestaje mnogo dana, a neke radosti imam za koje vjerujem da ih nikada neću izgubiti u vječnosti, nego vjerujem da će se ispuniti i usavršiti, i sada nisam bez njih u svome životu. Stoga i kada dođe kakva tuga, odmah se sjetivši onih radosti, nimalo se ne uznemirim. Toliko je pak drugih načina kojima duša spoznaje da je Bog u njoj da ih nikako ne bih mogla sve izreći i ispripovjediti.
148 Na sve spomenute načine duša spoznaje da je Bog došao u nju. Ali još ništa nismo rekli kako ga ugošćuje, a sve što smo rekli veoma je maleno u usporedbi s onim kada duša spoznaje da je ugostila hodočasnika. Tada naime, kada je duša ugostila hodočasnika, dolazi do tolike spoznaje beskrajne Božje dobrote da sam ponekad, kada bih bila vraćena k sebi, najpouzdanije spoznala da se oni koji više osjećaju od Boga manje usuđuju govoriti o Bogu: jer samim tim što osjećaju od njega ono beskrajno i neizrecivo, manje se usuđuju govoriti o Bogu, smatrajući u usporedbi s tim sve što govore, a i ne mogu izreći, gotovo ništavnim. Stoga, kad bi neki propovjednik božanskih stvari razumio kao što sam i ja ponekad razumjela, ne bi znao ništa reći niti bi se usudio išta govoriti o Bogu, dapače, zanijemio bi i šutio. Toliko naime nadilazi razum i sve što se na bilo koji način može pomisliti, reći ili procijeniti da se njegova dobrota ne može savršeno protumačiti. To se pak ne događa zato što bi duša izgubila neko tjelesno osjetilo ili što bi duša napustila tijelo, nego to opaža bez osjetila. Stoga čovjek koji tako gleda razumom gleda to djelotvorno u tolikom zanosu u usporedbi s onim što se može reći tjelesnom riječju da bi neki propovjednik, kad bi bio u tom stanju i htio govoriti o Bogu, rekao puku: „Idite, jer vam ne znam ništa govoriti o Bogu”, ma koliko inače bio sposoban. I zato razumijem i kažem da mi se čini kako sve što je rečeno po Pismu ili po svim ljudima od početka svijeta nije reklo ništa o srži one božanske dobrote, ni pola zrna prosa u usporedbi s cijelim svijetom.
149 Kada pak duša dobije sigurnost od Boga i okrijepi se njegovom prisutnošću, slično i tijelo prima sitost i plemenitost te se krijepi zajedno s dušom, premda mnogo manje. Govori naime razum i duša tijelu i osjetilnosti kada se tako okrijepi govoreći: „Vidi sada kakva su to dobra koja iskušavaš od Boga po meni, a beskrajno su veća ona koja su obećana i vjerno će se ispuniti ako se složiš sa mnom: i sada spoznaj kakva smo i kolika dobra izgubili ti i ja jer se nisi slagao sa mnom, nego si mi proturječio: stoga se ubuduće svakako moraš u onome što je Božje posve pokoravati.” I odmah se tijelo podlaže duši, a osjetilnost razumu, osjećajući udioništvo u nasladi duše, te odgovara duši govoreći: „Moje su naslade nekoć bile tjelesne i niske, jer sam tijelo, ali ti, koja si bila sposobna za toliku plemenitost i božansku nasladu, nisi se trebala složiti sa mnom niti učiniti da ja i ti izgubimo tolika dobra”: i jada se tijelo protiv duše, a osjetilnost protiv razuma dugim i najslađim jadikovanjem, osjećajući slatkoću i nasladu duše veću negoli je moglo naslutiti; te joj postaje poslušno.
Uzroci i lijekovi obmana.
Neki su pak načini na koje može doći do obmane kod duhovnih osoba. Jedan je način, i to najveći, kada ljubav u duši nije čista, nego se primiješa i ima tu osobne i sebične ljubavi, to jest vlastite volje: ima tu naime tada nešto od ljubavi prema svijetu, a svijet je poziva i hvali, pa ipak svaka je pohvala svijeta i poziv na takvu pobožnost lažan. I takva osoba time što je svijet gleda i hvali čini se da gori u pobožnosti, te rastu one suze, i one slatkoće, i drhtanje i škrgut, koji nastaju u toj nečistoj duhovnoj ljubavi: i premda na taj nečisti duhovni način ima suze i slatkoće, ipak takve stvari ne nastaju unutra u duši, nego izvana u tijelu, niti ta ljubav ulazi unutra u dušu, i brzo ta slatkoća nestaje u osobi, i brzo se zaboravlja, dapače, ponekad donosi gorčinu. I sve sam to iskušala u sebi, i ne bih znala to spomenuto dobro razlučiti; osim što je moja duša došla do sigurne istine, jer kada je ljubav čista, posve se nakon takvih osjećaja smatra mrtvom, i vidi da je ništa, i predaje se Bogu mrtvom i trulom, te vodi k strahopoštovanju prema Bogu i poniznosti; i ne sjeća se uopće nikakve pohvale ni ikojega vlastitog dobra, štoviše, toliko vidi da je manjkava i puna zala da ponekad ne vjeruje da je ijedan svetac može potpuno osloboditi, osim samoga Boga. Premda ponekad radije moli svece da joj pomognu kod Boga, zato što se zbog svoje nedostojnosti ne usuđuje moliti Boga; i zato se utječe svetoj Djevici Mariji i drugim svecima da joj pomognu, a kada je netko pohvali, posve to smatra lakrdijom. I ta ispravna i čista ljubav od Boga jest unutra u duši, te čini da ona vidi svoje nedostatke i dobrotu Božju. A suze i slatkoće koje tada nastaju i posjeduju se nikada ne donose gorčinu, nego sigurnost i slatkoću: i takva spomenuta ljubav uvodi Krista unutra u dušu, te duša razumije da tu ne može biti niti nastati nikakva obmana.
151 Drugi je način na koji Bog dopušta da nastane obmana kod duhovnih osoba ovakav: kada duhovna i pobožna osoba osjeća da je veoma ljubljena od Boga, i osjeća u sebi duhovna dobra, i čini duhovna dobra, i govori o njima: ipak, budući da postaje previše sigurna u sebe i prelazi mjeru, zato Bog dopušta da u njoj nastane neka obmana kako bi po tome prepoznala samoga Boga i samu sebe.b Drugi je način kada duhovna osoba mnogo osjeća od Boga: i u dobroj je, čistoj ljubavi, i najboljim srcem čini dobra djela, te je odlučila da se više nimalo ne sviđa svijetu niti da ima glas svetosti, i odlučila je sva ugoditi Kristu, te se sva stavlja u Krista, i tada je sva unutra u Kristu s velikom i neizrecivom radošću, i osjeća da je Krist svu grli. Ipak je potrebno da duša zna sačuvati ono što je njezino, a vratiti Bogu ono što je Božje; jer ako ne, tada Bog dopušta da u njoj nastane neka obmana kako bi je sačuvao; i zato što je Bog ljubomorno čuva da ne prekorači mjeru: a još duši nije dovoljno to što je prije rečeno dok Bog ne uvede dušu u potpunu spoznaju same sebe i u potpunu spoznaju dobrote Božje: i tu tada ne može nastati nikakva obmana, nego biva duša uvedena u potpunu spoznaju istine. Potpuna se pak spoznaja istine naziva na ovaj način zato što duša vidi da se tako ispunjava da se duši čini kako se ne može više ispuniti. Najprije spoznajom same sebe, tako da ne može vidjeti ništa drugo niti se sjetiti ikoje druge stvari, a tada iznenada dolazi do spoznaje božanske dobrote; i tada vidi oboje istodobno, na posve neizreciv način, pa ipak se još ne čini da je spomenuto dovoljno, nego je Bog ljubomorno čuva dopuštajući joj nevolje.
152 Stvar pak koja ne dopušta da duša bude prevarena u takvim osjećajima jest siromaštvo duha. U božanskom naime nutarnjem govoru koji mi je Bog uputio čula sam kako se siromaštvo preporučuje kao tolika pouka i kao tolikog dobro da posve nadilazi naš razum. Reče mi naime Bog: „Ja,” reče Bog, „da siromaštvo nije tolikog dobro, ne bih ga toliko ljubio; i da nije tako plemenito, ne bih ga uzeo na sebe.” Oholost naime može biti samo u onima koji nešto imaju ili vjeruju da nešto imaju. Prvi naime čovjek koji je pao i anđeo zato su se uzoholili i pali jer su smatrali i vjerovali da nešto imaju. A ni anđeo ni čovjek nema ništa od samoga sebe, osim jedino sam Bog. Poniznost je pak samo u onima koji su tako siromašni da vide kako nemaju ništa: najveće je naime dobro siromaštvo. Sam je naime Bog učinio da njegov predragi Sin bude siromašniji negoli je ikada bio ili će biti ijedan drugi čovjek, a ipak je on onaj koji ima bitak više negoli možemo izreći: pa ipak ga je Bog učinio tako siromašnim kao da nema bitka. To se pak grešnicima i smrtnicima koji bijahu lišeni istinskoga svjetla činilo nekom ludošću; ali se nije tako činilo niti se čini mudrima i onima koji istinski razumiju. Ta spomenuta istina tako je duboka, i ta istina te kreposti, to jest siromaštva, i kako je siromaštvo korijen i majka poniznosti i svakoga dobra, tako je duboka da se ne može zapisati. Tko naime ima siromaštvo, nikada se ne može srušiti niti pasti po obmani. I tko bi vidio dobro siromaštva, bio bi mio Bogu, i tko bi promislio njegovu neizmjernu vrijednost, nikada ne bi mogao za sebe zadržati išta od vremenitih dobara, i tko bi vidio koliko je Bog ljubio istinsko siromaštvo, ništa ne bi zadržao. Ta je pak pouka božanske mudrosti, koja najprije čini da čovjek vidi svoje nedostatke i svoje siromaštvo te da vjeruje i istinski smatra da je siromašan svim zaslugama i dobrima, a posljedično čini da bude siromašan i da ljubi siromaštvo; te tako prosvijetljen nekim darom milosti, kad vidi i kako vidi dobro siromaštva, ljubi siromaštvo. A potom čini da vidi božansku dobrotu, i tako sav ljubi svemogućega Boga, budući da smatra kako nema ništa što bi ljubio, i kako ljubi, tako djeluje, te mu se tako oduzima svako pouzdanje u sebe i uzda se samo u svevišnjega Boga; a posljedično, budući da se posve uzda u Boga, oduzima mu se svaka sumnja u Boga, dok ga on sam prosvjetljuje. Tko bi naime imao tu istinu, svi zlodusi i sve drugo što bismo mogli navesti ne bi ga mogli prevariti, jer u tom siromaštvu duha duša prima najjasniju i najsvjetliju pouku za cijelo življenje ovoga života, tako da nikada, dok god ima tu istinu, ne bi mogla biti prevarena.
153 I zato razumijem da je siromaštvo majka svih kreposti i da je pouka božanske mudrosti. Kao što je naime božanska mudrost po utjelovljenju poučila nas smrtnike, tako i po siromaštvu duha da budemo blaženi: kao što je Božanska mudrost poučila utjelovljenju Kristovu Blaženu Djevicu, koju je najprije učinila da spozna samu sebe: a nakon što je spoznala sebe, bila joj je oduzeta svaka sumnja u Boga; te se odmah pouzdala u dobrotu Božju; i spoznavajući sebe i dobrotu Božju, rekla je: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj.” I slično nas poučava Božanska mudrost u čovještvu Božjem. Koji premda bijaše Bog, ipak je htio da to čovještvo bude vezano uz poslušnost Ocu u svakoj volji Očevoj. I zato svaka mudrost od svijeta, ako se ne uvede u tu istinu, ništa nije i okreće se na osudu, i svi mudraci od svijeta, ako se ne uvedu u tu istinu, posve su ništa i idu u osudu: a kada duša razumije tu istinu, tada djeluje bez nakane ikakve isprazne slave i bez obzira na ikakvu zaslugu.
a Dodaje rukopis: I u spomenutu se ljubav nikako ne može primiješati ljubav prema svijetu. I dok sam joj ja, zapisivač, pri tim riječima pripovijedao povijest o Mojsiju kada je udario stijenu, prije negoli sam završio pripovijedati, i sama vjernica Kristova reče:b Dodaje rukopis: I govorila je da je na spomenuti način razumjela događaj s Mojsijem, kada sam joj, naime, završio pripovijedati tu povijest.
✠