Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 4. siječnja

O bl. Anđeli iz Foligna

DE B. ANGELA DE FULGINIO

Sadržaj (20)
  1. Prolog pisca.
  2. Drugi prolog.
  3. Njezine različite kušnje.
  4. Pouzdano razumije da u tome nije prevarena.
  5. Sedam objava o Kristovoj Muci.
  6. Sedam utjeha iz svete Euharistije.
  7. Utjehe iz viđenja Majke Božje.
  8. O duhovnoj djeci blažene Anđele.
  9. O nevolji i o onima koji ne napreduju.
  10. Uzroci i lijekovi obmana.
  11. O zanosu i spoznaji sebe i Boga.
  12. Dragovoljni Kristov prezir.
  13. Najveća i neprestana Kristova bol.
  14. Opomene bl. Anđele o molitvi.
  15. Poglavlje XVIII.
  16. Opomene o kreposti poniznosti.
  17. O kreposti ljubavi.
  18. Put, uvjeti i znakovi ljubavi.
  19. Poglavlje XXIII.
  20. O bl. Anđeli i njezinu životu

O zanosu i spoznaji sebe i Boga.

Duša, dakle, ništa ne razumije niti shvaća u usporedbi s ushitom, kada ne razumije niti shvaća osim onoga do čega može iznutra doprijeti. Kada se, naime, duša uzdigne iznad sebe prosvijetljena Božjom prisutnošću, te se stavi u krilo Božje, a Bog u nju, tada razumije, naslađuje se i počiva u onim božanskim dobrima koja nikako ne može ispripovjediti. Ona su, naime, iznad razuma, iznad svakoga načina govora i iznad svih riječi. Nego ondje duša pliva u radosti i spoznaji, i odatle prosvijetljena razumije smisao nejasnih i teških riječi koje je Krist izgovorio. Razumije također na sličan način zašto je i kako u Kristovoj duši bila bol bez ublažavanja. Moja je, naime, duša, kao što je rečeno, prosvijetljena i preobražena u Kristovoj muci, u njoj našla da nema nikakva ublažavanja: tolika je bila. Stoga i moja duša, spominjući se boli Kristove duše, ne može tada naći nikakvu radost: što se ne događa kada se spominje muke tijela, jer tada nakon žalosti ponovno nalazi radost, a te razloge razumije iz spomenutoga uzdignuća. Razumije također da je oštra bol bila u Kristovoj duši dok je bio u majčinoj utrobi, kao što ju je poslije imao na križu, osim onoga, naime, što nije imao iskustva. Duša također odatle razumije Božje sudove i druge neizrecive stvari iz prisutnosti Boga koji je uzdiže k sebi. I mnogo puta Bog čini čudesa u duši za koja razumijem da ih nijedno stvorenje ne bi moglo učiniti, osim njega samoga. Iznenada se, naime, katkada duša uzdigne u Bogu u tolikoj radosti da, kad bi potrajala, vjerujem da je tijelo ne bi moglo podnijeti, štoviše, izgubilo bi sva svoja osjetila i svoje udove. I Bog često čini tu igru u duši i s dušom, i odmah se povlači kada ga duša želi zadržati; ipak u duši ostaje velika radost i sigurnost, i ostaje tolika radost da nimalo ne sumnja da je Bog prisutan, a o tome gledanju ili osjećanju ne znam navesti nikakvu usporedbu niti ga čak imenovati. I to prosvjetljenje, uzdignuće i naslađivanje ili radost običavalo mi se dogoditi na jedan način jedanput, a na drugi način drugi put, tako da se ondje gotovo uvijek događa novost, i sve je to neizrecivo. Objave su, naime, i viđenja jedne vrste jedanput, a druge drugi put. Slično naslađivanje, veselje i radost: niti mogu reći išta drugo, štoviše, to izreći više je grditi, vrijeđati, pustošiti, manjkavo izražavati i huliti nego išta očitovati.

135 Ja sam zaslijepljena i pomračena i bez istine, zato, dječice moja, sve riječi koje imate od mene držite sumnjivima kao od opake osobe: i sve dobro zabilježite, i nijednim mojim riječima ne vjerujte osim jedino onima koje su slične stopama Isusa Krista te potiču i navode na nasljedovanje njegova života. Sada me, dakle, dječice moja, ne veseli pisati, nego neprestano oplakivati svoje grijehe i njihovo otkupljenje koje je učinjeno po muci neokaljanoga Krista. Ali zbog pisama koja šaljete prisiljena sam vam otpisati. A pišem vam ovo što je nanovo utisnuto u moje srce. Znajte, sinovi, da vam ništa nije potrebno osim Boga, jer doći k Bogu i sabrati svoj um u njemu, to vam je potrebno. Da bi se, dakle, vaš um bolje sabrao u Bogu, valja odsjeći svaku suvišnu naviku, svaku suvišnu prisnost s bilo kojim muškarcima i ženama, svako suvišno znanje i želju za spoznavanjem mnogih novosti, te svako suvišno djelovanje i zanimanje. I ukratko, za to se traži da se čovjek odvoji od svega čime se um rasipa. Zatim neka nastoji ući u ovaj bezdan svojih bijeda i razmišljati što je činio u prošlom vremenu i što čini u sadašnjem, te što će činiti i kako će mu prema njegovim zaslugama biti u budućem vremenu poslije smrti, koje će biti bez kraja: i neka ne prođe nijedan dan a da o tome ne razmišlja, ili neka barem ne prođe noć. I zatim neka ponovno razmišlja, prevrće u mislima i nastoji spoznati Božje milosrđe, kako je s njim milosrdno postupio u svim bijedama Krist Isus: i neka pazi da ne zaboravi to dobročinstvo. Spoznati, naime, Boga i sebe jest naše savršenstvo, i na cijelome svijetu sada me ništa ne veseli ni pisati ni govoriti osim jedino ovo dvoje: spoznati Boga i sebe; a to znači da čovjek neprestano leži u svojoj tamnici i nikada ne izlazi iz svoje tamnice, a ako iz svoje tamnice nema dobra, neka traži tuđe i neće biti postavljen iznad sebe.

136 O predraga moja dječice, svako viđenje, svaka objava, svako razmatranje ne čini ništa ako čovjek nema pravu spoznaju Boga i sebe. Uistinu vam kažem da bez toga ono ne koristi. I zato se čudim kako od mene tražite moja pisma, jer ja ne vidim da vas moje riječi trebaju niti da vas mogu utješiti ako vam ne pišem o toj spoznaji: i ništa me ne veseli govoriti osim o tome; i o svemu mi je nametnuta šutnja osim o tome. Molim vas, dakle, da molite Boga da dade to svjetlo svemu potomstvu i učini da u tome ostanete zauvijek. A da vam je spoznaja Boga nužna, očito je; jer budući da je naš cilj kraljevstvo nebesko, a postići ga ne možemo niti smijemo osim prema obliku kojim ga je postigao Bog i čovjek, nužno nam je spoznati toga Boga čovjeka, njegov život i njegova djela te ono zbog čega je postigao slavu, kako bismo nasljedovanjem djela i preobrazbom u njega na sličan način, poslije njega njegovim zaslugama i milošću, zajedno s njim posjedovali kraljevstvo.

137 Najviše nam je pak nužno znati i spoznati Boga čovjeka kako je za nas bio raspet i izmučen, i ukoliko nam je dao obrazac življenja. Tako nam se, naime, očitovala njegova beskrajna ljubav i neprocjenjiva ljubav, više nego u bilo kojem drugom dobročinstvu koje nam je Bog udijelio. Zbog čega nam je nužno, da ne budemo nezahvalni, preobraziti se u njegovu ljubav, naime da njega ljubimo kao što je on ljubio nas, i bližnjega na sličan način, te da žalimo za tim našim ljubljenim jer je bio izmučen i jer je za nas i iz najčišće ljubavi prema nama bio raspet. Spoznajući također koliko je Bog učinio za nas, ponajviše za naše otkupljenje, potičemo se, navodimo i poučavamo razmatrati kakva smo mi položaja, naime najplemenitijega položaja, utoliko što smo tako ljubljeni od svevišnjega Boga da se za nas htio predati u smrt; jer kad čovjek ne bi bio najplemenitije stvorenje i velike cijene, to ne bi učinio. Potičemo se također po toj spoznaji raspetoga Boga čovjeka da se brinemo za svoje spasenje: videći, naime, da je sam Bog, tako uzvišen i od nas dalek i stran, bio tako brižljiv u pribavljanju našega otkupljenja i spasenja, s pravom i mi sami trebamo voditi brigu o sebi samima i o svome spasenju, te samome Gospodinu Bogu pomagati u njegovoj volji čineći pokoru. Iz spoznaje, dakle, raspetoga Boga čovjeka postižemo beskrajne druge koristi, ponajviše jer smo po njegovoj muci spašeni te se rasplamsavamo na najveću ljubav.

138 Za to je pak nužno neprestano razmatranje i duboka spoznaja raspetoga Boga čovjeka. Kako, naime, vidimo, tako i ljubimo: dakle, što više vidimo od toga raspetoga Boga i čovjeka, to ga više, savršenije i čišće ljubimo, te se po ljubavi preobražavamo u njega. A prema ljubavi i preobrazbi u njegovu ljubav na sličan se način preobražavamo u bol koju duša vidi u tome izmučenom Bogu čovjeku. I kao što koliko tko vidi i spoznaje, toliko i ljubi, tako koliko duša vidi od boli ljubljenoga, toliko žali i toliko se preobražava u bol ljubljenoga. I na sličan način, što više tko vidi od toga izmučenog Boga čovjeka, to više ljubi i to više žali zbog njegove boli, te se po boli preobražava u njega. Kao što se, naime, duša preobražava u toga preslatkoga Boga čovjeka po ljubavi, tako se preobražava i po boli: a sve se to događa po savršenom viđenju i spoznaji Boga i sebe. Nakon što, naime, duša vidi nadbeskrajnost božanske uzvišenosti, koju mi se čini da imenujući više hulim nego što imenujem, te videći podlost i nedostojnost grešnika s kojima se udostojao sklopiti prijateljstvo i krvno srodstvo i za njih podnijeti najsramotniju smrt, tada se duša, što više to spoznaje i što dublje to razmatra i vidi, to dublje iz utrobe preobražava u samoj ljubavi toga Boga i čovjeka Isusa Krista. Kada također vidi grešnike i samo stvorenje tako puno tolikih nedostataka da u gledanju čak i oslijepi, jer duša ima toliko nedostataka da u usporedbi s njima ne može ništa obuhvatiti; kada zatim duša vidi, dok je prosvjetljuje božansko svjetlo, da je ona sama bila uzrok tako prekomjerne i tako beskrajne boli kakvu je za nju podnio Krist Isus; i videći božansku nadbeskrajnost i naddobrotu, da se za tako najpodlije stvorenje toliko prignuo da postane smrtni čovjek i htio da ga neprestano dok je živio muči tako neizreciva bol, te da onaj koji je bio stvoritelj neba i zemlje umre tako sramotno; kada duša to dobro vidi i spoznaje, sva se preobražava u boli, i što dublje spoznaje i razmatra, više je obuzeta bolju. Ako se, naime, u ikoje vrijeme svijeta čovjek brine da udovolji čovjeku, oko smrti je brižljiviji. Ali Kralj kraljeva, premda je cijeli njegov život bio neizreciv križ zbog neizrecive i neprestane boli koju je nosio, u smrti je ipak umjesto pozlaćene odaje s grimiznim posteljama imao odvratan križ, i tako najpodliji da se na njemu nije mogao održati osim pribijanjem čavala koji su ga držali na križu. Sami su ga, naime, čavli kroz ruke i noge držali na tome križu, inače se na njemu ne bi mogao održati. Umjesto najbrižljivijih slugu spremnih udovoljiti, imao je đavolske sluge najbrižljivije i neprestano spremne okrutnije ga mučiti i dublje rastrgati, tako da mu čak ni na smrti nisu dali malo vode kada ju je tražio i čak vikao da je žedan.

139 I još više, kada duša vidi da je bijedni čovjek zbog grijeha upao u siromaštvo svih dobara i zaslužio vječne boli, te pao u prezir i porugu onoga neizrecivog božanstva, anđela, zloduha i svih stvorenja; i vidi da je svevišnji Bog i čovjek Krist Isus, prebogat, postao najsiromašniji da bi čovjeka pridigao iz suprotnoga siromaštva; i on, najsretniji i najmiliji, postao je najbolniji da bi svojom gotovo beskrajnom bolju otkupio čovjeka od vječnih i beskrajnih boli, za njega zadovoljio i za njega trpio; isto tako, sam preslavni i nadasve hvalevrijedni Bog postao je poslušan i ponizan, te je htio biti prezren, ponižen i grđen, i smatran i prikazan najprezrenijim, kako bi prezrena čovjeka učinio časnim i slavnim; kada duša to dobro razmatra i vidi, još se više zahvaća i preobražava u boli, i što više vidi i razmatra, to se u veću bol preobražava.

160 Dakle, što više duša spoznaje Božju uzvišenost, dostojanstvo, milosrđe i beskrajnu dobrotu koju je čovjeku obznanio i djelom pokazao, i što više vidi čovjekovu bijedu, nedostatak, nedostojnost, nezahvalnost, nevjernost i podlost, to se više zahvaća ljubavlju Boga čovjeka i bolju muke, te se preobražava u njegovu sličnost, što jest čitavo savršenstvo čovjeka. Tako nam je, dakle, spoznati Boga i sebe nadasve nužno i korisno iznad svega: i u takvoj spoznaji valja neprestano danju i noću boraviti: i neka to čovjek razmatra što dublje može, jer se tada savršenije preobražava u Kristovu sličnost, i u ljubavi i u boli, kao što je rečeno. Zato te, sine moj, svim umom ponizno molim da ne podižeš oči svoje duše s toga izmučenog Boga čovjeka, jer ovo viđenje i razmatranje ima moć prosvijetliti dušu i zapaliti je u ljubavi i žaru pobožnosti ako ih ondje zadržiš. A ako se rasprše, nastoj ih zadržati i ondje učvrstiti. Još te potičem i molim svim umom da, ako tvoj um nije uzdignut da gleda toga izmučenog Boga čovjeka, ponovno započneš i preživaš sve putove muke i križa toga blagoslovljenog izmučenog Boga čovjeka. A ako to ne možeš činiti srcem, barem ustima brižljivo i često izgovaraj ono što pripada muci: jer ono što se ustima često izgovara daje naposljetku srcu toplinu i žar. Tko god, naime, savršeno vidi toga izmučenog Boga čovjeka onakva kakav je bio, i njega najsiromašnijega i prezrenoga, prepunoga neizrecive i neprestane boli, te posve ispražnjenoga i poništenoga zbog nas onako kako je bio (što se vidi po milosti), sigurna sam da bi slijedio Krista po siromaštvu, neprestanoj boli, preziru i poniženju. A za božansku milost nitko se ne može ispričati da je ne može imati i naći, jer Bog, budući da je najdarežljiviji, najdarežljivije je dijeli svima, to jest onima koji je traže i žele.

161 Želim, dakle, sine moj, da ne ispuniš svoje srce ničim drugim osim tim nestvorenim Bogom te spoznajom i ljubavlju prema njemu, i da u tvome umu ne bude drugoga ispunjenja osim ovoga, naime nestvorenoga Boga. Ako pak to ne možeš imati, drži i imaj ono što sam gore rekla, naime raspetoga izmučenog Boga čovjeka: a ako bi ti oboje bilo oduzeto, ne miruj, sine moj, dok ponovno ne dobiješ i ne nađeš jedno od tih ispunjenja koja uistinu ispunjaju i nasićuju srce i um svakim dobrom. Dakle, sine moj, najčvršće drži i vjeruj mi da onaj tko želi držati Božji put, pristupiti k Bogu i uživati ga u ovome i drugom životu, najprije treba spoznati Boga u istini, a ne samo izvana površno i kao po boji Pisma ili riječi ili sličnosti nekoga stvorenja, koji je način spoznavanja prema načinu govora neka jednostavna spoznaja o Bogu; nego ga treba spoznati u istini, razumijevajući njegovu vrhovnu vrijednost, njegovu vrhovnu ljepotu, slatkoću, uzvišenost, krepost, dobrotu, darežljivost, milosrđe i blagost, te da je on sam vrhovno dobro i u najvišem stupnju. Drukčije, naime, mudra osoba spoznaje neku stvar, a drukčije priprosta osoba: mudra osoba spoznaje stvar u istini, a priprosta osoba spoznaje stvar kako se čini, po prividu. Kao što nađeni dragulj priprosta osoba želi i traži zbog sjaja i ljepote, a ne zbog drugoga, jer ne poznaje njegovu istinu; ali ga mudra osoba, kad ga nađe, želi i žudi s najvećim žarom jer povrh sjaja i ljepote poznaje njegovu vrijednost i moć u istini; tako se mudra duša ne brine samo spoznati Boga kao po prividu nekim površnim razmatranjem, nego ga nastoji spoznati u istini i okusiti njegovu vrhovnu dobrotu i vrijednost: a on sam nije samo dobro, nego vrhovno dobro, i tako ga spoznajući posve ga ljubi zbog njegove dobrote; i ljubeći ga želi ga imati, i tada se on, vrhovno dobar, daje njoj, i duša ga osjeća, kuša njegovu slatkoću i uživa ga s najvećom nasladom. I tada duša, sudjelujući u vrhovnome, budući da je on sam vrhovna ljubav, biva obuzeta vrhovnom ljubavlju prema njemu, zaljubljena u ljubav toga najljubljenijega, te ga želi držati, grli ga, privija k sebi i sjedinjuje se s Bogom, a Bog je privlači k sebi s najvećom slatkoćom ljubavi, i tada moć ljubavi preobražava ljubitelja u ljubljenoga i ljubljenoga u ljubitelja: to jest, duša zapaljena u božanskoj ljubavi preobražava se moću ljubavi u Boga svoga ljubljenoga, kojega sama duša ljubi s tolikom slatkoćom. Kao što užareno željezo prima u sebe toplinu, boju, moć, vrijednost i oblik vatre, te gotovo postaje vatra i daje se cijelo, a ne djelomično, te se otima samo sebi ostajući u sebi bitno užareno; tako duša sjedinjena s Bogom po savršenoj milosti božanske ljubavi postaje gotovo sva božanska i preobražava se u Boga, ne promijenivši vlastitu bit, nego se sva u svome životu preobražava u ljubavi Božjoj i postaje gotovo sva božanska. Evo kolika nam dobra donosi spoznaja Boga. Treba, naime (kao što je prije rečeno), da na Božjem putu i u onome tko želi imati Boga prethodi njegova spoznaja, a poslije slijedi ljubav koja preobražava ljubitelja u ljubljenoga: to je duša koja spoznaje Boga u istini i ljubi spoznato dobro sa žarom.

162 Tu pak spoznaju duša ne može imati po sebi, ni po Pismu, ni po znanju, ni po ikojoj stvorenoj stvari, premda one mogu pomoći i pripraviti; nego jedino po božanskom svjetlu i po Božjoj milosti. Vjerujem pak da duša ne može brže ili lakše naći niti izmoliti i dobiti tu spoznaju od samoga svevišnjega Boga, vrhovnoga dobra, vrhovnoga svjetla i vrhovne ljubavi, nego pobožnom, čistom, neprestanom, poniznom i žarkom molitvom, ne samo usta, nego uma, srca i svih moći duše i osjetila tijela, ištući i žudeći s najvećom željom. Slijedom toga, duša koja želi naći ovaj kamen, pravu spoznaju Boga i spomenuto svjetlo, neka svoju molitvu čini proučavajući, razmišljajući i tražeći od samoga svevišnjega Boga, vrhovnoga dobra i vrhovnoga svjetla, a put jest čitav Kristov život dokle god je živio u ovome smrtnom životu. Bog Otac svevišnji, naime, pokazuje i uči dušu obliku, načinu i putu kako može imati spoznaju samoga Boga i kako može doći k Bogu po ljubavi, a taj primjer i nauk sam Bog Otac svevišnji pokazuje i uči u svome preljubljenom Sinu.

163 Dakle, preljubljeni sinovi, ako žudite za svjetlom božanske milosti, ako želite udaljiti srce od briga, ako želite obuzdati štetne kušnje, ako na Božjem putu želite postati i biti savršeni, ne lijenite se pobjeći k križu Isusa Krista. Uistinu nema drugoga puta sačuvanoga za Božje sinove koji bi mogao naći Boga i zadržati nađenoga, osim puta, života i smrti toga izmučenog Boga čovjeka, za koji sam običavala govoriti i tvrditi da je Knjiga života, čijem čitanju nitko ne može pristupiti osim po neprestanoj molitvi: jer neprestana molitva prosvjetljuje, uzdiže i preobražava dušu. Duša, naime, prosvijetljena svjetlom primljenim u molitvi, jasno vidi Kristov put pripravljen i utaban stopama raspetoga, kojim trčeći raširena srca ne samo da se udaljuje od teške brige svijeta, nego se i iznad same sebe uzdiže da kuša božansku slatkoću: uzdignuta, dakle, božanskim požarom i zapaljena u ljubavi, preobražava se u samoga Boga, a sve se to nalazi u gledanju križa po neprestanoj molitvi.

164 Stoga (predragi sine), bježeći k tome križu, od onoga koji na njemu za tebe umire išti da budeš prosvijetljen: k njemu idi da samoga sebe potpuno spoznaš, kako bi, produbljen u spoznaji vlastitoga nedostatka, mogao ustati da kušaš božansku slatkoću, i u tome ćeš sam sebi izgledati neshvatljiv, kada je tebe manjkavoga otkupio, uzeo te u svoje sinovstvo i obećao ti da će ti biti otac: ne budi mu, dakle, nezahvalan, nego nastoj u svemu ispuniti volju tako velikoga, časnoga i ljubaznoga oca. Jer ako se u zakonitim sinovima Boga Oca ne ispunja njegova volja, kako će se ispuniti u preljubničkima? Preljubničkim se sinovima nazivaju oni koji izvan očeve stege lutaju po požudi tijela. A zakoniti su sinovi oni koji se u svemu nastoje suobličiti svome učitelju i ocu koji je za njih trpio, naime u siromaštvu, boli i preziru. Znaj, predragi sine, da su to troje temelj i dovršenje svakoga savršenstva. Jer po to troje duša se prosvjetljuje, usavršava i najočitije pripravlja za božansku preobrazbu. Preljubljeni sine, znaj da se sve savršenstvo čovjeka sastoji u spoznaji Boga i sebe: naime, vidjeti Božju neizmjernost u svakom savršenstvu i dobru, a sebe kao ništa. Takvo pak očitovanje i spoznaja, naime Boga i sebe, pripada samo zakonitim sinovima Božjim koji imaju pravu molitvu, čitanje i žarko razmatranje u knjizi života. Pred te je, naime, prave sinove Bog Otac rastvorio i postavio knjigu života, naime život Boga i čovjeka Isusa Krista. U njoj neće ništa htjeti znati, neka dobro promotre, a da ondje ne nađu: ondje će se ispuniti onim blagoslovljenim znanjem koje ne nadima, i naći će sav nauk potreban za sebe same i za druge. Stoga, ako želiš biti nadasve prosvijetljen i poučen, čitaj u toj knjizi života: i ako ne budeš trčao niti površno prelazio u čitanju, bit ćeš prosvijetljen i poučen u svemu potrebnom za tebe samoga, a po tebi i drugi kojega god bili staleža: i ako ondje budeš dobro čitao i razmatrao, ne pretrčavajući, bit ćeš oblikovan i zapaljen božanskim ognjem toliko da ćeš svaku nevolju primati kao najveću utjehu i učinit ćeš da sebe vidiš najnedostojnijim nevolje. Pa čak (što je još više), ako ti nadođe kakva ljudska pohvala ili blagostanje zbog neke sposobnosti koju ti je Bog dao, nećeš se naduti niti uzoholiti u visinu: jer čitajući u knjizi života vidjet ćeš u istini i spoznati da to nije tvoja hvala. I to je jedan od znakova po kojem čovjek može spoznati da je u Božjoj milosti, kada se ni zbog čega ne nadima niti uzvisuje, nego se nadasve ponizuje. Prije svega, dakle, sine, valja nastojati oko toga da se uistinu spozna Bog i sebe, što se ne događa niti postiže osim po neprestanoj i žarkoj molitvi i čitanju koje se neprestano vrši u knjizi života.

Krist knjiga života. Njegovo siromaštvo.

Znaj, dakle, da ova knjiga života nije ništa drugo nego Krist, Sin Božji, koji je Riječ i Mudrost Očeva, koji se u tome pojavio da nas svojim životom, smrću i naukom pouči. Valja pogledati kakav je bio njegov život i življenje koje je provodio i neprestano držao u smrtnom tijelu. Njegov je, naime, život primjer i obrazac svakome tko se želi spasiti. A njegov život nije bio ništa drugo nego pregorka pokora, s kojom je bio neprestano združen u sadašnjem životu: tako da od časa u kojem je Kristova duša bila stvorena i ulivena u njegovo presveto tijelo u utrobi prečiste Djevice, sve do onoga posljednjeg časa u kojem je ta presveta duša otišla iz toga presvetog tijela po pregorkoj smrti na križu, nikada nije bio bez toga društva: što nisu činili ni apostoli, ni blažena Djevica, ni drugi sveci.

166 A društvo za koje je Bog Otac svevišnji prema svojoj najmudrijoj rasporedbi htio da ga njegov preljubljeni Sin ima na ovome svijetu jest ovo: prvo, najsavršenije, neprestano i vrhovno siromaštvo. Drugo, najsavršeniji, vrhovni i neprestani prezir. Treće, najsavršenija, neprestana i vrhovna bol. To je bilo društvo s kojim je Krist bio združen u cijelom svome životu, kako bi nam dao primjer da to iznad svega biramo, ljubimo i podnosimo sve do smrti: tim je, naime, putem on kao čovjek uzašao na nebo, i njime duša može i treba ići k Bogu, niti ima drugoga pravog puta: treba, naime, i dolikuje da put kojim je išla glava drže i udovi tijela, te da s onim društvom s kojim je bila združena glava budu združeni i udovi.

167 Prvo, dakle, društvo Isusa Krista, knjige života i našega spasenja, bilo je neprestano, vrhovno i najsavršenije siromaštvo; i ono je bilo na tri načina: jedno veliko, drugo veće sjedinjeno s prvim, a treće sjedinjeno s prvim i drugim bilo je najsavršenije. Prvi, dakle, stupanj najsavršenijega siromaštva Krista, koji je knjiga, put i učitelj duše, bio je u tome što je htio biti siromašan u svim vremenitim dobrima ovoga svijeta, tako da nije imao ni zemlje, ni vinograda, ni vrta, ni ikakva posjeda, ni zlata, ni srebra, ni novca, ni ikoje vlastite stvari, niti je primio niti je htio primiti od dobara ovoga svijeta išta osim za ublažavanje krajnje oskudice svoga tjelesnog života, uz glad, žeđ i oskudicu, hladnoću i vrućinu, uz mnogo truda, strogosti i tvrdoće, niti je od biranih i probranih jela htio primati za potrebe tijela, nego od grubih i običnih stvari koje su se prema mjestima i vremenu nalazile u onoj pokrajini u kojoj je Krist bez kuće i stana prosjačeći boravio i živio. Drugo Kristovo siromaštvo bilo je veće od prvoga, jer je htio živjeti i biti siromašan prijateljima, rođacima, svakom prisnošću velikih i moćnih i svakim vremenitim prijateljstvom; tako da nije imao niti je htio imati ikakva prijatelja, ni sa strane majke, ni sa strane poočima Josipa, ni sa strane učenika, ni bilo kojih prijatelja, zbog kojega bi mu bila oproštena jedna pljuska, ni jedan udarac čekićem ili bičem, ni jedna uvredljiva riječ: i htio se roditi od najsiromašnije i najponiznije majke i biti odgajan pod siromašnim poočimom tesarom, te se lišio ljubavi i prisnosti kraljeva, moćnika, prvosvećenika i pismoznanaca, i ljubavi prijatelja i rođaka, tako da ni zbog majke, ni zbog rođaka, ni zbog ikoga nije htio propustiti išta što bi se sviđalo ili moglo svidjeti volji njegova svevišnjega Oca. Treće i vrhovno siromaštvo bilo je to što je samoga sebe lišio samoga sebe, kada se Krist pokazao siromašnim u moći. I najprije što se učinio siromašnim i nemoćnim u vlastitoj moći: jer premda je sam bio najsvemogućiji, kojemu ništa nije bilo nemoguće, htio je pojaviti se i živjeti na ovome svijetu kao nemoćan, kao bolestan i slab čovjek. On je, naime, povrh ljudskih bijeda, djetinje nejake dobi i drugih beskrajnih slabosti koje je zbog nas uzeo,

Uzimanje naše bijede i suzdržavanje sjaja božanstva. osim krivnje i grijeha, pojavio se i živio slab. Bio je, naime, umoran od putovanja, propovijedanja, ozdravljanja, pohoda i pogrda.

168 I što je još više, nisu samo grešni ljudi primili vlast nad njim, nego su svi elementi i neosjetilna tijela primila vlast od onoga koji ih je stvorio da mu nanose muku i nevolju, a on se kao nemoćan nije opirao, nego je sve, kao čovjek nemoćan oprijeti se, podnosio zbog nas. Dao je, naime, vlast onom trnju da prodre i najokrutnije probode onu njegovu strahopoštovanja dostojnu i najbožanskiju glavu. Dao je vlast onim okovima i svezama da stežu i drže uz stup i jednu ruku s drugom njega koji je u svojoj smrti potresao zemlju. Razveselite me, o sinovi Božji, da budete vjerni tome vama najvjernijem Bogu, i nad tom za vas poniženom vjernošću i najvjernijom poniznošću posve otvorite svoju utrobu. Evo, jer se jedino zbog tebe sam začetnik svakoga života toliko ponizio da tebe uzvisi, da su sama neosjetilna stvorenja po svemu udarala i rastrgala samoga začetnika, i da je onaj koji je posve neograničen bio čvrsto držan na jednome mjestu. Dao je kopreni da zakrije njega koji je istinsko svjetlo i prava svjetlost što prosvjetljuje sve. Dao je bičevima da ga najtvrđe bičuju. Dao je čavlima vlast da probodu i prodru u njegove ruke i noge kojima je slijepima vraćao vid i gluhima sluh. Dao je križu da ga okrvavljena, izbičevana i probodena drži viseći i izloži ga gola svima, te da naposljetku ondje podnese najokrutniju smrt. Dao je octu i žuči da mu zagorčaju usta. Dao je koplju da prodre, otvori i probode (što je strašno čuti) onaj njegov najbožanskiji bok, srce i utrobu, kako bi krv i vodu iz njegove utrobe i dubina srca izlilo na zemlju. Trebala su, naime, i mogla sama stvorenja poslušati svoga Gospodina, svoga najvlastitijega tvorca, a ne stvorenje koje ih je zlorabilo. Ali neka najdublja, najvjernija i neobična poniznost toga najvišega veličanstva ponizi i posrami oholost naše ništavnosti. Htio je, naime, biti podložan i poništen sam začetnik svakoga života, koji jedini ima bitak za sva stvorenja, pa i sama neosjetilna, kako bi ti, koji si bio mrtav i postao neosjetljiv za božanske stvari, po tome njegovu najponiznijem poniženju imao život. I tebe, čovječe, koji nisi ništa znao, tako je najvjernije i najčišće ljubio onaj koji se jedini, jedino iz ljubavi prema tebi, htio poništiti kako bi ti dao najsavršeniji bitak. Moglo je, naime, i trebalo samo koplje saviti se i ne poslušati stvorenje koje ga je zlorabilo, te ne udariti i ne probosti onaj najbožanskiji bok svoga najvlastitijega Gospodina i tvorca. Tako su i druga neosjetilna stvorenja mogla i trebala ne poslušati protiv svoga Gospodina i tvorca, osim što su bila primila vlast nad njim.

169 Dao je vojnicima raspinjateljima, Židovima, Pilatu i drugima najopakijima vlast da mu sude, optužuju ga, hule na nj, vrijeđaju ga, bičuju, izruguju i ubiju njega koji je jednom riječju mogao sve spriječiti, ili jednim migom sve oboriti i uništiti, ili zapovjediti jednome svome najmanjem anđelu od beskrajnih tisuća svojih vlasti i kreposti da sve to jednim naletom baci u dubinu mora. Jer da on sam nije dao vlast i pokazao se trpnim i nemoćnim, bez ikakve sumnje nijedno stvorenje ne bi moglo, štoviše grozilo bi se nanijeti neugodnost svome Stvoritelju. Što više? Podložio se elementima, hladnoći, vrućini, gladi, žeđi i drugim neosjetilnim stvorenjima, te je sakrio svoju moć i lišio se u očima ljudi, kako bi nas bijedne, smrtne i trpne poučio o strpljivosti koju treba imati u nevoljama; kako bi čovjeka koji se lišio moći otkupio i po slavi uskrsnuća učinio netrpnim i nepobjedivim.

170 I što je još više, dao je vlast đavlu nad sobom da ga kuša, voda uokolo i sa svojim udovima, najgorim ljudima, progoni sve do smrti, kako bi čovjeka oslobodio iz njegove vlasti. Trpnom se, dakle, pokazao nepobjedivi Gospodin i prvi pokretač svega, i nemoćnim stvoritelj svega, i slabim se učinio najjači Kralj: nije odbacio, nego se podložio đavlu, neosjetilnim stvorenjima i svim nevoljama i nepravdama, svim kaznama, svakoj boli i nevolji; u tome posramljujući nas bijedne koji želimo biti tako osjetljivi da ne samo što dragovoljno ne uzimamo nevolje ni pokoru, nego i patnje i nevolje koje nam se događaju po Božjoj odredbi odbijamo koliko možemo i najopakije mrmljamo protiv svemogućega Boga.

171 Na drugi se način lišio samoga sebe i učinio se siromašnim u vlastitoj mudrosti: htio je, naime, Gospodin naš Isus Krist pojaviti se kao priprost čovjek, neznalica, nerazuman i lud među svim ljudima svijeta, i nije se htio pojaviti ni kao filozof, ni kao rječiti učitelj, ni kao napuhani raspravljač, ni kao pismoznanac, ni slavan u znanju ili dičan u mudrosti, nego je živeći u poniznoj istini, jednostavnosti i najvećoj blagosti boravio među ljudima, pokazujući put istine snagom života kreposti i čudesa. Premda je, naime, on sam mudrost Boga Oca, Gospodin znanosti te tvorac i nadahnitelj proroka, mogao se poslužiti profinjenostima znanosti, dokaza i uma te se pokazati i učiniti slavnim da je htio, ali je tako jednostavno iznosio istinu da su ga gotovo svi smatrali ne samo priprostim i neukim, nego nerazumnim, ludim i bogohulnikom. Pokazujući nam put istine da se ne trebamo hvaliti znanjem ili mudrošću, niti naduti njima željeti pred ljudima steći naslov učiteljstva ili jesti taštu slavu.

172 Treće, lišio se samoga sebe i učinio se siromašnim u svome glasu svetosti, dobrote i nevinosti, što je najčudesnije. Htio je, naime, tako otajstveno držati put da ga gotovo svi ne samo nisu držali svecem, nego su ga smatrali grešnikom, prijateljem grešnika, izdajnikom, zavodnikom, urotnikom protiv domovine i bogohulnikom, te je htio biti osuđen i ubrojen među razbojnike i nepravednike, samo da bi mogao izvesti naše spasenje posred zemlje. Mogao je, naime, sebi steći glas svetosti tako da ga svi općenito, njega Svetoga nad svetima, drže svecem, kao onoga koji nikada nije učinio grijeha, nego je odnio sve grijehe, i ono što je u pogledu glasa svetosti bio dao svome sluzi Ivanu Krstitelju, da on sam, vrhovni među Svetima i kralj kreposti, zadrži za sebe među svim ljudima. Ali to je učinio i htio se lišiti glasa svetosti (uz očuvanje istine nauka, života i pravednosti) i učiniti se siromašnim kako bi pobio naše licemjerje, jer mi i za ona dobra koja niti imamo niti činimo tražimo slavu pred ljudima i glas svetosti i nevinosti, lažno se ispričavajući za zla, a dobra djela lažljivo prisvajajući dopuštenim i nedopuštenim putem, nastojeći ih prisvojiti koliko god možemo.

173 Četvrto, lišio se samoga sebe, naime svoga carstva i vrhovništva nad svim stvarima i gospodstvima koja je imao. Premda je, naime, bio Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, i Kralj čijemu kraljevstvu nema kraja, htio je među svim ljudima živjeti i biti kao odbačeni, prodani i kupljeni sluga: niti je htio biti kralj kada su ga htjeli učiniti kraljem, nego je najbezbožnijim kraljevima uvijek sve do smrti htio biti podložan i poslušan u onome što su tražili, naime plaćajući poreze, pokoravajući se i podlažući njihovim sudnicama, sudovima i nametima. I ne samo kraljevima, nego je i najpodlijim slugama, njihovim štićenicima i poslužiteljima uvijek bio poslušan sve do udaraca bičem i smrti na križu. I sam je Kralj kraljeva pred Pilatom ustvrdio da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, jer nije mario za vremenito kraljevstvo i gospodstvo ovoga svijeta među ljudima, nego je uvijek htio biti podložan, a ne gospodar, ni kralj, ni knez, nego se kao najponizniji sluga posve ispraznio. Bio je također podložan svojoj najponiznijoj i najsiromašnijoj Majci i poočimu, ponizno im se pokoravajući i služeći sve do tridesete godine. Niti je među učenicima, kojih je izabrao malo, neuglednih i najsiromašnijih, htio biti ni kao kralj ni kao gospodar, nego je ustvrdio da je došao služiti, a ne biti služen, dok ne dade svoj život za otkupljenje njih i ostalih grešnika. Štoviše, budući glava i učitelj tim najsiromašnijim učenicima u bijedama, prvi je gladovao, žeđao i trpio nevolje; jer nije bio njihov učitelj zato da među njima traži prvenstvo, nego da među njima prvi podnosi nevolju i poniženje, i toliko je ponizno živio među njima da im je služio za stolom i prao im noge i ruke. O neizmjerna naša ludosti, jer mi poslije takva i tolikoga Gospodina i Kralja kraljeva, sramotno poniženoga i prezrenoga među ljudima, neprestano težimo za častima i poglavarstvima, želeći slobodu i živeći bez jarma, ne želimo iz ljubavi prema njemu biti nikome podložni ni poslušni, nego želimo predsjedati nad drugima koliko god možemo. Ne tako, ne tako nisi ti, Kriste, htio činiti, znajući da će biti najstroži sud onima koji predsjedaju i da će moćnici moćno trpjeti muke, te da će se tražiti najstroži račun o životu, upravljanju i grijesima njihovih podložnika. Neka, dakle, ova živa knjiga, iznoseći nam u sebi primjer, posrami našu oholost, te uvijek (kao i on) želimo biti podložni poglavarima, nimalo ne zadržavajući svoju volju, nego iz ljubavi prema onome koji je zbog nas bio i htio biti podložan svima, te radi naše sigurnosti ne samo podnosimo stanje podložnosti, nego bježeći od poglavarstava svim srcem s velikom željom tražimo podložnost i ponizno stanje.

174 Ovo je, dakle, vrhovno, neprestano i najsavršenije siromaštvo Boga čovjeka Isusa Krista, Spasitelja svih, koji je, premda je bio Gospodar bogatstava, htio biti najsiromašniji među nama kako bi nas potaknuo na ljubav prema siromaštvu. Bio je, naime, siromašan djelom, voljom i duhom iznad svake procjene stvorenja, zbog najbeskrajnije i najslađe ljubavi kojom nas je ljubio: siromašan, kažem, i ubogi prosjak. Siromašan u vremenitim dobrima i prijateljima, siromašan u moći, siromašan u svjetovnoj mudrosti, siromašan u glasu svetosti, siromašan u dostojanstvu položaja, bivajući siromašan u svemu, propovijedao je siromaštvo i tvrdio da su siromasi blaženi i da će biti suci svijeta: osudio je bogataše i svim je silama djelom, riječju, življenjem i primjerom propovijedao da spomenuta bogatstva i obilja valja prezreti. Ali jao, nažalost! Ali jao, sramote! Danas je to siromaštvo duha prognano i gotovo od svih otjerano, i (što je još mrskije) od onih koji čitaju i razumiju u ovoj knjizi života te propovijedaju i slave to siromaštvo, to se siromaštvo djelom, voljom, nastojanjem i činom posve zatire. To, naime, siromaštvo svijet mrzi, a Krist ga ljubi i izabrao ga je za sebe i za svoje, proglasivši ga najblaženijim. Ali koji čovjek, koja žena, koje stvorenje danas može reći da je združeno s takvim društvom, tako slavnim, s kakvim je Krist htio biti združen? Blažen je onaj tko ga je u svojoj pokori na ovome svijetu po Kristovu primjeru izabrao. Jao meni! Jao meni! Znamo, čuli smo, čvrsto držimo kakvom se hranom i pićem nasitio Sin Božji, naš Stvoritelj i Otkupitelj, učitelj i prosvjetitelj koji nam je postao primjer, kako je bio odjeven, kakvim haljinama urešen, u kakvim je odajama i palačama ugošćivan, kakvom je družinom i prijateljima bio okružen, kakvim se naukama i znanostima predao, i tako o drugim dobrima ovoga svijeta, a ipak kažemo da smo kršćani i želimo se tako nazivati, ne želeći nipošto uistinu biti siromašni za Kristom niti se želeći suobličiti njemu; premda riječima govorimo blaženim nazivajući njegov položaj i siromaštvo, ali djelom i činom mrzimo Kristov položaj i savršenstvo njegova siromaštva. Teško nama koji poslije tolikoga primjera, naučitelja i učitelja djelom odbacujemo toliku spas, te odstupajući od njegova položaja i nauka lutamo za vremenitim obiljima i naposljetku ostajemo prazni. I zato naša pokora i stanje kršćanstva ne ide ravnim putem Isusa Krista, nego sramotno skreće s njega.

175 A blažen je i uistinu blažen (kao što je i on sam ustvrdio) jest i bit će onaj tko ljubi siromaštvo svih spomenutih stvari, tko djelom, a ne samo riječju, želi biti siromašan u vremenitim dobrima, prijateljstvima, prisnostima, nasladi, raznovrsnom znanju, znatiželjama, glasu svetosti i svakom poglavarstvu i dostojanstvu: a ako se tko ne može posve lišiti spomenutoga, neka barem odloži privrženost spomenutim stvarima koliko može: uistinu je, naime, blažen takav siromah, jer je njegovo kraljevstvo nebesko. A tko god djelom učini suprotno, što god riječju propovijedao i govorio, nesretan je i proklet, jer je njegovo krajnje siromaštvo i vječna glad podzemnih kuća, gdje je vječna glad i žeđ, gdje ni prijatelj, ni brat, ni otac neće moći otkupiti ni pomoći, niti će biti moći za bijeg, niti će vrijediti svjetovna mudrost, nego će uistinu biti lišen svega toga onaj tko je to uistinu protiv Kristova nauka htio steći, i mučit će se u vječne vijeke vjekova.

Dragovoljni Kristov prezir.

Drugo društvo s kojim je Isus, Sin Božji, bio neprestano združen dokle god je živio bili su dragovoljni i savršeni prezir, poniženje, sramota i stid koje je htio neprestano podnositi na ovome svijetu. Živio je, naime, kao odbačeni, prodani i neotkupljeni sluga, i ne samo kao sluga, nego kao sluga kojega smatraju zlim i nepravednim. Bio je, naime, prognan i pogrđen, ismijan, svezan, izudaran, išiban, izbičevan, i naposljetku bez razloga, bez branitelja, kao podao i bijedan ubrojen među nepravednike i razbojnike, s njima osuđen i umro najsramotnijom i odbačenom smrću. I dok je živio, ako bi mu kadgod tko htio iskazati vremenitu čast, uvijek se usprotivio ili riječima ili djelima, i uvijek je bježao od svjetske časti, a stid je uvijek podnosio i rado prihvaćao, ne dajući sa svoje strane ni povoda ni uzroka. Njega, naime, vladara svijeta, bez razloga, bez uzroka, bez uvrede i bez nepravde gotovo su svi progonili, ismijavali i rugali mu se. Odmah su ga, naime, od povoja i kolijevke progonili i prognali u barbarsku zemlju. Kad je odrastao, jedni su ga nazivali Samarijancem i idolopoklonikom, a drugi opsjednutim, bjesomučnikom, izjelicom, zavodnikom i lažnim prorokom. Govorili su, naime: „Evo izjelice i vinopije, jer nije prorok ni pravednik, niti čini čudesa Božjom snagom, nego po poglavici zloduha izgoni zloduhe.” Jedni su ga vodili na brda, na litice, da ga strmoglave; drugi su uzimali kamenje da ga kamenuju. Među tim su bili različiti povici protiv njega, različita izrugivanja i podsmijesi, ogovaranja i opaki savjeti, govoreći: „Jer huli”; pripremajući mu mnoge poruge i prijevare u riječima i djelima, tjerajući ga iz svojih mjesta i ne želeći ga primiti. I naposljetku su ga sramotno uhvatili izlažući ga tada svezana različitim sucima, sudovima i vijećima; i jedni su mu pljuvali u lice, drugi ga pljuskali, drugi ga ogrnuli klamidom; drugi su ga okrunili trnjem, padali pred njim i prigibali koljena rugajući mu se, udarajući ga trskom po glavi i pokrivajući mu lice, nanosili su mu svaku vrstu poruge; drugi su ga bičevali bičevima; drugi su na njega kao psi žderači krvi škrgutali zubima, osuđujući ga i odbacujući kao zločinca. I naposljetku su ga gola vodili na muku, i svi su ga učenici ostavili. I jedan ga je zatajio, drugi izdao, a ostali su pobjegli, te je sam gol stajao usred onoga mnoštva: bio je, naime, blagdan koji je tada sve okupljao. I kao zločinca usred zločinaca, svučena podigavši uvis, objesili su ga i sramotno ubili. Jedan mu se, dok je umirao, plakao i molio, podsmjehivao i rugao govoreći: „Hej, ti koji razvaljuješ, itd.” Drugi ga je prezirao govoreći: „Mnoge je druge spasio, sebe ne može, itd.” Drugi je bacao kocku za njegovu haljinu. Drugi ga je pojio octom i žuči i nudio mu dok je umirao i ponizno tražio vode za piće. A drugi mu je, kad je već bio mrtav, kopljem probo bok, i kad je bio skinut s križa, ležao je gol na zemlji i bez groba, dok netko nije zatražio da ga uzme i pokopa. Drugi su razglasili tužbu protiv njega govoreći: „Sjetismo se da onaj varalica reče.” Drugi su zatajili uskrsnuće, a drugi ga zanijekali. I tako u životu, u smrti i poslije smrti nije bio ni u čemu drugom osim u neprestanom preziru, sramoti i poniženju; i to je tražio i podnosio kako bi tako kao čovjek prispio u slavu uskrsnuća, a nas uzvisio do vrhovne slave.

177 Postao nam je, dakle, obrazac, primjer, naučitelj i učitelj slavni Sin Božji, da preziremo vremenitu slavu i da je ne samo ne tražimo, nego i ponuđenu i iskazanu odbijemo. On, naime, nikada nije tražio vlastitu slavu, nego slavu svoga Oca, štoviše radije ju je odbio i prezreo, i ponizio se s neba sve do nogu učenika, i ispraznio se uzevši lik sluge, te postao poslušan sve do smrti, i to ne bilo kakve smrti, nego najsramotnije, najprezrenije i najgorče, naime smrti na križu. Ali jao, nažalost! Koja se osoba danas nalazi koja ljubi takvo društvo, naime da bježi od časti i ljubi sramotu koja se ima zbog siromaštva, niskoga položaja, niske službe i ostalih poniznih stvari, i koja želi biti poništena, odbačena i prezrena, a da ne želi biti hvaljena i slavljena za dobro koje ima, radi, čini, govori ili misli da ima, i da ne slijedi laskavce ili im plješće? Uistinu je svatko skrenuo na svoj put, i nema ni jednoga koji čini to dobro: i uistinu, ako je tko takav, to ne može biti osim ako je sjedinjen s glavom Kristom po pravoj ljubavi kao njegov živi ud. Videći, naime, da Krist, njegov Kralj, učitelj i glava, ljubi i želi takvo društvo, i on sam želi slično.

178 Ali nalaze se mnogi od kojih svaki govori: „Ja ljubim i nastojim ljubiti Boga, i ne marim ako mi svijet ne iskazuje čast, ali neću da mi nanosi sramotu, niti hoću biti odbačen, ni grđen, niti primiti postiđenost pred svijetom.” No to je očit znak male vjere, male pravednosti, male ljubavi i velike mlakosti. Jer ili je počinio ono zbog čega je dostojan podnijeti postiđenost, kaznu i sramotu, od čega se rijetki mogu opravdano ispričati, ili nije počinio: ako jest počinio, zbog svojih očitih ili skrivenih djela treba podnijeti, ako je uistinu pokajnik i pravedan, sa strpljivošću, štoviše i sa zadovoljstvom duše i tijela, i to iz dvaju razloga: prvo, jer ona sramota, postiđenost i kazna koju podnosi sa strpljivošću zadovoljava Bogu i bližnjemu prema volji božanske pravednosti. Ako pak nije počinio zla djela ni voljom ni djelima, treba nositi i podnositi svaku sramotu i postiđenost ako Bog dopusti, i to stostruko s većom strpljivošću i radošću nego na prvi način, jer se sva ta kazna, postiđenost i sramota stavlja u umnoženje milosti: a kako raste zasluga milosti, raste dar i nagrada slave: i tako bez sumnje podnošenjem sramote i postiđenosti koje dolaze bez čovjekove krivnje rastu i usavršavaju se svete duše i Božji prijatelji, kao što se usavršavaju i oni koji zbog Boga podnose siromaštvo i druge nevolje. Zato je Krist ljubio sramotu i bježao od časti, kako bi poučio svoje prijatelje kako mogu rasti u zasluzi i milosti. To je, dakle, drugo društvo bilo neprestano uz Kristov život. Ako, naime, želimo dobro vidjeti početak, sredinu i krajnji svršetak života Krista, Sina Božjega, sve je bila poniznost i življenje na ovome svijetu bez časti, prezren i odbačen od svijeta i od onih koji ljube svijet.

Najveća i neprestana Kristova bol.

Treće njegovo društvo, koje je bilo više iskustveno i neprestano, bila je najveća bol s kojom se odmah združila Kristova duša čim je bila ulivena u presveto tijelo. U onom naime trenutku kada je ta duša bila sjedinjena s ljudskim tijelom i božanstvom, odmah je bila ispunjena najvišom mudrošću: i zato je Krist odmah bio putnik i baštinik gledanja Boga: i odmah je u utrobi Djevice, svoje Majke, počeo osjećati najveću bol, znajući, gledajući, razmatrajući i shvaćajući općenito i pojedinačno sve muke, i svaku zasebno, koje je ta duša sa svojim tijelom trebala iskusiti i za nas podnijeti. I kao što je, našavši se blizu smrti, bio u smrtnoj borbi i u tolikoj tuzi da je njegovo tijelo ispustilo krvavi znoj sve do zemlje zato što je predviđao gorčinu smrti, tako je i Kristova duša, predviđajući ove muke koje će joj doći, tugovala najvećom boli, premda tijelo nije trpjelo toliko koliko onda kad je Krist bio blizu Muke.

180 Ta je sveta duša predviđala noževe onih najopakijih jezika i bodljikave riječi svakoga pojedinog jezika: i znala je te neprestano razmatrala od koga, kada, kako i koliko treba biti mučena, ubijena, ismijana i zaklana, te je vidjela da je za to rođena i za to došla na svijet. Odakle nije mogla biti doli u boli kad je razmatrala kako treba biti prodan, izdan, uhvaćen, zatajen, napušten, svezan, pljuskan, ismijan, udaran, optužen, huljen, proklinjan, bičevan, suđen, odbačen, osuđen i poput razbojnika vođen na križ, svučen, ogoljen, raspet, umro i kopljem proboden. I znala je sve udarce čekića, i sve udarce bičeva, i probode čavala, i sve kapi krvi, i kapi suza koje je trebala proliti, i sve uzdahe, plačeve i bolne tužaljke svoje i svoje Majke; sve je to ona sveta Kristova duša uvijek predviđala i razmatrala, i kad je tako bila raspoložena, bez sumnje nije mogla biti bez tuge i najveće boli srca i uma. I tako je cijeli Kristov život bio združen s najvećom boli, tugom i nevoljom.

181 Osim toga, Krist Gospodin, istinska knjiga života, podnio je bezbrojne boli. Čim se naime rodio, nije bio položen u kupelj, niti na perine, niti umotan u krzna, nego je bio smješten na sijeno, u staju i u tvrde jasle među tegleću stoku, i tako je najnježnije djetešce odmah po rođenju počelo po tijelu podnositi tjelesne nevolje. Zatim je sa svojom preslatkom i najnježnijom Majkom Djevicom i starcem Josipom obavio putovanja sve do Egipta kroz najprostraniju pustinju, na čijem su prijelazu sinovi Izraelovi četrdeset godina boravili bez ljudski pripravljene hrane. Zatim je još kao dječačić prema odredbama Zakona neprestano obavljao hodočašća u hram hodajući svojim nogama, premda je njegovo mjesto Nazaret bilo udaljeno od Jeruzalema više od dva dana hoda.

182 A kad je postao muž, odmah je nakon krštenja ušao u pustinju i ondje je četrdeset dana postio i ogladnio, toliko da je đavao povjerovao kako ga zbog gladi može navesti na grijeh. Odakle ga je time najprije i iskušao. Išao je dakle svojim nogama po trgovima, po mjestima, po gradovima, podnoseći glad, žeđ, kiše, vrućine, žege i studeni, znojeći se, umarajući se, podnoseći mnoge tegobe i naposljetku trpeći smrtne muke. I sve je te napore podnio da bi propovijedao put istine, da bi istrijebio laži demona i njihovu vlast, da bi ljudima pokazao najponizniju pokoru i naveo ih na nju, da bi pokazao kako u podnošenju boli i nevolja stoji sreća, dobro ljudi i slava, te da bi nam dao primjer da spomenuto valja podnositi.

183 O bolima pak koje je podnio u vrijeme Muke nijedan jezik nije dostatan govoriti niti ih srce može zamisliti. Bila je naime u Kristu neizreciva mnogostruka bol: bila je također u Kristu najdublja i oštra bol iz suosjećanja koje je imao prema ljudskom rodu, koji je ljubio najvećom ljubavlju: i nije tugovao samo općenito za cijelim izgubljenim, odbačenim i osuđenim ljudskim rodom, nego je s najvećom boli suosjećao sa svakom pojedinom osobom ljudskoga roda; i to ne samo za grijehe svake pojedine osobe općenito, nego štoviše prema mjeri veličine svakoga pojedinog prijestupa i kazne za koju je najsigurnije znao da su je navukli i da će je ubuduće navući. Koliko je dakle bilo ili jest ljudi, i koliko je grijeha počinio ili će počiniti svaki čovjek, i koliko ima ili će imati grijeha, toliko je Krist imao boli koje su proizlazile iz najvećega milosrđa i suosjećanja. Budući da su dakle ljudi i njihovi grijesi, te kazne koje su navukli i trebali navući, bili beskrajni, očito je da je iz ljubavi prema nama podnio najveću i beskrajnu bol. Krist je naime svakoga od svojih izabranika neizrecivo ljubio; i tom ljubavlju iz dubine utrobe prema njima prema mjeri svakoga, osjećajući sadašnje i neprestano njihovu počinjenu uvredu i onu koju će počiniti, te kaznu i kazne koje su zbog takvih uvreda trebali podnijeti, tugovao je i suosjećao s njima podnoseći njihove kazne s najvećom boli. Takvom je, naime, i tolikom boli i suosjećanjem bio pogođen zbog nas preslatki Isus da ga je samo ono najviše suosjećanje kojim je s nama trpio potaknulo da podnese muku križa, strašnu smrt i beskrajne boli kako bi dao zadovoljštinu za naše uvrede, otkupio nas i olakšao nam kazne.

184 Bila je također u Kristu bol vlastitoga suosjećanja, naime sa samim sobom. Najviše je naime suosjećao sa samim sobom zbog bolne i neizrecive kazne za koju je neizrecivo vidio da dolazi na njega. Videći naime Krist i razmatrajući da je za to poslan od Oca da u samom sebi ponese boli i kazne svih svojih izabranika, te da ne može izostati da ne podnese tako prekomjernu i neizrecivu bol, i da je za to potpuno predan, suosjećao je sa samim sobom najvećom boli. Kad bi naime tko najsigurnije i neizrecivo spoznao da na njega dolazi najveća bol i kazna, te kad bi tu bol bez prestanka imao pred očima, bez sumnje bi suosjećao sa samim sobom, i to utoliko više ukoliko bi spoznao da na njega dolazi veća bol: a još i utoliko više ukoliko bi više shvaćao i osjećao kakva je i kolika je takva bol. Sve je to u najvećoj mjeri bilo u Kristu, više negoli mogu izreći.

A ovaj primjer navodim zbog tuposti ljudskoga razuma.

185 Bila je također u Kristu bol suosjećanja s njegovim najmilosrdnijim Ocem. Beskrajno naime Krist ljubi i ljubio je svoga Oca, Gospodina milosrđa i svake dobrote. Videći naime samoga Boga Oca, kojega je beskrajno ljubio, obuzeta tolikim suosjećanjem i milosrđem prema nama da je htio dati i u smrt predati sebe i svoga preljubljenoga Sina, koji mu je bio beskrajno najdraže blago, beskrajnom je boli zbog toga suosjećao s tolikim suosjećanjem Boga Oca: zbog čega se, kako bi na neki način pružio lijek volji Očevoj, ponizio postavši mu poslušan sve do smrti na križu: a ovaj je način boli nemoguće objasniti. Kažem dakle da je bol bila u Kristu na neizreciv način: a ta je neizreciva bol bila dopuštena, u njemu pripuštena i raspoređena iz neizrecive mudrosti božanstva. Ta neizreciva i vječna božanska providnost, neizrecivo i vječno združena i sjedinjena s Kristom, raspoređivala je u njemu da podnosi najveću bol, i koliko je božanska providnost čudesnija, toliko je Kristova bol koja je proizlazila iz božanske providnosti bila oštrija i snažnija; tako da nijedan razum nije toliko sposoban da bi ikada mogao shvatiti tu bol. Ova je naime božanska providnost bila izvor svih boli, i u njoj one nastaju i završavaju. I kao što je nemoguće da ijedan razum shvati beskrajnost ljubavi koju je pokazao u tome što nas je svojom smrću htio otkupiti, tako je nemoguće shvatiti beskrajnu bol raspoređenu u njemu kojom je on tugovao. Bila je naime ta bol posljedica neizrecivoga svjetla danoga Kristu. Samo naime božanstvo, neizrecivo svjetlo koje je neizrecivo prosvjetljivalo Krista, i s tom božanskom providnošću živeći u njemu i u samom tom božanskom svjetlu preobražavajući ga u bol, davalo mu je toliku bol da je sve to neizrecivo. Vidio je naime Krist neku neizrecivu mjeru njemu dane tako prekomjerne boli, koja bi bol svojom neizrecivošću bila skrivena svakomu stvorenju. Te je boli, naime njemu danoga božanskoga svjetla, božanska providnost bila vrelo i izvor.

186 Bila je također u Kristu bol suosjećanja s njegovom preslatkom Majkom, jer budući da je Krist svoju Majku ljubio više nego ikoje drugo stvorenje, budući da je od nje jedine uzeo djevičansko tijelo i jer je ona sa svojim Sinom suosjećala više nego ikoje drugo stvorenje zbog najplemenitije i najdublje sposobnosti koju je imala izvrsnije nego ikoje stvorenje, zato je Krist s njom trpio i suosjećao, jer ju je vidio kako tijelom, srcem i dušom najviše tuguje i nariče: tugovala je naime sama Majka u najvećoj mjeri, a sam je Krist tu njezinu bol nosio u samom sebi, i temelj je ove boli bio u božanskoj providnosti.

187 Bila je također u Kristu bol zbog uvrede Oca, kojega je najviše ljubio: vidio je naime kako je u njegovoj Muci, dok je čovjek razapinjao svoga Gospodina i svoga Stvoritelja, Bog Otac bio najviše vrijeđan: najveći grijeh koji je ikada bio i koji će ikada biti bio je ubiti i raspeti Sina Božjega, te je posljedično Bog bio više uvrijeđen, zbog čega je Krist bez sumnje neizmjerno tugovao. Odakle je, potaknut boli i suosjećanjem kako sa strane Oca koji je bio vrijeđan, tako i sa strane ljudi koji su ga vrijeđali, bio potaknut izreći onu riječ: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.” Možda bi naime Bog Otac zbog toga ponovno osudio cijeli ljudski rod da Krist, kao zaboravivši sve druge boli, na svojoj smrti dobrostivom molitvom izrečenom sa suzama i vapajem nije ublažio Boga Oca.

188 Bila je također u Kristu bol suosjećanja s njegovim apostolima i učenicima: tugovali su naime apostoli, učenici i žene koje su ga bile slijedile s najvećom boli. Budući da ih je dakle Krist ljubio najvećom ljubavlju, Krist je u samom sebi nosio bol raspršenih i izmučenih učenika.

189 Osim ovih boli, Krist je podnio mnogostruku bol. Četverostrukom je naime vrstom mačeva i strijela bio ranjen i raspet ovaj Bogočovjek Krist Isus. Prva je bila izopačena okrutnost okorjelih srdaca: bila su naime njihova srca neprestano najžešće okorjela protiv Krista, te su u neprestanoj revnosti i marljivosti smišljali i kovali spletke kako bi ga što sramotnije i okrutnije istrijebili sa zemlje, kao i ime onoga koji ih je došao spasiti, i cijelo njegovo društvo. Druga je vrsta bila zloća i opačina onih silnih srdžbi i mržnji koje su oni razapinjatelji neprestano nosili protiv njega: koliko je naime protiv njega bilo misli, izopačenih nakana i nepravednih volja, toliko je bilo noževa i strijela koje su probadale Kristovu dušu. Treća je vrsta bila zloća i lukavost jezika koji su vikali protiv njega: koliko je naime bilo optužbi, kleveta, nepravednih vijećanja, ruganja, ismijavanja, ogovaranja, hula, proklinjanja, lažnih osuda i lažnih svjedočanstava, toliko je podnio boli koje su mučile njegovu dušu. Četvrta je vrsta bilo najokrutnije djelo Muke koje su nad njim najstrašnije izvršili; a to je očito kad se prođe kroz cijelu Muku: koliko je naime bilo čupanja kose, brade i glave, koliko guranja, koliko vezanja, koliko pljuski, koliko udaraca šakom, koliko pljuvanja, koliko bičevanja, toliko je podnio i imao muka, a ponajviše od čavala: jer su uzeli najdeblje, jednake, hrapave i četvrtaste čavle kojima su njegove ruke i noge najokrutnije probijali, probadali, posve razdirali i uništavali, te su ga najokrutnije pribili. Iz takva je naime oblika čavala proizašla najveća muka. Čak i pod pretpostavkom da njegove ruke i noge nisu bile pribijene na drvo, ipak bi ostala najteža muka; ali ni time zadovoljni, vukući njegove ruke i noge te rastežući, razdvajajući i brojeći cijelo tijelo, kosti i živce, pribijajući ih na najtvrđe drvo, najčvršće su ga pritisnuli. I ni time zadovoljni, podignuvši križ uvis i izloživši ga gola studeni, vjetru, zraku i narodu, težina i teret cijeloga tijela visjeli su o rukama i oslanjali se na noge, da bi se tvrdoća čavala još više osjećala, da bi bez prestanka ispuštao krv dok su čavli stajali u ranama, da bi tako umro u najvećoj muci i da bi se tako ispunila sva njihova zloća.

190 I da bi nam sam Bog i čovjek o tako prekomjernoj boli štogod očitovao, da bi pokazao kako je nije podnio za sebe nego za nas, te da bi nas poučio da zbog te iste boli uvijek tugujemo i iz dubine utrobe suosjećamo, iz ova je tri razloga zavapio onu riječ kad je bio u toj boli, govoreći: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Bog ga naime nije mogao ostaviti, budući da je on sam bio Bog. Nego je samoga sebe očitovao kao čovjeka kad je u svojim bolima zavapio da je ostavljen: tada je naime vičući očitovao preoštru i neizrecivu bol koju je podnosio za nas: Bog je naime Kristovu bol jednako dobro osjećao jer ju je nosio, stoga je zavapio samo za nas, da bi pokazao kako najveću bol ne trpi za sebe nego za nas, te da bi nas tako uvijek i neprestano poticao i opominjao na tugovanje i suosjećanje. I da tko ne bi pomislio kako je trpio samo dok je bio na križu, budući da su oblikovanje tijela, njegovo ustrojstvo, ulijevanje duše i sjedinjenje Riječi bili odjednom i u isti čas, iz toga je prečudesnoga sjedinjenja ta duša bila ispunjena najvišom i neizrecivom mudrošću te je sebi predočila sve sadašnje i buduće. I zato je vidjela da na nju dolazi preoštra i posve neizreciva bol odmah kad je bila oblikovana i začeta: i zato je zbog toga neprestano tugujući (po rasporedu božanske mudrosti) podnosila tu bol od ulijevanja duše sve do odvajanja duše: i to svjedoče njegove riječi kad često govori da nosi križ, i kad kaže učenicima da ne podnosi križ za sebe nego za njih i za nas, te da je žalostan: i zato je rečeno: „Žalosna je duša moja sve do smrti”, da bi nas djelotvornije potaknuo na bol zbog svoje boli.

191 I ova je bol sa svim gore rečenim bila žestoka i oštra zbog najplemenitije duše koju je imao: koliko je naime ta duša bila svetija, blaža i plemenitija, toliko je oštrijom i snažnijom boli bila mučena. Ta je naime nadasve najplemenitija duša od svih ovih nepravdi i nevolja bila mučena najvećom boli: sve one boli, vukući podrijetlo iz one najviše i neizrecive providnosti božanstva, tako su mučile Kristovu dušu da se svaka bol zasebno prelijevala na Kristovo tijelo, najžešće ga tjelesno mučeći. Bila je također ta bol snažnija zbog plemenitosti i nježnosti njegova djevičanskoga tijela, koje je bilo plemenitije od svakoga drugog rođenog od žene: i zato osjetljivije, te je bilo više mučeno spomenutom boli. Bila je pak najoštrija bol u Kristu zbog same osobe, jer je bio pravi Bog. Odakle je i svaka nevolja i nepravda njemu nanesena sadržavala beskrajnu uvredu: nije se naime nanosila samo čovjeku, nego štoviše pravomu Bogu, zbog čega je imao beskrajan razlog za bol: i neizrecivo je tugovao zbog svake pogrde i nevolje koja mu je bila nanesena.

192 I u svemu tome sam Spasitelj svijeta, Bogočovjek Krist Isus, dok je trpio, nije prijetio, niti je proklinjao, niti se branio, niti se osvećivao; niti se ispričavao kad su ga optuživali, niti je skrivao lice kad su mu u nj pljuvali; niti je povlačio ruke i mišice kad su ih rastezali na križu; niti se skrivao kad su ga tražili da ga ubiju; nego se potpuno i na svaki način predao njihovoj volji, da bi po njihovoj opačini, čak i protiv njihove volje i nezahvalnosti, poslužio djelu otkupljenja. Štoviše (što je neizrecivo i pomisliti), u samom tom najopakijem djelu Muke koje su vršili nad njim nevinim, on je pružao primjer strpljivosti, poučavao ih istini, za njih je sa suzama, plačem i vapajem najusrdnije molio Oca. I za sam taj njihov najveći grijeh (zbog kojega su sav svijet i ljudska narav zasluženo trebali propasti) tada je on udjeljivao veća dobročinstva, budući da je samom tom boli i Mukom (koju su mu oni zadavali) dao zadovoljštinu za sve naše boli, tada nas je otkupio, otvorio vrata raja razapinjateljima i svima drugima te nas pomirio sa svojim Ocem: i učinio nas je milima toliko da smo sinovi Božji, posve s njim pomireni u samom tom djelu po kojem su cijeli svijet i svako stvorenje bili vrijedni osude, zato naime što se našlo da je stvorenje nanijelo toliku nepravdu svomu Stvoritelju. O dobrote! O neizmjerno milosrđe! O neshvatljiva blagosti, da ondje gdje je obilovalo beskrajno bezakonje, ondje obiluje i milost, takva i tolika koja uistinu nema kraja!

193 Cijelo je to otajstvo učinila ona beskrajna blagost i milosrđe, da nam bude primjer strpljivosti u svakoj nevolji i protivštini, te da neprijateljima ne samo ne vraćamo zlo za zlo, nego štoviše da im iz ljubavi prema Otkupitelju činimo dobro. Kad bi naime kakav patrijarh, ili sveti prorok, ili anđeo, ili drugi svetac dao takav primjer, svakako bi ga zasluženo valjalo prihvatiti: ali to što se beskrajna Božja mudrost pojavila među nama utjelovljena, te nam nepogrešiva istina (koja se ne može prevariti niti može prevariti) dala takav primjer življenja, nipošto se ne smije mimoići s nemarom, nego najsavršenije ispuniti s najvećom marljivošću.

194 Znamo, čuli smo, cijeli dan govorimo i propovijedamo da je Sin Božji cijeli život proveo u bolima, i to u takvim i tolikim bolima, te nije samo strpljivo podnosio nevolje koje su se slučajno događale, nego ih je (on koji grijeha nije učinio) izabrao, dragovoljno prihvatio, tražio ih, nađene ljubio i podložio im se djelom ih podnoseći, a riječju proglašavajući blaženima i njih i one koji ih podnose: niti je te nevolje tijela i duše, preuzete radi Boga ili strpljivo podnesene, hvalio i proglašavao blaženima dokonim govorom, nego ih je štoviše uzeo na svoje tijelo i dušu kakve nitko drugi nije podnio, te kaže da je po njima i zbog njih ušao u svoju slavu i u svoje kraljevstvo. I posve je ustvrdio da nijednim drugim putem, nijednim drugim načinom negoli po bolima, kaznama i nevoljama nije moguće da itko zadobije vječnu slavu: jer je to uistinu kraljevski put kojim je Bog krenuo. I najluđi je onaj koji sumnja ili zanemaruje, nakon što je Sin Božji, naš Stvoritelj, pošao njime, slijediti svoga Gospodina, nepogrešivoga vođu i ujedno otkupitelja.

195 Poznavao je naime on, uistinu je poznavao i znao kakvo se dobro skriva u bolima i nevoljama, i zato ih je uzeo na sebe, izabrao ih, bježeći od naslada, mrzeći vremenite utjehe i proglašavajući ih mrskima. I doista, prije negoli ih je sam pravi Bog i čovjek izabrao i uzeo na sebe (premda je to isto davno bio pokazao po svojim svetim prorocima), ipak bi se činilo da se nekako mogu ispričati oni koji bježe od nevolja i idu za nasladama. Ali otkako je Sin Božji izabrao i takve i tolike protivštine, koji će nesretnik i luđak biti takav da bi trebao sumnjati ili zanemariti nakon tolike istine tako jasno pokazane, tako uzvišeno propovijedane, očitovane djelom od tolikoga Gospodina i primjerom pokazane svijetu? Uistinu nitko, osim ako je najluđi i dostojan svake osude. Kakve smo dakle osude i sramote dostojni mi bijednici koji, premda smo najprezreniji grešnici, ne samo da te nevolje ne uzimamo u pokori niti se brinemo da ih primimo, nego štoviše one koje nam Bog iz svoga najvećega milosrđa i mudrosti šalje ili dopušta da dođu da bi nas odvratio i očistio od zla, s nestrpljivošću odbijamo, tjeramo i mrmljajući tužimo se, te se protiv njih s najvećom revnošću utvrđujemo i tražimo utjehe i lijekove kojima bismo se olakšali od nevolja?

196 O nesretnici i uistinu bijednici, koji ne samo da ne marimo za nevolje i vremenite kazne koje su lijekovi grijeha i ozdravljenja, nego štoviše odbijamo ono što nam nudi najmudriji liječnik! Ako naime po odredbi i rasporedu najviše Božje mudrosti naiđe malo studeni, odmah se traži vatra, udvostručuje se odjeća; ako dođe žega ili vrućina, traži se osvježenje; ako nas boli glava ili želudac, vičemo, naričemo, uzdišemo, trčimo liječnicima, traže se lijekovi, pripravlja se mekana postelja, primjenjuju se poslastice, te da bi se ublažile, dosađujemo Bogu i svecima i najusrdnije ih molimo, te obećavamo i zavjetujemo postove, hodočašća i molitve: i činimo toliko i takvo za uklanjanje takvih nama korisnih i od Boga poslanih boli i nevolja što ne bismo učinili za oproštenje grijeha ili za dobro duše. Ako također po Božjem rasporedu i dopuštenju radi naše koristi od nekoga čovjeka trpimo protivštinu ili nepravdu, odmah se uznemirimo, uzbudimo, rasrdimo, tužimo se, sudimo ga zlobnim, proklinjemo, ogovaramo, osvećujemo se koliko možemo, odbijamo svaku nepravdu, bježimo od tegobe i izbjegavamo je; niti želimo sa strpljivošću i zadovoljstvom podnijeti išta od boli, nevolje ili protivštine što nam pruža vječni i nebeski liječnik.

197 O koliko se toga i kolike stvari čine i bile su učinjene, troše se i bile su potrošene, da bi se izbjegle boli, nevolje i protivštine koje Bog milosrdno ili šalje ili dopušta! A one bi bez sumnje bile spasonosne i zaslužnije kad bi se podnosile kao da su gotovo dragovoljno preuzete negoli mnoge druge nevolje i pokore koje se preuzimaju po vlastitoj volji: bolje naime nebeski liječnik zna koje su nevolje i protivštine potrebne za čišćenje, poučavanje i usavršavanje duše negoli sam bolesni nerazumni čovjek. Takve naime nevolje i pokore tražene i preuzete po prohtjevu volje ponekad su uvelike podložne taštoj slavi. A one koje se događaju po božanskom rasporedu i koje se prihvaćaju s velikom strpljivošću i zadovoljstvom skrivaju se od ljudi kao da se podnose iz nužde i prisile. Kažem dakle i savjetujem sinovima da studeni, zime, vrućine, žege, buhe, znojeve, opekline, boli glave, želuca i ostale tjelesne boli podnosimo dok god je očuvana postojanost tijela; i da ne budemo radoznali u traženju lijekova, osim u krajnjoj nuždi koja bi posve priječila dobro duše. Isto kažem: ako po Božjem rasporedu ili dopuštenju dođu i dogode se siromaštva, smrti prijatelja, tlačenja, progonstva, pogrde, udarci i pljačke, nemojmo tugovati; štoviše, ne samo da ih strpljivo podnosimo, nego ih kao izabrane i pružene nam od najvišega liječnika i našega Spasitelja iz ljubavi prema njemu i za naše najveće dobro s velikim zadovoljstvom prihvatimo, kao da smo ih mi sami dragovoljno i hotimice tražili i prihvatili. I tada će bez sumnje biti jednako, štoviše još više zaslužne negoli kad bismo ih (da se inače ne događaju) sami po prohtjevu volje uzeli radi vršenja pokore. O bijednici, što da još kažemo? Mi koji ne samo da bježimo od boli, nevolja i protivština koje nam Bog najmudrije i najmilosrdnije pruža, kao što ih je i sam podnio, nego štoviše težimo za suprotnim! Danju i noću naime idemo za tjelesnim nasladama i slastima, s najvećom revnošću i marljivošću tražimo vremenite utjehe te neprestano smišljamo tašte radosti. Uistinu, to nije put Bogočovjeka Isusa Krista, Spasitelja sviju. Kako će naime doći k onomu koji je put boli i primjer ona jadna duša koja na ovome svijetu uvijek želi imati utjehu? Uistinu, duša koja je mudra i koja želi mudro živjeti ne smije na ovome svijetu tražiti ništa drugo osim boli. Štoviše, ako gleda na svoga ljubljenoga Isusa i ima iskru ljubavi, ne bi trebala tražiti nikakav drugi dobitak niti ikakvo drugo stanje na ovome svijetu osim onoga koje je on imao, naime stanje boli, tjeskobe i nevolje: i to bi bila sva njezina utjeha.

198 I ne govorim to samo o ovim zemaljskim, vremenitim i tjelesnim stvarima, nego štoviše govorim i o duhovnima: ni u služenju Bogu naime ne trebamo mnogo mariti za utjehe koje se ondje nalaze. Zar je naime Marija, preljubljena Majka Isusova, gledajući svoga ljubljenoga Sina na križu kako jeca i umire, tada od njega tražila slatkoću ili utjehu? Svakako nipošto; nego je od njega primila tjeskobu, gorčinu i bol. Tako treba biti i u našoj duši: znak je naime male ljubavi, štoviše velike drskosti, ako duša na ovome svijetu želi od Krista osjetiti išta drugo osim boli. Više se naime Bogu sviđa služenje siromaha koji mu vjerno služi iz ljubavi bez troškova i naknade negoli služenje bogataša koji svakoga dana čini velike troškove i služi mu u nadi da će primiti duhovnu korist. Tako duša pretila i bogata od velike slatkoće koju kuša od Boga u svome služenju, ako trči k njemu iz ljubavi i služi mu, nema tolike zasluge koliku ima ona koja trči k Bogu i služi mu jednako i sa sličnom ljubavlju, ali bez utjehe, nego s boli. Tako mi se dakle čini da me poučava božansko svjetlo koje dolazi iz Kristova života, koji je put da se po boli ide k Bogu i u Boga, da onim putem kojim je išla naša glava, naime Krist Isus, tim putem trebaju ići ruka, mišica, noga i ostali udovi. I tako će duša naposljetku po vremenitom siromaštvu naći vječna bogatstva; po preziru i sramoti najvišu čast i veličinu slave; a po maloj savršenoj pokori s kaznom i boli posjedovat će najviše dobro s najvećom slatkoćom i utjehom: premda duša treba služiti samomu Bogu radi njega samoga, jer je dostojan da ga se beskrajno ljubi i da mu tako svako stvorenje služi s najvećim poštovanjem zbog njegove najviše i najuzvišenije dobrote. Njemu neka je čast i slava u beskrajne vijeke vjekova. Amen.

199 Neka je dakle slava svemogućemu Bogu, kojemu se svidjelo nas, dok bijasmo ništa, dovesti u bitak i stvoriti nas na svoju sliku. Neka je čast, moć i slava njemu najmilosrdnijemu, jer nas je, dok bijasmo bijedni, zarobljeni, prognani i osuđeni, po Muci, boli, preziru i siromaštvu svoga Sina htio otkupiti i uzvisiti. Neka je pak opet slava preblagomu i najmilosrdnijemu Bogu, u kojemu su milosrđe i dobrota toliko prevladali da je nama bijednim i nedostojnim grešnicima htio na bilo koji način dati svoje kraljevstvo, tako da ga na bilo koji način možemo steći. Ali neka je još slava i hvala preslatkomu Bogu našemu, kojemu se po njegovoj dobroti svidjelo da nam dadne svoje kraljevstvo te svoje društvo i uživanje posredstvom same nevolje, boli, prezira i siromaštva. Kad bismo naime mogli imati njegovo kraljevstvo zlatom, srebrom, draguljima i bogatstvima, jakošću, mudrošću i snagom, budući da nismo svi takvi da to imamo, ne bi kraljevstvo nebesko moglo biti za sve: sada mu se pak svidjelo da po stvarima koje ljudi mogu lako imati u svako vrijeme i kojima možemo obilovati zadobijemo njegovo kraljevstvo. Nitko naime nije takav da, ako hoće, ne može biti siromašan radi Krista, da ne može raditi ili barem srcem podnositi pokoru i prezir: jer ni ovaj život nitko ne može proći bez nečega od toga, što barem kad se dogodi, ako se radi Krista strpljivo i zahvalno podnese, zaslužuje kraljevstvo Božje. I još više neka je blagoslovljen Bog, koji cijenu svoga kraljevstva nije stavio u veliko i dugo podnošenje tih stvari, nego u najkraće trajanje ovoga života, koje je uistinu poput trenutka u usporedbi s vječnošću njegova kraljevstva. I doista, kad bismo tisućama tisuća godina ili kroz najdulje vjekove morali ovdje iz ljubavi prema Bogu i tolikomu kraljevstvu podnositi najžešće, najteže i najbolnije stvari, uistinu bi to valjalo prihvatiti sklopljenih ruku s neizmjernom radošću, željom i zahvaljivanjem; koliko li više sada, kad nam je od najmilosrdnijega Boga dopušteno i darovano da samo i jedino u tolikoj kratkoći našega života, koji je sada, podnesemo spomenuto? Ovaj naš život uistinu nije ništa ako se usporedi s vječnošću i trajanjem njegova kraljevstva koje je bez kraja. Neka je još blagoslovljen naš slavni Bog, koji nam je takvu dodjelu i razmjenu svoga kraljevstva htio, pojavivši se vidljivo u svojoj osobi na ovome svijetu, svojom riječju obećati, čvrsto ustanoviti i svojim primjerom potvrditi. Ubuduće se naime nipošto ne smije sumnjati da po kratkim naporima, nevoljama i pokorama ovoga kratkog života možemo i trebamo zadobiti njegovo kraljevstvo, budući da nam je on to izravno obećao i, što je još više, svojim primjerom potvrdio. On je naime sam htio podnositi nevolje i nije htio posjedovati svoje kraljevstvo drukčije negoli podnošenjem najveće boli, siromaštva i prezira.

200 Dođite dakle, dođite, o sinovi Božji, trčite k Kristovu križu, k boli, preziru i siromaštvu: i preobrazite se svim silama u toga Bogočovjeka koji je trpio, koji nas je toliko ljubio (o sinovi Božji!) da je za nas Krist pregorko podnio tako sramotnu i posve neizrecivo bolnu smrt; i to samo zato da nas otkupi i pruži nam primjer kako da iz ljubavi prema njemu podnosimo teške stvari. Savršenstvo je naime i istinit znak sinova ljubiti Boga i bližnjega: i kao što je ovaj Bog i čovjek koji je trpio najvjernije i najčišće ljubio nas ne smilovavši se sebi ni u čemu, nego svega sebe predavši bolima iz ljubavi prema nama, tako prema mogućnosti hoće da mu njegovi zakoniti sinovi na neki način uzvrate. Sada dakle, o sinovi Božji, znajte da mi ovaj Bog i čovjek koji je trpio neprestano govori da vas opominjem i potičem da budete vjerni njemu najvjernijemu, te da budete i s bližnjim sjedinjeni i povezani najvjernijom ljubavlju. Posve je naime vjeran bližnjemu onaj tko je vjeran Bogu: a kako nas je i koliko ovaj Bog i čovjek koji je trpio najčišće i najvjernije ljubio, najočitije nam je pokazao svojim životom, svojim naukom i svojom smrću.

201 Ali budući da smo nevjerni, zato živo i neprestano ne vidimo njegovo najsiromašnije i najprezrenije rođenje za nas, ni njegovu najbolniju smrt, ni njegov najtvrđi život, ni njegov najslađi i najistinitiji nauk. I budući da spomenute najbožanskije i najspasonosnije stvari ne gledamo srcem, stoga njegova smrt, premda je najsiromašnija, najponiznija i najprezrenija, ipak nas ne čini mrtvima svijetu ni grijesima. I tko je čovjek koji bi ovoj najvjernijoj i najbožanskijoj vjernosti, koju nam je pokazao Sin Božji, odgovorio makar i najmanjom živom i neprestanom vjerom? Štoviše, to smo kao da se nije ni dogodilo bacili za leđa. Dođite dakle, blagoslovljeni moji sinovi, i pogledajte ovaj križ i Krista na njemu umrloga za naša bezakonja, te plačite sa mnom: jer mi jesmo i bili smo uzrok tolike boli zbog naših bezbrojnih zločina. Vi pak koji niste tako uvrijedili Boga kao ja, koja sam sva grijeh, nemojte manje plakati ni tugovati, jer se vi sami niste oduprli grijesima, nego vas je Božja milost očuvala i obranila zaslugama Kristova križa; i zato vama svetima i nevinima ne valja manje tugovati u tom stanju negoli meni grešnici i meni sličnima. Koliko ste naime veću milost primili, toliko ste mu veći dužnici: i zato, jer mu niste bili zahvalni kako ste trebali, donekle ste okaljali svoj život i donekle izgubili svoju čistoću, te zato svi trebaju tugovati, svi plakati i podići oči uma na ovaj križ. U ovom naime gledanju križa, na koje duša može paziti jedino po neprestanoj molitvi (kao što je rečeno), prima se u punini spoznaja grijeha, bol i kajanje zbog njih, te se svjetlo duboko ponizuje. Duša naime, gledajući u ovom gledanju križa sve svoje grijehe i svaki pojedini, te Krista za sve i za svaki pojedini grijeh tako izmučena i pogođena, tuguje jednako i sama i žalosti se, te se iz takve boli potiče na kažnjavanje i obnavljanje same sebe, pojedinih udova i duhova.

202 Pogledajte dakle, blagoslovljeni sinovi Božji, i vidite uzor života u ovom Bogočovjeku koji je trpio, te iz njega crpite oblik božanskoga savršenstva. Pogledajte knjigu života, naime život i smrt ovoga raspetoga Boga i čovjeka, čije gledanje Muke i križa daje duši spoznaju grijeha, skrušenost srca i duboku poniznost. Duša također vidi i spoznaje mnoštvo grijeha i kako je svim udovima uvrijedila Boga: vidi također nad sobom neizrecivo izlijevanje iz dubine utrobe božanskoga smilovanja; naime kako je ovaj Bogočovjek za grijehe pojedinih naših udova podnio najokrutniju kaznu u pojedinim udovima svoga blagoslovljenoga tijela. Razmatra stoga duša na ovom križu koliko je i kako glavom uvrijedila Boga, naime perući je, češljajući, mažući i čineći ostale tašte stvari da bi se svidjela ljudima protiv Boga: a poslije promatra kako je ovaj Bog i čovjek za takve grijehe na svojoj glavi za to učinio pokoru i podnio tešku kaznu: jer je za pranje, češljanje, mazanje i kovrčanje njegova presveta glava bila čupana za kosu, trnovom krunom probodena i probušena, trskom udarana i sva svojom dragocjenom krvlju okrvavljena. Slično vidi i za ostale udove, kao što smo rekli u jednom viđenju, što sam Bog i čovjek u jednom nagovoru, kao da protiv nas mrmlja i tuži se, provodi kroz sve udove. I ne vidi samo mnoštvo grijeha, nego sve udove, štoviše i njihovu težinu. Beskrajna se naime težina svakoga grijeha jasno pokazuje kad duša, gledajući križ, pazi i spoznaje da se ta krivnja nije mogla drukčije izbrisati, niti uvreda niti kazna oprostiti, osim da Bog za to učini takvu i toliku pokoru, što je neizrecivo i pomisliti.

203 Vidi također duša u ovoj knjizi jasnije negoli u bilo kojoj drugoj božansku pravednost; kako je nemoguće da grijeh ostane nekažnjen. I vidi da je Bog Otac radije htio da njegov Sin podnese smrtnu kaznu i muke križa negoli da grijesi ljudskoga roda ostanu nekažnjeni. Vidi također u ovoj knjizi beskrajnu Božju dobrotu i smilovanje, kako je toliko suosjećao s nama da je, kad je vidio kako mi ne možemo dostatno zadovoljiti za svoje grijehe, niti ikoje drugo stvorenje, prije negoli bismo ostali u vječnoj osudi, preziru i boli, on sam htio zadovoljiti za nas. Vidi naime ondje beskrajnu Božju volju, beskrajnu marljivost i brigu koju je imao da nas spasi i vrati u našu domovinu, tako da mu ništa nije bilo teško učiniti sve do takve smrti, samo da nas može pravedno postaviti u vječnu radost i svoje presretno društvo.

204 Vidi također ondje beskrajnu mudrost; kako je naime na način neizreciv i neshvatljiv svakomu stvorenju znao učiniti da nas spasi i uzvisi po svome beskrajnom milosrđu, ne čineći nikakve nepravde svojoj pravednosti. Tako nas je znao uzvisiti i spasiti svojom smrću da u svojoj božanskoj naravi ništa nije umanjio. Tako je znao učiniti da, kao što nas je zavodnik i ubojica našega roda po zabranjenom drvetu osudio, tako je on, pravi Bog i čovjek, na drvetu pobijedio i spasio nas. Tako je znao učiniti da je, dok se vjerovalo da umire i malaksava, on tada sve oživio i uništio smrt sviju, te je po mukama, bolima i preziru pripravio cijelomu svijetu miline, radosti i slavu, i zaslužio vječnu slavu. Tako je znao učiniti da po muci križa, koja se ljudima čini najluđom stvari, posrami svu mudrost svijeta i po takvoj ludosti očituje božansku mudrost. Sve se to pak očituje na križu onomu tko pomno razmatra uz posredovanje Božje milosti; kao i druge beskrajne stvari koje su neizrecive.

205 Isto tako ondje u ovoj knjizi duša vidi beskrajnu Božju blagost, kako, dok su ga ubijali, nije proklinjao niti se osvećivao, nego je po grijehu i najvećoj nepravdi protiv njega počinjenoj samim počiniteljima i razapinjateljima zaslužio vječnu slavu. Vidi također duša na križu beskrajnu Božju poniznost, koja ne može biti veća negoli da Kralj slave podnese tako sramotnu smrt. Vidi kako je muka križa ujedno bila i izbavljenje, i otkupljenje iz pakla, i zadobivanje raja, i pomirenje s Ocem; slično je također bila naš primjer i pouka u kreposti, utvrda protiv neprijatelja i cijena vječne radosti, kojom se mi bijednici možemo spasiti, niti nam je ikoji drugi put moguć na bilo koji način. Beskrajno je pak ono što se može čitati u ovoj blagoslovljenoj knjizi, jer istinska je knjiga života i neizrecive istine Gospodin naš Isus Krist, blagoslovljeni Sin svemogućega Boga, kojemu neka je čast i slava u vijeke vjekova. Amen.

✠

4. siječnja Kalendar godine