Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak I · 4. siječnja

O bl. Rogeriju opatu Élana

DE B. ROGERIO ABBATE ELLANTII

Sadržaj (6)
  1. Predgovor autora.
  2. Kako je zapovjedio da se riba stavi u varivo samostanske zajednice.
  3. Kako je sa svojim magarcem pao u rijeku i izišao neozlijeđen.
  4. O prstenu izvađenom s prsta žene.
  5. O dolasku nadbiskupa Reimsa u Élan.
  6. Kako je u Élanu provodio strog redovnički život.

Rogerija, opata Élana u reimskoj biskupiji, navodi Hugo Ménard u popisu svetaca i blaženika cistercitskoga reda iz drevnoga misala tiskanog prije sto godina. Također cistercitski kalendar izdan u Dijonu na ovaj dan, te Krizostom Henriquez u djelu Menologium Cisterciense, koji nam je priopćio i njegov životopis koji je napisao jedan élanski redovnik. Élan (nekada Slam ili Slantium) sagrađen je 1148. godine, kako je vidljivo iz ovoga kronografskog stiha:

CLaM dat principium de Slam, sed deme bis unum.

Predgovor autora.

Najbolje je uvijek u Božjoj Crkvi bilo opisivati živote svetih muževa, da budu kao zrcalo i nekakav začin života ljudi na zemlji. Po tome naime oni na neki način žive među nama i nakon smrti, te mnoge od onih koji su živeći mrtvi potiču i pozivaju na pravi život. A budući da u ove dane, dok hladi ljubav, obiluje opačina u našim srcima, ne vidimo znamenja, nema više proroka, a zbog naših grijeha nestalo je sveca i umanjile su se istine među sinovima ljudskim, čini mi se da nije suvišno, radi raspirivanja plamena ljubavi u nama i pružanja primjera svetoga života potomcima, a ponajviše vama, redovnicima ovoga samostana, iznova dozvati u sredinu između onih koji su otkupljeni sa zemlje ljubljenoga Bogu i ljudima, čiji je spomen u blagoslovu, svetoga i časnoga našeg oca Rogerija, prvoga opata ovoga samostana, koji je uistinu, prema svjedočanstvu starih, u svoje dane ugodio Bogu i bio nađen pravedan. Zaklinjem pak one koji će ovo čitati da dadu vjeru izrečenome, a ponajviše vas, braćo, koji ste imali ovoga Božjeg sveca kod sebe, da s vjerom prinesete i pobožnost, kako biste po zagovoru njegovih zasluga mogli prispjeti k višnjim nebeskim radostima.

Kako je u svojoj pokrajini prezreo svijet, i o njegovu zavjetovanju u Loc-Dieuu, i o njegovu dolasku u Élan.

Hvalevrijedni dakle otac Rogerije, prvi opat Élana, rodom iz Engleske, vodio je anđeoski život na zemlji, koliko je to dopušteno krhkom i smrtnom čovjeku. Postavši mladić dobre naravi, kad je shvatio da je prema Ivanu: Sve što je u svijetu požuda je tijela, požuda očiju i oholost života, te da Svijet prolazi i požuda njegova, počeo je takvim spasonosnim savjetom prezirati sam svijet. Slušajući naime glas proroka koji govori: Zaboravi svoj narod i dom oca svoga, i kralj će zaželjeti ljepotu tvoju, jer on je Gospodin Bog tvoj, sa svetim je patrijarhom Abrahamom izišao iz svoje zemlje, iz svoga roda i iz doma oca svoga, te došao u zemlju koju mu je pokazao Gospodin, naime u galsku zemlju, u kojoj je, kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, taj pobožni otac poslije skupio sinove u službi Božjoj.

3 Kad je pak marljivo istraživao na kojem bi mjestu mogao svetije služiti svomu Stvoritelju, Božjom je odredbom prispio do jednoga mjesta novoga nasada cistercitskoga reda koje se zove Loc-Dieu. Ostavivši dakle dom i dobra domovine, želeći ugoditi jedino Bogu, ondje je primio odijelo svetoga života. Znakove pak njegova obraćenja i kako je u tom istom samostanu vodio evanđeoski život, smatram da nitko ne može dovoljno ispripovijedati. Jedino naime darivatelju pripada znati o primatelju kako ga je već od samoga početka njegova obraćenja Gospodin pretekao blagoslovima slatkoće, kolikom je zasjao milošću izabranja, kako ga je opojio obiljem doma svoga. Strog licem, čedan držanjem, bio je oprezan u riječima, bogobojazan u djelu, ustrajan u svetom razmatranju, pobožan u molitvi, velikodušan u vjeri, dugotrpljiv u nadi, savršen u ljubavi, radostan usred pogrda, a čedan usred počasti.

4 A kad se svidjelo onomu koji ga je odvojio od svijeta i pozvao da u njemu obilnijom milošću objavi svoju slavu, nadahnuo je srce opata Loc-Dieua da za gradnju ove kuće pošalje neke od svoje braće, nad kojima ga je, premda se veoma opirao, postavio za opata i predstojnika. Došavši pak sa svojim opatom na ovo tada pusto mjesto, ti krepostni muževi neko su vrijeme jednostavno služili Gospodinu u siromaštvu duha, u gladi i žeđi, u studeni i golotinji, u bdjenjima i u mnogim tjeskobama. Ondje je u mnogim slavnim znamenjima i čudesima, kako su mnogi iskusili, Bog proslavio svoga vjernog slugu bl. opata Rogerija, kao što je divan u svetima svojim i slavan u veličanstvu svome. Ostao je pak skroman u odjeći, kratak u snu, s crnim kruhom i malo vode; hranio se nezačinjenim i jedva posoljenim povrćem; na stol nije nipošto htio da se donosi išta osim onoga što se zajednički pripravljalo za samostansku zajednicu. A koliko je ljubio uljudnost među braćom, moći će se pokazati sljedećim primjerom.

Loc-Dieu je opatija cistercitskoga reda u biskupiji Bourges, kći opatije La Cour-Dieu, utemeljena 24. travnja 1129. godine.

Kako je zapovjedio da se riba stavi u varivo samostanske zajednice.

Dogodilo se da mu je jednoga dana, dok se vraćao iz oratorija, bila ponuđena i predana ne malena riba: promatrajući njezinu veličinu pomalo razveseljen, upitao je bi li od nje svaki pojedini brat mogao dobiti propisani dio. Kad su pak rekli: „Nikako”, reče: „Bacite je u varivo, da barem od njezina okusa nitko od naše braće ne bude prikraćen.” O muža neizreciva u svemu po pobožnosti, milosrđu i ljubavi, koji se, da ne bi ražalostio ni jednoga malenoga, nije htio ni prema pravilu nasititi ribljim mesom! Odbila je njegova duša utješiti se ovim jelom, da nijedan od braće ne bi bio isključen iz sudjelovanja u njemu.

Kako je sa svojim magarcem pao u rijeku i izišao neozlijeđen.

U neko je pak vrijeme, dok je taj isti sveti otac radi poslova svoje kuće izlazio van i jahao magarca kojega je uvijek običavao jahati te prelazio preko nekoga mosta, dogodilo se da je slabašna životinja neoprezno stala nogom na tlo te s istoga mosta pala u rijeku zajedno s jahačem. Kad ga brat laik koji ga je slijedio nije vidio jer su ga vode progutale, s teškim i silnim jecajima počeo je vikati: „Jao! Jao, oče! Što se dogodilo?” i okrenuvši se Gospodinu reče sa suzama i silnim jecajima srca: „Gospodine, Gospodine, zar ćeš pogubiti pravednika s bezbožnikom? Zar ćeš bez razloga osuditi svetoga i nevinoga? Zar će umrijeti razborit jednako kao i neuk? I zar će obojici biti jednaka sudbina?” I dok je to i slično udarajući se u prsa često ponavljao, podigavši oči na suprotnu stranu, ugledao je svoga opata kako sjedi na magarcu pokraj obale. Kad je brže-bolje i trčeći od radosti pritrčao k njemu, našao ga je tako suha i nepovrijeđena kao da riječne valove nije ni dotaknuo. Novo je uistinu i nečuveno čudo u one dane Gospodin očitovao na svomu sluzi: jer onaj koji je svojom desnicom podigao bl. Petra dok je hodao po valovima da ne potone, i njegova suapostola Pavla, koji je triput doživio brodolom, oslobodio iz dubine mora, taj je isti svojom desnicom izveo našega opata iz valova bez ikakve njegove ozljede: i koji je svojom silom u pustinji četrdeset godina čuvao odjeću sinova Izraelovih da se ne smoči od voda, taj isti je sačuvao ne samo tijelo svoga sluge nego i odjeću da se ne smoči od voda. Kad ga je naime njegov brat laik htio obrisati, nemajući druge odjeće koju bi mu mogao ponuditi, našao ga je tako suha kao da nikada nije ni pao u rijeku. A da to čudo ne bi pripovijedao dok je on živ, obvezao ga je svezom svete poslušnosti.

O prstenu izvađenom s prsta žene.

U susjedstvu je pak ovoga samostana boravila neka žena koju su roditelji još kao djevojku udali. Obdarena nekim dragocjenim prstenom, toliko ga je zavoljela da nikada nije mogla podnijeti da se ni na jedan sat skine s njezina prsta. Zbog toga se dogodilo da se, dok je prolazila godine mladosti i prst joj odebljao, taj isti zadebljani prst počeo snažno stezati u prstenu, a taj se isti prsten počeo prekrivati mesom koje je preko njega raslo. U međuvremenu žena uzdiše, plače, nariče; nema nikoga tko bi je utješio od svih njezinih dragih. Muž posvuda uokolo traži liječnike; dolaze, opipavaju, liječe i kažu da nijedan lijek ne može pomoći ruci ako se prst ne odsiječe. Budući da dakle za to nije mogla naći nikakav lijek i nije mogla primiti nikakvu ljudsku utjehu, sa silnim vapajima trči k božanskoj pomoći: traži, moli, ište jecajima i naricanjima, zaziva blagost milosrdnoga Krista: „Smiluj mi se, Gospodine, smiluj mi se.” Usred pak tih čestih uzdaha naricanja, suosjećajni joj susjedi predlože da pođe u Élan i od svetoga opata toga mjesta s pouzdanjem zatraži potporu njegovih molitava za to. „Vjerujemo”, kažu, „da ćeš po njemu kod Gospodina moći zadobiti zdravlje koje nisi stekla umijećem nijednih liječnika.” Primivši dakle takav savjet, odmah je pristupila i, legavši pred vrata samostana, ponizno moli da joj se dopusti razgovarati s opatom. Na njezinu molbu vratar je odmah ušao k njemu i ponizno mu priopćio da je na vrata došla neka žena koja s golemom željom iščekuje vidjeti ga i razgovarati s njim. Pobožni pak i milosrdni otac odmah je pristupio i, saslušavši tešku tužaljku žene, odgovorio: „Izvuci svoju ruku iz njedara i pokaži prst gdje tolika bol prevladava.” Kad je ona izvukla ruku, podigavši znak križa sveti je otac vlastitom rukom dotaknuo prsten, bez ikakve ga boli skinuo sa ženina prsta i tako je zdravu s klicanjem poslao kući.

Rogerije ga vadi znakom križa.

O dolasku nadbiskupa Reimsa u Élan.

Kad se dakle glas ovoga svetog muža zbog sve češćih čudesa širio posvuda uokolo, mnogi su se vjerno slijevali k njemu radi spasenja kako duša tako i tijela, te su odlazeći od njega odnosili željeni lijek. Zbog toga se dogodilo da je časni nadbiskup Reimsa, gospodin Henrik, rođeni brat franačkoga kralja, čuvši glas o njemu i njegovoj braći, prilično pobožno došao k njima radi pohoda. Klicajući zbog njegova dolaska, sveti otac i njegovi redovnici primili su ga s dužnom čašću te ponizno i pobožno iskazali službe poniznosti prema mogućnostima kuće. Sam se pak dobri pastir pomno divio njihovoj hrani jednako kao i odjeći, kako su tako izvrsni muževi provodili tako strog život. Kruh je naime bio ne samo od mekinja nego i toliko gorak da su jedva i siromasi udostojali se primati njegove komadiće. Pa ipak se zbog toga među njima ne razliježe mrmljanje, ni tužbalica, nego u tihu srcu dobro svjestan duh čuva strpljivost.

Stoga još više s njima suosjeća časni nadbiskup, te među ostalim smiješeći se reče opatu i braći: „Da mi se, kad ubuduće dođem k vama, ne bi iznosio ovaj proročki kruh, ustupam vam od svoga posjeda pokraj Attignyja onoliko koliko u godinu dana može uzorati pet jarmova volova: zemlja je naime dobra i običava rađati više pšenicom nego drugim žitom.” Kad su mu dakle braća sa svetim ocem zahvalila, oprostivši se od njih otišao je i poveo opata da mu dodijeli položaj zemlje. Stigavši u Attigny, zapovjedio je da se zemlje odmah podijele i uveo opata u posjed, a ondje je opat uredio i sagradio majur.

Kako je njegova knjiga pala u rijeku.

Kad je pak sveti otac jednom došao u gore spomenuti majur radi pohoda, svidjelo mu se obići granice toga mjesta. I dok je pješačeći prelazio livade majura i došao uz obalu rijeke, sjeo je kao pomalo umoran. Kad je pak ustao, došlo je vrijeme da izmoli kanonski čas, za čije je moljenje bilo potrebno da iz torbe izvuče knjigu; kad ju je izvukao, kako ju je manje oprezno držao, iznenada mu je iskliznula iz ruke i pala u rijeku koja je ondje tekla. Dok je plivala po površini i bila brzo nošena tekućim valovima sredinom rijeke, pomalo uzdahnuvši zbog gubitka knjige, pomolio se Gospodinu da mu je vrati, ako mu je po volji. Odmah je pritekao blagi Gospodin, koji uvijek gleda na molitvu poniznih i ne prezire njihove prošnje: Božjom se naime silom knjižica izvodi iz valova i po dječaku koji je pritrčao predaje u ruke Božjega čovjeka. Bez sumnje, onaj koji je proroka Jonu u moru i u utrobi kita sačuvao zdravim, taj je isti darom svoga milosrđa sačuvao knjigu našega oca da se ne ošteti od voda. Uistinu mnogo vrijedi ustrajna molitva pravednikova. U našem se naime ocu obnavljaju drevna čudesa. Po Elizejevim se molitvama željezo iz dubine voda vraća k drvu: po molitvama našega oca knjiga se iz voda izvodi neoštećena. Uistinu je slavan Bog u svetima svojim, divan u veličanstvu svome, koji je čudesima u njegove dane proslavio našega slavnog oca Rogerija.

O ribi nađenoj u izvoru, i o vodi pretvorenoj u vino, i o bolesniku ozdravljenom kojega je sam pohodio.

Otprilike u isto vrijeme bio je milosrdno pozvan da pohodi nekoga bolesnika koji je ipak bio daleko: premda je tada bio slabiji nego inače, ipak nije odbio poći zbog takva razloga, nego se žurno uputio k njemu. A dok je prolazio kroz neko pusto mjesto, mjesto strave i prostrane pustoši, već je bilo prošlo vrijeme okrepe. Kad su se pak žalili brat laik i sluga jednako te hodali žalosni, ne mogavši više strpljivo podnositi napor puta i gladi, rekoše opatu: „Dok idete pohoditi tuđe bolesnike, želite li da mi zdravi i domaći poginemo od gladi?” Sveti pak otac, ne srdit, ne uznemiren, nego suosjećajući s njihovim nevoljama, odgovori: „Uzdajte se i ne uznemirujte se, jer će nas uskoro pohoditi blagi i milosrdni Gospodin.” Jedva je bio dovršio riječi, kad gle, pogledavši s desne strane, ugledaju neveliku kuću, te ga zamole da onamo svrati dok se barem ne okrijepe kruhom i vodom. On pak, popuštajući njihovim upornim molbama, zajedno s njima pristupi toj istoj kući. Ponizno je upitao gospodara te kuće bi li se barem za novac ondje mogla dobiti ikakva okrepa. Kad je na njegov glas gospodar odgovorio da u taj čas nema ništa pripravljeno osim ječmenoga kruha i vode, sveti otac zahvalno prihvaćajući apostolsku hranu reče: „Donesite što imate u ime Gospodina našega Isusa Krista.” Trči dakle na izvor sluga samoga opata da za objed donese svježe vode: dok je uranjao vjedro u izvor, u njega uđe riba čudesne veličine; vidjevši je kako se praćaka u vjedru, brže potrči i s golemom je radošću pokaže svima koji su bili u kući. Svi se jednako dive i raduju zbog ribe, govoreći da nikada drugdje nisu vidjeli ribu u izvoru. Što više reći? Očisti se, razreže, skuha, a skuhana se podijeli svakomu pojedinom, kako je komu bilo potrebno.

11 U međuvremenu, dok se vesele i blaguju, domaćin se s uzdahom žali što nema vina. Pred opata se donosi voda, koja se na njegov blagoslov pretvara u okus čistoga vina. Piju pak svi iz nje i s velikim klicanjem kliču: „Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, koji jedini čini velika čudesa. Blagoslovljen Gospodin, koji je na blagoslov svoga sluge i radi proslavljenja svoga imena među nama danas ponovio čudo za koje se čita da ga je učinio na početku svojih slugu.” Ustavši dakle od stola, pohodio je svoga bolesnika i, pošto je ovaj po Božjoj milosti vraćen zdravlju, i sam oporavljen od svoje bolesti vratio se kući. O kako je dobar Bog Izraelov onima koji su čista srca! Tako je naime taj sveti muž svu brigu za svoje tijelo bio povjerio Bogu da se pripovijeda kako nikada nije nosio torbu natovarenu kruhovima. U svim svojim tjeskobama i potrebama uvijek je u srcu, uvijek na ustima premetao onu proročku riječ: Baci svoju brigu na Gospodina i on će te hraniti. I onu evanđeosku: Ne budite zabrinuti govoreći: što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući? Na ovo je pazio: Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ovo dodati.

12 Ne samo u hrani nego i u odjeći toliko se držao siromaštva da nikada nije mijenjao kukuljicu ni tuniku dokle god je mogla pokrivati njegovo tijelo. Ako je gdje bila rasparana ili poderana, dao bi je zakrpati od bilo koga. Jednako je tako često nosio probušene cipele sve dok slama ne bi izlazila kroz potplate. Kaže se da je nazuvke imao ili rijetko ili nikada. Ljubav ga je naime bila posvuda raspalila, a veličina ljubavi nije dopuštala osjetiti gorčinu siromaštva. Kad je pak trpio kakvu tjelesnu tegobu, govorio je onu apostolsku riječ: Tko će nas rastaviti od ljubavi Božje? Nevolja? Ili tjeskoba? Ili progonstvo? Ili glad? Ili golotinja? Ili pogibao? Ili mač? Ti i takvi lijekovi Svetoga pisma toliko su ga čuvali u svetosti da mu duh nisu potresali ni radost ni tuga, nego je usred sretnih i nesretnih okolnosti siguran ravnom stazom uvijek držao kraljevski put.

O njegovu povratku s generalnoga kapitula.

Dok se taj isti otac jednom vraćao s generalnoga kapitula sa svojim bratom laikom, jednoga su ga dana teško pogodili pljuskovi i oluje vjetrova, pa kako nije mogao u potpunosti prevaliti svoju dnevnu dionicu puta, bio je prisiljen svratiti u neki priorat crnih redovnika. Brat laik ponizno moli od priora i braće gostoprimstvo za svoga opata. Odvode ga u nekakvu kolibicu prikladniju svinjama ili psima nego opatu. Napokon se postavlja stol na koji se stavlja kruh kao od mekinja, a u vrč se ulijeva vino pomiješano s vodom. U međuvremenu se blagi otac, sav mokar, koči od studeni, postaje blijed, studen mu prodire u utrobu. Pomalo se požali poslužitelju i ponizno mu kaže da pođe i potraži drva kojima bi se mogao ogrijati. Pruža molbe, ponavlja molbe, ali uzalud. Dok je brat laik trčao po kući tražeći drva, nije se u njoj našao nitko tko bi barem na sat imao razumijevanja za uboga i siromaha, tko bi barem malo suosjećao s opatovim nevoljama. Nego su redovnici podrugljivo odgovarali bratu laiku: „U ovoj kući nema slame, nema žeravice, nema drva kojima bi se mogao ogrijati vaš opat; trebate radije potražiti drugo konačište u kojem će mu se raskošnije pripraviti vatra i ostale potrepštine.” Lišen dakle ljudske pomoći, sveti se otac, kao što je običavao, utekao Gospodinu, dozivajući u pamet muke i oskudice Gospodina našega Isusa Krista, i tako je zapalio svoje srce božanskim ognjem. Reče stoga svomu bratu: „Provedimo ovu noć bdijući, hvaleći Gospodina i dičeći se s Apostolom u gladi i žeđi, u studeni i golotinji.”

14 Probdjevši tako noć, krenuo je na put u rano jutro: i dok su išli i hodajući razgovarali o onome što im se dogodilo te noći, brat laik slučajno pogleda unatrag i ugleda kako iz te iste kuće izlaze obilni plamenovi i dižu se uvis, te začuje viku posluge koja viče: „Upomoć, pritecite, naši redovnici gore!” Tada brat laik reče opatu: „Gle, oče, jučer naši redovnici nisu imali čime da nam zapale ni malenu vatru, a sada uživaju u tolikom obilju, kako istodobno vidim i čujem da gore.” Dok je on to smiješeći se ponavljao, sveti ga je otac s tugom ukorio, tvrdeći da je teško sagriješio time što se makar malo obradovao nesreći svojih neprijatelja, te mu je za to naložio i pokoru. Oni pak u nastavku puta nisu pretrpjeli ništa slično te su se zdravi i neozlijeđeni vratili kući. Mnoga je uistinu i druga znamenja po njemu učinio Gospodin pred očima ljudi i njegovih učenika koja u ovoj knjižici nisu zabilježena: a ovo je napisano da vjerujete da je on uistinu bio Božji prijatelj i da vjerujući, po zagovoru njegovih zasluga, po Gospodinu našem Isusu Kristu imate život vječni.

A budući da je njegova duša bila mila Bogu, došlo je vrijeme da prijeđe s ovoga svijeta k Ocu, prema onome što je napisano: Odredio si mu granice koje se ne mogu prijeći. Zadržan dakle neko vrijeme u bolesti, dok se nemoć već sve više pogoršavala, osjećajući da smrt stoji pred vratima, okrijepljen spasonosnim sakramentima, sa suzama se oprostio od svoje braće i, razriješen svoje poslušnosti, u njihovim je rukama predao dušu Spasitelju Gospodinu našemu Isusu Kristu, komu je čast i slava u sve vijeke vjekova.

Kako je u Élanu provodio strog redovnički život.

Sretan je uistinu taj samostan koji je na svome početku zaslužio imati tolikoga i takvoga pastira! Tko će naime moći dostojno ispripovjediti njegove kreposti? Tko će moći istražiti njegovo mnogostruko milosrđe? Uvijek je naime bio prvi u suosjećanju i spreman priteći u pomoć, lak na opraštanje, spor na srdžbu, nikada ne pristajući osvećivati se za nanesene mu nepravde. O uistinu blaženi, tako raspoložen, tako natopljen rosom milosrđa, tako obilan utrobom pobožnosti! Tako je naime sve činio, tako je postao poput izgubljene posude da je uvijek drugima izlazio ususret i pomagao. Naposljetku je umro samome sebi kako bi svima živio i svima pomagao. Stoga je taj sveti muž, kojega je tako prožimala briga bratske ljubavi, rasuo mnogo miomirisa. Ako bi naime slučajno zatekao nekoga od svojih, koje je rodio u Evanđelju, uzdrmana kakvom snažnom kušnjom te zbog toga uznemirena, žalosna i malodušna, kako je suosjećao, kako je tugovao, kako je tješio, koliko je dokaza strpljivosti odmah pronalazio da podigne neutješnoga! Ako bi pak spoznao da je netko spreman, vedar i da dobro napreduje, klicao je od radosti, poučavao ga o onome o čemu je mogao da ustraje te ga poticao da uvijek napreduje na bolje. Svima se prilagođavao, osjećaje sviju prenosio je na sebe. Doista je blažen taj koji nikada nije uzvratio zlo za zlo ni pogrdu za pogrdu, nego je naprotiv blagoslivljao one koji su ga grdili i klevetali: i s onima koji su mrzili mir nastojao je biti miroljubiv, znajući da je dužnik i nerazumnima. A tko je od njega otišao praznih ruku? Ako je bio bogat, odnosio je savjet; ako siromašan, potporu. Uistinu neumornih ruku, jednostavna oka, grudi punih savjeta, jezika koji govori pravdu, kako je pisano: „Usta pravednikova razmišljaju o mudrosti, a jezik njegov govori pravdu.”

17 Tko je bio stroži od njega u čuvanju stege? Tko od njega revniji u kažnjavanju svoga tijela, uzdignutiji u razmatranju, uzvišeniji u raspravljanju? I premda je po sudu sviju bio mudriji od sviju, samome sebi u vlastitim očima nije se činio mudrim. Kamo sreće da mnoge, premda manje mudre, ne pogađa više ono prokletstvo: „Jao vama koji ste mudri u svojim očima i razboriti pred samima sobom.” Tko je ikada iz njegovih usta čuo glas ogovaranja, riječ lakrdijaštva, govor tašte slave ili riječ zavisti? Tko ga je ikada zatekao da sudi drugima ili da se slaže s onim koji sudi? Tko ga je mogao čuti da govori ispraznosti? Štoviše, tko se nije bojao da ga on ne čuje ako bi slučajno govorio takvo što? Bez sumnje je brižljivo čuvao svoje putove da ne sagriješi svojim jezikom, znajući da je savršen muž onaj tko u riječi ne pogriješi.

18 Nadalje, kolikoga je žara bio u djelu Božjem danju i noću sve do dana svoje smrti, nije u našoj moći izreći. Od dječačkih je godina bio postavljen u službu Božju i sve do svršetka živio je u službi onoga komu služiti znači kraljevati. Od početka pak ovoga samostana ne samo da je sa svojom braćom živio besprijekorno nego i s milošću, zbog čega mu je spomen u blagoslovu. Na njegov su naime sveti grob mnogi bolesnici s vjerom dolazili te su po zagovoru njegovih zasluga vraćeni zdravlju. Također su veoma mnogi, pritisnuti kušnjama i teškim tjeskobama, njegovim posredovanjem od Boga milosrdno oslobođeni. Tko je, lišen njegova savjeta ili pomoći, nije odmah ozdravio ako je s vjerom zazvao njegovu zaštitu? Iskusili su to mnogi, iskusit ćeš i ti, tko god da si u nevolji, malodušan ili uznemiren, ako ipak k njemu pristupiš ne kao kušač, nego s nehinjenom vjerom i zatražiš njegov zagovor pobožnim i savršenim srcem; jer onaj koji je i za svoje progonitelje molio na zemlji, nema sumnje da će za svoje prijatelje i one koji mu služe pobožno moliti Boga na nebesima.

Od ovoga našeg dragog zaštitnika, ovoga prijatelja svemogućega Boga, pobožnim molitvama izmolimo blagost, da se za nas uvijek svojim zaslugama i molitvama zauzima kod Gospodina našega Isusa Krista, kojemu je čast i slava s Ocem, u jedinstvu Duha Svetoga, po sve vijeke vjekova, amen.

✠

4. siječnja Kalendar godine