Rogerija, opata Élana u reimskoj biskupiji, navodi Hugo Ménard u popisu svetaca i blaženika cistercitskoga reda iz drevnoga misala tiskanog prije sto godina. Također cistercitski kalendar izdan u Dijonu na ovaj dan, te Krizostom Henriquez u djelu Menologium Cisterciense, koji nam je priopćio i njegov životopis koji je napisao jedan élanski redovnik. Élan (nekada Slam ili Slantium) sagrađen je 1148. godine, kako je vidljivo iz ovoga kronografskog stiha:
Rogerium Abbatem Ellantii in diæcesi Remensi, recenset Hugo Menardus in catalogo Sanctorum et Beatorum ordinis Cisterciensis ex vetusto Missali a 100 annis excuso. Kalendarium quoque Cisterciensis Divione editum, hoc die, et Chrysostomus Henriquez in Menologio Cisterciensi, qui et nobis vitam ejus a monacho Ellantino scriptam communicavit. Est Ellantium (olim Slam vel Slantium) anno MCXLVIII constructum, ut ex hoc versu Chronographico patet:
CLaM dat principium de Slam, sed deme bis unum.
CLaM dat principium de Slam, sed deme bis unum.
Predgovor autora.
Prologus auctoris.
Najbolje je uvijek u Božjoj Crkvi bilo opisivati živote svetih muževa, da budu kao zrcalo i nekakav začin života ljudi na zemlji. Po tome naime oni na neki način žive među nama i nakon smrti, te mnoge od onih koji su živeći mrtvi potiču i pozivaju na pravi život. A budući da u ove dane, dok hladi ljubav, obiluje opačina u našim srcima, ne vidimo znamenja, nema više proroka, a zbog naših grijeha nestalo je sveca i umanjile su se istine među sinovima ljudskim, čini mi se da nije suvišno, radi raspirivanja plamena ljubavi u nama i pružanja primjera svetoga života potomcima, a ponajviše vama, redovnicima ovoga samostana, iznova dozvati u sredinu između onih koji su otkupljeni sa zemlje ljubljenoga Bogu i ljudima, čiji je spomen u blagoslovu, svetoga i časnoga našeg oca Rogerija, prvoga opata ovoga samostana, koji je uistinu, prema svjedočanstvu starih, u svoje dane ugodio Bogu i bio nađen pravedan. Zaklinjem pak one koji će ovo čitati da dadu vjeru izrečenome, a ponajviše vas, braćo, koji ste imali ovoga Božjeg sveca kod sebe, da s vjerom prinesete i pobožnost, kako biste po zagovoru njegovih zasluga mogli prispjeti k višnjim nebeskim radostima.
Optimum semper fuit in Ecclesia Dei Sanctorum describere vitas virorum, ut sint in speculum et quoddam veluti condimentum vitæ hominum super terram. Per hoc enim quodammodo apud nos post mortem vivunt; multosque ex iis qui viventes mortui sunt, ad veram provocant et revocant vitam. Quia vero in diebus istis tepescente caritate superabundat iniquitas in cordibus nostris, signa non videmus, jam non est Propheta, nostrisque exigentibus culpis defecit Sanctus, et diminutæ sunt veritates a filiis hominum; ad refocillandam flammam caritatis in nobis, et ad exemplum posteris porrigendum sanctæ conversationis, maximeque vobis hujus monasterii monachis, videor mihi non supervacue ex his qui empti sunt de terra revocare ad medium dilectum Deo et hominibus, cujus memoria in benedictione est, sanctum et venerabilem Patrem nostrum Rogerium, primum hujus cœnobii Abbatem; qui vere juxta testimonium antiquorum, in diebus suis placuit Deo et inventus est justus. Obsecro autem eos qui lecturi sunt hæc, ut fidem dictis adhibeant, et vos maxime fratres, qui hunc Sanctum Dei penes vos habuistis, et cum fide devotionem adhibeatis; quatenus ejus intercedentibus meritis ad superna polorum gaudia pervenire valeatis.
Kako je u svojoj pokrajini prezreo svijet, i o njegovu zavjetovanju u Loc-Dieuu, i o njegovu dolasku u Élan.
Quomodo in sua provincia mundum contentpsit, et de professione ejus apud Locum-Regis, et de adventu ejus apud Ellantium.
Hvalevrijedni dakle otac Rogerije, prvi opat Élana, rodom iz Engleske, vodio je anđeoski život na zemlji, koliko je to dopušteno krhkom i smrtnom čovjeku. Postavši mladić dobre naravi, kad je shvatio da je prema Ivanu: Sve što je u svijetu požuda je tijela, požuda očiju i oholost života, te da Svijet prolazi i požuda njegova, počeo je takvim spasonosnim savjetom prezirati sam svijet. Slušajući naime glas proroka koji govori: Zaboravi svoj narod i dom oca svoga, i kralj će zaželjeti ljepotu tvoju, jer on je Gospodin Bog tvoj, sa svetim je patrijarhom Abrahamom izišao iz svoje zemlje, iz svoga roda i iz doma oca svoga, te došao u zemlju koju mu je pokazao Gospodin, naime u galsku zemlju, u kojoj je, kao što kvočka skuplja svoje piliće pod krila, taj pobožni otac poslije skupio sinove u službi Božjoj.
Laudabilis igitur Pater Rogerius primus Ellantii Abbas, ex Anglia progenitus, Angelicam vitam duxit in terra, in quantum homini fragili licet et mortali. Qui bonæ indolis factus adolescens, cum intelligeret quod secundum Joannem. Omne quod est in mundo, concupiscentia carnis est, concupiscentia oculorum, et superbia vitæ; et Mundus transit et concupiscentia ejus; îpsum jam mundum hujusmodi consilio salutari contemnere cæpit. Vocem enim Prophetæ dicentis attendens. Obliviscere populum tuum et domum patris tui, et concupiscet Rex decorem tuum, quoniam îpse est Dominus Deus tuus; cum sancto Patriarcha Abraham egressus est de terra sua, et de cognatione sua, et de domo patris sui, et venit in terram quam monstravit ei Dominus, terram vero Gallicanam: in qua quemadmodum gallina congregat pullos suos sub alas, sic pius ille Pater filios in Dei servitio postmodum congregavit.
3 Kad je pak marljivo istraživao na kojem bi mjestu mogao svetije služiti svomu Stvoritelju, Božjom je odredbom prispio do jednoga mjesta novoga nasada cistercitskoga reda koje se zove Loc-Dieu. Ostavivši dakle dom i dobra domovine, želeći ugoditi jedino Bogu, ondje je primio odijelo svetoga života. Znakove pak njegova obraćenja i kako je u tom istom samostanu vodio evanđeoski život, smatram da nitko ne može dovoljno ispripovijedati. Jedino naime darivatelju pripada znati o primatelju kako ga je već od samoga početka njegova obraćenja Gospodin pretekao blagoslovima slatkoće, kolikom je zasjao milošću izabranja, kako ga je opojio obiljem doma svoga. Strog licem, čedan držanjem, bio je oprezan u riječima, bogobojazan u djelu, ustrajan u svetom razmatranju, pobožan u molitvi, velikodušan u vjeri, dugotrpljiv u nadi, savršen u ljubavi, radostan usred pogrda, a čedan usred počasti.
3 Cum autem diligenter inquireret in quo loco Creatori suo sanctius famulari valeret; Dei nutu applicuit ad quemdam locum novellæ plantationis Ordinis Cisterciensis, qui dicitur Locus-Regis. Relicta igitur domo rebusque patriæ, soli Deo placere desiderans inibi sanctæ conversationis habitum suscepit. Conversionis autem suæ insignia, et quomodo vitam Evangelicam in eodem cœnobio duxerit, sufficienter posse puto neminem enarrare. Solius quippe donatoris de accipiente est nosse, quomodo ab îpso mox conversationis suæ exordio prævenerit eum Dominus in benedictionibus dulcedinis; quanta resplenduerit gratia electionis; quomodo inebriaverit eum ab ubertate domus suæ. Severus vultu, modestus habitu, circumspectus fuit in verbis, in opere timoratus, in sacramenditatione assiduus, in oratione devotus; magnanimus in fide, longanimis in spe, perfectus in caritate, jucundus inter opprobria, inter obsequia verecundus.
4 A kad se svidjelo onomu koji ga je odvojio od svijeta i pozvao da u njemu obilnijom milošću objavi svoju slavu, nadahnuo je srce opata Loc-Dieua da za gradnju ove kuće pošalje neke od svoje braće, nad kojima ga je, premda se veoma opirao, postavio za opata i predstojnika. Došavši pak sa svojim opatom na ovo tada pusto mjesto, ti krepostni muževi neko su vrijeme jednostavno služili Gospodinu u siromaštvu duha, u gladi i žeđi, u studeni i golotinji, u bdjenjima i u mnogim tjeskobama. Ondje je u mnogim slavnim znamenjima i čudesima, kako su mnogi iskusili, Bog proslavio svoga vjernog slugu bl. opata Rogerija, kao što je divan u svetima svojim i slavan u veličanstvu svome. Ostao je pak skroman u odjeći, kratak u snu, s crnim kruhom i malo vode; hranio se nezačinjenim i jedva posoljenim povrćem; na stol nije nipošto htio da se donosi išta osim onoga što se zajednički pripravljalo za samostansku zajednicu. A koliko je ljubio uljudnost među braćom, moći će se pokazati sljedećim primjerom.
4 Cum autem placuit ei, qui eum segregavit a sæculo et vocavit, ut ampliori gratia revelaret in eo gloriam suam, misit in cor Abbatis Loci-Regis, ut ad ædificandam domum istam mitteret de fratribus suis: super quibus licet multum renitentem constituit Abbatem et Præfectum. Advenientes autem ad locum istum tunc desertum cum Abbate suo viri virtutum, simpliciter aliquanto tempore Domino servierunt in paupertate spiritus, in fame et siti, in frigore et nuditate, in vigiliis, in angustiis multis. Ibi in signis et miraculis pluribus gloriosis, ut experti sunt multi, fidelem suum famulum Deus glorificavit B. Rogerium Abbatem, sicut est mirabilis in Sanctis suis, et gloriosus in majestate sua. Mansit autem habitu humilis, somno brevis, pane atro, et aqua brevi; incondito et vix salso olere vescebatur; in mensa nihil penitus volebat deferri, nisi ea quæ communiter conventui parabantur. Quantum vero comitatem inter fratres dilexerit, per exemplum subsequens poterit declarari.
Loc-Dieu je opatija cistercitskoga reda u biskupiji Bourges, kći opatije La Cour-Dieu, utemeljena 24. travnja 1129. godine.
Locus-Regis Abbatia est ordinis Cisterc. in diæcesi Bituric. filia Curiæ-Dei, fundata an. 1129, 24 April.
Kako je zapovjedio da se riba stavi u varivo samostanske zajednice.
Quomodo piscem in olus Conventus mitti jussit.
Dogodilo se da mu je jednoga dana, dok se vraćao iz oratorija, bila ponuđena i predana ne malena riba: promatrajući njezinu veličinu pomalo razveseljen, upitao je bi li od nje svaki pojedini brat mogao dobiti propisani dio. Kad su pak rekli: „Nikako”, reče: „Bacite je u varivo, da barem od njezina okusa nitko od naše braće ne bude prikraćen.” O muža neizreciva u svemu po pobožnosti, milosrđu i ljubavi, koji se, da ne bi ražalostio ni jednoga malenoga, nije htio ni prema pravilu nasititi ribljim mesom! Odbila je njegova duša utješiti se ovim jelom, da nijedan od braće ne bi bio isključen iz sudjelovanja u njemu.
Accidit ut die quadam piscis non modicus ei offerretur et præsentaretur de oratorio revertenti: qui magnitudinem ejus aliquantulum exhilaratus considerans requisivit an ex eo singuli fratres portionem possent accipere ordinatam. Cum autem dicerent: Nequaquam: Projicite inquit, in olus; ne saltem a sapore illius nostrorum aliquis fratrum efficiatur orbatus. O virum per omnia pietate, misericordia, caritate ineffabilem, qui ne pusillum aliquem contristaret, piscis carnibus etiam ordinate noluit saturari! Renuit in hoc cibo consolari anima ipsius, ne fratrum aliquis ab ejus participatione fieret alienus.
Kako je sa svojim magarcem pao u rijeku i izišao neozlijeđen.
Quomodo cum asino suo in fluvium cecidit, et illæsus evasit.
U neko je pak vrijeme, dok je taj isti sveti otac radi poslova svoje kuće izlazio van i jahao magarca kojega je uvijek običavao jahati te prelazio preko nekoga mosta, dogodilo se da je slabašna životinja neoprezno stala nogom na tlo te s istoga mosta pala u rijeku zajedno s jahačem. Kad ga brat laik koji ga je slijedio nije vidio jer su ga vode progutale, s teškim i silnim jecajima počeo je vikati: „Jao! Jao, oče! Što se dogodilo?” i okrenuvši se Gospodinu reče sa suzama i silnim jecajima srca: „Gospodine, Gospodine, zar ćeš pogubiti pravednika s bezbožnikom? Zar ćeš bez razloga osuditi svetoga i nevinoga? Zar će umrijeti razborit jednako kao i neuk? I zar će obojici biti jednaka sudbina?” I dok je to i slično udarajući se u prsa često ponavljao, podigavši oči na suprotnu stranu, ugledao je svoga opata kako sjedi na magarcu pokraj obale. Kad je brže-bolje i trčeći od radosti pritrčao k njemu, našao ga je tako suha i nepovrijeđena kao da riječne valove nije ni dotaknuo. Novo je uistinu i nečuveno čudo u one dane Gospodin očitovao na svomu sluzi: jer onaj koji je svojom desnicom podigao bl. Petra dok je hodao po valovima da ne potone, i njegova suapostola Pavla, koji je triput doživio brodolom, oslobodio iz dubine mora, taj je isti svojom desnicom izveo našega opata iz valova bez ikakve njegove ozljede: i koji je svojom silom u pustinji četrdeset godina čuvao odjeću sinova Izraelovih da se ne smoči od voda, taj isti je sačuvao ne samo tijelo svoga sluge nego i odjeću da se ne smoči od voda. Kad ga je naime njegov brat laik htio obrisati, nemajući druge odjeće koju bi mu mogao ponuditi, našao ga je tako suha kao da nikada nije ni pao u rijeku. A da to čudo ne bi pripovijedao dok je on živ, obvezao ga je svezom svete poslušnosti.
Quodam autem tempore cum idem Pater sanctus pro negotiis domus suæ foras exiret, et equitaret asinum, quem semper consueverat equitare; et per quemdam pontem transiret; factum est dum debile animal pedem incaute solo infigeret, de eodem ponte in amnem cecidit cum sessore. Cumque Conversus eum sequens, absorptum ab aquis Abbatem non videret, cum duris et immensis singultibus cœpit acclamare: Heu! Heu Pater! quid accidit? et conversus ad Dominum dixit cum lacrymis et immensis singultibus cordis: Domine, Domine, numquid perdes justum cum impio? Numquid sine causa sanctum et innocentem condemnabis? Numquid morietur prudens parieter et indoctus? Eritque utriusque æqualis conditio? Cumque hæc et hujusmodi tundendo pectus frequenter ingeminaret, ex adversa parte oculos attollens, vidit Abbatem suum sedentem super asinum juxta ripam. Quo properante velociterque currente præ gaudio, invenit eum ita siccum ac incolumem ac si fluminis undas minime tetigisset. Novum profecto et inauditum in diebus illis in famulo suo miraculum Dominus declaravit: qui enim sua dextera B. Petrum ambulantem in fluctibus ne mergeretur erexit, et coapostolum ejus Paulum tertio naufragantem de profundo pelagi liberavit; ipse etiam dextera sua Abbatem nostrum de undis sine ulla sui læsione reduxit: et qui sua virtute, in deserto quadraginta annis filiorum Israel vestimenta, ne ab aquis madefierent, custodivit; idem ipse non solum servi sui corpus, sed etiam vestimenta ne ab aquis madefierent custodivit. Cum enim suus eum Conversus vellet detergere, non habens alia vestimenta, quæ sibi posset offerre, ita siccum reperit ac si in amnem numquam cecidisset. Quod miraculum ne eo vivente referret, eum per obedientiæ sanctæ vinculum alligavit.
O prstenu izvađenom s prsta žene.
De annulo a digito mulieris ejecto.
U susjedstvu je pak ovoga samostana boravila neka žena koju su roditelji još kao djevojku udali. Obdarena nekim dragocjenim prstenom, toliko ga je zavoljela da nikada nije mogla podnijeti da se ni na jedan sat skine s njezina prsta. Zbog toga se dogodilo da se, dok je prolazila godine mladosti i prst joj odebljao, taj isti zadebljani prst počeo snažno stezati u prstenu, a taj se isti prsten počeo prekrivati mesom koje je preko njega raslo. U međuvremenu žena uzdiše, plače, nariče; nema nikoga tko bi je utješio od svih njezinih dragih. Muž posvuda uokolo traži liječnike; dolaze, opipavaju, liječe i kažu da nijedan lijek ne može pomoći ruci ako se prst ne odsiječe. Budući da dakle za to nije mogla naći nikakav lijek i nije mogla primiti nikakvu ljudsku utjehu, sa silnim vapajima trči k božanskoj pomoći: traži, moli, ište jecajima i naricanjima, zaziva blagost milosrdnoga Krista: „Smiluj mi se, Gospodine, smiluj mi se.” Usred pak tih čestih uzdaha naricanja, suosjećajni joj susjedi predlože da pođe u Élan i od svetoga opata toga mjesta s pouzdanjem zatraži potporu njegovih molitava za to. „Vjerujemo”, kažu, „da ćeš po njemu kod Gospodina moći zadobiti zdravlje koje nisi stekla umijećem nijednih liječnika.” Primivši dakle takav savjet, odmah je pristupila i, legavši pred vrata samostana, ponizno moli da joj se dopusti razgovarati s opatom. Na njezinu molbu vratar je odmah ušao k njemu i ponizno mu priopćio da je na vrata došla neka žena koja s golemom željom iščekuje vidjeti ga i razgovarati s njim. Pobožni pak i milosrdni otac odmah je pristupio i, saslušavši tešku tužaljku žene, odgovorio: „Izvuci svoju ruku iz njedara i pokaži prst gdje tolika bol prevladava.” Kad je ona izvukla ruku, podigavši znak križa sveti je otac vlastitom rukom dotaknuo prsten, bez ikakve ga boli skinuo sa ženina prsta i tako je zdravu s klicanjem poslao kući.
In confinio autem hujus cœnobii manebat quædam mulier, quæ a parentibus suis juvencula fuerat maritata. Hæc vero quodam annulo pretioso dotata in tantum eum dilexit, quod numquam potuit sustinere, ut vel ad horam a digito suo amoveretur. Unde factum est, ut dum ipsa juventutis annos decurrerat, et incrassaretur digitus, idem impinguatus arctari cœpit graviter in annulo, ac idem annulus carnibus supercrescentibus operiri. Interea mulieris suspirat, plorat, lamentatur; non est qui consoletur eam ex omnibus caris ejus. A marito circumcirca medici requiruntur; veniunt, tangunt, medicantur, dicunt nullam manui prævalere medicinam, nisi digitus abscindatur. Cum igitur supra hoc nullum remedium invenire valeret, nullumque recipere posset solamen humanum, cum clamoribus immensis currit ad divinum adjutorium: quærit, rogat, petit singultibus et lamentationibus, Christi benignitatem provocat miserantis: Miserere mei Domine, miserere mei. Inter ipsa autem lamentationis crebra suspiria, sibi a vicinis condolentibus suggeritur, ut eat apud Ellantium, et ab Abbate sancto loci illius, orationum suarum suffragia super hoc confidenter exposcat. Credimus, aiunt, quod per ipsum apud Dominum poteris obtinere salutem, quam nullorum medicorum arte acquisivisti. Consilio igitur tali recepto, accessit instanter et præ foribus monasterii accubans, suppliciter rogat, quatenus ei liceat colloqui cum Abbate. Ad cujus petitionem portarius mox ingressus ad eumdem, ei humiliter intimavit ad portam advenisse quamdam mulierem, quæ cum ingenti desiderio ejus aspectum et colloquium expectabat. Pater autem plus et misericors accessit continuo, et audita gravi querimonia mulieris, respondit: Extrahe manum tuam de sinu tuo, et demonstra digitum, ubi tantus dolor invalescit. Illa igitur manum detrahente, signo crucis elevato Pater sanctus manu propria annulum tetigit, et de digito mulieris sine ullo dolore extraxit, sique sanam ad propria cum exultatione remisit.
Rogerije ga vadi znakom križa.
A Rogerio, signo Crucis extrahitur.
O dolasku nadbiskupa Reimsa u Élan.
De adventu Archiepiscopi Remensis apud Ellantium.
Kad se dakle glas ovoga svetog muža zbog sve češćih čudesa širio posvuda uokolo, mnogi su se vjerno slijevali k njemu radi spasenja kako duša tako i tijela, te su odlazeći od njega odnosili željeni lijek. Zbog toga se dogodilo da je časni nadbiskup Reimsa, gospodin Henrik, rođeni brat franačkoga kralja, čuvši glas o njemu i njegovoj braći, prilično pobožno došao k njima radi pohoda. Klicajući zbog njegova dolaska, sveti otac i njegovi redovnici primili su ga s dužnom čašću te ponizno i pobožno iskazali službe poniznosti prema mogućnostima kuće. Sam se pak dobri pastir pomno divio njihovoj hrani jednako kao i odjeći, kako su tako izvrsni muževi provodili tako strog život. Kruh je naime bio ne samo od mekinja nego i toliko gorak da su jedva i siromasi udostojali se primati njegove komadiće. Pa ipak se zbog toga među njima ne razliježe mrmljanje, ni tužbalica, nego u tihu srcu dobro svjestan duh čuva strpljivost.
Cum igitur hujus viri sancti fama miraculis crebrescentibus diffunderetur circumcirca, multi pro salute tam animarum quam corporum ad eum fideliter confluebant, et remeantes ab eo reportabant antidotum exoptatum. Unde factum est, ut Reverendus Archiepiscopus Remensis, Dominus Henricus Francorum Regis frater germanus, audita fama ejus et fratrum suorum, ad eos visitandi gratia satis devotus accessit. In cujus adventu Pater sanctus ejusque religiosi exultantes, eum cum honore debito susceperunt, et humilitatis officia secundum possibilitatem domus exhibuerunt humiliter et devote. Ipse autem bonus Pastor diligenter victum eorum pariter et vestitum mirabatur, quomodo tam præclari viri vitam tam asperam degissent. Panis enim non solum furfureus, sed et adeo erat amarus, ut vix inde pauperes fragmenta recipere dignarentur. Propterea tamen inter eos Non murmur resonat, non querimonia; Sed corde tacito mens bene conscia Conservat patientiam.
Stoga još više s njima suosjeća časni nadbiskup, te među ostalim smiješeći se reče opatu i braći: „Da mi se, kad ubuduće dođem k vama, ne bi iznosio ovaj proročki kruh, ustupam vam od svoga posjeda pokraj Attignyja onoliko koliko u godinu dana može uzorati pet jarmova volova: zemlja je naime dobra i običava rađati više pšenicom nego drugim žitom.” Kad su mu dakle braća sa svetim ocem zahvalila, oprostivši se od njih otišao je i poveo opata da mu dodijeli položaj zemlje. Stigavši u Attigny, zapovjedio je da se zemlje odmah podijele i uveo opata u posjed, a ondje je opat uredio i sagradio majur.
Unde magis eis compatitur venerabilis Archiepiscopus; ac inter cetera dixit Abbati et fratribus subridendo: Ne cum advenero ad vos de cetero mihi panis iste Propheticus apponatur, concedo vobis ex territorio meo juxta Attigniacum, quantum per annum arare poterunt quinque juga boum: tellus enim bona est, et magis frumentum quam bladum aliud ferre consuevit. Fratribus igitur cum sancto Patre gratias referentibus, eis valedicens recessit, et Abbatem ad distribuendum ei terræ situm deduxit. Advenientes autem ad Attigniacum terras illico partiri præcepit, et Abbatem in possessionem misit, ibique Abbas grangiam instruxit et ædificavit.
Kako je njegova knjiga pala u rijeku.
Quomodo liber ejus in fluvium cecidit.
Kad je pak sveti otac jednom došao u gore spomenuti majur radi pohoda, svidjelo mu se obići granice toga mjesta. I dok je pješačeći prelazio livade majura i došao uz obalu rijeke, sjeo je kao pomalo umoran. Kad je pak ustao, došlo je vrijeme da izmoli kanonski čas, za čije je moljenje bilo potrebno da iz torbe izvuče knjigu; kad ju je izvukao, kako ju je manje oprezno držao, iznenada mu je iskliznula iz ruke i pala u rijeku koja je ondje tekla. Dok je plivala po površini i bila brzo nošena tekućim valovima sredinom rijeke, pomalo uzdahnuvši zbog gubitka knjige, pomolio se Gospodinu da mu je vrati, ako mu je po volji. Odmah je pritekao blagi Gospodin, koji uvijek gleda na molitvu poniznih i ne prezire njihove prošnje: Božjom se naime silom knjižica izvodi iz valova i po dječaku koji je pritrčao predaje u ruke Božjega čovjeka. Bez sumnje, onaj koji je proroka Jonu u moru i u utrobi kita sačuvao zdravim, taj je isti darom svoga milosrđa sačuvao knjigu našega oca da se ne ošteti od voda. Uistinu mnogo vrijedi ustrajna molitva pravednikova. U našem se naime ocu obnavljaju drevna čudesa. Po Elizejevim se molitvama željezo iz dubine voda vraća k drvu: po molitvama našega oca knjiga se iz voda izvodi neoštećena. Uistinu je slavan Bog u svetima svojim, divan u veličanstvu svome, koji je čudesima u njegove dane proslavio našega slavnog oca Rogerija.
Cum autem ad grangiam supradictam Pater sanctus aliquando visitandi causa accederet, loci illius placuit circuire fines. Cumque pedes eundo prata grangiæ transiret, et veniret secus ripam fluminis, tamquam aliquantulum fessus resedit. Resurgente autem eo, tempus fuit ut horam canonicam persolveret, ad quam dicendam necessarium fuit ut librum de sacculo detraheret; quo extracto, cum minus caute ipsum teneret, subito ex ejus manu est elapsus, atque in amnem ruit inibi decurrentem. Cum enim supernaret et undis, fluentibus per medium flumen velociter traheretur, aliquantulum ingemiscens super amissione libri, oravit Dominum ut sibi redderet, si placeret. Illico adfuit plus Dominus, qui semper respicit in orationem humilium, et non spernit preces eorum: per Dei enim virtutem libellus ex undis educitur, et per præcurrentem puerum in viri Dei manibus præsentatur. Nimirum qui Prophetam Jonam in mari, et in ventre ceti sanum servavit, ipse quoque dono suæ misericordiæ librum Patris nostri ne contaminaretur ab aquis custodivit. Revera multum valet deprecatio justi assidua. In Patre namque nostro antiqua renovantur miracula. Precibus Elisæi ferrum de aquarum profundo revertitur ad lignum: precibus Patris nostri liber ex aquis educitur sanus. Vere gloriosus Deus in Sanctis suis, mirabilis in majestate sua, qui miraculis gloriosum Patrem nostrum Rogerium in diebus suis glorificavit.
O ribi nađenoj u izvoru, i o vodi pretvorenoj u vino, i o bolesniku ozdravljenom kojega je sam pohodio.
De pisce invento in fonte, et de aqua in vinum mutata, et de infirmo sanato, quem ipse visitavit.
Otprilike u isto vrijeme bio je milosrdno pozvan da pohodi nekoga bolesnika koji je ipak bio daleko: premda je tada bio slabiji nego inače, ipak nije odbio poći zbog takva razloga, nego se žurno uputio k njemu. A dok je prolazio kroz neko pusto mjesto, mjesto strave i prostrane pustoši, već je bilo prošlo vrijeme okrepe. Kad su se pak žalili brat laik i sluga jednako te hodali žalosni, ne mogavši više strpljivo podnositi napor puta i gladi, rekoše opatu: „Dok idete pohoditi tuđe bolesnike, želite li da mi zdravi i domaći poginemo od gladi?” Sveti pak otac, ne srdit, ne uznemiren, nego suosjećajući s njihovim nevoljama, odgovori: „Uzdajte se i ne uznemirujte se, jer će nas uskoro pohoditi blagi i milosrdni Gospodin.” Jedva je bio dovršio riječi, kad gle, pogledavši s desne strane, ugledaju neveliku kuću, te ga zamole da onamo svrati dok se barem ne okrijepe kruhom i vodom. On pak, popuštajući njihovim upornim molbama, zajedno s njima pristupi toj istoj kući. Ponizno je upitao gospodara te kuće bi li se barem za novac ondje mogla dobiti ikakva okrepa. Kad je na njegov glas gospodar odgovorio da u taj čas nema ništa pripravljeno osim ječmenoga kruha i vode, sveti otac zahvalno prihvaćajući apostolsku hranu reče: „Donesite što imate u ime Gospodina našega Isusa Krista.” Trči dakle na izvor sluga samoga opata da za objed donese svježe vode: dok je uranjao vjedro u izvor, u njega uđe riba čudesne veličine; vidjevši je kako se praćaka u vjedru, brže potrči i s golemom je radošću pokaže svima koji su bili u kući. Svi se jednako dive i raduju zbog ribe, govoreći da nikada drugdje nisu vidjeli ribu u izvoru. Što više reći? Očisti se, razreže, skuha, a skuhana se podijeli svakomu pojedinom, kako je komu bilo potrebno.
Per idem fere tempus ad visitandum infirmum, longe tamen positum, est misericorditer citatus: qui licet solito tunc debilior esset, proficisci tamen ob istiusmodi causam non repudiavit, sed festinanter ad eum perrexit. Cum autem pertransiret per quemdam locum desertum, locum horroris et vastæ solitudinis, hora transierat jam reflectionis. Cum vero conquereretur Conversus pariter et servus, et ambularent tristes, laborem itineris et famis patienter amplius non ferentes, dicunt Abbati: Dum pergitis ad visitandos infirmos alienos, vos sanos et domesticos fame perire vultis? Pater autem sanctus non iratus, non turbatus, sed compassus eorum angustiis respondit: Confidite, et nolite turbari, quoniam cito visitabit nos pius et misericors Dominus. Vix autem verba compleverat, cum ecce respicientes a lateredextro, vident domum non magnam, ibique eum declinare precantur, donec saltem pane reficiantur et aqua. Ipse vero importunis eorum precibus acquiescens, cum ipsis pariter ad eamdem domum accessit. Requisivit autem humiliter a magistro domus illius, si vel pecunia mediante essetubi reflectionem qualemcumque percipere valerent. Ad cujus vocem cum responderet magister, nihil esse paratum ad horam, nisi panem hordeaceum et aquam; Pater sanctus cibum Apostolicum gratanter acceptans: Afferte, inquit, quæ habetis in nomine Domini nostri Jesu Christi. Currit igitur ad fontem famulus ipsius Abbatis, ut ad prandium aquam recentem deportet: eo autem in fontem si tulam immergente, in eam intrat piscis miræ magnitudinis, qui cum videret eum in situla palpitantem, citius cucurrit, et omnibus qui in domo erant cum ingenti gaudio demonstravit. Mirari pariter et gaudere singuli super pisce, dicentes numquam vidisse se piscem alias in fonte. Quid plura? exenteratur, scinditur, coquitur, coctus dividitur singulis, pro ut cuique opus erat.
11 U međuvremenu, dok se vesele i blaguju, domaćin se s uzdahom žali što nema vina. Pred opata se donosi voda, koja se na njegov blagoslov pretvara u okus čistoga vina. Piju pak svi iz nje i s velikim klicanjem kliču: „Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, koji jedini čini velika čudesa. Blagoslovljen Gospodin, koji je na blagoslov svoga sluge i radi proslavljenja svoga imena među nama danas ponovio čudo za koje se čita da ga je učinio na početku svojih slugu.” Ustavši dakle od stola, pohodio je svoga bolesnika i, pošto je ovaj po Božjoj milosti vraćen zdravlju, i sam oporavljen od svoje bolesti vratio se kući. O kako je dobar Bog Izraelov onima koji su čista srca! Tako je naime taj sveti muž svu brigu za svoje tijelo bio povjerio Bogu da se pripovijeda kako nikada nije nosio torbu natovarenu kruhovima. U svim svojim tjeskobama i potrebama uvijek je u srcu, uvijek na ustima premetao onu proročku riječ: Baci svoju brigu na Gospodina i on će te hraniti. I onu evanđeosku: Ne budite zabrinuti govoreći: što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući? Na ovo je pazio: Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ovo dodati.
11 Interea dum exultant et epulantur, hospes cum gemitu conqueritur quia vinum non habet. Ante Abbatem defertur aqua, quæ ad benedictionem ejus vini meri convertitur in saporem. Bibunt autem ex eo omnes, et cum magna exultatione acclamant: Benedictus Dominus Deus Israel, qui facit mirabilia magna solus. Benedictus Dominus, qui ad benedictionem servi sui, et glorificandum nomen suum inter nos hodie miraculum iteravit, quod fecisse legitur in initio servorum suorum. Surgens igitur a mensa infirmum suum visitavit, et eo per Dei gratiam sanitati restituto, ipse quoque ab ægritudine sua melioratus, ad propria remeavit. O quam bonus Israel Deus his qui recto sunt corde! ita enim vir iste sanctus curam corporis sui totam commiserat Deo, quod numquam manticam panibus onustam bajulasse fertur. In omnibus angustiis et necessitatibus suis illud Propheticum semper in corde, semper in ore versabat: Jacta cogitatum tuum in Domino, et ipse te enutriet. Et illud Evangelii: Nolite solliciti esse dicentes, quid manducabimus, aut quid bibemus, aut quo operiemur? Hoc attendebat: Primum quærite regnum Dei, et justitiam ejus, et hæc omnia adjicientur vobis.
12 Ne samo u hrani nego i u odjeći toliko se držao siromaštva da nikada nije mijenjao kukuljicu ni tuniku dokle god je mogla pokrivati njegovo tijelo. Ako je gdje bila rasparana ili poderana, dao bi je zakrpati od bilo koga. Jednako je tako često nosio probušene cipele sve dok slama ne bi izlazila kroz potplate. Kaže se da je nazuvke imao ili rijetko ili nikada. Ljubav ga je naime bila posvuda raspalila, a veličina ljubavi nije dopuštala osjetiti gorčinu siromaštva. Kad je pak trpio kakvu tjelesnu tegobu, govorio je onu apostolsku riječ: Tko će nas rastaviti od ljubavi Božje? Nevolja? Ili tjeskoba? Ili progonstvo? Ili glad? Ili golotinja? Ili pogibao? Ili mač? Ti i takvi lijekovi Svetoga pisma toliko su ga čuvali u svetosti da mu duh nisu potresali ni radost ni tuga, nego je usred sretnih i nesretnih okolnosti siguran ravnom stazom uvijek držao kraljevski put.
12 Nec solum in victu, sed etiam in vestitu, adeo paupertatem tenuit, ut cucullam aut tunicam numquam mutaverit, quam diu potuit corpus ejus operire. Si in aliquo dissecta vel disrupta fuit, eam a quolibet faciebat resarciri. Sotulares nihilominus tamdiu frequenter portabat foratos, donec stramen per soleas exiret. Pedales autraro aut numquam dicitur habuisse. Caritas enim illum accenderat usquequaque: nec paupertatis amaritudinem sustinere permittebat amoris magnitudo. Cum autem qualibet corporis molestia laborabat, dicebat illud Apostoli: Quis nos separabit a charitate Dei? tribulatio? an angustia? an persecutio? an fames? an nuditas? an periculum? an gladius? Hæc et hujusmodi sanctarum scripturarum medicamina, ita eum in sanctitate servabant; ut mentem nec gaudio nec mærore concuteret: sed inter prospera et adversa securus recto tramite viam semper regiam tenebat.
O njegovu povratku s generalnoga kapitula.
De reditu ipsius a Capitulo generali.
Dok se taj isti otac jednom vraćao s generalnoga kapitula sa svojim bratom laikom, jednoga su ga dana teško pogodili pljuskovi i oluje vjetrova, pa kako nije mogao u potpunosti prevaliti svoju dnevnu dionicu puta, bio je prisiljen svratiti u neki priorat crnih redovnika. Brat laik ponizno moli od priora i braće gostoprimstvo za svoga opata. Odvode ga u nekakvu kolibicu prikladniju svinjama ili psima nego opatu. Napokon se postavlja stol na koji se stavlja kruh kao od mekinja, a u vrč se ulijeva vino pomiješano s vodom. U međuvremenu se blagi otac, sav mokar, koči od studeni, postaje blijed, studen mu prodire u utrobu. Pomalo se požali poslužitelju i ponizno mu kaže da pođe i potraži drva kojima bi se mogao ogrijati. Pruža molbe, ponavlja molbe, ali uzalud. Dok je brat laik trčao po kući tražeći drva, nije se u njoj našao nitko tko bi barem na sat imao razumijevanja za uboga i siromaha, tko bi barem malo suosjećao s opatovim nevoljama. Nego su redovnici podrugljivo odgovarali bratu laiku: „U ovoj kući nema slame, nema žeravice, nema drva kojima bi se mogao ogrijati vaš opat; trebate radije potražiti drugo konačište u kojem će mu se raskošnije pripraviti vatra i ostale potrepštine.” Lišen dakle ljudske pomoći, sveti se otac, kao što je običavao, utekao Gospodinu, dozivajući u pamet muke i oskudice Gospodina našega Isusa Krista, i tako je zapalio svoje srce božanskim ognjem. Reče stoga svomu bratu: „Provedimo ovu noć bdijući, hvaleći Gospodina i dičeći se s Apostolom u gladi i žeđi, u studeni i golotinji.”
Epdem autem Patre aliquando remeante a Capitulo generali cum Converso suo, imbribus et ventorum procellis una die graviter est afflictus, qui cum diætam suam non posset ad plenum implere, in quodam Prioratu nigrorum monachorum coactus declinavit. Petit Conversus pro Abbate suo a Priore et Fratribus suppliciter hospitium. Ducitur in quoddam tuguriolum magis idoneum porcis vel canibus, quam Abbati. Mensa tandem erigitur, in qua panis quasi furfureus superimponitur, in cratere vinum infunditur mixtum aqua. Madidus interea Pater almus, frigore rigescit, pallidus efficitur, frigus in viscera transit. Conqueritur modicum ministro, et suppliciter dicit ei quod eat, et quærat ligna, quibus calefieri possit. Preces porrigit, preces ingeminat; sed in vanum. Converso autem discurrente per domum propter ligna, non est inventus in ea qui vel ad horam super egenum egenum et pauperem intelligeret, qui super angustias Abbati ad modicum condoleret. Sed ironice respondebant monachi Converso: Non est in hac domo stipula: non sunt prunæ, non sunt ligna, unde calefieri valeat vester Abbas; aliud potius hospitium requirere debetis, in quo sibi ignis et cetera necessaria lautius parentur. Humano ergo destitutus auxilio Pater sanctus, ad Dominum, ut solitus erat, recurrit; Domini nostri Jesu Christi pœnas et penurias revocans: sique cor suum igne divino succendit. Dixit itaque fratri suo: Noctem istam ducamus pervigilem; Dominum collaudantes, in fame et siti, in frigore et nuditate, cum Apostolo gloriantes.
14 Probdjevši tako noć, krenuo je na put u rano jutro: i dok su išli i hodajući razgovarali o onome što im se dogodilo te noći, brat laik slučajno pogleda unatrag i ugleda kako iz te iste kuće izlaze obilni plamenovi i dižu se uvis, te začuje viku posluge koja viče: „Upomoć, pritecite, naši redovnici gore!” Tada brat laik reče opatu: „Gle, oče, jučer naši redovnici nisu imali čime da nam zapale ni malenu vatru, a sada uživaju u tolikom obilju, kako istodobno vidim i čujem da gore.” Dok je on to smiješeći se ponavljao, sveti ga je otac s tugom ukorio, tvrdeći da je teško sagriješio time što se makar malo obradovao nesreći svojih neprijatelja, te mu je za to naložio i pokoru. Oni pak u nastavku puta nisu pretrpjeli ništa slično te su se zdravi i neozlijeđeni vratili kući. Mnoga je uistinu i druga znamenja po njemu učinio Gospodin pred očima ljudi i njegovih učenika koja u ovoj knjižici nisu zabilježena: a ovo je napisano da vjerujete da je on uistinu bio Božji prijatelj i da vjerujući, po zagovoru njegovih zasluga, po Gospodinu našem Isusu Kristu imate život vječni.
14 Nocte igitur sic transacta iter arripuit summo mane: cumque pergerent, et incedentes sermocinarentur super his quæ sibi acciderant illa nocte, Conversus casu respiciens vidit ex eadem domoflammas egredi copiosas et ferri in sublime, auditque tumultum familiæ proclamantis: Subvenite, succurrite, nostri monachi ardent. Tunc Conversus ad Abbatem: Eia Pater, inquit, heri nostri monachi non habebant unde vel modicum ignem nobis accenderent; modo tanta abundantia perfruuntur, sicut video simul et audio quod ardent. Talia eo ingeminante subridendo, Pater sanctus eum increpavit cum mœrore, affirmans eum graviter deliquisse in hoc quod de calamitate inimicorum suorum aliquantulum exultasset: inde et pœnitehtiam ei superinjunxit. Qui de cetero in via nihil simile patientes, sani et incolumes ad propria sunt reversi. Multa quidem et alia signa per eum fecit Dominus in conspectu hominum et discipulorum suorum, quæ in prasenti opusculo non sunt annotata: hæc autem scripta sunt ut credatis quia ipse fuit vere amicus Dei; et ut credentes, ejus intercedentibus meritis, per Dominum nostrum Jesum Christum, vitam possideatis æternam.
A budući da je njegova duša bila mila Bogu, došlo je vrijeme da prijeđe s ovoga svijeta k Ocu, prema onome što je napisano: Odredio si mu granice koje se ne mogu prijeći. Zadržan dakle neko vrijeme u bolesti, dok se nemoć već sve više pogoršavala, osjećajući da smrt stoji pred vratima, okrijepljen spasonosnim sakramentima, sa suzama se oprostio od svoje braće i, razriješen svoje poslušnosti, u njihovim je rukama predao dušu Spasitelju Gospodinu našemu Isusu Kristu, komu je čast i slava u sve vijeke vjekova.
Quia vero placita erat Deo anima illius, tempus advenit ut transiret de hoc mundo ad Patrem, secundum quod scriptum est: Constituisti terminos ejus, qui præteriri non poterunt. Aliquantulum igitur in infirmitate detentus, jam jamque languore ingravescente, mortem præ foribus sentiens imminere, Sacramentis salutaribus constipatus, suis fratribus cum lacrymis valedixit, et a sua obedientia absolutus, inter manus eorum animam reddidit Salvatori Domino nostro Jesu Christo; cui est honor et gloria per omnia sæcula sæculorum.
Kako je u Élanu provodio strog redovnički život.
Quomodo apud Ellantium vitam duxit disciplinatam.
Sretan je uistinu taj samostan koji je na svome početku zaslužio imati tolikoga i takvoga pastira! Tko će naime moći dostojno ispripovjediti njegove kreposti? Tko će moći istražiti njegovo mnogostruko milosrđe? Uvijek je naime bio prvi u suosjećanju i spreman priteći u pomoć, lak na opraštanje, spor na srdžbu, nikada ne pristajući osvećivati se za nanesene mu nepravde. O uistinu blaženi, tako raspoložen, tako natopljen rosom milosrđa, tako obilan utrobom pobožnosti! Tako je naime sve činio, tako je postao poput izgubljene posude da je uvijek drugima izlazio ususret i pomagao. Naposljetku je umro samome sebi kako bi svima živio i svima pomagao. Stoga je taj sveti muž, kojega je tako prožimala briga bratske ljubavi, rasuo mnogo miomirisa. Ako bi naime slučajno zatekao nekoga od svojih, koje je rodio u Evanđelju, uzdrmana kakvom snažnom kušnjom te zbog toga uznemirena, žalosna i malodušna, kako je suosjećao, kako je tugovao, kako je tješio, koliko je dokaza strpljivosti odmah pronalazio da podigne neutješnoga! Ako bi pak spoznao da je netko spreman, vedar i da dobro napreduje, klicao je od radosti, poučavao ga o onome o čemu je mogao da ustraje te ga poticao da uvijek napreduje na bolje. Svima se prilagođavao, osjećaje sviju prenosio je na sebe. Doista je blažen taj koji nikada nije uzvratio zlo za zlo ni pogrdu za pogrdu, nego je naprotiv blagoslivljao one koji su ga grdili i klevetali: i s onima koji su mrzili mir nastojao je biti miroljubiv, znajući da je dužnik i nerazumnima. A tko je od njega otišao praznih ruku? Ako je bio bogat, odnosio je savjet; ako siromašan, potporu. Uistinu neumornih ruku, jednostavna oka, grudi punih savjeta, jezika koji govori pravdu, kako je pisano: „Usta pravednikova razmišljaju o mudrosti, a jezik njegov govori pravdu.”
Elix revera cœnobium istud, quod tantum ac talem pastorem in suo principio meruit possidere! Quis enim virtutes ejus digne poterit enarrare? Quis misericordiam ejus multimodam poterit indagare? Semper enim primus fuit ad compatiendum, et promptus ad subveniendum, ad ignoscendum facilis, ad irascendum difficilis, de illatis sibi injuriis ulcisci numquam acquiescens. O vere beatus, sic affectus, sic imbutus rore misericordiæ, sic affluens visceribus pietatis! Sic enim omnia faciebat, sic factus est tamquam vas perditum, ut ceteris semper occurrerit et succurrerit. Mortuus denique erat sibi, ut omnibus viveret, omnibus subveniret. Multam proinde aggrantiam sparserat vir ille sanctus, quem sic affecerat sollicitudo fraternæ caritatis. Si enim forte aliquem ex suis, quos genuerat in Evangelio, deprehendisset forti aliqua tentatione concussum, et inde turbatum, tristem, pusillanimemque factum, quomodo condolebat, quomodo plangebat, quomodo consolabatur, quot argumenta patientiæ mox reperiebat, ut erigeret desolatum! Si autem promptum, alacrem, bene proficientem cognosceret, exultabat, instruebat de quibus poterat ut perseveraret, et ut in melius semper proficeret hortabatur. Omnibus se conformabat, omnium in se transferebat affectum. Beatus siquidem iste, qui numquam reddidit malum pro malo, vel maledictum pro maledicto, sed e contrario convitiantes et detrahentes benedicebat: cum his etiam qui oderunt pacem, pacificus esse studuit, sciens se esse etiam insipientibus debitorem. Quis autem vacua ab eo manu recessit? Si dives, consilium; si pauper, subsidium ab eo reportabat. Equidem indefessa manus, oculus simplex, pectus consilii, lingua loquens judicium, sicut scriptum est: Os justi meditabitur sapientiam, et lingua ejus loquetur judicium.
17 Tko je bio stroži od njega u čuvanju stege? Tko od njega revniji u kažnjavanju svoga tijela, uzdignutiji u razmatranju, uzvišeniji u raspravljanju? I premda je po sudu sviju bio mudriji od sviju, samome sebi u vlastitim očima nije se činio mudrim. Kamo sreće da mnoge, premda manje mudre, ne pogađa više ono prokletstvo: „Jao vama koji ste mudri u svojim očima i razboriti pred samima sobom.” Tko je ikada iz njegovih usta čuo glas ogovaranja, riječ lakrdijaštva, govor tašte slave ili riječ zavisti? Tko ga je ikada zatekao da sudi drugima ili da se slaže s onim koji sudi? Tko ga je mogao čuti da govori ispraznosti? Štoviše, tko se nije bojao da ga on ne čuje ako bi slučajno govorio takvo što? Bez sumnje je brižljivo čuvao svoje putove da ne sagriješi svojim jezikom, znajući da je savršen muž onaj tko u riječi ne pogriješi.
17 Quis illo rigidior in custodia disciplinæ? Quis illo in castigando corpus suum districtior? in contemplando suspensior? in differendo sublimior? Cumque omnium judicio omnibus esset sapientior, sibi tamen in oculis suis non sapiens videbatur. Utinam multos, etsi minus sapientes, non plus tangeret illa maledictio: Væ, qui sapientes estis in oculis vestris, et coram vobismetipsis prudentes. Quis unquam ex ejus ore sonum detractionis, verbum scurrilitatis, sermonem gloriæ, verbum invidiæ audivit? Quis vel alios judicantem, vel judicanti consentientem aliquando deprehendit? Quis eum loquentem inania audire potuit? Imo quis non ab eo vel si talia forte loqueretur timuit audiri? Nimirum custodiebat sollicite vias suas ut non delinqueret in lingua sua, sciens quod qui in verbo non offendit, hic perfectus est vir.
18 Nadalje, kolikoga je žara bio u djelu Božjem danju i noću sve do dana svoje smrti, nije u našoj moći izreći. Od dječačkih je godina bio postavljen u službu Božju i sve do svršetka živio je u službi onoga komu služiti znači kraljevati. Od početka pak ovoga samostana ne samo da je sa svojom braćom živio besprijekorno nego i s milošću, zbog čega mu je spomen u blagoslovu. Na njegov su naime sveti grob mnogi bolesnici s vjerom dolazili te su po zagovoru njegovih zasluga vraćeni zdravlju. Također su veoma mnogi, pritisnuti kušnjama i teškim tjeskobama, njegovim posredovanjem od Boga milosrdno oslobođeni. Tko je, lišen njegova savjeta ili pomoći, nije odmah ozdravio ako je s vjerom zazvao njegovu zaštitu? Iskusili su to mnogi, iskusit ćeš i ti, tko god da si u nevolji, malodušan ili uznemiren, ako ipak k njemu pristupiš ne kao kušač, nego s nehinjenom vjerom i zatražiš njegov zagovor pobožnim i savršenim srcem; jer onaj koji je i za svoje progonitelje molio na zemlji, nema sumnje da će za svoje prijatelje i one koji mu služe pobožno moliti Boga na nebesima.
18 Porro quanti fervoris fuerit in opere Dei diebus ac noctibus usque ad diem mortis suæ, non est nostræ facultatis exolvere. A puerilibusannis locatus est in servitio Dei, et usque ad exitum vixit in illius servitio, cui servire regnare est. A principio vero cœnobii hujus non solum conversatus est cum fratribus suis sine querela, sed et cum gratia, cujus ex hoc memoria in benedictione est. Ad sacrum nempe tumulum illius infirmi multi fideliter accedentes, ejus intercedentibus meritis, restituti sunt sanitati. Plurimi quoque tentationibus, et angustiis gravibus depressi, ejus interventu, a Deo sunt misericorditer liberati. Quis ejus consilio, quis auxilio destitutus, non continuo convaluit, si patrocinium ejus fideliter imploravit? Experti sunt hoc multi, experieris et tu quicumque tribulatus, pusillanimis, vel turbatus es; si tamen, non ut tentator, sed cum fide non ficta ad eum accesseris, et suffragium ejus devoto et perfecto corde poposceris; qui etiam pro suis persecutoribus exoravit in terris, non erit dubium quin pro amicis, et sibi famulantibus pie Deum exoret in cælis.
Od ovoga našeg dragog zaštitnika, ovoga prijatelja svemogućega Boga, pobožnim molitvama izmolimo blagost, da se za nas uvijek svojim zaslugama i molitvama zauzima kod Gospodina našega Isusa Krista, kojemu je čast i slava s Ocem, u jedinstvu Duha Svetoga, po sve vijeke vjekova, amen.
Hujus cari et patroni nostri, hujus amici Dei omnipotentis, devotis precibus clementiam imploremus; ut pro ncbis semper suis meritis et precibus intercedat apud Dominum nostrum Jesum Christum, cui est honor et gloria cum Patre, in unitate sancti Spiritus, per omnia sæcula sæculorum, Amen.