Čudesan život blažene Anđele iz Foligna davno je tiskan u Parizu i drugdje: njegov je pisac neki Arnald, redovnik Reda sv. Franje, kojemu se ona običavala ispovijedati. Isti taj životopis, nešto opširniji, ali napisan mnogo jednostavnije i gotovo bez ikakva očuvana reda, nalazi se kod mene iz rukopisa Kornelija Duynija, sravnjen s drugim rukopisima. Čini se da ga je sam pisac poslije sredio. Donosimo ga ovdje kako je tiskan, ali mjestimice ispravljen ili dopunjen prema rukopisu. Poglavlja smo, uklonivši opširnije naslove, drukčije podijelili, dodavši ipak na rubu brojeve prijašnjih poglavlja.
2 Anđelin rođendan za nebo na ovaj dan navodi Ferrari u djelu Generalis catalogus Sanctorum ovim riječima: U Folignu u Umbriji bl. Anđele udovice. Isto ima rukopisni martirologij samostana regularnih sestara Jezera sv. Marije pokraj Leidena. Također i Florarium: Preminuće Anđele iz Foligna, prepobožne udovice, godine spasenja 1309., doista 1309. Drugi njezin rođendan za nebo navode 3. siječnja, kao sam Ferrari u topografskom kazalu djela Catalogus Sanctorum Italiæ, Molanus u djelu Additiones ad Usuardum te Martyrologium Germanicum, u kojemu se ipak pogrešno naziva djevicom, kao i u kölnskom izdanju Usuarda iz godine 1521.
3 Naš Martin Delrio časno spominje ovu presvetu ženu u djelu Disquisitiones Magicæ, svezak 2., knjiga 3., poglavlje 1., pitanje 4., odjeljak 5., gdje govori o bolestima koje nanosi zloduh: Među iste učinke, kaže, proizvedene po Božjem dopuštenju, ubrojio bih tjelesne muke bl. Anđele iz Foligna. Zatim navodi ponešto iz 2. poglavlja, br. 35, što se u prijašnjem izdanju nalazi u 19. poglavlju, te dodaje: Odavde učiš da je ova sveta udovica ženskom spolu, kao Job muškom, postavljena za uzor strpljivosti. Životopis bl. Anđele donosi u djelu Antiquæ Chronicæ Minorum Marko Lisabonski u 2. dijelu, 7. knjizi, 6. poglavlju i dalje, te Ivanetin Niño u 3. dijelu, 3. knjizi, 8. poglavlju i dalje. A Marko u 17. poglavlju i Niño u 19. prenose da je u Folignu u crkvi Reda sv. Franje časno pokopana u posebnoj kapeli te da se njezino tijelo i danas gleda položeno u lijepu škrinju.
OD PISCA ARNALDA IZ REDA SV. FRANJE.
Prolog pisca.
Da nadutost svjetske mudrosti (odnosno zemaljskoga i đavolskoga nadutog duha onih koji govore velike stvari, a čine najmanje) ne bi ostala neposramljena od vječne Božje mudrosti, podigao je Bog ženu svjetovnoga staleža, vezanu za svijet, zapletenu u muža, djecu i bogatstva, priprostu u znanju i nemoćnu u snagama. Ali snagom koja joj je božanski ulivena po križu Bogočovjeka Isusa Krista raskinula je okove svijeta, uspela se na vrhunac evanđeoskoga savršenstva i obnovila savršenu i najmudriju ludost križa Kristova, mudrost savršenih: te je zaboravljeni put dobroga Isusa (za koji su uzvišeni divovi i riječju i djelom tvrdili da ga je nemoguće opsluživati) pokazala ne samo mogućim za opsluživanje nego i lakim te ispunjenim najvišim slastima. O nebeska mudrosti evanđeoskoga savršenstva, kako si s vječnim Bogom ludom učinila mudrost ovoga svijeta, i ti, vječni Bože, u samoj svojoj službenici: dok si protiv muževa postavio ženu; protiv nadutih poniznu; protiv lukavih priprostu; protiv učenih neuku; protiv pobožnoga licemjerja prezir vlastitoga staleža; protiv brbljavaca besposlenih i ruku mlohavih zadivljujući žar djela i šutnju riječi; protiv razboritosti tijela razboritost duha, koja je znanje križa Kristova! Stoga se na snažnoj ženi očito pokazuje ono što je kod slijepih muževa motritelja bilo pokopano tjelesnim tumačenjem.
2 Daleko neka dakle od sinova ove svete majke odstupi stid: i od Anđele, žene velikoga savjeta, naučite put bogatstva, mudrost križa Kristova, a to je siromaštvo, bol, prezir i istinska poslušnost Bogu, dobromu Bogočovjeku Isusu Kristu i njegovoj preslatkoj Majci: i njoj poučavajte muževe i žene i svako stvorenje jezikom djelotvornih djela. I da biste se dičili pozivom na toliko učeništvo, znajte, predragi, da je ona učiteljica Božje stege i izvršiteljica njegovih djela. Sjetite se, predragi, da su apostoli, propovijedajući najprije trpni Kristov život, od žene doznali da je on nakon smrti uskrsnuo; tako i vi, predragi sinovi svete majke Anđele, pravilo mrtvo u tjelesnim ljudima, koje su najprije posjedovali i propovijedali naši prvi roditelji bl. Franjo i njegovi drugovi, sada zajedno sa mnom naučite kao besmrtno u opsluživanju ove svete majke. To jest, protiv uobičajenoga reda božanske providnosti, na sramotu tjelesnih muževa učiteljicom učiniti ženu čijoj spoznaji nema slične na zemlji. Ta i bl. Jeronim kaže o proročici Huldi, kojoj je hrlio narod, da je na sramotu muževa i učitelja Zakona, koji bijahu prijestupnici zapovijedi, proroštvo preneseno na ženski spol.
Drugi prolog.
U ime presvetoga Trojstva i Gospodina našega Boga i čovjeka Isusa Krista Spasitelja i njegove najčasnije Djevice Majke. Ovo je očitovanje darova Svevišnjega, učinjeno nad dušom majke Anđele iz Foligna. Prema onome naime što kaže Spasitelj u Evanđelju: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, i Otac će moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti”, te: „Tko mene ljubi, njemu ću se očitovati.” To iskustvo i nauk iskustva sam Gospodin daje iskusiti u punini: a to se i nedavno donekle očitovalo po pobožnosti nekih njegovih vjernika, te osobito u duši ove svete majke Anđele, čije sam objave i viđenja ja, brat Arnald iz Reda manje braće, uz mnoge molbe i iz najvećega razloga jedva mogao dobiti, premda sam s njom bio povezan velikom prisnošću i Kristovom ljubavlju. Zbog njezine naime potpune zatvorenosti koju je imala u Božjim darovima (stoga je i ponekad govorila: „Moja tajna meni, moja tajna meni”), to ne bih imao, koliko mogu razabrati, da nisam unaprijed pokazao veoma veliku žalost koju sam trpio gledajući kako smo zbog njezine poniznosti lišeni tolikih darova. Ona je dakle, ganuta suosjećanjem, a ponekad i očitom korišću bližnjega, te ponajviše božanskom voljom, zapovijeđu i prisilom, dala da dobijem niže napisano.
4 Činila se također teškom i nevoljkom jer joj se, kako mi je mnogo puta rekla, nipošto nije činilo da išta govori kad bi mi što objavljivala: štoviše, prije joj se činilo da huli zbog uzvišenosti objava i zbog nemogućnosti izražavanja, jer se ljudskim riječima ništa ne može izraziti osim jedino onoga što se kod nas pripovijeda da se dogodilo tjelesno ili slikovito: božanske pak stvari i ono što duša trpi od božanskoga utjecaja nama su posve neizrecive. Kad mi je naime ta sveta žena počela očitovati božanske tajne, govorila mi je o prečudesnim stvarima s obzirom na svijet, i drugim neuobičajenim riječima, velikim, djelotvornim i punim svjetla, te često nije mogla objasniti, premda mi je davala razumjeti ponešto po onome što je govorila: i uznemirivala se i žalostila što mi ne može očitovati ono što je spoznala. Stoga sam i ja uistinu ponekad mogao uhvatiti tako malo od onoga što je govorila za pisanje da sam mislio kako sam poput sita ili vreće koja prosipa dragocjenu tvar, a zadržava ono grublje. Može se pak donekle vidjeti da od tih božanskih riječi nisam mogao uhvatiti ništa osim onoga grubljega; jer ponekad, dok sam ja pisao ispravno, kako sam mogao uhvatiti iz njezinih usta, kad bih joj ponovno čitao ono što sam napisao da ispravi, znala mi je ponekad začuđeno reći da to ne prepoznaje: a drugi put mi je rekla da govorim bez ikakva okusa, i čudila se tomu. A drugi put reče: „Po ovim riječima”, veli, „sjećam se onoga što sam rekla; ali zapis je nejasan, jer ovo što mi čitaš ne objašnjava ono što sam spoznala.” Isto tako drugi put reče: „Ono što je lošije i što nije ništa, to si napisao; ali o onome dragocjenom što duša osjeća nisi napisao ništa.”
I to je bez sumnje ponekad bilo zbog moga nedostatka, ne zato što bih ja dodao išta od svoga, nego zato što uistinu nisam mogao uhvatiti ono što je govorila zbog svoje nedovoljnosti i zato što nisam znao brzo pisati, niti sam imao prilike, niti mi je ponekad dostajalo vremena, niti sam imao mjesta za razgovor zbog mnogih zapreka. Stoga sam i ponekad nesređen u savjesti išao pisati: i tako se i meni i njoj sve krnjilo da nisam mogao napisati ništa sređeno; a nastojao sam ponekad prethodno ispovjediti svoje grijehe kako bih uz pomoć Božje milosti uredno napredovao. Stoga sam zbog spomenutih razloga pisao nesređeno, i smatram božanskim čudom ako sam išta napisao uredno. Ostajala mi je pak nemala bol i zabrinutost zato što sam mnogo toga što sam razumio kao dostojno zapisivanja izostavljao zbog navedenih razloga. Ja sam pak njezinim zaslugama u samome sebi, pišući, često iskusio duhovnu i novu milost kakvu nikada prije nisam bio iskusio; i zato sam pisao s velikim poštovanjem i s velikim strahom, tako da nisam dodao ništa od svoga, ni jednu jedinu riječ, nego samo onako kako sam mogao uhvatiti iz usta same nje dok je govorila. I često sam je molio da mi riječ koju sam trebao zapisati ponovi više puta. Nastojao sam pak stavljati njezine vlastite riječi prema njezinu pučkom govoru, da ne bih možda, mijenjajući ih u druge latinske izraze, odstupio od njezine nakane. Ponekad mi je također rekla: „Ja bih”, veli, „imala grižnju savjesti govoriti ovo da nema jedne riječi koja mi je rečena; rečeno mi je naime da što više budem govorila o tome, to će mi više ostati.” I često mi je rekla da joj je objavljeno i da joj je bilo rečeno neka na kraju dolje napisanih riječi dade napisati ovo, naime: ZA SVE OVE RIJEČI NEKA SE ZAHVALJUJE BOGU.
6 Bijaše dakle ova sveta žena iz mjesta koje se zove Foligno, tri milje udaljenoga od Asiza; na početku svoga obraćenja imala je muža i brojno potomstvo, a nakon svoga obraćenja činila je najveću pokoru koju je tijelo moglo podnijeti, kao što sam i sam znao. I povrh toga podnijela je veoma mnoge kušnje i muke u tijelu i duši; pretrpjela je naime i u duši i u tijelu od vlasti tame i od duhovnih zloća nevidljive muke kakve drugi trpe vidljivo i naizgled; i to toliko gorče koliko su zli duhovi poznavali različite vrste načina kako naškoditi čovjeku, ljudskom stvorenju, i mučiti ga. Stoga, kad se nad tim neki vjerodostojan čovjek silno čudio i suosjećao slušajući od same Kristove vjernice kako je tako strašno mučena, vidio je po objavi koju mu je dao Bog da je sve istina. Od tada je i on sam s njom čudesnim suosjećanjem suosjećao i bio prožet najvećom pobožnošću.
7 Bijaše pak od najveće i najvatrenije molitve, a u ispovijedi najrazboritija. Stoga se jednom prilikom ta Kristova vjernica ispovjedila meni, kao što je običavala, s tolikom savršenošću spoznaje grijeha i s tolikim kajanjem i suzama od početka ispovijedi sve do kraja, i s tolikom krepošću poniznosti, da sam ja plakao u svome srcu, vjerujući najpouzdanije da Bog, kad bi se cijeli svijet prevario, ne bi dopustio da se ona, tolike ispravnosti i istinitosti, može prevariti.
I kad je sljedeće noći oboljela gotovo na smrt, s velikom mukom sljedećega jutra dođe u crkvu braće: i tada sam ja govorio misu i pričestio je; i znam da se nikada nije pričestila a da joj Bog nije udijelio neku veliku i gotovo neprestano novu milost. Tolika je pak bila djelotvornost prosvjetljenja, rasvjetljenja i utjeha koje je primala u duši da su se najčešće očito prelijevale u tijelo. Stoga bi se ponekad, dok je stajala sa mnom, njezina duša uzdigla, niti je mogla išta razumjeti od onoga što sam joj ponovno čitao; i mijenjala se u licu i u tijelu od radosti božanskih nagovora te od pobožnosti i naslade utjeha, toliko da su joj ponekad oči sjale poput svijeće, a lice bilo poput ruže; i postajala bi ponekad puna, jedra, blistava, anđeoska i čudesna u cijelom licu iznad ljudskoga stanja, te bi zaboravljala jesti i piti kao da njezin duh ne postoji u smrtnom tijelu.
Pripovijedala je naime njezina družica, prepobožna djevica, da je jednom prilikom, dok su išle putem, postala sva blistava, radosna i rumena, te su joj oči postale krupne i toliko blistave da se nipošto nije činilo da je to ona. Vidjevši to, njezina je družica bila žalosna, bojeći se da je tko ne susretne i ne pogleda: stoga joj je sama družica pokrivala lice i govorila: „Zašto ne pokriješ lice? Oči ti naime izgledaju kao da sjaje poput svijeća.” A budući da je bila plašljiva i veoma priprosta te još nije poznavala darove milosti, jadikovala je, udarala se šakama i bila u prsa govoreći: „Reci mi zašto ti se to događa? Ubuduće se nastoj skloniti od ljudi, jer odsada ne možemo ići zemljom. Jao, što ćemo učiniti?” A ona joj je odgovarajući tješila je govoreći: „Ne boj se, jer ako susretnemo ljude, Bog će nam pomoći.” Rekla je pak da joj se to dogodilo toliko puta da ne zna broja.
Pripovijedala je spomenuta družica o ovoj svetoj majci da je jednom prilikom, dok je ona u zanosu duha ležala na boku, vidjela kao neku najugodniju zvijezdu, neizbrojne raznolikosti i bezbrojnih blistavih boja, te su iz nje izlazile debele i tanke zrake čudesne ljepote; i nakon što bi izišle iz njezina tijela dok je ležala na boku, savijale bi se uz njezin bok, a potom se uzdizale gore prema nebu: i to dok je bdjela oko trećega sata, a zvijezda je bila, kako je govorila, ne baš velika.
Ponekad je također zbog muka duše i silovitih kušnji, uznemirivanja i tjelesnih nemoći te od čežnje ljubavi prema svome Ljubljenome postajala sva malaksala, suha i blijeda, tako da ju je bilo žalosno gledati, te je gotovo uvijek bila tjelesno slaba i bolesna.
I ja, brat pisac, nakon što sam napisao sve što je dolje napisano, upitao sam i zamolio spomenutu Kristovu vjernicu da se pomoli Bogu i zatraži od njega da joj sam Bog po svome milosrđu objavi i pokaže ako sam napisao išta lažno ili suvišno, kako bismo od njega znali istinu o tome. I ta mi je vjernica odgovorila govoreći ovako: „Ja sam”, reče, „prije nego što si mi ti to rekao, više puta molila Boga da mi dade znati ima li u onome što sam ja rekla i što si ti napisao ikakve laži ili čega suvišnoga. I više mi je puta potvrđeno i odgovoreno mi je da je sve što sam ja rekla i što si ti napisao bilo posve istinito, niti je ondje bilo ičega lažnog ili suvišnog, premda na ovaj način nije izraženo tako savršeno kako bi trebalo.”
13 Ponovno joj je od Boga bilo rečeno na ovaj način: „Sve što je napisano u ovoj knjižici po mojoj je volji i od mene je poteklo, i ja ću to zapečatiti”; a kad ona nije razumjela onu riječ: „Ja ću to zapečatiti”, tada joj ponovno reče: „I ja ću to potvrditi.” Ja pak, pisac, njezinim riječima nisam ništa dodao; mnogo sam ipak izostavio od onih dobrih stvari koje je govorila, jer to nisam mogao obuhvatiti svojim razumom. Sve je to pak po Božjem rasporedu ispitano od dvojice vjerodostojne manje braće, pošto su s njom proveli pomno ispitivanje, te su sve ovo što sam napisao čuli iz njezinih usta, razgovarajući s njom o svemu kako bi se u sve to još više uvjerili. Sve je također ispitao i gospodin Jakov Colonna te osam glasovite manje braće, od kojih su neki bili lektori na općim učilištima, drugi inkvizitori, a drugi kustodi; oni bijahu vjerodostojni, doista skromni muževi i po božanskoj milosti veoma duhovni, od kojih nitko ove riječi nije optužio za lažnost, nego ih naprotiv svi ponizno časte i s ljubavlju prigrljuju. Neka se pak nitko tko bude čitao ovu knjižicu ne čudi tome što su joj se češće govorile slatke i ljubavi pune riječi: jer se takav način govora nalazi i u Svetom pismu, kao što je očito u Pjesmi nad pjesmama; osobito stoga što ju je, kako je očito čitatelju, božanska milost sačuvala da ni na koji način ne upadne u oholost, štoviše, od takvih je riječi postala najponiznija. Budući da pak kaže kako je ponekad bila uzdignuta i preobražena u jedno stanje prosvjetljenja, radosti ili naslade za koje nije vjerovala da će ga izgubiti u vječnosti, ja tu riječ i slične razumijem ovako: da se naime blagoslovljena duša po božanskom rasvjetljenju iznova oblikuje u neko trajno stanje preobrazbe u najbeskrajnije Božje svjetlo i u osjećaj koji joj je dotad bio nepoznat; premda je to stanje trajno (a ne isprekidano kao po načinu pojedinoga čina) poput trajne sklonosti, ipak taj isti čin, kako vjerujem, prima porast novih žarova, radosti, slasti i novih okusa, dok ipak ostaje isto prosvjetljenje i osjećaj s obzirom na jedan neprekinuti čin. I zbog toga se može reći da se obnavlja s obzirom na takve načine i pojačanja većih žarova, slasti, rasvjetljenja i predočenja.
Osamnaest duhovnih koraka kojima je Anđela došla do spoznaje same sebe.
Ja sam, reče Anđela iz Foligna, polazeći na put pokore prošla 18 duhovnih koraka prije nego što sam spoznala nesavršenost svoga života. Najprije sam naime počela razmatrati svoje grijehe i stekla sam spoznaju svojih grijeha: od te se spoznaje moja duša silno uplašila da ne bude osuđena u pakao, te sam zbog toga gorko plakala.
15 Drugo, počela sam se stidjeti svojih grijeha, i bio je toliki stid da od srama nisam mogla potpuno ispovjediti svoje grijehe. Stoga sam se mnogo puta pričešćivala neispovjeđena i s grijesima primala Tijelo Gospodnje. Zbog toga me danju i noću prekoravala moja savjest, radi čega sam zamolila bl. Franju da mi udijeli pronaći prikladna ispovjedaoca koji bi dobro poznavao moje grijehe i kojemu bih se mogla dobro ispovjediti. Te mi se dakle noći ukazao neki starac i rekao mi: „Sestro, da si me prije zamolila, prije bih učinio što si zamolila; ipak, što si tražila, učinjeno je.” Ujutro dakle, dok sam išla k sv. Franji, našla sam jednoga brata kako propovijeda u crkvi sv. Felicijana, koji bijaše Kristov kapelan i imao je njegovu vlast, te sam odmah nakon održane propovijedi odlučila njemu se ispovjediti. Ispovjedila sam se dakle u potpunosti od svojih grijeha i bila odriješena. U toj pak ispovijedi nisam osjetila ljubav, nego gorčinu, stid i bol.
16 Treće, ustrajala sam dosljedno u zadovoljštini i pokori koja mi je bila naložena, i još sam bila puna boli bez ikakve druge utjehe.
17 Četvrto, počela sam razmatrati i prepoznavati božansko milosrđe koje mi je udijelilo spomenutu milost i izvuklo me iz pakla; i ovdje sam počela biti prosvijetljena, te sam sada više plakala i tugovala nego prije, i željela sam činiti strožu pokoru, o kojoj ovdje ne govorim.
18 Peto, budući da sam tako bila prosvijetljena i u sebi nisam vidjela ništa osim nedostataka, osuđivala sam samu sebe, znajući i spoznajući najpouzdanije da sam dostojna pakla; i ovdje sam još uvijek primala gorak plač. I znajte da je u ovim spomenutim koracima postojao vremenski razmak između jednoga i drugoga. Stoga je velika žalost i velika bol srca zbog duše koja se tako teško može pokrenuti te s boli i velikim teretom ide prema Bogu i čini veoma malen korak. A o sebi znam da sam se na svakom koraku zadržavala i plakala, i nije mi se davalo više odjednom, premda mi je bila kakva-takva utjeha što sam mogla plakati na svakom koraku; ali bila je to gorka utjeha.
19 Šesto, dosljedno mi je, dok sam tako nastavljala, dano neko prosvjetljenje milosti kojim mi se duboko podjeljivala spoznaja svih mojih grijeha: i vidjela sam da sam time što sam uvrijedila svoga Stvoritelja uvrijedila sva stvorenja stvorena za mene; i duboko su mi se vraćali u pamćenje svi grijesi, te sam ih u ispovijedi koju sam činila svome Bogu najdublje odvagivala. I zazivala sam sve svece i Blaženu Djevicu da posreduju za mene i mole milosrdnoga Gospodina, koji mi je udijelio tolika dobra, da mi se smiluje; i budući da sam spoznavala da sam mrtva u grijesima, da me učini živom oživljavajući me svojom milošću. I molila sam sva stvorenja, za koja sam vidjela da sam ih sva uvrijedila jer sam uvrijedila njihova Stvoritelja, da me ne optužuju pred Bogom. I činilo mi se da sva stvorenja imaju samilosti prema meni, a isto tako i svi sveci, i tada mi se davalo da s velikim ognjem ljubavi molim Boga više nego što sam običavala.
20 Sedmo, davala mi se posebna milost gledanja u križ, na kojemu sam očima srca i tijela promatrala Krista umrloga za nas. Ali to je gledanje i razmatranje još bilo bez okusa, premda sam pritom osjećala veliku bol.
21 Osmo, pri pogledu na križ dana mi je veća spoznaja o tome kako je Krist umro za naše grijehe: i tada sam prepoznala sve svoje grijehe s najvećom boli te sam osjećala da sam ga ja razapela. No još nisam spoznavala da je Kristova muka toliko dobročinstvo, niti sam tako duboko razumjela kao poslije kako me izvukao iz grijeha, obratio na pokoru i umro za mene. Ali u toj spoznaji križa davao mi se toliki oganj ljubavi i skrušenosti da sam, stojeći uz križ, u nakani svukla sa sebe sve i svu sebe prinijela njemu: i premda sa strahom, ipak sam mu tada obećala čuvati vječnu čistoću i ne vrijeđati ga nijednim od svojih udova, optužujući za prošlost svoje udove pojedinačno. I molila sam ga da mi on dade opsluživati to što je rečeno, naime čistoću i čuvanje svih svojih osjetila, jer sam se s jedne strane bojala obećati spomenuto, a s druge strane me spomenuti oganj primoravao i nisam mogla učiniti drukčije.
22 Poslije mi se dade želja da tražim koji je to put križa, kako bih mogla stajati u podnožju križa i pronaći utočište kamo bježe svi grešnici. I bila sam prosvijetljena i poučena, i pokazan mi je križni put na ovaj način. Bilo mi je naime nadahnuto da se, ako želim ići ka križu, moram svući kako bih bila lakša i slobodnija te tako pošla ka križu: to jest da oprostim svima koji su me uvrijedili i da se svučem od svega zemaljskoga, od svih ljudi i žena, od svih prijatelja i rođaka i svih drugih, od svoga imetka i od same sebe, te da svoje srce predam Kristu, koji mi je učinio tolika spomenuta dobra, i da idem trnovitim putem, odnosno putem nevolje. I tada sam počela ostavljati bolje tkanine i haljine, biranija jela, a isto tako i pokrivala za glavu. Ali bilo mi je to još prilično sramotno i mučno, jer još nisam osjećala mnogo od ljubavi Božje, a bila sam sa svojim mužem: stoga mi je bilo gorko kad bi mi se rekla kakva uvreda ili kad bi mi se nanijela; ipak sam strpljivo podnosila koliko sam mogla. Dogodilo se pak Božjom voljom da je u to vrijeme umrla moja majka, koja mi je bila velika zapreka na Božjem putu; a isto tako u kratkom su vremenu umrli moj muž i svi moji sinovi. I budući da sam bila započela spomenuti put i molila Boga da me od njih oslobodi, primila sam veliku utjehu zbog njihove smrti, premda sam ih donekle žalila: mislila sam ipak da će odsada, nakon što mi je Bog udijelio spomenutu milost, moje srce uvijek biti u Božjem srcu i u njegovoj volji, a Božja volja i njegovo srce u mome srcu.
23 Deseto, dok sam pitala Boga što bih mogla učiniti čime bih mu više ugodila, on mi se po svojoj dobroti više puta ukazao dok sam spavala i dok sam bdjela, raspet na križu, i govorio mi da pogledam u njegove rane, te mi na čudesan način pokazivao kako je sve podnio za mene; i to se dogodilo više puta. I kad bi mi pokazao pojedinačno i po redu sve što je podnio za mene, govorio mi je: „Što dakle možeš učiniti za mene da bude dovoljno?” Isto tako ukazao mi se mnogo puta dok sam bdjela, ipak ugodnije nego dok sam spavala, premda mi se uvijek ukazivao veoma izmučen i bolan: i pokazivao mi je muke glave te iščupane vlasi obrva i brade, i nabrajao je sva bičevanja, pokazujući ih na njihovim mjestima kako ih je podnio, i govorio mi: „Sve sam ovo podnio za tebe.” I tada su mi se vraćali u pamćenje svi grijesi i pokazivalo mi se da sam zbog samih svojih grijeha ja ponovno ranila Krista Isusa te da trebam osjećati najveću bol, i tada sam imala veću bol zbog svojih grijeha nego što sam je ikada imala. Isto tako, pokazujući mi muku, govorio je: „Što možeš učiniti za mene da bude dovoljno?” I tada sam mnogo plakala i lila suze tako žarko da su mi suze pekle kožu, pa sam morala stavljati hladnu vodu da se rashladim.
24 Jedanaesto, zbog grijeha potaknuh se na činjenje oštrije pokore, o kojoj ovdje ne treba govoriti, te sam je zamišljala i nastojala činiti; a kako mi se nije činilo da sa stvarima ovoga svijeta mogu činiti dovoljnu pokoru, odlučila sam posve sve ostaviti kako bih mogla činiti pokoru i doći ka križu, kako mi je od Boga bilo nadahnuto: spomenuta mi je pak odluka od Boga darovana po milosti na čudesan način, ovako. Dok sam naime žarko željela postati siromašna i često s velikom revnošću razmišljala da ne bih možda umrla prije nego što postanem siromašna, s druge sam strane bila napadana mnogim kušnjama, naime time što sam bila mlada, pa bi mi prosjačenje moglo biti opasnost i sramota. Ponovno mi je misao došaptavala da bih, ako to učinim, morala umrijeti od gladi, hladnoće i golotinje, te da će me od toga i svi odvraćati.
25 Naposljetku, po Božjem smilovanju, dođe mi neko veliko prosvjetljenje u srce, s kojim mi prosvjetljenjem dođe i neka čvrstoća za koju tada nisam vjerovala, niti vjerujem, da ću je izgubiti u vječnosti: i odlučila sam i odredila da ako bih morala umrijeti od gladi, golotinje ili sramote, budući da se to Bogu sviđalo ili se moglo Bogu svidjeti, ni na koji način zbog spomenutoga to neću napustiti, pa čak i kad bih bila sigurna da će me snaći sva ta spomenuta zla. Jer, makar me snašla sva spomenuta zla, rado bih umrla za Boga, i tada sam uistinu odlučila ono što je rečeno.
26 Dvanaesto, dosljedno sam zamolila blaženu Majku Kristovu i sv. Ivana Evanđelista, po boli koju su oni podnijeli, da mi priskrbe siguran znak kojim bih uvijek mogla imati u pameti Kristovu muku.
27 Trinaesto, dok sam ustrajala u ovoj spomenutoj molitvi i želji, usnula sam san u kojemu mi je bilo pokazano srce Kristovo i rečeno mi je: „U ovom srcu nema laži, nego je ondje sve istinito”; a činilo mi se da se to dogodilo zato što sam se bila gotovo rugala nekom propovjedniku.
28 Četrnaesto, dosljedno, jednom prilikom dok sam stajala na molitvi, Krist mi se dok sam bdjela pokazao jasnije i dao mi veću spoznaju o sebi; i tada me pozvao i rekao mi da stavim svoja usta na ranu njegova boka, te mi se činilo da sam ih stavila i pila njegovu krv koja je svježe tekla iz njegova boka: i davalo mi se razumjeti da me u njoj čisti. I ovdje sam počela osjećati veliku utjehu, premda sam od razmatranja muke osjećala žalost, te sam zamolila Gospodina da učini da prolijem i izlijem svu svoju krv iz ljubavi prema njemu, kao što je on učinio za mene, i željela sam iz ljubavi prema njemu da svi moji udovi pretrpe muku i smrt prezreniju i gorču od njegove muke. I razmišljala sam i željela pronaći nekoga tko bi me ubio, samo kad bih to pretrpjela za njegovu vjeru ili za njegovu ljubav, te bih ga zamolila da mi učini tu milost, naime da me, budući da je Krist raspet na drvu, razapne na nekoj obali ili na nekom najprezrenijem mjestu ili na nekoj najprezrenijoj stvari. I budući da nisam bila dostojna umrijeti onako kako su umrli sveti mučenici, nego sam željela da učini da umrem prezrenijom i gorčom smrću, a nisam mogla zamisliti tako prezrenu smrt kakvu sam željela i koja bi bila posve različita od smrti svetaca, smatrala sam se naime posve nedostojnom njihove smrti.
29 Petnaesto, dosljedno sam upravljala želju na sv. Ivana i na Djevicu Majku Božju, držeći ih u pameti, razmišljajući i moleći ih zbog boli koju su podnijeli u Gospodnjoj muci da mi priskrbe milost da uvijek osjećam bol Kristove muke ili barem njihovu bol. I oni su mi stekli i izmolili tu milost, a jednom mi ju je sv. Ivan dao toliko da je ta bol bila među najvećima koje sam ikada osjetila. I davalo mi se razumjeti da je sv. Ivan pretrpio toliku bol zbog Kristove muke i smrti i zbog boli Kristove Majke da sam smatrala i smatram da je bio više nego mučenik. Stoga mi je i tada dana želja da se lišim svega vlasništva svom voljom: i premda me zloduh mnogo napadao i često me kušao da to ne učinim, a zabranjivala su mi to i manja braća i svi od kojih mi je dolikovalo tražiti savjet, ipak se ni na koji način nisam mogla suzdržati, za sva zla ili dobra koja su mi se mogla dogoditi, da sve svoje ne razdijelim siromasima, a ako to ne bih mogla učiniti, da barem sve posve ne ostavim. Stoga mi se nije činilo da bih mogla išta zadržati bez velike uvrede onoga koji me tako prosvijetlio. Pa ipak sam još uvijek bila u gorčini zbog grijeha i nisam znala je li ono što činim ugodno Bogu; nego sam s gorkim plačem vikala govoreći: „Gospodine, makar bila i osuđena, ipak ću činiti pokoru, lišit ću se svega i služit ću ti”; i dok sam još bila u gorčini zbog grijeha i još nisam osjećala nikakvu božansku slatkoću, promijenjena sam iz toga stanja na ovaj način.
30 Šesnaesto, dosljedno sam jednom došla u crkvu i molila Boga da mi udijeli neku milost: i dok sam molila i govorila Očenaš, stavio je Bog sam Očenaš u moje srce s tolikom jasnoćom i razumijevanjem božanske dobrote i moje nedostojnosti da to ne bih mogla izraziti. Pojedine su mi se pak riječi tumačile u srcu i govorila sam ga s velikim zastajkivanjem, kajanjem i skrušenošću, tako da sam, premda sam s jedne strane plakala zbog svojih grijeha i svoje nedostojnosti koje sam ondje spoznavala, ipak imala veliku utjehu i počela sam kušati nešto od božanske slatkoće, jer sam u spomenutom Očenašu bolje spoznavala božansku dobrotu nego u ikojoj drugoj stvari, i još je uvijek ondje bolje nalazim. Ipak, budući da su mi u spomenutom Očenašu bili pokazani moji grijesi i moja nedostojnost, počela sam se toliko stidjeti da se nisam usuđivala podići očiju k nebu, ni k raspelu, ni k ičemu drugom. Nego sam se preporučila Blaženoj Djevici da mi ona izmoli milost i oproštenje grijeha; i još sam uvijek bila u gorčini zbog svojih grijeha.
31 O grešnici, s kolikom se težinom duša upućuje na pokoru: tako ima jake okove i tako ima loše pomagače, štoviše ometače, svijet, tijelo i zloduha. Znajte pak da sam se na svakom od gore spomenutih koraka zadržala podulje vrijeme prije nego što sam se mogla pomaknuti na drugi korak. No na nekim sam se koracima zadržala dulje, a na nekima kraće.
32 Sedamnaesto, nakon toga mi je bilo pokazano da mi je Blažena Djevica stekla milost kojom mi je dala drukčiju vjeru od ljudske: jer mi se činilo da je sve do toga vremena moja vjera bila kao mrtva u usporedbi s onom koju mi je izmolila, i činilo mi se da su moje suze koje sam prije imala bile kao na silu u usporedbi s onima koje sam imala poslije. Poslije sam naime djelotvornije tugovala zbog Kristove muke i zbog Majčine boli, i tada mi se sve što sam činila, koliko god bilo veliko, činilo malenim: i imala sam volju činiti veću pokoru, te sam tada zatvorila svoje srce u Kristovu muku i dana mi je nada da se u njoj mogu osloboditi. I ovdje sam počela primati utjehu po snovima, i imala sam lijepe snove, i u njima mi se davala utjeha, te su mi se počeli davati slatkoća i utjeha od Boga iznutra u srcu i izvana u tijelu, neprestano dok sam bdjela i dok sam spavala. Ali budući da još nisam osjećala sigurnost, još je uvijek bila primiješana gorčina, niti je moje srce počivalo, nego sam željela od Boga primiti nešto drugo.
33 Dodaje rukopis: I o snovima i viđenjima ispripovjedila je jedno od mnogih govoreći: „Jednom prilikom, dok sam bila u zatvorenoj ćeliji u koju sam se zatvorila za veliku korizmu, i dok sam ljubila i razmatrala jednu riječ Evanđelja, koja bijaše riječ najveće udostojnosti i prekomjerne ljubavi; dok sam bila pokraj jedne knjige, naime Misala, i žeđala vidjeti tu riječ barem samo napisanu, te sam se jedva obuzdavala i susprezala i iz straha od oholosti suzdržavala se da spomenutu knjigu od prevelike žeđi i ljubavi ne otvorim svojim rukama: svladana nekim snom u samoj toj želji zaspah; i odmah sam bila odvedena u viđenju i rečeno mi je da je razumijevanje poslanice toliko slasna stvar da bi onaj tko bi je dobro razumio zaboravio sve svjetske stvari. I reče mi onaj koji me vodio: 'Želiš li to kušati?' I kad sam pristala i zažeđala to kušati, odmah me povede i učini da to smjesta kušam. I tada sam s tolikim razabiranjem razumijevala božanska dobra da sam odmah zaboravila sve svjetske stvari. I reče mi onaj koji me vodio da je razumijevanje Evanđelja još najslasnija stvar, tako da bi onaj tko bi ga razumio zaboravio ne samo sve svjetske stvari nego bi posve zaboravio i samoga sebe. I još mi reče i učini da to kušam: i odmah sam s tolikom nasladom razumijevala božanska dobra da sam zamolila onoga koji me vodio da više ne odlazim iz toga stanja. A on mi odgovori da to što sam tražila još ne može biti: i odmah me vrati natrag; i otvorih oči te sam osjećala najveću radost zbog onoga što sam vidjela, ali sam veoma tugovala što sam to izgubila. I još me uvijek silno raduje kad se toga sjetim. I od tada mi je ostala tolika sigurnost, toliko svjetlo i žar Božje ljubavi da sam najpouzdanije tvrdila kako se ništa ne propovijeda o Božjoj ljubavi; i oni koji propovijedaju ne mogu je propovijedati, i ono što propovijedaju ne razumiju. A tako bijaše rekao onaj koji me vodio u viđenju.”
34 Osamnaesto, dosljedno sam počela imati osjećaje Boga i imala sam toliku nasladu u molitvi da se nisam sjećala jela; i željela sam da ne moram jesti kako bih mogla ostati u molitvi: i ovdje se umiješala neka kušnja da ne jedem, a ako i jedem, da jedem u maloj količini; ali spoznala sam da je to varka. I bio je toliki oganj ljubavi u mome srcu da se nisam umarala od klečanja niti od ikakve druge pokore. Poslije sam pak došla do većega ognja i žara ljubavi božanskoga milosrđa. Kad bih naime čula da se govori o Bogu, kriknula bih toliko da se ne bih mogla suzdržati ni da je tko stajao sa sjekirom nada mnom da me ubije. I to mi se dogodilo prvi put kad sam prodala svoje imanje Casale da bih dala siromasima, a bila je to najbolja zemlja koju sam imala. I prije sam zbijala šale na račun Petruccia, ali poslije to nipošto nisam mogla činiti. Često bih pak, kad bih čula da se govori o Bogu, kriknula i pred bilo kakvim ljudima. A kad bi mi neke osobe govorile da sam neuredna zbog onoga što mi se događalo, i ja sam jednako tako govorila da sam slaba i neuredna i da ne mogu činiti drukčije, niti sam mogla udovoljiti onima koji su me zbog toga grdili, nego sam se silno stidjela. A kad bih vidjela naslikanu Kristovu muku, jedva sam se mogla održati na nogama, nego bi me uhvatila groznica i razboljela bih se. Stoga je moja družica skrivala od mene slike muke koliko je mogla da ih ne bih vidjela. U to vrijeme kričanja imala sam veoma mnoga prosvjetljenja, osjećaje, viđenja i utjehe, od kojih se neka ovdje dolje zapisuju.
Njezine različite kušnje.
Da me pak veličina i mnoštvo objava i viđenja ne bi uzoholilo i da me naslađivanje njima ne bi uzdiglo iznad mene same, dan mi je mnogostruki kušač koji me muči mnogostrukom kušnjom i nevoljom. Jer od njih trpim muke kako u tijelu tako i u duši. Naime, bezbrojne su tjelesne muke što ih mnogi zlodusi na mnogostruke načine izazivaju. Jedva, naime, vjerujem da bi se mogle opisati patnje i nemoći moga tijela: jer u meni ne ostaje nijedan ud a da strašno ne trpi. Nikada, naime, nisam bez boli, bez klonulosti, neprestano sam slaba i krhka, puna boli, tako da neprestano moram ležati: nema u meni uda koji nije izudaran, mučen i kažnjavan od zloduha, i uvijek sam nemoćna i uvijek natečena i puna boli u svim svojim udovima, tako da se s velikom mukom mogu micati i umorna sam od ležanja, niti mogu dovoljno jesti.
36 A muke i patnje duše (za koje kažem da su bez usporedbe gorče i brojnije od tjelesnih) podnosim gotovo neprestano od samih zloduha. I ne znam navesti drugu usporedbu osim o čovjeku obješenom za grlo, koji bi s rukama svezanim na leđima i zavezanih očiju ostao visjeti na užetu na vješalima i bio živ, a ne bi mu ostala nikakva pomoć, nikakav lijek ni uporište. I kažem da me zlodusi još beznadnije i okrutnije muče. a Vidim, naime, da zlodusi tako vješaju moju dušu da, kao što obješenik nema nikakva oslonca, tako se čini da ni duši ne ostaje nikakav oslonac, te se sve kreposti duše ruše dok moja duša to zna i gleda. I kada moja duša vidi da se ruše sve kreposti i odlaze, i da im se ne može suprotstaviti, tolika je bol duše da katkada jedva mogu plakati zbog očajne boli i srdžbe; a katkada plačem neutješno. Katkada također u mene uđe tolika srdžba da se jedva mogu suzdržati da se sva ne rastrgam; a katkada se ne mogu suzdržati da se strašno ne udaram, te sam udarajući samu sebe katkada ozlijedila glavu i druge udove. I kada duša vidi da padaju i odlaze sve kreposti, nastaje plač duše i vapim svome Bogu gotovo bez prestanka: „Bože moj, Bože moj, ne ostavi me.”
37 Isto tako trpim drugu muku, jer su sve mane u meni ponovno oživjele i katkada ponovno oživljavaju: ne tako da bi trajno živjele podlažući moj razum, nego mi zadaju i donose veliku patnju. Pa i mane koje nikada nisu bile u mome tijelu dolaze u mene, raspaljuju se i donose mi veliku patnju; ali nemaju neprekidan život, i kada ponovno zamru, pružaju mi veliku utjehu. Vidim, naime, da sam predana mnogim zlodusima koji čine da ponovno ožive mane od kojih se grozim i koje su bile mrtve, te dodaju one koje nikada nisu postojale. A ja, sjećajući se da je Bog ovdje bio mučen, prezren i siromašan, htjela bih kada je potrebno da se sva moja zla udvostruče.
38 I katkada sam u najstrašnijoj tami zloduha, gdje se čini da posve nedostaje svaka nada u dobro: i strašna je ta tama; i u tijelu se bude mane za koje znam da su iznutra u duši mrtve. Ali izvan duše bude ih zlodusi, pa se bude čak i one mane kojih nije bilo. A u tijelu trpim barem na tri mjesta: jer je u stidnim dijelovima toliki oganj da sam običavala prislanjati tvarni oganj kako bih ugasila onaj drugi oganj požude, sve dok mi moj ispovjedalac to nije zabranio. Tada, dok sam u toj tami, vjerujem da bih radije izabrala da me peku nego da tada trpim spomenuto: štoviše, tada vičem i prizivam smrt, da mi je Bog na bilo koji način dopusti da dođe: i tada govorim Bogu: „Gospodine, ako me trebaš poslati u pakao, ne odgađaj, nego učini odmah, i kad si me već ostavio, dovrši i uroni me u dubinu.” I tada razumijem da je to djelo zloduha i da te mane ne žive u duši, jer duša nikada ne pristaje uz njih, nego tijelo trpi nasilje, i tolika je bol i mučnina da tijelo to ne bi moglo podnijeti kad bi potrajalo. Ali i duša vidi da joj je oduzeta svaka moć, premda ne pristaje uz mane; ipak nema snage posve se oduprijeti manama i vidi da je to protiv Boga; i tako pada i muči se u njima. I postoji jedna mana kojoj je Bog dopustio da dođe u mene, koja nikada nije bila u mene: ali otvoreno i jasno spoznajem da joj Bog dopušta doći u mene; a spomenuta je mana tako velika da nadilazi sve druge mane. I postoji jedna krepost koju mi Bog očito daje protiv spomenute mane, kojom me Bog kreposno oslobađa. I kad ja ne bih imala sigurnu vjeru u Boga, samo bi mi u tome, a ne ni zbog čega drugoga, ona ostala, i u tome bi mi ostala sigurna i pouzdana nada u koju ne mogu posumnjati: i krepost uvijek prevlada, a mana malakše, i krepost me drži i ne dopušta mi da padnem u manu: i to je krepost tolike snage da me ne samo drži, nego mi daje toliku snagu kreposti da u tome uistinu spoznajem Boga, i bivam prosvijetljena i učvršćena toliko da svi ljudi svijeta, niti svi zlodusi pakla, niti ikoja druga stvar ne bi me mogla pokrenuti ni na najmanji grijeh: i s tom mi krepošću ostaje vjera u Boga. A mana je tako velika da se stidim izreći je: i tako je velika ta mana da, kada mi je spomenuta krepost skrivena i čini mi se da me napustila, nema stvari koja bi me mogla zadržati, ni zbog stida ni zbog ikakve kazne, da odmah ne sunovratim u grijeh. Tada ipak nadođe ona krepost i kreposno me oslobodi, tako da ni ja sama ne bih mogla sagriješiti ni za sva dobra ili zla ovoga svijeta: i te sam muke podnosila dvije godine i više.
39 b Isto tako u mojoj su se duši običavali boriti neka poniznost i neka oholost goleme tjeskobe. Poniznost je u tome što vidim da sam pala od svakoga dobra, i vidim da sam izvan svake kreposti i izvan svake milosti, i vidim u sebi toliko mnoštvo grijeha i nedostataka da ne mogu ni pomisliti da bi mi se Bog ubuduće htio smilovati; i vidim sebe kao kuću đavlovu, i djelatnicu i lakovjernicu zloduha, i vidim sebe kao njihovu kćer, i vidim sebe izvan svake čestitosti i izvan svake istinitosti, te dostojnu najdonje i krajnje dubine pakla. A ova spomenuta poniznost nije ona poniznost koju katkada imam, koja čini da je moja duša zadovoljna i dovodi dušu do razmišljanja o božanskoj dobroti. Jer ona druga spomenuta poniznost ne donosi ništa osim nebrojenoga zla. Stoga mi se iznutra u duši čini da sam sva okružena zlodusima, i vidim nedostatke u duši i tijelu, i Bog mi je zatvoren i skriven u svakom dijelu i milosti, tako da se nikako ne mogu sjetiti Boga niti imam spomena na njega, jer ni on sam to ne dopušta: i videći sebe osuđenu, nimalo ne marim za svoju osudu, jer više marim i više žalim što sam uvrijedila svoga Stvoritelja, kojega ne bih htjela uvrijediti niti bih ga uvrijedila za sva dobra i zla koja bi se mogla imenovati. Stoga, videći svoje nebrojene spomenute uvrede, borim se svim svojim udovima i protiv zloduha kako bih mogla pobijediti i nadvladati spomenute mane i uvrede; i nikako to ne mogu ni na koji način: pa čak ne nalazim nikakav gaz, ni ikakav prozorčić, ni ikakav lijek uopće kojim bih mogla umaći ili si pomoći, te uviđam da sam pala tako duboko.
40 Stoga sam po poniznosti često bačena u bezdan, te me ona čini da vidim svoje grijehe i preobilje svojih zloća i opačina, tako da ne vidim da bih ih ikako mogla očitovati niti otkriti, kako bih mogla očitovati ta svoja pretvaranja, opačine i grijehe, te bih htjela ići gola po gradovima i trgovima i objesiti o vrat meso i ribe govoreći: „Ovo je ona najpodlija žena, puna zala i pretvaranja, i sijačica svih mana i zala.” Činila sam, naime, dobra djela radi ljudskoga glasa, i davala sam da se kaže svima koji su nas pozivali: „Ne jedem ribu ni meso”, a bila sam puna proždrljivosti, prejedanja i pijanstva, te sam pokazivala da ne želim uzeti više nego koliko mi je dostatno; i nastojala sam biti siromašna izvana, a ondje gdje sam ležala bacala bih mnogo krpa, a ujutro bih davala da ih uklone kako osobe koje dolaze to ne bi primijetile. Vidite đavla moje duše i zloću moga srca: čujte kako sam licemjerka i kći oholosti, i kako sam varalica i gadost pred Bogom. Pokazivala sam da sam kći molitve, a bila sam kći srdžbe, oholosti i kći đavlova. Pokazivala sam da imam Boga u duši i božanske utjehe u ćeliji, a imala sam đavla u duši i u ćeliji. I znajte da sam sve vrijeme svoga života nastojala kako bih mogla steći glas svetosti, i znajte uistinu da sam zbog zloća i pretvaranja koji su skriveni u mome srcu prevarila mnoge ljude i da sam ubojica mnogih duša i svoje vlastite duše.
41 I poslije, stojeći u tom bezdanu, okretala sam se ovoj svojoj braći koja se nazivaju sinovima i govorila im: „Nemojte mi ubuduće vjerovati, zar ne vidite da sam opsjednuta zlodusima? Vi koji se nazivate sinovima, molite tu Božju pravednost da zlodusi iziđu iz moje duše i očituju moja najopakija djela, kako se Bog više ne bi grdio po meni. Zar ne vidite da je sve što sam vam rekla lažno? Zar ne vidite da, kad ne bi bilo zloće na cijelome svijetu, ja bih ispunila cijeli svijet obiljem svoje zloće? Nemojte mi više vjerovati. Nemojte se više klanjati ovome idolu, jer se u ovome idolu skriva đavao, i sve što sam vam govorila bile su lažne, hinjene i đavolske riječi. Molite tu Božju pravednost da padne ovaj idol i razbije se, i da se očituju njegova đavolska djela, laži i našminkane i pozlaćene riječi koje sam govorila, jer sam se pozlaćivala božanskim riječima kako bih bila čašćena i štovana kao Bog. Molite da đavli iziđu iz ovoga idola, kako ova žena ne bi više varala svijet.” Stoga molim Sina Božjega, kojega se ne usuđujem ni imenovati, da me, ako ne učini da budem očitovana po njemu samome, učini očitovanom po zemlji, da se otvori i proguta me, kako bi ljudi i žene, kad postanem primjerom, rekli: „O, kako je bila našminkana i pozlaćena, i sva hinjena iznutra i izvana!” I htjela bih staviti oko vrata uže ili kakav konopac i dati da me vuku po gradovima i trgovima, a dječaci bi me vodili i govorili: „Ovo je ona najpodlija žena koja je cijeloga svoga života pokazivala lažno za istinito”, a ljudi i žene govorili bi: „O, evo čuda koje je učinio Bog, jer je dao da se po njoj samoj očituju i izreknu zloće, opačine i grijesi koji su cijeloga njezina života bili skriveni.”
42 Ali to reći premalo je zadovoljavalo dušu: i znajte da sam stavljena u takav očaj kakav nikada na ovaj način nisam imala, jer sam posve očajavala o Bogu i o svim njegovim dobrima, i sklopila sam zapis između sebe i njega. I zato sam sigurna da na svijetu nema nijedne osobe tako pune svake zloće i dostojne osude kao što sam ja, jer sve što mi je Bog udijelio i dao, dopustio je na moj veći očaj i osudu. Stoga vas sve molim da molite tu Božju pravednost da više ne odgađa izvući zloduha iz ovoga idola i da se očituju najopakija djela koja su unutra, jer mi se glava rasprskava, tijelo klone, oči su mi se zamaglile od mnoštva suza i svi mi se udovi rastavljaju jer ne mogu očitovati svoje zloće i laži svoje duše; ali se radujem jer se već nešto počelo očitovati. I sve sam to uistinu vidjela bez prave poniznosti. I znaj da si ti, koji si pisao, napisao premalo u usporedbi sa svim mojim zlima, opačinama i zloporabama, jer sam još kad sam bila malena počela činiti zla. To i tomu slično prisiljena sam govoriti bačena u bezdan i pritisnuta spomenutom poniznošću.
43 Poslije počinje oholost, jer postajem sva srdžba, sva oholost, sva žalost, sva najgorča i naduta: i primam drugu najveću gorčinu od dobara koja mi je Bog učinio, jer ih se ne sjećam radi nekakva lijeka, nego na uvredu i na bolno čuđenje. Naime, kako u meni nikada nije mogla biti nikakva krepost, te sumnjam da je ikada u meni bila istinita, a također ne vidim nikakva razloga zašto je Bog to dopustio. I tada mi je u toj kušnji svako dobro zatvoreno i skriveno, jer toliko postajem sva srdžba, sva oholost, sva žalost, sva najgorča i naduta, izmučena i bolna, više nego što mogu izreći. Jer kad bi mi svi mudraci svijeta i svi sveci Raja govorili sve utjehe da me utješe i obećavali mi sva dobra koja se mogu izreći, pa čak i kad bi mi sam Bog dao, ako me on sam ne bi drukčije promijenio ili drukčije djelovao u duši, ne bi mi pružili nikakvu utjehu niti bi mi donijeli ikakav lijek, niti bih im tada vjerovala; štoviše, sve bi mi bilo na umnoženje boli i zala i zadavalo bi mi veću srdžbu, čuđenje, žalost i bol, više nego što mogu izreći.
44 Stoga bih u zamjenu za spomenute muke i kušnje, i da Bog ukloni od mene spomenuto, rado izabrala i htjela podnijeti sva zla, sve nemoći i sve boli koje nastaju u svim ljudskim tijelima; i vjerovala bih da bi mi to bila lakša i manja zla od spomenutih muka. Stoga sam više puta rekla da bih u zamjenu za spomenute muke izabrala podnijeti svaku vrstu mučeništva. A to spomenuto stanje tih muka i kušnji započelo je neko vrijeme prije pontifikata pape Celestina i trajalo je više od dvije godine; u njima sam često bila mučena i još nisam savršeno niti potpuno izliječena, premda sada katkada pomalo osjećam izvana, ali ne iznutra. No sada, pošto sam bila u tom stanju, spoznajem da između spomenute zle poniznosti i spomenute oholosti biva najveće čišćenje i pročišćenje duše. U njima, naime, i po tome stječem pravu poniznost, bez koje se nijedan čovjek ne spašava. I što je poniznost veća, to je veće čišćenje duše. Stoga spoznajem da između spomenute poniznosti i oholosti moja duša izgara i podnosi mučeništvo. I zbog spoznaje uvreda i nedostataka koju duša stječe po spomenutoj poniznosti, duša se čisti od oholosti i od zloduha: i stoga što je duša više sravnjena sa zemljom, osiromašena i ponižena dolje, to se više osposobljava, čisti i pročišćuje da bude više uzdignuta, jer se nijedna duša ne može drukčije niti više uzdići nego onoliko koliko se ponizi i dublje u poniznosti sravni i ukorijeni.
a Dodatak u rukopisu. I kao što sam ja pisac čuo govoriti i doznao kad se jedan brat Manje braće, i kako vjerujem dostojan vjere, silno divio i suosjećao slušajući od same Kristove vjernice kako se i tako najžešće muči, spomenuti vjerodostojni brat vidio je po objavi koju mu je Bog dao kako je sve bilo istinito, i još više od onoga što je ta Kristova vjernica govorila da trpi od mučeništva strašnih muka. Stoga je taj brat neprestano bio prožet velikim i čudesnim suosjećanjem i pobožnošću prema njoj. A riječi koje sam ja brat pisac žurno i ukratko mogao zabilježiti bile su ove, govorila je ta Kristova vjernica ovako:b Dodatak u rukopisu. I ja brat pisac vidio sam spomenutu Kristovu vjernicu kako je u spomenutom šestom stupnju mnogo strašnije nego što se može opisati, ali je spomenuti šesti stupanj trajao kratko vrijeme, naime gotovo dvije godine, i tekao je istodobno sa sedmim stupnjem koji započinje malo prije šestoga stupnja i koji slijedi kao čudesniji od svih, i vidio sam da je spomenuti šesti stupanj slabeći prestao u kratkom vremenu, ali nije posve i potpuno prestao, osobito što se tiče mnogih tjelesnih nemoći kojih je uvijek bila puna. I vidio sam da je spomenuta Kristova vjernica ostala u sedmom stupnju iznad onoga što se može izreći, uvijek rastući u Bogu, i premda je uvijek bila krajnje nemoćna i mogla je vrlo malo jesti, ipak je bila veoma punašna i rumena, ali ipak natečena i puna boli u svim udovima i u svim zglobovima tijela, tako da se s velikom mukom mogla micati, bilo za hodanje bilo za sjedenje; premda je ona sve tjelesne patnje smatrala veoma malenima.
Nakon svega spomenutoga što je napisano dok je bila u sedmom stupnju i već gotovo posve napustila šesti stupanj, rekla mi je govoreći o šestom stupnju ovako:
Pet Anđelinih utjeha, u kojima je osjetila Boga u sebi kao svako dobro te vidjela njegovu ljepotu, moć, mudrost i pravednost.
Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa koji nas tješi u svakoj nevolji. U svakoj se, naime, nevolji udostojao utješiti mene grešnicu. Unutar, naime, onoga vremena krika, o kojemu je gore u osamnaestom stupnju moga obraćenja učinjen spomen, i nakon onoga prosvjetljenja koje sam čudesno imala moleći Oče naš, osjetila sam veliku utjehu od Božje slatkoće na ovaj način. Bilo mi je, naime, nadahnuto i bila sam privučena razmatrati blagoslovljeno sjedinjenje božanstva i čovještva Kristova, te božanstvo i čovještvo u Kristu. U čijem sam razmatranju i naslađivanju osjetila najveću utjehu, i bila je to veća utjeha nego što sam je ikada iskusila, tako da sam kroz velik dio toga dana stajala na nogama u ćeliji gdje sam molila, zapanjena, zatvorena i sama; i srce mi je bilo obuzeto tim naslađivanjem toliko da sam poslije legla i izgubila govor: i moja je družica došla k meni te je pomislila i vjerovala da umirem. Ali meni je to bilo teško jer mi je činila zapreku.
46 Jednom pak zgodom, dok sam u tome ustrajala prije nego što sam dovršila sve razdijeliti siromasima, premda je bilo ostalo malo za davanje, dok sam jedne večeri bila u molitvi, nije mi se činilo da išta osjećam od Boga, i zato sam jadikovala i molila Boga govoreći na ovaj način: „Gospodine, ono što činim, ne činim ni zbog čega drugoga nego da tebe nađem. Hoću li te, dakle, naći nakon što ovo dovršim?” i mnogo sam sličnoga govorila u molitvi. I došao mi je odgovor koji je rekao ovako: „Što hoćeš?” a ja sam odgovorila: „Neću ni zlata ni srebra, štoviše, čak i kad bi mi dao cijeli svijet, neću ništa drugo osim tebe.” I tada je odgovorio govoreći: „Nastoj marljivo i požuri se, jer čim bude učinjeno ovo što činiš, cijelo će Trojstvo doći u tebe.” Tada su mi obećane i mnoge druge stvari. I izvukao me iz svake nevolje te me otpustio s velikom božanskom milinom, i tada sam očekivala da će se dogoditi tako kako mi je bilo rečeno. I ja sam to ispripovjedila svojoj družici u stanovitoj sumnji, zbog toga što mi je to bilo rečeno i obećano u velikom viđenju, ali me ipak bio otpustio s velikom božanskom milinom.
47 Nakon toga pošla sam k sv. Franji u Asiz, i tada mi se na putu ispunilo spomenuto obećanje: a ipak nisam bila dovršila razdijeliti sve svoje siromasima, premda je bilo ostalo malo, zbog toga što je neki sveti muž, koji je to trebao učiniti, u međuvremenu umro i nije mogao dovršiti. Bio se, naime, obratio Božjom milošću na moju opomenu, i dok je išao da se razvlasti i razdijeli svoj posjed siromasima, umro je na putu. Bog je ipak po njemu učinio mnoga čudesa i njegov se grob drži u poštovanju. Dok sam, dakle, išla k sv. Franji u Asiz, išla sam putem moleći, i među ostalim molila sam bl. Franju da mi on isprosi od Boga da dobro obdržavam pravilo bl. Franje koje sam nedavno obećala, i da mi pribavi milost da osjetim nešto od Krista, a osobito da učini da živim i dovršim svoje dane u siromaštvu. Zbog toga sam također razloga, kako bih iznad svega imala slobodu siromaštva, bila pošla u Rim moliti bl. Petra da mi on pribavi milost pravoga siromaštva. Stoga mi je po zaslugama blaženoga Petra i bl. Franje bilo dano iz božanske milosti, kako sam najsigurnije osjetila, dar pravoga siromaštva.
48 Dok sam, dakle, spomenuto moleći na putu tražila, kad sam stigla između spilje i uskog puta koji se uspinje gore prema Asizu i nalazi se iza spilje, na tome mi je mjestu rečeno ovako: „Ti si molila moga slugu Franju, a ja sam htio poslati drugoga glasnika. I ja sam Duh Sveti, koji sam došao k tebi da ti dam utjehu kakvu inače nikada nisi okusila. I doći ću s tobom unutra u tebi sve do sv. Franje, a malo će primijetiti neki koji su s tobom. I hoću ići razgovarajući s tobom cijelim ovim putem i neću završiti razgovor, niti ćeš ti moći misliti na ijednu drugu stvar osim na mene: jer ja sam te svezao i neću odstupiti od tebe sve dok drugi put ne dođeš k sv. Franji; i tada ću odstupiti od tebe što se tiče ove utjehe. Ali inače neću odstupiti od tebe ako me budeš ljubila.”
49 I počinje govoriti riječi koje slijede, da me potakne na ljubav prema sebi: „Kćeri moja meni slatka, kćeri moja moj hrame, kćeri moja naslado, ljubi me, jer si od mene mnogo ljubljena, mnogo više nego što ti ljubiš mene.” I vrlo mi je često govorio: „Kćeri i zaručnice meni slatka”, i nadodavao:
„Ja tebe ljubim više nego ikoju koja jest u Spoletskoj dolini; stoga, pošto sam se ja nastanio i otpočinuo u tebi, sada se ti nastani u meni i počini u meni. Bio sam s apostolima, i gledali su me tjelesnim očima, a nisu me osjećali kao što me ti osjećaš: a nakon što se vratiš kući, osjetit ćeš drugu slatkoću kakvu nikada nisi iskusila: i neću ti govoriti samo kao sada, nego ćeš me osjećati. Ti si molila moga slugu Franju nadajući se da ćeš s njim i po njemu izmoliti ono što si željela: i budući da me moj sluga Franjo mnogo ljubio, zato sam mu mnogo učinio. A kad bi danas postojala neka osoba koja bi me više ljubila, još bih joj više učinio.” Govorio mi je pak da je danas malo dobrih i da je malo vjere, te se tužio govoreći: „Tolika je”, govorio je, „ljubav koju imam prema duši koja me ljubi bez zloće da bih joj sada, kad bi postojala neka koja bi me savršeno ljubila, udijelio veću milost nego što sam je inače udijelio svecima o kojima se u prošlom vremenu pripovijeda mnogo velikih djela što im ih je Bog učinio. I nema nikoga tko bi se mogao ispričati od ove ljubavi, jer svaka osoba može ljubiti Boga: a on ne traži ništa drugo osim da ga duša traži i ljubi, jer on uistinu ljubi nju i on sam jest ljubav duše.” Ove su pak riječi duboke.
50 A da je Bog ljubav duše, pokazivao mi je živim razlogom po svome dolasku i po križu koji je podnio za nas, premda je on sam bio tako neizmjeran i slavan; i tumačio je muku i ostalo što je za nas učinio, te dodavao: „Vidi, dakle, ima li u meni išta drugo osim ljubavi.” I moja je duša najsigurnije shvaćala da on nije ništa drugo nego ljubav. Tužio se pak što u ovo vrijeme nalazi tako malo osoba u koje bi mogao položiti svoju milost: i govorio je da bi sada mnogo veću milost udijelio onima koje bi sada našao da ga ljube nego što je dosad udijelio drugim svecima koji su bili do sada. Govorio mi je, dakle, ponovno: „Kćeri moja meni slatka, ljubi me, jer si mnogo više ljubljena nego što ti ljubiš mene. Ljubljena moja, ljubi me”, i govorio je: „Neizmjerna je ljubav koju imam prema duši koja me ljubi bez zloće.” I činilo mi se da želi da duša ima od one ljubavi koju on ima prema duši prema moći i snazi duše, i kad bi ona samo to željela, on bi to ispunio.
51 Ponovno mi je govorio: „Ljubljena moja, zaručnice moja, ljubi me, jer cijeli tvoj život, tvoje jedenje i pijenje, tvoje spavanje i sve tvoje življenje, sve mi se sviđa ako me ljubiš.” Ponovno mi je rekao: „Učinit ću u tebi velike stvari pred očima naroda, i u tebi ću biti spoznat, i bit ću proslavljen i uzveličan, i hvalit će se ime moje u tebi od mnogih naroda.” Te i mnoge druge slične riječi rekao mi je. A ja sam, dok sam slušala te riječi, nabrajala svoje grijehe i razmatrala svoje nedostatke te da nisam dostojna tih velikih ljubavi. I počela sam u tim riječima mnogo sumnjati; i rekla je duša onome koji mi je govorio: „Da si ti Duh Sveti, ne bi mi govorio ove stvari, jer one meni ne pristoje niti dolikuju: a ja sam krhka i mogu od toga imati taštu slavu.” I odgovorio mi je: „Sada vidi i promisli možeš li od svega ovoga imati taštu slavu kojom bi se uzoholila, tako da iziđeš iz ovih riječi misleći na nešto drugo, ako možeš.” I ja sam pokušala imati taštu slavu kako bih iskušala je li istinito ono što je bio rekao i je li to Duh Sveti: i počela sam gledati po vinogradima da iziđem iz toga razgovora, a kamo god bih pogledala, govorio je: „Sada vidi, promatraj, ovo je moje stvorenje”, i osjećala sam neizrecivu slatkoću. Među tim su mi se pak vraćali u sjećanje svi moji grijesi, i sa svoje strane nisam u sebi vidjela ništa osim grijeha i nedostataka, te sam u sebi osjećala poniznost više nego što sam je ikada osjetila.
52 Povrh toga rekao mi je da sam toliko ljubljena da se Sin Božji i Djevice Marije prignuo k meni i došao u mene da mi govori. Govorio mi je pak Krist: „Kad bi cijeli svijet sada došao s tobom, ti sada ne bi mogla govoriti drugome: sada, naime, kad ja dolazim s tobom, dolazi s tobom cijeli svijet.” I da bi mi dao sigurnost protiv sumnje, govorio mi je: „Ja sam onaj koji sam bio raspet za tebe, i trpio sam glad i žeđ za tebe, i toliko sam te ljubio da sam prolio svoju krv za tebe”, i pripovijedao mi je cijelu muku, te govorio: „Išti milost za sebe i svoje družice, i za koga god hoćeš, i pripravi se za primanje, jer sam ja mnogo spremniji dati nego ti primiti.” A moja je duša zavapila govoreći: „Neću iskati, jer nisam dostojna”, i vraćali su mi se u sjećanje svi moji grijesi. Ponovno je moja duša govorila: „Da si ti, koji si mi od početka govorio, Duh Sveti, ne bi mi govorio tako velike stvari: i da si ti u meni, morala bi u meni biti tolika radost da je ja živa ne bih mogla podnijeti.” I odgovorio mi je: „Zar može biti ili se dogoditi išta osim kako ja hoću? Zato ti ne dajem drugu radost niti više, nego kako imaš: a ja sam već manje od ovoga dao drugome, i onaj komu sam dao ležao je ne osjećajući i ne videći. I ovaj ti znak ponovno dajem da sam to ja. Pokušaj, naime, sada razgovarati sa svojim družicama i misli na bilo što drugo što hoćeš, bilo dobro bilo zlo, jer nećeš moći misliti ni na što drugo osim na Boga; jer ja sam jedini koji mogu svezati um. A sve ti ovo činim ne zbog tvojih zasluga, nego zbog svoje dobrote.” Među tim su mi se vraćali u sjećanje svi moji grijesi, i vidjela sam svoje grijehe zbog kojih sam bila dostojna pakla; i to sam jasno vidjela više nego što sam ikada vidjela.
53 Govorio mi je također da mi se, da sam došla s drugima, ne takvima kakvi su bili oni s kojima sam došla, ovo spomenuto ne bi dogodilo niti reklo. Oni su, naime, na neki način primjećivali moju klonulost zbog toga što sam u svakoj riječi primala veliku slatkoću, pa nisam htjela stići na cilj niti da se taj put ikada završi za sve vrijeme svijeta. Kolika je pak bila radost i slatkoća Božja koju sam osjećala, ne bih mogla izraziti, osobito kad je rekao: „Ja sam Duh Sveti koji ulazim unutra u tebe.” I slično kad je govorio sve drugo, primala sam veliku slatkoću. Došao je, dakle, sa mnom sve do sv. Franje, kao što mi je bio rekao, i nije odstupio od mene, te je ostao sa mnom sve do poslije jela, dok drugi put nisam pošla k sv. Franji. Kad sam, dakle, drugi put došla u crkvu sv. Franje, odmah kad sam kleknula na ulazu vrata crkve i vidjela sv. Franju naslikanoga u Kristovu krilu, rekao mi je Krist: „Tako ću te čvrsto držati, i mnogo više nego što se može promatrati tjelesnim očima, a sada je čas da te, slatka kćeri, moj hrame, moja naslado, ispunim i otpustim: rekao sam ti, naime, da te što se tiče ove utjehe otpuštam, ali te neću otpustiti ako me budeš ljubila.” I premda je to bila gorka riječ, tada sam ipak u samoj toj riječi osjetila toliku slatkoću da je bila najmilija. I tada sam pogledala da ga vidim očima tijela i duha, i vidjela sam. A ako pitaš što sam vidjela: vidjela sam istinsku stvarnost, punu veličanstva, neizmjernu, koju ne znam izreći, ali se činilo da je to dobro. Mnoge mi je pak riječi slatkoće rekao: i odlazeći učinio je odlazak vrlo blagim, i otišao je s neizmjernom slatkoćom, i otišao je polako i sa zadržavanjem, a ne iznenada. Među ostalim pak riječima rekao mi je ove: „Kćeri moja meni slatka, mnogo više nego ja tebi, moj ljubljeni hrame, imaš prsten moje ljubavi i zaručena si od mene, i ubuduće nećeš odstupiti od mene, a blagoslov Oca i Sina i Duha Svetoga imaš ti i tvoja sudružica.” I odmah je duša zavapila: „O, budući da nećeš odstupiti od mene, neću li ubuduće smrtno sagriješiti?” I odgovorio je: „To ti ne kažem.” A kad sam na odlasku zamolila milost za svoju družicu, odgovorio mi je: „Tvojoj ću družici dati drugu milost.”
54 Tako je, dakle, otišao, i nije htio da pri njegovu odlasku ležim, nego da stojim na svojim nogama. Ipak sam nakon njegova odlaska pala sjedeći i počela kričati jakim glasom, vapiti i vikati; i kričala sam bez ikakva stida vičući i izgovarajući ovu riječ, naime: „Ljubavi, još te nisam upoznala, zašto me ovako ostavljaš?” Ali nisam mogla reći više, nego sam vičući to htjela oblikovati i izgovoriti, a nisam mogla oblikovati, tako je bilo prigušeno glasom i vikom, i zato slušatelji nisu razumjeli riječ. Taj mi se pak krik i vika dogodio na ulazu vrata crkve sv. Franje, gdje sam nakon Božjega odlaska sjedila klonula, kričeći i vičući u nazočnosti svega naroda, toliko da su oni koji su došli sa mnom i moji znanci stajali izdaleka crveneći se, misleći da je drugi razlog. Ostavio me, dakle, sa sigurnošću i bez sumnje da je onaj koji mi je govorio bio Bog. A ja sam od njegove slatkoće i boli zbog odlaska vikala želeći umrijeti: i velika mi je bol bila što ne umirem i što ostajem za njim, i svi su mi se zglobovi tada rastavljali.
55 Nakon toga vratila sam se iz Asiza i s velikom sam slatkoćom išla putem govoreći o Bogu, i bila mi je najveća muka šutjeti; ali sam se nastojala suzdržavati zbog društva. Rekao mi je pak Krist na putu vraćajući se iz Asiza: „Dajem ti”, reče, „znak da sam ja Krist koji ti govorim i koji sam ti govorio, i dajem ti križ i ljubav Božju unutra u tebi, i ovaj će znak biti s tobom zauvijek.” I ja sam odmah taj križ i ljubav Božju osjećala unutra u svojoj duši, i prelijevalo se u tijelo, i osjećala sam taj križ tjelesno, te se osjećajući ga moja duša topila u ljubavi Božjoj.
56 A pošto sam se vratila i boravila kod kuće, osjećala sam jednu mirnu, tihu slatkoću, tako veliku da je ne znam izreći, i imala sam želju umrijeti, i bila mi je tolika muka živjeti zbog te mirne, tihe i tako mile slatkoće, koju ne znam izraziti, kako bih došla gore k onoj slatkoći od koje sam nešto osjećala i kako ne bih izgubila onu koju sam imala, da sam željela umrijeti i izići iz svijeta, i živjeti mi je bila muka nad mukom, teža od boli zbog smrti moje majke i mojih sinova, i nad svaku bol koju bih mogla zamisliti: i ležala sam kod kuće klonula zbog spomenutoga osam dana i vikala: „Gospodine, smiluj mi se i ne dopusti mi više ostati na ovome svijetu.”
57 Od tada sam pak često osjećala neizrecive mirise, i toliko je bilo toga i drugoga da to ne mogu izreći, a riječi doduše malo mogu prenijeti. Ali naslađivanje i slatkoću koju sam osjetila ne mogu prenijeti. Mnogo mi se puta pak dogodio taj razgovor, ali ne s tolikim zadržavanjem, niti s tolikom slatkoćom, niti tako duboko. A pošto sam se vratila iz Asiza i ležala, kao što je rečeno, moja je družica, koja je bila čudesne jednostavnosti, čistoće i djevičanstva, čula tada jedan glas koji joj je govorio: „Duh Sveti je unutra u ćeliji”; došla je, dakle, k meni i počela pitati govoreći: „Reci mi to što imaš, jer mi je rečeno da dođem k tebi”, a ja sam odgovorila: „Kako ti je rečeno, sviđa mi se”, i od tada sam svojoj družici priopćila više od tih tajni.
58 Jednom sam zgodom bila u molitvi i, uzdignuta u duhu, govorio mi je Bog riječi veoma mile i pune ljubavi, i pogledavši vidjela sam Boga kako mi govori. Ako pak pitaš što sam vidjela: kažem da sam vidjela njega samoga, i drugo ne znam reći, osim da sam vidjela jednu puninu, jednu svjetlost od koje sam u sebi osjećala toliko ispunjenje da to ne znam izreći niti znam dati ikakvu usporedbu uopće, niti sam vidjela išta tjelesno; nego je bilo kao što jest na nebu, naime tolika ljepota da ne znam reći išta drugo osim da sam vidjela vrhovnu ljepotu koja sadrži svako dobro: i svi su sveci stajali pred tim prelijepim veličanstvom da ga hvale: čini mi se pak da sam u tome kratko ostala.
59 Rekao mi je pak Bog: „Kćeri preljubljena meni slatka, svi sveci raja imaju prema tebi posebnu ljubav, a slično i moja Majka, i ja ću te pridružiti njima.” Premda mi je sve to bilo rečeno, ipak mi se sve to činilo veoma malenim u usporedbi s onim što je rečeno o njegovoj Majci i o svecima. Nego sam se toliko naslađivala u njemu i tolika je bila slatkoća koju sam osjećala od njega da nisam marila pogledati ni anđele ni svece: vidjela sam, naime, da je svo to dobro i sav ures svetaca i anđela od njega i u njemu, i da je on svako i vrhovno dobro i sva ljepota, te sam se toliko naslađivala u samom njegovu uresu da nisam marila pogledati nijedno stvorenje. Govorio mi je pak: „Neizmjernu ljubav imam prema tebi, ali je ne pokazujem, štoviše skrivam je od tebe.” A duša mu je govorila: „Zašto imaš toliku ljubav i nasladu u meni, koja sam tako ružna i koja sam te tako sve vrijeme svoga života vrijeđala?” On je pak odgovarao: „Tolika je ljubav koju imam pohranjenu u tebi da se tvojih nedostataka gotovo i ne sjećam, premda ih moje oči vide, i u tebi imam pohranjeno veliko blago.” Tada je moja duša osjećala da je to tako najsigurnije istinito, tako da ni u čemu nije sumnjala, i tako je osjećala i vidjela da je Božje oči gledaju; u te je oči duša gledala i imala u tome toliku nasladu da nijedan čovjek, pa ni kad bi sišao netko od svetaca koji su u raju, ne bi to mogao očitovati. I kad mi je govorio da od mene skriva veliku ljubav jer je ne bih mogla podnijeti, duša je odgovarala: „Ako si ti svemogući Bog, možeš učiniti da je mogu podnijeti.” A on je odgovorio: „Kad bih to učinio, ovdje bi imala što god bi htjela i ne bi imala gladi za mnom, zato ti to neću učiniti; štoviše, hoću da na ovome svijetu imaš glad za mnom i želju, i da kopniš za mnom.”
60 Jednom mi je zgodom upućen božanski govor koji reče: „Ja, koji ti govorim, jesam božanska moć koja ti donosi božansku milost: a milost koju ti donosim takva je da hoću da koristiš svim ljudima koji će te vidjeti, i ne samo njima, nego i da pomažeš i koristiš onima koji će misliti na tebe ili će te se sjećati i čuti da te spominju: a onima koji će imati više od mene, više ćeš koristiti.” I tada je duša, premda je osjetila veliku radost, govorila: „Neću ovu milost, jer se bojim da mi ne naškodi i da od nje ne imam taštu slavu.” I odmah je odgovorio govoreći: „Ti nemaš od toga činiti ništa, jer ovo nije tvoje, nego si samo toga čuvarica; čuvaj to dobro i vrati onome čije jest.” I tada je duša shvatila da mi na taj način ne može naškoditi. Rekao mi je također: „Sviđa mi se”, reče, „što imaš taj strah.”
61 Nakon toga, dok sam bila u crkvi, upućen mi je preslatki govor koji je odmah okrijepio sav moj um, i rekao mi je: „Kćeri moja meni slatka”, ili je rekao mnogo bolje, i nadodaje: „Nijedno ti stvorenje ne može dati utjehu, osim mene samoga. Želim ti pokazati nešto od svoje moći.” I odmah su se otvorile oči moje duše, i vidjela sam jednu puninu Božju u kojoj sam obuhvaćala cijeli svijet, naime s one strane mora i s ovu stranu mora, i more i bezdan i sve, u čemu nisam vidjela ništa osim same božanske moći na posve neizreciv način; i duša je silno se diveći uskliknula govoreći: „Ovaj je svijet pun Boga.” I obuhvaćala sam cijeli svijet kao nešto maleno. I vidjela sam da Božja moć nadilazi sve i ispunjava sve. I rekao mi je: „Pokazao sam ti nešto od svoje moći.” A ja sam shvaćala tako da sam poslije mogla bolje razumjeti druge stvari.
62 I rekao mi je: „Vidjela si nešto od moje moći; sada vidi moju poniznost.” I vidjela sam toliku dubinu Božju prema ljudima i toliku poniznost da se duša, shvaćajući neizrecivu moć i videći tako duboku poniznost, divila i smatrala sebe posve ništavnom, i nije u sebi vidjela ništa osim oholosti. I počela sam u sebi razmišljati i smatrati se posve nedostojnom pričesti, tako da se nisam htjela pričestiti. I rekao mi je pošto je pokazao svoju moć i poniznost: „Kćeri moja, do ove točke gledanja do koje si ti došla nijedno stvorenje ne može doći ako nije uzdignuto najposebnijom božanskom milošću.” Kad sam, dakle, bila u crkvi blizu podizanja Tijela Kristova, rekao mi je: „Evo, moć je sada na oltaru, a ja sam unutra u tebi, i ako me primiš, primaš mene kojega si već primila: pričesti se, dakle, u ime Oca i Sina i Duha Svetoga; a ja, koji sam dostojan, činim te dostojnom.” I tada je u meni ostala neizreciva slatkoća i velika radost, bez koje ne vjerujem da ću biti cijeloga svoga života.
63 Jednom zgodom, zamoljena od nekoga da molim Boga za neke stvari koje je htio znati, oklijevala sam to učiniti jer mi se činilo ohološću i ludošću moliti Boga za takve stvari: dok sam bila u takvoj misli, iznenada mi je um bio uzdignut i postavljen u prvom uzdignuću k jednome stolu bez početka i bez kraja, i nisam bila postavljena da vidim sam stol, nego ono što je bilo na tome stolu, i vidjela sam jednu neizrecivu puninu Božju o kojoj ne mogu ništa ispripovjediti niti reći osim ovoga, naime da sam vidjela puninu božanske mudrosti i svako dobro. I vidjela sam onu puninu božanske mudrosti u kojoj sam vidjela da nije dopušteno istraživati niti htjeti znati ono što želi učiniti božanska mudrost, jer je to pretjecati je i obeščašćivati. I zato kad vidim osobe koje to istražuju, čini mi se i razumijem da griješe. I od tada mi je po onome što sam vidjela na tome stolu, naime božanskoj mudrosti, ostalo da mogu razumjeti i prosuđivati sve duhovne osobe i druge duhovne stvari kad čujem da se o njima govori ili da se pripovijedaju: i ne sudim onim sudom kojim sam običavala sudeći griješiti i padati, nego drugim istinskim sudom po kojem razumijem odakle imam ili mogu imati svijest o grijehu u tom sudu, a ne znam ništa ispripovjediti o onome što sam vidjela. Nego je duša iz viđenja donijela do riječi, naime stol, i da sam bila postavljena u prvom uzdignuću k jednome stolu. Ali o onome što sam bila postavljena vidjeti na tome stolu ne mogu ništa ispripovjediti osim onoga što sam rekla.
64 Jednom zgodom, dok sam bila u molitvi, upitala sam Boga ne sumnjajući ni u što, nego želeći više znati o Bogu, i rekla sam: „Zašto si, Gospodine, stvorio ljude, a pošto si ih stvorio, zašto si dopustio da sagriješimo? I zašto si dopustio da ti se dogodi tolika muka, kao što je bila muka tvoga Sina za naše grijehe, kad si ti mogao najbolje učiniti da bismo bez svega toga bili tebi mili i ugodili ti i imali isto toliko kreposti koliko imamo uz sve ovo spomenuto?” I duša je shvaćala da je bez ikakve sumnje ono što sam govorila, naime da nas je Bog bez spomenutoga mogao učiniti kreposnima i spašenima, bilo istinito. I činilo mi se da sam bila poticana i uvođena u ispitivanje i razmišljanje o tome spomenutom, jer kad sam bila u molitvi, htjela sam ostati u njoj i ne odstupati, ali me Bog uvodio u to, kako mi se čini. I to spomenuto ispitivanje, kako je rečeno, činila sam mnogo dana, ne sumnjajući ni u što, kako je rečeno. I davalo mi se razumjeti da je Bog to učinio i dopustio zato što nam se po tome bolje očitovala njegova dobrota i što nam je to bolje pristajalo. To mi pak nije bilo dostatno da bih potpuno razumjela: ipak sam najsigurnije shvaćala i znala da je Bog mogao učiniti drukčije da nas je sam htio drukčije spasiti.
65 Jednom pak duša bi uzdignuta i vidje da ono što sam tražila nema ni početka ni kraja; i sama duša, dok bijaše u toj tami, htjede se vratiti natrag k sebi, ali nije mogla; htjede poći naprijed, ali nije mogla. Iznenada dakle bi još više uzdignuta i prosvijetljena, te vidje neizrecivu Božju moć i vidje Božju volju i pravednost i dobrotu, u kojima sam najpotpunije razumjela sve o čemu bijah pitala. I bi duša izvučena iz sve one prijašnje tame: u toj sam tami naime ležala na zemlji, ali u ovom najvećem prosvjetljenju stajah na nogama na vrhovima nožnih palčeva; i bijah u tolikoj okretnosti tijela i obnovi kakvu nikada nisam imala. I bijah u tolikoj punini ljubavi, i s tolikom radošću razumijevah u toj Božjoj moći, volji i pravednosti, da nisam razumjela samo ono što sam pitala, štoviše, dobivala sam zadovoljavajući odgovor o svim stvorenjima koja se imaju spasiti i koja su spašena, i o demonima, i o osuđenima, i o svemu. Ali to ne mogu očitovati nikakvim riječima, jer je posve iznad naravi.
66 I premda sam potpuno razumjela da nas je Bog mogao drugačije spasiti da je htio, ipak nisam mogla spoznati da bi se s nama moglo bolje postupiti s obzirom na njegovu moć i dobrotu, niti da bi se to moglo bolje provesti u djelo. I otada ostajem tako zadovoljna i sigurna da, kada bih najpouzdanije znala da ću biti osuđena, ni na koji način ne bih mogla žalovati, niti bih manje radila, niti bih se manje trudila moliti i častiti Boga; toliko sam razumjela njegovu pravednost i ispravnost njegovih sudova. I ostavi u mojoj duši jedan mir, jedan spokoj i čvrstoću, kojima slične ne pamtim da sam ikada tako potpuno imala, i u tome trajno ostajem. Nakon što pak vidjeh Božju moć i njegovu volju i pravednost, bijah uzdignuta još više, i tada nisam vidjela ni moć ni volju Božju na onaj način kao prije. Nego vidjeh jednu postojanu stvarnost, meni tako neizrecivu da o njoj ne mogu ništa reći osim da bijaše svako dobro; i duša moja bijaše u posve neizrecivoj radosti; i ondje nisam vidjela ljubav, nego onu posve neizrecivu stvarnost; i izišla bijah iz onoga prijašnjeg stanja i bijah postavljena u ovo najveće neizrecivo stanje, te ne znam jesam li bila u tijelu ili izvan tijela; i sve ono što sam prije imala nije mi se činilo da su bila tako velika stanja. I ostavi mi mrtvljenje mana i sigurnost kreposti, kojima ljubim dobra i zla, dobročinstva i zlodjela, jer naime zbog toga ne osjećam nezadovoljstvo.
67 Ostavljena sam dakle u velikom miru i štovanju božanskih sudova, tako da kada ujutro ili navečer u svojoj molitvi kažem Bogu: „Po sudovima svojim oslobodi me, Gospodine”, ili „Po sudu svojem oslobodi me, Gospodine”, toliko se naslađujem i tako pouzdano to govorim kao kada kažem: „Po dolasku svojem oslobodi me, Gospodine; po rođenju svojem oslobodi me, Gospodine; po muci svojoj oslobodi me, Gospodine.” Ne spoznajem naime više Božju dobrotu u blaženom čovjeku ili svetom čovjeku, ili u mnogim dobrima i svetima, nego u jednom osuđeniku ili u mnoštvu osuđenika. Ali ta mi dubina nije bila pokazana nego jednom, i nikada ne zaboravljam sjećanje na nju niti njezinu radost. I kada bi po nemogućem nestalo sve ono što pripada vjeri, ipak mi ovdje ostaje sigurnost o Bogu i o njegovim sudovima i o pravednosti njegovih sudova. Ali o, kolika je ovdje dubina! Sve se ipak vraća na korist dobrih. Duša naime koja ima ovu spoznaju o božanskim sudovima i ovim dubinama, imat će plod od svega iz ove spoznaje Boga.b a Dodaje rukopis: Jednom nakon spomenutoga, ja se brat vratih iz Lombardije i upitah samu vjernicu Kristovu o jednom pitanju o kojem smo moj drug i ja raspravljali na povratku putem; i bijah tada rekao svome drugu da ću je upitati o tom pitanju, a sama vjernica Kristova odgovori mi govoreći ovako:b Nadodaje rukopis: Ovo spomenuto pitanje, koje je Bog tako čudesno objavio onoj vjernici Kristovoj, bijaše gotovo isto ono pitanje koje smo moj drug i ja imali i o kojem smo raspravljali putem na povratku iz Lombardije, kao što je rečeno.
Druge utjehe Anđeline i viđenja.
Jednom se u korizmi činilo da sam veoma suha i bez pobožnosti, i moljah Boga da mi on dade od sebe, jer bijah suha od svakoga dobra; i tada se otvoriše oči duše i vidjeh Ljubav koja je dolazila prema meni, i vidjeh početak, ali ne vidjeh kraj, nego samo njezino trajanje. I ne umijem izreći nikakvu sličnost boje. I odmah, kada Ljubav dođe k meni, vidjeh očima duše otvoreno sve to, više nego što se tjelesnim očima išta može vidjeti, i postade ljubav prema meni kao slika jednoga srpa. Ne valja pak razumjeti da je to bila neka mjerljiva količinska sličnost, nego bijaše kao slika srpa, jer se u početku, kada se ljubav predstavila, potom povukla, ne dajući se onoliko koliko je dala da se o njoj spozna. I tada odmah bijah ispunjena ljubavlju i neprocjenjivom sitošću, koja me, premda me zasićivala, ipak rađala u meni najvećom glađu, toliko neprocjenjivom da su se tada svi udovi razdvajali, tako da je duša čeznula i željela prispjeti k ostatku. I nisam htjela ni vidjeti, ni čuti, ni osjetiti ikoje stvorenje, i nisam govorila. Nego je moja duša govorila iznutra vičući da ljubav ne učini da ona vene od tolike ljubavi, jer sam život smatrala smrću. I za to je zazivala najprije blaženu Djevicu, a potom je zazivala i zaklinjala sve apostole da pođu s njom, i pokleknu, i jave Svevišnjemu da ne učini ili ne dopusti da ona više trpi ovu smrt, nego da prispije k onome koga je osjećala; i slično je molila blaženoga Franju, i evanđeliste je zaklinjala i vikala k njima na sličan način.
69 I dok sam zbog približavanja vjerovala da sam sva ljubav, zbog ljubavi koju sam osjećala, govorila sam: „Mnogi su koji vjeruju da stoje u ljubavi, a stoje u mržnji, i mnogi obratno, koji vjeruju da stoje u mržnji, a u ljubavi su.” Moja je pak duša tražila da to vidi najpouzdanije, i Bog mi dade da to osjetim očito tako da sam tada ostala sva zadovoljna. Ispunjena sam pak tom ljubavlju tako da ne vjerujem da mogu biti bez te ljubavi ubuduće, i ne mogu vjerovati nijednom stvorenju koje bi reklo drugačije, pa i kad bi mi anđeo rekao drugačije, ne bih vjerovala, nego bih odgovorila: „Ti si onaj koji je pao s neba.”
70 I vidjeh u sebi dva dijela, kao da je u meni bila načinjena jedna cesta, i s jedne strane vidjeh ljubav i svako dobro, koje bijaše od Boga, a ne od mene, a s druge strane vidjeh sebe suhu i da od mene nije bilo nikakva dobra; i po tome vidjeh da nisam ja bila ta koja je ljubila, koliko god sebe vidjela u ljubavi, nego je to bilo jedino od Boga; i nakon toga se ljubav ponovno sjedinila i tada je udijelila veću ljubav, i žarču nego prije, i bijah obuzeta željom da pođem k toj ljubavi. A između spomenute ljubavi, koja je tako velika da tada nisam mogla znati da može postojati veća ljubav, osim onda kada je nadošla ona druga smrtna ljubav: stoga između čiste ljubavi i one druge smrtne i najvećeg žara postoji neka sredina o kojoj ne mogu ništa pripovijedati, jer je tolike dubine i tolike radosti i tolikog veselja da se ne može ispripovijedati. I tada ne bih htjela čuti ništa drugo o muci, niti bih čak htjela da mi se spomene Bog: jer tada, kada mi ga se spomene, osjećam ga s tolikom nasladom da me čežnja muči od ljubavi, i sve drugo što je manje od njega meni je zapreka. I ništa mi se ne čini ono što se govori o evanđelju, ni o Kristovu životu, ni o ikojem Božjem govoru, jer veće i neusporedive stvari vidim u Bogu; i nakon što ostanem od te ljubavi, ostajem sva zadovoljna, sva anđeoska, tako da ljubim žabe i krastače, pa čak i demone, i što god vidim da se događa, pa i sam grijeh, kada vidim da ga drugi čine, nije mi mrsko, vjerujući da Bog pravedno dopušta da se to događa. I kada sam u tom stanju, kad bi me pas pojeo, ne bih marila, niti bi mi se činilo da trpim ikakvu bol. Niti tada ima, niti može biti sjećanja, niti bolne uspomene na Kristovu muku, niti u tom stanju ima suza.
71 I ovo je stanje veće nego stajati podno križa u neprestanom sjećanju, kao što je stajao blaženi Franjo, premda duša često vidi jedan i drugi stupanj, i želi vidjeti ono tijelo koje je za nas umrlo i prispjeti k njemu, i tada je s najvećom radošću ljubav bez boli muke. Jednom se ipak zajedno s tom ljubavlju sjedinilo sjećanje na neprocjenjivu cijenu, naime predragocjenu krv, po kojoj je svijetu dano oproštenje, i čudila sam se kako su mogli stajati zajedno, ali ondje ipak nije bilo boli muke. Muka je pak put i pouka kako trebam činiti.
72 Jednom bi uzdignuta duša moja i vidjeh Boga u tolikoj jasnoći u kolikoj ga nikada nisam vidjela, niti na onaj najpotpuniji način, i ondje nisam vidjela ljubav, i ja sam izgubila onu ljubav koju sam prije nosila, te sam postala ne-ljubav. A nakon toga vidjeh ga u jednoj tami, i to zato u tami jer je veće dobro negoli se može pomisliti ili razumjeti, i sve što se može pomisliti ili razumjeti ne dopire do njega. I tada bi duši dana najpouzdanija vjera, jedna sigurna i najčvršća nada, jedna trajna sigurnost o Bogu, tako da je uklonila svaki strah. I u tom dobru, koje se tako vidi u tami, sabrah se sva, i postadoh tako sigurna u Boga da nikada ne mogu posumnjati u njega, a da Boga nemam najpouzdanije; i u tom najdjelotvornijem dobru, koje se vidi u tami, sva je sada moja nada sabrana i sigurna. Često dakle vidim Boga na taj način i u tom dobru, koje se ne može izvanjski ispripovijedati, niti čak srcem pomisliti. U tom, kažem, najpouzdanijem i skrivenom dobru, koje razumijem s tolikom tamom, imam svu svoju nadu, i gledajući, što god želim imati, sve imam; što god želim znati, sve znam, i ondje vidim svako dobro. Niti duša gledajući može pomisliti na odlazak toga dobra, ili na odlazak od toga dobra, niti da bi ubuduće trebala otići, nego se neizrecivo naslađuje u tom svakom dobru, i duša ne vidi baš ništa što bi se moglo ustima ispripovijedati, niti čak srcem shvatiti, i ništa ne vidi, a vidi sasvim sve; i budući da je to dobro s tamom, utoliko je najpouzdanije i više nadilazi sve, ukoliko se više vidi u tami, i najskrovitije je. I poslije vidim s tamom ono što nadilazi svako dobro i sve, a sve je drugo tama, i sve što se može pomisliti manje je od toga dobra.
73 A i ono kada duša vidi božansku moć, i kada vidi božansku mudrost, i također ono kada vidi božansku volju, što sam čudesno i neizrecivo drugdje vidjela, manje je od toga najpouzdanijeg dobra. Ono dobro naime koje vidim jest cjelina, a sve ono drugo jest dio, i kada se vidi ono drugo, premda je neizrecivo, donosi ipak veliku radost koja se prelijeva u tijelo. Ali na ovaj način, kada se Bog vidi u tami, ne donosi smiješak na usta, ni žar, ni pobožnost u srce, ni gorljivu ljubav: jer tijelo ne drhti, niti se miče, niti se tako mijenja kao što se obično događa u drugima; tijelo naime ništa ne vidi, nego duša vidi, a tijelo miruje i spava, i jezik se oduzme, jer tada ne može ništa govoriti.
74 I sva prijateljstva koja mi je Bog pokazao, mnoga i neizreciva, i sve slatke riječi koje mi je dao, i sve drugo dano i učinjeno utoliko su manji od onoga dobra koje vidim s tolikom tamom da svoju nadu ne polažem u njih: štoviše, kada bi bilo moguće da sve to nije istinito, ipak ni na koji način ne bi umanjilo moju nadu, niti bi se umanjila moja najsigurnija nada, koja je pouzdana u ono svako dobro koje vidim s tolikom tamom.
75 Na ovaj pak spomenuti najviši i posve neizrecivi način gledanja Boga s tolikom tamom i nadčudesnom milošću viđenja, moj je um bio uzdignut samo tri puta, premda sam mnogo i bezbroj puta vidjela to svako dobro uvijek s tamom, ali ne na spomenuti najviši način s tolikom tamom. I katkad mi se s jedne strane tijelo raspada od bolesti, a s druge me strane svijet sa svojim trnjem i gorčinama odbacuje; i s treće me strane demoni s velikom mukom pogađaju i gotovo neprestanim progonom uznemiruju, imajući vlast nada mnom: zato što je Bog predao u njihove ruke moju dušu i tijelo da ih muče, tako da mi se čini da ih vidim gotovo tjelesno protiv sebe. S druge me pak strane Bog privlači k sebi onim dobrom koje vidim u tami.
76 Vidim naime Presveto Trojstvo u tami, i u samom Trojstvu, koje vidim u tolikoj tami, čini mi se da stojim i boravim u njegovoj sredini; i to me privlači više nego ikoja druga stvar koju sam dosad imala, ili ikoje dobro koje sam vidjela; tako da se ovo ne može usporediti s onima. I što god kažem o tome, čini mi se da ne kažem ništa; štoviše, čini mi se da govoreći nešto proklinjem, i moje mi se govorenje čini huljenjem: toliko ono dobro nadilazi sve moje riječi. I kada vidim to dobro, ne sjećam se tada, dok sam u njemu, Kristova čovještva, ni Bogočovjeka, ni ikoje stvari koja ima oblik, a ipak tada sve vidim, i ništa ne vidim.
77 U odvajanju pak od onoga već rečenog dobra vidim Bogočovjeka, i on privlači dušu s tolikom blagošću da katkad kaže: „Ti si ja, i ja sam ti.” I vidim one oči, i ono tvoje blago lice, kako grli i privlači moju dušu neizmjernom bliskošću. A ono što proizlazi iz onih očiju i iz onoga lica jest ono dobro za koje rekoh da ga vidim u onoj tami, koje izvire i dolazi iznutra, i to je ono što me toliko naslađuje da se ne može ispripovijedati. I stojeći u tom Bogočovjeku duša je živa, i u tom Bogočovjeku stojim mnogo, više nego u onome s tamom. Ono pak dobro iz tame privlači dušu mnogo više nego ono iz Bogočovjeka, bez usporedbe. Ali u ovome od Bogočovjeka stojim gotovo neprestano, i tako neprestano da mi je jednom bila dana sigurnost o Bogu da nema ničega posredničkog između mene i njega; i otada nije bilo dana ni noći u kojoj nisam trajno imala ovu radost zbog čovještva. I imam želju pjevati i hvaliti Boga, i govorim ovo: „Hvalim te, ljubljeni Bože: na tvome križu imam načinjenu svoju postelju.” I za uzglavlje ili za perinu našla sam siromaštvo, a na drugoj strani postelje za počinak našla sam bol s prezirom: na spomenutoj je postelji naime on bio rođen, živio i umro; i ovu ljubav ovoga društva, naime siromaštva, boli i prezira, Bog je Otac toliko ljubio da ju je Bog dao svome Sinu, a Sin je na ovoj postelji trajno htio ležati, i uvijek je ljubio Oca i bio s njime u skladu. I na ovoj sam postelji ja počinula i počivam; to je naime moja postelja, i na ovoj se postelji nadam umrijeti, i po ovoj se postelji vjerujem spasiti. A radost koju očekujem od onih ruku i nogu ne može se ispripovijedati; kada ga naime vidim, nikada ne bih htjela otići, nego još više pristupiti, stoga je moje življenje umiranje. A kada se njega sjetim, ne mogu govoriti, jer se jezik oduzme; a kada odem od toga, svijet i ono što nalazim sile me da još više želim spomenuto. I zato mi je moja želja zbog čežnje iščekivanja smrtna kazna. U ovim pak viđenjima i utjehama moja se duša veoma često uzdiže i biva utješena od najslađega Boga, kojemu je slava i čast u vijeke vjekova. Amen.
78 Zatim sam poslije bila uzdignuta u duhu i našla sam se sva unutra u Bogu, na drugi način nego što sam ikada bila navikla, i činilo mi se da sam u sredini Trojstva, na viši i veći način nego što sam bila navikla, zato što sam primala veća dobra nego obično, i jer sam bila u samim dobrima trajno, i puna radosti i milina i najvećih i neizrecivih naslada, koje su posve iznad svega što sam ikada iskusila. U duši su se pak zbivala božanska djelovanja toliko neizreciva da ih nijedan svetac ni anđeo ne bi mogao ispripovijedati ili objasniti; i razumijem da za ta božanska djelovanja i za taj najdublji bezdan nijedan anđeo ni drugo stvorenje nije tako sposobno da bi ga moglo shvatiti. I čini mi se da je ono što govorim proklinjanje ili huljenje, i izvučena sam iz svega što sam prije imala, u čemu sam se običavala naslađivati, naime iz života, iz Kristova čovještva i iz onoga razmatranja onoga najdubljeg društva koje je Bog toliko ljubio od vječnosti, koje je dao i svome Sinu, u čemu sam se i ja običavala naslađivati, naime u siromaštvu, u boli, u preziru Sina Boga živoga običavao je biti moj počinak i moja postelja. I izvučena sam iz svakoga onog načina gledanja Boga u tami, što me toliko običavalo naslađivati. I izvučena sam iz svakoga onog prijašnjeg stanja s tolikim pomazanjem i usnućem da ni na koji način nisam mogla opaziti, osim što se sada sjećam da to nemam.
79 I u onim neizrecivim dobrima i u spomenutim božanskim djelovanjima, koja se zbivaju u mojoj duši, Bog se najprije predstavlja u duši, čineći neizreciva božanska djelovanja; a poslije se dosljedno očituje, otvarajući se duši i darujući joj još veća dobra s još većom sigurnošću i neizrecivom jasnoćom. A predstavlja se najprije duši na dva načina. Na jedan način predstavlja se najnutarnjije u mojoj duši, i tada ga razumijem prisutnim, i razumijem kako je prisutan u svakoj naravi ili u svakoj stvari koja ima bitak, u demonu, u dobrom anđelu, u paklu, u raju, u preljubu, u ubojstvu, i u svakom dobrom djelu, i u svakoj stvari koja na bilo koji način ima bitak, kako u lijepoj tako i u ružnoj. Stoga, kada sam u toj istini, ne naslađujem se manje Bogom gledajući ili razumijevajući jednoga dobrog anđela ili jedno dobro djelo negoli jedno zlo; i na taj se način veoma ustrajno predstavlja u mojoj duši; a to predstavljanje ili očitovanje jest prosvjetljenje s velikom istinom i s božanskom milošću, tako da kada duša to vidi, ne može ni u čemu uvrijediti Boga; i to prosvjetljenje donosi u dušu mnoga božanska dobra, i već tada, razumijevajući da je Bog prisutan, veoma se ponizuje i prima postid zbog svojih grijeha, i ovdje duša prima veliku ozbiljnost mudrosti, i veliku božansku utjehu, i veliku radost.
80 Na drugi se način predstavlja posebnije, i na veoma različit način od spomenutoga, i daje drugu radost od spomenute, i sabire cijelu dušu u sebe, i čini u duši mnoga božanska djelovanja s mnogo većom milošću i s neizrecivim bezdanom naslada i prosvjetljenja, tako da je samo to predstavljanje Boga bez drugih darova ono dobro koje sveci imaju u vječnom životu. Od darova pak koje sveci imaju u onom vječnom životu, neki sveci imaju više, neki manje. Premda te darove ne mogu izreći, štoviše moje je govorenje više pustošenje i huljenje nego kazivanje nečega, kažem ipak da su u njima proširenja duše kojima duša postaje sposobnija za primanje i posjedovanje Boga; i odmah, čim se Bog predstavi duši, dosljedno se očituje, otvarajući se duši, te proširuje dušu i daruje joj darove i slatkoće kakve nikada nije iskusila, s mnogo većom dubinom negoli je spomenuto. I tada je duša izvučena iz svake tame, i duši biva dana veća spoznaja Boga nego što razumijem da može biti, i biva s tolikom jasnoćom i s tolikom slatkoćom i sigurnošću i s tolikim bezdanom da nema srca koje bi do toga moglo doprijeti. Stoga se ni moje srce poslije ne može vratiti na razumijevanje nečega o tome, niti čak na razmišljanje o tome, osim jedino onoga što Bog daruje duši, da bude uzdignuta u ono k čemu se srce nikada ubuduće ne može ni u čemu protegnuti. I zato ne može baš ništa reći o tome, niti se može naći ikoja riječ koja bi to izrekla ili izgovorila, niti se ikoja misao niti ikoji razum može protegnuti do toga: toliko sve nadilazi, tako i na takav način da se Bog ničim što se kaže niti pomisli ne može pohvaliti.
81 Sveto je pak pismo tako uzvišeno da na cijelom svijetu nema tako mudra čovjeka, čak i ako ima mudrosti koliko može imati u ovom stanju, koji bi ga mogao tako potpuno razumjeti a da njegov razum ne bude njime nadvladan, i ipak nešto muca. Ali o onim neizrecivim božanskim djelovanjima onoga Božjeg očitovanja, koja jesu i zbivaju se u duši, čovjek ne može baš ništa govoriti ni mucati. A budući da se moja duša često uzdiže u božanske tajne, zato razumijem ono po čemu je Sveto i božansko pismo lako i teško, i ono po čemu se čini da govori i proturječi; i ono po čemu netko nema nikakve koristi od njega; jer oni koji ga ne obdržavaju bivaju po njemu osuđeni, i u njima se ispunja ono po čemu se drugi, koji ga obdržavaju, po njemu spašavaju. I stojim iznad svega toga spoznajući to, i zato, vraćajući se iz Božjih tajni, sigurno govorim neke riječce koje su izvan onih neizrecivih božanskih djelovanja, ni na koji im se način ne približavajući, štoviše moje govorenje o njima i moje kazivanje jest pustošenje, stoga i kažem da hulim. Kada bi naime sve božanske utjehe, i sve duhovne radosti, i sve božanske naslade koje su ikada bile na ovom svijetu, i ne samo koje su bile, nego i kad bi svi sveci koji su bili od početka svijeta sve dosad ustrajno imali objašnjavati o Bogu, i kad bi se sve svjetovne naslade, dobre ili zle, koje su ikada bile, pretvorile u dobre i duhovne naslade, i trajale mi dok se ne bi usavršile i privele me k onom neizrecivom dobru onoga božanskog očitovanja; ipak za sve spomenuto ne bih dala, niti bih zamijenila nasladu koju imam od onoga neizrecivog Božjeg očitovanja ni za toliko koliko traje podizanje ili zatvaranje očiju. I to ti govorim kako bih nekako na taj način mogla staviti u tvoje srce da još uvijek ono neizrecivo dobro koje imam u beskraj nadilazi sve spomenuto. I nemam to samo za jedno otvaranje ili zatvaranje očiju, štoviše imam to često kroz dobar razmak vremena; i mnogo puta na taj način, ali veoma djelotvorno. Na drugi pak način, ali ne tako djelotvorno, imam to gotovo neprestano.
82 I premda izvana mogu nekako i pomalo primati žalosti i radosti, ipak je unutra u mojoj duši odaja u koju ne ulazi nikakva radost ni žalost, niti naslada bilo koje kreposti, niti bilo koje stvari koja se može imenovati; nego u nju ulazi ono svako dobro. A u tom Božjem očitovanju (premda hulim tako imenujući Krista, jer ga ne mogu nijednom riječju savršeno imenovati) jest sva istina: i u njemu razumijem i imam svu istinu koja je na nebu i na zemlji i u paklu i u svakom stvorenju s tolikom istinom i s tolikom sigurnošću da ni na koji način, kad bi cijeli svijet govorio suprotno, ne bih mogla vjerovati drugačije, štoviše smatrala bih to tričarijama. Vidim naime onoga koji jest, bitak; i kako je on bitak svih stvorenja. I vidim kako me učinio sposobnom za razumijevanje spomenutoga na bolji način nego što sam bila dosad, kada sam gledala u onoj tami koja me toliko običavala naslađivati. I vidim sebe samu s Bogom svu čistu, svu posvećenu, svu istinitu, svu ispravnu, svu utvrđenu u sigurnosti, svu nebesku u njemu, i kada sam u tom stanju, ne sjećam se nijedne druge stvari. A katkad, kada sam bila u tom stanju, rekao mi je Bog: „Kćeri božanske mudrosti, hrame ljubljenoga, milino ljubljenoga i kćeri mira, u tebi počiva cijelo Trojstvo, sva istina, tako da ti držiš mene, a ja držim tebe.” Jedno je pak od djelovanja duše koje joj Bog daje to što s velikom sposobnošću i s velikom nasladom razumijem kako Bog dolazi u Sakramentu oltara s onim velikim i plemenitim društvom. Kada pak ostanem i budem izvan toga najvećeg stanja, vidim sebe svu kao grijeh, i poslušnu grijehu, krivu i nečistu, svu lažnu i zabludjelu; ali ostajem mirna, i ostaje u meni jedno božansko i trajno pomazanje, koje je vrhunac svih pomazanja što sam ih ikada imala u sve dane.
83 Do spomenutoga pak stanja nisam ja dospjela sama, nego sam dovedena od Boga i uzdignuta, tako da ja nisam znala to stanje ni htjeti, ni željeti, ni tražiti, i sada sam u tom stanju trajno; i veoma se često moja duša uzdiže od Boga, a ne traži se moj pristanak: jer dok se ja niti nadam, niti mislim išta o tome, iznenada duša biva uzdignuta od Boga i Gospodina; i obuhvaćam cijeli svijet, i ne čini mi se da sam na zemlji, nego da stojim na nebu u Bogu. I ovo najizvrsnije stanje u kojem se sada nalazim jest iznad drugih stanja koja sam dosad imala: jer je tolike punine, i tolike jasnoće, i sigurnosti, i oplemenjenja, i proširenja da ne osjećam da mu se ijedno drugo stanje približava. I ovo Božje očitovanje imala sam više od tisuću puta: uvijek na nov način i različito od drugoga puta.
84 I jednom na blagdan Svete Marije Svijećnice imala sam ono neizrecivo Božje očitovanje: i dok se zbivalo u mojoj duši, tada je mojoj duši bilo dano predočenje nje same, i vidjela je duša samu sebe tolike plemenitosti i uzvišenosti koliku nikada nisam mogla pomisliti ni razumjeti, niti bih inače mogla vjerovati da moja duša, ili duše koje su u raju, mogu biti tolike plemenitosti; i moja duša tada nije mogla shvatiti samu sebe. Stoga, ako duša, budući da je stvorena, konačna i ograničena, ne može shvatiti samu sebe, koliko manje može shvatiti svoga Stvoritelja, neizmjernoga, beskonačnoga i neograničenoga?
83 Moja se pak duša tada predstavila Bogu s najvećom sigurnošću, tako da sa sobom nije nosila nikakva straha, nego se predstavila Bogu s većom nasladom nego što sam je ikada iskusila, i s većom, novom i najizvrsnijom radošću, i s tolikim novim čudom i tako jasnim da takvo nikada nisam mogla razumjeti u svojoj duši. I u tom susretu koji sam tada imala s Bogom, kada sam istodobno razumjela i imala spomenuto neizrecivo Božje očitovanje, bile su mi dane najuzvišenije riječi o Bogu, za koje ne želim da se zapišu. Kada se pak duša vrati k sebi, ovo joj ostaje i ovo nalazi u sebi: da joj se sviđa podnositi svaku kaznu i svaku uvredu za Boga, i da je ni zbog koje stvari koja bi se mogla učiniti ili reći ništa više ne bi moglo odvojiti od Boga, stoga je duša zavapila i rekla: „O slatki Gospodine, što je to što bi me moglo od tebe odvojiti?” I razumjela sam da mi je rečeno kako nema ničega što bi me ubuduće moglo odvojiti od Boga, posredovanjem njegove milosti. Sve sam pak ovo gore rečeno čula da mi je rekao Bog čudesnijim govorom negoli ja sama mogu prenijeti. Rečeno mi je također da je spomenuto neizrecivo Božje očitovanje ono dobro koje sveci imaju u vječnom životu; niti je to dobro različito od spomenutoga, nego je ondje drugo iskustvo i toliko različito od onoga što je spomenuto da najmanji svetac, koji ima najmanje u vječnom životu, ima više nego što se može dati ikojoj duši koja živi u ovom životu prije smrti tijela; i kažem da je moja duša u onom neizrecivom Božjem očitovanju to razumjela.
✠