Pouzdano razumije da u tome nije prevarena.
Jednom prilikom na blagdan Blažene Djevice Marije, neko vrijeme nakon moga obraćenja, zamolila sam blaženu Djevicu da mi isprosi milost od svoga Sina po kojoj bih spoznala da nisam prevarena u govorima koji su mi se zbivali. Zbio mi se pak božanski govor koji mi je obećao da će tako biti. I nadodao je govoreći: „Bog ti se pokazao, govorio ti je, dao ti je svoj osjećaj o sebi: ti stoga izbjegavaj govoriti, gledati i slušati sve osim po njemu.” I razumjela sam da mi se sve spomenuto govori s mnogo razboritosti i velikom zrelošću; i u spomenutim govorima koji su mi se zbivali ostala sam u radosti i u velikoj nadi da ću imati ono što sam tražila. Rekao mi je također u spomenutom govoru da će mi se dati milost da što god budem činila, činim s njegovim dopuštenjem. Počela sam dakle činiti ono troje što mi je bilo rečeno, i srce mi je bilo uzdignuto od svega zemaljskoga i postavljeno u Boga; i što god sam činila, bilo da sam jela, bilo da sam govorila, nije priječilo da moje srce uvijek bude u Bogu, i nisam mogla ništa misliti, ni vidjeti, ni osjetiti osim Boga. A kada sam stajala na molitvi i htjela poći jesti, tražila sam dopuštenje, i on mi ga je davao govoreći: „Idi, jedi s blagoslovom Oca i Sina i Duha Svetoga”, i davao mi je dopuštenje katkad brzo, katkad kasnije; i to je trajalo tri dana i noći. Napokon, uznesena u duhu, vidjela sam Boga na jednoj misi oko podizanja tijela Kristova. Nakon njegova viđenja ostala je u meni neizreciva slatkoća i velika radost bez koje ne vjerujem da ću biti u cijelom svom životu; i u spomenutom viđenju postala sam sigurna u ono spomenuto što sam tražila, niti je u meni ostala ikakva sumnja o tome; i ondje mi je bilo udovoljeno i potpuno ispunjeno da nisam bila prevarena u spomenutim govorima.
87 Drugom prilikom, dok sam bila u molitvi, iznenada su mi bile rečene veoma ugodne riječi, i rekao je ovako: „Kćeri moja slatka, meni mnogo više nego ja tebi, hrame moj, ljubimče moj, srce svemogućega Boga stoji nad tvojim srcem”, i zajedno s ovim riječima došao mi je najugodniji osjećaj kakav nikada nisam iskusila; svi su ga naime udovi tijela osjećali, i ležala sam u tome. I govorio je opet: „Svemogući je Bog svoju ljubav položio u tebe više nego u ijednu ženu ovoga grada: on se naslađuje u tebi i u tvojoj družici. I trudite se da vaš život bude svjetlo svima koji žele na njega pogledati; onima pak koji neće pogledati bit će snažan i težak sud.” I shvaćala je moja duša da je takav okrutan sud više za učene nego za laike, jer preziru ove božanske stvari, a poznaju ih po Pismima.
88 Opet je nadodao: „Tolika je ljubav svemogućega Boga koju je položio u vas da trajno stoji s vama, ali ne s ovim osjećajima, i njegove su oči sada na vama.” I činilo mi se da očima svoga uma vidim božanske oči; i naslađivale su me više nego što mogu izraziti, i žalim što to sada nazivamo tričarijama. Premda je pak ta radost bila velika, ipak su mi se vraćali u sjećanje moji grijesi; i činilo se da u meni nema nikakva dobra, i činilo mi se da nikada nisam učinila ništa što bi se trebalo svidjeti Bogu. Sumnjala sam pak zato što su mi se govorile tako velike stvari, te počeh govoriti: „Kada bi ti, koji mi govoriš, bio Sin svemogućega Boga, zar moja duša ne bi primila veću radost negoli je prima? Tu radost naime nikada ne bih mogla podnijeti osjećajući da si ti u meni, i zato što sam tako nedostojna.” I odgovorio je: „Jer ne želim, nemaš sada veću radost, ipak ti je pripravljena veća; i znat ćeš da je cijeli svijet pun mene.” I tada sam vidjela da je svako stvorenje puno njega, i govorio mi je: „Ja mogu učiniti sve, pa i to da me vidiš kao onda kada sam živio s apostolima, a da me ne osjetiš.” To pak nije govorio tjelesnim riječima. Moja je pak duša shvaćala sve što je tako govorio, i mnogo veće stvari, i tako sam istinski osjećala da jest.
89 Da bi se pak razjasnilo je li istina ono što je govorio, moja je duša zavapila: „Budući da je tako da si ti svemogući Bog, i istinito je ovo što govoriš, što je tako veliko, daj mi znak da budem sigurna i izvuci me iz sumnje.” I tražila sam da mi dade ili kaže neki tjelesni znak koji bih mogla vidjeti, naime da mi stavi u ruku jednu svijeću, ili dragi kamen, ili drugu stvar, ili da mi dade bilo koji drugi znak koji bi sam htio, obećavajući da taj znak neću pokazati nikome osim onome kome bi on htio. A on je odgovorio: „Ovo što tražiš jest znak koji bi ti dao radost samo kada bi ga vidjela ili kada bi ga dotaknula, ali te ne bi izvukao iz sumnje, i mogla bi biti prevarena u takvu znaku. Ja ću ti pak dati bolji znak od onoga koji ti tražiš: koji će znak biti s tobom trajno unutra u tvojoj duši, i koji ćeš uvijek osjećati. Znak će pak biti ovaj: ti ćeš uvijek gorjeti u ljubavi i od ljubavi Božje, i biti prosvijetljena spoznajom Boga unutra u sebi. Ovaj neka ti znak bude najsigurniji da sam to ja, jer ovaj znak ne može učiniti nitko drugi osim mene, i ovo je znak koji ja ostavljam unutra u tvojoj duši, koji je za tebe bolji od drugoga koji si tražila. Ostavljam u tebi jednu ljubav prema meni kojom će tvoja duša biti pijana, gorljiva i vruća ustrajno zbog mene, tako da ćeš nevolje podnositi iz ljubavi prema meni. I ako ti tko rekne ili učini zlo, smatrat ćeš to milošću i vikat ćeš da si nedostojna takve milosti. Tu sam naime ljubav ja imao prema vama, koja je bila tolika da sam za vas sve podnio strpljivo i s poniznošću. Tada ćeš dakle spoznati da sam ja u tebi ako, kada ti tko rekne ili učini zlo, budeš imala ne samo strpljivost, nego to budeš imala u velikoj želji i kao milost; i to je siguran znak Božje milosti. I evo, ja te sada mažem jednom mašću.”
90 Osjećala sam dakle iznenada ono pomazanje s tolikom slatkoćom da sam željela umrijeti, i da moja smrt bude sa svakom tjelesnom mukom, niti sam išta smatrala muke koje su sveci podnijeli za Krista, nego sam željela da mi se za Krista nanesu strašnije muke. I željela sam da mi cijeli svijet govori sramotu, i da mi se smrt nanese sa svakom mukom. I bilo mi je veoma ugodno moliti Boga za one koji bi mi činili sva ta zla, i nisam se čudila onim svecima koji su molili Boga za svoje ubojice i progonitelje: jer ne samo da su trebali moliti Boga, štoviše i nastojati isprositi posebnu milost za njih. Bijah dakle najspremnija moliti Boga za one koji bi mi učinili zla, i s velikom ih ljubavlju ljubiti, i s njima suosjećati. U tom sam pak pomazanju osjetila toliku slatkoću iznutra i izvana kakvu nikada nisam bila osjetila, koju također ne mogu riječima očitovati ni u čemu, ni malo ni mnogo. I bila je ova utjeha drugačija i druge vrste negoli su bile druge, jer sam u drugim nasladama željela odmah otići sa svijeta, ali u ovoj je bila želja da moja smrt bude teška i duga sa svakom mukom, i da sve muke svijeta budu u svakom udu, a ipak mi se sve to činilo malo. I shvaćala je moja duša da je svaka muka malena s obzirom na ona dobra koja se obećavaju u vječnom životu, i moja je duša najpouzdanije shvaćala da je tako. I kad bi mi svi mudraci svijeta rekli drugačije, ne bih vjerovala. I kad bih se zaklela da se svi koji idu ovim gore spomenutim putem spašavaju, ne bih vjerovala da lažem. I ovaj je znak ostavio tako čvrsto unutra u mojoj duši, i s tolikim svjetlom jasnu i prosvijetljenu, da vjerujem da bih prije podnijela mučeništvo negoli bih mogla biti drugačija. I ovaj znak osjećam trajno, koji je ispravan put spasenja, naime ljubiti i željeti trpjeti iz ljubavi prema Bogu.
91 I čula sam govor koji mi je uputio Bog govoreći: „Neka se napiše na kraju ovoga: Neka se zahvali Bogu; i tko god želi sačuvati milost, neka ne podiže očiju s Križa, bilo da je u radosti, bilo da je u žalosti koju mu ja dam ili dopustim.” Ono pak što je gore rečeno o spomenutom znaku razumjela je moja duša potpunije nego što mogu reći, i s puninom kojom mi je bilo dano razumjeti mnogo više nego što govorimo, i potpunije i s velikom nasladom i ganućem, o čemu nećemo reći baš ništa, niti možemo reći, i neka Bog htjedne da mi ne bude grijeh što tako loše i s nedostatkom prenosim.
Sedam objava o Kristovoj Muci.
Jednom sam razmatrala o Muci i o siromaštvu utjelovljenoga Sina Božjega; a Krist mi je pokazao, te sam vidjela njegovo tako veliko siromaštvo, koje mi je jasno očitovao u mome srcu: i htio je da ja to vidim i dobro razmotrim; i vidjela sam one za koje se učinio siromašnim: i tada sam imala i osjetila najveću bol i prijekor, tako da je moje srce gotovo malaksalo.
93 Nakon toga pak još mi je više očitovao o svojoj Muci: i tada sam ga vidjela siromašna od prijatelja i rodbine: i vidjela sam ga tako siromašna od sama sebe da si po čovještvu nije mogao pomoći. I premda se kaže da je tada božanska moć bila skrivena zbog poniznosti, ja kažem da nije bila skrivena: i o tome sam tada primila pouku od Boga, da nije bila skrivena, i tada sam imala i osjetila veću bol negoli prije, jer sam u tome spoznavala toliku svoju oholost da nakon toga još uvijek ne mogu imati radosti. Još sam stajala i razmatrala o Muci toga utjelovljenoga Sina Božjega, i razmatrala sam s boli. I još mu se svidjelo pokazati mi više o svojoj Muci negoli je bilo ono što sam čula da se pripovijeda: i shvaćala sam kako je Krist u svojoj Muci vidio sva okorjela srca onih bezbožnika protiv sebe, i vidio je kako svi udovi s velikom revnošću zatiru njegovo ime. I vidio je kako su imali veliko pamćenje i revnost da ga unište, i vidio je sve lukavosti, prepredenosti i spletke koje su bezbožnici kovali protiv njega. I vidio je sve naume, i mnoštvo kleveta, i one srdžbe, i njihove najveće bijesove, i vidio je sve njihove priprave, i sve misli koje su imali i smišljali kako bi ga mogli okrutnije mučiti. Okrutnost je naime njegove Muke bila velika, i vidio je sve kazne, nepravde i sramote. I moja je duša vidjela više o njegovoj Muci negoli ja želim reći, štoviše želim šutjeti.
94 I tada je duša s vapajem govorila: „Sveta Marijo, majko žalosna, reci mi nešto o ovoj Muci blagoslovljenoga Sina Božjega, jer si ti vidjela više o ovoj Muci negoli ijedan drugi svetac zbog revnosti koju si neprestano imala za tu svoju ljubav. Vidjela si je naime očima glave i očima uma, i najpomnije si je razmotrila zato što si ga neizmjerno ljubila.” Ponovno je vapila moja duša govoreći: „Postoji li ijedan svetac koji bi mi znao reći nešto o ovoj Muci, o kojoj ne čujem da se spominje, niti da se išta govori ili pripovijeda onako kako ju je moja duša vidjela, jer je tolika da je ne mogu ispripovjediti?” Toliku je naime Kristovu Muku vidjela moja duša da, koliko god ju je sv. Marija vidjela više negoli ijedan drugi svetac, ipak na mnoge načine shvaćam da je nikako ne bi mogla izreći, a ni ikoji drugi svetac. I kad bi je tko izrekao, ja bih rekla: „Ti si onaj koji ju je podnio.” Vidjevši dakle tako Muku Sina Božjega, bila sam u većoj boli negoli sam ikada bila. Kad bi naime moje tijelo ovdje malaksalo, ne bi bilo čudo. Još uvijek naime ne mogu imati radosti kad se sjetim, i izgubila sam onu snagu duše kojom sam običavala biti radosna, niti sam se mogla radovati već dugo vremena.
95 Drugom mi je prilikom bila naviještena ona oštra bol koja je bila u Kristovoj duši, a ta je bol bila tolika da srce nije dostatno da je zamisli, niti jezik da je izrekne. I jer sam u Sinu Djevičinu vidjela toliku bol, moja je duša postala prežalosna i preobražena u toliku bol da nikada nisam bila u tolikoj boli, i zato nisam mogla naći nikakve radosti. Moja je pak duša tada shvaćala mnogostruki uzrok i razlog zašto je ta bol bila najoštrija. Ta je duša naime bila bez ikakva grijeha i presveta, i za sebe nije trebala primiti nikakvu kaznu. Zatim, jer ju je primala samo iz prevelike ljubavi prema nama, i za nas nezahvalne, neprijatelje i najnedostojnije, koji smo ga, čak i dok nas je otkupljivao Mukom, ismijavali i rugali mu se. Zatim, jer je grijeh onih koji su ga razapinjali bio najveći, jer je ta duša, koja je mrzila svaki grijeh i kojoj se grijeh gadio, mnogo trpjela, više negoli zbog ikojega drugog grijeha. Zatim, jer je bilo mnogo naroda koji su počinili taj grijeh. Pogani naime i Židovi, i gotovo sav svijet okupio se protiv njega na blagdan, što se tiče naroda, i zato velika bol. Zatim zbog zloće njegovih protivnika, kojima je tolika revnost bila da zatru njega, njegov spomen, njegovo ime i njegove izabrane učenike. Zatim jer je suosjećao s učenicima koji su otpadali od vjere i podnosili progonstvo zbog njega. Zatim je suosjećao s prežalosnom Majkom. Zatim jer je bio ostavljen u mukama bez pomoćnika ili tješitelja. Zatim jer je ta presveta i najplemenitija duša primala bol sa svake strane, te je primala tugu, tjeskobu i bol od svih boli i kazni koje je primilo ono presveto, nježno, djevičansko tijelo, a sve su se one sjedinjavale u jednoj jedinoj njegovoj presvetoj duši, i mnogo toga drugoga što mi se jasno pokazivalo, a što ja ne želim niti mogu izreći. Odakle sam, izvan sebe od prevelike boli, bila preobražena u bol Raspetoga. Božansko mi je pak milosrđe zbog toga udijelilo milost: prvo, jer je moju volju učvrstilo tako da ne mogu htjeti ništa osim kako on hoće. Drugo, jer je moju dušu postavilo u jedno stanje u kojem primam tek neznatne promjene, i imam Boga u tolikoj punini da više nisam u onom stanju u kojem sam običavala biti, nego sam dovedena u najviši mir srca, tijela i uma, i zadovoljna sam sa svim.
96 Razmišljala sam drugom prilikom o velikoj boli koju je Krist podnio na križu, i razmišljala sam o onim čavlima za koje sam čula da se govori kako su ti čavli s ruku i nogu unijeli meso unutra u drvo, i željela sam vidjeti barem ono malo Kristova mesa koje su ti čavli unijeli unutra u drvo. I tada sam imala toliku bol zbog te Kristove muke da nisam mogla stajati na nogama. Nego sam pognula glavu i sjela, i vidjela sam Krista kako prigiba glavu nad mojim rukama koje bijah ispružila na zemlju, i tada mi je pokazao svoje grlo i ruke: odmah se pak prijašnja tuga pretvorila u toliku radost, i tako različitu od drugih radosti, da nisam vidjela niti osjećala ništa osim toga: tolika je pak bila ljepota toga grla da je neizreciva. I tada sam shvaćala da ta ljepota proizlazi iz njegova božanstva: ništa mi se pak nije pokazivalo osim toga prelijepoga i preslatkoga grla, niti znam usporediti tu ljepotu ni s kojom stvari ni bojom na svijetu, osim jedino sa svjetlošću Kristova tijela koju katkad vidim kad se podiže.
97 Drugom prilikom, u srijedu Velikoga tjedna, razmatrala sam o smrti Sina Božjega, i razmatrala sam s boli, i nastojala sam isprazniti um od svake druge ispunjenosti da bih mogla imati dušu sabraniju u toj Muci i smrti Sina Božjega; i bila sam sva zaokupljena tom revnošću i željom kako bih mogla isprazniti um od svake druge ispunjenosti da bih mogla djelotvornije o tome razmišljati. I tada mi je u duši bio upućen ovaj govor koji je rekao: „Ja te nisam ljubio iz šale.” Ta je pak riječ bila poput nekoga smrtnog udarca boli u mojoj duši, jer su se odmah otvorile oči duše i jasno sam vidjela kako je najistinitije bilo to što je govorio. Vidjela sam naime djela i učinak te ljubavi; i vidjela sam sve što ovaj Sin Božji čini iz te ljubavi. I vidjela sam što je u životu i u smrti podnio ovaj Bogočovjek koji je trpio iz te neizrecive i iz dubine utrobe potekle ljubavi, i shvaćala sam da je spomenuta riječ najistinitija, naime da me nije ljubio iz šale, nego me ljubio najistinitijom, najsavršenijom i iz dubine utrobe poteklom ljubavlju.
98 A ja sam u sebi vidjela sve suprotno, kako ga nisam ljubila osim iz šale, a ne istinski. I to vidjeti bila mi je smrtna muka i nepodnošljiva bol, tako da sam mislila da umirem: i tada su mi iznenada bile rečene druge riječi koje su povećale moju bol, a bile su ove. Ponovno nadodajući ono što je prije rečeno: „Ja te”, reče, „nisam ljubio iz šale; nisam ti služio s hinjenjem; nisam te osjećao iz daljine”: i tada se povećala spomenuta smrtna muka i bol. Tada pak zavapi duša i reče: „O Učitelju, to za što kažeš da nije u tebi, sve je u meni, jer te nikada nisam ljubila osim iz šale, i s laži, i s hinjenjem; i nikada ti se nisam htjela približiti u istini da bih osjetila od muka koje si ti za mene htio osjetiti i podnijeti; i nikada ti nisam služila istinski i radi tebe, nego s dvoličnošću i nemarno.”
99 Vidjevši dakle sve ovo rečeno, kako me je istinski ljubio i kako su svi znakovi najistinitije ljubavi u njemu, kako se sav i potpuno dao da mi služi, i kako mi se približio tako da je postao čovjekom da bi moje boli u sebi istinski nosio i osjećao; i vidjevši sve suprotno u sebi, tolika mi je bila bol i muka da sam gotovo umirala, i osjećala sam da mi se od prevelike boli rebra na prsima razdvajaju, a činilo mi se da će mi srce puknuti. I dok sam osobito razmišljala o onoj riječi: „Nisam te osjećao iz daljine”, on nadoda govoreći: „Ja sam”, reče, „prisniji tvojoj duši negoli je tvoja duša sama sebi.” Ali i od toga se povećala bol, jer što sam više vidjela da mi je Bog prisan, to sam više spoznavala da sam ja sa svoje strane udaljena, a poslije je rekao neke riječi koje očituju njegovu ljubav iz dubine utrobe i reče: „Kad bi me tko htio osjetiti u svome umu, ne bih mu se uskratio, i tko bi me god htio vidjeti, s velikim bih mu zadovoljstvom dao svoje viđenje, i tko bi god htio razgovarati sa mnom, s najvećim bih užitkom razgovarao s njim.” Ove su pak riječi pobudile u meni jednu želju, naime ne htjeti osjećati, ni vidjeti, ni govoriti, ni činiti išta u čemu bi bila uvreda Boga. I to je ono što Bog osobito traži od svojih sinova i od svojih izabranika: da, budući da su pozvani i izabrani da ga osjećaju, da ga vide i da s njim razgovaraju, hoće da se posve čuvaju onoga što je tomu suprotno, a tako mi je i pokazano i rečeno: „Oni koji su ljubitelji i sljedbenici onoga moga siromaštva, boli i prezira koje sam ja uvijek imao, oni su moji zakoniti i izabrani sinovi, i oni kojima je um učvršćen u ovoj Muci i smrti, gdje je istinsko spasenje i oživljenje sviju, a ne drugdje, oni su moji zakoniti sinovi, a drugi nisu sinovi.”
100 Jednom drugom prilikom, dok bijah u crkvi sv. Franje, oko podizanja Tijela Gospodnjega, dok su orgulje pratile anđeoski himan „Svet, Svet, Svet”, i tako dalje, tada je moja duša bila uznesena i uzdignuta u samo nestvoreno svjetlo, tako obuzeta i privučena da je to posve neizrecivo. I sve što se ovdje kaže posve je ništa: i nikakvom se ljudskom riječju ne može izreći ono blaženo stvorenje onoga nestvorenoga svemogućega Boga. Nakon takva bezdanoga uranjanja u Boga, dok mi je još ostalo prijašnje privlačenje i utjecaj, ukaza mi se lik onoga blagoslovljenoga Boga i raspetoga čovjeka, kao tada tek skinutoga s križa: čija se krv činila tako svježom i rumenom i kako teče kroz rane kao da se upravo tada lije iz svježih udaraca i rana. Tada se također u zglobovima toga blagoslovljenoga tijela ukazalo toliko razdvajanje sklopa i povezanosti u zglobovima svih udova od strašnoga i okrutnoga rastezanja i užasnoga potezanja djevičanskih udova, koje su učinile one ubojite ruke bezbožnika na drvetu križa, da se činilo kako su živci i zglobovi kostiju posve popustili od doličnoga sklada tijela, ali se ipak na koži nije pokazivalo nikakvo prekidanje cjelovitosti. Na ovaj se prizor dakle sva moja nutrina probola tolikim suosjećanjem da sam se uistinu sva, tijelom i umom, činila preobraženom u boli Raspetoga.
101 I većom sam strijelom bila probodena pri pogledu na strašno razdvajanje zglobova i rastezanje udova, od kojega su se svi živci činili olabavljenima i rastavljenima, a kosti izbrojenima, negoli pri pogledu na otvorene rane, jer mi se u njima više priopćavala tajna Muke i strašna okrutnost onih koji su ga mučili. I uistinu je bio prizor tolikoga suosjećanja tako mučeno tijelo dobroga i ljubljenoga Isusa da se činilo kako ne samo sva moja nutrina nego i kosti i zglobovi osjećaju novu bol i izazivaju novu tužaljku te strašan osjećaj probadajuće boli kako uma tako i tijela.
102 Dok sam dakle tako sva stajala obuzeta tom boli i gotovo preobražena u boli Raspetoga, čuh Raspetoga kako nad pobožnima svojoj Muci, i nad onima koji je nasljeduju, i nad onima koji s njim suosjećaju ponavlja preslatke blagoslove i govori: „Blagoslovljeni vi od Oca mojega, koji ste sa mnom suosjećali, i sa mnom jednako bili ožalošćeni, i moj put slijedili, te ste zaslužili oprati svoje haljine u mojoj krvi. Blagoslovljeni vi koji ste se našli dostojnima da sa mnom, za vas raspetim i neizmjernim bolima izmučenim kako bih za vas zadovoljio od neizmjernih i vječnih muka i otkupio vas, suosjećate i sa mnom dijelite siromaštvo, bol i prezir, suosjećajući za vas same. Blagoslovljeni vi koji ćete biti spominjatelji, pobožnici i suosjećatelji moje Muke, koja je čudo svih vjekova, spasenje i život izgubljenih, jedino utočište grešnika, jer ćete uistinu biti dionici sa mnom i subaštinici u vječne vijeke vjekova i kraljevstva, i slave, i uskrsnuća koje sam njome stekao. Blagoslovljeni vi od Oca mojega i Duha Svetoga, i uistinu blagoslovljeni blagoslovom koji ću dati na posljednjem sudu, jer me, kad sam došao u svoje vlastito, niste odbacili poput mojih progonitelja, nego ste me napuštenoga htjeli primiti kao gosta u gostinjac srca po suosjećanju; vi koji ste sa mnom dok sam na križu bio gol, gladan, žedan, nemoćan, prikovan čavlima i umirući htjeli suosjećati i biti moji drugovi, u tome ste uistinu ispunili djela milosrđa. Zato ćete u onaj strašni čas čuti: ‘Dođite, blagoslovljeni Oca mojega, primite kraljevstvo koje’, i tako dalje. Ogladnjeh naime na križu, a vi mi barem po suosjećanju dadoste jesti”, i sve ostalo čudesno je nadodavao. Kažem pak da je nemoguće izreći njegovu čistu ljubav koja je sjala u pogledu očiju onoga blagoslovljenoga lica Bogočovjeka Isusa Krista nad njima, odakle je još nadodavao: „O vi uistinu blaženi i posve blagoslovljeni! Ako sam na križu za svoje razapinjatelje i mučitelje sa suzama i plačem molio Oca svojega i ispričavao ih govoreći: ‘Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine’, što ću tek reći za vas koji ste mi bili suosjećajni, odani i drugovi, kada ne na križu, nego u slavi budem presretan sudio svijetu?” Tako sam dakle ostala utješena više negoli se može reći, i prema Muci blagoslovljenoga Sina Božjega silno ganuta tolikim ganućem da ga ne mogu izreći. Izgovarao je naime i vrlo mnoge druge riječi, na drugi način poticajne i nadasve raspaljujuće, koje ne znam niti mogu prenijeti.
103 Drugom prilikom, dok sam molila i o Muci Isusa Krista razmatrala s najvećom boli i suosjećanjem srca, razmišljajući i važući kolika je veličina bezakonja u svakom mojem grijehu, kad je za njegovo pomirenje i oproštenje, prije negoli se Bog Otac mogao umilostiviti, trebalo da Sin Božji ne samo moli i sa suzama prosi, nego je posve trebalo da za nj umre na križu. Važući također kolika može biti osuda, i kolika i kako beskrajna bijeda, i bezbrojne muke koje me čekaju za svaki moj smrtni grijeh, kad je za zadovoljštinu za nj trebalo da ne anđeo niti arkanđeo, nego pravi Bog, Sin Božji Isus Krist podnese i za mene pretrpi bijedu smrti i muku križa. Važući također svoju nezahvalnost, koju mu za toliku dobrotu ne samo iskazujem za to, nego ga štoviše svakodnevno vrijeđam, niti se želim sjećati dobročinstva njegova uskrsnuća, niti se brinem da s njim surađujem čineći pokoru za svoje spasenje: dok sam se tome čudila, beskrajnoj dobroti i milosrđu Božjem i svome najvećem bezakonju i ludosti. Dok sam to razmišljala, bi mi očitovano kako smo po Kristovoj Muci oslobođeni od svake vrste grijeha, muka i kazni koje smo za njih zaslužili. I bi mi pokazano tako jasno da sam se jedva mogla suzdržati da to ne viknem pred svima. Rečeno mi je dakle ovako od raspetoga Krista koji mi se ukazao onako kako je na križu bio obješen za nas: „Nijedan čovjek, nijedna osoba neće moći imati isprike za svoje spasenje. Jer za pribavljanje svoga spasenja ne treba činiti više negoli čini bolesnik liječniku, koji, želeći zdravlje, pokazuje mu bolest i pripravlja se učiniti ono što je liječnik rekao. Tako sada ne treba da itko čini više, niti da išta troši na lijekove, osim da se pokaže liječniku po priznanju i ispovijedi grijeha, te da se pripravi na ono što mu liječnik kaže i čuva se onoga što je tomu suprotno.”
104 Shvaćala je pak moja duša da je lijek bila Kristova krv, i on daje bez naplate taj lijek, i grešnika bolesnika ne stoji ništa više osim da se pripravi, a liječnik Krist daje mu zdravlje i liječi bolest. Mojoj su se pak duši pokazivali svi grijesi, i vidjela je da svi udovi imaju duhovnu bolest. I zato, čuvši što je rečeno, moja je duša odmah nastojala pokazati sve grijehe koje je učinila različitim udovima tijela te snagama i moćima duše, i govorila je: „O Gospodine učitelju i liječniku vječnoga spasenja, Bože moj, budući da si me odlučio izliječiti samim žalosnim pokazivanjem mojih slabosti i bolesti; Gospodine, budući da sam najslabija i nema ničega u meni što nije posve pokvareno i zaraženo, jao meni jadnoj, pokazujem ti, Gospodine, sve svoje slabosti i sve svoje grijehe svih svojih udova i dijelova duše i tijela.” Tada sam dakle počela nabrajati sve grijehe i govorila sam: „Gospodine milosrdni liječniče, pogledaj moju glavu, kako sam je često ukrašavala znakovima oholosti, kovrčajući kosu izobličavala i mnoge druge grijehe činila. Pogledaj, Gospodine, jadne oči pune bestidnosti, zaražene zavišću”, i tako dalje. I slično sam se trudila nabrojiti i pokazati sve druge grijehe svih udova.
105 Saslušavši dakle sve to s velikom strpljivošću, Krist je radosno i s milinom odgovarao kako je redom sve to liječio, te silno suosjećajući s dušom govorio je: „Ne boj se i ne očajavaj, kćeri, jer sve i da si zaražena i mrtva od tisuću smrti i bolesti, lijekom koji ću ti pružiti moći ćeš ozdraviti, ako ga samo po pobožnosti htjedneš primijeniti svojoj duši i tijelu. Za slabosti naime glave koje si nabrojila i mnogostruko pokazala, zbog kojih se ne sviđaš Bogu i sama u sebi tuguješ, a u koje si upala perući je, češljajući, mažući, bojeći, ukrašavajući, kovrčajući vlasi, uznoseći se, oholeći se, tražeći taštu slavu da bi se svidjela ljudima protiv Boga, zbog čega si trebala biti bačena i ponižena u pakao i u najdublji ponor te vječno smatrana najprezrenijom, ja sam zadovoljio, činio pokoru i podnio najtežu kaznu. Jer za pranje, češljanje i mazanje koje si zloupotrijebila, moja je presveta glava bila vučena, čupana, probodena najoštrijim trnjem, udarana trskom, sva okrvavljena krvlju, podložena svakom ruglu i preziru na sramotan način, te okrunjena sramotnom krunom.”
106 „I za slabosti lica, u koje si upala jednako ga perući i mažući, pokazujući ga bijednim ljudima i tražeći njihovu naklonost, ja sam pripravio i odredio lijek. Jer za takve sam grijehe zadovoljio: jer je najprljavijom pljuvačkom najnižih ljudi cijelo moje lice bilo uprljano i nagrđeno, najtežim je pljuskama bilo natečeno i izobličeno, prljavom je krpom bilo zastrto. I za tvoje oči, kojima si gledala tašte i štetne stvari te u samu tom gledanju mnogostruko uživala protiv Boga, ja sam zadovoljio. Tim sam naime svojim očima prolio najgorče suze, imao sam ih zastrte i okupane krvlju koja je tekla s glave. Za tvoje uši, kojima si vrijeđala Boga slušajući tašte i štetne stvari i u takvima uživala, ja sam učinio najveću pokoru: jer sam svojim ušima čuo mnogo toga što je donosilo veliku i najveću tugu, naime lažne optužbe, klevete, pogrde, proklinjanja, ismijavanja, ruganja, hule, nepravednu osudu protiv mene i plač moje preblage Majke koja je prežalosno sa mnom suosjećala. Za grijehe tvojih usta i tvoga grla, kojima si uživala u gozbama, pijanstvu i slatkoći jela, ja sam imao usta izmučena glađu, postovima i žeđu, te zagorčena octom, smirnom i žuči. Za grijehe tvoga jezika, koji si raspustila na klevete, potvore, ismijavanja, proklinjanja, hule, laži, krivokletstva i druge grijehe, ja sam imao svoja usta zatvorena pred sucima i lažnim svjedocima, i nisam imao u svojim ustima isprike, nego sam za svoje zlotvore cijelim srcem molio Boga i uvijek naviještao istinu. Za grijehe tvoga njuha, kojim si uživala u cvijeću i mirisima, ja sam i osjetio i na svome licu, očima i nosnicama podnio odvratan smrad pljuvačaka.”
107 „Za grijehe koje si učinila svojim vratom, njišući njime u srdžbi, oholosti i razuzdanosti te ga istežući protiv Boga, ja sam imao svoj vrat udaran mnogostrukim šakama i pljuskama. Za grijehe svojih pleća i ramena, kojima si uvrijedila Boga noseći različite stvari protiv Boga, ja sam činio pokoru noseći križ na kojem sam bio obješen. Za grijehe svojih ruku i mišica, kojima si učinila mnoge zle zagrljaje, dodire i zla djela, ja sam imao ruke probodene debelim čavlima, prikovane na drvo i pritisnute, dok su držale i nosile cijelo moje tijelo na stratištu. Za grijehe svoga srca, kojim si sagriješila srdžbom, zavišću, tugom, zlom ljubavlju te zlim požudama i pohlepama, ja sam imao svoje srce i svoj bok probodene oštrim kopljem; iz kojega je obilno potekao najmoćniji lijek za liječenje svih strasti i grijeha srca, naime voda za hlađenje zlih požuda i ljubavi, i krv za otpuštanje srdžbi, tuga i mržnji. Za grijehe svojih nogu, kojima si sagriješila tašto plešući te razuzdano hodajući i lutajući, ja sam imao noge mučno ne svezane, nego probodene i prikovane na drvo križa; a umjesto šiljastih i izrezanih cipela, ja sam imao noge okrvavljene njihovom krvlju i krvlju cijeloga tijela koja se na njih slijevala.”
108 „Za grijehe cijeloga tijela, kojim si sagriješila predajući ga nasladama, snu i počinku te u njemu na različite načine uživajući, ja sam bio pribijen na križ, strašno bičevan, razvučen poput kože i rastegnut na križu, sav do zemlje natopljen krvavim znojem, najčvršće priljubljen uz najtvrđe drvo, te sam naposljetku ondje, mučeći se u najužasnijoj muci, vičući, uzdišući, plačući, naričući i jaučući, umro ubijen od najokrutnijih ljudi. Za grijehe svojih ukrasa i suvišnih, taštih i raskošnih haljina, ja sam na križu bio svučen, dok su najniži ljudi trgali moje ruho i odjeću i kockali se za njih pred mojim očima. Ja gol, kao što sam rođen od Djevice, bio sam izložen i rastegnut na visini, da bih se bolje vidio, da bi mi se više rugali i da bih trpio sramotu, pred studeni, vjetrom, zrakom i pogledom svih muškaraca i žena. Za grijehe svoga bogatstva, koje si učinila zlo ga stječući, trošeći i zadržavajući, ja sam bio siromašan, nemajući ni palače, ni kuće, ni kolibe gdje bih se rodio, niti za života gdje bih boravio; niti bih umirući imao groba, nego bih bio ostavljen psima i pticama, da me netko iz samilosti i suosjećanja prema mojoj bijedi nije primio u svoj grob. Svoju sam krv i svoj život darovao grešnim ljudima, i tako nisam ništa zadržao za sebe, nego sam u životu i u smrti uvijek htio biti i ostao siromašan.” I jer se duša po pojedinim grijesima iznutra naslađivala, vidi da je Krist u svojoj presvetoj duši podnio mnogostruke, različite i strašne boli: naime boli tjelesne Muke, jer je duša bila neizrecivo mučena; i boli presvete Majke; i zbog grijehom oduzetoga poštovanja Bogu; a također i iz suosjećanja s našom bijedom. Te su ga boli, zajedno sjedinjene u onoj presvetoj duši, najstrašnije i neizrecivo mučile.
109 „Što još više? Nijedan grijeh, nijednu bolest duše nećeš moći navesti a da ja nisam donio lijek i za sve dostatno zadovoljio, te sam za beskrajne muke i boli koje je jadna duša trebala podnositi u paklu zbog gore spomenutih grijeha ja potpuno trpio i bio mučen. Pa ako ne ostane u tvojem nemaru, neće trebati više trpjeti: samo neka ovdje sa mnom supati i suosjeća, te bude sudionica mojih kazni, pogrda, siromaštva i prezira dok ovdje živi.” I jer je Marija Magdalena, koja je bila bolesna, to imala i željela biti oslobođena, zato je bila oslobođena od svake svoje bolesti: i tko bi god to imao, mogao bi naći zdravlje kao i ona. Isto tako mi je Raspeti govorio: „Ovi moji sinovi koji odlaze iz moga kraljevstva po grijehu i čine se sinovima đavlovim, kad se vrate Ocu, Otac ima veliku radost i pokazuje im višnju radost. Tolika je naime radost koju Otac ima zbog njihova povratka da im daje višnju milost, koju ne daje onima koji su bili djevice ili nikada nisu grijehom odstupili od njega. I to biva zbog neizmjerne ljubavi koju Otac ima prema njima i milosrđa kojim se smiluje njima i njihovoj bijedi. I zbog toga što oni imaju bol jer su uvrijedili toliko veličanstvo i tako preblagu dobrotu, te priznaju da su dostojni pakla: i zbog dviju već spomenutih stvari, tko je bio veći grešnik, može naći veću milost i milosrđe.” Isto tako reče mi: „Tko god želi naći milost, neka ne skida očiju s križa, bilo da mu dopustim ili pripustim da bude ili živi u tuzi ili u radosti.”
110 Jednom sam promatrala križ s Raspetim: i promatrajući Raspetoga tjelesnim očima, iznenada se duša zapalila jednom tako gorljivom ljubavlju da su je i sami udovi tijela osjećali s velikom radošću i užitkom. Vidjela sam naime i osjećala da Krist grli dušu onom rukom kojom je bio raspet, i radovala sam se najvećom radošću, više negoli sam ikada običavala. I od tada je u meni ostala jedna radost i jasno prosvjetljenje, kojim duša spoznaje i shvaća kako vidimo da je ovo naše tijelo postalo jedno društvo s Bogom, i to je istinski neizreciv užitak duše, i ta je radost neprestana, a prosvjetljenje jasnije negoli sam ga drugdje primila. Ostaje naime u meni tolika sigurnost i potvrda moga stanja da u meni ne ostaje nikakva sumnja u to da je ovo stanje najsigurnije od Boga, i da su moji govori koje u sebi osjećam od Boga. I čudim se kako sam dosad sumnjala u to: savršeno sam naime uvjerena u ovo svoje stanje tako da, kad bi mi svi ljudi na svijetu govorili suprotno, ne bih vjerovala, jer u to ne mogu ni posumnjati, i uživam tako gledati onu ruku koju mi je pokazivao s onim znakovima čavala i koju će pokazati kad rekne: „Evo onoga što sam podnio za vas.”
111 Sada također, kad sam u tom viđenju i zagrljaju, moja duša prima toliku radost da ne mogu imati nikakve tuge zbog Muke, premda vidim da je to ona ruka Raspetoga i da je ranjena. I sva je moja radost sada u ovom Bogočovjeku koji je trpio: i katkad se duši zbog spomenutoga najčvršćega zagrljaja čini da duša ulazi unutra u Kristov bok, a ona radost koju ondje prima i prosvjetljenje ne mogu se ispripovjediti. Tolika je naime da katkad nisam mogla stajati na nogama, nego sam ležala i izgubila govor. Odakle i kad se prikazivala Kristova Muka na trgu sv. Marije, čini se da je tada trebalo plakati, a ja sam tada naprotiv bila čudesno dotaknuta tolikom radošću i obradovana da sam izgubila govor i ležala, nakon što sam imala onaj neizreciv osjećaj Boga, te sam nastojala barem malo se udaljiti od ljudi; i smatrala sam čudesnom milošću što sam mogla barem malo uživati: i ležala sam, i izgubila govor i udove; i činilo mi se da tada duša ulazi unutra u Kristov bok: i nije bilo tuge, štoviše tolika radost da se ne može ispripovjediti.
Sedam utjeha iz svete Euharistije.
pogl. 37. Jednom drugom prilikom, dok se govorila misa, kad sam mišlju nastojala razmišljati o Božjoj poniznosti i njegovoj najvećoj dobroti, što nam je u oltarskom sakramentu htio pristupiti, bila sam uzdignuta u duhu i imala sam novu i jasnu spoznaju kako Bog dolazi u oltarskom sakramentu. I najprije mi je bilo rečeno da Kristovo tijelo može biti na svakom oltaru zbog božanske moći, koja se u ovom životu ne može shvatiti. I premda o toj moći mnogo govori Pismo, ipak oni koji čitaju malo razumiju: a oni koji osjećaju nešto od mene više razumiju: ali ni ovi ni oni ne razumiju u ovom životu, nego će doći vrijeme kada ćete shvatiti. Poslije sam imala prosvjetljenje i shvatila sam kako Bog dolazi u tom sakramentu, tako da mi ni prije ni poslije nikada nije bilo tako jasno pokazano. I vidjela sam kako je Krist dolazio s prelijepim društvom, i ja sam silno uživala gledajući to društvo.
Čudila sam se pak kako sam mogla uživati u tom društvu, jer nisam bila navikla uživati osim u Kristu, i premda sam uživala u Kristu i u tom njegovu prelijepom društvu, ipak sam drukčije shvaćala i drukčije uživala u Kristu, a drukčije u tom njegovu društvu. Dok sam se pak čudila ljepoti toga društva i željela znati tko su oni, bi mi rečeno da su to društvo Prijestolja. I bilo je to društvo najsvjetlije, i četa tolikoga mnoštva da bih, da nije toga što shvaćam da Bog sve čini s mjerom, povjerovala kako je to društvo bez broja i mjere, te da je neizbrojivo: nije pak imalo nikakve mjere u širini ni u duljini, nego je bilo neizrecivo.
113 Na blagdan Anđela u rujnu, dok bijah u crkvi u Folignu i htjedoh se pričestiti, molila sam svete anđele, a osobito sv. Mihaela i anđele Serafine, govoreći: „O anđeli poslužitelji, koji imate Božju vlast i službu da njega drugima poslužujete, udjeljujući njegovu spoznaju i ljubav, zaklinjem vas da mi ga prikažete takva kakva ga je Otac milosrđa dao ljudima, i kakva hoće i htio je da ga mi primamo i štujemo; naime siromašna, žalosna, prezrena, ranjena, okrvavljena, raspeta i na križu umrla.” Sami su mi pak anđeli rekli s neizrecivom milinom i slatkoćom: „O ti Bogu mila, evo poslužen ti je i imaš ga prisutna, a povrh toga dano ti je da ga i ti možeš drugima prikazivati i posluživati.” Uistinu sam ga pak tada imala prisutna i najjasnije sam ga gledala očima uma u tom sakramentu, kako bijah molila, naime žalosna, okrvavljena, raspeta, a potom na križu umrla: i tada sam imala najoštriju bol, tako da mi se činilo da će mi srce puknuti od prisutnosti takva žalosnoga viđenja, a s druge mi je strane bio užitak i radost zbog prisutnosti anđela: što nikada ne bih vjerovala, da nisam vidjela, da su anđeli tako mili i da mogu dati toliku radost duši.
114 Dok se pak govorila misa, neki je svećenik koji je slavio bio blizu pričesti, i dok je uzimao Kristovo tijelo lomeći hostiju, čula sam glas koji je žalosno govorio: „Jao, mnogi su koji me lome, pa čak mi i krv izvlače iz leđa!” Tada sam pomislila da svećenik možda nije u doličnom stanju za primanje Kristova tijela, te sam molila govoreći: „Učini da taj brat ne bude takav.” I odmah glas odgovori: „Neće biti dovijeka.”
115 Drugom sam prilikom stajala u crkvi slušajući misu, i oko podizanja Tijela Gospodina našega Isusa Krista, kad su ljudi prigibali koljena na podizanje Kristova tijela, bila sam u duhu i ukazala mi se u viđenju preblažena Djevica Marija te mi rekla: „Kćeri moja, slatka mome Sinu i meni, već je moj Sin došao k tebi i primila si njegov blagoslov”, i davala mi je shvatiti da je njezin Sin Isus Krist već nakon posvećenja hostije bio na oltaru, kao da mi kazuje novost o novoj radosti. Ove su mi pak riječi dale toliku radost i veselje da ne znam niti vjerujem da postoji itko tko bi to mogao izreći. Govorila mi je naime preblažena Djevica Marija spomenute riječi s velikom poniznošću, s novim osjećajem u mojoj duši i s najvećom slatkoćom: odakle sam se poslije i čudila kako sam mogla stajati na nogama imajući toliku radost. A poslije mi je govorila: „Nakon što si primila blagoslov moga ljubljenoga Sina, dolikuje da i ja dođem k tebi i dadem ti svoj blagoslov.” Blagoslovila me dakle govoreći: „Budi blagoslovljena od moga Sina i od mene, i trudi se pomno i brižno ljubiti koliko možeš, jer si mnogo ljubljena i ući ćeš u beskrajnu stvarnost”: i tada je moja duša primila toliku radost koliku nikada bijah primila. Na podizanju pak Tijela Isusa Krista povećala mi se spomenuta radost. Tada pak nisam vidjela ništa u Kristovu tijelu, kao što sam običavala, nego sam istinski osjetila Krista u svojoj duši.
116 Spoznala sam pak u tome da nema ničega što bi tako stezalo dušu gorućim ognjem i užitkom ljubavi kao kad je Krist u mojoj duši: i tada nije bilo kao oganj koji je katkad običavao gorjeti u mojoj duši, nego je bio oganj slatke ljubavi. Kad je pak takav oganj u duši, tada spoznajem da je uistinu Bog u duši: od drugoga naime ne može biti. Jer i svi udovi tada osjećaju razdvajanje; pa čak i zvuče udovi kad se razdvajaju. I to razdvajanje više osjećam dok se podiže presveto Tijelo Kristovo, a osobito se razdvajaju ruke i otvaraju.
117 Kad sam drugom prilikom dolazila na pričest, bio mi je upućen božanski govor i govorilo mi se: „Ljubljena! Svako je dobro u tebi, a ideš primiti svako dobro.” Ja sam pak počela razmišljati: „Ako je svako dobro u tebi, zašto ideš primiti?” I odmah je dan odgovor koji je rekao: „Jedno ne odbija drugo.” I kad sam se približavala pričesti, rečeno mi je ovako: „Sada je na oltaru Sin Božji, i po čovještvu i po božanstvu, i združen je s mnoštvom anđela.” I kad sam imala veliku želju vidjeti ga s anđelima kako mi je bilo rečeno, tada mi je pokazan Bog; kako sam ga vidjela: nisam ga pak vidjela ni u kakvu obliku, nego sam vidjela jednu puninu, jednu ljepotu, gdje sam vidjela svako dobro, i rečeno mi je: „O ljubljena, tako ćeš stajati pred njim u vječnom životu.” Koliku je pak utjehu tada primila moja duša, ne može se objasniti.
118 Od nekoga vremena pak, kad se pričešćujem, hostija se širi u ustima i nema okus kruha, ni ovoga mesa koje jedemo, nego drugi okus mesa, ali najslađega okusa, koji ne znam prispodobiti nijednoj stvari na svijetu: i hostija nije tvrda kao prije, niti silazi u komadićima kao što je običavala, nego cjelovita s tolikom slatkoćom da bih je, da nije toga, kako sam čula, da čovjek treba brzo progutati, najradije držala u ustima s velikim oklijevanjem: i tako silazi cjelovita s tim nepoznatim okusom mesa, niti je poslije potrebno na bilo koji način piti, osim ako je uobičajeno, da se bolje primi. Kad pak siđe, daje mi jedan velik ugodan osjećaj: raspoznaje se pak izvana u tijelu tako da me tjera da najžešće dršćem, tako da s velikim naporom mogu primiti kalež.
119 Sada pak, kad činim sebi znak križa i stavljam ruku na glavu, kad kažem: „U ime Oca”, ne osjećam ništa novo: a kad stavim ruku na srce govoreći: „I Sina”, odmah ondje osjećam jednu ljubav, jednu utjehu; tako da mi se čini da njega ondje nalazim. Ovo pak ne bih rekla niti dala zapisati, kao ni ostalo, da nisam bila opomenuta.
120 U jednoj bolesti, dok sam silno željela pričestiti se na blagdan Anđela, a nije bilo nikoga tko bi mi donio presveto Tijelo Kristovo, počela sam silno tugovati: i gle, u samoj toj boli i želji za pričešću počela sam razmišljati o samom blagdanu Anđela i njihovoj hvali, kako neprestano hvale Boga: i počela sam razmatrati o službi koju imaju anđeli hvaleći Boga te mu služeći i stojeći uza nj. I gle, iznenada sam bila uzdignuta, i odmah je došlo najveće mnoštvo anđela, te su me odveli k jednom oltaru i rekli mi: „Ovo je oltar anđela.” I na oltaru su pokazali samoj duši hvalu anđela, naime onoga koji je sva hvala; i rekli su anđeli duši: „U ovome koji je na oltaru jest savršenstvo i punina žrtve koju tražiš. I zato se pripravi primiti onoga koji te je zaručio prstenom svoje ljubavi, i ženidba je već sklopljena; i zato na nov način hoće učiniti sjedinjenje i vezu.” Ne mogu pak izreći koliku sam radost primila, jer je sve to duša osjećala u istini, jer je sve to bio zanos, mnogo puniji negoli se može izreći riječju. Time mi je pak bilo označeno da ću uskoro otići s ovoga svijeta: to je naime bilo oko početka moje posljednje bolesti.
121 Drugom sam prilikom u posvećenoj hostiji vidjela Krista kao dječaka. Činio se pak da je velik dječak i veoma vladarski, kao da drži žezlo i vlast. Činilo se naime da nešto drži u rukama kao znak vlasti i da sjedi na prijestolju. Ali ne znam reći što je držao u ruci, a to sam vidjela tjelesnim očima. I ja, videći to, tada nisam pokleknula kad su drugi pokleknuli. Imala sam pak najveći užitak gledajući ga. I imala sam veliko nezadovoljstvo i veliku mrzovolju zbog toga što je svećenik prebrzo vratio hostiju na oltar: bio je naime tolike ljepote i tolike urešenosti da je to neizrecivo: i činio se od dvanaest godina. I bilo je tolike radosti njegovo viđenje da ga ne vjerujem izgubiti dovijeka: i bilo je tolike sigurnosti da ni na koji način ne sumnjam da je bilo u istini. Tolik je pak bio užitak u njegovu viđenju da nisam rekla da mi pomogne; i ništa nisam rekla, ni dobro ni zlo. Nego sam toliko uživala gledajući tu ljepotu da nisam znala što bih rekla.
122 Isto tako drugom prilikom, dok se govorila misa, uzdignuta u duhu, upitala sam Gospodina govoreći: „Evo, Gospodine, ti si u ovom oltarskom sakramentu: reci mi, Gospodine, gdje su tvoji vjernici?” I otvarajući mi razum, odgovori i reče: „Gdje sam ja, sa mnom su moji vjernici.” Tada sam i sama vidjela da je tako, i najjasnije sam promatrala sebe gdjegod on bio: ali to bitisanje nije bitisanje unutra u Bogu, nego je ono što je bitisanje izvana: i on je jedini onaj koji je posvuda i sve obuhvaća. Vidjela sam pak tijelo Isusa Krista često pod različitim oblicima u ovom blagoslovljenom sakramentu. U ovom sam naime sakramentu katkad vidjela Kristovo grlo s tolikim sjajem i s tolikom ljepotom da je sjaj koji je isijavao veći negoli je sjaj sunca, i iz te tolike ljepote daje mi se sa sigurnošću shvatiti da je ondje Bog. Neusporedivo je naime veća ljepota negoli je ljepota sunca, i mnogo veća. Premda sam kod kuće u onom ždrijelu ili grlu vidjela još veću ljepotu, toliku da od toga viđenja ždrijela ili grla ne vjerujem izgubiti radost ubuduće, i ne znam je očitovati osim po sličnosti hostije tijela Kristova. Ali imam veliku muku što je ne mogu očitovati. Vidjela sam također katkad u hostiji dva presjajna oka, tako velika da se činilo kako od hostije ne ostaje ništa osim jedino ruba. Gledajući pak to, krijepim se tolikim radostima da jednu s drugom ne znam usporediti, nego je svaka tako velika da mi se ne čini da je odsada mogu izgubiti.
✠