Put, uvjeti i znakovi ljubavi.
Put pak k ovoj ljubavi jest po neprestanoj, ustrajnoj, pobožnoj i žarkoj molitvi te čitanju knjige života, o kojoj je dovoljno rečeno gore, po kojoj se daje i prima spoznaja Boga, koja je posve nužna za posjedovanje njegove ljubavi, kao što je gore rečeno. O predragi, potičem vas da ljubimo Boga i da se posve preobrazimo u njega. Jer ovaj Bog čovjek, nestvoreni Bog, utjelovljeni Bog sav je ljubav, te nas sav ljubi i želi biti posve ljubljen. Stoga želi da njegovi sinovi budu posve preobraženi u njega po ljubavi. Duhovnim pak sinovima po ljubavi milovanja nazivam one koji žive u milosti i ljubavi, preobraženi u samome dobrom, savršenom Bogu sa savršenstvom ljubavi. Svi smo naime sinovi Božji po stvaranju, ali njegovi su izabrani duhovni sinovi oni u koje je sam Bog ljubav položio svoju ljubav i u kojima uživa zbog svoje sličnosti koju nalazi u njima, a tu sličnost u dušu svakoga sina Božjega polaže, čini i oblikuje jedino milost Božja i savršena božanska ljubav; savršenom pak nazivam onu koja je već život i ćudoređe preobrazila na sličnost života Krista siromašnoga, prezrenoga na ovome svijetu i bolnoga. Stoga Bog, plemenit po naravi, želi cijelo srce svoga sina, a ne dio: i želi ga bez posrednika, i bez ikakva društva i protivne zapreke. Ali on je tako uljudan prema duši da, ako mu duša daje cijelo srce, rado prima cijelo; ako dio, prima dio, premda savršena ljubav po naravi želi cjelinu, a ne samo dio. Znamo naime da zaručnik koji ljubi svoju zaručnicu ne može u njoj podnijeti, bilo potajno bilo javno, ikakvo drugo društvo; slično i naš Bog. Ali znam da bi svaki čovjek, kad bi u Sinu Božjemu spoznao i okusio samu božansku ljubav, učovječenoga Boga, patnika, koji je najviše dobro, predao svega sebe njemu i svega sebe oduzeo sebi, ne samo od drugih stvorenja, te bi sav i cijelim srcem ljubio toga ljubeznog Boga i svega sebe preobrazio u samoga učovječenoga Boga, najvišu ljubav.
234 Ako dakle duša želi doći do toga savršenstva savršene ljubavi, koja daje samu sebe svu i služi Bogu ne s obzirom na nagradu koju bi ovdje ili u budućnosti očekivala primiti od Boga, nego se predaje Bogu i služi Bogu poradi njega samoga, koji je sav bitno dobar, i sve poradi njega, a dobro po sebi dostojno je biti ljubljeno poradi njega samoga, duša mora stupiti na pravi put i njime hoditi nogama čiste, ispravne, žarke i uređene ljubavi. Prvi je pak stupanj ili korak koji mora učiniti duša koja stupa na taj pravi put i koja želi pristupiti k Bogu da spozna Boga u istini, ne samo izvana kao po boji Pisma, kako je gore rečeno: kako naime spoznajemo, tako i ljubimo: ako ga malo, nejasno, ako površno, ako nemarno mislimo, razmatramo i spoznajemo, slično i posljedično ga malo ljubimo. O tome pak kako i na koji se način to mora činiti već je dovoljno rečeno.
235 Postoje pak tri svojstva ljubitelja koja je nužno znati, a i neki znakovi ljubavi, kako bi svatko mogao spoznati ljubi li uistinu. Prvo je svojstvo biti preobražen u volju ljubljenoga. A volja ljubljenoga Krista čini mi se da jest život koji nam je pokazao po samome sebi, a pokazao nam je siromaštvo, bol, prezir i pravu poslušnost, što je sve na djelu pokazao: i kada je duša muževno izvježbana u tome, nikakva mana, nikakva napast neće moći ući u nju. Drugo je svojstvo biti preobražen u svojstva ljubljenoga. Ne želim vam sada reći više od triju. Prvo je ljubav, to jest ljubiti sva stvorenja prema njihovoj prikladnosti. Drugo je biti uistinu ponizan i dobrostiv. Treće je ono što Bog daje svojim zakonitim sinovima, naime nepromjenjivost: jer što je duša bliža Bogu, to manje i rjeđe promjenjivosti ima u sebi: i zato se stidimo kada nas neka bezvrijedna stvar pokrene, i u tome spoznajemo svoju bijedu. Treće je svojstvo biti posve preobražen u Boga: i tada je izvan svih napasti, jer nije u sebi, nego u njemu. I zato, kada se vratimo u svoju bijedu, čuvajmo se svih stvorenja i samih sebe: i molim vas da budete svoji, i nemojte se dati nijednomu stvorenju, niti se posuditi u cijelosti, nego se dajte cijeli onomu koji kaže: „Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim, i svom snagom svojom.”
236 Znakovi su pak ljubavi ovi. Prvi znak prave ljubavi jest da ljubitelj podloži svoju volju volji ljubljenoga. Drugi jest da čini da se ostavi svako drugo prijateljstvo koje bi ovome moglo biti protivno, čak čini da se ostave otac i majka, sestra, brat i svaka druga naklonost protivna volji ljubljenoga. Treći jest da ništa skriveno ne može biti u jednome što ne bi otkrio drugomu: i ovo treće djelovanje po mojemu je sudu vrhunac i dovršenje svih ostalih znakova i djelovanja ljubavi. Četvrti jest da se ljubitelj trudi suobličiti ljubljenomu, tako da, ako je ljubljeni siromašan, ljubitelj nastoji osiromašiti; ako je ponižen, nastoji biti ponižen; ako je bolan, nastoji imati udjela u boli, kako bi stanje obaju bilo slično. Ne čini se naime da se savršena ljubav može utemeljiti između bogataša i siromaha, časnoga i prezrenoga, bolnoga i raskošnoga: veoma su naime udaljena ta stanja, i među takvima ne može biti ljubavi savršenstva, jer jedan nema udjela u stanju drugoga. Ljubav je pak krepost ne samo suobličujuća nego i sjedinjujuća, koja se uvijek nosi prema sebi sličnome, a ne prema nesličnome.
237 Vječna je pak ljubav Krist Isus imala sve te znakove, jer je podložio svoju volju čovjeku, postavši poslušan sve do smrti onima koji su ga ubijali, premda im se jednim migom mogao oduprijeti da je htio. Isto tako, ljubav je učinila da ostavi svako drugo prijateljstvo, roditelja, majke i drugih, štoviše i vlastitoga tijela zbog ljubavi prema ljudima, predajući se smrti i ostavljajući ih na križu. Nadalje, otkrio nam je svoje tajne, kao što je sam rekao: „Više vas ne nazivam slugama”, itd. Isto tako, htio se učiniti sličnim čovjeku: zato je uzeo njegovo pravo čovještvo i smrtnost, postavši sličan čovjeku u svemu, osim u grijehu. Dakle, i mi sve to moramo činiti poradi njega: inače ljubav s naše strane hramlje, i tolikomu i tako srdačnomu ljubitelju nanosimo očitu nepravdu. Učinimo se stoga po svemu sličnima njemu, koji se po svemu učinio sličnim našim bijedama, čineći naime pokoru u siromaštvu, preziru, boli i skrušenosti srca, u kojima je on uvijek živio. Kad bi naime jedan jedini čovjek činio sve pokore koje čine svi ljudi na svijetu, ne bi bilo dovoljno da se nadoknadi najmanja kap znoja koju je Krist prolio za nas, i ne bi bilo dovoljno da se zasluži najmanja radost raja koja nam je obećana, niti da se zadovolji za najmanji smrtni grijeh koji smo počinili, niti da se zadovolji Bogu za naše stvaranje. Stoga bi se svatko morao truditi činiti pokoru u skrovitosti koliko god više može, i željeti ono što ne može, a činiti je i u javnosti, samo ako u nakani ne želi biti viđen: jer ostaviti dobro da ne bude viđeno jest mlakost i malodušnost. Stoga to nipošto ne smijemo ostaviti zbog toga. U tome imamo primjer našega Učitelja, koji je učinio mnoga djela koja nikada nisu bila zapisana ni poznata, premda je iz ljubavi prema nama mnogo toga učinio u javnosti, niti je to ostavio zato što su ga drugi vidjeli. A ako nam se i čini teškim činiti pokoru, ipak neka nam bude milo sa strpljivošću i radošću podnositi nevolje koje nam Bog šalje, i učiniti od nužde krepost. Oni naime koji su ožalošćeni i iznutra i izvana izmučeni nevoljama, nema sumnje da je to siguran znak da su ljubljeni od Ljubljenoga.
238 Ono što je naime Bog Otac ljubio, izabrao i dao svomu predragomu Jedinorođencu, to Jedinorođenac ljubi, zadaje i daje svojim predragim sinovima. Izabrao je pak Bog Otac svomu Sinu siromaštvo, prezir, boli, progonstva, nevolje izvana, a iznutra tjeskobu, stravu, strah, tjeskobnost, smrtnu borbu itd., što je Sin Božji, Učitelj, podnio bezbrojno mnogo, i toliko i tako veliko da nijedan jezik ne bi mogao izreći niti srce zamisliti. Trudimo se dakle podnositi vremenite nevolje sa strpljivošću, štoviše i s radošću. U njima naime primamo znak da smo ljubljeni i izabrani od Ljubljenoga, i primamo zalog njegove baštine. Pogledajte u svojim bolima boli toga napuštenoga Bogočovjeka, i bit će lijek svakoj vašoj boli. Tri stvari naime čini ta presveta nevolja koje mi ne poznajemo. Prva jest da čini da se obratimo k Bogu, a ako smo obraćeni, čini da se još više obratimo i prionemo uza nj. Druga jest da čini da rastemo: kao što naime dobra, dobro pripravljena zemlja kada dođe kiša klija i donosi plod, tako kada dođe nevolja duša raste u krepostima. Treća jest da pročišćuje i jača, umiruje i stišava. Ta nam presveta nevolja veoma dolikuje, niti je izbjegavajmo niti se nje grozimo, jer pouzdano i svim srcem kažem da su plemeniti odvjetnici i istiniti svjedoci, kojima se pred Bogom najviše vjeruje, upravo te presvete i predragocjene nevolje, čija nam je vrijednost nepoznata: njima se naime kupuje kraljevstvo nebesko, jer se siromaštvom, plačem, bolju i progonstvima zadobivaju vječne radosti. Čvrsto naime vjerujem da ništa drugo toliko ne pridonosi dobromu življenju kao ova nevolja: stoga prema svima koji su u nevolji imam jednu svetu zavist. Znam naime, dječice moja, da nam plemenitost i vrijednost koja izlazi iz nevolje nije poznata: jer kad bi bila poznata, oko nje bi nastala velika jagma i grabež, i svatko bi otimao od drugoga ono čime bi mogao biti mučen. Svjetlo nevoljnika i utjeha neka nas ojača pod teretom nevolja, komu neka bude slava u vijeke vjekova, amen.
239 Nevolje pak koje su u siromaštvu, preziru i boli čine mi se veoma korisnima za nas i prikladnima. Razlog je tomu što čovjek treba spoznati sebe i Boga: spoznaja pak Boga pretpostavlja spoznaju sebe na ovaj način, da čovjek vidi i razmotri i vidi koga je uvrijedio te brižno razmotri koga je uvrijedio. I iz toga razmatranja daje se milost na milost, svjetlo na svjetlo, viđenje na viđenje, te iz toga počinje dolaziti k većoj spoznaji Boga: i što više spoznaje, više ljubi; i što više ljubi, to snažnije djeluje; a to je djelovanje znak i mjera ljubavi: jer se po tome spoznaje je li ljubav čista, istinita i ispravna, ako ljubi i djelotvorno radi te podnosi ono što je ljubio i činio onaj kojega ljubi. Krist je pak, kojega ljubi, činio i s radošću podnosio tri spomenute stvari dokle god je živio: tko ga dakle ljubi, mora to ljubiti i činiti. Koliko je dakle on, najmudriji, sebi to izabrao, toliko je pokazao da je i nama prikladnije.
240 Ovo su najslađi Božji darovi, za koje tko god ih uzmogne zadobiti, neka zna da je savršeno upotpunjen, usavršen i dovršen u najslađem Bogu Isusu Kristu, te da je sam najslađi Isus Krist usavršen u njemu po preobrazbi, i što više bude u tome savršen, to će više u njemu biti biće preobrazbi Isusa Krista. Prvi je ljubav prema siromaštvu, kojom se duša svlači od ljubavi prema svakom stvorenju, tako da ne želi imati posjed ni od koga osim od Gospodina našega Isusa Krista, niti se nada u pomoć ikojega stvorenja u ovome životu, i neka to ne ljubi samo srcem, nego neka pokaže djelom. Drugi jest da želi biti prezrena, omalovažena i osramoćena od svakoga stvorenja, te da hoće da svako stvorenje vjeruje kako je ona dostojna sramote, tako da joj nitko ne sućuti, niti želi živjeti u srcu ikojega stvorenja osim jedinoga Boga, niti da je itko drugi na bilo koji način nečim smatra. Treći jest da želi trpjeti bol, biti kažnjena te ispunjena i preplavljena svim bolima srca i tijela najslađega Isusa Krista i njegove najslađe Majke, i da želi da joj svako stvorenje bez prestanka zadaje te boli. I ako to troje ne može htjeti, neka zna da je veoma daleko od Kristove blagoslovljene sličnosti; jer je to troje pratilo njega na svakome mjestu, u svako vrijeme i u svakomu njegovu činu, a slično i njegovu Majku, naime siromaštvo, bol te prezir i sramota u najvećoj mjeri. Četvrti jest da svaka osoba smatra sebe nedostojnom tolikoga dobra i da to nikako ne može imati sama od sebe, i što više toga bude imala, to neka joj se čini da ima manje: jer u ljubljenoj stvari onaj tko vjeruje da ima mnogo, gubi ljubljenoga. Stoga neka nikada ne osjeti da je do toga došla, nego neka joj se uvijek čini da počinje iznova, da još ništa nije učinila i da ništa od toga nije imala. Peti jest da se neprestano trudi razmišljati kako je to bilo u Kristu, i neprestano u okusnoj molitvi vapi Bogu da te svoje haljine i to društvo pošalje u njezino srce, ne moleći ništa drugo, te da joj u savršenoj preobrazbi svega toga bude sva radost u ovome životu, i neka se trudi uzdići k razmišljanju kako je srce najslađega Isusa bilo time puno, prepuno i beskrajno, više nego što je on sam pokazao u tijelu. Šesti jest da bježi kao od najveće kuge od svega onoga što je u tome priječi, bila to tjelesna ili duhovna osoba, i neka se užasava, prezire i bježi kao od zmije od svega onoga što bi joj se u stvarima ovoga svijeta činilo nesličnim ili protivnim tome. Sedmi jest da ni nad jednim stvorenjem ne donosi sud, niti da se zapliće u suđenje drugih, kako kaže Evanđelje, štoviše, neka smatra sebe bezvrijednijom od svih, ma koliko zlih i posve nedostojnih svake Božje milosti. Znaj da će svi koji to zasluže imati u ovome životu i u sadašnjoj borbi u potpunosti imati Boga u domovini: štoviše, duša po preobrazbi postaje sva Bog, kojoj u ovome životu Bog daje od svoje preobrazbe, to jest da bude preobražena u njegove prezire, oskudice i boli, jer duša u ovome životu ne smije žudjeti za duhovnim utjehama, osim možda radi okrijepe svoje slabosti, nego samo žudjeti za savršenim bolnim, siromašnim i prezrenim Kristovim raspećem.
O presvetom sakramentu Euharistije.
O sakramentu pak ljubavi i milosti, zbog čega se i naziva i zove Euharistija, sada treba reći nešto više povrh rečenoga. On naime ima moć proizvesti u nama i pobožnu molitvu, a njegovom se isprositbenom snagom ona i ostvaruje. Slično daje duboku poniznost srca te promiče i udjeljuje svu djelotvornu ljubav i pravu ljubav. Ne sumnjam naime, nego sam sigurna da nijedna duša koja bi gledala i razmatrala u ovome svetom sakramentu ne bi mogla biti tako suha od ljubavi a da njome odmah ne bude sva preplavljena, razmišljajući kako je u ovome sakramentu bila ljubljena. Čini mi se pak da istinu ovoga sakramenta i ovo presveto otajstvo oni koji žele slaviti i primati tu žrtvu moraju razmatrati s velikom pomnjom: i duša ne smije u tome razmatranju proći brzo, pa ni površno, nego neka ondje stane i zadrži se s velikom pomnjom i težinom: premda je pak neizrecivo ono što se može reći o ovome presvetom sakramentu, čini mi se da se može svesti na sedam razmatranja koja valja gledati i razmatrati pojedinačno.
242 Ponajprije je naime ovo presveto otajstvo novo, najviše čudesno i nadilazi naš razum. Iako je to otajstvo bilo unaprijed označeno u starini, kako se vidi u Svetom pismu, staro je doduše što se tiče pralikova, ali je novo što se tiče očitovanja i istine samoga sakramenta, u kojemu stvorenje prima veliku novost: jer dobro znamo i vjerom bez ikakve sumnje držimo da onaj kruh i ono vino beskrajnom božanskom moći na one presvete riječi ustanovljenja, koje je izgovorio Krist ustanovitelj, učovječeni Bog, i koje mora izgovoriti i izgovara svećenik, njegov poslužitelj, bitno postaju Krist, tako da se ona bit kruha i vina pretvara u drugu bit i postaje tijelo Kristovo, te je Krist Bog i čovjek u tome posvećenom otajstvu, dok ostaju boja, okus, snaga, oblik, način i sva kakvoća samoga kruha i vina, ne u njemu samome, nego božanskom moći iznad njihove vlastite naravi u sebi samima: ovdje je naime boja u sebi samoj, okus u sebi samome, oblik u sebi samome i kakvoća u sebi samoj. Stoga je velika ta novost u istini, koju božanska mudrost čini svojom najvišom ljubavlju, beskrajnom moći i najvišom dobrotom, koju Stvoritelj čini u svome stvorenju, povrh mnogih drugih duhovnih novosti koje samo tijelo i krv Kristova čine u njegovim prijateljima i izabranicima. Neka se pak nitko ne čudi ovome ni drugomu što biva u ovome sakramentu ako pomislimo na moć onoga koji to čini. Neka se nitko ne čudi kako može biti na tolikim oltarima, slično i s one strane mora i s ove strane mora, i tako ondje kao i ovdje, jer on sam kaže: „Ja sam vama neshvatljiv, i ja Bog učinih to bez vas, i djelujem bez vas, i meni ništa nije nemoguće; i ja sam onaj koji vas učinih takvima da sada za vaše dobro ne biste mogli razumjeti, jer da sam htio, mogao sam vas učiniti sposobnima razumjeti, ali to učinih da zaslužite po svojoj vjeri, koja ne bi imala zasluge kad biste jasno vidjeli kako to biva; vjerujte dakle ništa ne sumnjajući.”
243 Drugo, ovaj je sakrament najviše dostojan ljubavi i raspaljuje na ljubav. Ono što je naime pokrenulo ustanovitelja ovoga presvetog sakramenta nije bio strah od nečega niti korist koju bi on sam iz toga izvukao; niti znam koje bih mu ime nadjenuo osim ljubavi bez mjere: zbog neizrecive naime ljubavi koju je imao prema nama ustanovio je ovaj sakrament: jer je sav bio iznutra prožet ljubavlju prema nama, zato je svega sebe ondje položio, svega sebe ostavio, i to zauvijek, to jest sve do svršetka svijeta. Nije to naime učinio samo radi spomena na svoju smrt koja je naše spasenje, nego je to učinio i zato da nam ostane sav i zauvijek: i tko god želi ući u tu dubinu, mora imati dobre oči. Znajući naime na svojoj večeri da će se tjelesno uskoro morati odijeliti, svladan ljubavlju, koja uvijek ima moć sjediniti ljubitelja i ljubljenoga, ustanovio je ovaj sakrament kako bi nam uvijek mogao biti tjelesno sjedinjen. O neugasiva ljubavi! Uistinu jest i bila je najžarča ljubav ta koju je imao prema nama, da se, koliko god mu je blizina smrti bila prisutna i koliko god je predosjećao da će odmah nastupiti strašne boli, htio dati tim istim grešnicima koji su ga progonili, kako bi barem u ovome sakramentu mogao uvijek biti s nama onaj čija je milina biti sa sinovima ljudskim. I koja je duša tako okrutna da se, razmatrajući tu ljubav, ako bi je dobro i duboko razmotrila, ne bi pokrenula uzvratiti ljubavlju tolikomu ljubitelju, koji nas ni u životu ni u smrti nije htio zaboraviti, nego je htio dati svega sebe i toliko da nam po ljubavi bude sjedinjen? Uistinu nema duše, kad bi dobro promislila o ovoj ljubavi, koja se ne bi sva preobrazila u ljubav, predajući svu sebe njemu.
244 Treće, ovaj je sakrament najviše dostojan sućuti i najviše potiče na sućut i bol: smrtnu je naime i neizrecivu bol imao kada je ustanovljavao ovaj presveti sakrament: bio je naime u trenutku rastanka od svojih predragih učenika i od preljubljene Majke Djevice, te je znao i u svojoj prisutnosti gledao sve koji su ga trebali napustiti: gledao je svoga izdajicu i drugoga zatajitelja, kojima je predavao svoje tijelo i samoga sebe; i izbliza su prijetile najoštrije boli u kojima je trebao biti ostavljen: predosjećao je strašnu smrt, bičeve, pogrde, križ, čavle i ostalo što mu se pripravljalo; zbog čega se odmah nakon večere u molitvi znojio sve do kapi nemalene krvi koja je tekla na zemlju. Pa ipak nije odustao da ga ustanovi i da nam se dade, štoviše, čini se da ovaj sakrament nije ništa drugo tako vlastito doli neki spomenik one pregorke muke i prolijevanja njegove krvi za nas bijednike; zato i Krist kaže: „Kad god ovo činite, činite to na moj spomen”, i koja bi duša mogla gledati te boli a da se ne preobrazi u bol? Zasigurno nijedna osim one koja nema zajedništva iz srca s tom pregorkom mukom.
245 Četvrto, ovaj je sakrament najviši, dostojan i vrijedan štovanja te najviše ponizuje na strahopoštovanje. Ustanovitelj je naime ove svete žrtve Bogočovjek, najviši i nestvoreni Bog. Duša naime, razmatrajući ovaj sakrament, mora misliti ne samo na ustanovitelja nego i na ono što je u sakramentu sadržano. Ondje je naime sadržan nestvoreni, nevidljivi, svemogući, sveznajući, pravedni, najviši i milosrdni Bog, stvoritelj neba i zemlje, vidljivoga i nevidljivoga; i to je ono veće što se ondje nudi razmišljanju. Poslije dolazi druga, manja stvar koju nalazi u ovome sakramentu, sjedinjena s onom većom stvari, jer ondje nalazi učovječenoga Boga, to jest božanstvo i čovještvo spojeno i sjedinjeno u jednoj osobi: i katkad u ovome sadašnjem životu duša prima veću nasladu u tome manjem nego u onome većem, jer je duša prijemljivija i sukladnija tome manjem što vidi u tome utjelovljenom Bogu negoli onomu drugom što vidi u samome nestvorenom Bogu; jer je sama duša stvorenje koje je život svoga tijela i svih udova svoga tijela, pa u ovome životu uživa u nestvorenom Bogu kojega ondje vidi učovječenoga, te u Kristu stvoritelju i stvorenju, i u božanstvu, i u duši s tijelom, krvlju i svim udovima njegova svetoga tijela. Ondje duša vidi sjedinjenje tolikih stvari ondje sadržanih, i od manjega, to jest od čovještva, uzdiže se k božanstvu, i obratno. Vidi dakle duša, ako dobro razmotri, najprije neizrecivo božanstvo u kojemu su sva blaga mudrosti, znanja i neprolaznih bogatstava. Vidi ondje u tome božanstvu miline koje jedine zasićuju naš um, i mnoge druge neizrecive stvari. Vidi ondje predragocjenu dušu sa svim krepostima i darovima Duha Svetoga, i presveti neokaljani prinos. Vidi ondje tijelo, najdragocjeniju cijenu našega otkupljenja. Vidi ondje krv kojom smo otkupljeni i oživljeni, i druge neizrecive stvari. Sve to doista mora nas najviše potaknuti na iskazivanje strahopoštovanja: jer ondje uistinu jest i sadržan je onaj komu se klanjaju sva nebeska gospodstva, kojega se boje svi nebeski duhovi i pred kojim dršću sve najsnažnije nebeske vlasti. O kad bismo gledali kao oni, s kolikim bismo strahopoštovanjem i poniznošću postupali s ovim sakramentom i primali ga! Koja je naime duša tako ohola da se, kad bi to dobro razmotrila, pred ovim sakramentom ne bi ponizila srcem i tijelom?
246 Peto, najuzvišeniji je sakrament i duhovan, te uzdiže k nebeskome. Ovaj je naime sakrament ustanovilo Presveto Trojstvo da bi privuklo k sebi stvar koju ljubi, da bi naime povuklo dušu od nje same k sebi Bogu i izvan svih stvorenja, te je sjedinilo sa samim nestvorenim Bogom i tako joj dalo duhovan i božanski život te je umrtvilo grijesima: i ustanovilo ga je Presveto Trojstvo i beskrajna dobrota da bi nas sjedinilo i utjelovilo u sebe, a sebe u nas; i hoće da ga primamo kako bismo bili primljeni od njega, i hoće da ga nosimo, a on nas, jačajući nas i tješeći. Koja je dakle bijedna duša, kad bi dobro razmotrila, koja se ne bi trebala dati povući za tolikim Gospodinom, za tolikom ljubavlju koja je došla s nebesa da nas povuče k sebi iz zemaljskoga?
247 Šesto, ovaj je sakrament najkorisniji te udjeljuje duši sva dobra i milosti. Ne dolazi nam naime u ovome sakramentu nestvoreni Bog s tolikim savršenstvom božanstva i čovještva prazan, nego zasigurno daje duši koja ga prima (samo ako se ispitala i nije u volji za griješenjem) otpuštenje kazni, snagu protiv napasti, obuzdava naše napadače, umnaža milost i gomila zasluge: stoga ga valja i često s velikim strahopoštovanjem primati; a za riječ sv. Augustina o primanju Euharistije, kada kaže: „Svakodnevno primati Euharistiju niti hvalim niti kudim”, kažem da je sv. Augustin bio svet i mudar; i videći u Crkvi Božjoj dobre pomiješane sa zlima, da ne bi spriječio dobre, nije kudio; a da ne bi dao sigurnost zlima, nije hvalio. Drugi su nebrojeni darovi i dobročinstva koji nam se udjeljuju ako ga dostojno primamo: niti se može izreći koliku milost prima duša u jednom jedinom dostojnom primanju, samo ako se ne opiru nezasluge duše.
248 Sedmo, ovaj je sakrament najviše hvalevrijedan i najviše dostojan pohvala svih milosti i hvala. Što god ima dobra, što god ljepote, što god svetosti, sve je u ovome sakramentu: jest naime samo nestvoreno najviše dobro, to jest božanstvo, i stvoreno najviše dobro, Kristovo čovještvo: stoga ga moramo neprestano hvaliti. Anđeli ga naime ne prestaju neprestano hvaliti govoreći: „Svet, Svet, Svet”; i ne samo anđeli nego i sveci i svi blaženi vide to i osjećaju, te stoje unutar ove žrtve u onome dobrom beskrajnom Bogu koji ih čini blaženima: ondje naime uvijek imaju u nazočnosti nestvorenoga Boga, najviše dobro, i učovječenoga Boga, postavljenoga u ovome divnom sakramentu. I u tome otajstvu primaju novu slast i radost, te čine novo klicanje i slavljenje; i vjerujem da je to zbog prikladnosti koju imaju, jer su u zajedništvu s glavom i udovima, to jest s Kristom glavom Bogom i njegovim vjernicima. Vide naime, osjećaju i spoznaju da Krist u ovome najvišem otajstvu veoma uživa, te ondje pokazuje i očituje svoju dobrotu, i ondje ima osobito zadovoljstvo poradi dobra i u dobru svojih pobožnika i prijatelja, koje po ovoj žrtvi sjedinjuje sa sobom: i zato svi anđeli i sveci uživaju u tome otajstvu s Kristom, te čine novu radost, klicanje i hvale, jer ono što se sviđa Kristu sviđa se slično i njima: sviđa se naime Kristu biti s ljudima u ovome sakramentu, štoviše, njegova je milina biti sa sinovima ljudskim. Raduju se također svi blaženi proslavljene Crkve zbog dobra i koristi koju po njemu primaju svete duše u vojujućoj Crkvi. Stoga se mora radovati i cijela Crkva i hvaliti Boga za toliko dobročinstvo i milosti, iskazujući zahvalnost i čast Bogu.
249 Svatko dakle kada treba pristupiti ovomu svetom sakramentu mora razmotriti komu ide, kakav ide, kako ide i zašto ide. Jer ide k jednomu dobru koje je svako dobro i uzrok svakoga dobra. Stoga je ono jedino dobro, bez kojega ništa nije dobro. To dobro dostaje, ispunja sve i zasićuje sve svece i blažene duhove, i sve pravednike po milosti, i sve duše i tijela onih blaženika koji kraljuju u slavi. Ide primiti ono dobro, to jest učovječenoga Boga, koji zasićuje, nadilazi i razveseljuje u svim stvorenjima i izvan svih stvorenja bez načina i bez mjere: to dobro stvorenje ne može spoznati ni imati osim onoliko koliko samo dobro hoće; a samo dobro hoće toliko koliko stvorenje prema svome biću može imati od onoga koji jest i čini svako biće, i jest iznad svakoga bića. Ide k onomu dobru izvan kojega i osim kojega nema drugoga dobra. O dobro nerazmotreno, nepoznato, neljubljeno, koje nalaze oni koji cijelim sobom žele cijeloga tebe! Ako dakle čovjek razmatra i gleda zalogaj koji tjelesno treba pojesti, zašto duša ne pogleda i ne promisli prije nego što primi toliko dobro, koje je vječno i beskrajno, i koje je, ako se nedostojno primi, vječna smrt duše i tijela? Ako se pak dostojno primi, tjera smrt i donosi vječni i blaženi život, i bez njegova primanja nema života: „Ako ne jedete tijela”, kaže Krist, itd. Mora dakle pristupiti tolikomu i takvomu dobru i takvomu stolu s velikim strahopoštovanjem, strahom i trepetom, a iznad svega s velikom ljubavlju; i duša mora pristupiti sva oprana i urešena: jer ide k onomu koji je dobro sve ljepote i slave, i koji je najviša svetost, sreća, blaženstvo, visina, plemenitost, prava ljubav i slast ljubavi bez kraja: i mora ići primiti da bude primljena; mora ići čist da bude očišćen; živ da bude oživljen; pravedan da bude opravdan; sjedinjen da bude utjelovljen sa samim nestvorenim i slatko učovječenim Bogom, te bude jedno s njime u beskrajne vijeke vjekova.
O Utjelovljenju Riječi i drugim Božjim dobročinstvima. Ovo je posljednji spis i posljednje pismo koje je sastavila presveta Anđela iz Foligna, naša Majka, prije nego što se razboljela na smrt, tvrdeći tada da je to posljednje pismo. Unaprijed je naime dugo vremena prije znala svoj sretni prijelaz. Stoga je i s velikim osjećajem izgovorila ove riječi i gotovo prisilila pisara da piše, te rekla: „O Bože moj, učini me dostojnom da mogu spoznati tvoje najviše otajstvo koje je učinila tvoja najžarča ljubav, to jest najviše otajstvo tvoga presvetog Utjelovljenja koje si učinio za nas, koje je Utjelovljenje bilo početak našega spasenja. Ovo pak neizrecivo Utjelovljenje čini nam dvoje. Prvo, ispunja nas ljubavlju. Drugo jest da nas čini sigurnima u naše spasenje. O kako je neizreciva ova ljubav! Iznad nje uistinu nema veće negoli da moj Bog, stvoritelj svega, postane tijelo da mene učini Bogom. O ljubavi koja si se sva izlila! Samoga si sebe oplijenio i iscrpio da mene stvoriš; uzeo si obličje najprezrenijega sluge da meni podariš kraljevski i božanski ures. Kada si ipak uzeo moj lik, nisi to učinio tako da bi išta umanjio od svoje biti niti oduzeo od svoga božanstva, nego me bezdan tvoga najponiznijega Utjelovljenja tjera da govorim i iznuđuje ove riječi iz dubine nutrine: O ti neshvatljivi, poradi mene shvatljiv! O nestvoreni, postao si stvorenje! O nepojmljivi, postao si pojmljiv! O neopipljivi, postao si opipljiv! O Gospodine, učini me dostojnom vidjeti dubinu ove najviše ljubavi koju si nam priopćio u ovome presvetom Utjelovljenju. O sretne li krivnje (ipak ne po tebi, nego po Božjoj dobroti) koja si zaslužila pokazati nam najskrovitiju dubinu božanske ljubavi koja nam je bila skrivena! O uistinu veću ljubav ja ne mogu zamisliti. O Svevišnji, učini me sposobnom razumjeti ovu najvišu i neizrecivu ljubav.”
251 „O Gospodine, pet je otajstava koja si učinio za nas, učini nas, Gospodine, sposobnima razumjeti ih. Prvo je otajstvo tvoga presvetog Utjelovljenja. Drugo je neizrecivo otajstvo tvoga nauka, primjera, pokore i žalosti. Treće je pregorka smrt podnesena za nas. Četvrto slava tvoga Uskrsnuća. Peto uzvišenje tvoga slavnoga Uzašašća. Prvo je neizreciva ljubav Utjelovljenja. O najviša i preobražena ljubavi! O neizreciva ljubavi! Blagoslovljen budi, Gospodine, jer činiš da razumijem da si mi se rodio. O kako je slavno to znati i razumjeti, da ja vidim i razumijem da si mi se ti rodio: to je razumijevanje uistinu puno svake naslade i slasti. Stoga sigurnost koju smo imali od utjelovljenja, istu imamo od rođenja; jer za ono poradi čega se utjelovio, gle, rodio se. O Divni, kako su čudesna tvoja otajstva koja si učinio za nas! Drugo što je za nas učinio čini nas sigurnima u način življenja: jer se rodio i utjelovio, i živio je tako da bismo od rođenoga Isusa Krista imali prisutnu pouku o siromaštvu, boli i preziru, jer se u njima rodio, živio i dovršio život.”
252 „Treće je otajstvo njegove smrti, jer se i za to rodio da bude naše otkupljenje i da umre za nas. Pet se pak stvari mora razmotriti u toj Kristovoj smrti. Prvo očitovanje i ostvarenje našega spasenja. Drugo jest naše osnaženje i pobjeda nad našim neprijateljima. Treće jest ispunjenje i preobilje božanske ljubavi očitovane po samoj smrti. Četvrto jest da nas je ispunio jednom najvišom, srdačnom i dubokom istinom: možemo naime po tome spoznati, vidjeti i razumjeti kako nam je Bog Otac pokazao, proslavio i očitovao Sina u ovome presvetom Utjelovljenju. Peto jest da po tome možemo spoznati kako nam je Sin Božji očitovao Oca po poslušnosti koju je čuvao u cijelome svom životu sve do smrti na križu, i po samoj je poslušnosti odgovorio Bogu Ocu za sav ljudski rod. Učini me dostojnom, o nestvoreni Bože, spoznati dubinu tvoje ljubavi i bezdan tvoje najžarče ljubavi. Učini me dostojnom razumjeti neizrecivu ljubav koju si nam priopćio kada si nam pokazao svoga Sina Isusa Krista u ovome Utjelovljenju i kada je taj tvoj Sin očitovao da si ti nama Otac. O divna i ugodna ljubavi, jer je u tebi sav okus svake slasti i svaka naslada: i takvo je razmatranje koje uzdiže dušu od svijeta, čini da stoji iznad sebe te bude smirena i stišana.”
253 „Četvrto je otajstvo u uskrsnuću, u kojemu valja razmotriti dvoje. Prvo jest da nam njegovo uskrsnuće daje čvrstu nadu u naše uskrsnuće. Drugo jest da čini da spoznamo duhovno uskrsnuće koje Bog čini svojom milošću kada od mrtva čini živa, od nemoćna čini zdrava. O najviše, neizrecivo, nepoznato i neiskazivo otajstvo u kojemu si ispunio naše savršenstvo! Učini me, Gospodine, dostojnom spoznati ovo najviše otajstvo. Peto je otajstvo Uzašašća. O Gospodine, učini me dostojnom i sposobnom spoznati najviše otajstvo tvoga Uzašašća, u kojemu je ispunjeno sve naše spasenje. O Isuse Kriste, tada si nas stavio u posjed svoga i našega Oca. Ovih pet otajstava škola su onih koji su pravi učenici, a istinita škola gdje se uči ovih pet otajstava jest škola neprestane molitve. Učini dakle, Gospodine, da razumijem i spoznam višnju ljubav kojom si me stvorio i otkupio. O Neshvatljivi, učini me sposobnom razumjeti tvoju neprocjenjivu i najžarču ljubav, i onu srdačnu milost kojom si od vječnosti izabrao ljudski rod da zadobije tvoje gledanje, a ti si se, Svevišnji, udostojao htjeti vidjeti naše. Učini, Gospodine, da spoznamo svoju krivnju kako bismo izbjegli kazne kojima si zaprijetio nezahvalnima i onima koji ne priznaju ova tvoja neizreciva otajstva i dobročinstva.”
254 Nakon toga govorila je o sedam najposebnijih darova ili dobročinstava koje nam je udijelila božanska dobrota, te rekla: „O najslađi Gospodine, učini me sposobnom razumjeti ovih sedam darova koje si nam dao među mnoštvom drugih svojih darova. Prvi je dar neizrecivo stvaranje. Drugi jest divno izabranje kojim si se udostojao izabrati nas na svoju slavu. Treći jest neizrecivi dar koji si nam dao kada si poslao svoga Sina da nam dade život. Četvrti jest najviši dar tvoje dobrote kada si se udostojao učiniti me osjetilnom i razumnom, a ne životinjom ni nerazumnom. Ovaj divni razum koji si položio u mene čini u meni troje. Prvo jest da po njemu spoznajem tebe Divnoga. Drugo jest da čini da spoznam svoje grijehe. Treće jest da po njemu, posredovanjem tvoje milosti, odolijevam svojoj osjetilnosti koja naginje grijesima. O Neshvatljivi, jer ništa drugo nije iznad ovoga dara koji si nam darovao! Oblikovao si nas, Gospodine, na svoju sliku i učinio nas razumnima, te nas zaodjenuo svojim svjetlom i od svoga razuma. Peti je dar razumijevanje. Učini, Gospodine, da spoznamo taj dar koji si nam dao, naime razumijevanje, da bismo mogli razumjeti tebe, Boga moga. Šesti je dar mudrost. O Gospodine, učini da okusim tvoju najžarču ljubav kojom si nam darovao ovaj dar, naime mudrost. O uistinu ovaj je dar najveći od svih darova, naime okusiti tebe u istini. Sedmi je dar ljubav. O Najviše Biće, učini da razumijem ovaj dar, jer svi anđeli i sveci nemaju što drugo gledati osim gledati tebe ljubljenoga, ljubiti te i motriti. O dare koji si iznad svakoga dara, jer ti sam jesi ljubav! O Najviše Dobro, udostojao si se učiniti da spoznamo tebe ljubav, i činiš da ljubimo takvu ljubav: i zato će oni koji dođu pred tvoje lice biti nagrađeni prema ljubavi koju su imali, i ništa drugo nije ono što vodi motritelje k motrenju osim prave ljubavi. O Divni, čudesna djela činiš u svojim sinovima! O Višnje Dobro! O neshvatljiva dobroto i najžarča ljubavi! O božanska osobo koja si se udostojala ucijepiti nas u bit usred svoje biti! O to je čudesno iznad svakoga čuda što činiš u svojim sinovima! O skriveno čudo! Nema ljudskoga uma koji pred tom biti ne bi zatajio. Ali s milošću i božanskim svjetlom osjećamo spomenutu bit: i to je zalog onih koji su pravi samotnici: i svi su anđeoski korovi ovdje zauzeti, i u tom neka se poslu zanimaju svi oni koji su pravi motritelji, pa će poslije biti samotnici i odijeljeni od zemlje. Njihovo je življenje na nebesima. Bogu hvala, amen.”
Poglavlje XXIII.
Anđelina oporuka i smrt.
Oporuka i posljednja opomena svete Majke Anđele, koju je uputila svojim sinovima dok je bila blizu smrti, govoreći ovako: „Dječice moja, ono što vam govorim ne govorim ni zbog čega drugoga osim zbog ljubavi Božje, i kako sam vam obećala da ne nosim rado pod zemlju išta što bi vam moglo koristiti. Gle, Bog govori duši: ‘Sve je moje tvoje.’ O tko je taj tko bi zaslužio to da sva Božja dobra budu njegova! O uistinu nema ničega drugoga što bi to zaslužilo osim djelotvorne ljubavi. U ovome pak što želim reći nemam ništa učiniti sama od sebe, nego je sve Božje. Jer se svidjelo božanskoj dobroti dati mi skrb i brižnost za sve svoje sinove i svoje kćeri koji su na ovome svijetu, i s one i s ove strane mora: ja sam ih pak čuvala kako sam mogla i trpjela boli za njih, i bilo je više boli za njih nego što vi vjerujete. O Bože moj, odsada ih ponovno predajem tebi i molim po tvojoj neizrecivoj ljubavi da ih čuvaš od svakoga zla i sačuvaš u svakome dobru, u ljubavi prema siromaštvu, preziru i boli, te u preobrazbi i nasljedovanju tvoga života i savršenstva koje si nam se udostojao pokazati riječju, djelom i živim životom.”
256 „O dječice moja najljubljenija, potičem vas ovom posljednjom opomenom da se trudite biti maleni i uistinu ponizni i krotki ne samo izvanjskim djelom nego i iz dubine srca, da biste uistinu bili učenici i pravi sljedbenici onoga koji je rekao: ‘Učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca.’ Ne brinite se za moć, časti ni prelatske službe. O dječice moja, trudite se biti maleni da vas Krist uzvisi u savršenstvu zasluga i svoje milosti. Budite tako ponizni da neprestano smatrate kako postojite kao ništa. Proklete su te dostatnosti koje odnose dušu, naime moć i časti u prelatskoj službi. Bježite od njih, jer je u njima velika prijevara i pogibelj, premda je u njima manja prijevara nego u duhovnim dostatnostima, naime u znanju govoriti o Bogu, razumjeti Pismo, činiti velike oblike pobožnosti i imati srce kao zauzeto duhovnim stvarima. Mnogo puta naime takvi upadaju u zabludu i teže se ispravljaju nego oni koji imaju vremenite dostatnosti: dakle, smatrajte da ste ništa. O nepoznato ništa! O nepoznato ništa!
Uistinu duša ne može imati boljega viđenja ni znanja nego vidjeti svoje ništa i stajati u svojoj tamnici.”
257 „O dječice moja, trudite se imati djelotvornu ljubav, bez koje nema spasenja ni zasluge. Gle, Bog govori: ‘Sve je moje tvoje.’ O tko je taj tko bi zaslužio to da sva Božja dobra budu njegova! Uistinu nema ničega drugoga što bi to zaslužilo osim djelotvorne ljubavi. O dječice moja, i očevi i braćo, trudite se ljubiti jedni druge i imati tu djelotvornu ljubav i uzajamnu ljubav, jer time duša zaslužuje baštiniti božanska dobra: i potičem vas da ne želite imati tu ljubav samo među sobom nego i prema svim narodima. Kažem vam naime da je moja duša više primila od Boga kada sam oplakivala i trpjela boli zbog grijeha bližnjega negoli zbog svojih. A svijet se ruga ovome što kažem, da bi čovjek mogao oplakivati grijehe bližnjega kao svoje ili više nego svoje, jer se čini da je protiv naravi. Ali ljubav koja to čini nije od ovoga svijeta. O dječice moja, trudite se imati tu ljubav i nikoga ne sudite: i ako vidite čovjeka da smrtno griješi, ne kažem da vam se grijeh ne treba ne sviđati i da se ne trebate groziti grijeha, nego kažem da ne sudite one koji griješe niti ih prezirete, jer ne poznajete Božjih sudova: mnogi se naime kod ljudi čine osuđenima koji su kod Boga spašeni, a mnogi se kod ljudi čine spašenima koji su kod Boga već odbačeni i osuđeni. I znao bih vam reći da ima nekih koje ste vi prezreli, o kojima imam čvrstu nadu da će ih Bog vratiti na svoj put.”
258 „Ja ne činim drugu oporuku osim što vam preporučujem ovu uzajamnu ljubav i duboku poniznost. I ostavljam vam svu svoju baštinu, koja je također baština Isusa Krista, naime siromaštvo, bol i prezir, to jest život Kristov. Oni koji budu imali ovu baštinu, to jest život Kristov, bit će mi sinovi, jer su sinovi Božji: i nema sumnje da poslije neće imati baštinu vječnoga života.” Rekavši to, položila je svoju ruku na glavu svakoga pojedinoga i rekla: „Blagoslovljeni bili od Gospodina i od mene, dječice moja, vi i svi drugi koji ovdje nisu nazočni, i kako mi je označeno i pokazano od Gospodina, tako vam ovaj vječni blagoslov udjeljujem nazočnima i nenazočnima: isti neka vam ga Krist dade onom rukom koja je bila prikovana na križ.”
259 Poslije pak, sama Anđela, slomljena posljednjom bolešću i duha obilnije nego obično uronjena u bezdan božanske beskonačnosti, govorila je isprekidano i s prekidima, i rijetko; ipak smo njezine riječi, koliko smo ih mi koji smo bili nazočni mogli uhvatiti, ukratko sabrali, a one su ove. Rekla je jednom zgodom, oko blagdana Rođenja Gospodnjega, u koje je vrijeme ona prešla k Kristu, rekla je: „Riječ je tijelom postala”, i nakon duga stajanja, kao da dolazi odnekud drugdje, rekla je: „O svako stvorenje zataji i sav anđeoski um nije dovoljan”, a upitana od nas: „Za što svako stvorenje zataji i anđeoski um nije dovoljan?” odgovorila je: „Za shvaćanje.” I poslije je rekla: „O uistinu, evo Boga moga koji mi je ispunio obećanje, jer me Krist, njegov Sin, predstavio Ocu.” Prije je naime bila rekla: „Znate li da je Krist bio u lađi i da je ondje bila velika oluja? Uistinu je tako katkad u duši kada dopusti da dođu napasti, a čini se da on spava.” I ponovno je rekla: „Uistinu, dok Bog ne dopusti da se osoba sva smrvi ili satre i podloži, ne dopušta katkad da završe napasti i oluje: a to čini osobito svojim zakonitim sinovima.” Isto tako, drugom nam je zgodom rekla: „O dječice moja, rado bih vam rekla neke riječi kad bih znala da me Bog neće prevariti”, to jest glede obećanja njezina odlaska, jer se zbog želje za smrću veoma bojala, kako je sama govorila, da ne bi ozdravila od te bolesti. I rekla je: „Ovo što želim reći ne govorim ni za što drugo osim da vi slijedite ono što ja nisam slijedila.” I poslije je dodala: „Moja je duša oprana i očišćena u krvi Kristovoj, koja je bila tako svježa i topla kao da odmah istječe iz tijela Raspetoga.” I rečeno je tada duši: „Ovo je ono što te očistilo.” A duša je odgovorila: „O Bože moj, hoću li biti prevarena?” I rečeno joj je: „Ne.” Poslije je rekla: „Krist Sin Božji sada me predstavio Ocu i rečene su mi ove riječi: ‘O zaručnice i ljepotice! O ljubljena od mene s ljubavlju i u istini, ne želim da dođeš k meni s tim bolima, nego s klicanjem i neizmjernom radošću, kako dolikuje Kralju da vodi svoju dugo ljubljenu zaručnicu u kraljevskoj haljini’; i pokazao mi je haljinu onako kako zaručnik pokazuje svojoj dugo i mnogo ljubljenoj zaručnici: ali ona nije bila od grimiza ni od skerleta, ni od sendala ni od samita, nego je bila neko čudesno svjetlo kojim se zaodijeva duša. I tada mi je pokazao samoga zaručnika, vječnu Riječ, tako da sada razumijem što je Riječ i što znači reći Riječ, naime Riječ koja se htjela utjeloviti za mene, i sama je Riječ prošla kroz mene, svu me dotaknula i zagrlila, te mi rekla: ‘Dođi, ljubljena moja, voljena zaručnice, s pravom ljubavlju; dođi, jer te svi sveci očekuju s radošću.’ Rekao mi je također: ‘Neću te povjeriti anđelima ni drugim svecima da te dovedu, nego ću ja osobno doći po tebe i uzeti te k sebi; ti si mi naime postala prikladna i ugodna mojemu veličanstvu.’”
260 Dok je dakle bila blizu prijelaza, to jest prethodnoga dana, često je govorila: „Oče, u ruke tvoje predajem dušu svoju i duh svoj.” I jednom nakon te riječi rekla je nama nazočnima: „Sada mi je na tu riječ dan ovakav odgovor: ‘Ono što je utisnuto tvomu srcu u životu, nemoguće je da nemaš na smrti.’” I tada rekosmo: „Dakle, želiš otići i ostaviti nas?” A ona odgovori: „Toliko sam vam skrivala, ali odsada vam više ne skrivam; kažem vam da posve moram otići.” Istoga dana, kad su prestale sve boli kojima je mnogo dana prije bila strahovito mučena i mnogostruko pogođena po pojedinim udovima iznutra i izvana, ležala je u tolikome miru tijela i radosti duha da se već činilo kako kuša od obećane joj radosti. Tada smo je pak upitali je li joj već dano spomenuto klicanje, a ona je odgovorila da je već započelo gore spomenuto klicanje. I ležeći veoma radosna u tome miru tijela i radosti duha sve do poslije povečerja u subotu, dok su oko nje stajala mnoga braća i obavljala službe otajstava, istoga dana, to jest na osminu Nevine dječice, u posljednji sat dana, kao da lagano spava, počinula je u miru. I ona presveta duša, odriješena od tijela, uronjena u bezdan božanske beskonačnosti, primila je haljinu nedužnosti i besmrtnosti od svoga zaručnika Krista da kraljuje s Kristom; kamo neka nas on sam dovede po kreposti svoga križa, po zaslugama svoje Djevice Majke i po zagovoru ove naše presvete Majke Anđele, amen. Prešla je pak časna zaručnica Kristova Anđela iz Foligna iz brodoloma ovoga svijeta k nebeskim radostima koje su joj davno prije obećane, godine Gospodnjega Utjelovljenja 1319., 4. siječnja, u vrijeme gospodina pape Klementa V.
✠