Ime nadbiskupa Libencija upisano je na ovaj dan u svete kalendare. Jer Ferrari u općem popisu svetaca ima ovo: U Bremenu u Saksoniji sv. biskup Lubencije. Benediktinski kalendar izdan u Saint-Malu bilježi: Sv. nadbiskup Lubencije, koji je i nakon što je postao biskup živio u samostanu kao jedan od braće te svojim propovijedanjem mnoge obratio na vjeru. Navode ga i Arnold Wion i Hugo Ménard s opširnijom pohvalom, riječima Krantzija.
O njemu su pisali različiti autori; ovdje ćemo donijeti ono što je prenio magistar Adam Bremenski u svojoj crkvenoj povijesti, u 71. poglavlju, odnosno u 2. knjizi, 29. poglavlju.
Od Ivana XV. zaslužio je biskupski štap po Otonu III., a prvi od svih posvećen je od sufragana. Bio je dakle čovjek veoma učen i urešen svakom čestitošću vladanja, koji je nekoć iz Italije slijedio biskupa Adaldaga: nasljedujući njegov život i učiteljstvo, jedini je po odredbi toga velikog oca bio nađen dostojnim da mu se povjeri briga za hamburšku biskupiju.
2 Bio je naime muž tolike čistoće da se rijetko davao vidjeti ženama, tolike uzdržljivosti da je nosio lice blijedo od postova, i tolike poniznosti i ljubavi da je u samostanu živio kao jedan od braće. Mnoge su bez sumnje bile njegove kreposti: zadovoljan naime onim što je stečeno, rijetko je odlazio na dvor radi stjecanja novoga. Sjedeći mirno kod kuće, vodio je najmarljiviju brigu o svojoj biskupiji, te obraćajući sav trud na dobitak duša, najstrožim je pravilom čuvao sve svoje zajednice.
3 Nadbiskup je i sam osobno vodio brigu o gostinjcu,
Životopis prema Adamu bremenskom. Poglavlje I.
Izvrsne kreposti bl. Libencija.
Libencije je stolovao dvadeset i pet godina, palij je primio od pape bolesnika, svakodnevnim služenjem poslužujući braću i nemoćnike: a sam je umjesto sebe gostinjac povjerio svomu nećaku Libenciju. Dok je pak još bio mir u Slavaniji, često je pohodio prekolapske narode i očinskom je ljubavlju njegovao majku Hamburg: svoje je poslanstvo k narodima, kao i njegovi prethodnici, revno izvršavao, premda se tome protivila zloća dana.
Je li to vjerojatno, reći ćemo u životopisu sv. Grgura VII., 25. svibnja. Adam je pisao dok se ponajviše raspravljalo o tom pitanju, za vladavine Henrika IV., pa se ne treba čuditi ako je ili bio sklon carevoj strani ili je inače pogriješio slijedeći zabludjelo mnoštvo.
Tiranin Sven i gusari kažnjeni.
U to je vrijeme, kad je kralj Sven u Danskoj provodio velik progon kršćana, nadbiskup poniznim poslanicima i čestim darovima nastojao umekšati duh okrutnoga kralja prema kršćanima. Odbacivši ih, on nije prestajao bjesniti u svojoj okrutnosti i vjerolomstvu, zbog čega je božanska osveta i sustigla kralja buntovnoga protiv Boga. Jer kad je započeo rat protiva Slavena, dvaput je bio zarobljen i odvedenb u Slaviju, te su ga Danci oba puta otkupili golemom težinom zlata. Pa ipak se ni tada nije htio vratiti Bogu, kojega je najprije uvrijedio u smrtic oca, a zatim razgnjevio pokoljem vjernika. I razgnjevljen srdžbom Gospodin ga je predao u ruke njegovih neprijatelja, da bi naučio ne huliti.
3 Tada je najmoćniji kralj Šveđana Erik, skupivši nebrojenu vojsku poput pijeska morskoga, napao Dansku, a u susret mu je izišao od Boga napušteni Sven, uzalud se uzdajući u svoje idole. Ali kad su u obostranoj pomorskoj bitki (jer tako taj narod običava vojevati) sve čete Danaca bile satrte, pobjednički kralj Erik zauze Dansku. Sven je dakle, protjeran iz kraljevstva, od ljubomornoga Boga primio zasluženu plaću za svoja djela. I to nam je mlađi Sven pripovijedao da se dogodilo njegovu djedu Svenu, pravednim Božjim sudom, jer je napustio onoga koga je njegov otac imao kao dobra branitelja.
6 Pripovijedaju da je u to vrijeme brodovlje gusara, koje naši zovu Ascomannima, pristalo uz Saksoniju i opustošilo sve primorje Frizije i Hadelnlanda. A kad su se uspinjući ušćem rijeke Labe provalili u pokrajinu, okupljeni saski velikaši, premda su imali malenu vojsku, dočekali su barbare kod Stadea dok su izlazili iz lađa, što je prikladna utvrda luke na Labi. Velika i znamenita, a manje sretna bila je ta bitka, u kojoj su se obje strane muževno borile, ali su se naši napokon pokazali slabijima. Šveđani su dakle i Danci satrli svu snagu Saksonaca. Ondje su zarobljeni markgrof Siegfried, grof Dietrich i drugi ugledni muževi, koje su barbari, svezavši im ruke na leđa, odvukli na lađe i okovali im noge lancem, pustošeći otada nekažnjeno čitavu pokrajinu. Ali kad je od zarobljenika jedini markgrof Siegfried uz pomoć nekoga ribara potajno noću odveden pobjegao, gusari su se odmah razbjesnjeli, sve koje su držali u okovima, izvrgavajući ruglu one plemenitije, osakatili odsjekavši im ruke i noge, te ih unakazivši odsijecanjem nosa bacili polumrtve na zemlju. Među njima su bili neki plemeniti muževi koji su poslije dugo živjeli, postavši sramota Carstvu i jadan prizor svemu puku. Tu su pak nevolju ubrzo, prispjevši s vojskom, osvetili vojvoda Benno i markgrof Siegfried, toliko da su svi gusari, za koje smo rekli da su se iskrcali kod Stadea, od njih uz Gospodnju pomoć bili satrti.
7 Drugi pak dio Ascomanna, koji su izišavši uz rijeku Weser opustošili Heilanga sve do Lesuma, s golemim mnoštvom zarobljenika stigli su do močvare koja se zove Glindesmor, gdje su ih napali naši koji su ih slijedili straga te su svi do jednoga posječeni; njihov je broj bio dvadeset tisuća. Neki je naime saski konjanik kojega su zarobili, dok su ga učinili vođom svoga puta, odveo ih u teže prohodne dijelove močvare, u kojoj su ih, dugo izmorene, naši lako svladali. On, imenom Heriward, slavi se trajnom hvalom Saksonaca.
8 Od toga je vremena bez sumnje učestao neprijateljski upad gusara u ovaj kraj. Jer su i svi gradovi Saksonije bili pogođeni velikim strahom. Tada se i Bremen počeo utvrđivati najčvršćim zidom. A i nadbiskup Libencije dao je prenijeti crkveno blago i sve crkvene stvari u prepozituru Bücken. Toliki je dakle strah bio kod svih u granicama ove biskupije. Jer je i sam biskup gusare koji su pustošili biskupiju osudio anatemom. Jedan od njih, preminuvši u Norveškoj, ostao je neraspadnuta tijela sedamdeset godina, sve do vremena gospodina nadbiskupa Adalberta, kad je onamo došao biskup Alward i odriješio pokojnika od sveze izopćenja, te se mrtvo tijelo odmah pretvorilo u prah.
9 Nakon osvete za zločine koje je počinio protiv Božjih crkava i kršćana, pobijeđeni kralj Sven, napušten od svojih jer ga je Bog napustio, lutajući i bez pomoći došao je k Normanima, gdje je tada vladao Tryggve, sin Hakonov. Premda je on bio poganin, nije se ganuo nikakvim milosrđem prema prognaniku. Tako je taj nesretnik, odbačen od čitavoga svijeta, preplovio u Englesku, uzalud tražeći utjehu od neprijatelja. U to je vrijeme Britancima vladao Etelred, sin Edgarov. Ne zaboravivši nepravde koje su Danci od davnine nanijeli Englezima, odbio je prognanika. Napokon ga je, smilovavši se njegovoj nesreći, dobrostivo primio kralj Škota i zadržao ga kod sebe kroz dvaput po sedam godina, koliko je bio u progonstvu, sve do Erikove smrti. Te nam je pogibelji svoga djeda ocoubojice zapanjenima izložio kralj Sven. Zatim je pripovijedanje okrenuo na pobjednika Erika.
Libencije zaređuje mnoge biskupe i šalje ih na obraćenje naroda.
Erik je, kaže, zadobio dva kraljevstva, Danaca i Šveđana, i sam poganin, veoma neprijateljski raspoložen prema kršćanima. K njemu je poslan poslanik cara i hamburškoga nadbiskupa, neki Popon, svet i mudar muž, tada zaređen za biskupa Schleswiga, te je u carevo ime zatražio mir za dansko kraljevstvo, odnosno za kršćane. Za njega također kažu da, kad su barbari po svome običaju tražili znak za potvrdu kršćanstva, nije nimalo oklijevao, nego je odmah rukom ponio užareno željezo i pokazao se neozlijeđenim. I dok se činilo da to lako uklanja svaku sumnju zablude kod pogana, Božji je svetac ponovno, radi uklanjanja poganstva toga naroda, pokazao drugo jednako veliko čudo: odjenuvši naime voštanu tuniku, dok je stajao usred kruga naroda, zapovjedio je da je zapale u ime Gospodnje. On je pak, podigavši oči i ruke k nebu, tako strpljivo podnio rastopljene plamenove da je, kad je odjeća potpuno izgorjela i pretvorila se u pepeo, vedra i radosna lica posvjedočio da nije osjetio ni dim požara. Zbog novosti toga čuda i tada su mnoge tisuće po njemu povjerovale, i sve do danas se po narodima i crkvama Danaca pronosi slavno Poponovo ime. Neki potvrđuju da se to dogodilo u Ribeu, a drugi u Schleswigu.
41 U to se vrijeme u Danskoj proslavio i blage uspomene stariji Odinkar, o kojemu smo gore govorili, koji je propovijedajući u Fynenu, Sjællandu, Skaniji i u Švedskoj mnoge obratio na kršćansku vjeru. Njegov učenik i nećak bio je drugi, mlađi Odinkar, i sam plemić iz kraljevske loze Danaca, bogat zemljom, toliko da pripovijedaju kako je iz njegove baštine utemeljena biskupija u Ribeu. Njega, davno predana školama u Bremenu, biskup Adaldag svojim je rukama krstio i nazvao ga svojim imenom Adaldag. Njega je dakle sada nadbiskup Libencije zaredio za narode te je dobio sjedište u Ribeu. Jer je i slavnim životom i svetim vladanjem bio ugodan Bogu i ljudima te je najodvažnije branio kršćanstvo u Danskoj. Doznali smo da su oni u to vrijeme bili slavni u tom kraju, dok ni drugi, koji su još bili preživjeli od dana Adaldagovih, nisu bili dokoni. Oni su također, pošto su otišli u Norvešku, skupili mnogobrojan narod Isusu Kristu.
12 Isti Adam malo niže, u 32. poglavlju 2. knjige, ima ovo: U isto je vrijeme časni grof Henrik u Harsefeldu osnovao prepozituru uz pristanak nadbiskupa Libencija, koji je posvetio crkvu. To je učinjeno u posljednje vrijeme starijega Libencija, pod vojvodom Bernardom, sinom Hermanovim, koji je teško pritiskao narod Slavena. U to je vrijeme također pred papom Sergijem okončan spor verdenskoga biskupa Bernarija oko Ramsloha. Opširnije o tome piše Krantzius, koji bilježi da je to mjesto dosuđeno Libenciju na spomen sv. Ansgara. Papa Sergije IV. stolovao je pak od 31. kolovoza 1009. godine do 13. svibnja 1012. godine.
13 Dvadeset i druge godine nadbiskupovanja preminuo je saski vojvoda Benno i njegov brat Ludger, koji su sa svojom ženom, časnom Emmom, učinili mnoga dobra Bremenskoj Crkvi. U Magdeburgu je pak nadbiskupa Gizilara naslijedio Dagan. Zatim je katedru zaslužio Walthard. U međuvremenu je naš nadbiskup, brižan za svoje poslanje među narodima, zaredio više biskupa, čija su imena i sjedišta neizvjesna jer je nastalo vrijeme progonstva. Kako smo naime doznali iz pripovijedanja otaca, Esiko je u Schleswigu naslijedio Popona, Odinkar, koji je bio znamenit u Ribeu, kao što smo gore rekli. I govori se da je nakon smrti nadbiskupa Adaldaga čitava pokrajina Jutland sve do našega vremena bila podijeljena na dvije biskupije, dok je treća u Aarhusu nedostajala. U Slavaniju je pak nadbiskup zaredio Folkwarda, a zatim Reginberta: od kojih je prvi, protjeran iz Slavanije, od nadbiskupa poslan u Švedsku ili Norvešku, te se, pridobivši mnoge u Gospodinu, s radošću vratio.
14 Nakon toga, pošto je sve bilo dobro uređeno, preminuo je blaženi arhimandrit Libencije, zajedno s verdenskim biskupom, godine Gospodnje 1013., u jedanaestoj indikciji, te je pokopan usred kora, pred stubama svetišta, 4. siječnja.
15 Gotovo isto o Libenciju piše Albert Krantzius u djelu Metropolis, 3. knjiga, 42. i 48. poglavlje, te autor povijesti bremenskih biskupa s Adamovom poviješću koju je objavio Erpold Lindenbrog.
✠