Ime nadbiskupa Libencija upisano je na ovaj dan u svete kalendare. Jer Ferrari u općem popisu svetaca ima ovo: U Bremenu u Saksoniji sv. biskup Lubencije. Benediktinski kalendar izdan u Saint-Malu bilježi: Sv. nadbiskup Lubencije, koji je i nakon što je postao biskup živio u samostanu kao jedan od braće te svojim propovijedanjem mnoge obratio na vjeru. Navode ga i Arnold Wion i Hugo Ménard s opširnijom pohvalom, riječima Krantzija.
Libentii Archiepiscopi nomen hoc die sacris fastis adscriptum. Nam Ferrarius in generali catalogo Sanctorum hæc habet: Bremæ in Saxonia S. Lubentii Episcopi. Kalendarium Benedictinum Maclovii editum: S. Lubentii Archiepiscopi, qui in claustro, etiam Episcopus factus, sicut unus fratrum vixit: et sua prædicatione multos ad fidem convertit. Refertur et ab Arnoldo Wion et Hugone Menardo cum fusiori elogio, verbis Krantzii.
O njemu su pisali različiti autori; ovdje ćemo donijeti ono što je prenio magistar Adam Bremenski u svojoj crkvenoj povijesti, u 71. poglavlju, odnosno u 2. knjizi, 29. poglavlju.
De eo varii scripsere, dabimus hic quæ M. Adamus Bremensis in historia sua Ecclesiastica cap. 71, sive lib. 2, cap. 29, tradidit.
Od Ivana XV. zaslužio je biskupski štap po Otonu III., a prvi od svih posvećen je od sufragana. Bio je dakle čovjek veoma učen i urešen svakom čestitošću vladanja, koji je nekoć iz Italije slijedio biskupa Adaldaga: nasljedujući njegov život i učiteljstvo, jedini je po odredbi toga velikog oca bio nađen dostojnim da mu se povjeri briga za hamburšku biskupiju.
XV Joanne, virgam Episcopalem meruit ab Ottone III, primus omnium consecratus est a Suffraganeis. Erat itaque vir litteratissimus, et omni morum probitate decoratus, ab Italia quondam Pontificem secutus Adaldagum: cujus etiam vitam æmulatus et magisterium, solus ex dispositione tanti Patris dignus inventus est, cui Hammaburgensis cura parochiæ crederetur.
2 Bio je naime muž tolike čistoće da se rijetko davao vidjeti ženama, tolike uzdržljivosti da je nosio lice blijedo od postova, i tolike poniznosti i ljubavi da je u samostanu živio kao jedan od braće. Mnoge su bez sumnje bile njegove kreposti: zadovoljan naime onim što je stečeno, rijetko je odlazio na dvor radi stjecanja novoga. Sjedeći mirno kod kuće, vodio je najmarljiviju brigu o svojoj biskupiji, te obraćajući sav trud na dobitak duša, najstrožim je pravilom čuvao sve svoje zajednice.
2 Erat enim vit tantæ castitatis, ut raro se mulieribus videndum præbuerit; tantæ abstinentiæ, ut pallida jejuniis ora portaverit; tantæque humilitatis accaritatis, utin claustro sicut unus fratrum vixerit. Multæ nimirum virtutes ejus: quippe contentus acquisitis, raro curiam adiit pro acquirendis. Domi sedens quietus, parochiæ suæ curam egit diligentissimam, totumque studium ad lucra vertens animarum, districtissima regula omnes congregationes suas custodivit.
3 Nadbiskup je i sam osobno vodio brigu o gostinjcu,
3 Archiepiscopus etiam per se curam egit hospitalis,
Životopis prema Adamu bremenskom. Poglavlje I.
Vita ex Adamo brem. caput I.
Izvrsne kreposti bl. Libencija.
B. Libentii egregiæ virtutes.
Libencije je stolovao dvadeset i pet godina, palij je primio od pape bolesnika, svakodnevnim služenjem poslužujući braću i nemoćnike: a sam je umjesto sebe gostinjac povjerio svomu nećaku Libenciju. Dok je pak još bio mir u Slavaniji, često je pohodio prekolapske narode i očinskom je ljubavlju njegovao majku Hamburg: svoje je poslanstvo k narodima, kao i njegovi prethodnici, revno izvršavao, premda se tome protivila zloća dana.
Libentius sedit annis xxv, pallium suscepit a Papa lis, fratribus et infirmis quotidiano ministrans obsequio: ipse quoque vice sua xenodochium nepoti suo commendavit Libentio. Dum vero adhuc pax esset in Slavania, Transalbianos populos frequenter visitavit, et matrem Hammaburg paterno fovit amore: legationem suam ad gentes, ut prædecessores ejus, studiose executus est, licet dierum obstaret malitia.
Je li to vjerojatno, reći ćemo u životopisu sv. Grgura VII., 25. svibnja. Adam je pisao dok se ponajviše raspravljalo o tom pitanju, za vladavine Henrika IV., pa se ne treba čuditi ako je ili bio sklon carevoj strani ili je inače pogriješio slijedeći zabludjelo mnoštvo.
An hoc probabile sit, dicemus in vita S. Gregorii VII, xxv Maii. Scripsit Adamus, cum ca maxime agitaretur quæstio, Henrico IV imperante: ut non mirum videri debeat, si aut faverit Imperatoris partibus; aut alioquin hallucinatus sit, errantem turbam secutus.
Tiranin Sven i gusari kažnjeni.
Sueno tyrannus, et piratæ puniti.
U to je vrijeme, kad je kralj Sven u Danskoj provodio velik progon kršćana, nadbiskup poniznim poslanicima i čestim darovima nastojao umekšati duh okrutnoga kralja prema kršćanima. Odbacivši ih, on nije prestajao bjesniti u svojoj okrutnosti i vjerolomstvu, zbog čega je božanska osveta i sustigla kralja buntovnoga protiv Boga. Jer kad je započeo rat protiva Slavena, dvaput je bio zarobljen i odvedenb u Slaviju, te su ga Danci oba puta otkupili golemom težinom zlata. Pa ipak se ni tada nije htio vratiti Bogu, kojega je najprije uvrijedio u smrtic oca, a zatim razgnjevio pokoljem vjernika. I razgnjevljen srdžbom Gospodin ga je predao u ruke njegovih neprijatelja, da bi naučio ne huliti.
Quo tempore cum magnam Christianorum persecutionem in Dania Suein Rex exercuisset; supplicibus Archiepiscopus Legatis, crebrisque muneribus laborabat, quatenus ferocis Regis animum, mansuetum redderet Christianis. Quibus ille rejectis in sua nimirum crudelitate ac perfidia sævire non cessavit: unde et ultio divina Regem Deo rebellem est subsecuta. Nam cum contra a Slavos bellum susciperet, bis captus etb in Slaviam ductus, totiens a Danis ingenti auri pondere est redemptus. Nec tamen adhuc ad Deum reverti voluit, quem primo in mortec patris offendit, et deinde in nece fidelium irritavit. Et iratus furore Dominus, tradidit eum in manus inimicorum ejus, ut disceret non blasphemare.
3 Tada je najmoćniji kralj Šveđana Erik, skupivši nebrojenu vojsku poput pijeska morskoga, napao Dansku, a u susret mu je izišao od Boga napušteni Sven, uzalud se uzdajući u svoje idole. Ali kad su u obostranoj pomorskoj bitki (jer tako taj narod običava vojevati) sve čete Danaca bile satrte, pobjednički kralj Erik zauze Dansku. Sven je dakle, protjeran iz kraljevstva, od ljubomornoga Boga primio zasluženu plaću za svoja djela. I to nam je mlađi Sven pripovijedao da se dogodilo njegovu djedu Svenu, pravednim Božjim sudom, jer je napustio onoga koga je njegov otac imao kao dobra branitelja.
3 Tunc potentissimus Sueonum Rex Hericus, collecto innumerabili, sicut arena maris, exercitu, Daniam invadit, et occurrit ei Suein a Deo derelictus, frustra sperans in idolis suis. Sed cum utrimque bello navali (sic enim gens illa confligere solet) omnes copiæ essent Danorum obtritæ, Hericus Rex victor Daniam obtinuit. Suein ergo depulsus a regno dignam factis suis a Deo zelote recepit mercedem. Et hæc junior nobis in avo suo Suein recitavit contigisse, justo Dei judicio, quoniam illum dereliquit, quem pater ejus bonum defensorem habuit.
6 Pripovijedaju da je u to vrijeme brodovlje gusara, koje naši zovu Ascomannima, pristalo uz Saksoniju i opustošilo sve primorje Frizije i Hadelnlanda. A kad su se uspinjući ušćem rijeke Labe provalili u pokrajinu, okupljeni saski velikaši, premda su imali malenu vojsku, dočekali su barbare kod Stadea dok su izlazili iz lađa, što je prikladna utvrda luke na Labi. Velika i znamenita, a manje sretna bila je ta bitka, u kojoj su se obje strane muževno borile, ali su se naši napokon pokazali slabijima. Šveđani su dakle i Danci satrli svu snagu Saksonaca. Ondje su zarobljeni markgrof Siegfried, grof Dietrich i drugi ugledni muževi, koje su barbari, svezavši im ruke na leđa, odvukli na lađe i okovali im noge lancem, pustošeći otada nekažnjeno čitavu pokrajinu. Ali kad je od zarobljenika jedini markgrof Siegfried uz pomoć nekoga ribara potajno noću odveden pobjegao, gusari su se odmah razbjesnjeli, sve koje su držali u okovima, izvrgavajući ruglu one plemenitije, osakatili odsjekavši im ruke i noge, te ih unakazivši odsijecanjem nosa bacili polumrtve na zemlju. Među njima su bili neki plemeniti muževi koji su poslije dugo živjeli, postavši sramota Carstvu i jadan prizor svemu puku. Tu su pak nevolju ubrzo, prispjevši s vojskom, osvetili vojvoda Benno i markgrof Siegfried, toliko da su svi gusari, za koje smo rekli da su se iskrcali kod Stadea, od njih uz Gospodnju pomoć bili satrti.
6 Ferunt eo tempore classem piratarum, quos nostri Ascomannos vocant, Saxoniæ appulsam omnia Fresiæ atque Hatulæ vastasse maritima. Cumque per Albiæ fluminis ostium ascendentes irrumperent provinciam; congregati Saxonum magnates, cum parvum habuissent exercitum, egredientes a navibus apud Stadium barbaros exceperunt, quod est opportunum Albiæ portus præsidium. Magnum et memoriale, minusque felix erat illud prælium, in quo viriliter utrisque certantibus, nostri tandem minores sunt reperti. Sueones ergo et Dani totam Saxonum obtrivere virtutem. Capti sunt ibi Sigafridus Marchio, Thiadericus Comes, et alii illustres viri, quos vinctis post terga manibus, barbari traxerunt ad naves, pedesque eorum catena strinxerunt, totam exinde provinciam impune deprædantes. Sed cum ex captivis solus Marchio Sigafridus cujusdam auxilio piscatoris furtim noctu sublatus evaderet; piratæ mox in furorem versi, omnes quos in vinculis tenuerunt, meliores ludibrio habentes, manibus pedibusque truncaverunt, ac nare precisa deformantes, ad terram semianimes projecerunt. Ex quibus nobiles quidam viri erant, qui postea multo supervixerunt tempore, opprobrium Imperio, et miserabile spectalum omni facti populo. Quam videlicet plagam mox cum exercitu supervenientes Dux Benno et Sigafridus Marchio vindicarunt, in tantum ut piratæ omnes, quos apud Stadium egressos fuisse diximus, ab ipsis auxiliante Domino fuerint contriti.
7 Drugi pak dio Ascomanna, koji su izišavši uz rijeku Weser opustošili Heilanga sve do Lesuma, s golemim mnoštvom zarobljenika stigli su do močvare koja se zove Glindesmor, gdje su ih napali naši koji su ih slijedili straga te su svi do jednoga posječeni; njihov je broj bio dvadeset tisuća. Neki je naime saski konjanik kojega su zarobili, dok su ga učinili vođom svoga puta, odveo ih u teže prohodne dijelove močvare, u kojoj su ih, dugo izmorene, naši lako svladali. On, imenom Heriward, slavi se trajnom hvalom Saksonaca.
7 Altera vero pars Ascomannorum, qui per Wirraham flumen egressi Hahele usque ad Liestmonam deprædati sunt, cum maxima captivorum multitudine pervenerunt ad paludem, quæ dicitur Glindesmor, ubi a nostris qui pone sequebantur offensi, omnes usque ad unum obtruncati sunt; quorum numerus erat xx millia. Quidam enim eques Saxonum ab eis captus, dum eum ducem sui facerent itineris, in difficiliora eos paludis loca perduxit, in qua diu fatigati leviter a nostris sunt superati. Qui Heriward nomen habens, perenni Saxonum laude celebratur.
8 Od toga je vremena bez sumnje učestao neprijateljski upad gusara u ovaj kraj. Jer su i svi gradovi Saksonije bili pogođeni velikim strahom. Tada se i Bremen počeo utvrđivati najčvršćim zidom. A i nadbiskup Libencije dao je prenijeti crkveno blago i sve crkvene stvari u prepozituru Bücken. Toliki je dakle strah bio kod svih u granicama ove biskupije. Jer je i sam biskup gusare koji su pustošili biskupiju osudio anatemom. Jedan od njih, preminuvši u Norveškoj, ostao je neraspadnuta tijela sedamdeset godina, sve do vremena gospodina nadbiskupa Adalberta, kad je onamo došao biskup Alward i odriješio pokojnika od sveze izopćenja, te se mrtvo tijelo odmah pretvorilo u prah.
8 Ex illo nimirum tempore piratarum hostilisque crebra irruptio facta est in hanc regionem. Nam et omnes Saxoniæ civitates grandi metu perculsæ fuerant. Tunc et Brema muro muniri cœpit firmissimo. Sed et Libentius Archiepiscopus thesaurum Ecclesiæ omniaque Ecclesiastica fecit ad Buccensem deportari Præposituram. Tantus itaque timor in finibus hujus parochiæ omnibus erat. Nam et ipse Pontifex piratas, qui Episcopatum vastabant, anathemate damnavit. Quorum unus in Norwegia deficiens per annos septuaginta integro corpore permansit, usque ad Domini Adalberti tempora Archiepiscopi, quando Alwardus Episcopus illuc veniens defunctum vinculo excommunicationis absolvit, et mox cadaver in cinerem est solutum.
9 Nakon osvete za zločine koje je počinio protiv Božjih crkava i kršćana, pobijeđeni kralj Sven, napušten od svojih jer ga je Bog napustio, lutajući i bez pomoći došao je k Normanima, gdje je tada vladao Tryggve, sin Hakonov. Premda je on bio poganin, nije se ganuo nikakvim milosrđem prema prognaniku. Tako je taj nesretnik, odbačen od čitavoga svijeta, preplovio u Englesku, uzalud tražeći utjehu od neprijatelja. U to je vrijeme Britancima vladao Etelred, sin Edgarov. Ne zaboravivši nepravde koje su Danci od davnine nanijeli Englezima, odbio je prognanika. Napokon ga je, smilovavši se njegovoj nesreći, dobrostivo primio kralj Škota i zadržao ga kod sebe kroz dvaput po sedam godina, koliko je bio u progonstvu, sve do Erikove smrti. Te nam je pogibelji svoga djeda ocoubojice zapanjenima izložio kralj Sven. Zatim je pripovijedanje okrenuo na pobjednika Erika.
9 Post vindictam ergo scelerum, quæ in Ecclesias Dei et Christianos commiserat; Suein Rex victus, et a suis desertus, quippe quem Deus dèseruit, errabundus et inops auxilii venit ad Nordmannos, ubi Thrucco tunc filius Hacquini regnavit. Is licet paganus esset, nulla tamen super exulem motus est misericordia. Ita infelix ille, et a toto rejectus orbe, in Angliam transfretavit, frustra solatium quærens ab inimicis. Eo tempore Adelrad filius Eggaris Britannis imperavit. Is non immemor injuriarum quas Dani ex antiquo Anglis inflixerant, exulem repulit. Quem tandem, misertus infortunii, Rex Scotorum benigne suscepit, eumque per bis septem annos, quibus exulavit, secum detinuit, usque ad mortem Herici. Hæc parricidæ avi pericula, Suein Rex nobis attonitis, exposuit. Deinde ad Hericum victorem reflexit narrationem.
Libencije zaređuje mnoge biskupe i šalje ih na obraćenje naroda.
Libentius Episcopos multos ordinat, et ad gentium conversionem mittit.
Erik je, kaže, zadobio dva kraljevstva, Danaca i Šveđana, i sam poganin, veoma neprijateljski raspoložen prema kršćanima. K njemu je poslan poslanik cara i hamburškoga nadbiskupa, neki Popon, svet i mudar muž, tada zaređen za biskupa Schleswiga, te je u carevo ime zatražio mir za dansko kraljevstvo, odnosno za kršćane. Za njega također kažu da, kad su barbari po svome običaju tražili znak za potvrdu kršćanstva, nije nimalo oklijevao, nego je odmah rukom ponio užareno željezo i pokazao se neozlijeđenim. I dok se činilo da to lako uklanja svaku sumnju zablude kod pogana, Božji je svetac ponovno, radi uklanjanja poganstva toga naroda, pokazao drugo jednako veliko čudo: odjenuvši naime voštanu tuniku, dok je stajao usred kruga naroda, zapovjedio je da je zapale u ime Gospodnje. On je pak, podigavši oči i ruke k nebu, tako strpljivo podnio rastopljene plamenove da je, kad je odjeća potpuno izgorjela i pretvorila se u pepeo, vedra i radosna lica posvjedočio da nije osjetio ni dim požara. Zbog novosti toga čuda i tada su mnoge tisuće po njemu povjerovale, i sve do danas se po narodima i crkvama Danaca pronosi slavno Poponovo ime. Neki potvrđuju da se to dogodilo u Ribeu, a drugi u Schleswigu.
Hericus, inquit, duo regna obtinuit, Danorum Sueonumque, et ipse paganus, Christianus valde inimicus. Ad quem missus Legatus Cæsaris ac Hammaburgensis Archiepiscopi Poppo quidam, vir sanctus et sapiens, tunc in Sleswicensem ordinatus Episcopum, de regno Danorum seu pace Christianorum Cæsaris partes expostulavit. Quem etiam aiunt pro assertione Christianitatis, cum Barbari suo more signum quærerent, nil moratum, sed statim ignitum ferrum manu tulisse, et illæsum apparuisse. Dunque hoc facile omnem gentilibus erroris ambiguitatem tollere videretur, iterum Sanctus Dei pro submovendo gentis illius paganismo, aliud aeque magnum ostendit miraculum: Tunicam scilicet indutus ceratam, cum staret in medio populi circo, in nomine Domini præcepit incendi. Ipse vero, oculis ac manibus in cælum tensis, liquentes flammas tam patienter sustinuit, ut veste prorsus ambusta et in favillam redacta, hilari et jocundo vultu nec fumum quidem incendii sensisse testatus sit. Cujus novitate miraculi, et tunc multa millia per eum crediderunt, et usque hodie per populos et Ecclesias Danorum celebre Popponis nomen effertur. Hæc aliqui apud Ripam gesta confirmant, alii apud Sliaswig.
41 U to se vrijeme u Danskoj proslavio i blage uspomene stariji Odinkar, o kojemu smo gore govorili, koji je propovijedajući u Fynenu, Sjællandu, Skaniji i u Švedskoj mnoge obratio na kršćansku vjeru. Njegov učenik i nećak bio je drugi, mlađi Odinkar, i sam plemić iz kraljevske loze Danaca, bogat zemljom, toliko da pripovijedaju kako je iz njegove baštine utemeljena biskupija u Ribeu. Njega, davno predana školama u Bremenu, biskup Adaldag svojim je rukama krstio i nazvao ga svojim imenom Adaldag. Njega je dakle sada nadbiskup Libencije zaredio za narode te je dobio sjedište u Ribeu. Jer je i slavnim životom i svetim vladanjem bio ugodan Bogu i ljudima te je najodvažnije branio kršćanstvo u Danskoj. Doznali smo da su oni u to vrijeme bili slavni u tom kraju, dok ni drugi, koji su još bili preživjeli od dana Adaldagovih, nisu bili dokoni. Oni su također, pošto su otišli u Norvešku, skupili mnogobrojan narod Isusu Kristu.
41 Claruit etiam tunc in Dania felicis memoriæ Odinckar senior de quo supra diximus, qui in Finne, Seland, Sconia, ac in Suedia prædicans, multos ad Christianam fidem convertit. Ejus discipulus et nepos fuit alter Odinkar junior, et ipse nobilis de regio semine Danorum, dives agri, adeo ut ex ejus patrimonio Episcopatum Ripensem narrent fundafum. Quem dudum Bremæ scholis traditum Pontifex Adaldagum manibus suis baptizavit, suoque nomine Adaldagum vocavit vocavit. Is ergo a Libentio Archiepiscopo nunc ordinatus in gentes, apud Ripam sedem accepit. Nam et illustri vita, et sanctæ conversationis, Deo et hominibus acceptus erat, et Christianitatem in Dania fortissime defendit. Hos vero comperimus illo tempore claros in ea regione, aliis, qui adhuc supervixerant a diebus Adaldagi, non otiosis. Qui etiam in Norwegiam progressi populum multum Jesu Christo collegerunt.
12 Isti Adam malo niže, u 32. poglavlju 2. knjige, ima ovo: U isto je vrijeme časni grof Henrik u Harsefeldu osnovao prepozituru uz pristanak nadbiskupa Libencija, koji je posvetio crkvu. To je učinjeno u posljednje vrijeme starijega Libencija, pod vojvodom Bernardom, sinom Hermanovim, koji je teško pritiskao narod Slavena. U to je vrijeme također pred papom Sergijem okončan spor verdenskoga biskupa Bernarija oko Ramsloha. Opširnije o tome piše Krantzius, koji bilježi da je to mjesto dosuđeno Libenciju na spomen sv. Ansgara. Papa Sergije IV. stolovao je pak od 31. kolovoza 1009. godine do 13. svibnja 1012. godine.
12 Idem Adamus paullo inferius cap. 32, lib. 2, hæc habet: Eodem tempore venerabilis Comes Henricus in Rosafeldam fecit Præposituram annuente Libentio Archiepiscopo, et ecclesiam consecrante. Hæc facta sunt ultimo tempore senioris Libentii, sub Duce Bernardo filio Hermanni, qui populum Slavorum graviter afflixit. Quo etiam tempore contentio Bernarii Ferdensis Episcopi de Ramsola coram Papa Sergio est terminata. Fusius hæc Krantzius, qui Libentio adjudicatum eum locum scribit in memoriam S. Anscharii. Sedit vero Sergius IV Papa a xxxi Augusti ann. MIX, usque ad XIII Maii ann. MXII.
13 Dvadeset i druge godine nadbiskupovanja preminuo je saski vojvoda Benno i njegov brat Ludger, koji su sa svojom ženom, časnom Emmom, učinili mnoga dobra Bremenskoj Crkvi. U Magdeburgu je pak nadbiskupa Gizilara naslijedio Dagan. Zatim je katedru zaslužio Walthard. U međuvremenu je naš nadbiskup, brižan za svoje poslanje među narodima, zaredio više biskupa, čija su imena i sjedišta neizvjesna jer je nastalo vrijeme progonstva. Kako smo naime doznali iz pripovijedanja otaca, Esiko je u Schleswigu naslijedio Popona, Odinkar, koji je bio znamenit u Ribeu, kao što smo gore rekli. I govori se da je nakon smrti nadbiskupa Adaldaga čitava pokrajina Jutland sve do našega vremena bila podijeljena na dvije biskupije, dok je treća u Aarhusu nedostajala. U Slavaniju je pak nadbiskup zaredio Folkwarda, a zatim Reginberta: od kojih je prvi, protjeran iz Slavanije, od nadbiskupa poslan u Švedsku ili Norvešku, te se, pridobivši mnoge u Gospodinu, s radošću vratio.
13 Anno igitur Archiepiscopi XXII Benno Dux Saxonum obiit, et Ludgerus frater ejus, qui cum uxore sua venerabili Emma, Bremensi Ecclesiæ plurima bona fecerunt. Apud Magdaburg vero Gisilario Archiepiscopo Daganus successit. Deinde Walthardus meruit cathedram. Interea Archiepiscopus noster de legatione sua in gentes sollicitus, plures ordinavit Episcopos, quorum nomina et Sedes incertæ sunt, quia tempus persecutionis incubuit. Sicut enim patrum relatione cognovimus, Esico apud Sliaswigi Popponi successit, Odinkar, qui apud Ripam insignis fuit, ut supra diximus. Et sermo est post obitum Adaldagi Archiepiscopi, totam regionem Jutland usque ad nostram ætatem in duos Episcopatus bipartitam esse, tertio apud Arhusam deficiente. In Slavaniam vero ordinavit Archiepiscopus Folcquardum, deinde Reginbertum: quorum prior a Slavania pulsus in Sueoniam vel Nordmanniam missus est ab Archiepiscopo, qui multos in Domino lucratus, cum gaudio remeavit.
14 Nakon toga, pošto je sve bilo dobro uređeno, preminuo je blaženi arhimandrit Libencije, zajedno s verdenskim biskupom, godine Gospodnje 1013., u jedanaestoj indikciji, te je pokopan usred kora, pred stubama svetišta, 4. siječnja.
14 Post hæc omnibus bene compositis, obiit beatus Archimandrita Libentius, unaque Ferdensis Episcopus anno Domini xMIII, Indictione xi, et sepultus est in medio chori, ante gradus sanctuarii pridie Nonas Januarii.
15 Gotovo isto o Libenciju piše Albert Krantzius u djelu Metropolis, 3. knjiga, 42. i 48. poglavlje, te autor povijesti bremenskih biskupa s Adamovom poviješću koju je objavio Erpold Lindenbrog.
15 Eadem fere de Libentio scribit Albertus Krantzius in Metropoli lib. 3, cap. 42 et 48. Et auctor historiæ Episcoporum Bremensium cum historia Adami editæ ab Erpoldo Lindebrogio.
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus I, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.