O zanosu i spoznaji sebe i Boga.
De extasi, et cognitione sui ac Dei.
Duša, dakle, ništa ne razumije niti shvaća u usporedbi s ushitom, kada ne razumije niti shvaća osim onoga do čega može iznutra doprijeti. Kada se, naime, duša uzdigne iznad sebe prosvijetljena Božjom prisutnošću, te se stavi u krilo Božje, a Bog u nju, tada razumije, naslađuje se i počiva u onim božanskim dobrima koja nikako ne može ispripovjediti. Ona su, naime, iznad razuma, iznad svakoga načina govora i iznad svih riječi. Nego ondje duša pliva u radosti i spoznaji, i odatle prosvijetljena razumije smisao nejasnih i teških riječi koje je Krist izgovorio. Razumije također na sličan način zašto je i kako u Kristovoj duši bila bol bez ublažavanja. Moja je, naime, duša, kao što je rečeno, prosvijetljena i preobražena u Kristovoj muci, u njoj našla da nema nikakva ublažavanja: tolika je bila. Stoga i moja duša, spominjući se boli Kristove duše, ne može tada naći nikakvu radost: što se ne događa kada se spominje muke tijela, jer tada nakon žalosti ponovno nalazi radost, a te razloge razumije iz spomenutoga uzdignuća. Razumije također da je oštra bol bila u Kristovoj duši dok je bio u majčinoj utrobi, kao što ju je poslije imao na križu, osim onoga, naime, što nije imao iskustva. Duša također odatle razumije Božje sudove i druge neizrecive stvari iz prisutnosti Boga koji je uzdiže k sebi. I mnogo puta Bog čini čudesa u duši za koja razumijem da ih nijedno stvorenje ne bi moglo učiniti, osim njega samoga. Iznenada se, naime, katkada duša uzdigne u Bogu u tolikoj radosti da, kad bi potrajala, vjerujem da je tijelo ne bi moglo podnijeti, štoviše, izgubilo bi sva svoja osjetila i svoje udove. I Bog često čini tu igru u duši i s dušom, i odmah se povlači kada ga duša želi zadržati; ipak u duši ostaje velika radost i sigurnost, i ostaje tolika radost da nimalo ne sumnja da je Bog prisutan, a o tome gledanju ili osjećanju ne znam navesti nikakvu usporedbu niti ga čak imenovati. I to prosvjetljenje, uzdignuće i naslađivanje ili radost običavalo mi se dogoditi na jedan način jedanput, a na drugi način drugi put, tako da se ondje gotovo uvijek događa novost, i sve je to neizrecivo. Objave su, naime, i viđenja jedne vrste jedanput, a druge drugi put. Slično naslađivanje, veselje i radost: niti mogu reći išta drugo, štoviše, to izreći više je grditi, vrijeđati, pustošiti, manjkavo izražavati i huliti nego išta očitovati.
Anima igitur nihil intelligit, nec apprehendit in comparatione ad raptum, quando non intelligit, nec apprehendit, nisi id ad quod intus potest attingere. Quando enim anima levatur supra se per Dei præsentiam illustrata, et ponitur in sinu Dei, et Deus inea, tunc intelligit et delectatur, et quiescit in illis bonis divinis, quæ nullo modo potest referre. Sunt enim supra intellectum, et supra omnem modum loquendi, et super omnia verba. Sed natat ibi anima in gaudio et cognitione, et inde illustrata intelligit rationes verborum obscurorum et difficilium, quæ Christus dixit. Intelligit etiam similiter, quare et qualiter in anima Christi fuit dolor sine temperamento. Anima enim mea, sicut dictum est, illustrata, et in Christi passione transformata, nullum temperamentum invenit in ea: tanta fuit. Unde et anima mea dolorem animæ Christi recolendo, non potest tunc aliquam lætitiam invenire: quod non accidit, quando recolit passionem corporis, quia tunc post tristitiam, reinvenit lætitiam, et istas rationes intelligit ex prædicta elevatione. Intelligit etiam acutum dolorem fuisse in anima Christi, dum erat in utero matris, sicut postea habuit in cruce, præter illud, scilicet quod non habuit experientiam. Anima etiam inde intelligit judicia Dei, et alia ineffabilia ex præsentia Dei ipsam ad se elevantis. Et multotiens facit Deus mirabilia in anima, quæ intelligo, quod nulla creatura posset facere illa, nisi ipse solus. Subito enim aliquando anima levatur in Deo in tanta lætitia, quod si duraret, credo, quod corpus tolerare non posset, imo perderet omnes sensus suos et membra sua. Et facit Deus sæpe istum ludum in anima, et cum anima, et statim recedit, quando anima cupit eum tenere; remanet tamen in anima magna lætitia et securitas, et remanet tanta lætitia, quod nullo modo dubitat, quin Deus sit præsens, et de illo videre vel sentire nescio dare aliquam similitudinem, nec etiam nominare. Et hæc illustratio et elevatio et delectatio sive lætitia aliter consuevit mihi accidere una vice, et aliter alia, ita quod quasi semper novitas ibi contingit, et hoc totum est inenarrabile. Revelationes enim et visiones sunt alterius modi una vice, et alterius alia. Similiter delectatio, gaudium et lætitia: nec aliquid aliud possum dicere, imo istud dicere, plus est maledicere, ledicere, devastare et defectuose exprimere, et blasphemare, quam aliquid manifestare.
135 Ja sam zaslijepljena i pomračena i bez istine, zato, dječice moja, sve riječi koje imate od mene držite sumnjivima kao od opake osobe: i sve dobro zabilježite, i nijednim mojim riječima ne vjerujte osim jedino onima koje su slične stopama Isusa Krista te potiču i navode na nasljedovanje njegova života. Sada me, dakle, dječice moja, ne veseli pisati, nego neprestano oplakivati svoje grijehe i njihovo otkupljenje koje je učinjeno po muci neokaljanoga Krista. Ali zbog pisama koja šaljete prisiljena sam vam otpisati. A pišem vam ovo što je nanovo utisnuto u moje srce. Znajte, sinovi, da vam ništa nije potrebno osim Boga, jer doći k Bogu i sabrati svoj um u njemu, to vam je potrebno. Da bi se, dakle, vaš um bolje sabrao u Bogu, valja odsjeći svaku suvišnu naviku, svaku suvišnu prisnost s bilo kojim muškarcima i ženama, svako suvišno znanje i želju za spoznavanjem mnogih novosti, te svako suvišno djelovanje i zanimanje. I ukratko, za to se traži da se čovjek odvoji od svega čime se um rasipa. Zatim neka nastoji ući u ovaj bezdan svojih bijeda i razmišljati što je činio u prošlom vremenu i što čini u sadašnjem, te što će činiti i kako će mu prema njegovim zaslugama biti u budućem vremenu poslije smrti, koje će biti bez kraja: i neka ne prođe nijedan dan a da o tome ne razmišlja, ili neka barem ne prođe noć. I zatim neka ponovno razmišlja, prevrće u mislima i nastoji spoznati Božje milosrđe, kako je s njim milosrdno postupio u svim bijedama Krist Isus: i neka pazi da ne zaboravi to dobročinstvo. Spoznati, naime, Boga i sebe jest naše savršenstvo, i na cijelome svijetu sada me ništa ne veseli ni pisati ni govoriti osim jedino ovo dvoje: spoznati Boga i sebe; a to znači da čovjek neprestano leži u svojoj tamnici i nikada ne izlazi iz svoje tamnice, a ako iz svoje tamnice nema dobra, neka traži tuđe i neće biti postavljen iznad sebe.
135 Ego sum excæcata et obtenebrata, et sine veritate, ideo, filioli mei, omnia verba, quæ habetis a me, habeatis suspecta tamquam a persona maligna: et omnia bene notetis, et nullis verbis meis credatis, nisi solis illis quæ assimilantur vestigiis Jesu Christi, et ad imitationem vitæ ejus provocant et inducunt. Nunc igitur, filioli mei, non me delectat scribere, sed peccata mea et redemptionem eorum, quæ facta est per Christi immaculati passionem assidue deplorare. Sed propter litteras, quas mittitis, cogor vobis rescribere. Hoc autem vobis scribo quod noviter est impressum cordi meo. Scitote filii, quod nihil est vobis necesse, nisi Deus, Deum enim venire, et mentem vestram in ipso recolligere, hoc est vobis necesse. Ad hoc igitur ut melius mens vestra in Deo recolligatur, detruncanda est omnis superflua consuetudo, omnis superflua familiaritas hominum ac mulierum quarumcumque, omnis superflua scientia, et voluntas sciendi multa nova, et omnis superflua operatio et occupatio. Et breviter requiritur ad hoc, ut homo se dividat ab omnibus quibus mens spargitur. Consequenter autem conetur intrare hanc abyssum suarum miseriarum. et cogitare, quid operatus est in tempore præterito, et quid operatur in præsenti; et quid faciet, et qualiter secundum merita sua erit sibi in tempore futuro post mortem, quod erit sine fine: et nulla dietranseat, quin cogitet ista, vel saltem non transeat nox. Et consequenter recogitet, et revolvat, et conetur ad cognoscendum misericordiam Dei, quomodo dispensavit secum misericorditer in omnibus miseriis Christus Jesus: et caveat, quod hujus beneficii non obliviscatur. Cognoscere enim Deum, et se, est perfectio nostra, et in toto mundo nihil modo me delectat scribere, nec dicere, nisi solum hæc duo, cognoscere Deum et se, et hoc est hominem jacere continue in carcere suo, et numquam de carcere suo exire, et si de carcere suo non habet bonum quærat alienum, et non ponetur desuper se.
136 O predraga moja dječice, svako viđenje, svaka objava, svako razmatranje ne čini ništa ako čovjek nema pravu spoznaju Boga i sebe. Uistinu vam kažem da bez toga ono ne koristi. I zato se čudim kako od mene tražite moja pisma, jer ja ne vidim da vas moje riječi trebaju niti da vas mogu utješiti ako vam ne pišem o toj spoznaji: i ništa me ne veseli govoriti osim o tome; i o svemu mi je nametnuta šutnja osim o tome. Molim vas, dakle, da molite Boga da dade to svjetlo svemu potomstvu i učini da u tome ostanete zauvijek. A da vam je spoznaja Boga nužna, očito je; jer budući da je naš cilj kraljevstvo nebesko, a postići ga ne možemo niti smijemo osim prema obliku kojim ga je postigao Bog i čovjek, nužno nam je spoznati toga Boga čovjeka, njegov život i njegova djela te ono zbog čega je postigao slavu, kako bismo nasljedovanjem djela i preobrazbom u njega na sličan način, poslije njega njegovim zaslugama i milošću, zajedno s njim posjedovali kraljevstvo.
136 O filioli mei carissimi, omnis visio, omnis revelatio, omnis contemplatio nihil facit, nisi homo habeat veram cognitionem Dei et sui. In veritate dico vobis, quod sine hoc illa non proficiunt. Et ideo minor, quomodo quæritis a me litteras meas, quia ego non video, quod verba mea debeant, nec possint vos consolari, nisi de hac cognitione vobis scribam: et nihil me delectat dicere, nisi de hoc; et de omnibus impositum est mihi silentium, nisi de hoc. Rogo ergo, ut rogetis Deum, ut det istud lumen toti proli, et faciat vos in hoc remanere semper. Quod autem notitia Dei sit vobis necessaria, manifestum est; cum enim finis noster sit regnum cælorum, et obtinere illud non possumus, nec debemus, nisi secundum formam, qua Deus et homo obtinuit illud; necesse est nobis cognoscere hunc Deum hominem et vitam ejus, et opera ejus, et illa propter quæ gloriam obtinuit; ut per imitationem operum et transformationem in ipsum similiter, post eum meritis ejus et gratia ad regnum cum ipso possideamus.
137 Najviše nam je pak nužno znati i spoznati Boga čovjeka kako je za nas bio raspet i izmučen, i ukoliko nam je dao obrazac življenja. Tako nam se, naime, očitovala njegova beskrajna ljubav i neprocjenjiva ljubav, više nego u bilo kojem drugom dobročinstvu koje nam je Bog udijelio. Zbog čega nam je nužno, da ne budemo nezahvalni, preobraziti se u njegovu ljubav, naime da njega ljubimo kao što je on ljubio nas, i bližnjega na sličan način, te da žalimo za tim našim ljubljenim jer je bio izmučen i jer je za nas i iz najčišće ljubavi prema nama bio raspet. Spoznajući također koliko je Bog učinio za nas, ponajviše za naše otkupljenje, potičemo se, navodimo i poučavamo razmatrati kakva smo mi položaja, naime najplemenitijega položaja, utoliko što smo tako ljubljeni od svevišnjega Boga da se za nas htio predati u smrt; jer kad čovjek ne bi bio najplemenitije stvorenje i velike cijene, to ne bi učinio. Potičemo se također po toj spoznaji raspetoga Boga čovjeka da se brinemo za svoje spasenje: videći, naime, da je sam Bog, tako uzvišen i od nas dalek i stran, bio tako brižljiv u pribavljanju našega otkupljenja i spasenja, s pravom i mi sami trebamo voditi brigu o sebi samima i o svome spasenju, te samome Gospodinu Bogu pomagati u njegovoj volji čineći pokoru. Iz spoznaje, dakle, raspetoga Boga čovjeka postižemo beskrajne druge koristi, ponajviše jer smo po njegovoj muci spašeni te se rasplamsavamo na najveću ljubav.
137 Maxime autem est nobis necessarium scire et cognoscere Deum hominem, ut crucifixus pro nobis fuit, et passionatus, et in quantum nobis formam vivendi dedit. Sic enim innotuit nobis sua infinita caritas et amor inæstimabilis, plus quam in aliquo alio beneficio nobis a Deo collato. Propter quod nobis est necessarium, ne ingrati existamus, transformari in ejus amorem, ut videlicet ipsum diligamus, sicut ipse dilexit nos, et proximum similiter, et doleamus de ipso nostro amato, quia passionatus fuit, et quia pro nobis, et pro nostro amore purissimo crucifixus est. Cognoscendo etiam quanta Deus fecit pro nobis, potissime pro redemptione nostra, provocamur et inducimur et instruimur ad considerandum, cujus conditionis nos simus, quia videlicet nobilissimæ conditionis, utpote quia sic dilecti a Deo summo, ut pro nobis se morti tradere vellet; nisi enim homo esset nobilissima creatura et magni pretii, hæc non fecisset. Provocamur etiam per hanc notitiam Dei hominis crucifixi ad procurandum nostram salutem: videndo enim, quod ipse Deus ita altus et a nobis remotus et alienus, sic diligens fuit ad redemptionem et salutem nostram procurandum, merito nosipsi curam de nobisipsis et de salute nostra gerere debemus, et ipsum Dominum Deum in sua voluntate coadjuvare, pœnitentiam agendo. Ex notitia igitur Dei hominis crucifixi infinitas alias consequimur utilitates, potissime cum per passionem ejus salvati sumus, ad summum amorem inflammamur.
138 Za to je pak nužno neprestano razmatranje i duboka spoznaja raspetoga Boga čovjeka. Kako, naime, vidimo, tako i ljubimo: dakle, što više vidimo od toga raspetoga Boga i čovjeka, to ga više, savršenije i čišće ljubimo, te se po ljubavi preobražavamo u njega. A prema ljubavi i preobrazbi u njegovu ljubav na sličan se način preobražavamo u bol koju duša vidi u tome izmučenom Bogu čovjeku. I kao što koliko tko vidi i spoznaje, toliko i ljubi, tako koliko duša vidi od boli ljubljenoga, toliko žali i toliko se preobražava u bol ljubljenoga. I na sličan način, što više tko vidi od toga izmučenog Boga čovjeka, to više ljubi i to više žali zbog njegove boli, te se po boli preobražava u njega. Kao što se, naime, duša preobražava u toga preslatkoga Boga čovjeka po ljubavi, tako se preobražava i po boli: a sve se to događa po savršenom viđenju i spoznaji Boga i sebe. Nakon što, naime, duša vidi nadbeskrajnost božanske uzvišenosti, koju mi se čini da imenujući više hulim nego što imenujem, te videći podlost i nedostojnost grešnika s kojima se udostojao sklopiti prijateljstvo i krvno srodstvo i za njih podnijeti najsramotniju smrt, tada se duša, što više to spoznaje i što dublje to razmatra i vidi, to dublje iz utrobe preobražava u samoj ljubavi toga Boga i čovjeka Isusa Krista. Kada također vidi grešnike i samo stvorenje tako puno tolikih nedostataka da u gledanju čak i oslijepi, jer duša ima toliko nedostataka da u usporedbi s njima ne može ništa obuhvatiti; kada zatim duša vidi, dok je prosvjetljuje božansko svjetlo, da je ona sama bila uzrok tako prekomjerne i tako beskrajne boli kakvu je za nju podnio Krist Isus; i videći božansku nadbeskrajnost i naddobrotu, da se za tako najpodlije stvorenje toliko prignuo da postane smrtni čovjek i htio da ga neprestano dok je živio muči tako neizreciva bol, te da onaj koji je bio stvoritelj neba i zemlje umre tako sramotno; kada duša to dobro vidi i spoznaje, sva se preobražava u boli, i što dublje spoznaje i razmatra, više je obuzeta bolju. Ako se, naime, u ikoje vrijeme svijeta čovjek brine da udovolji čovjeku, oko smrti je brižljiviji. Ali Kralj kraljeva, premda je cijeli njegov život bio neizreciv križ zbog neizrecive i neprestane boli koju je nosio, u smrti je ipak umjesto pozlaćene odaje s grimiznim posteljama imao odvratan križ, i tako najpodliji da se na njemu nije mogao održati osim pribijanjem čavala koji su ga držali na križu. Sami su ga, naime, čavli kroz ruke i noge držali na tome križu, inače se na njemu ne bi mogao održati. Umjesto najbrižljivijih slugu spremnih udovoljiti, imao je đavolske sluge najbrižljivije i neprestano spremne okrutnije ga mučiti i dublje rastrgati, tako da mu čak ni na smrti nisu dali malo vode kada ju je tražio i čak vikao da je žedan.
138 Ad hoc autem est necessaria assidua consideratio et profunda cognitio Dei hominis crucifixi. Sicut enim videmus, ita amamus: ergo quanto plus videmus de illo Deo et homine crucifixo. tanto plus et perfectius et purius eum amamus, et per amorem in eum transformamur. Secundum autem amorem et transformationem in suum amorem similiter transformamur in dolorem, quem videt anima in isto Deo homine passionato. Et sicut quantum quis videt et cognoscit, tantum amat, ita quantum anima videt de dolore amati, tantum dolet, et tantum transformatur in dolorem amati. Et similiter quanto plus quis videt de isto Deo homine passionato, tanto plus amat et tanto magis de ejus dolore dolet, et in eum per dolorem transformatur. Sicut enim transformatur anima in istum dulcissimum Deum hominem per amorem, ita et transformatur per dolorem: hoc autem totum fit per visionem perfectam et cognitionem Dei et sui. Postquam enim anima videt superinfinitatem altitudinis divinæ, quam nominando magis mihi videtur blasphemare quam nominare, et videndo vilitatem et indignitatem peccatorum, cum quibus dignatus est amicitiam et consanguinitatem facere, et pro eis mortem turpissimam subire, tunc anima quanto plus ista cognoscit et quanto plus ista profundius considerat et videt, tanto viscerosius transformatur in ipso amore istius Dei et hominis Jesu Christi. Cum etiam videt peccatores et ipsam creaturam ita tantis defectibus plenam, ut etiam in videndo cæcutiat, quia tot habet anima defectus, quod in comparatione ad ipsos nihil valet comprehendere; cum etiam videt postea anima, ipsam divino lumine illustrante, quod ipsa sola fuit causa tam excessivi, et tam infiniti doloris, sicut pro ea toleravit Christus Jesus; et videndo superinfinitatem, et superbonitatem divinam, quod pro tam vilissima creatura se tantum inclinaret, ut homo mortalis fieret, et vellet tanto ineffabili cruciari dolore continue dum viveret, et qui creator erat cæli et terræ, moreretur ita viliter; cum bene anima hoc videt et cognoscit, tota transformatur in dolore, et quanto plus cognoscit profundius et considerat, magis afficitur dolore. Si enim ullo tempore mundi homo curat homini satisfacere, circa mortem est magis sollicitus. Sed Rex Regum quamvis tota vita sua crux indicibilis fuerit propter ineffabilem dolorem et continuum quem ipse portavit; in morte tamen pro camera deaurata cum lectis purpureis, iste habuit abominabilem crucem, et ita vilissimam, ut in ea sustentari non posset, nisi per clavaturam clavorum sustentantium ipsum in cruce. Ipsi enim clavi per manus et pedes tenuerunt eum in cruce illa, aliter sustentari in illa non potuisset. Pro servitoribus sollicitissimis ad satisfaciendum paratis, habuit satellites diaboli sollicitissime continue paratos ad crudelius affligendum, et viscorosius lacerandum; ita ut etiam in morte modicum de aqua sibi non darent, cum peteret eam, et etiam se sitire clamaret.
139 I još više, kada duša vidi da je bijedni čovjek zbog grijeha upao u siromaštvo svih dobara i zaslužio vječne boli, te pao u prezir i porugu onoga neizrecivog božanstva, anđela, zloduha i svih stvorenja; i vidi da je svevišnji Bog i čovjek Krist Isus, prebogat, postao najsiromašniji da bi čovjeka pridigao iz suprotnoga siromaštva; i on, najsretniji i najmiliji, postao je najbolniji da bi svojom gotovo beskrajnom bolju otkupio čovjeka od vječnih i beskrajnih boli, za njega zadovoljio i za njega trpio; isto tako, sam preslavni i nadasve hvalevrijedni Bog postao je poslušan i ponizan, te je htio biti prezren, ponižen i grđen, i smatran i prikazan najprezrenijim, kako bi prezrena čovjeka učinio časnim i slavnim; kada duša to dobro razmatra i vidi, još se više zahvaća i preobražava u boli, i što više vidi i razmatra, to se u veću bol preobražava.
139 Et amplius cum anima videt, quod miserabilis homo propter peccata paupertatem incurrerat omnium bonorum, et dolores meruerat sempiternos, et in despectum et derisum venerat illius indicibilis deitatis deitatis et Angelorum et dæmonum et omnium creaturarum; et videt quod altissimus Deus et homo Christus Jesus ditissimus factus est pauperrimus, ut hominem a paupertate contraria relevaret; et ipse felicissimus et deliciosissimus factus est dolorosissimus, ut dolore suo quasi infinito hominem a doloribus sempiternis et infinitis redimeret, et pro eo satisfaceret, et pro eo toleraret; item ipse Deus gloriosissimus et superlaudabilis factus est obediens, et humilis, et despici et vilificari et vituperari voluit, et despectissimus deputari et apparere, ut hominem despectum honorabilem et gloriosum faceret; cum hæc anima bene considerat et videt; amplius afficitur et transformatur in dolore, et quanto plus videt et considerat, tanto majori transformatur dolore.
160 Dakle, što više duša spoznaje Božju uzvišenost, dostojanstvo, milosrđe i beskrajnu dobrotu koju je čovjeku obznanio i djelom pokazao, i što više vidi čovjekovu bijedu, nedostatak, nedostojnost, nezahvalnost, nevjernost i podlost, to se više zahvaća ljubavlju Boga čovjeka i bolju muke, te se preobražava u njegovu sličnost, što jest čitavo savršenstvo čovjeka. Tako nam je, dakle, spoznati Boga i sebe nadasve nužno i korisno iznad svega: i u takvoj spoznaji valja neprestano danju i noću boraviti: i neka to čovjek razmatra što dublje može, jer se tada savršenije preobražava u Kristovu sličnost, i u ljubavi i u boli, kao što je rečeno. Zato te, sine moj, svim umom ponizno molim da ne podižeš oči svoje duše s toga izmučenog Boga čovjeka, jer ovo viđenje i razmatranje ima moć prosvijetliti dušu i zapaliti je u ljubavi i žaru pobožnosti ako ih ondje zadržiš. A ako se rasprše, nastoj ih zadržati i ondje učvrstiti. Još te potičem i molim svim umom da, ako tvoj um nije uzdignut da gleda toga izmučenog Boga čovjeka, ponovno započneš i preživaš sve putove muke i križa toga blagoslovljenog izmučenog Boga čovjeka. A ako to ne možeš činiti srcem, barem ustima brižljivo i često izgovaraj ono što pripada muci: jer ono što se ustima često izgovara daje naposljetku srcu toplinu i žar. Tko god, naime, savršeno vidi toga izmučenog Boga čovjeka onakva kakav je bio, i njega najsiromašnijega i prezrenoga, prepunoga neizrecive i neprestane boli, te posve ispražnjenoga i poništenoga zbog nas onako kako je bio (što se vidi po milosti), sigurna sam da bi slijedio Krista po siromaštvu, neprestanoj boli, preziru i poniženju. A za božansku milost nitko se ne može ispričati da je ne može imati i naći, jer Bog, budući da je najdarežljiviji, najdarežljivije je dijeli svima, to jest onima koji je traže i žele.
160 Igitur quanto plus anima cognoscit Dei altitudinem et dignitatem, et misericordiam, et infinitam bonitatem, quam homini notam fecit, et per effectum ostendit, et quanto plus videt hominis miseriam et defectum et indignitatem et ingratitudinem, infidelitatem et vilitatem, tanto magis afficitur in amore Dei hominis, et in dolore passionis, et transformatur in similitudinem ejus, quod est tota perfectio hominis. Sic igitur cognoscere Deum et se, est nobis summe necessarium et utile super omnia: et circa cognitionem hujusmodi est continue diebus ac noctibus immorandum: et hæc quanto profundius homo potest contempletur, tunc enim perfectius in Christi similitudinem transformatur, et in amore et in dolore sicuti dictum est. Igitur fili mi, cum tota mente suppliciter te rogo, quod tu non leves oculos animæ tuæ de isto Deo homine passionato, quia habet hæc visio et consideratio animam illustrare et ignire in amore et devotionis fervore, si eos ibi teneas. Quod si disperguntur, coneris eos tenere et figere eos ibi. Adhuc exhortor et rogo tota mente, quod si mens tua non est elevata ad videndum istum Deum hominem passionatum, quod reincipias, et rumina omnes vias passionis et crucis istius benedicti Dei hominis passionati. Quod si hoc non potes facere corde, saltem dicas ore ea, quæ pertinent ad passionem, sollicite et frequenter: quia illud, quod cum ore frequenter dicitur, dat finaliter cordi calorem et fervorem. Quicumque enim perfecte viderit istum Deum hominem passionatum, sicut fuit, et ipsum pauperrimum et despectum plenissimum ineffabili et continuo dolore, et omnino exinanitum et annihilatum propter nos, sic sicut fuit, (quod videre est per gratiam) sum certa, quod sequeretur Christum per paupertatem, et continuum dolorem, et per despectum et per vilitatem. De gratia autem divina nullus potest se excusare, quin possit habere et invenire eam, Deus enim cum sit liberalissimus, liberalissime eam omnibus elargitur, hoc est quærentibus et volentibus eam.
161 Želim, dakle, sine moj, da ne ispuniš svoje srce ničim drugim osim tim nestvorenim Bogom te spoznajom i ljubavlju prema njemu, i da u tvome umu ne bude drugoga ispunjenja osim ovoga, naime nestvorenoga Boga. Ako pak to ne možeš imati, drži i imaj ono što sam gore rekla, naime raspetoga izmučenog Boga čovjeka: a ako bi ti oboje bilo oduzeto, ne miruj, sine moj, dok ponovno ne dobiješ i ne nađeš jedno od tih ispunjenja koja uistinu ispunjaju i nasićuju srce i um svakim dobrom. Dakle, sine moj, najčvršće drži i vjeruj mi da onaj tko želi držati Božji put, pristupiti k Bogu i uživati ga u ovome i drugom životu, najprije treba spoznati Boga u istini, a ne samo izvana površno i kao po boji Pisma ili riječi ili sličnosti nekoga stvorenja, koji je način spoznavanja prema načinu govora neka jednostavna spoznaja o Bogu; nego ga treba spoznati u istini, razumijevajući njegovu vrhovnu vrijednost, njegovu vrhovnu ljepotu, slatkoću, uzvišenost, krepost, dobrotu, darežljivost, milosrđe i blagost, te da je on sam vrhovno dobro i u najvišem stupnju. Drukčije, naime, mudra osoba spoznaje neku stvar, a drukčije priprosta osoba: mudra osoba spoznaje stvar u istini, a priprosta osoba spoznaje stvar kako se čini, po prividu. Kao što nađeni dragulj priprosta osoba želi i traži zbog sjaja i ljepote, a ne zbog drugoga, jer ne poznaje njegovu istinu; ali ga mudra osoba, kad ga nađe, želi i žudi s najvećim žarom jer povrh sjaja i ljepote poznaje njegovu vrijednost i moć u istini; tako se mudra duša ne brine samo spoznati Boga kao po prividu nekim površnim razmatranjem, nego ga nastoji spoznati u istini i okusiti njegovu vrhovnu dobrotu i vrijednost: a on sam nije samo dobro, nego vrhovno dobro, i tako ga spoznajući posve ga ljubi zbog njegove dobrote; i ljubeći ga želi ga imati, i tada se on, vrhovno dobar, daje njoj, i duša ga osjeća, kuša njegovu slatkoću i uživa ga s najvećom nasladom. I tada duša, sudjelujući u vrhovnome, budući da je on sam vrhovna ljubav, biva obuzeta vrhovnom ljubavlju prema njemu, zaljubljena u ljubav toga najljubljenijega, te ga želi držati, grli ga, privija k sebi i sjedinjuje se s Bogom, a Bog je privlači k sebi s najvećom slatkoćom ljubavi, i tada moć ljubavi preobražava ljubitelja u ljubljenoga i ljubljenoga u ljubitelja: to jest, duša zapaljena u božanskoj ljubavi preobražava se moću ljubavi u Boga svoga ljubljenoga, kojega sama duša ljubi s tolikom slatkoćom. Kao što užareno željezo prima u sebe toplinu, boju, moć, vrijednost i oblik vatre, te gotovo postaje vatra i daje se cijelo, a ne djelomično, te se otima samo sebi ostajući u sebi bitno užareno; tako duša sjedinjena s Bogom po savršenoj milosti božanske ljubavi postaje gotovo sva božanska i preobražava se u Boga, ne promijenivši vlastitu bit, nego se sva u svome životu preobražava u ljubavi Božjoj i postaje gotovo sva božanska. Evo kolika nam dobra donosi spoznaja Boga. Treba, naime (kao što je prije rečeno), da na Božjem putu i u onome tko želi imati Boga prethodi njegova spoznaja, a poslije slijedi ljubav koja preobražava ljubitelja u ljubljenoga: to je duša koja spoznaje Boga u istini i ljubi spoznato dobro sa žarom.
161 Desidero igitur fili mi, quod non impleas cortuum nisi isto Deo increato, et cognitione et amore ejus, et quod in mente tua non sit alia impletura, nisi ista, scilicet increati Dei. Si autem istam habere non potes, teneas et habeas illam quam supra dixi, scilicet Dei hominis passionati crucifixi: quod si utraque tibi subtraheretur, non quiescas fili mi, donec rehabeas, et invenias unam istarum impleturarum, quæ vere replent et satiant cor et mentem omni bono. Igitur, fili mi, firmissime tene, et mihi crede, quod, qui desiderat tenere viam Dei, et desiderat accedere ad Deum, et frui ipso in ista vita et alia, primo oportet, quod cognoscat Deum in veritate, et non solum exterius superficialiter, et quasi per colorem scripturæ vel verborum aut similitudinis alicujus creaturæ, qui modus cognoscendi secundum modum loquendi est quædam simplex cognitio de Deo; sed oportet eum cognoscere in veritate, intelligendo suum summum valorem, suam summam pulchritudinem, dulcedinem, altitudinem, virtutem, bonitatem, liberalitatem, misericordiam et pietatem, et ipsum esse summum bonum, et in summo. Aliter enim persona sapiens cognoscit aliquam rem et aliter persona simplex: persona enim sapiens cognoscit rem in veritate, sed persona simplex cognoscit rem, ut apparet, in apparentia. Sicut gemmam inventam, persona simplex appetit et quærit propter fulgorem et pulchritudinem, et non propter aliud, ignorat enim veritatem ejus; sed persona sapiens ipsam inventam appetit, et desiderat summo fervore, quia ultra fulgorem et pulchritudinem, cognoscit valorem et virtutem ejus in veritate; ita anima sapiens non solum curat cognoscere Deum, quasi in apparentia superficiali quadam consideratione, sed conatur eum in veritate cognoscere et sapere summam bonitatem, et valorem ejus: et ipsum est non solum bonum, sed summum bonum, et sic cognoscendo eum, omnino diligit eum propter suam bonitatem; et diligendo eum, desiderat eum habere, et tunc ipse summe bonus dat se sibi, et anima sentit eum, et gustat suam dulcedinem, et fruitur eo summo delectamento. Et tunc anima participans summum, cum ipse sit summus amor, anima ipso afficitur summo amore, inamorata illius dilectissimi amore, et desiderat eum tenere, et amplexatur eum, et stringit eum ad se, et conjungit se cum Deo et Deus trahit eam ad se cum summa dulcedine amoris, et tunc virtus amoris transformat amantem in amatum et amatum in amantem: id est anima inflammata in amore divino, transformat se per virtutem amoris in Deum dilectum suum, qui diligitur ab ipsa anima cum tanta dulcedine. Sicut ferrum inflammatum accipit in se calorem, colorem, et virtutem et valorem et formam ignis, et quasi fit ignis, et dat se totum et non partem, et eripit se sibi, remanendo in se substantialiter inflammatum; sic anima unita cum Deo per gratiam perfectam amoris divini, quasi tota divina efficitur, et in Deum transformatur, non mutata propria substantia, sed transformat se totam in sua vita in Dei amore, et quasi tota fit divina. Ecce quanta bona affert nobis cognitio Dei. Oportet enim (sicut prædictum est) quod in via Dei, et in eo, qui Deum vult habere, ejus cognitio præcedat, et postea sequatur amor, qui transformat amantem in amatum: hæc est anima, quæ cognoscit Deum in veritate et amat bonum cognitum cum fervore.
162 Tu pak spoznaju duša ne može imati po sebi, ni po Pismu, ni po znanju, ni po ikojoj stvorenoj stvari, premda one mogu pomoći i pripraviti; nego jedino po božanskom svjetlu i po Božjoj milosti. Vjerujem pak da duša ne može brže ili lakše naći niti izmoliti i dobiti tu spoznaju od samoga svevišnjega Boga, vrhovnoga dobra, vrhovnoga svjetla i vrhovne ljubavi, nego pobožnom, čistom, neprestanom, poniznom i žarkom molitvom, ne samo usta, nego uma, srca i svih moći duše i osjetila tijela, ištući i žudeći s najvećom željom. Slijedom toga, duša koja želi naći ovaj kamen, pravu spoznaju Boga i spomenuto svjetlo, neka svoju molitvu čini proučavajući, razmišljajući i tražeći od samoga svevišnjega Boga, vrhovnoga dobra i vrhovnoga svjetla, a put jest čitav Kristov život dokle god je živio u ovome smrtnom životu. Bog Otac svevišnji, naime, pokazuje i uči dušu obliku, načinu i putu kako može imati spoznaju samoga Boga i kako može doći k Bogu po ljubavi, a taj primjer i nauk sam Bog Otac svevišnji pokazuje i uči u svome preljubljenom Sinu.
162 Istam autem cognitionem non potest habere anima per se, nec per scripturam, nec per scientiam, nec per aliquem rem creatam, quamvis hæc juvare, et disponere possint; sed solum per lumen divinum, et per gratiam Dei. Credo autem quod anima non potest invenire citius vel facilius, nec impetrare et habere ab ipso summo Deo summe bono et summo lumine, et summo amore hanc cognitionem, quam per devotam, puram, et continuam, et humilem, et violentam orationem, non solum oris, sed mentis et cordis et omnium potentiarum animæ et sensuum corporis, postulando et appetendo cum summo desiderio. Consequenter anima quæ vult invenire hunc lapidem, et veram Dei cognitionem, et prædictum lumen invenire, orationem suam faciat studendo, cogitando, et habere ab ipso summo Deo summe bono et summo lumine, et vitem est tota vita Christi, quamdiu vixit in ista vita mortali. Deus enim Pater altissimus ostendit, et docet animæ formam et modum, et viam, qualiter possit habere cognitionem ipsius Dei, et qualiter possit venire ad Deum per amorem, et istud exemplum et magisterium ipse Deus Pater altissimus ostendit, et docet in amantissimo filio suo.
163 Dakle, preljubljeni sinovi, ako žudite za svjetlom božanske milosti, ako želite udaljiti srce od briga, ako želite obuzdati štetne kušnje, ako na Božjem putu želite postati i biti savršeni, ne lijenite se pobjeći k križu Isusa Krista. Uistinu nema drugoga puta sačuvanoga za Božje sinove koji bi mogao naći Boga i zadržati nađenoga, osim puta, života i smrti toga izmučenog Boga čovjeka, za koji sam običavala govoriti i tvrditi da je Knjiga života, čijem čitanju nitko ne može pristupiti osim po neprestanoj molitvi: jer neprestana molitva prosvjetljuje, uzdiže i preobražava dušu. Duša, naime, prosvijetljena svjetlom primljenim u molitvi, jasno vidi Kristov put pripravljen i utaban stopama raspetoga, kojim trčeći raširena srca ne samo da se udaljuje od teške brige svijeta, nego se i iznad same sebe uzdiže da kuša božansku slatkoću: uzdignuta, dakle, božanskim požarom i zapaljena u ljubavi, preobražava se u samoga Boga, a sve se to nalazi u gledanju križa po neprestanoj molitvi.
163 Igitur, filii amantissimi, si lumen divinæ gratiæ concupiscitis, si cor a sollicitudinibus vultis elongare, si tentationes noxias vultis frenare, si in via Dei vultis perfecti fieri et esse, ad crucem Jesu Christi fugere non pigritemini. Vere non est alia via Dei filiis reservata, quæ Deum invenire valeat, ad inventum tum retinere nisi via et vita et mors istius Dei hominis passionnati, quam consuevi dicere et asserere Librum vitæ esse, cujus lectionem nisi per orationem continuam accedere nullus potest: nam oratio continuata animam illuminat, elevat, et transformat. Anima enim illuminata lumine in oratione percepto, clare videt viam Christi præparatam et calcatam pedibus crucifixi, per quam dilatato corde currendo, non solum elongatur a mundi sollicitudine ponderosa, verum etiam supra semetipsam ad divinam degustandam dulcedinem elevatur: elevata igitur divino incendio, et ignita in amore, in ipsum Deum transformatur, et hoc totum in crucis aspectu per continuam orationem invenitur.
164 Stoga (predragi sine), bježeći k tome križu, od onoga koji na njemu za tebe umire išti da budeš prosvijetljen: k njemu idi da samoga sebe potpuno spoznaš, kako bi, produbljen u spoznaji vlastitoga nedostatka, mogao ustati da kušaš božansku slatkoću, i u tome ćeš sam sebi izgledati neshvatljiv, kada je tebe manjkavoga otkupio, uzeo te u svoje sinovstvo i obećao ti da će ti biti otac: ne budi mu, dakle, nezahvalan, nego nastoj u svemu ispuniti volju tako velikoga, časnoga i ljubaznoga oca. Jer ako se u zakonitim sinovima Boga Oca ne ispunja njegova volja, kako će se ispuniti u preljubničkima? Preljubničkim se sinovima nazivaju oni koji izvan očeve stege lutaju po požudi tijela. A zakoniti su sinovi oni koji se u svemu nastoje suobličiti svome učitelju i ocu koji je za njih trpio, naime u siromaštvu, boli i preziru. Znaj, predragi sine, da su to troje temelj i dovršenje svakoga savršenstva. Jer po to troje duša se prosvjetljuje, usavršava i najočitije pripravlja za božansku preobrazbu. Preljubljeni sine, znaj da se sve savršenstvo čovjeka sastoji u spoznaji Boga i sebe: naime, vidjeti Božju neizmjernost u svakom savršenstvu i dobru, a sebe kao ništa. Takvo pak očitovanje i spoznaja, naime Boga i sebe, pripada samo zakonitim sinovima Božjim koji imaju pravu molitvu, čitanje i žarko razmatranje u knjizi života. Pred te je, naime, prave sinove Bog Otac rastvorio i postavio knjigu života, naime život Boga i čovjeka Isusa Krista. U njoj neće ništa htjeti znati, neka dobro promotre, a da ondje ne nađu: ondje će se ispuniti onim blagoslovljenim znanjem koje ne nadima, i naći će sav nauk potreban za sebe same i za druge. Stoga, ako želiš biti nadasve prosvijetljen i poučen, čitaj u toj knjizi života: i ako ne budeš trčao niti površno prelazio u čitanju, bit ćeš prosvijetljen i poučen u svemu potrebnom za tebe samoga, a po tebi i drugi kojega god bili staleža: i ako ondje budeš dobro čitao i razmatrao, ne pretrčavajući, bit ćeš oblikovan i zapaljen božanskim ognjem toliko da ćeš svaku nevolju primati kao najveću utjehu i učinit ćeš da sebe vidiš najnedostojnijim nevolje. Pa čak (što je još više), ako ti nadođe kakva ljudska pohvala ili blagostanje zbog neke sposobnosti koju ti je Bog dao, nećeš se naduti niti uzoholiti u visinu: jer čitajući u knjizi života vidjet ćeš u istini i spoznati da to nije tvoja hvala. I to je jedan od znakova po kojem čovjek može spoznati da je u Božjoj milosti, kada se ni zbog čega ne nadima niti uzvisuje, nego se nadasve ponizuje. Prije svega, dakle, sine, valja nastojati oko toga da se uistinu spozna Bog i sebe, što se ne događa niti postiže osim po neprestanoj i žarkoj molitvi i čitanju koje se neprestano vrši u knjizi života.
164 Unde (fili charissime) ad istam crucem fugiens, ab eo, qui in ea pro te moritur, petas illuminari: ad ipsum vade, ad te plenarie cognoscendum, ut in cognitione tui proprii defectus profundatus, assurgere valeas ad divinam dulcedinem degustandam, et in hoc tibi incomprehensibilis apparebis, cum ficte defectuosum redemerit, et ad suam filiationem te assumpserit, et se tibi promiserit esse patrem: non sis ergo ei ingratus, sed tanti et tam honorabilis et amabilis patris studeas voluntatem in omnibus adimplere. Nam si in legitimis filiis Dei patris beneplacitum non impletur, quomodo adimpletur in adulterinis? Adulterini filii appellantur, qui extra disciplinam patris per carnis concupiscentiam evagantur. Sed filii legitimi sunt illi, qui suo magistro et patri pro se passionnato student in omnibus conformari, scilicet in paupertate, dolore, et despectu. Quæ tria, fili charissime, scias, et habeas fundamentum et complementum omnis perfectionis. Nam istis tribus anima illuminatur, perficitur, et ad divinam transformationem apertissime præparatur. Dilectissime fili scias, quod omnis perfectio hominis est in notitia Dei et sui: videre scilicet Dei immensitatem in omni perfectione et bono, et se nihil. Talis autem manifestatio, et cognitio scilicet Dei et sui, non est, nisi legitimorum filiorum Dei, habentium veram orationem et lectionem, et meditationem ferventem in libro vitæ. Ante enim istos veros filios Deus pater expandit et posuit librum vitæ, scilicet vitam Dei et hominis Jesu Christi. In quo nihil volent scire, bene considerent, quin ibi inveniant: ibi implebuntur scientia illa benedicta quæ non inflat, et omnem doctrinam pro seipsis et pro aliis necessariam invenient. Unde si vis superilluminari et doceri, legas in isto libro vitæ: et si non curras, nec leviter transeas in legendo, illuminaberis, et doceberis in omnibus necessariis pro teipso, et per te alii cujuscumque sint status: et si bene legas ibi et mediteris, non percurrendo informaberis et igni eris igne divino, in tantum quod omnem tribulationem pro maxima recipies consolatione, et facies te videre indignissimum tribulatione. Et etiam (quod plus est) si aliqua laus humana, aut prosperitas supervenerit tibi propter aliquam sufficientiam, quam Deus dedit tibi, non inflaberis, nec extolleris in altum: quia legendo in libro vitæ videbis in veritate et cognosces, quod non est laus tua. Et hoc est unum signorum, per quod homo potest cognoscere, quod homo est in gratia Dei, quando de nullo inflatur, nec extollitur, sed superhumiliatur. Ante omnia igitur, fili, conandum est ad veraciter Deum et se cognoscendum, quod non fit nec obtinetur, nisi per orationem assiduam et ferventem, et lectionem, quæ assidue exercetur in libro vitæ.
Krist knjiga života. Njegovo siromaštvo.
Christus liber vitæ. Ejus paupertas.
Znaj, dakle, da ova knjiga života nije ništa drugo nego Krist, Sin Božji, koji je Riječ i Mudrost Očeva, koji se u tome pojavio da nas svojim životom, smrću i naukom pouči. Valja pogledati kakav je bio njegov život i življenje koje je provodio i neprestano držao u smrtnom tijelu. Njegov je, naime, život primjer i obrazac svakome tko se želi spasiti. A njegov život nije bio ništa drugo nego pregorka pokora, s kojom je bio neprestano združen u sadašnjem životu: tako da od časa u kojem je Kristova duša bila stvorena i ulivena u njegovo presveto tijelo u utrobi prečiste Djevice, sve do onoga posljednjeg časa u kojem je ta presveta duša otišla iz toga presvetog tijela po pregorkoj smrti na križu, nikada nije bio bez toga društva: što nisu činili ni apostoli, ni blažena Djevica, ni drugi sveci.
Scias igitur, quod hic liber vitæ non est aliquid aliud, quam Christus Dei filius, qui est verbum et sapientia Patris, qui in hoc apparuit, ut per vitam suam et mortem et doctrinam nos instrueret. Videndum est, qualis fuerit sua vita et conversatio, quam egit et indesinenter tenuit in corpore mortali. Sua enim vita est exemplum et forma cuillibet volenti salvari. Vita autem sua non fuit nisi amarissima pœnitentia, cum qua fuit associatus continue in vita præsenti: ita quod ab hora, in qua anima Christi fuit creata et infusa in suo sanctissimo corpore in utero Virginis purissimæ, usque ad illam horam ultimam, in qua illa sanctissima anima recessit ab illo sanctissimo corpore per acerbissimam crucis mortem, numquam stestit sine illa societate: quod non fecerunt Apostoli, nec beata Virgo, nec alii Sancti.
166 A društvo za koje je Bog Otac svevišnji prema svojoj najmudrijoj rasporedbi htio da ga njegov preljubljeni Sin ima na ovome svijetu jest ovo: prvo, najsavršenije, neprestano i vrhovno siromaštvo. Drugo, najsavršeniji, vrhovni i neprestani prezir. Treće, najsavršenija, neprestana i vrhovna bol. To je bilo društvo s kojim je Krist bio združen u cijelom svome životu, kako bi nam dao primjer da to iznad svega biramo, ljubimo i podnosimo sve do smrti: tim je, naime, putem on kao čovjek uzašao na nebo, i njime duša može i treba ići k Bogu, niti ima drugoga pravog puta: treba, naime, i dolikuje da put kojim je išla glava drže i udovi tijela, te da s onim društvom s kojim je bila združena glava budu združeni i udovi.
166 Societas autem quam Deus Pater altissimus secundum suam sapientissimam dispensationem voluit, ut filius suus dilectissimus haberet in isto mundo, hæc est: Primo, perfectissima, continua et summa paupertas. Secundo, perfectissimus, summus et continuus despectus. Tertio, perfectissimus, continuus et summus dolor. Ista fuit societas a qua Christus fuit associatus in tota sua vita, ut exemplum nobis tribueret hanc super omnia eligendi et diligendi et tolerandi usque ad mortem: per hanc enim viam ipse secundum quod homo ascendit ad cælum, et per ipsam potest et debet ire anima ad Deum, nec est alia via recta: oportet enim et decet, quod viam quam caput tenuit, teneant corporis membra: et quod ab illa societate, a qua fuit associatum caput, sint etiam associata membra.
167 Prvo, dakle, društvo Isusa Krista, knjige života i našega spasenja, bilo je neprestano, vrhovno i najsavršenije siromaštvo; i ono je bilo na tri načina: jedno veliko, drugo veće sjedinjeno s prvim, a treće sjedinjeno s prvim i drugim bilo je najsavršenije. Prvi, dakle, stupanj najsavršenijega siromaštva Krista, koji je knjiga, put i učitelj duše, bio je u tome što je htio biti siromašan u svim vremenitim dobrima ovoga svijeta, tako da nije imao ni zemlje, ni vinograda, ni vrta, ni ikakva posjeda, ni zlata, ni srebra, ni novca, ni ikoje vlastite stvari, niti je primio niti je htio primiti od dobara ovoga svijeta išta osim za ublažavanje krajnje oskudice svoga tjelesnog života, uz glad, žeđ i oskudicu, hladnoću i vrućinu, uz mnogo truda, strogosti i tvrdoće, niti je od biranih i probranih jela htio primati za potrebe tijela, nego od grubih i običnih stvari koje su se prema mjestima i vremenu nalazile u onoj pokrajini u kojoj je Krist bez kuće i stana prosjačeći boravio i živio. Drugo Kristovo siromaštvo bilo je veće od prvoga, jer je htio živjeti i biti siromašan prijateljima, rođacima, svakom prisnošću velikih i moćnih i svakim vremenitim prijateljstvom; tako da nije imao niti je htio imati ikakva prijatelja, ni sa strane majke, ni sa strane poočima Josipa, ni sa strane učenika, ni bilo kojih prijatelja, zbog kojega bi mu bila oproštena jedna pljuska, ni jedan udarac čekićem ili bičem, ni jedna uvredljiva riječ: i htio se roditi od najsiromašnije i najponiznije majke i biti odgajan pod siromašnim poočimom tesarom, te se lišio ljubavi i prisnosti kraljeva, moćnika, prvosvećenika i pismoznanaca, i ljubavi prijatelja i rođaka, tako da ni zbog majke, ni zbog rođaka, ni zbog ikoga nije htio propustiti išta što bi se sviđalo ili moglo svidjeti volji njegova svevišnjega Oca. Treće i vrhovno siromaštvo bilo je to što je samoga sebe lišio samoga sebe, kada se Krist pokazao siromašnim u moći. I najprije što se učinio siromašnim i nemoćnim u vlastitoj moći: jer premda je sam bio najsvemogućiji, kojemu ništa nije bilo nemoguće, htio je pojaviti se i živjeti na ovome svijetu kao nemoćan, kao bolestan i slab čovjek. On je, naime, povrh ljudskih bijeda, djetinje nejake dobi i drugih beskrajnih slabosti koje je zbog nas uzeo,
167 Societas igitur prima Jesu Christi libri vitæ et salutis nostræ fuit continua et summa et perfectissima paupertas; et ista fuit tribus modis, una grandis, alia major conjuncta cum prima, sed tertia conjuncta cum prima et secunda fuit perfectissima. Primus igitur gradus perfectissimæ paupertatis Christi, qui est liber et via et magister animæ, fuit, quia voluit esse pauper omnium rerum temporalium istius mundi, ita quod non habuit nec terram, nec vineam, nec hortum, nec aliquam possessionen, nec aurum, nec argentum, nec pecuniam, nec ullam rem propriam, nec recepit, nec recipere voluit de rebus mundi hujus, nisi ad sublevandum extremam indigentiam vitæ suæ corporalis, cum fame et siti et penuria, frigore et calore, cum multo labore et austeritate et duritia, nec de rebus delicatis et exquisitis necessitates corporis recipere voluit, sed de rebus grossis et communibus, quæ secundum loca et tempus inveniebantur in illa provincia, in qua Christus sine domo et habitaculo mendicans stabat et vivebat. Secunda paupertas Christi fuit major quam prima, quia voluit vivere et esse pauper amicorum et consanguineorum, et omnis familiaritatis magnorum et potentum, et omnis amicitiæ temporalis; ita quod nec aliquem amicum habuit, nec habere voluit, nec ex parte matris, nec ex parte Joseph patris putativi, nec ex parte discipulorum, nec quorumcumque amicorum, propter quem fuerit sibi dimissa una alapa, nec unus ictus martelli, nec flagelli, nec unum verbum injuriosum: et nasci voluit de matre pauperrima et humilima, et educari sub patre putativo carpentario paupere, et se expoliavit amore et familiaritate regum, potentum, et Pontificum, et scribarum, et amore amicorum et consanguineorum, ita quod nec pro matre, nec consanguineo, nec pro quocumque dimittere voluit aliquid, quod placeret vel placere posset voluntati Patris sui altissimi. Tertia paupertas et summa fuit, quod expoliavit semetipsum seipso, cum Christus pauperem se ostendit in potentia. Et primo quod fecit se pauperem et inopem suæ potentiæ propriæ: cum enim ipse esset omnipotentissimus, cui nihil erat impossibile, voluit apparere et vivere in isto mundo, sicut impotens, sicut infirmus et debilis homo. Ipse enim præter miserias humanas, puerilem infantiam, et alias infinitas debilitates, quas propter nos assum-
Uzimanje naše bijede i suzdržavanje sjaja božanstva. osim krivnje i grijeha, pojavio se i živio slab. Bio je, naime, umoran od putovanja, propovijedanja, ozdravljanja, pohoda i pogrda.
Assumptio miseriæ nostræ, et cohibitio splendoris divinitatis. psit, psit, præter culpam et peccatum, debilis apparuit et vixit. Fuit enim fatigatus ex itineribus, et prædicationibus, et curationibus, ex visitationibus, ex opprobriis.
168 I što je još više, nisu samo grešni ljudi primili vlast nad njim, nego su svi elementi i neosjetilna tijela primila vlast od onoga koji ih je stvorio da mu nanose muku i nevolju, a on se kao nemoćan nije opirao, nego je sve, kao čovjek nemoćan oprijeti se, podnosio zbog nas. Dao je, naime, vlast onom trnju da prodre i najokrutnije probode onu njegovu strahopoštovanja dostojnu i najbožanskiju glavu. Dao je vlast onim okovima i svezama da stežu i drže uz stup i jednu ruku s drugom njega koji je u svojoj smrti potresao zemlju. Razveselite me, o sinovi Božji, da budete vjerni tome vama najvjernijem Bogu, i nad tom za vas poniženom vjernošću i najvjernijom poniznošću posve otvorite svoju utrobu. Evo, jer se jedino zbog tebe sam začetnik svakoga života toliko ponizio da tebe uzvisi, da su sama neosjetilna stvorenja po svemu udarala i rastrgala samoga začetnika, i da je onaj koji je posve neograničen bio čvrsto držan na jednome mjestu. Dao je kopreni da zakrije njega koji je istinsko svjetlo i prava svjetlost što prosvjetljuje sve. Dao je bičevima da ga najtvrđe bičuju. Dao je čavlima vlast da probodu i prodru u njegove ruke i noge kojima je slijepima vraćao vid i gluhima sluh. Dao je križu da ga okrvavljena, izbičevana i probodena drži viseći i izloži ga gola svima, te da naposljetku ondje podnese najokrutniju smrt. Dao je octu i žuči da mu zagorčaju usta. Dao je koplju da prodre, otvori i probode (što je strašno čuti) onaj njegov najbožanskiji bok, srce i utrobu, kako bi krv i vodu iz njegove utrobe i dubina srca izlilo na zemlju. Trebala su, naime, i mogla sama stvorenja poslušati svoga Gospodina, svoga najvlastitijega tvorca, a ne stvorenje koje ih je zlorabilo. Ali neka najdublja, najvjernija i neobična poniznost toga najvišega veličanstva ponizi i posrami oholost naše ništavnosti. Htio je, naime, biti podložan i poništen sam začetnik svakoga života, koji jedini ima bitak za sva stvorenja, pa i sama neosjetilna, kako bi ti, koji si bio mrtav i postao neosjetljiv za božanske stvari, po tome njegovu najponiznijem poniženju imao život. I tebe, čovječe, koji nisi ništa znao, tako je najvjernije i najčišće ljubio onaj koji se jedini, jedino iz ljubavi prema tebi, htio poništiti kako bi ti dao najsavršeniji bitak. Moglo je, naime, i trebalo samo koplje saviti se i ne poslušati stvorenje koje ga je zlorabilo, te ne udariti i ne probosti onaj najbožanskiji bok svoga najvlastitijega Gospodina i tvorca. Tako su i druga neosjetilna stvorenja mogla i trebala ne poslušati protiv svoga Gospodina i tvorca, osim što su bila primila vlast nad njim.
168 Et quod plus est, non solum homines peccatores in eum potestatem acceperunt, imo omnia elementa et corpora insensibilia sibi passionem et afflictionem inferendi ab eo, qui ipsa creaverat, potestatem acceperunt, et ipse tamquam impotens non resistebat, sed omnia, ut homo impotens resistere, propter nos tolerabat. Dedit enim potestatem illis spinis intrandi et perforandi crudelissime illud tremebundum et divinissimum caput ejus. Dedit potestatem illis vinculis et ligaturis stringendi et tenendi eum cum columna, et unam manum cum alia, qui terram in sua morte concussit. Lætificate me, o filii Dei, ut isti fidelissimo vobis Deo sitis fideles, et super hanc pro vobis humiliatam, fidelitatem et fidelissimam humilitatem, deviscerate vosipsos totos. Ecce quia solum propter te ipse auctor omnis vitæ tantum seipsum dejecit, ut te exaltaret, quod ipsa insensibilia, ipsum auctorem per omnia percuterent et laniarent, et qui est omnino in circumscriptus loco fixus teneretur. Dedit velo, ut velaret eum, qui est vera lux et verum lumen illuminans omnia. Dedit flagellis, ut durissime verberent eum. Dèdit clavis potestatem perforandi et intrandi in suis manibus et pedibus, quibus cæcos illuminaverat et surdis auditum reddiderat. Dedit cruci, ut eum cruentatum, verberatum, et perforatum suspendendo sustentaret, et eum nudum omnibus exponeret, et tandem mortem crudelissimam ibidem toleraret. Dedit aceto et felli, ut os ejus amaricarent. Dedit lanceæ, ut intraret et aperiret et perforaret (quod stupendum est audire) illud divinissimum latus et cor et viscera ejus, ut sanguinem et aquam de visceribus ejus et cordis penetralibus effunderet super terram. Debebant enim ipsæ creaturæ, et poterant, suo Domino, suo factori propriissimo obedire, et non creaturæ ipsis aburenti. Sed profundissima et fidelissima et inusitata humilitas istius altissimæ majestatis deprimat, et confundat superbiam nostræ nihilitatis. Voluit enim esse subjectus, et annihilatus ipse auctor omnis vitæ, qui solus habet esse omnibus creaturis, ipsis etiam insensibilibus, ut tu, qui eras mortuus, et divinorum insensibilis factus, per hanc ejus humillimam dejectionem vitam haberes. Et tu homo qui nihil noras, tam fidelissime et purissime te dilexit iste, qui solus, solum ob tui amorem exinaniri voluit; ut tibi daret perfectissimum esse. Debebat enim ipsa lancea et poterat se plicare, et non obedire creaturæ ipsa abutenti, et non percutere, non perforare illud divinissimum latus sui propriissimi Domini et factoris. Sic et alia insensibilia poterant, et debebant non obedire, contra suum Dominum et factorem, nisi quia potestatem acceperant super ipsum.
169 Dao je vojnicima raspinjateljima, Židovima, Pilatu i drugima najopakijima vlast da mu sude, optužuju ga, hule na nj, vrijeđaju ga, bičuju, izruguju i ubiju njega koji je jednom riječju mogao sve spriječiti, ili jednim migom sve oboriti i uništiti, ili zapovjediti jednome svome najmanjem anđelu od beskrajnih tisuća svojih vlasti i kreposti da sve to jednim naletom baci u dubinu mora. Jer da on sam nije dao vlast i pokazao se trpnim i nemoćnim, bez ikakve sumnje nijedno stvorenje ne bi moglo, štoviše grozilo bi se nanijeti neugodnost svome Stvoritelju. Što više? Podložio se elementima, hladnoći, vrućini, gladi, žeđi i drugim neosjetilnim stvorenjima, te je sakrio svoju moć i lišio se u očima ljudi, kako bi nas bijedne, smrtne i trpne poučio o strpljivosti koju treba imati u nevoljama; kako bi čovjeka koji se lišio moći otkupio i po slavi uskrsnuća učinio netrpnim i nepobjedivim.
169 Dedit crucifixoribus militibus, Judæis, Pilato et aliis nequissimis potestatem, ut ipsum judicarent, accusarent, blasphemarent, sibi insultarent, verberarent, deriderent, et eum interficerent, qui solo verbo omnia impedire poterat, aut solo nutu omnia subvertere et annihilare, aut uni Angelo minimo suo de infinitis millibus potestatum et virtutum suarum imperare, ut hæc omnia uno impetu projiceret in profundum maris. Nisi enim ipse potestatem dedisset, et se passibilem et infirmum exhibuisset, procul dubio nulla creatura potuisset, imo horruisset molestiam suo creatori irrogare. Quid plura? elementis, frigori, calori, fami, siti se subjecit et aliis creaturis insensibilibus, et potentiam suam occultavit, et se in apparentia hominum spoliavit, ut nos miseros, mortales et passibiles de patientia sub tribulationibus habenda informaret; ut hominem qui potestate se privaverat, redimeret, et per gloriam resurrectionis impassibilem efficeret et invictum.
170 I što je još više, dao je vlast đavlu nad sobom da ga kuša, voda uokolo i sa svojim udovima, najgorim ljudima, progoni sve do smrti, kako bi čovjeka oslobodio iz njegove vlasti. Trpnom se, dakle, pokazao nepobjedivi Gospodin i prvi pokretač svega, i nemoćnim stvoritelj svega, i slabim se učinio najjači Kralj: nije odbacio, nego se podložio đavlu, neosjetilnim stvorenjima i svim nevoljama i nepravdama, svim kaznama, svakoj boli i nevolji; u tome posramljujući nas bijedne koji želimo biti tako osjetljivi da ne samo što dragovoljno ne uzimamo nevolje ni pokoru, nego i patnje i nevolje koje nam se događaju po Božjoj odredbi odbijamo koliko možemo i najopakije mrmljamo protiv svemogućega Boga.
170 Et quod amplius est, dedit potestatem diabolo super se, ut eum tentaret, et circumduceret, et cum membris suis pessimis hominibus ipsum usque mortem persequeretur, ut hominem de ejus potestate liberaret. Passibilem igitur se exhibitit invictus Dominus et omnium primum agens, et impotentem creator omnium, et debilem Rex fortissimus se fecit: nec repulit, sed subjecit se diabolo, creaturis insensibilibus, et omnibus tribulationibus, et injuriis, omnibus pœnis, omni dolori et afflictioni; in hoc confundens nos miserandos, qui sic delicati esse volumus, ut non solum tribulationes, neque pœnitentiam spontanee non assumanus, verum etiam afflictiones et tribulationes ex ordinatione Dei nobis contingentes, quantum possumus repellimus, et contra Deum omnipotentem nequissime murmuramus.
171 Na drugi se način lišio samoga sebe i učinio se siromašnim u vlastitoj mudrosti: htio je, naime, Gospodin naš Isus Krist pojaviti se kao priprost čovjek, neznalica, nerazuman i lud među svim ljudima svijeta, i nije se htio pojaviti ni kao filozof, ni kao rječiti učitelj, ni kao napuhani raspravljač, ni kao pismoznanac, ni slavan u znanju ili dičan u mudrosti, nego je živeći u poniznoj istini, jednostavnosti i najvećoj blagosti boravio među ljudima, pokazujući put istine snagom života kreposti i čudesa. Premda je, naime, on sam mudrost Boga Oca, Gospodin znanosti te tvorac i nadahnitelj proroka, mogao se poslužiti profinjenostima znanosti, dokaza i uma te se pokazati i učiniti slavnim da je htio, ali je tako jednostavno iznosio istinu da su ga gotovo svi smatrali ne samo priprostim i neukim, nego nerazumnim, ludim i bogohulnikom. Pokazujući nam put istine da se ne trebamo hvaliti znanjem ili mudrošću, niti naduti njima željeti pred ljudima steći naslov učiteljstva ili jesti taštu slavu.
171 Secundo modo se expoliavit seipso, et pauperem fecit sua propria sapientia: voluit enim Dominus noster Jesus Christus apparere, ut simplex homo, et ignorans, et insipiens, et fatuus inter omnes homines mundi, et non voluit etiam apparere, ut philosophus, vel doctor verbosus, aut disputator ampullosus, vel scriba, vel famosus in scientia, vel sapientia gloriosus, sed in veritate humili conversando, et simplicitate et summa mansuetudine inter homines conversabatur, in virtute vitæ virtutum et miraculorum viam veritatis ostendendo. Cum enim ipse sit sapientia Dei Patris, et scientiarum Dominus, et prophetarum factor et inspirator, potuit scientiarum et rationum subtilitatibus et ingenio uti, et se ostendere, et gloriosum facere, si voluisset, sed sic simpliciter veritatem protulit, ut quasi ab omnibus non solum simplex et idiota, sed insipiens et fatuus et blasphemus reputaretur. Viam veritatis nobis ostendens, quod non de scientia seu sapientia gloriari debemus, neque ipsa inflati velimus coram hominibus nomen magisterii acquirere, seu vanam gloriam manducare.
172 Treće, lišio se samoga sebe i učinio se siromašnim u svome glasu svetosti, dobrote i nevinosti, što je najčudesnije. Htio je, naime, tako otajstveno držati put da ga gotovo svi ne samo nisu držali svecem, nego su ga smatrali grešnikom, prijateljem grešnika, izdajnikom, zavodnikom, urotnikom protiv domovine i bogohulnikom, te je htio biti osuđen i ubrojen među razbojnike i nepravednike, samo da bi mogao izvesti naše spasenje posred zemlje. Mogao je, naime, sebi steći glas svetosti tako da ga svi općenito, njega Svetoga nad svetima, drže svecem, kao onoga koji nikada nije učinio grijeha, nego je odnio sve grijehe, i ono što je u pogledu glasa svetosti bio dao svome sluzi Ivanu Krstitelju, da on sam, vrhovni među Svetima i kralj kreposti, zadrži za sebe među svim ljudima. Ali to je učinio i htio se lišiti glasa svetosti (uz očuvanje istine nauka, života i pravednosti) i učiniti se siromašnim kako bi pobio naše licemjerje, jer mi i za ona dobra koja niti imamo niti činimo tražimo slavu pred ljudima i glas svetosti i nevinosti, lažno se ispričavajući za zla, a dobra djela lažljivo prisvajajući dopuštenim i nedopuštenim putem, nastojeći ih prisvojiti koliko god možemo.
172 Tertio se expoliavit seipso, et pauperem fecit sua fama sanctitatis et bonitatis et innocentiæ, quod mirabilissimum est. Voluit enim sic tenere viam mystice, ut quasi ab omnibus non solum non haberetur ut sanctus, sed ut peccator, et peccatorum amicus, et sicut proditor et seductor, et patriæ conspirator, et blasphemus reputari, et inter latrones et iniquos condemnari et numerari voluit, dum tamen salutem nostram operari posset in medio terræ. Potuit enim sibi acquirere famam sanctitatis, ut ab omnibus universaliter ipse sanctus sanctorum tamquam sanctus haberetur, utpote qui numquam peccatum fecit, sed peccata omnia tulit, et quod Joanni Baptistæ, quantum ad famam sanctitatis suo servo dederat, ipse Sanctorum summus et rex virtutum sibi inter omnes homines retineret. Sed hoc fecit et fama sanctitatis (salva veritate doctrinæ, vitæ et justitiæ) se expoliare, et pauperem facere voluit, ut nostram hypocrisim refutaret, qui etiam de his bonis, quæ nec habemus nec facimus, gloriam coram hominibus quærimus, et famam sanctitatis et innocentiæ, nos de malis false excusando, et bona opera mendaciter arrogando per fas et nefas, quantum possumus nitimur vendicare.
173 Četvrto, lišio se samoga sebe, naime svoga carstva i vrhovništva nad svim stvarima i gospodstvima koja je imao. Premda je, naime, bio Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, i Kralj čijemu kraljevstvu nema kraja, htio je među svim ljudima živjeti i biti kao odbačeni, prodani i kupljeni sluga: niti je htio biti kralj kada su ga htjeli učiniti kraljem, nego je najbezbožnijim kraljevima uvijek sve do smrti htio biti podložan i poslušan u onome što su tražili, naime plaćajući poreze, pokoravajući se i podlažući njihovim sudnicama, sudovima i nametima. I ne samo kraljevima, nego je i najpodlijim slugama, njihovim štićenicima i poslužiteljima uvijek bio poslušan sve do udaraca bičem i smrti na križu. I sam je Kralj kraljeva pred Pilatom ustvrdio da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, jer nije mario za vremenito kraljevstvo i gospodstvo ovoga svijeta među ljudima, nego je uvijek htio biti podložan, a ne gospodar, ni kralj, ni knez, nego se kao najponizniji sluga posve ispraznio. Bio je također podložan svojoj najponiznijoj i najsiromašnijoj Majci i poočimu, ponizno im se pokoravajući i služeći sve do tridesete godine. Niti je među učenicima, kojih je izabrao malo, neuglednih i najsiromašnijih, htio biti ni kao kralj ni kao gospodar, nego je ustvrdio da je došao služiti, a ne biti služen, dok ne dade svoj život za otkupljenje njih i ostalih grešnika. Štoviše, budući glava i učitelj tim najsiromašnijim učenicima u bijedama, prvi je gladovao, žeđao i trpio nevolje; jer nije bio njihov učitelj zato da među njima traži prvenstvo, nego da među njima prvi podnosi nevolju i poniženje, i toliko je ponizno živio među njima da im je služio za stolom i prao im noge i ruke. O neizmjerna naša ludosti, jer mi poslije takva i tolikoga Gospodina i Kralja kraljeva, sramotno poniženoga i prezrenoga među ljudima, neprestano težimo za častima i poglavarstvima, želeći slobodu i živeći bez jarma, ne želimo iz ljubavi prema njemu biti nikome podložni ni poslušni, nego želimo predsjedati nad drugima koliko god možemo. Ne tako, ne tako nisi ti, Kriste, htio činiti, znajući da će biti najstroži sud onima koji predsjedaju i da će moćnici moćno trpjeti muke, te da će se tražiti najstroži račun o životu, upravljanju i grijesima njihovih podložnika. Neka, dakle, ova živa knjiga, iznoseći nam u sebi primjer, posrami našu oholost, te uvijek (kao i on) želimo biti podložni poglavarima, nimalo ne zadržavajući svoju volju, nego iz ljubavi prema onome koji je zbog nas bio i htio biti podložan svima, te radi naše sigurnosti ne samo podnosimo stanje podložnosti, nego bježeći od poglavarstava svim srcem s velikom željom tražimo podložnost i ponizno stanje.
173 Quarto expoliavit semetipsum seipso, suo videlicet imperio et principatu omnium rerum et dominationum, quas habebat. Cum enim esset Rex regum et Dominus dominantium, et Rex cujus regni non est finis, ipse inter omnes homines vivere et esse voluit, sicut servus dejectus et venditus et emptitius: Nec cum eum vellent facere Regem, Rex esse voluit, sed Regibus impiissimis semper usque ad mortem subjectus et obediens in iis, quæ petebant, vectigalia scilicet solvendo, esse voluit: curiis et judiciis, et gravaminibus eorum parendo, et se subjiciendo. Et non solum regibus, imo etiam vilissimis servis, et clientibus et ministris eorum semper obediens fuit usque ad verbera verbera et mortem crucis. Et ipse Rex regum, regnum suum de hoc mundo non esse, coram Pilato asseruit, quia de regno et dominatione hujus mundi temporali inter homines non curabat, sed semper subjectus esse volebat, et non dominus, neque Rex, princeps, sed servus humillimus semetipsum totaliter exinanivit. Subjectus etiam fuit suæ humillimæ et pauperrimæ Matri et patri putativo, eis usque ad tricesimum annum humiliter obsequendo et serviendo. Nec inter discipulos, quos paucos, et ignobiles, et pauperrimos elegit, nec ut Rex nec ut Dominus esse voluit, sed asseruit quod venerat ministrare, non ministrari, donec daret animam suam pro ipsis et ceteris peccatoribus redimendis. Quinimo eis discipulis pauperrimis in miseriis caput et magister existens, primus esuriebat et sitiebat, et tribulabatur; non enim fuit magister eorum, quatenus primatum inter eos quæreret, sed ut primus inter eos afflictionem et dejectionem sustineret, et tantum inter eos humiliter fuit conversatus, quod eis in mensa ministravit, et pedes eorum et manus lavit. O immensa nostra dementia, qui post talem ac tantum Dominum et Regem regum, et ignominiosum inter homines, et contemptum, nos ad dignitates et prælationes continue aspiramus, libertatem volentes, et sine jugo viventes, nulli amore ejus subjecti, nec obedientes esse volumus, sed supra alios, quantum possumus, volumus præsidere. Non sic, non sic tu Christe facere voluisti, sciens quod durissimum judicium fiet his qui præsunt, et potentes potenter tormenta patientur, et de vita et regimine, et de peccatis eorum subditorum strictissima ratio exigetur. Confundat igitur hic liber vivus, in se nobis exemplum præferens, superbiam nostram, et semper (sicut ipse) subjecti præsidentibus esse velimus, nostram voluntatem nullatenus retinentes, sed amore ejus, qui omnibus propter nos subjectus fuit, et esse voluit, et propter nostram securitatem statum subjectionis non solum toleremus, sed prælationes fugientes, subjectionem et statum humilem ex corde cum magno desiderio requiramus.
174 Ovo je, dakle, vrhovno, neprestano i najsavršenije siromaštvo Boga čovjeka Isusa Krista, Spasitelja svih, koji je, premda je bio Gospodar bogatstava, htio biti najsiromašniji među nama kako bi nas potaknuo na ljubav prema siromaštvu. Bio je, naime, siromašan djelom, voljom i duhom iznad svake procjene stvorenja, zbog najbeskrajnije i najslađe ljubavi kojom nas je ljubio: siromašan, kažem, i ubogi prosjak. Siromašan u vremenitim dobrima i prijateljima, siromašan u moći, siromašan u svjetovnoj mudrosti, siromašan u glasu svetosti, siromašan u dostojanstvu položaja, bivajući siromašan u svemu, propovijedao je siromaštvo i tvrdio da su siromasi blaženi i da će biti suci svijeta: osudio je bogataše i svim je silama djelom, riječju, življenjem i primjerom propovijedao da spomenuta bogatstva i obilja valja prezreti. Ali jao, nažalost! Ali jao, sramote! Danas je to siromaštvo duha prognano i gotovo od svih otjerano, i (što je još mrskije) od onih koji čitaju i razumiju u ovoj knjizi života te propovijedaju i slave to siromaštvo, to se siromaštvo djelom, voljom, nastojanjem i činom posve zatire. To, naime, siromaštvo svijet mrzi, a Krist ga ljubi i izabrao ga je za sebe i za svoje, proglasivši ga najblaženijim. Ali koji čovjek, koja žena, koje stvorenje danas može reći da je združeno s takvim društvom, tako slavnim, s kakvim je Krist htio biti združen? Blažen je onaj tko ga je u svojoj pokori na ovome svijetu po Kristovu primjeru izabrao. Jao meni! Jao meni! Znamo, čuli smo, čvrsto držimo kakvom se hranom i pićem nasitio Sin Božji, naš Stvoritelj i Otkupitelj, učitelj i prosvjetitelj koji nam je postao primjer, kako je bio odjeven, kakvim haljinama urešen, u kakvim je odajama i palačama ugošćivan, kakvom je družinom i prijateljima bio okružen, kakvim se naukama i znanostima predao, i tako o drugim dobrima ovoga svijeta, a ipak kažemo da smo kršćani i želimo se tako nazivati, ne želeći nipošto uistinu biti siromašni za Kristom niti se želeći suobličiti njemu; premda riječima govorimo blaženim nazivajući njegov položaj i siromaštvo, ali djelom i činom mrzimo Kristov položaj i savršenstvo njegova siromaštva. Teško nama koji poslije tolikoga primjera, naučitelja i učitelja djelom odbacujemo toliku spas, te odstupajući od njegova položaja i nauka lutamo za vremenitim obiljima i naposljetku ostajemo prazni. I zato naša pokora i stanje kršćanstva ne ide ravnim putem Isusa Krista, nego sramotno skreće s njega.
174 Hæc est igitur summa et continua et perfectissima paupertas Dei hominis Jesu Christi omnium Salvatoris, qui quamvis divitiarum Dominus existeret, pauperrimus inter nos esse voluit, ut nos ad amorem paupertatis provocaret. Pauper enim fuit re, voluntate, et spiritu super omnem creaturæ æstimationem, propter infinitissimum et dulcissimum amorem, quo nos dilexit: pauper, inquam, et inops mendicus. In rebus temporalibus pauper et in amicis, pauper in potentia, pauper in sapientia mundana, pauper in fama sanctitatis, pauper in statu dignitatis, pauper in omnibus existens, paupertatem prædicavit, et pauperes beatos esse asservit, et mundi judices affuturos: divites condemnavit, et divitias, et abundantias prædictas esse contemnendas re, verbo, conversatione, et exemplo totis viribus prædicavit. Sed heu, prohdolor! sed heu, prohpudor! hæc paupertas spiritus hodie est expulsa, et quasi ab omnibus est fugata, et (quod est detestabilius) ab illis qui in hoc libro vitæ legunt et intelligunt, et hanc paupertatem prædicant et glorificant, hæc paupertas re, voluntate, studio, et facto totaliter expugnatur. Hanc enim paupertatem mundus odit, Christus autem diligit, et elegit pro se et pro suis, ipsamque beatissimam statuendo. Sed quis homo, quæ mulier, quæ creatura hodie dicere posset, quod sit sociata tali societati, tam gloriosæ, sicut Christus voluit esse sociatus? Beatus est ille, qui in sua pœnitentia, in mundo isto, exemplo Christi, ipsam elegit. Heu me! heu me! Scimus, audivimus, firmiter tenemus, qualiter filius Dei Creator noster et Redemptor, magister et illuminator, et exemplum nobis factus, quali cibo et potu satiatus, qualiter fuit indutus, qualibus vestibus adornatus, qualibus cameris et palatiis hospitalus, quali familia et amicis stipatus, qualibus studiis et scientiis mancipatus, et sic de aliis bonis hujus mundi, et tamen Christianos esse nos dicimus, et nominari volumus, post Christum pauperes nullatenus de facto esse volentes, neque sibi assimilari desiderantes; quamquam verbis dicamus, ejus statum et paupertatem beatificantes, re autem et facto Christi statum et perfectionem suæ paupertatis detestantes. Væ nobis qui post tantum exemplum, doctorem, et magistrum de facto tantam salutem repellimus, et ab ejus statu et doctrina, sumus post abundantias temporales errantes, et vacui finaliter remanentes. Et ideo nostra pœnitentia, et status Christianitatis non vadit per rectam viam Jesu Christi, imo turpiter deviat ab eadem.
175 A blažen je i uistinu blažen (kao što je i on sam ustvrdio) jest i bit će onaj tko ljubi siromaštvo svih spomenutih stvari, tko djelom, a ne samo riječju, želi biti siromašan u vremenitim dobrima, prijateljstvima, prisnostima, nasladi, raznovrsnom znanju, znatiželjama, glasu svetosti i svakom poglavarstvu i dostojanstvu: a ako se tko ne može posve lišiti spomenutoga, neka barem odloži privrženost spomenutim stvarima koliko može: uistinu je, naime, blažen takav siromah, jer je njegovo kraljevstvo nebesko. A tko god djelom učini suprotno, što god riječju propovijedao i govorio, nesretan je i proklet, jer je njegovo krajnje siromaštvo i vječna glad podzemnih kuća, gdje je vječna glad i žeđ, gdje ni prijatelj, ni brat, ni otac neće moći otkupiti ni pomoći, niti će biti moći za bijeg, niti će vrijediti svjetovna mudrost, nego će uistinu biti lišen svega toga onaj tko je to uistinu protiv Kristova nauka htio steći, i mučit će se u vječne vijeke vjekova.
175 Beatus autem et vere beatus (ut ipse etiam asseruit) est et erit qui paupertatem omnium rerum prædictarum diligit, qui de facto non solum verbo pauper esse vult in rebus temporalibus, et amicitiis, et familiaritatibus, in delectatione, varia scientia, et curiositatibus, et fama sanctitatis, et omnis prælationis et dignitatis: quod si non potest quis se totaliter a prædictis spoliare, saltem deponat affectiones rerum prædictarum, quantum potest: vere enim beatus talis pauper, quoniam ipsius est regnum cælorum, Et qui contrarium fecerit de facto, quidquid de verbo prædicaverit, et sermocinatus fuerit, infelix et maledictus, quoniam ipsius est extrema paupertas, et perpetua esuries domorum inferorum, ubi perpetua fames et sitis, ubi nec amicus, nec frater, nec pater redimere, nec juvare poterit, nec evadendi potentia aderit, nec sapientia mundana valebit, sed omnibus his privabitur de facto, qui de facto hæc contra doctrinam Christi obtinere voluit, et cruciabitur in perpetua sæcula sæculorum.
Dragovoljni Kristov prezir.
Christi voluntarius contemptus.
Drugo društvo s kojim je Isus, Sin Božji, bio neprestano združen dokle god je živio bili su dragovoljni i savršeni prezir, poniženje, sramota i stid koje je htio neprestano podnositi na ovome svijetu. Živio je, naime, kao odbačeni, prodani i neotkupljeni sluga, i ne samo kao sluga, nego kao sluga kojega smatraju zlim i nepravednim. Bio je, naime, prognan i pogrđen, ismijan, svezan, izudaran, išiban, izbičevan, i naposljetku bez razloga, bez branitelja, kao podao i bijedan ubrojen među nepravednike i razbojnike, s njima osuđen i umro najsramotnijom i odbačenom smrću. I dok je živio, ako bi mu kadgod tko htio iskazati vremenitu čast, uvijek se usprotivio ili riječima ili djelima, i uvijek je bježao od svjetske časti, a stid je uvijek podnosio i rado prihvaćao, ne dajući sa svoje strane ni povoda ni uzroka. Njega, naime, vladara svijeta, bez razloga, bez uzroka, bez uvrede i bez nepravde gotovo su svi progonili, ismijavali i rugali mu se. Odmah su ga, naime, od povoja i kolijevke progonili i prognali u barbarsku zemlju. Kad je odrastao, jedni su ga nazivali Samarijancem i idolopoklonikom, a drugi opsjednutim, bjesomučnikom, izjelicom, zavodnikom i lažnim prorokom. Govorili su, naime: „Evo izjelice i vinopije, jer nije prorok ni pravednik, niti čini čudesa Božjom snagom, nego po poglavici zloduha izgoni zloduhe.” Jedni su ga vodili na brda, na litice, da ga strmoglave; drugi su uzimali kamenje da ga kamenuju. Među tim su bili različiti povici protiv njega, različita izrugivanja i podsmijesi, ogovaranja i opaki savjeti, govoreći: „Jer huli”; pripremajući mu mnoge poruge i prijevare u riječima i djelima, tjerajući ga iz svojih mjesta i ne želeći ga primiti. I naposljetku su ga sramotno uhvatili izlažući ga tada svezana različitim sucima, sudovima i vijećima; i jedni su mu pljuvali u lice, drugi ga pljuskali, drugi ga ogrnuli klamidom; drugi su ga okrunili trnjem, padali pred njim i prigibali koljena rugajući mu se, udarajući ga trskom po glavi i pokrivajući mu lice, nanosili su mu svaku vrstu poruge; drugi su ga bičevali bičevima; drugi su na njega kao psi žderači krvi škrgutali zubima, osuđujući ga i odbacujući kao zločinca. I naposljetku su ga gola vodili na muku, i svi su ga učenici ostavili. I jedan ga je zatajio, drugi izdao, a ostali su pobjegli, te je sam gol stajao usred onoga mnoštva: bio je, naime, blagdan koji je tada sve okupljao. I kao zločinca usred zločinaca, svučena podigavši uvis, objesili su ga i sramotno ubili. Jedan mu se, dok je umirao, plakao i molio, podsmjehivao i rugao govoreći: „Hej, ti koji razvaljuješ, itd.” Drugi ga je prezirao govoreći: „Mnoge je druge spasio, sebe ne može, itd.” Drugi je bacao kocku za njegovu haljinu. Drugi ga je pojio octom i žuči i nudio mu dok je umirao i ponizno tražio vode za piće. A drugi mu je, kad je već bio mrtav, kopljem probo bok, i kad je bio skinut s križa, ležao je gol na zemlji i bez groba, dok netko nije zatražio da ga uzme i pokopa. Drugi su razglasili tužbu protiv njega govoreći: „Sjetismo se da onaj varalica reče.” Drugi su zatajili uskrsnuće, a drugi ga zanijekali. I tako u životu, u smrti i poslije smrti nije bio ni u čemu drugom osim u neprestanom preziru, sramoti i poniženju; i to je tražio i podnosio kako bi tako kao čovjek prispio u slavu uskrsnuća, a nas uzvisio do vrhovne slave.
Secunda societas, a qua continue Jesus Dei filius, quamdiu vixit, fuit associatus, fuit voluntarius et perfectus contemptus, dejectio et ignominia, et verecundia, quæ voluit in hoc mundo continue tolerare. Vixit enim sicut servus dejectus et venditus et non redemptus, et non tantum sicut servus, sed sicut servus qui malus reputatur et iniquus. Fuit enim exulatus et opprobriatus, derisus, ligatus, verberatus, fustigatus, flagellatus, et tandem sine ratione, sine defensore, sicut vilis et miserabilis cum iniquis et latronibus deputatus, et cum eis condemnatus et mortuus morte turpissima ei dejecta. Et dum viveret, si quando aliquis voluisset sibi inferre honorem temporalem, semper contradixit aut verbis, aut factis, et honorem mundi semper fugit, et verecundias semper toleravit, et libenti animo acceptavit, non dando ex parte sua occasionem nec causam. Ipsum enim dominatorem mundi sine ratione, sine causa, sine offensa, sine injuria omnes quasi persecuti sunt et deriserunt, et subsannaverunt. Protinus enim a fasciis et a cunabulis ipsum persecuti sunt, et in terram barbarorum projecerunt. Qui cum adultus esset, quidam eum Samaritanum et idololatram vocabant, quidam vero dæmoniacum, et dæmoniatum et gulosum et seductorem et pseudoprophetam. Dicebant enim: Ecce enim vorator, et potator vini, quoniam non est propheta, nec justus, nec miracula in virtute Dei facit, sed in principe dæmoniorum ejicit dæmones. Quidam ipsum ducebant ad montes, præcipitia, ut ipsum præcipitarent: quidam lapides tollebant, ut ipsum lapidarent. Inter hæc erant diversi contra eum clamores, diversæ irrisiones et subsannationes, detractiones et iniqua consilia, dicentes: Quoniam blasphemat; multas illusiones, et deceptiones in verbis et factis sibi præparantes, ipsum a locis suis repellentes, nec ipsum recipere volentes. Et tandem ipsum viliter ceperunt diversis judicibus et judiciis et conciliis ipsum ligatum tum exponentes; et quidam in faciem ejus expuebant, alii alapas dabant, alii eum chlamyde circumdederunt; alii coronaverunt eum spinis, et procidebant, et genua flectebant illudentes ei, caput ejus virga percutientes et faciem ejus velantes, omnem speciem irrisionis superinducebant; alii ipsum flagellis verberabant; alii in eum, sicut canes sanguinis voratores, dentibus frendebant, ipsum condemnantes, reprobantes tamquam malefactorem. Et tandem ad passionem ducebatur nudus, et omnes discipuli eum reliquerunt. Et unus quidem negavit eum, alius vero tradidit, reliqui vero aufugerunt, et solus nudus stabat in medio illarum turbarum: erat enim dies festus qui tunc omnes congregabat. Et sicut malignum in medio malignorum denudatum in altum elevantes suspenderunt, et viliter interfecerunt. Alius eum morientem, flentem et orantem subsannabat et irridebat, dicens: Vah qui destruis, etc. Alius eum contemnebat, dicens: Multos alios salvos fecit, seipsum non potest, etc. Alius vestem suam ludebat. Alius eum aceto et felle potabat, et offerebat morienti, et aquam ad bibendum humiliter postulanti. Et alius ipso mortuo latus lancea transfigebat, et quando de cruce depositus, nudus in terra jacebat, et absque sepulchro, donec quidam quæsivit ut tolleret et sepeliret. Alii querelam adversus eum divulgaverunt dicentes: Recordati sumus, quoniam seductor ille dixit. Alii resurrectionem occultaverunt; alii negaverunt. Et sic in vita et in morte, et post mortem non fuit, nisi in continuo despectu, ignominia et vilitate; et hæc quæsivit et toleravit ut sic ad gloriam resurrectionis in quantum homo perveniret, et nos ad summam gloriam exaltaret.
177 Postao nam je, dakle, obrazac, primjer, naučitelj i učitelj slavni Sin Božji, da preziremo vremenitu slavu i da je ne samo ne tražimo, nego i ponuđenu i iskazanu odbijemo. On, naime, nikada nije tražio vlastitu slavu, nego slavu svoga Oca, štoviše radije ju je odbio i prezreo, i ponizio se s neba sve do nogu učenika, i ispraznio se uzevši lik sluge, te postao poslušan sve do smrti, i to ne bilo kakve smrti, nego najsramotnije, najprezrenije i najgorče, naime smrti na križu. Ali jao, nažalost! Koja se osoba danas nalazi koja ljubi takvo društvo, naime da bježi od časti i ljubi sramotu koja se ima zbog siromaštva, niskoga položaja, niske službe i ostalih poniznih stvari, i koja želi biti poništena, odbačena i prezrena, a da ne želi biti hvaljena i slavljena za dobro koje ima, radi, čini, govori ili misli da ima, i da ne slijedi laskavce ili im plješće? Uistinu je svatko skrenuo na svoj put, i nema ni jednoga koji čini to dobro: i uistinu, ako je tko takav, to ne može biti osim ako je sjedinjen s glavom Kristom po pravoj ljubavi kao njegov živi ud. Videći, naime, da Krist, njegov Kralj, učitelj i glava, ljubi i želi takvo društvo, i on sam želi slično.
177 Igitur factus est nobis forma et exemplum et doctor et magister gloriosus Dei filius, ut gloriam temporalem contemneremus, et non solum modo ipsam non quæreremus, sed etiam præsentatam et exhibitam refutaremus. Ipse enim numquam gloriam propriam quæsivit, sed gloriam sui Patris, imo potius repulit et contempsit, et humiliavit se de cælo usque ad pedes discipulorum, et exinanivit se formam servi accipiens, et factus est obediens usque ad mortem, mortem autem non qualemcumque, sed turpissimam et despectissimam et acerbissimam, scilicet crucis. Sed heu! proh dolor! quæ persona invenitur hodie, quæ diligat talem societatem ut scilicet fugiat honorem, et diligat verecundiam, quæ habetur propter paupertatem, humilem statum, humile officium, et cetera humilia, et quæ velit esse annihilata, dejecta, et contempta, quin de bono, quod habet, vel agit, et facit, et loquitur, vel æstimat se habere, velit commendari et laudari, quin sequatur, vel applaudat adulatoribus? Veraciter unusquisque in viam suam declinavit, nec est usque ad unum, qui faciat bonum istud: et vere si quis est talis, hoc esse non potest, nisi sit conjunctus cum capite Christo per amorem verum, ut vivum membrum ejus. Videndo enim quod Christus Rex suus et magister et caput diligit, et vult talem societatem, et ipse vult similiter.
178 Ali nalaze se mnogi od kojih svaki govori: „Ja ljubim i nastojim ljubiti Boga, i ne marim ako mi svijet ne iskazuje čast, ali neću da mi nanosi sramotu, niti hoću biti odbačen, ni grđen, niti primiti postiđenost pred svijetom.” No to je očit znak male vjere, male pravednosti, male ljubavi i velike mlakosti. Jer ili je počinio ono zbog čega je dostojan podnijeti postiđenost, kaznu i sramotu, od čega se rijetki mogu opravdano ispričati, ili nije počinio: ako jest počinio, zbog svojih očitih ili skrivenih djela treba podnijeti, ako je uistinu pokajnik i pravedan, sa strpljivošću, štoviše i sa zadovoljstvom duše i tijela, i to iz dvaju razloga: prvo, jer ona sramota, postiđenost i kazna koju podnosi sa strpljivošću zadovoljava Bogu i bližnjemu prema volji božanske pravednosti. Ako pak nije počinio zla djela ni voljom ni djelima, treba nositi i podnositi svaku sramotu i postiđenost ako Bog dopusti, i to stostruko s većom strpljivošću i radošću nego na prvi način, jer se sva ta kazna, postiđenost i sramota stavlja u umnoženje milosti: a kako raste zasluga milosti, raste dar i nagrada slave: i tako bez sumnje podnošenjem sramote i postiđenosti koje dolaze bez čovjekove krivnje rastu i usavršavaju se svete duše i Božji prijatelji, kao što se usavršavaju i oni koji zbog Boga podnose siromaštvo i druge nevolje. Zato je Krist ljubio sramotu i bježao od časti, kako bi poučio svoje prijatelje kako mogu rasti u zasluzi i milosti. To je, dakle, drugo društvo bilo neprestano uz Kristov život. Ako, naime, želimo dobro vidjeti početak, sredinu i krajnji svršetak života Krista, Sina Božjega, sve je bila poniznost i življenje na ovome svijetu bez časti, prezren i odbačen od svijeta i od onih koji ljube svijet.
178 Sed inveniuntur multi quorum quilibet dicit: Ego diligo et quæro diligere Deum, et non curo, si mundus non faciat mihi honorem, sed nolo quod faciat mihi verecundiam, nec volo esse dejectus, nec vituperatus, nec confusionem in præsentia mundi recipere. Sed istud est signum manifestum parvæ fidei, et parvæ justitiæ, et parvi amoris, et magnæ tepiditatis. Quia vel commisit illud, propter quod est dignus sustinere confusionem, et pœnam et verecundiam, de quo pauci se juste possunt excusare; vel non commisit: si commisit, propter opera sua manifesta vel absconsa, debet sustinere, si vere sit pœnitens, neque justus, cum patientia, imo etiam cum placimento animæ et corporis, et hoc duabus rationibus: primo quia illa verecundia et confusio et pœna quam sustinet cum patientia, satisfacit Deo, et proximo secundum voluntatem divinæ justitiæ. Si vero non commisit mala opera, nec per voluntatem, nec per opera, debet portare et tolerare omnem verecundiam et confusionem, si Deus permiserit, et hoc in centuplum cum majori patientia et gaudio, quam primo modo, quia illa pœna, et illa confusio, et verecundia tota ponitur in augmentum gratiæ: crescente autem merito gratiæ, crescit donum et præmium gloriæ: et sic proculdubio cum toleratione verecundiæ et confusionis, quæ adveniunt absque culpa hominis, crescunt et perficiuntur animæ sanctæ, et amici Dei, sicut et perficiuntur tolerantes propter Deum paupertatem et alias afflictiones. Ideo Christus dilexit verecundiam et fugit honorem, ut doceret amicos suos, quomodo possent crescere in merito et gratia. Ista igitur societas secunda fuit continue cum vita Christi. Si enim volumus videre bene principium, medium et finem ultimum vitæ Christi filii Dei, totum fuit humilitas, et in mundo isto vivere sine honore, et despectus, et reprobatus a mundo, et ab illis, qui diligunt mundum.
Najveća i neprestana Kristova bol.
Christi summus et continuus dolor.
Treće njegovo društvo, koje je bilo više iskustveno i neprestano, bila je najveća bol s kojom se odmah združila Kristova duša čim je bila ulivena u presveto tijelo. U onom naime trenutku kada je ta duša bila sjedinjena s ljudskim tijelom i božanstvom, odmah je bila ispunjena najvišom mudrošću: i zato je Krist odmah bio putnik i baštinik gledanja Boga: i odmah je u utrobi Djevice, svoje Majke, počeo osjećati najveću bol, znajući, gledajući, razmatrajući i shvaćajući općenito i pojedinačno sve muke, i svaku zasebno, koje je ta duša sa svojim tijelom trebala iskusiti i za nas podnijeti. I kao što je, našavši se blizu smrti, bio u smrtnoj borbi i u tolikoj tuzi da je njegovo tijelo ispustilo krvavi znoj sve do zemlje zato što je predviđao gorčinu smrti, tako je i Kristova duša, predviđajući ove muke koje će joj doći, tugovala najvećom boli, premda tijelo nije trpjelo toliko koliko onda kad je Krist bio blizu Muke.
Tertia societas sua magis experimentalis et continua, fuit summus dolor, a quo statim anima Christi, quando corpori sanctissimo fuit infusa, fuit etiam associata. In illo enim momento, quo fuit anima illa humano corpori et divinitati unita, statim fuit repleta summa sapientia: et ideo Christus statim fuit viator et comprehensor: et statim in utero Virginis matris suæ incepit sentire summum dolorem, sciendo, videndo, et considerando, et intelligendo universaliter et singulariter omnes pœnas, et quamlibet per se, quas ipsa anima cum sua carne experiri debebat, et pro nobis tolerare. Et sicut propinquus morti factus fuit in agonia, et in tanta tristitia, quod corpus suđorem sanguineum usque ad terram emisit, propter hoc, quod acerbitatem mortis prævidebat; ita anima Christi prævidendo ista tormenta sibi affutura, summo dolore dolebat, quamvis corpus non experiretur tantum, sicut quando passioni fuit Christus propinquus.
180 Ta je sveta duša predviđala noževe onih najopakijih jezika i bodljikave riječi svakoga pojedinog jezika: i znala je te neprestano razmatrala od koga, kada, kako i koliko treba biti mučena, ubijena, ismijana i zaklana, te je vidjela da je za to rođena i za to došla na svijet. Odakle nije mogla biti doli u boli kad je razmatrala kako treba biti prodan, izdan, uhvaćen, zatajen, napušten, svezan, pljuskan, ismijan, udaran, optužen, huljen, proklinjan, bičevan, suđen, odbačen, osuđen i poput razbojnika vođen na križ, svučen, ogoljen, raspet, umro i kopljem proboden. I znala je sve udarce čekića, i sve udarce bičeva, i probode čavala, i sve kapi krvi, i kapi suza koje je trebala proliti, i sve uzdahe, plačeve i bolne tužaljke svoje i svoje Majke; sve je to ona sveta Kristova duša uvijek predviđala i razmatrala, i kad je tako bila raspoložena, bez sumnje nije mogla biti bez tuge i najveće boli srca i uma. I tako je cijeli Kristov život bio združen s najvećom boli, tugom i nevoljom.
180 Anima illa sancta prævidebat cultellos illarum pessimarum linguarum, et verba aculeata cujuslibet linguæ singularis: et sciebat, et continue considerabat a quibus, et quando, et quomodo, et quantum debebat affligi, interfici, deludi, et mactari, et videbat se ad hoc natum, et ad hoc venisse in mundum. Unde non poterat esse nisi in dolore, quando considerabat, qualiter debebat esse venditus, traditus, captus, negatus, derelictus, ligatus, colaphizatus, derisus, verberatus, accusatus, blasphematus, maledictus, flagellatus, judicatus, reprobatus, condemnatus, et sicut latro ad crucem ductus, spoliatus, denudatus, crucifixus, mortuus, lancea percussus. Et sciebat omnes percussiones martellorum, et omnes ictus flagellorum, et foramina clavorum, et omnes guttas sanguinis, et lacrymarum guttas, quas fundere debebat, et omnia suspiria et fletus, et lamenta dolorosa sua et matris suæ; quæ omnia illa sancta anima Christi semper prævidebat, et considerabat, et quando sic se habebat, absque dubitatione non poterat esse sine tristitia, et summo cordis et mentis dolore. Et sic tota vita Christi fuit associata summo dolore, tristitia et afflictione.
181 Osim toga, Krist Gospodin, istinska knjiga života, podnio je bezbrojne boli. Čim se naime rodio, nije bio položen u kupelj, niti na perine, niti umotan u krzna, nego je bio smješten na sijeno, u staju i u tvrde jasle među tegleću stoku, i tako je najnježnije djetešce odmah po rođenju počelo po tijelu podnositi tjelesne nevolje. Zatim je sa svojom preslatkom i najnježnijom Majkom Djevicom i starcem Josipom obavio putovanja sve do Egipta kroz najprostraniju pustinju, na čijem su prijelazu sinovi Izraelovi četrdeset godina boravili bez ljudski pripravljene hrane. Zatim je još kao dječačić prema odredbama Zakona neprestano obavljao hodočašća u hram hodajući svojim nogama, premda je njegovo mjesto Nazaret bilo udaljeno od Jeruzalema više od dva dana hoda.
181 Præter hoc, Christus Dominus verus liber vitæ innumerabiles toleravit dolores. Statim enim natus non in balneo, nec in plumis positus, nec pellibus involutus, sed in feno, in stabulo, et duro præsepio inter jumenta collocatus est, et sic infantulus tenerrimus statim natus incepit secundum corpus tolerare corporis afflictiones. Consequenter peregrinationes cum matre sua dulcissima et tenerrima Virgine et Joseph sene usque in Ægyptum per desertum vastissimum peregit; in cujus transitu filii Israel sine cibo humanitus præparato quadraginta annis permanserunt. Consequenter peregrinationes ad templum secundum legis statuta faciebat adhuc puerulus continue pedibus suis ambulando, cum tamen locus suus Nazareth plusquam per duas dietas Hierusalem distaret.
182 A kad je postao muž, odmah je nakon krštenja ušao u pustinju i ondje je četrdeset dana postio i ogladnio, toliko da je đavao povjerovao kako ga zbog gladi može navesti na grijeh. Odakle ga je time najprije i iskušao. Išao je dakle svojim nogama po trgovima, po mjestima, po gradovima, podnoseći glad, žeđ, kiše, vrućine, žege i studeni, znojeći se, umarajući se, podnoseći mnoge tegobe i naposljetku trpeći smrtne muke. I sve je te napore podnio da bi propovijedao put istine, da bi istrijebio laži demona i njihovu vlast, da bi ljudima pokazao najponizniju pokoru i naveo ih na nju, da bi pokazao kako u podnošenju boli i nevolja stoji sreća, dobro ljudi i slava, te da bi nam dao primjer da spomenuto valja podnositi.
182 Et factus vir statim post baptismum desertum intravit, ibique quadraginta diebus jejunavit, et esuriit, in tantum quod diabolus credidit eum propter famem ad peccatum posse inclinare. Unde et de hoc primo eum tentavit. Ivit igitur pedibus suis per castella, per loca, per civitates, famem, sitim, pluvias, calores, caumata, frigora sustinendo, sudando, se fatigando, multas molestias sustinendo, et tandem mortis supplicia tolerando. Et hos omnes labores sustinuit, ut viam veritatis prædicaret, et falsitates dæmonum et eorum dominium exterminaret, et ut hominibus pœnitentiam vilissimam demonstraret, et ipsos ad eam induceret, et ut ostenderet in dolorum et afflictionum toleratione stare felicitatem, et bonum hominum, et gloriam, et ut nobis exemplum daret quod prædicta sunt toleranda.
183 O bolima pak koje je podnio u vrijeme Muke nijedan jezik nije dostatan govoriti niti ih srce može zamisliti. Bila je naime u Kristu neizreciva mnogostruka bol: bila je također u Kristu najdublja i oštra bol iz suosjećanja koje je imao prema ljudskom rodu, koji je ljubio najvećom ljubavlju: i nije tugovao samo općenito za cijelim izgubljenim, odbačenim i osuđenim ljudskim rodom, nego je s najvećom boli suosjećao sa svakom pojedinom osobom ljudskoga roda; i to ne samo za grijehe svake pojedine osobe općenito, nego štoviše prema mjeri veličine svakoga pojedinog prijestupa i kazne za koju je najsigurnije znao da su je navukli i da će je ubuduće navući. Koliko je dakle bilo ili jest ljudi, i koliko je grijeha počinio ili će počiniti svaki čovjek, i koliko ima ili će imati grijeha, toliko je Krist imao boli koje su proizlazile iz najvećega milosrđa i suosjećanja. Budući da su dakle ljudi i njihovi grijesi, te kazne koje su navukli i trebali navući, bili beskrajni, očito je da je iz ljubavi prema nama podnio najveću i beskrajnu bol. Krist je naime svakoga od svojih izabranika neizrecivo ljubio; i tom ljubavlju iz dubine utrobe prema njima prema mjeri svakoga, osjećajući sadašnje i neprestano njihovu počinjenu uvredu i onu koju će počiniti, te kaznu i kazne koje su zbog takvih uvreda trebali podnijeti, tugovao je i suosjećao s njima podnoseći njihove kazne s najvećom boli. Takvom je, naime, i tolikom boli i suosjećanjem bio pogođen zbog nas preslatki Isus da ga je samo ono najviše suosjećanje kojim je s nama trpio potaknulo da podnese muku križa, strašnu smrt i beskrajne boli kako bi dao zadovoljštinu za naše uvrede, otkupio nas i olakšao nam kazne.
183 De doloribus autem quos tempore passionis sustinuit, nulla lingua sufficit dicere, nec cor cogitare. Fuit enim in Christo dolor ineffabilis multiplex: fuit etiam in Christo dolor intentissimus et acutus, ex compassione, quam habuit humano generi, quod diligebat summo amore: et non solum in communi dolebat pro toto humano genere perdito, dejecto, et damnato; sed compatiebatur unicuique personæ humani generis cum summo dolore; et non solum pro peccatis uniuscujusque personæ in communi, imo etiam secundum mensuram quantitatis uniuscujusque delicti et pœnæ, quam eos incurrisse, et in futurum incurrere sciebat certissime. Quot igitur fuerunt, vel sunt homines, et quot peccata commisit, vel committet quilibet homo, et quot habet vel habebit peccata, tot Christus habuit dolores ex summa misericordiæ et compassione provenientes. Cum igitur homines et eorum peccata, et pœnæ quas incurrerant, et incurrere debebant, essent infinitæ, manifestum est, summum dolorem et infinitum eum pro nostro amore sustinuisse. Christus enim quemlibet electorum suorum ineffabiliter diligebat; et hoc amore eviscerato in eos secundum mensuram cujuslibet, sentiendo præsentialiter, et continue eorum offensam commissam, et committendam, et pœnam, et pœnas quas propter tales offensas sustinere debebant, et dolebat et compatiebatur eisdem sustinendo eorum pœnas cum summo dolore. Tali scilicet, et tanto dolore, et compassione fuit afflictus propter nos dulcissimus Jesus, ut ipsa compassio summa, qua nobis condolebat, eum impulerit ad sustinendum tormentum crucis, et mortem horrendam et dolores infinitos, ut pro nostris offensis satisfaceret, et nos redimeret, et a pœnis nos alleviaret.
184 Bila je također u Kristu bol vlastitoga suosjećanja, naime sa samim sobom. Najviše je naime suosjećao sa samim sobom zbog bolne i neizrecive kazne za koju je neizrecivo vidio da dolazi na njega. Videći naime Krist i razmatrajući da je za to poslan od Oca da u samom sebi ponese boli i kazne svih svojih izabranika, te da ne može izostati da ne podnese tako prekomjernu i neizrecivu bol, i da je za to potpuno predan, suosjećao je sa samim sobom najvećom boli. Kad bi naime tko najsigurnije i neizrecivo spoznao da na njega dolazi najveća bol i kazna, te kad bi tu bol bez prestanka imao pred očima, bez sumnje bi suosjećao sa samim sobom, i to utoliko više ukoliko bi spoznao da na njega dolazi veća bol: a još i utoliko više ukoliko bi više shvaćao i osjećao kakva je i kolika je takva bol. Sve je to u najvećoj mjeri bilo u Kristu, više negoli mogu izreći.
184 Fuit etiam in Christo dolor compassionis propriæ scilicet suimet ipsius. Summe enim compatiebatur sibiipsi de dolorosa pœna et ineffabili, quam super se venire ineffabiliter videbat. Videns enim Christus, et considerans se ad hoc missum a Patre, ut omnium electorum suorum dolores et pœnas portaret in seipso, nec posse falli, quod tam excessivum et ineffabilem non sustineret dolorem, et se ad hoc totaliter esse datum; compatiebatur sibiipsi summo dolore. Si enim aliquis dolorem maximum et pœnam super se certissime et ineffabiliter venire cognosceret, et ipsum dolorem sine intermissione haberet præ oculis, absque dubio sibiipsi compateretur, et tanto plus, quanto super se venire cognosceret majorem dolorem: et adhuc quanto plus intelligeret et sentiret qualis jet quantus esset talis dolor. Hæc omnia summe fuerunt in Christo, plus quam dicere possim.
A ovaj primjer navodim zbog tuposti ljudskoga razuma.
Sed hoc exemplum dico propter grossitudinem intellectus humani.
185 Bila je također u Kristu bol suosjećanja s njegovim najmilosrdnijim Ocem. Beskrajno naime Krist ljubi i ljubio je svoga Oca, Gospodina milosrđa i svake dobrote. Videći naime samoga Boga Oca, kojega je beskrajno ljubio, obuzeta tolikim suosjećanjem i milosrđem prema nama da je htio dati i u smrt predati sebe i svoga preljubljenoga Sina, koji mu je bio beskrajno najdraže blago, beskrajnom je boli zbog toga suosjećao s tolikim suosjećanjem Boga Oca: zbog čega se, kako bi na neki način pružio lijek volji Očevoj, ponizio postavši mu poslušan sve do smrti na križu: a ovaj je način boli nemoguće objasniti. Kažem dakle da je bol bila u Kristu na neizreciv način: a ta je neizreciva bol bila dopuštena, u njemu pripuštena i raspoređena iz neizrecive mudrosti božanstva. Ta neizreciva i vječna božanska providnost, neizrecivo i vječno združena i sjedinjena s Kristom, raspoređivala je u njemu da podnosi najveću bol, i koliko je božanska providnost čudesnija, toliko je Kristova bol koja je proizlazila iz božanske providnosti bila oštrija i snažnija; tako da nijedan razum nije toliko sposoban da bi ikada mogao shvatiti tu bol. Ova je naime božanska providnost bila izvor svih boli, i u njoj one nastaju i završavaju. I kao što je nemoguće da ijedan razum shvati beskrajnost ljubavi koju je pokazao u tome što nas je svojom smrću htio otkupiti, tako je nemoguće shvatiti beskrajnu bol raspoređenu u njemu kojom je on tugovao. Bila je naime ta bol posljedica neizrecivoga svjetla danoga Kristu. Samo naime božanstvo, neizrecivo svjetlo koje je neizrecivo prosvjetljivalo Krista, i s tom božanskom providnošću živeći u njemu i u samom tom božanskom svjetlu preobražavajući ga u bol, davalo mu je toliku bol da je sve to neizrecivo. Vidio je naime Krist neku neizrecivu mjeru njemu dane tako prekomjerne boli, koja bi bol svojom neizrecivošću bila skrivena svakomu stvorenju. Te je boli, naime njemu danoga božanskoga svjetla, božanska providnost bila vrelo i izvor.
185 Fuit etiam in Christo dolor compassionis sui misericordissimi Patris. Infinite enim Christus diligit, et dilexit Patrem suum Dominum misericordiarum et totius pietatis. Videns enim ipsum Deum Patrem, quem in infinitum diligebat, tanta affici compassione et misericordia super nos, ut se et suum filium dilectissimum vellet dare, et morti trädere, qui erat sibi in infinitum res carissima, infinito super hoc compatiebatur dolore super tanta compassione Dei Patris: propter quod ut voluntati Patris quodamodo remedium adhiberet, humiliavit semetipsum sibi factus obediens usque ad mortem crucis: et hunc modum doloris impossibile est explicare. Dico igitur quod dolor fuit in Christo ineffabiliter: qui quidem dolor ineffabilis fuit concessus, et in ipso permissus, et dispensatus ex ineffabili sapientia divinitatis. Quæ dispensatio divina ineffabilis et æterna cum Christo ineffabiliter et æternaliter comitata et unita dolorem pati summe in eo dispensabat, et quanto dispensatio divina est mirabilior, tanto dolor Christi fuit acutior et intensior ex divina dispensatione resultans; ita quod nullus intellectus est ita capax, quod illum dolorem unquam potuerit comprehendere. Ista enim divina dispensatio fuit origo omnium dolorum, et in hac oriuntur et finiuntur. Et sicut est impossibile comprehendere aliquem intellectum infinitatem caritatis, quam ostendit in hoc, quod per mortem suam nos redimere vellet, sic est impossibile comprehendere infinitum dolorem in eo dispensatum, quo ipse doluit. Fuit enim iste dolor resultans ex ineffabili lumine Christo dato. Ipsa enim divinitas lumen ineffabile ineffabiliter Christum illuminans, et cum ista divina dispensatione in ipsum vivens et in ipso divino lumine in dolorem transformans, tantum sibi reddebat dolorem, quod ineffabile est totum. Videbat enim Christus quamdam ineffabilem mensuram sibi datam tam excessivi doloris, qui dolor sua ineffabilitate, esset omni creaturæ occultus. Istius enim doloris, scilicet divini luminis sibi dati, divina dispensatio fuit fons et origo.
186 Bila je također u Kristu bol suosjećanja s njegovom preslatkom Majkom, jer budući da je Krist svoju Majku ljubio više nego ikoje drugo stvorenje, budući da je od nje jedine uzeo djevičansko tijelo i jer je ona sa svojim Sinom suosjećala više nego ikoje drugo stvorenje zbog najplemenitije i najdublje sposobnosti koju je imala izvrsnije nego ikoje stvorenje, zato je Krist s njom trpio i suosjećao, jer ju je vidio kako tijelom, srcem i dušom najviše tuguje i nariče: tugovala je naime sama Majka u najvećoj mjeri, a sam je Krist tu njezinu bol nosio u samom sebi, i temelj je ove boli bio u božanskoj providnosti.
186 Fuit etiam in Christo dolor compassionis sue dulcissimæ Matris, quia enim Christus suam Matrem plus quam aliam aliquam creaturam dilexit et diligebat, utpote quia ex ipsa sola carnem virgineam traxit, et quia ipsa suo filio plus quam alia creatura condolebat propter capacitatem nobilissimam, et profundissimam, quam habebat excellentius, quam aliqua creatura; ideo Christus ei condolebat et compatiebatur, quia eam corpore, corde, et animo summe dolere et lamentari videbat: dolebat enim ipsa Mater in summo, et ipse Christus illum suum dolorem in seipso portabat, et hujus doloris fundamentum fuit in dispensatione divina.
187 Bila je također u Kristu bol zbog uvrede Oca, kojega je najviše ljubio: vidio je naime kako je u njegovoj Muci, dok je čovjek razapinjao svoga Gospodina i svoga Stvoritelja, Bog Otac bio najviše vrijeđan: najveći grijeh koji je ikada bio i koji će ikada biti bio je ubiti i raspeti Sina Božjega, te je posljedično Bog bio više uvrijeđen, zbog čega je Krist bez sumnje neizmjerno tugovao. Odakle je, potaknut boli i suosjećanjem kako sa strane Oca koji je bio vrijeđan, tako i sa strane ljudi koji su ga vrijeđali, bio potaknut izreći onu riječ: „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.” Možda bi naime Bog Otac zbog toga ponovno osudio cijeli ljudski rod da Krist, kao zaboravivši sve druge boli, na svojoj smrti dobrostivom molitvom izrečenom sa suzama i vapajem nije ublažio Boga Oca.
187 Fuit etiam in Christo dolor de offensione Patris, quem summe diligebat: videbat enim qualiter in sua passione, quando homo suum Dominum et suum factorem crucifigebat, summe offendebatur Deus Pater: majus enim peccatum, quod unquam fuerit, nec futurum sit, fuit interficere et crucifigere filium Dei, et consequenter plus offendebatur Deus, de quo Christus sine dubio in immensum doluit. Unde et dolore et compassione motus tam ex parte Patris, qui offendebatur, quam ex parte hominum, qui eum offendebant, fuit motus ad dicendum illud verbum: Pater dimitte eis, quia nesciunt quid faciunt. Forsitan enim Deus Pater iterum totum humanum genus damnasset propter hoc, nisi Christus quasi oblitis omnibus aliis doloribus in morte sua benigna oratione facta cum lacrymis et clamore Deum Patrem mitigasset.
188 Bila je također u Kristu bol suosjećanja s njegovim apostolima i učenicima: tugovali su naime apostoli, učenici i žene koje su ga bile slijedile s najvećom boli. Budući da ih je dakle Krist ljubio najvećom ljubavlju, Krist je u samom sebi nosio bol raspršenih i izmučenih učenika.
188 Fuit etiam in Christo dolor compassionis Apostolorum et discipulorum ipsius: dolebant enim Apostoli, et discipuli, et mulieres quæ secutæ eum fuerant, maximo dolore. Cum ergo eos Christus summo amore diligeret. diligeret, dolorem discipulorum dispersorum et tribulatorum Christus in seipso portavit.
189 Osim ovih boli, Krist je podnio mnogostruku bol. Četverostrukom je naime vrstom mačeva i strijela bio ranjen i raspet ovaj Bogočovjek Krist Isus. Prva je bila izopačena okrutnost okorjelih srdaca: bila su naime njihova srca neprestano najžešće okorjela protiv Krista, te su u neprestanoj revnosti i marljivosti smišljali i kovali spletke kako bi ga što sramotnije i okrutnije istrijebili sa zemlje, kao i ime onoga koji ih je došao spasiti, i cijelo njegovo društvo. Druga je vrsta bila zloća i opačina onih silnih srdžbi i mržnji koje su oni razapinjatelji neprestano nosili protiv njega: koliko je naime protiv njega bilo misli, izopačenih nakana i nepravednih volja, toliko je bilo noževa i strijela koje su probadale Kristovu dušu. Treća je vrsta bila zloća i lukavost jezika koji su vikali protiv njega: koliko je naime bilo optužbi, kleveta, nepravednih vijećanja, ruganja, ismijavanja, ogovaranja, hula, proklinjanja, lažnih osuda i lažnih svjedočanstava, toliko je podnio boli koje su mučile njegovu dušu. Četvrta je vrsta bilo najokrutnije djelo Muke koje su nad njim najstrašnije izvršili; a to je očito kad se prođe kroz cijelu Muku: koliko je naime bilo čupanja kose, brade i glave, koliko guranja, koliko vezanja, koliko pljuski, koliko udaraca šakom, koliko pljuvanja, koliko bičevanja, toliko je podnio i imao muka, a ponajviše od čavala: jer su uzeli najdeblje, jednake, hrapave i četvrtaste čavle kojima su njegove ruke i noge najokrutnije probijali, probadali, posve razdirali i uništavali, te su ga najokrutnije pribili. Iz takva je naime oblika čavala proizašla najveća muka. Čak i pod pretpostavkom da njegove ruke i noge nisu bile pribijene na drvo, ipak bi ostala najteža muka; ali ni time zadovoljni, vukući njegove ruke i noge te rastežući, razdvajajući i brojeći cijelo tijelo, kosti i živce, pribijajući ih na najtvrđe drvo, najčvršće su ga pritisnuli. I ni time zadovoljni, podignuvši križ uvis i izloživši ga gola studeni, vjetru, zraku i narodu, težina i teret cijeloga tijela visjeli su o rukama i oslanjali se na noge, da bi se tvrdoća čavala još više osjećala, da bi bez prestanka ispuštao krv dok su čavli stajali u ranama, da bi tako umro u najvećoj muci i da bi se tako ispunila sva njihova zloća.
189 Praeter hos dolores, Christus multiplicem dolorem sustinuit. Quadruplici enim genere gladiorum et sagittarum fuit vulneratus et crucifixus iste Deus homo Christus Jesus. Primum fuit obstinatorum cordium perversa crudelitas: erant enim eorum corda continue contra Christum vehementissime obstinata, et in continuo studio et diligentia erant cogitantes, et machinantes, quomodo eum vituperabilius et crudelius exterminarent de terra, et nomen ejus, qui eos salvare venerat, et omnem societatem ejus. Secundum genus fuit malitia et nequitia illarum irarum grandissimarum et odiorum, quas illi crucifixores contra ipsum continue portabant: quot enim contra ipsum cogitationes, et perversæ intentiones, et iniquæ voluntates fuerunt, tot fuerunt cultelli et sagittæ animam Christi transverberantes. Tertium genus fuit malitia et dolositas linguarum vociferantium contra ipsum: quot enim fuerunt accusationes, detractiones, iniqua consilia, subsannationes, derisiones, oblocutiones, blasphemiæ, maledictiones, falsæ sententiæ, falsa testimonia, tot sustinuit dolores animam suam affligentes. Quartum genus fuit crudelissimum opus passionis, quod in eum dirissime exercuerunt; et hoc patet deducendo per totam passionem: quot enim tractus capillorum, et barbæ, et capitis, quot impulsus, quot ligamina, quot alapæ, quot colaphi, quot exspuitiones, quot verberationes, tot sustinuit et habuit passiones, potissime ex parte clavorum: quia acceperunt clavos grossissimos, æquales, scabrosos et quadratos quibus manus ejus et pedes crudelissime perforantes, et transfigentes et totaliter lacerantes et destruentes, ipsum crudelissime affixerunt. Ex tali enim forma clavorum pœna supermaxima resultavit. Supposito etiam, quod ligno manus ejus et pedes non fuissent affixæ, adhuc utique passio durissima perstitisset; sed adhuc non contenti, manus et ejus pedes trahentes, et totum corpus et ossa et nervos extendentes, et disjungentes et dinumerantes, ligno durissimo affigentes strictissime compresserunt. Et nec sic contenti, crucem in altum elevantes, et nudum frigori, vento et aeri, et populo exhibentes; ponderositas totius corporis et gravitas in manibus pendebat, et in pedibus sustentabatur, ut duritia clavorum amplius sentiretur, et sanguinem sine intermissione clavis in plagis existentibus emitteret, et sic in tormento maximo moreretur, et sic omnis eorum malitia compleretur.
190 I da bi nam sam Bog i čovjek o tako prekomjernoj boli štogod očitovao, da bi pokazao kako je nije podnio za sebe nego za nas, te da bi nas poučio da zbog te iste boli uvijek tugujemo i iz dubine utrobe suosjećamo, iz ova je tri razloga zavapio onu riječ kad je bio u toj boli, govoreći: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?” Bog ga naime nije mogao ostaviti, budući da je on sam bio Bog. Nego je samoga sebe očitovao kao čovjeka kad je u svojim bolima zavapio da je ostavljen: tada je naime vičući očitovao preoštru i neizrecivu bol koju je podnosio za nas: Bog je naime Kristovu bol jednako dobro osjećao jer ju je nosio, stoga je zavapio samo za nas, da bi pokazao kako najveću bol ne trpi za sebe nego za nas, te da bi nas tako uvijek i neprestano poticao i opominjao na tugovanje i suosjećanje. I da tko ne bi pomislio kako je trpio samo dok je bio na križu, budući da su oblikovanje tijela, njegovo ustrojstvo, ulijevanje duše i sjedinjenje Riječi bili odjednom i u isti čas, iz toga je prečudesnoga sjedinjenja ta duša bila ispunjena najvišom i neizrecivom mudrošću te je sebi predočila sve sadašnje i buduće. I zato je vidjela da na nju dolazi preoštra i posve neizreciva bol odmah kad je bila oblikovana i začeta: i zato je zbog toga neprestano tugujući (po rasporedu božanske mudrosti) podnosila tu bol od ulijevanja duše sve do odvajanja duše: i to svjedoče njegove riječi kad često govori da nosi križ, i kad kaže učenicima da ne podnosi križ za sebe nego za njih i za nas, te da je žalostan: i zato je rečeno: „Žalosna je duša moja sve do smrti”, da bi nas djelotvornije potaknuo na bol zbog svoje boli.
190 Et ut ipse Deus et homo de tam excessivo dolore nobis aliquid manifestaret; et quod non pro se, sed pro nobis illum tolerarit patefaceret, et ut de ipso dolore nos semper dolere, et eviscerosius compati nos instrueret; istis tribus de causas illud verbum clamavit cum in isto dolore esset, dicens: Deus meus, Deus meus, ut quid dereliquisti me? Deus enim derelinquere eum non poterat, cum ipse Deus esset. Sed seipsum hominem manifestavit, cum se derelictum in suis doloribus proclamavit: tunc enim clamando manifestavit superacutissimum dolorem et ineffabilem, quem pro nobis tolerabat: Deus enim dolorem Christi bene sentiebat similiter, quia ipsum portabat, ergo solum pro nobis clamavit, ut summum dolorem, non pro se, sed pro nobis se pati indicaret: et sic ad dolendum et condolendum semper et assidue nos provocaret, et moneret. Et ne quis existimet ipsum solum quando in cruce erat doluisse, ex quo formatio corporis, et ejus organizatio, et animæ infusio, et verbi unio simul et semel fuerunt, ex qua supermirabili unione anima illa repleta fuit summa sapientia et ineffabili, omnia sibi præsentia et futura repræsentavit. Et ideo superacutissimum dolorem et omnino ineffabilem sibi videbat advenire, statim quando formatus est et conceptus: et ideo de hoc continue dolens (divina sapientia dispensante) istum dolorem toleravit ab animæ infusione usque ad animæ separationem: et hoc verba sua testantur cum dicat frequenter se crucem bajulare, et cum dicat discipulis non pro se, sed pro illis et pro nobis crucem se tolerare, et se esse tristem: et ideo: Tristis est anima mea usque ad mortem, hoc dictum est, ut nos ad dolorem super suum dolorem efficacius provocaret.
191 I ova je bol sa svim gore rečenim bila žestoka i oštra zbog najplemenitije duše koju je imao: koliko je naime ta duša bila svetija, blaža i plemenitija, toliko je oštrijom i snažnijom boli bila mučena. Ta je naime nadasve najplemenitija duša od svih ovih nepravdi i nevolja bila mučena najvećom boli: sve one boli, vukući podrijetlo iz one najviše i neizrecive providnosti božanstva, tako su mučile Kristovu dušu da se svaka bol zasebno prelijevala na Kristovo tijelo, najžešće ga tjelesno mučeći. Bila je također ta bol snažnija zbog plemenitosti i nježnosti njegova djevičanskoga tijela, koje je bilo plemenitije od svakoga drugog rođenog od žene: i zato osjetljivije, te je bilo više mučeno spomenutom boli. Bila je pak najoštrija bol u Kristu zbog same osobe, jer je bio pravi Bog. Odakle je i svaka nevolja i nepravda njemu nanesena sadržavala beskrajnu uvredu: nije se naime nanosila samo čovjeku, nego štoviše pravomu Bogu, zbog čega je imao beskrajan razlog za bol: i neizrecivo je tugovao zbog svake pogrde i nevolje koja mu je bila nanesena.
191 Et hic dolor cum omnibus supradictis fuit vehemens et acutus propter nobilissimam animam, quam habebat: quanto enim illa anima erat sanctior, et mitior et nobilior, tanto acutiori et intensiori cruciabatur dolore. Anima enim illa summe nobilissima ex omnibus his injuriis et afflictionibus summo cruciabatur dolore: omnesii dolores originem trahentes ex illa summa et ineffabili dispensatione deitatis, taliter animam Christi cruciaverunt, quod omnis per se dolor in Christi corpore redundavit, vehementissime ipsum corporaliter affligens. Fuit etiam ille dolor intensior propter nobilitatem et delicationem sui virginei corporis, quod fuit nobilius omni alio nato de muliere: et ideo magis sensitivum, et magis affligebatur ex prædicto dolore. Fuit autem acutissimus dolor in Christo ratione personæ, quia verus Deus erat. Unde et omnis afflicto et injuria sibi illata infinitam offensam continebat: nam non solum homini flebat, imo etiam Deo vero, propter quod rationem dolendi infinitam habebat: et ineffabiliter dolebat de omni contumelia et afflictione sibi illata.
192 I u svemu tome sam Spasitelj svijeta, Bogočovjek Krist Isus, dok je trpio, nije prijetio, niti je proklinjao, niti se branio, niti se osvećivao; niti se ispričavao kad su ga optuživali, niti je skrivao lice kad su mu u nj pljuvali; niti je povlačio ruke i mišice kad su ih rastezali na križu; niti se skrivao kad su ga tražili da ga ubiju; nego se potpuno i na svaki način predao njihovoj volji, da bi po njihovoj opačini, čak i protiv njihove volje i nezahvalnosti, poslužio djelu otkupljenja. Štoviše (što je neizrecivo i pomisliti), u samom tom najopakijem djelu Muke koje su vršili nad njim nevinim, on je pružao primjer strpljivosti, poučavao ih istini, za njih je sa suzama, plačem i vapajem najusrdnije molio Oca. I za sam taj njihov najveći grijeh (zbog kojega su sav svijet i ljudska narav zasluženo trebali propasti) tada je on udjeljivao veća dobročinstva, budući da je samom tom boli i Mukom (koju su mu oni zadavali) dao zadovoljštinu za sve naše boli, tada nas je otkupio, otvorio vrata raja razapinjateljima i svima drugima te nas pomirio sa svojim Ocem: i učinio nas je milima toliko da smo sinovi Božji, posve s njim pomireni u samom tom djelu po kojem su cijeli svijet i svako stvorenje bili vrijedni osude, zato naime što se našlo da je stvorenje nanijelo toliku nepravdu svomu Stvoritelju. O dobrote! O neizmjerno milosrđe! O neshvatljiva blagosti, da ondje gdje je obilovalo beskrajno bezakonje, ondje obiluje i milost, takva i tolika koja uistinu nema kraja!
192 Et in his omnibus Salvator ipse mundi Deus homo Christus Jesus cum pateretur, non comminabatur, nec maledicebat, nec se defendebat, nec se vindicabat; nec cum accusaretur, se excusabat, nec cum in facie spueretur, ipse non eam obscondebat; nec cum manus et brachia in cruce extenderentur, non ea retrahebat; nec cum ad mortem quæreretur, non se abscondebat; sed totaliter, et omnimode se tradidit voluntati eorum, ut per nequitiam eorum etiam ipsis nolentibus et ingratis opus redemptionis ministraret. Imo (quod est ineffabile cogitare) in ipso pessimo opere passionis, quod in eum innocentem exercebant, ipse exemplum patientiæ præbebat, veritatem eos docebat, pro eis cum lacrymis et fletu, et clamore intentissime Patre morabat. Et pro ipso peccato eorum grandissimo (pro quo omnis mundus, et humana natura perire merito debebat) tunc ipse majora beneficia præstabat, utpote quia ipsomet dolore et passione (quam ipsi ministrabant) ipse pro omnibus nostris doloribus satisfecit, et tunc nos redemit, et portas paradisi crucifixoribus, et omnibus aliis aperuit, et suo Patri reconciliavit: et gratiosos nos effecit in tantum quod filii Dei simus, omnino sibi reconciliati in ipso opere, quo damnabilis erat totus mundus, et omnis creatura, pro eo videlicet quod creatura inventa fuerit in suum creatorem tantam injuriam intulisse. O pietas! o immensa misericordia! o inexcogitabilis benignitas, quod ubi superabundavit infinita iniquitas, ibi superabundaret et gratia, talis ac tanta, quæ vere finem non habet!
193 Cijelo je to otajstvo učinila ona beskrajna blagost i milosrđe, da nam bude primjer strpljivosti u svakoj nevolji i protivštini, te da neprijateljima ne samo ne vraćamo zlo za zlo, nego štoviše da im iz ljubavi prema Otkupitelju činimo dobro. Kad bi naime kakav patrijarh, ili sveti prorok, ili anđeo, ili drugi svetac dao takav primjer, svakako bi ga zasluženo valjalo prihvatiti: ali to što se beskrajna Božja mudrost pojavila među nama utjelovljena, te nam nepogrešiva istina (koja se ne može prevariti niti može prevariti) dala takav primjer življenja, nipošto se ne smije mimoići s nemarom, nego najsavršenije ispuniti s najvećom marljivošću.
193 Hoc mysterium totum fecit infinita illa benignitas, et misericordia, ut nobis esset exemplum patientiæ in omni tribulatione, et adversitate, et non solum inimicis mala non redderemus, imo etiam eis amore Redemptoris bona conferremus. Si enim aliquis Patriarcha, aut sanctus Propheta, aut Angelus, aut alius sanctus exemplum tale dedisset, certe merito acceptandum fuisset: sed quod sapientia Dei infinita apparuerit inter nos incarnata, et veritas infallibilis (quæ decipi, nec decipere potest) nobis tale exemplum vivendi dederit, cum negligentia nullatenus est transeundum: sed summa diligentia perfectissime adimplendum.
194 Znamo, čuli smo, cijeli dan govorimo i propovijedamo da je Sin Božji cijeli život proveo u bolima, i to u takvim i tolikim bolima, te nije samo strpljivo podnosio nevolje koje su se slučajno događale, nego ih je (on koji grijeha nije učinio) izabrao, dragovoljno prihvatio, tražio ih, nađene ljubio i podložio im se djelom ih podnoseći, a riječju proglašavajući blaženima i njih i one koji ih podnose: niti je te nevolje tijela i duše, preuzete radi Boga ili strpljivo podnesene, hvalio i proglašavao blaženima dokonim govorom, nego ih je štoviše uzeo na svoje tijelo i dušu kakve nitko drugi nije podnio, te kaže da je po njima i zbog njih ušao u svoju slavu i u svoje kraljevstvo. I posve je ustvrdio da nijednim drugim putem, nijednim drugim načinom negoli po bolima, kaznama i nevoljama nije moguće da itko zadobije vječnu slavu: jer je to uistinu kraljevski put kojim je Bog krenuo. I najluđi je onaj koji sumnja ili zanemaruje, nakon što je Sin Božji, naš Stvoritelj, pošao njime, slijediti svoga Gospodina, nepogrešivoga vođu i ujedno otkupitelja.
194 Scimus, audivimus, tota die dicimus et sermocinamur Dei filium in doloribus, et talibus ac tantis doloribus totam vitam peregisse, nec solum casu fortuito tribulationes contingentes cum patientia toleravit, leravit, sed ipsas (qui peccatum non fecerat) elegit, spontanee assumpsit, ipsas quæsivit, inventas dilexit, et se ipsis subjecit opere tolerando, et sermone ipsas, et eas tolerantes esse beatos prædicando: nec ipsas afflictiones corporis et animæ propter Deum assumptas, aut cum patientia toleratas sermone otioso laudavit, et beatificavit: imo ipsas in corpore suo, et anima assumpsit, quales nullus alius sustinuit, et se dicit per eas et propter eas gloriam suam et suum regnum intrasse. Et omnino asseruit nulla alia via, nullo alio modo quam per dolores et pœnas et tribulationes gloriam æternam ab aliquo esse possibile adipisci: nam et hæc est vere via regia quam Deus assumpsit. Et stolidissimus est, qui dubitat vel negligit, postquam Dei filius creator noster per eam ivit, quin sequatur Dominum suum infallibilem ductorem, pariter et redemptorem.
195 Poznavao je naime on, uistinu je poznavao i znao kakvo se dobro skriva u bolima i nevoljama, i zato ih je uzeo na sebe, izabrao ih, bježeći od naslada, mrzeći vremenite utjehe i proglašavajući ih mrskima. I doista, prije negoli ih je sam pravi Bog i čovjek izabrao i uzeo na sebe (premda je to isto davno bio pokazao po svojim svetim prorocima), ipak bi se činilo da se nekako mogu ispričati oni koji bježe od nevolja i idu za nasladama. Ali otkako je Sin Božji izabrao i takve i tolike protivštine, koji će nesretnik i luđak biti takav da bi trebao sumnjati ili zanemariti nakon tolike istine tako jasno pokazane, tako uzvišeno propovijedane, očitovane djelom od tolikoga Gospodina i primjerom pokazane svijetu? Uistinu nitko, osim ako je najluđi i dostojan svake osude. Kakve smo dakle osude i sramote dostojni mi bijednici koji, premda smo najprezreniji grešnici, ne samo da te nevolje ne uzimamo u pokori niti se brinemo da ih primimo, nego štoviše one koje nam Bog iz svoga najvećega milosrđa i mudrosti šalje ili dopušta da dođu da bi nas odvratio i očistio od zla, s nestrpljivošću odbijamo, tjeramo i mrmljajući tužimo se, te se protiv njih s najvećom revnošću utvrđujemo i tražimo utjehe i lijekove kojima bismo se olakšali od nevolja?
195 Novit enim ipse, et vere novit, et sciebat, quid boni lateret in doloribus et tribulationibus, propterea ipsas assumpsit, ipsas elegit, delectationes fugiendo, consolationes temporales detestando, et detestabiles prædicando. Et quidem priusquam ipse verus Deus, et homo ipsas in seipso elegisset et assumpsisset, (quamvis per sanctos suos Prophetas hoc idem dudum ostendisset) tamen aliqualiter excusari posse viderentur tribulationes fugientes, et voluptates insectantes. Sed ex quo Dei filius, et tales ac tantas elegit adversitates, quis infelix et stultus erit talis, qui dubitare vel negligere debeat post tantam veritatem tam clare ostensam, tam alte prædicatam, et manifesto opere a tanto Domino exemplatam, et exemplo mundo manifestatam? Vere nullus: nisi sit stolidissimus, et omni damnatione dignus. Quali igitur damnatione et confusione digni sumus nos miserandi, qui vilissimi peccatores existentes, non solum tribulationes ipsas in pœnitentia non assumimus, nec recipere curamus, imo illas, quas Deus ad retrahendum nos, et purgandum a malo, nobis ex sua summa misericordia, et sapientia immittit, aut venire permittit, illas cum impatientia refugimus, repellimus, et murmurando conquerimur, et contra eas cum summo studio nos munimus, et consolationes quærimus et remedia, quibus a tribulationibus sublevemur?
196 O nesretnici i uistinu bijednici, koji ne samo da ne marimo za nevolje i vremenite kazne koje su lijekovi grijeha i ozdravljenja, nego štoviše odbijamo ono što nam nudi najmudriji liječnik! Ako naime po odredbi i rasporedu najviše Božje mudrosti naiđe malo studeni, odmah se traži vatra, udvostručuje se odjeća; ako dođe žega ili vrućina, traži se osvježenje; ako nas boli glava ili želudac, vičemo, naričemo, uzdišemo, trčimo liječnicima, traže se lijekovi, pripravlja se mekana postelja, primjenjuju se poslastice, te da bi se ublažile, dosađujemo Bogu i svecima i najusrdnije ih molimo, te obećavamo i zavjetujemo postove, hodočašća i molitve: i činimo toliko i takvo za uklanjanje takvih nama korisnih i od Boga poslanih boli i nevolja što ne bismo učinili za oproštenje grijeha ili za dobro duše. Ako također po Božjem rasporedu i dopuštenju radi naše koristi od nekoga čovjeka trpimo protivštinu ili nepravdu, odmah se uznemirimo, uzbudimo, rasrdimo, tužimo se, sudimo ga zlobnim, proklinjemo, ogovaramo, osvećujemo se koliko možemo, odbijamo svaku nepravdu, bježimo od tegobe i izbjegavamo je; niti želimo sa strpljivošću i zadovoljstvom podnijeti išta od boli, nevolje ili protivštine što nam pruža vječni i nebeski liječnik.
196 O infelices et vere miseri, qui non solum de afflictionibus, et pœnis temporalibus, quæ remedia sunt peccatorum, et curationes non curamus: imo a medico oblata sapientissimo refutamus! Si enim summa Dei sapientia ordinante et disponente modicum frigoris occurrat, statim ignis quæritur, vestes superduplicantur: si æstus vel calor evenerit, refrigerium quæritur: si caput vel stomachum dolemus, clamamus, plangimus, suspiramus, ad medicos currimus, remedia quæruntur, lectus mollis disponitur, delicata adhibentur, et ut mitigentur, Deum et Sanctos infestamus, et intentissime flagitamus, et jejunia, peregrinationes, orationes promittimus et vovemus: et tanta et talia facimus pro talibus doloribus et afflictionibus nobis utilibus, et a Deo ministratis amovendis, quæ pro remissione peccatorum, vel pro bono animæ non faceremus. Si etiam Deo disponente et permittente pro nostra utilitate, ab aliquo homine adversitatem, aut injuriam patiamur; statim turbamur, commovemur, irascimur, conquerimur, malitiosum judicamus, maledicimus, detrahimus, et ut possumus, nos vindicamus, et omnem injuriam repellimus, et molestiam refugimus, et evitamus; nec aliquid doloris vel afflictionis, vel adversitatis, quod nobis ab æterno et cælesti medico administretur, cum patientia et complacentia volumus tolerare.
197 O koliko se toga i kolike stvari čine i bile su učinjene, troše se i bile su potrošene, da bi se izbjegle boli, nevolje i protivštine koje Bog milosrdno ili šalje ili dopušta! A one bi bez sumnje bile spasonosne i zaslužnije kad bi se podnosile kao da su gotovo dragovoljno preuzete negoli mnoge druge nevolje i pokore koje se preuzimaju po vlastitoj volji: bolje naime nebeski liječnik zna koje su nevolje i protivštine potrebne za čišćenje, poučavanje i usavršavanje duše negoli sam bolesni nerazumni čovjek. Takve naime nevolje i pokore tražene i preuzete po prohtjevu volje ponekad su uvelike podložne taštoj slavi. A one koje se događaju po božanskom rasporedu i koje se prihvaćaju s velikom strpljivošću i zadovoljstvom skrivaju se od ljudi kao da se podnose iz nužde i prisile. Kažem dakle i savjetujem sinovima da studeni, zime, vrućine, žege, buhe, znojeve, opekline, boli glave, želuca i ostale tjelesne boli podnosimo dok god je očuvana postojanost tijela; i da ne budemo radoznali u traženju lijekova, osim u krajnjoj nuždi koja bi posve priječila dobro duše. Isto kažem: ako po Božjem rasporedu ili dopuštenju dođu i dogode se siromaštva, smrti prijatelja, tlačenja, progonstva, pogrde, udarci i pljačke, nemojmo tugovati; štoviše, ne samo da ih strpljivo podnosimo, nego ih kao izabrane i pružene nam od najvišega liječnika i našega Spasitelja iz ljubavi prema njemu i za naše najveće dobro s velikim zadovoljstvom prihvatimo, kao da smo ih mi sami dragovoljno i hotimice tražili i prihvatili. I tada će bez sumnje biti jednako, štoviše još više zaslužne negoli kad bismo ih (da se inače ne događaju) sami po prohtjevu volje uzeli radi vršenja pokore. O bijednici, što da još kažemo? Mi koji ne samo da bježimo od boli, nevolja i protivština koje nam Bog najmudrije i najmilosrdnije pruža, kao što ih je i sam podnio, nego štoviše težimo za suprotnim! Danju i noću naime idemo za tjelesnim nasladama i slastima, s najvećom revnošću i marljivošću tražimo vremenite utjehe te neprestano smišljamo tašte radosti. Uistinu, to nije put Bogočovjeka Isusa Krista, Spasitelja sviju. Kako će naime doći k onomu koji je put boli i primjer ona jadna duša koja na ovome svijetu uvijek želi imati utjehu? Uistinu, duša koja je mudra i koja želi mudro živjeti ne smije na ovome svijetu tražiti ništa drugo osim boli. Štoviše, ako gleda na svoga ljubljenoga Isusa i ima iskru ljubavi, ne bi trebala tražiti nikakav drugi dobitak niti ikakvo drugo stanje na ovome svijetu osim onoga koje je on imao, naime stanje boli, tjeskobe i nevolje: i to bi bila sva njezina utjeha.
197 O quot et quanta fiunt et facta sunt, expenduntur, et expensa sunt, ut dolores et afflictiones, et adversitates, quæ Deus misericorditer, aut immittit, aut permittit, vitarentur! quæ tamen proculdubio salubria essent, et magis meritoria, si ut quasi spontanee assumptæ tolerarentur, quam multæ aliæ afflictiones, et pœnitentiæ, quæ pro libito assumuntur: melius enim novit cælestis medicus, quæ afflictiones et adversitates ad animam purgandam, erudiendam et perficiendam requiruntur, quam ipse infirmus insipiens homo. Tales enim afflictiones et pœnitentiæ pro libito voluntatis quæsitæ et assumptæ, vanæ gloriæ vacant multum quandoque. Contingentes autem ex dispositione divina, et cum magna patientia et complacentia acceptatæ, occultantur hominibus quasi ex necessitate et coactione voluntatis tolerentur. Dico igitur et consulo filiis, ut frigora, rigores, calores, æstus, pulices, sudores, caumata, capitis, stomachi et alios corporis dolores, salva ejus consistentia toleremus; nec curiosi simus ad remedia quærenda, nisi in summa necessitate, quæ omnino bonum animæ impediret. Idem dico, si Deo disponente, aut permittente, paupertates, amicorum mortes, oppresiones, persecutiones, opprobria, verbera, rapinæ veniant et contingant, non doleamus; imo non solum cum patientia toleremus, sed ipsas tamquam a medico summo et nostro Salvatore nobis electas et administratas amore ejus, et pro nostro summo bono cum magna complacentia acceptemus; tamquam si a nobis ipsis spontanee et voluntarie essent quæsitæ et acceptæ. Et tunc proculdubio tantum, imo magis erunt meritoriæ, quam si (non alias contingentes) nosipsi pro libito voluntatis ad peragendum pœnitentiam acciperemus. O miserabiles quid amplius dicemus? Qui non solum dolores et afflictiones et adversitates nobis a Deo sapientissime et misericorditer, sicut ipse sustinuit, administratas refugimus, imo ad contrarium nitimur? nam die ac nocte voluptates et dulcedines corporales insequimur, consolationes temporales summo studio ac diligentia quærimus, et vana gaudia jugiter meditamur. Vere non est hæc via Dei hominis Jesu Christi omnium Salvatoris. Quomodo enim vadit ad illum, qui est via doloris et exemplum, illa misera anima, quæ in mundo isto semper vult habere consolationem? In veritate anima, quæ sapiens est, et quæ sapienter vult vivere, non debet aliud in mundo isto quærere quam dolorem. Imo si attendat ad dilectum suum Jesum, et haberet scintillam amoris, non deberet quærere aliud lucrum, nec alium statum in isto mundo, nisi illum quem ipse habuit, scilicet doloris et angustiæ, et afflictionis: et hæc esset tota consolatio ejus.
198 I ne govorim to samo o ovim zemaljskim, vremenitim i tjelesnim stvarima, nego štoviše govorim i o duhovnima: ni u služenju Bogu naime ne trebamo mnogo mariti za utjehe koje se ondje nalaze. Zar je naime Marija, preljubljena Majka Isusova, gledajući svoga ljubljenoga Sina na križu kako jeca i umire, tada od njega tražila slatkoću ili utjehu? Svakako nipošto; nego je od njega primila tjeskobu, gorčinu i bol. Tako treba biti i u našoj duši: znak je naime male ljubavi, štoviše velike drskosti, ako duša na ovome svijetu želi od Krista osjetiti išta drugo osim boli. Više se naime Bogu sviđa služenje siromaha koji mu vjerno služi iz ljubavi bez troškova i naknade negoli služenje bogataša koji svakoga dana čini velike troškove i služi mu u nadi da će primiti duhovnu korist. Tako duša pretila i bogata od velike slatkoće koju kuša od Boga u svome služenju, ako trči k njemu iz ljubavi i služi mu, nema tolike zasluge koliku ima ona koja trči k Bogu i služi mu jednako i sa sličnom ljubavlju, ali bez utjehe, nego s boli. Tako mi se dakle čini da me poučava božansko svjetlo koje dolazi iz Kristova života, koji je put da se po boli ide k Bogu i u Boga, da onim putem kojim je išla naša glava, naime Krist Isus, tim putem trebaju ići ruka, mišica, noga i ostali udovi. I tako će duša naposljetku po vremenitom siromaštvu naći vječna bogatstva; po preziru i sramoti najvišu čast i veličinu slave; a po maloj savršenoj pokori s kaznom i boli posjedovat će najviše dobro s najvećom slatkoćom i utjehom: premda duša treba služiti samomu Bogu radi njega samoga, jer je dostojan da ga se beskrajno ljubi i da mu tako svako stvorenje služi s najvećim poštovanjem zbog njegove najviše i najuzvišenije dobrote. Njemu neka je čast i slava u beskrajne vijeke vjekova. Amen.
198 Et non solum dico in istis terrenis, et temporalibus, et corporalibus rebus, imo etiam dico de spiritualibus: non enim in servitio Dei debemus multum curare de consolationibus quæ ibi inveniuntur. Numquid enim Maria Mater Jesu dilectissima videns dilectum suum filium in cruce plangentem et morientem, petivit tunc ab ipso dulcedinem, aut consolationem? Certe nequaquam; sed angustiam ab eo accepit, amaritudinem, et dolorem. Ita debet esse in anima nostra: signum enim est pauci amoris, imo est magnae præsumptionis, si anima desiderat a Christo in mundo isto aliud sentire quam dolorem. Plus enim placet Deo servitium pauperis, qui servit sibi fideliter propter amorem sine expensis et beneficio, quam servitium divitis, qui quolibet die facit expensas magnas, et servit sibi sub spe recipiendi spirituale beneficium. Ita anima pinguis et dives ex magna dulcedine, quam degustat de Deo in servitio suo, si cucurrerit ad eum per amorem et servit sibi, non est tanti meriti, quanti est illa, quæ currit ad Deum, et servit sibi similiter, et cum simili amore, sine tamen consolatione, sed cum dolore. Igitur ita videtur mihi, quod doceat me lumen divinum quod venit de vita Christi, quæ est via eundi per dolorem ad Deum, et in Deum, quod per viam, per quam ivit caput nostrum, scilicet Christus Jesus, per illam viam debeant ire manus, brachium, pes et cetera membra. Et sic inveniet anima finaliter per paupertatem temporalem divitias æternales; per despectum et verecundiam, summum honorem et magnitudinem gnitudinem gloriæ; et per modicam pænitentiam perfectam cum pœna et dolore, possidebit summum bonum cum summa dulcedine, et consolatione: licet anima debeat ipsi Deo servire propter ipsum, quia est dignus in infinitum diligi, et quod sic cum summa reverentia serviatur ei a qualibet creatura propter suam summam et altissimam bonitatem. Cui sit honor et gloria, per infinita sæculorum sæcula, Amen.
199 Neka je dakle slava svemogućemu Bogu, kojemu se svidjelo nas, dok bijasmo ništa, dovesti u bitak i stvoriti nas na svoju sliku. Neka je čast, moć i slava njemu najmilosrdnijemu, jer nas je, dok bijasmo bijedni, zarobljeni, prognani i osuđeni, po Muci, boli, preziru i siromaštvu svoga Sina htio otkupiti i uzvisiti. Neka je pak opet slava preblagomu i najmilosrdnijemu Bogu, u kojemu su milosrđe i dobrota toliko prevladali da je nama bijednim i nedostojnim grešnicima htio na bilo koji način dati svoje kraljevstvo, tako da ga na bilo koji način možemo steći. Ali neka je još slava i hvala preslatkomu Bogu našemu, kojemu se po njegovoj dobroti svidjelo da nam dadne svoje kraljevstvo te svoje društvo i uživanje posredstvom same nevolje, boli, prezira i siromaštva. Kad bismo naime mogli imati njegovo kraljevstvo zlatom, srebrom, draguljima i bogatstvima, jakošću, mudrošću i snagom, budući da nismo svi takvi da to imamo, ne bi kraljevstvo nebesko moglo biti za sve: sada mu se pak svidjelo da po stvarima koje ljudi mogu lako imati u svako vrijeme i kojima možemo obilovati zadobijemo njegovo kraljevstvo. Nitko naime nije takav da, ako hoće, ne može biti siromašan radi Krista, da ne može raditi ili barem srcem podnositi pokoru i prezir: jer ni ovaj život nitko ne može proći bez nečega od toga, što barem kad se dogodi, ako se radi Krista strpljivo i zahvalno podnese, zaslužuje kraljevstvo Božje. I još više neka je blagoslovljen Bog, koji cijenu svoga kraljevstva nije stavio u veliko i dugo podnošenje tih stvari, nego u najkraće trajanje ovoga života, koje je uistinu poput trenutka u usporedbi s vječnošću njegova kraljevstva. I doista, kad bismo tisućama tisuća godina ili kroz najdulje vjekove morali ovdje iz ljubavi prema Bogu i tolikomu kraljevstvu podnositi najžešće, najteže i najbolnije stvari, uistinu bi to valjalo prihvatiti sklopljenih ruku s neizmjernom radošću, željom i zahvaljivanjem; koliko li više sada, kad nam je od najmilosrdnijega Boga dopušteno i darovano da samo i jedino u tolikoj kratkoći našega života, koji je sada, podnesemo spomenuto? Ovaj naš život uistinu nije ništa ako se usporedi s vječnošću i trajanjem njegova kraljevstva koje je bez kraja. Neka je još blagoslovljen naš slavni Bog, koji nam je takvu dodjelu i razmjenu svoga kraljevstva htio, pojavivši se vidljivo u svojoj osobi na ovome svijetu, svojom riječju obećati, čvrsto ustanoviti i svojim primjerom potvrditi. Ubuduće se naime nipošto ne smije sumnjati da po kratkim naporima, nevoljama i pokorama ovoga kratkog života možemo i trebamo zadobiti njegovo kraljevstvo, budući da nam je on to izravno obećao i, što je još više, svojim primjerom potvrdio. On je naime sam htio podnositi nevolje i nije htio posjedovati svoje kraljevstvo drukčije negoli podnošenjem najveće boli, siromaštva i prezira.
199 Sit igitur gloria omnipotenti Deo, cui complacuit nos cum nihil essemus, ad esse producere, et ad suam similitudinem nos creare. Sit honor, virtus et gloria sibi misericordissimo, quia nos cum essemus miseri, captivi, et exules, et damnati, per passionem, dolorem, despectum, et paupertatem sui filii, voluit nos redimere, et exaltare. Sed sit gloria rursus Deo benignissimo et misericordissimo, cui in tantum misericordia et bonitas prævaluit, ut nobis miseris et indignis peccatoribus vellet regnum suum quomodocumque dare, ita quod qualitercumque a nobis posset adipisci. Sed adhuc sit gloria et laus Deo nostro dulcissimo, cui ex sua pietate complacuit, ut vellet nobis dare regnum suum, et sui societatem et fruitionem, mediante tribulatione, dolore, despectu solum et paupertate. Si enim possemus habere suum regnum cum auro, argento, gemmis, et divitiis, fortitudine, sapientia, viribus, cum non omnes tales simus, ut ista habeamus, non omnium posset esse regnum cælorum: nunc autem sibi complacuit, ut per res quæ ab hominibus et faciliter omni tempore haberî possunt, et quibus abundare possumus, regnum ejus consequeremur. Nullus enim est, qui si velit, non possit esse pauper propter Christum, qui non possit laborare, aut pœnitentiam saltem corde, et despectum sustinere: nam et vitam istam nullus transire sine aliquo istorum potest, quæ saltem cum contingunt, si propter Christum patienter et gratiose tolerentur, regnum Dei promerentur. Et adhuc amplius sit Deus benedictus, qui in multa et longa tolerantia istorum non posuit pretium regni sui, sed in brevissima hujus vitæ duratione, quæ vere ut momentum est æternitati sui regni comparata. Et certe si mille millibus annorum, aut longissimorum sæculorum nos prædicta amore Dei et tanti regni, tolerare hic asperrima et durissima et pœnosissima oporteret; vere cum immenso gaudio et desiderio, et gratiarum actionibus utique acceptandum junctis manibus erat; quanto magis nunc ubi a Deo misericordissimo nobis est concessum et indultum, ut solum et tantum in tanta brevitate vitæ nostra, quæ nunc est, prædicta sustineremus? Vita enim hæc nostra vere nihil est, si æternitati et durationi sui regni, qui sine fine est, compensetur. Sit adhuc gloriosus Deus noster benedictus, qui talem regni sui collocationem et commutationem voluit nobis in sua persona apparendo visibiliter in mundo isto suo verbo promittere, et firmiter stabilire, et suo exemplo confirmare. De cetero enim nullatenus dubitandum est, quin per breves labores et afflictiones et pœnitentias hujus brevis vitæ possumus, et oporteat nos regnum suum obtinere, ex quo ipse nobis immediate hoc promisit, et quod est plus, suo exemplo confirmavit. Tribulationes enim ipse tolerare voluit, et non aliter quam per tolerantiam doloris summi, et paupertatis et despectus, regnum suum voluit possidere.
200 Dođite dakle, dođite, o sinovi Božji, trčite k Kristovu križu, k boli, preziru i siromaštvu: i preobrazite se svim silama u toga Bogočovjeka koji je trpio, koji nas je toliko ljubio (o sinovi Božji!) da je za nas Krist pregorko podnio tako sramotnu i posve neizrecivo bolnu smrt; i to samo zato da nas otkupi i pruži nam primjer kako da iz ljubavi prema njemu podnosimo teške stvari. Savršenstvo je naime i istinit znak sinova ljubiti Boga i bližnjega: i kao što je ovaj Bog i čovjek koji je trpio najvjernije i najčišće ljubio nas ne smilovavši se sebi ni u čemu, nego svega sebe predavši bolima iz ljubavi prema nama, tako prema mogućnosti hoće da mu njegovi zakoniti sinovi na neki način uzvrate. Sada dakle, o sinovi Božji, znajte da mi ovaj Bog i čovjek koji je trpio neprestano govori da vas opominjem i potičem da budete vjerni njemu najvjernijemu, te da budete i s bližnjim sjedinjeni i povezani najvjernijom ljubavlju. Posve je naime vjeran bližnjemu onaj tko je vjeran Bogu: a kako nas je i koliko ovaj Bog i čovjek koji je trpio najčišće i najvjernije ljubio, najočitije nam je pokazao svojim životom, svojim naukom i svojom smrću.
200 Venite igitur, venite o filii Dei, currite ad Christi crucem, ad dolorem, despectum, et paupertatem: et transformemini cum totis viribus in istum Deum hominem passionatum, qui tantum nos dilexit (o filii Dei!) quod propter nos tam ignominiosam, et omnino ineffabiliter dolorosam mortem amarissime sustinuit Christus; et hoc solum, ut nos redimeret, et exemplum nobis dura tolerandi amore ejus præberet. Est enim perfectio, et signum verax filiorum, Deum amare, et proximum: et sicut iste Deus et homo passionatus fidelissime et purissime nos dilexit in nullo sui misertus, sed totum seipsum impendens doloribus propter amorem nostrum; ita juxta possibilitatem a suis filiis legitimis omnino vult sibi quodammodo responderi. Nunc ergo o filii Dei scitote, quod iste Deus et homo passionatus continue mihi dicit, ut vos moneam et exhorter, ut ipsi fidelissimo sitis fideles, et etiam sitis proximo amore fidelissimo uniti et copulati. Omnino enim qui fidelis est Deo, fidelis est proximo: quomodo autem et quantum iste Deus et homo passionatus purissime et fidelissime nos dilexit, per suam conversationem, et per suam doctrinam, et per suam mortem nobis apertissime demonstravit.
201 Ali budući da smo nevjerni, zato živo i neprestano ne vidimo njegovo najsiromašnije i najprezrenije rođenje za nas, ni njegovu najbolniju smrt, ni njegov najtvrđi život, ni njegov najslađi i najistinitiji nauk. I budući da spomenute najbožanskije i najspasonosnije stvari ne gledamo srcem, stoga njegova smrt, premda je najsiromašnija, najponiznija i najprezrenija, ipak nas ne čini mrtvima svijetu ni grijesima. I tko je čovjek koji bi ovoj najvjernijoj i najbožanskijoj vjernosti, koju nam je pokazao Sin Božji, odgovorio makar i najmanjom živom i neprestanom vjerom? Štoviše, to smo kao da se nije ni dogodilo bacili za leđa. Dođite dakle, blagoslovljeni moji sinovi, i pogledajte ovaj križ i Krista na njemu umrloga za naša bezakonja, te plačite sa mnom: jer mi jesmo i bili smo uzrok tolike boli zbog naših bezbrojnih zločina. Vi pak koji niste tako uvrijedili Boga kao ja, koja sam sva grijeh, nemojte manje plakati ni tugovati, jer se vi sami niste oduprli grijesima, nego vas je Božja milost očuvala i obranila zaslugama Kristova križa; i zato vama svetima i nevinima ne valja manje tugovati u tom stanju negoli meni grešnici i meni sličnima. Koliko ste naime veću milost primili, toliko ste mu veći dužnici: i zato, jer mu niste bili zahvalni kako ste trebali, donekle ste okaljali svoj život i donekle izgubili svoju čistoću, te zato svi trebaju tugovati, svi plakati i podići oči uma na ovaj križ. U ovom naime gledanju križa, na koje duša može paziti jedino po neprestanoj molitvi (kao što je rečeno), prima se u punini spoznaja grijeha, bol i kajanje zbog njih, te se svjetlo duboko ponizuje. Duša naime, gledajući u ovom gledanju križa sve svoje grijehe i svaki pojedini, te Krista za sve i za svaki pojedini grijeh tako izmučena i pogođena, tuguje jednako i sama i žalosti se, te se iz takve boli potiče na kažnjavanje i obnavljanje same sebe, pojedinih udova i duhova.
201 Sed quoniam infideles sumus, ideo ejus pro nobis ortum pauperrimum et despectissimum, nec ejus mortem dolorosissimam, nec ejus conversationem durissimam, nec ejus doctrinam dulcissimam et verissimam, vive et continue non videmus. Et quoniam hæc prædicta divinissima et saluberrima cordialiter non cernimus, propterea ejus mors, quamvis sit pauperrima, humilima, despectissima, tamen non facit nos mortuos mundo, nec peccatis. Et quis est homo qui huic fidelitati fidelissimæ et divinissimæ, quam nobis ostendit Dei filius, etiam parvissima fide viva et continua respondeat? Imo hoc quasi non factum, post tergum projecimus. Venite igitur filii mei benedicti, et respicite istam crucem, et Christum in ea pro nostris iniquitatibus mortuum, mecum plangite: quia nos sumus, et fuimus causa tanti doloris propter innumerabilia scelera nostra. Vos vero qui non ita sicut ego, quæ tota sum peccatum, Deum offendistis, non minus plangatis, nec doleatis, quia vosipsi non restitistis peccatis, sed gratia Dei vos conservavit et defendit meritis crucis Christi; et ideo vobis sanctis et innocentibus non minus dolendum est in illo statu, quam mihi peccatrici et mei similibus. Quanto enim majorem gratiam recepistis, tanto magis debitores ei estis: et ideo, quia ei grati non fuistis, ut debuistis, aliqualiter vitam vestram maculastis, et aliqualiter puritatem vestram amisistis, et ideo omnibus est dolendum, omnibus plangendum, et in istam crucem mentis oculos erigendum. In isto enim crucis aspectu, ad quem anima non nisi per orationem continuam potest attendere, (ut dictum est) recipitur plene cognitio peccatorum, et dolor et contritio de eisdem, et lumen profunde humiliatur. Anima enim videndo in isto crucis aspectu omnia peccata sua et singula, et Christum pro omnibus et singulis peccatis ita passionatum et afflictum, dolet similiter et ipsa, et contristatur, et ex tali dolore ad puniendum, et reformandum se, et singula membra, et spiritus provocatur.
202 Pogledajte dakle, blagoslovljeni sinovi Božji, i vidite uzor života u ovom Bogočovjeku koji je trpio, te iz njega crpite oblik božanskoga savršenstva. Pogledajte knjigu života, naime život i smrt ovoga raspetoga Boga i čovjeka, čije gledanje Muke i križa daje duši spoznaju grijeha, skrušenost srca i duboku poniznost. Duša također vidi i spoznaje mnoštvo grijeha i kako je svim udovima uvrijedila Boga: vidi također nad sobom neizrecivo izlijevanje iz dubine utrobe božanskoga smilovanja; naime kako je ovaj Bogočovjek za grijehe pojedinih naših udova podnio najokrutniju kaznu u pojedinim udovima svoga blagoslovljenoga tijela. Razmatra stoga duša na ovom križu koliko je i kako glavom uvrijedila Boga, naime perući je, češljajući, mažući i čineći ostale tašte stvari da bi se svidjela ljudima protiv Boga: a poslije promatra kako je ovaj Bog i čovjek za takve grijehe na svojoj glavi za to učinio pokoru i podnio tešku kaznu: jer je za pranje, češljanje, mazanje i kovrčanje njegova presveta glava bila čupana za kosu, trnovom krunom probodena i probušena, trskom udarana i sva svojom dragocjenom krvlju okrvavljena. Slično vidi i za ostale udove, kao što smo rekli u jednom viđenju, što sam Bog i čovjek u jednom nagovoru, kao da protiv nas mrmlja i tuži se, provodi kroz sve udove. I ne vidi samo mnoštvo grijeha, nego sve udove, štoviše i njihovu težinu. Beskrajna se naime težina svakoga grijeha jasno pokazuje kad duša, gledajući križ, pazi i spoznaje da se ta krivnja nije mogla drukčije izbrisati, niti uvreda niti kazna oprostiti, osim da Bog za to učini takvu i toliku pokoru, što je neizrecivo i pomisliti.
202 Respicite igitur filii Dei benedicti, et videt exemplar vitæ in isto Deo homine passionato, et ex eo formam trahite divinæ perfectionis. Respicite librum vitæ, scilicet vitam et mortem istius Dei et hominis crucifixi, cujus passionis, et crucis aspectus dat animæ cognitionem peccatorum, et cordis contritionem, et profundam humilitatem. Videt etiam anima et cognoscit peccatorum multitudinem, et quomodo cum omnibus membris Deum offendit: videt etiam super se divinæ miserationis eviscerationem ineffabilem; scilicet quomodo iste Deus homo pro peccatis singulorum nostrorum membrorum pœnam sustinuit crudelissimam in membris singulis corporis sui benedicti. Considerat itaque anima in ista cruce quantum et quomodo cum capite Deum offendit, scilicet lavando, pectinando, ungendo, et cetera vana faciendo, ut hominibus placeret contra Deum: et postea intuetur quomodo iste Deus et homo pro peccatis hujusmodi in suo capite pœnitentiam pro hoc fecerat, et pœnam gravem sustinuit: nam pro lotura, pectinatura, unctura, tortura, suum sanctissimum caput fuit capillis depilatum, spinea corona punctum et perforatum, arundine percussum, et totum suo pretioso sanguine cruentatum. Similiter videt de aliis membris, sicut diximus in quadam visione, quod ipsemet Deus et homo in quadam allocutione quasi contra tra nos murmurando et conquerendo deducit per omnia membra. Et non solum videt peccatorum multitudinem, sed omnia membra, imo etiam eorum gravitatem. Infinita enim gravitas cujuslibet peccati manifesta ostenditur; cum anima crucem aspiciendo attendit et cognoscit, quod aliter culpa illa deleri non potuerit, nec offensa remitti, nec pœna, nisi Deus pœnitentiam talem et tantam pro hoc fecerit, quod est ineffabile cogitare.
203 Vidi također duša u ovoj knjizi jasnije negoli u bilo kojoj drugoj božansku pravednost; kako je nemoguće da grijeh ostane nekažnjen. I vidi da je Bog Otac radije htio da njegov Sin podnese smrtnu kaznu i muke križa negoli da grijesi ljudskoga roda ostanu nekažnjeni. Vidi također u ovoj knjizi beskrajnu Božju dobrotu i smilovanje, kako je toliko suosjećao s nama da je, kad je vidio kako mi ne možemo dostatno zadovoljiti za svoje grijehe, niti ikoje drugo stvorenje, prije negoli bismo ostali u vječnoj osudi, preziru i boli, on sam htio zadovoljiti za nas. Vidi naime ondje beskrajnu Božju volju, beskrajnu marljivost i brigu koju je imao da nas spasi i vrati u našu domovinu, tako da mu ništa nije bilo teško učiniti sve do takve smrti, samo da nas može pravedno postaviti u vječnu radost i svoje presretno društvo.
203 Videt etiam anima in hoc libro clarius, quam in alio quocumque divinam justitiam; qualiter est impossibile quod peccatum remaneat impunitum. Et videt, quod Deus Pater ante voluit, quod filius suus mortis pœnam, et tormenta crucis sustineret, quam quod peccata generis humani remanerent impunita. Videt etiam infinitam bonitatem et pietatem Dei in isto libro, qualiter in tantum nobis compassus est, ut cum videret quod nos sufficienter satisfacere non poteramus pro peccatis nostris, nec alia creatura, ipsemet antequam remaneremus in damnatione et despectu, et dolore perpetuo, ipse voluit pro nobis satisfacere. Videt enim ibi infinitam voluntatem Dei, et infinitam diligentiam, et curam, quam habuit ad nos salvandum, et ad patriam nostram reducendum, ut nihil fuerit sibi grave facere usque ad talem mortem, dum tamen posset nos juste ponere in æterna jucunditate, et sua felicissima societate.
204 Vidi također ondje beskrajnu mudrost; kako je naime na način neizreciv i neshvatljiv svakomu stvorenju znao učiniti da nas spasi i uzvisi po svome beskrajnom milosrđu, ne čineći nikakve nepravde svojoj pravednosti. Tako nas je znao uzvisiti i spasiti svojom smrću da u svojoj božanskoj naravi ništa nije umanjio. Tako je znao učiniti da, kao što nas je zavodnik i ubojica našega roda po zabranjenom drvetu osudio, tako je on, pravi Bog i čovjek, na drvetu pobijedio i spasio nas. Tako je znao učiniti da je, dok se vjerovalo da umire i malaksava, on tada sve oživio i uništio smrt sviju, te je po mukama, bolima i preziru pripravio cijelomu svijetu miline, radosti i slavu, i zaslužio vječnu slavu. Tako je znao učiniti da po muci križa, koja se ljudima čini najluđom stvari, posrami svu mudrost svijeta i po takvoj ludosti očituje božansku mudrost. Sve se to pak očituje na križu onomu tko pomno razmatra uz posredovanje Božje milosti; kao i druge beskrajne stvari koje su neizrecive.
204 Videt etiam ibi infinitam sapientiam; ut scilicet per modum ineffabilem et incogitabilem omni creaturæ, sic scivit facere ut nos salvaret et exaltaret per suam misericordiam infinitam, nullam injuriam suæ justitiæ faciendo. Sic scivit nos exaltare, et salvare per mortem suam, ut in sua natura divina nihil minueret. Sic scivit facere, ut sicut seductor et homicida nostri generis, per lignum vetitum nos damnavit, sic ipse verus Deus et homo in ligno convinceret et nos salvaret. Sic scivit facere ut dum mori, et deficere crederetur, ipse tunc omnia vivificaret, et mortem omnium destrueret, et per tormenta, dolores et despectum, delicias, gaudia, et gloriam toti mundo pararet, et mereretur sempiternam gloriam. Sic scivit facere, ut per tormentum crucis, quod hominibus videtur res stultissima, totam mundi sapientiam confunderet, et per talem stultitiam, divinam sapientiam manifestaret. Omnia autem hæc manifestantur in cruce subtiliter consideranti mediante gratia Dei; et alia infinita, quæ sunt ineffabilia.
205 Isto tako ondje u ovoj knjizi duša vidi beskrajnu Božju blagost, kako, dok su ga ubijali, nije proklinjao niti se osvećivao, nego je po grijehu i najvećoj nepravdi protiv njega počinjenoj samim počiniteljima i razapinjateljima zaslužio vječnu slavu. Vidi također duša na križu beskrajnu Božju poniznost, koja ne može biti veća negoli da Kralj slave podnese tako sramotnu smrt. Vidi kako je muka križa ujedno bila i izbavljenje, i otkupljenje iz pakla, i zadobivanje raja, i pomirenje s Ocem; slično je također bila naš primjer i pouka u kreposti, utvrda protiv neprijatelja i cijena vječne radosti, kojom se mi bijednici možemo spasiti, niti nam je ikoji drugi put moguć na bilo koji način. Beskrajno je pak ono što se može čitati u ovoj blagoslovljenoj knjizi, jer istinska je knjiga života i neizrecive istine Gospodin naš Isus Krist, blagoslovljeni Sin svemogućega Boga, kojemu neka je čast i slava u vijeke vjekova. Amen.
205 Item videt ibi anima in isto libro infinitam Dei mansuetudinem, qualiter cum interficeretur non maledixit, nec se vindicavit, sed per peccatum et injurium grandissimam in eum commissam, ipsis committentibus et crucifigentibus gloriam meruit sempiternam. Videt etiam anima in cruce infinitam humilitatem Dei, quæ major esse non potest, quam Regem gloriæ mortem tam vilem tolerare. Videt qualiter tormentum crucis, simul fuit et ereptio, et redemptio de inferno, et Paradisi acquisitio, Patris reconciliatio; similiter etiam fuit nostrum exemplum, et eruditio ad virtutem, firmamentum contra hostes, et pretium gaudii sempiterni, quo nos miseri possumus salvari, nec aliqua alia via est nobis possibilis ullo modo. Infinita autem sunt quæ in hoc benedicto libro legi possunt, quia verus est liber vitæ et veritatis ineffabilis Dominus noster Jesus Christus Dei omnipotentis filius benedictus, cui honor sit et gloria in sæculorum sæcula, Amen.