Utjehe iz viđenja Majke Božje.
Consolationes ex visione Matris Dei.
Jednom sam bila uzdignuta, a tada nisam bila u molitvi, nego sam bila legla da se odmorim, jer je bilo poslije jela. Stoga o tome nisam ni razmišljala, nego je moja duša iznenada bila uzdignuta, i vidjela sam Blaženu Djevicu u slavi, te shvaćajući jednu ženu postavljenu u tolikoj plemenitosti, slavi i dostojanstvu kako je stajala, uživala sam na čudesan način; jer gledati nju bila je neizreciva radost. Stajala je naime blažena Djevica Marija moleći za ljudski rod, i vidjela sam je s tolikom prikladnošću čovještva i krepošću da je to bilo neizrecivo, odakle sam i ja neizrecivo uživala. I dok sam ja tako gledala na rečeno, iznenada se ondje pojavio Isus Krist sjedeći pokraj nje u proslavljenom čovještvu. I shvaćajući ono tijelo, kako je bilo mučeno, pogrđeno i raspeto, i shvaćajući sve muke, nepravde, prezire i sramote koje je za nas podnijelo, što sam i tada čudesno shvaćala, tada nisam nimalo tugovala zbog njih: štoviše, bio mi je toliki užitak da se ne može ispripovjediti, i izgubila sam govor te sam mislila da umirem. I bila mi je najveća muka što nisam umirala i što nisam odmah dospijevala k onomu neizrecivomu što sam gledala. I trajalo mi je to viđenje neprekidno tri dana, i nisam bila spriječena u jelu, kojega je bilo vrlo malo, neprekidno sam naime ležala nemoćna tijela i ništa nisam govorila: nisam bila spriječena ni u čemu drugom: a kad bi mi se spomenuo Bog, nisam mogla izdržati od neizmjernoga užitka.
Elevata fui quadam vice, et non eram in oratione tunc, sed posueram me ad pausandum, quia erat post comestionem. Unde nec de hoc cogitabam, sed subito elevata est anima mea, et videbam Beatam Virginem in gloria, et intelligens unam mulierem positam in tanta nobilitate, et gloria, et dignitate, sicut stabat, delectabar miro modo; nam videre ipsam erat ineffabilis lætitia. Stabat enim beata Virgo Maria rogans pro humano genere, et videbam cum tanta aptitudine humanitatis et virtute, quod erat inenarrabile, unde et ego ineffabiliter delectabar. Et dum ego ita aspicerem ad prædicta, subito apparuit ibi Jesus Christus, sedens juxta eam in humanitate glorificata. Et intelligens carnem illam, quomodo fuit pœnata, et opprobriata probriata et crucifixa, et intelligens omnes pœnas, injurias, et despectus, et ignominias quas pro nobis sustinuerat, quas etiam tunc mirabiliter intelligebam, tunc nullo modo dolebam de eis: imo erat mihi delectatio tanta, quod narrari non potest, et ego perdidi loquelam, et putabam mori. Et erat mihi pœna supermaxima, quia non moriebar, et quia non perveniebam statim ad illud inenarrabile, quod videbam. Et duravit mihi ista visio per tres dies continue, et non impediebar a comestione, quæ erat multum pauca, continue enim corpore languido jacebam, et nihil loquebar: non impediebar etiam ab aliqua alia re: quando autem nominabatur mihi Deus, non poteram sustinere pro immensa delectatione.
124 Na Očišćenje Blažene Djevice, dok bijah ujutro u crkvi Manje braće u Folignu, bio mi je upućen govor koji je rekao: „Ovo je čas u kojem je Gospođa Djevica Marija došla sa Sinom u hram.” I to je moja duša čula s velikom ljubavlju. I tada je moja duša bila uzdignuta, i vidjela sam našu Gospođu kako ulazi u taj čas, i susrela ju je moja duša s velikim poštovanjem i ljubavlju. I dok sam se pomalo bojala pristupiti k njoj, sama je naša Gospođa dala duši veliku sigurnost, te je pružila prema meni svoga Sina Isusa i rekla: „O ljubiteljice moga Sina, primi”; i predala je u moje ruke svoga Sina, a činilo se da ima zatvorene oči kao da spava, te je bio povijen ili umotan u pelene.
124 In Purificatione Beatæ Virginis, dum essem mane in ecclesia Fratrum Minorum de Fulginio, facta est mihi locutio dicens: Hæc est hora, in qua Domina Virgo Maria venit cum filio in templum. Et hæc audivit anima mea cum magno amore. Et tunc fuit anima mea elevata, et vidi Dominam nostram intrantem in illa hora, et obviavit sibi anima mea cum magna reverentia et amore. Et cum aliquantulum vererer accedere ad eam, ipsa Domina nostra dedit animæ magnam securitatem, et extendit versus me filium suum Jesum, et dixit: O dilectrix filii mei accipe; tradidit-que brachiis meis filium suum, et videbatur habere oculos clausos, quasi dormiret, et erat pannis involutus sive fasciatus.
125 Sama je pak naša Gospođa sjela kao umorna od puta, i činila je tako lijepe i ugodne kretnje, i pokazivala tako čestito i milo držanje, i bilo je tako slatko i ugodno gledati je da moja duša nije mogla samo gledati maloga Isusa, kojega sam tako stisnutoga držala u naručju, nego je bila prisiljena gledati i našu Gospođu. Dok sam dakle tako stajala, iznenada je dječak ostao u naručju posve gol, i otvorio je te podigao oči i pogledao, i odmah sam pri pogledu tih očiju osjetila i imala toliku ljubav da me je posve svladala. Izišao je naime iz tih očiju toliki sjaj te oganj ljubavi i radosti da mi je to neizrecivo. I tada se iznenada pojavilo jedno neizmjerno, neizrecivo veličanstvo i reklo mi: „Tko me ne vidi malena, neće me vidjeti velika”; i dodalo je: „Ja sam došao k tebi i prikazao se tebi, da se ti prikažeš meni.” I tada je moja duša na čudesan i neizreciv način prikazala samu sebe njemu: naposljetku sam prikazala cijelu sebe, i svoje sinove koji slijede savršeno i potpuno sam prikazala, ništa sebi ne zadržavajući, ni od sebe ni od svojih. I shvatila je moja duša da Bog taj prinos veoma prihvaća i s velikom ga radošću prima. O radosti pak i neizrecivom veselju, i užitku, i neizrecivoj slatkoći koju sam imala shvaćajući da Bog s tolikom dobrostivošću prima i prihvaća moj prinos, ne mogu ništa reći jer mi je nemoguće to očitovati. Drugom sam prilikom vidjela Blaženu Djevicu kako me potiče na spoznaju, blagoslivlja me i kazuje mi bol svoga suosjećanja koju je imala za svoga Sina.
125 Ipsa autem Domina nostra quasi ab itinere fatigata sedit, et faciebat tam pulchros et delectabiles gestus, et ita honestos, et gratos mores ostendebat, et erat ita dulce et delectabile videre ipsam, quod anima mea non solum poterat respicere puerum Jesum, quem sic astrictum tenebam inter brachia, sed etiam cogebatur respicere ad Dominam nostram. Dum igitur sic starem subito puer remansit in brachiis totus nudus, et aperuit atque levavit oculos, et respexit, et statim in aspectu illorum oculorum sensi et habui tantum amorem, quod vicit me omnino. Exivit enim de illis oculis tantus splendor, et ignis amoris et lætitiæ, quod est mihi indicibile. Et tunc subito apparuit una immensa majestas ineffabilis, et dixit mihi: Qui non viderit me parvum, non videbit me magnum; et addidit: Ego veni ad te, et obtuli me tibi, ut tu te offeras mihi. Et tunc anima mea modo mirabili et indicibili obtulit semetipsam ei: demum obtuli me totam, et filios meos sequentes perfecte et totaliter obtuli, nihil mihi, nec de se, nec de suis reservando. Et intellexit anima mea, quod Deus illam oblationem multum acceptabat, et cum magna alacritate recipiebat. De alacritate vero et lætitia ineffabili, et delectatione, et dulcedine indicibili, quam habui intendendo quod Deus cum tanta benignitate meam oblationem recipiebat et acceptabat, nihil possum dicere quia est mihi impossibile manifestare. Altera vice vidi Beatam Virginem me ad cognitionem exhortantem, et benedicentem, et mihi dolorem suæ compassionis, quam habuit de filio suo, dicentem.
O duhovnoj djeci blažene Anđele.
De Angelæ filiis spiritualibus.
Jednom zgodom, uzdignuta te istodobno privučena i uronjena u nestvoreno svjetlo, gledala sam ono što ne mogu izreći. Dok je pak taj utjecaj još trajao, ukaza mi se lik blagoslovljenoga Bogočovjeka raspetoga, kao da je upravo tada skinut s križa. Njegova se krv činila tako svježom i rumeno-crvenom te je tekla iz rana kao da upravo u tom času teče iz svježih rana. I ukaza se u njegovim zglobovima tolika klonulost živaca od strašnoga istezanja na križu da su se zglobovi kostiju činili posve iščašenima iz svoga mjesta; pri tom prizoru više negoli se može izreći probodena je moja nutrina i boljelo me više negoli od bilo kakvih boli kojima sam prije bila pogođena.
Quadam vice elevata et attracta pariter et absorpta in lumen increatum, videbam, quæ non possum dicere. Remanente autem hac influentia, apparuit mihi effigies benedicti Dei hominis crucifixi, quasi tunc noviter de cruce depositi. Cujus sanguis apparebat sic recens et rubicundus, et per vulnera effluens, ac si tunc immediate de recentibus vulneribus efflueret. Et apparuit in juncturis ejus tanta dissolutio nervorum ex dira protensione extensionis in cruce, quod juncturæ ossium a debito loco videbantur omnino laxatæ, ad cujus conspectum plus, quam posit dici, transfixa sunt viscera mea, et dolebam plus, quam quibuscumque doloribus fuerim ante affecta.
127 Dok sam dakle tako stajala sva uronjena u tu bol, gle, iznenada se oko raspetoga ukaza mnoštvo sinova koji bijahu odani propovijedanju i nasljedovanju siromaštva, prezira i boli raspetoga. Blagoslovljeni ih dakle Isus dozva k sebi i privuče ih s tolikom ljubavlju, svakoga grleći, te je rukama svojim privlačio i stiskao njihove glave privijajući ih k rani boka da je cjelivaju: tolika se pak radost iz toga rodila u mojoj duši zbog tako duboke i srdačne ljubavi iskazane nad njima da me navela da zaboravim spomenutu bol. Bijaše pak različit stupanj u privijanju sinova k boku, jer je neke i češće privijao, neke je više negoli manje utiskivao, a neke je posve unutra uranjao: te se na usnama pojavljivalo rumenilo crvene krvi, koje je nekima resilo i bojilo obraze i cijelo lice prema gore navedenim stupnjevima, te izlijevajući na svakoga pojedinoga obilne blagoslove govoraše: „O blagoslovljeni sinovi, otkrijte put Križa, to jest moga siromaštva, moga prezira i moje boli, jer sada prolazno obiluju suradnici: jer ja sam vas osobito izabrao da se po vama otkrije i očituje moja pogažena i skrivena istina, vašom riječju i primjerom.” I spoznala je moja duša da kao što se privijanje k boku očitovalo prema različitim stupnjevima, tako su se i riječi na različite načine upućivale svakomu pojedinom sinu. a Bilo bi pak nemoguće izreći duboku i srdačnu ljubav koja je sjala u pogledu očiju onoga blagoslovljenog lica Bogočovjeka Isusa Krista nad tim sinovima, i u privijanju k svetoj rani, i u svim znakovima, riječima i blagoslovima učinjenima i izgovorenima nad njima.
127 Dum igitur sic starem tota absorpta ab illo dolore, ecce subito circa crucifixum multitudo filiorum apparuit, qui devoti erant ad prædicandum, et imitandum paupertatem, despectum et dolorem crucifixi. Benedictus igitur Jesus eos advocatos ad se, et tractos cum tanto amore singulos amplexans, ad vulnus lateris osculandum cum manibus suis eorum trahens et stringens capita applicabat: quod gaudium ex hoc in anima mea genitum de tam eviscerato amore super eos ostenso, me fecit oblivisci dolorem supradictum. Erat autem gradus diversorum in applicatione filiorum ad latus, quia quosdam etiam sæpius applicabat, quosdam plus quam minus infigebat, quosdam intus totaliter absorbebat: apparebatque in labiis rubricatio rubentis sanguinis, qui in aliquibus genas et totam faciem decorabat, et colorabat secundum gradus supra expressos, singulisque largas benedictiones infundens dicebat: O benedicti filii discooperite viam Crucis, pauperitatis scilicet meæ, et despectus et doloris mei, quo modo temporaliter cooperatores abundant: quia ego singulariter vos elegi, ut per vos discooperiatur et manifestetur veritas mea conculcata et absconsa, vestro verbo, et exemplo. Et intellexit anima mea, quod sicut applicatio ad latus secundum diversos gradus apparebat; sic et verba diversimode de singulis filiis proponebantur. a Esset autem impossibile exprimere evisceratum amorem, qui relucebat in aspectu oculorum illius benedictæ faciei Dei hominis Jesu Christi, super istos filios, et in applicatione ad sacrum vulnus, et in omnibus signis, et verbis, et benedictionibus super eos factis et prolatis.
128 Drugom zgodom, dok sam bila u nekoj procesiji, osjetila sam ono bezdano privlačenje nestvorenoga Boga, na način kako je gore rečeno, na neizreciv način. I vidjela sam blagoslovljenoga Boga trojstvenoga i jedinoga u njegovu veličanstvu kako prebiva u dušama sinova, preobražavajući te sinove na različite načine u sebe, prema gore navedenim stupnjevima, što je gledati bilo uistinu velik Raj. Tako se naime srdačno činio izlijevati na njih da se ja sama nisam mogla nasititi gledajući ih; i tolik bijaše blagoslov, i tako najslađe i tako najsrdačnije izgovoren, što ga je na sinove izlijevao nestvoreni Bog, da je sve to neizrecivo.b I tada je tražio od sinova govoreći: „Budite, o ljubljeni moji sinovi, žrtva paljenica posvema dušom i tijelom.” Promislite, braćo, koliko po čuvstvima i djelima treba ljubiti onoga koji nam se tako srdačno daruje, koji nas tako ljubavno i posve za sebe traži.
128 Alia vice dum essem in quadam processione, sensi illum abyssalem attractum increati Dei, modo quo dictum est supra, modo ineffabili. Vidique benedictum Deum trinum et unum in sua majestate, inhabitare mentes filiorum, transformando istos filios diversimode in se, secundum gradus supra expressos, quod videre erat veraciter magna Paradisus. Sic enim viscerose videbatur effundi super eos, quod ego ipsa non poteram satiari respicere eos; tantaque erat benedictio, et tam dulcissime et tam viscerose prolata, quam super filios effundebat Deus increatus, quod totum est ineffabile.b Tuncque requirebat a filiis dicens: Estote o filii mei dilecti sacrificium holocausti totaliter mente et corpore. Pensate fratres, quantum per affectus et opera debet amari ille, qui sic nobis viscerose se donat, qui sic amorose et possessive totaliter nos requirit.
129 I kad mi se na sličan način ukazao prikaz raspetoga Bogočovjeka s iščašenjem zglobova, kao što je prije rečeno, bio je nošen pred mojim očima zrakom u cijeloj procesiji, a da ga nijedna ruka nije pridržavala. Kad su se dakle sinovi okupili i privili k rani boka kao što je rečeno, on sam govoraše: „Ja sam koji oduzimam grijehe svijeta, i sve sam vaše grijehe uzeo, niti će vam se uračunati u vijeke. Ovo je kupelj istinskoga očišćenja. Ovo je cijena vašega otkupljenja. Ovo je dom vašega prebivanja. Stoga se ne bojte, sinovi, ovu istinu moga života i moga puta, koju napadaju zli, riječima i djelima braniti i otkrivati, jer sam ja neprestano s vama kao pomoćnik i branitelj.” Pokazano mi je također očišćenje svih sinova u trostrukom stupnju ovom zgodom i mnogo puta prije. Jedno je posebno za neke, to jest udjeljivanje velike milosti i snage za lako izbjegavanje grijeha. Drugo je u udjeljivanju milosti za radosno vršenje djela kreposti. Treće je u svakoj savršenosti duše i suobličenju raspetomu. I premda se mnogo ljepote daje duši u svakoj od ovih promjena i milosti, ipak je u drugoj najveća i najslađa ljepota. U trećoj je pak toliki zanos da mi je posve neizreciv: ništa drugo naime ne mogu reći. Nego su se oni činili preobraženima u Boga, tako da gotovo ništa drugo ne vidim doli Boga, čas trpećega, čas proslavljenoga, tako da se čini da ih je posve pretvorio u svoju bit i uronio u bezdan.
129 Cumque similiter mihi esset facta repræsentatio Dei hominis crucifixi cum dissolutione compagum, sicut prædictum est, efferebatur ante oculos meos per aerem in tota processione nullius manus adjutorio delatus. Filiis igitur congregatis et applicatis ad vulnus lateris sicut dictum est, ipse dicebat: Ego sum qui tollo peccata mundi, et peccata omnia vestra tuli, nec vobis imputabuntur in æternum. Hoc est lavacrum veræ mundationis. Hoc est pretium vestræ redemptionis. Hæc est domus vestræ habitationis. Unde non timeatis filii hanc veritatem vitæ et viæ meæ impugnatam a malis, verbis et operibus defensare et discooperire, quia ego continue vobiscum sum adjutor, et defensor. Ostensa etiam mihi fuit mundatio filiorum omnium in triplici gradu ista vice et multiotiens antea. Quædam est aliquorum specialis, scilicet collatio magnae gratiæ, et vigoris ad faciliter vitanda peccata. Alia est in collatione gratiæ ad delectabiliter perficienda virtutum opera. Alia in omni perfectione animæ et transformatione crucifixi. Et licet multum decoris detur animæ in qualibet harum mutationum et gratiarum tamen in secunda maximus et delectabilissimus decor. In tertia vero est excessus tantus, quod omnino est mihi ineffabile: aliud enim dicere dicere non possum. Sed ipsi videbantur transformati in Deum, sic quod quasi nihil aliud video quam Deum, nunc passionatum, nunc glorificatum, ita quod istos videtur totaliter transsubstantiasse et inabyssasse.
130 U istoj procesiji, dok smo se približavali nekoj crkvi Blažene Djevice, gle, sama Kraljica milosrđa i majka svake milosti, prignuvši se nad ove sinove i kćeri, ona koja se prije pokazivala uzdignutom uvis, na nov i najmilostiviji način blagoslivljajući, ponavljala je najslađe blagoslove nad svima i sve ih je cjelivala u prsa, neke više, neke manje, a neke je uz spomenute cjelove grlila rukama tolike ljubavi da se činilo kako ih, kao što je sva sjala svjetlošću, tako i uranja u neko beskrajno svjetlo unutar svojih prsa. Nije mi se ipak činilo da vidim tjelesne ruke, nego neko divno svjetlo u koje ih je uranjala, zatvarajući ih unutar svojih prsa s najvećom srdačnom ljubavlju prema njima.
130 In eadem processione appropinquantibus nobis ad quamdam ecclesiam Beatæ Virginis, ecce ipsa Regina misericordiæ, et omnis gratiæ mater super istos filios et filias se inclinans, quæ prius apparebat sursum levata, novo modo et gratiosissimo benedicens, dulcissimas ingeminabat super omnes benedictiones, et omnes osculabatur in pectore, quosdam plus, quosdam minus, quosdam cum prædictis osculis amplexabatur brachiis tantæ charitatis, quod eos, sicut tota apparebat luminosa, ita et in quoddam infinitum lumen videbatur intra suum pectus absorbere. Non tamen est mihi visum, quod viderem brachia carnea, sed quoddam admirandum lumen, in quo absorbebat eos, intra suum pectus includens cum maximo super ipsos eviscerato amore.
131 Također drugoga dana, dok se govorila misa, među mnogim drugim stvarima koje sam vidjela, ukaza mi se blaženi Franjo sav slavan upućujući uobičajeni pozdrav, koji glasi ovako: „Mir Svevišnjega neka bude s tobom.” Pozdravlja pak uvijek najpobožnijim, najponiznijim, najmilostivijim i najljubaznijim glasom. Tada je kod nekih sinova koji su gorjeli revnošću za opsluživanje siromaštva pravila veoma pohvalio njihovu odluku, ali je zamolio da raste po djelima. I reče: „Blagoslov vječni, potpuni i obilni, koji sam ja primio od vječnoga Boga, neka siđe na glavu ovih preljubljenih sinova tvojih i mojih; reci im da će živjeti, to jest slijedeći put Kristov, očitujući ga djelima i riječima; i neka se ne boje, jer sam ja s njima, i vječni je Bog njihov pomoćnik.” I s tolikom je ljubavlju hvalio one sinove zbog dobre odluke i krijepio ih da sigurno napreduju te da mu u njegovoj nakani pomažu, i tako ih je ljubavno blagoslivljao da se činio sav izlijevati u ljubavi nad njima.
131 Item alia die, cum dicebatur Missa, inter alia multa, quæ vidi, apparuit mihi B. Franciscus totus gloriosus salutationem consuetam offerens, quæ est ista: Pax Altissimi tecum sit. Salutat autem semper voce piissima, humillima, gratiosa, et affectuosa. Tunc in quibusdam filiis ardentibus zelo observandæ paupertatis regulæ laudavit multum propositum, sed rogavit quod cresceret per opus. Et dixit: Benedictio æterna, completa et abundans, quam ego habui ab æterno Deo, veniat super caput horum dilectissimorum filiorum tuorum et meorum; dicas eis, quod vivent, scilicet sequendo viam Christi, per opera manifestando, et per verba; et non timeant, quia ego cum eis sum, et æternus Deus adjutor est eorum. Et cum tanto affectu laudabat illos filios de bono proposito, et confortabat eos, quod secure procederent, et quod ipsum in sua intentione adjuvarent, et sic amorose benedicebat eosdem, quod totus videbatur eviscerari in amore super ipsos.
132 Mnogo sam toga drugoga vidjela oko sebe i oko sinova što ne mogu izreći. Ali ovo kažem, što sam vidjela, što sam jasno spoznala. Vidjela sam naime posve sigurno da se sam blagoslovljeni Bog srdačno izlijeva na nas, i njegova preslatka Majka; i žele nositi teret naše pokore: samo traže da vi, sinovi, budete svijetli primjeri njegova svijetlog, bolnog, najsiromašnijeg i prezrenog života, i žele i čeznu vidjeti vas mrtvima i živima, i da vaše prebivalište bude na nebu, a samo služenje tijelom na svijetu. Da kao što se mrtvac ne mijenja ni zbog časti ni zbog sramote, tako i vi budete posve nepromjenjivi prema izvanjskom bitku svijeta te drugima propovijedate mrtvljenjem svoga života više negoli svadljivim govorom. I da vaša nakana u svim vašim činima uvijek bude na nebu, u tome blagoslovljenom raspetom Bogočovjeku. Tako da radeći, govoreći, jedući izvana, uvijek iznutra budete duboko sjedinjeni s tim blagoslovljenim Bogom, koji vas želi unutar samoga sebe neprestano nositi i u svim vašim činima uvijek vam biti na pomoć. Što neka se udostoji ispuniti u vama onaj koji se to milosrdno udostojava tražiti od vas po zaslugama svoje presvete Majke,c Amen.
132 Multa alia vidi circa me, et circa filios, quæ non possum exprimere. Sed hoc dico, quod vidi, quod perspexi. Vidi enim certissime, quod ipse benedictus Deus viscerose effunditur super nos, et ipsius Mater dulcissima; et volunt portare onus nostrae pænitentiæ: tantum petunt, ut vos filii sitis exempla luminosa vitæ suæ luminosæ, dolorosæ, pauperrimæ, et despectæ, et volunt, et desiderant vos videre mortuos et vivos, et quod habitatio vestra esset in cælo, et solus usus corporis esset in mundo. Ut sicut mortuus non alteratur, nec de honore, nec de dedecore, ita vos omnino essetis immutabiles ad esse extrinsecum mundi, et prædicaretis aliis mortificatione vitæ vestræ magis, quam contentioso sermone. Et semper intentio vestra in omnibus vestris actibus esset in cælo; in isto benedicto Deo homine crucifixo. Ita quod operando, loquendo, comedendo exterius, semper interius intrinsecati essetis illi benedicto Deo, qui vult vos intra semetipsum continue circumferre, et in omnibus actibus vestris semper sibi assistere. Quod ipse dignetur in vobis implere, qui hæc misericorditer a vobis dignatur requirere per merita suæ sanctissimæ Matris,c Amen.
a Dodaje rukopis: I premda ih je sve vidjela pojedinačno u njihovim stupnjevima, nije ipak htjela ovdje o kome posebno govoriti: niti mi se također činilo prikladnim išta drugo tražiti, osim da se svatko trudi, koliko god više može, suobličiti se tom blagoslovljenom raspetomu te svim silama prigrliti njegovu zapovijed o slijeđenju puta prezira, siromaštva i križa. Rekla je pak: Bilo bi nemoguće izreći, itd.
b Dodaje rukopis: I ja, koji pišem, potajno sam opazio da se ona u licu sva preobrazila u anđeosku, divnu i slavnu radost; i tolik bijaše blagoslov, i tako najslađe i srdačno izgovoren, što ga je na te sinove izlijevao nestvoreni Bog, da se taj način zbog svoje neizrecivosti više šutnjom časti.
c Dodaje rukopis: Po zagovoru svoje ljubljene službenice, čijim nas je zaslugama kao grančice udostojao ucijepiti, da po njemu kao po ljestvama spasonosnih primjera i temeljnih zasluga neprestano uzlazimo k vrhuncu njegova najuzvišenijeg života i preobrazbi njegove presvete muke; dok zajedno s blagoslovljenim Isusom ulazeći u očinsko krilo ne otpočinemo s onim koji je sav pokoj u vijeke vjekova, Amen.
a Subdit ms. Et licet viderit omnes singulariter in gradibus suis, noluit tamen de aliquo hic dicere specialiter: nec etiam congruum mihi videbatur requiri, nisi quod unusquisque nitatur, quantum plus potest, isti benedicto crucifixo configi, et ejus mandatum de sequenda via despectus, paupertatis, et crucis totis conatibus amplexari. Dixit autem: Esset impossibile exprimere, etc.
b Addit ms. Et ego, qui scribo, occulte aspexi, quod ipsa videbatur in facie tota alterata in angelicam, et in mirandam, et gloriosam lætitiam; tantaque erat benedictio, et tam dulcissime et viscerose prolata, quam super istos filios effundebat increatus Deus, quod modus per ineffabilitatem magis silentio honoratur.
c Addit ms. Per intercessionem dilectæ ancillæ suæ, cujus meritis nos ut ramusculos dignatus est inserere, ut per ipsum tamquam per scalam salutarium exemplorum, et radicalium meritorum, in summitatem suæ excellentissimæ vitæ, et transformationem sacratissimæ passionis suæ adscendamus continue; donec una cum benedicto Jesu introeuntes in paternum sinum, requiescamus cum illo, qui est omnis requies in sæcula sæculorum, Amen.
O nevolji i o onima koji ne napreduju.
De tribulatione, et non proficientibus.
Jednom zgodom molila sam od Boga da mi dade nešto od sebe. I učinila sam na sebi znak Križa. I također sam ga molila da mi pokaže tko su njegovi sinovi. I među ostalim rečena mi je ova prispodoba: „Zamisli nekoga tko ima mnogo prijatelja i pozove ih na gozbu pripravljenu s velikom pomnjom; ako mnogi od pozvanih ostanu i ne htjednu doći, zar neće žaliti zbog onih koji nisu došli, zato što je obilno pripravio gozbu i uz velike troškove? A one koji dođu, zar neće primiti s velikom radošću? Premda sve prima s veseljem, ipak takav one koje više ljubi stavlja za svoj stol na posebno mjesto pokraj sebe, a s onima pak koje prisnije ljubi jede iz jedne zdjele i pije iz jedne čaše.” Ja sam pak pitala s velikom ugodom duše govoreći: „O Gospodine, kada ti pozivaš sve? Reci mi.” Odgovori pak govoreći: „Ja sam pozvao sve u život vječni, i koji žele doći, neka dođu, jer se nitko ne može ispričati da nije bio pozvan. Neki pak pozvani dolaze i bivaju posjednuti za stol,” i davao je razumjeti da je on sam stol i hrana koju je davao.
Quadam vice quærebam a Deo, quod daret mihi de se aliquid. Et feci mihi signum Crucis. Et etiam rogabam eum, ut ostenderet mihi, qui sunt filii sui. Et inter alia dictum est mihi istud exemplum: Ponatur, quod unus, qui haberet multos amicos, et invitaret eos ad convivium cum magna diligentia præparatum, si multi remanerent de invitatis, qui nollent venire, numquid doleret de non venientibus, eo quod abundanter parasset convivium, et cum magnis expensis? Venientes autem numquid reciperet cum magno gaudio? qui quamvis omnes cum lætitia suscipiat, tamen talis illos, quos plus diligit, ponit in mensa sua juxta se speciali, et adhuc cum illis, quos familiarius diligit, comedit cum una scutella, et cum una cuppa bibit. Ego autem quærebam cum multo animæ placimento, dicens: O Domine, quando tu invitas omnes? dicas mihi. Respondit autem dicens: Ego invitavi omnes ad vitam æternam, et qui volunt venire, veniant, quia nullus potest excusari, quin sit vocatus. Aliqui autem vocati veniunt, et ponuntur ad mensam, et dabat intelligere quod ipse erat mensa, et cibus, quem dabat.
134 Ja sam pak pitala o tim pozvanima koji su došli kojim su putem onamo išli. On pak odgovori: „Putem nevolje,” reče, „kakvi su djevice, čisti siromasi, bolesnici, strpljivi”; i nabrajao je mnoge druge vrste nevoljnika koji će se spasiti. I ja sam u svakoj riječi razumjela smisao i tumačenje te sam se silno radovala. Općenito su se pak svi oni nazivali i zvali sinovima. Govorilo mi se pak u tom nutarnjem govoru kako Bog spomenutim sinovima daje djevičanstvo, i siromaštvo, i groznicu, i gubitak djece, i gubitak imetka i vremenitih dobara, i nevolju za njihovo dobro; oni pak to sada nisu shvaćali niti spoznavali: i premda su u početku trpjeli nevolju, poslije su ipak pravi sinovi to podnosili sa strpljivošću i zahvaljivanjem; takvi su općenito svi koji zadobivaju život vječni, niti ima ikojega drugog puta.
134 Ego autem quærebam de istis vocatis, qui venerunt, qua via illuc iverunt. Ipse vero respondit: Per viam, inquit, tribulationis, quales sunt virgines, casti pauperes, infirmi, patientes; et nominabat multa alia genera tribulatorum salvandorum. Et ego in omni verbo intelligebam rationem, et expositionem, et delectabar valde. Communiter autem omnes isti vocabantur et nominabantur filii. Dicebatur autem mihi in illa locutione, quomodo virginitas, et paupertas, et febris, et perditio filiorum, et perditio possessionis et rerum temporalium, et tribulatio dabatur prædictis filiis propter bonum eorum a Deo; ipsi autem non perpendebant, nec cognoscebant nunc: et quamvis in principio tribularentur, postea tamen veri filii ferebant cum patientia, et gratiarum actione, tales sunt communiter omnes, qui adipiscuntur vitam æternam, nec est aliqua alia via.
135 Oni pak koji su pozvani k duhovnom stolu, koje Gospodin vodi sa sobom da jedu iz jedne zdjele i piju iz jedne čaše, jesu oni koji žele i nastoje spoznati tko je taj dobri Otac i Gospodin koji ih je pozvao, te nastoje da mu mogu ugoditi nasljedovanjem njegova Križa i dragovoljnim prihvaćanjem siromaštva, prezira i patnje. Tim sinovima naime Bog dopušta da ih snađu mnoge nevolje; i to im čini iz posebne milosti, da jedu iz jedne zdjele s njim. „Jer k tome stolu,” govoraše Krist, „ja sam bio pozvan da pijem kalež muke, koji mi bijaše sladak zbog ljubavi vaše, premda je sam po sebi bio najgorči.” Ti dakle sinovi, prepoznajući ovu milost, premda katkad osjećaju gorke nevolje, ipak im sve postaje slatko zbog ljubavi, milosti, časti i vrijednosti koje su u njima: štoviše, u nevolji su kada nisu pogođeni patnjom; i tada se više raduju i više osjećaju od Boga što više osjećaju nevolje. Kažem dakle i tvrdim da sinovi Božji osjećaju božansku slatkoću pomiješanu u progonstvima, nevoljama i pokori. I to mi je rečeno i čudesno pokazano u gore spomenutoj propovijedi koju mi je Bog održao, odakle sam i ja sama nebrojeno puta to iskusila. Stoga, kada su me zlostavljala braća i oni koji me preziru, ne bih mogla iskazati slatkoću koju sam tada osjetila, niti suze radosti koje su me pomazivale, a koje sam tada osjetila.
135 Illi vero, qui invitantur ad mensam spiritualem, quos Dominus ducit secum ad comedendum in una scutella, et bibendum in una cuppa sunt illi, qui volunt et student cognoscere, quis est iste bonus Pater et Dominus, qui invitavit eos, et student ut possint ei placere per imitationem suæ Crucis, et per voluntariam assumptionem paupertatis, despectus, et afflictionis. Istis enim filiis permittit evenire Deus multas tribulationes; et hoc facit eis pro speciali gratia, ut comedant in una scutella secum. Quia ad istam mensam, dicebat Christus, ego fui vocatus ad bibendum calicem passionis, qui fuit mihi dulcis propter amorem vestrum, quamvis in se esset amarissimus. Isti igitur filii recognoscentes hanc gratiam, quamvis sentiant aliquando tribulationes amaras, tamen totum fit eis dulce propter amorem et gratiam et honorem et valorem, quæ sunt in eis: imo tribulantur, quando non affliguntur; et tunc magis delectantur, et sentiunt de Deo, quanto magis sentiunt tribulationes. Dico igitur et affirmo, quod filii Dei sentiunt dulcedinem divinam admixtam in persecutionibus, et tribulationibus, et pænitentia. Et hoc est mihi dictum et ostensum mirabiliter in prædicatione supradicta a Deo mihi facta, unde et ego ipsa vicibus innumerabilibus hoc experta sum. Unde quando fui tribulata a fratribus et a contemnentibus, non possem manifestare dulcedinem, quam tunc sensi, nec lacrymas lætitæ ungentes me, quas tunc sensi.
136 Ponovno, dok sam ležala u nekoj teškoj bolesti veoma slaba i izmučena, ukaza mi se Bogočovjek Isus, pun utjehe, te mi se činilo da silno suosjeća sa mnom, i reče: „Ja sam došao da ti služim”: služba pak koju je činio bila je u tome što je stajao pred mojim krevetom i pokazivao mi se tako blagim da je to posve neizrecivo; i gledala sam ga očima duha daleko jasnije negoli se išta može vidjeti, i obuzela me tolika milina i naslada da o tome posve ništa ne mogu reći, dapače, sve je to neizrecivo.
136 Iterum in magna quadam infirmitate jacenti mihi multum debili et afflictæ apparuit Deus homo Jesus, multum consolatorius, et videbatur mihi compati valde, et ait: Ego veni ad serviendum tibi: servitium autem, quod faciebat, erat, quod stabat ante lectum meum, et ostendebat se mihi tantum placabilem, quod omnino est ineffabile; et videbam eum oculis mentis longe clarius, quam aliquid videri possit, et erat mihi tanta jucunditas et delectatio, quod de hoc omnino nihil possum dicere, imo est totum ineffabile.
137 Ponovno na Veliki četvrtak rekoh svojoj družici da potražimo Krista, i rekoh: „Pođimo u ubožnicu, i možda ćemo naći Krista među onim siromasima, napaćenima i izmučenima.” Uzeli smo pak sve rupce s naših glava koje smo mogle uzeti (ništa drugo naime nismo imale) i rekle Gilioli, sluškinji ubožnice, da ih proda i kupi nešto što bi jeli siromasi iz ubožnice; i ona, premda je to silno odbijala učiniti i govorila da sramotimo same sebe, ipak zbog velikoga navaljivanja prodade one male rupčiće i kupi od toga ribe, a mi smo donijele kruhove koji su nam bili dani za ljubav Božju za našu hranu. Nakon što smo im dakle to ponudile, oprale smo noge siromašnim ženama koje su ondje bile i ruke muškarcima, a osobito nekome gubavcu koji je imao veoma smrdljive, gnjile, zgrčene i pokvarene ruke, te smo pile od te vode kojom smo ih oprale. Toliku smo pak slatkoću osjetile u tom piću da smo cijelim putem išle u velikoj milini, i činilo mi se u svemu da sam okusila čudesnu slatkoću, s obzirom na milinu koju sam ondje našla. I budući da mi je jedna krastica s onih rana zapela u grlu, nastojala sam je progutati kao da sam se pričestila, dok je nisam progutala. Odakle sam u tome našla toliku milinu da je ne mogu izreći. Zbog toga kažem da se u pokori, patnji i nevolji prihvaćenoj radi Boga, premda se u početku čovjek tjeskobno muči, naposljetku ipak nalazi najveća utjeha.
137 Iterum in die Jovis sancta, dixi sociæ meæ, quod quæreremus Christum, et dixi: Eamus ad hospitale, et forsitan inveniemus Christum inter illos pauperes, pænatos et afflictos. Tulimus autem omnes pannos capitum nostrorum, quos poteramus tollere, (aliud enim non habebamus aliquid) et diximus Giliolæ famulæ hospitalis, quod venderet eos, et emeret aliquid quod comederent pauperes de hospitali; et illa, quamvis multum renueret facere, et diceret, quod vituperabamus nos, tamen propter magnam instantiam, vendidit illos parviculos panniculos, et emit inde pisces, et nos apportavimus panes, qui dati erant nobis amore Dei pro victu nostro. Postquam igitur obtulimus ista eis, lavimus pedes feminarum ibi existentium pauperum, et manus hominum, et maxime cujusdam leprosi, qui habebat manus valde fætidas et marcidas et præpeditas et corruptas, et bibimus de illa lotura. Tantam autem dulcedinem sensimus in illo potu, quod per totam viam venimus in magna suavitate, et videbatur mihi per omnia, quod ego gustassem mirabilem dulcedinem, quantum ad suavitatem quam ibi inveni. Et quia quædam scamula illarum plagarum erat interposita ingutture meo, conata sum ad glutiendum eam, sicut si communicassem, donec deglutivi eam. Unde tantam suavitatem inveni in hoc, quod eam non possum exprimere. Propter quod dico, quod in pænitentia et in afflictione et tribulatione propter Deum accepta, quamvis in principio homo anxietur, postremo tamen maxima consolatio invenitur.
138 Jednom drugom zgodom bila sam mučena duhovnom nevoljom i nije mi se činilo da išta osjećam od Boga tijekom jednoga mjeseca, štoviše činilo mi se da sam gotovo napuštena od Boga: i nisam mogla ispovjediti svoje grijehe, te mi se s jedne strane činilo da mi se to dogodilo zbog moje oholosti, a s druge strane vidjela sam tako duboko svoje mnoge grijehe da mi se nije činilo da ih s dužnim kajanjem mogu ispovjediti, niti izreći samo ustima. Činilo mi se također da ih ne mogu očitovati, i zato nisam mogla hvaliti Boga niti ostati u molitvi. Nego mi se samo činilo da je od Boga ostalo to što, naime, nisam bila toliko u nevolji koliko sam trebala biti u nevolji, zbog toga što nisam htjela griješeći odstupiti od Boga, niti sam ni za sva zla ili dobra ovoga svijeta htjela uvrijediti Boga, niti sam odlučila pristati uz zlo, i tako sam bila snažno i strašno mučena i pogođena cijelo rečeno vrijeme.
138 Quadam alia vice ego stabam tribulata spirituali tribulatione, et non videbatur mihi, quod aliquid sentirem de Deo per unum mensem, imo videbatur mihi, quod essem quasi derelicta a Deo: et non poteram confiteri peccata mea, et ex una parte videbatur mihi, quod hoc accidisset mihi propter meam superbiam, et ex alia parte videbam tantum profunde peccata mea multa, quod non videbatur mihi, quod cum debita contritione possem confiteri ea, nec dicere solum ore. Videbatur etiam mihi, quod non possem ea manifestare, et ideo non poteram laudare Deum, nec stare in oratione. Sed tantum videbatur mihi, quod remansisset de Deo, quod scilicet non tantum tribulabar, quantum debebam tribulari, propter hoc, quod noluissem a Deo peccando recedere, nec pro omnibus malis vel bonis de mundo Deum offendere, nec malo consentire proposuissem, et sic fui tribulata et afflicta fortiter et horribiliter toto dicto tempore.
139 I napokon, po smilovanju Božjem, upućen mi je ovakav nutarnji govor: „Kćeri moja, ljubljena od svemogućega Boga i od svih svetaca Raja, Bog je svoju ljubav položio u tebe i ima prema tebi više ljubavi negoli prema ijednoj ženi spoletske doline.” I moja duša odgovori vičući: „Kako to mogu vjerovati kad sam puna nevolje i čini mi se da sam gotovo napuštena od Boga?” I odgovori: „Kad ti se čini da si najviše napuštena, tada si najviše od mene ljubljena i bliža Bogu,” i tada nadoda: „Otac koji ima veoma drago dijete daje mu umjerenu hranu, niti mu dopušta piti čisto vino niti jesti škodljiva jela da mu ne naškode, nego miješa vino s vodom da mu koristi. Tako čini Bog: utjehama naime primiješa kušnje i nevolje, i u kušnjama i nevoljama drži dušu. Kad je naime ne bi držao, posrnula bi i klonula: a kad se čini napuštenom, tada je više ljubljena.” Tada je dakle moja nevolja bila donekle ublažena, ne ipak posve uklonjena: još naime nisam imala volje za ispovijed, ali mi je počela dolaziti volja za ispovijed i pričest, te je u kratkom vremenu nevolja posve uklonjena. I tada mi je upućen nutarnji govor koji kaže: „Milo mi je da se pričestiš, jer ako me primiš, već si me primila: a i ako me ne primiš, ti si me već primila, i pričesti se s blagoslovom Oca i Sina i Duha Svetoga. I učini to na štovanje i čast svemogućega Boga, i Svete Djevice Marije, i ovoga sveca, to jest svetoga Antuna, čiji je blagdan bio toga dana: učinit će ti se naime nova milost koju još nisi imala.” Vraćena mi je dakle milost ispovijedanja i volja za pričest, te sam se ispovjedila. Dok se pak govorila misa, vidjela sam sebe svu punu grijeha i nedostataka, tako da nisam mogla govoriti; i mislila sam da će mi pričest koju sam htjela primiti biti na osudu.
139 Et tandem miserante Deo, facta est mihi locutio talis: Filia mea amata a Deo omnipotenti, et ab omnibus Sanctis Paradisi, Deus amorem suum reposuit in te, et habet ad te amorem plus quam ad feminam vallis Spoletanæ. Et anima mea respondit clamans, quomodo possum hoc credere, cum sim plena tribulatione, et videatur mihi, quod sim quasi a Deo derelicta. Et respondit, quando videtur tibi, quod sis magis derelicta, es magis a me amata, et propinquior Deo, et tunc subjunxit: Pater qui habet filium multum carum, ministrat ei cibaria temperata, nec permittit ei bibere vinum purum, nec comedere nociva, ne ei noceant, sed temperat vinum cum aqua, ut ei proficiat Sic facit Deus: consolationibus enim miscet tentationes et tribulationes, et in tentationibus et tribulationibus tenet animam. Nisi enim eam teneret, impingeretur et deficeret: et quando videtur derelicta, tunc plus amatur. Tunc igitur tribulatio mea fuit aliqualiter temperata, non tamen totaliter ablata: adhuc enim non habueram voluntatem confitendi, sed cœpit mihi venire voluntas confitendi et communicandi, et in brevi tempore ablata est totaliter tribulatio. Et tunc facta est mihi locutio dicens: Placet mihi quod tu communices, quia si tu me recipis, jam me recepisti: et etiam si non recipis me, tu jam me recepisti, et communica cum benedictione Patris et Filii et Spiritus sancti. Et facias ad reverentiam et honorem omnipotentis Dei, et Sanctæ Mariæ Virginis, et istius Sancti, scilicet sancti Antonii, cujus festum erat illa die: fiet enim tibi gratia nova, quam non habuisti adhuc. Fuit igitur mihi reddita gratia confitendi, et voluntas communicandi; et confessa sum. Dum autem dicebatur Missa, videbam me plenam totam peccatis et defectibus, quod non poteram loqui; et cogitabam quod communicatio, quam volebam facere, esset mihi ad judicium.
140 Poslije toga ipak nastalo je u meni čudesno raspoloženje kojim sam se mogla sva baciti u Isusa Krista: i tada sam se bacala u njega s tolikim pouzdanjem i sigurnošću kakvu nikada nisam bila iskusila: i bacala sam se u njega i njegove zasluge kao mrtva, s čudesnom sigurnošću da će me učiniti živom. Pričestila sam se dakle u pouzdanju u njega, i nakon pričesti imala sam čudesan osjećaj. I ostavio je u meni jedan mir kojim mi se davalo razumjeti, pa i osjetiti, da se svaka nevolja koja mi se dogodila za moje dobro. I to pričešćivanje koje sam učinila dovelo je moju dušu do toga da vidi i želi da se, naime, sva predam Kristu, jer sam vidjela da se Krist sav predao nama, i sada se nanovo radujem u želji za mučeništvom, i njega želim, te se u patnjama i nevoljama koje se događaju radujem: i veselim se više negoli sam bila navikla. Zbog toga kažem da Bog napokon tješi svaku dušu koja se nalazi u nevolji.
140 Post tamen ista facta est in me mirabilis dispositio, qua me poteram totam mittere intus Jesum Christum: et tunc mittebam me intus eum cum tanta fiducia et securitate, quod tantam numquam fueram experta: et mittebam me intus eum et merita ejus, sicut mortua cum mirabili certitudine, quod faceret me vivam. Igitur communicavi in sua fiducia, et post communicationem habui mirabile sentimentum. Et dimisit in me unam pacem, qua dabatur mihi intelligi, et etiam sentire, quod omnis tribulatio, quæ acciderat mihi, acciderat pro bono meo. Et hoc communicare, quod feci, fecit animam meam venire ad istud videre et desiderare, quod scilicet me totam darem Christo, eo quod viderem Christum totum se dedisse nobis, et modo noviter delector in desiderio martyrii, et ipsum desidero, et in pænis, et in tribulationibus, quæ accidunt delector: et gaudeo plus quam consueveram. Propter quæ dico, quod Deus tandem consolatur omnem animam existentem in tribulatione.
141 Jer i drugom zgodom, kad sam bila u tolikoj nevolji da mi se gotovo činilo da sam napuštena, upućen mi je ovakav nutarnji govor koji kaže: „O ljubljena, znaj da nisi napuštena; nego ti je svemogući Bog u nevolji bliži, a i ti Bogu.” Duša pak zavapi: „Ako je tako da sam Bogu u nevolji bliža, neka mu bude milo da ukloni od mene svaki grijeh i dade mi odrješenje po zaslugama svoje Muke, te neka dade blagoslov meni, i mojoj družici, i bratu zapisivaču ovih riječi.” I rečeno mi je ovako: „Grijesi su ti tvoji uklonjeni, i dajem vam blagoslov onim tijelom one ruke koja je bila pribijena na križ.” I tada sam vidjela onu ruku kako blagoslivlja nad našim glavama, i radovala sam se pogledu na tu ruku, jer ju je uistinu bilo najslađe vidjeti. I on je nama trima govorio ovako: „Blagoslov Oca i Sina i Duha Svetoga imali vječno, i bila ti zahvaćena njime.” I reče mi: „Reci onomu svom bratu zapisivaču neka se trudi učiniti malenim, jer je veoma ljubljen od svemogućega Boga: i zato neka se trudi ljubiti njega.” Tako me se dakle mnogostruko udostojao utješiti onaj koji tješi sve nevoljnike; komu neka bude i jest čast i slava u vijeke vjekova, Amen.
141 Nam et alia vice cum sic essem tribulata, quod quasi videretur mihi quod essem derelicta, facta est mihi talis locutio dicens: O amata, scias quod non es derelicta; sed Deus omnipotens tibi est in tribulatione propinquior, et tu Deo. Anima autem clamavit: Si est ita quod Deo sim in tribulatione propinquior, placeat sibi, quod auferat a me omne peccatum, et det mihi absolutionem per merita Passionis suæ, et det mihi benedictionem, et sociæ meæ, et fratri scriptori horum dictorum. Et dictum est sic mihi: Peccata tua tibi sunt ablata, et benedictionem facio vobis cum illa carne illius manus, quæ fuit clavata in cruce. Et tunc vidi illam manum benedicentem super capita nostra, et delectabar in aspectu illius manus, quoniam veraciter delectabilissimum erat videre illam. Et ipse dicebat nobis tribus sic: Benedictionem Patris et Filii et Spiritus sancti habeatis æternaliter, et comprehendaris. Et dixit mihi: Dic illi Fratri tuo scriptori, quod studeat se facere parvum, multum enim est amatus a Deo omnipotente: et ideo studeat ipsum amare. Sic igitur multipliciter me consolari dignatus est, qui consolatur omnes tribulatos; cui sit et est honor et gloria in sæcula sæculorum, Amen.
142 Jednom zgodom, dok sam molila u svojoj ćeliji, rečene su mi ove riječi: „Svi koji su poučeni od Boga prosvijetljeni su da razumiju put Božji; a u tom svjetlu i pouci, koje im duhovno daje Bog, zatvaraju uši da ne čuju i oči da ne vide, niti žele paziti, niti žele čuti ono što im Krist govori u duši, nego posve otupe i slijede nauk drukčiji od pouke za koju razumiju da im je dana od Boga; i žele se držati općega puta protiv savjesti, takvi imaju prokletstvo od svemogućega Boga.” Mnogo puta mi je pak bila rečena ta riječ koja je prije navedena. Ja sam se pak užasavala to slušati, jer mi se činilo veoma teškim, i bojala sam se da nije obmana to da, naime, onima kojima Bog daje svjetlo i milost poslije daje prokletstvo. Tada mi je dana jedna prispodoba: i često mi je bilo zapovjeđeno da je dam zapisati. Prispodoba je pak o učeniku kojega otac pošalje u škole, i otac za njega čini raskošne troškove te ga časti odjećom i knjigama, a kad je poučen pod nižim učiteljem, pobrine se poslije da bude premješten k višem učitelju. Ako nakon toga spomenuti učenik postupi nemarno i ne mari za znanje koje je naučio, nego se vrati u svjetovno stanje, i u bijednu službu, i u posao teškoga napora, te mu od onoga što je tako bio naučio ništa ne ostane; takav bi, kažem, otac zbog takva sina morao imati veliku žalost i ogorčenje. Takav je sin onaj koji je najprije poučen propovijedanjem i Svetim pismom, a poslije biva duhovno prosvijetljen od Boga, te mu se daje razumjeti duhovnim svjetlom i božanskim nadahnućem kako da slijedi put Kristov, radi čijega učenja najprije čini da ga poučavaju drugi, a poslije ga poučava Bog svojim duhovnim svjetlom i naukom, kojemu ne može poučiti nitko osim Boga: i to čini da bi sam sebe ravnao, a i drugima bio svjetlo. Ako takav nemarno postupi, te otupi i odeblja u srcu, i prezre svoje svjetlo, i Božji nauk, i božansko nadahnuće, Bog mu oduzima ono svjetlo i milost, i on ima prokletstvo. I zapovjeđeno mi je da ovu riječ zapišem i kažem je jednomu bratu kojemu sam se ispovijedala, jer se njega ticala.
142 Quadam vice, dum orarem in cella mea, dicta sunt mihi ista verba: Omnes qui docentur a Deo, illuminantur, ut intelligant viam Dei; et in isto lumine et documento, quod fit eis spiritualiter a Deo, claudunt aures, ne audiant, et oculos ne videant, nec volunt attendere, nec volunt audire illud, quod loquitur eis Christus in anima, sed omnino ingrossantur, et sequuntur doctrinam aliam a documento, quod intelligunt sibi factum a Deo; et volunt tenere viam communem communem contra conscientiam, illi habent maledictionem a Deo omnipotente. Multotiens autem dictum est mihi istud verbum, quod prædictum est. Ego autem horrebam illud audire, cum videretur mihi valde grave, et timebam esse deceptionem, quod scilicet illis, quibus Deus dat lumen et gratiam, postea det maledictionem. Tunc ponebatur mihi unum exemplum: et præceptum est mihi frequenter, quod facerem scribi. Exemplum autem est de scholare, qui ponitur a patre ad scholas, et pater facit ei expensas sumptuosas, et honorat eum vestimentis et libris, et cum informatus est sub inferiori magistro, procurat post ut transferatur ad altiorem magistrum. Si post hæc scholaris prædictus negligenter agat, et non curet de scientia, quam didicit, sed redeat ad statum sæcularem, et ad vile officium, et ministerium magni laboricii, et de eo quod sic didicerat, nihil ei remaneret; talis, inquam, pater super hujusmodi filio magnam deberet habere turbationem et indignationem. Talis filius est ille, qui prius docetur per prædicationem, et per Scripturas, et postea spiritualiter illuminatur a Deo, et datur sibi intelligere spirituali lumine, et divina inspiratione, quomodo sequatur viam Christi, propter quam addiscendam prius facit eum doceri per alios, et postea docet eum Deus suo spirituali lumine et doctrina, quæ non potest doceri nisi a Deo: et hoc facit, ut ipse se dirigeret, et etiam aliis lumen esset. Si talis negligenter agat, et ingrossetur et incrassetur, et despiciat lumen suum, et Dei doctrinam, et divinam inspirationem, Deus aufert ei illud lumen et gratiam, et habet maledictionem. Et est mihi præceptum, ut hoc verbum scriberem, et uni fratri cui confitebar, ipsum dicerem, quia eum tangebat.
143 Ponovno mi je rečeno u drugom božanskom nutarnjem govoru: „Postoji jedan naraštaj koji spoznaje Boga samo iz velike dobrote dobara koja im je učinio: i ti malo spoznaju: a postoji drugi naraštaj ljudi koji, premda spoznaju Boga po spomenutim njegovim dobrima, ipak ga mnogo bolje spoznaju po dobroti Božjoj koju iskušavaju u sebi.” Ponovno sam u drugom nutarnjem govoru primila spoznaju i čula glas koji viče i govori: „O kako su veliki, o kako su veliki, ali ne veliki čitači moga Pisma, nego njegovi izvršitelji i vršitelji.” Ponovno je govorio da se cijelo božansko Pismo ispunjava u primjeru života Kristova. Jednom zgodom, dok sam moleći govorila Bogu: „Znam, Gospodine, da si ti otac moj, da si ti Bog moj, pouči me stoga što hoćeš da činim; i uputi me u ono što ti je milo, jer sam spremna poslušati.” Kad sam dakle u tim riječima ostala od jutra do trećega sata, i vidjela sam i čula, ali ono što sam vidjela i razumjela nikako ne mogu niti bih znala izreći. Nego je to bio jedan bezdan posve neizreciv, i pokazao mi je što je on sam, i tko živi u njemu, a tko ne; te mi reče: „Uistinu ti kažem da nema drugoga ravnog puta osim onoga koji slijedi moje stope, jer na tome putu, koji je moj, nema nikakve obmane.” Ta mi je pak riječ uistinu i u velikoj jasnoći često i u mnogim nutarnjim govorima bila rečena.
143 Iterum dictum est mihi in alia divina locutione: Est quædam generatio, quæ cognoscit Deum solum ex multa bonitate bonorum, quæ fecit eis: et isti parum cognoscunt: et est alia generatio hominum, qui, quamvis cognoscant Deum per prædicta bona ejus, tamen multo melius cognoscunt eum per bonitatem Dei, quam experiuntur in se. Iterum in alia locutione accepi cognitionem, et audivi vocem clamantem et dicentem: O quam magni sunt, o quam magni sunt, sed non magni lectores Scripturæ meæ, sed ejus adimpletores et factores. Iterum dicebat, quod tota Scriptura divina adimpletur in exemplo vitæ Christi. Quadam vice dum orando dicerem Deo: Scio Domine, quia tu es pater meus, quia tu es Deus meus, doce ergo me, quid vis quod ego faciam; et instrue me in his quæ tibi placent, quia sum parata obedire. Cum ergo in his verbis stetissem a mane usque ad tertiam, et vidi et audivi, sed quod vidi et intellexi, nullo modo possum, nec scirem dicere. Sed fuit una abyssus omnino ineffabilis, et ostendit mihi quid est ipse, et qui vivunt in ipso, et qui non; et dixit mihi: In veritate dico tibi, quod non est alia via recta, nisi illa, quæ sequitur mea vestigia, quia in via ista, quæ est mea, nulla est omnino deceptio. Verbum autem istud in veritate et in magna claritate sæpe et in multis locutionibus dictum est mihi.
Završava njezina mnogostruka utjeha.
Explicit multiplex ejus consolatio.
Pouke blažene Anđele o Božjoj prisutnosti.
Instructiones B. Angelæ, de præsentia Dei.
Valja dakle znati da Bog ponekad dolazi u dušu a da nije pozvan, ni umoljen, niti zamoljen od nje same, i stavlja u dušu jedan oganj, jednu ljubav, jednu inače neuobičajenu milinu, u kojoj se ona silno raduje i veseli te vjeruje da je to od Boga koji ondje prisutno djeluje: ipak to nije sigurno. Također duša spoznaje da je Bog u njoj jer, premda ne vidi da je on sam u duši, vidi ipak da je njegova milost u duši, u kojoj se silno raduje: pa ipak to još nije sigurno. Također spoznaje da je Bog došao k njoj jer joj Bog govori najslađe riječi: u kojim se riječima duša silno raduje i osjeća ga veoma ugodnim osjećajem: u kojem se osjećaju duša silno raduje. Ali još uvijek ostaje neka sumnja, premda malena; još naime duša nije savršeno niti posve sigurna je li Bog u duši, jer takvi nutarnji govori, pa i s osjećajima, mogu nastati i od drugoga duha. Ostaje joj naime sumnja; i čini mi se da se to događa ili zbog njezine velike zloće i nedostatka, ili zbog Božje volje, jer je Bog ne želi učiniti sigurnijom ni pouzdanijom.
Sciendum est igitur quod venit Deus in animam quandoque non vocatus, nec deprecatus, seu rogatus ab ipsa, et ponit in anima unum ignem, unum amorem, unam suavitatem alias inconsuetam, in qua multum delectatur, et gaudet, et credit, quod hoc sit a Deo, ibi præsentialiter operanti: tamen hoc non est certum. Item cognoscit anima Deum esse in ea, quia quamvis non videat ipsum esse in anima, videt tamen gratiam suam esse in anima, in qua multum delectatur: et tamen adhuc non est certum. Item cognoscit, quod Deus venit ad eam, quia Deus loquitur ei verba dulcissima: in quibus verbis anima multum delectatur, et sentit eum sentimento valde delectabili: in quo sentimento anima valde delectatur. Sed adhuc remanet aliquod dubium, quamvis sit parvum; adhuc enim anima perfecte, nec ex toto est certa, si Deus est in anima, quia tales locutiones etiam cum sentimentis possunt fieri ab alio spiritu. Remanet enim dubium sibi; et videtur mihi, quod hoc accidat, aut propter multam malitiam et defectum ejus, aut propter Dei voluntatem, quia Deus non vult eam facere magis certam nec securam.
143 Duša pak biva posve uvjerena da je Bog unutra u njoj kada ga osjeća drukčije negoli je navikla, i osjeća ga zamjetnim i udvostručenim osjećajem: i s tolikom ljubavlju i božanskim ognjem da joj se oduzima svaka ljubav duše i tijela, te govori, spoznaje i razumije ono što nikada nije čula ni od kojega smrtnika, i razumije to s velikim svjetlom, i najveća joj je muka o tome šutjeti; a ako šuti, šuti iz revnosti, da se ne zamjeri ljubavi i da ne sablazni, te iz poniznosti, jer ne želi govoriti tako uzvišene stvari da ne bude zapažena. Kao što se i meni dogodilo ponekad: zbog goruće naime želje za spasenjem bližnjega rekla sam neke stvari, i bila sam ukorena, te mi je rečeno na ovaj način: „Sestro, vrati se božanskom Pismu, jer te ne razumijemo.” Također u tom osjećaju kojim se duša uvjerava da je svemogući Bog u njoj, daje se duši tako savršeno htjeti da se u tome slaže cijela duša istinski, i u svemu i na svaki način, a slažu se s dušom i svi udovi tijela te postaju istinski jedno s dušom, niti se protive njezinoj volji, i hoće savršeno ono što je Božje, što ipak prije nije istinski posve htjela. I to se htijenje daje po milosti, u čemu duša spoznaje da je svemogući Bog u njoj, i daje joj sigurnost: daje se naime duši htjeti Boga i ono što je Božje istinski na sličnost istinske ljubavi, kao što je Bog ljubio nas; i duša osjeća da se neizmjerni Bog sjedinio s njom i sklopio zajedništvo s njom.
143 Certificatur autem anima, quod Deus est intus in ea, quando sentit eum aliter quam consuevit, et sentit eum notabili et duplicato sentimento: et cum tanto amore et igne divino, quod aufertur ei omnis amor animæ et corporis, et loquitur, et cognoscit, et intelligit ea, quæ numquam audivit ab aliquo mortali, et intelligit ea cum magno lumine, et est ei maxima poena tacere illa; et si tacet, tacet propter zelum, ne displiceat amori, et non scandalizet, et propter humilitatem, quia non vult dicere ita altissima ne notetur. Sicut et m.h'i accidit aliquando: propter enim ardens desiderium salutis proximi aliqua dixi, et fui reprehensa, et dictum est mihi isto modo: Soror, redi ad Scripturam divinam, et te non intelligimus. Item in isto sentimento, quo anima certificatur, quod Deus omnipotens est in ea, datur animæ ita perfecte velle, quod concordat in hoc tota anima veraciter, et in omnibus et omnimode, et concordant cum anima omnia membra corporis, et fiunt unum cum anima veraciter, nec repugnant voluntati ejus, et vult perfecte ea, quæ Dei sunt, quæ tamen ante veraciter non ex toto volebat. Et istud velle datur per gratiam, in quo cognoscit anima Deum omnipotentem esse in se, et dat ei securitatem: datur enim animæ velle Deum, et quæ Dei sunt veraciter ad similitudinem amoris veracis, sicut Deus dilexit nos; et sentit anima, quod Deus immensus est mixtus secum, et fecit societatem cum ea.
146 Također, kada svevišnji Bog dođe k razumnoj duši, ponekad joj se daje da ga vidi, i vidi ga bez tjelesnoga oblika u sebi, i vidi ga jasnije negoli smrtan čovjek može vidjeti drugoga smrtnog čovjeka: oči duše naime vide jednu duhovnu puninu, ne tjelesnu, o kojoj ne mogu ništa govoriti, jer nedostaju riječi i predodžba. U tom pak gledanju duša uživa neizrecivom nasladom, i tada duša ni na što drugo ne gleda osim na to: to je naime ono što neprocjenjivo ispunjava dušu. I to gledanje i motrenje kojim tako vidi svemogućega Boga, niti išta drugo može motriti, tako je duboko da žalim što ne mogu ništa očitovati; nije to naime opipljiva stvar, niti zamisliva, nego je neprocjenjiva.
146 Item quando venit altissimus Deus ad animam rationalem, quandoque datur ei, ut eum videat, et videt sine forma corporali in se, et videt eum clarius quam possit homo mortalis videre alium hominem mortalem: oculi enim animæ vident unam plenitudinem spiritualem, non corporalem, de qua non possum aliquid loqui, quia deficiunt verba et imaginatio. In illo autem videre, delectatur anima delectatione ineffabili, et tunc anima ad nihil aliud respicit, nisi ad illud: est enim id, quod replet animam inæstimabiliter. Et istud respicere et videre, quo sic videt Deum omnipotentem, nec aliud potest respicere, est ita profundum, quod doleo, quia nequeo aliquid manifestare; non enim est res tangibilis, nec imaginabilis, sed est inæstimabilis.
147 Nadalje duša spoznaje da je Bog u njoj bez sumnje na mnoge načine, od kojih navedimo dva. Jedan je neko pomazanje koje tako iznenada obnavlja dušu i sve udove tijela čini blagima i skladnima s dušom da je ništa ne može dotaknuti niti povrijediti čime bi se duša mogla i najmanje uznemiriti; te osjeća i čuje da joj Bog govori. I u tom tolikom i posve neizrecivom pomazanju duša razumije najpouzdanije i bez sumnje da je svemogući Bog u njoj. To naime ne bi mogao učiniti nijedan svetac iz raja, niti nijedan anđeo iz raja; nego je to tako neizrecivo da veoma žalim što ne mogu ništa reći u usporedbi s tim, i neka mi Bog oprosti jer to ne činim rado, budući da bih svim srcem rado očitovala nešto o njegovoj dobroti kad bih mogla i kad bi se njemu svidjelo. Drugi način kojim razumna duša spoznaje da je svemogući Bog unutra u njoj jest jedan zagrljaj kojim Bog grli razumnu dušu, jer nikada otac ni majka dijete, niti ijedna druga osoba s tolikom ljubavlju ne može zagrliti drugu osobu kao što svemogući Bog grli razumnu dušu. S tolikom naime ljubavlju Gospodin naš Isus Krist neizrecivo grli i privija razumnu dušu k sebi, i s tolikom slatkoćom i milinom, da ne vjerujem da bi itko na svijetu mogao reći, ni izreći, ni vjerovati ako nije iskusio, a premda bi možda netko mogao nešto povjerovati, ipak ne na taj način. Unosi naime Isus Krist u dušu najslađu ljubav kojom sva gori u Kristu: i unosi sa sobom jedno tako veliko svjetlo kojim razumije toliku puninu dobrote svemogućega Boga, koju kuša u sebi, da mnogo više razumije negoli što iskušava u sebi: i tada biva osigurana i uvjerena da je Isus Krist u njoj. Ali ništa ne govorimo o svemu tome u usporedbi s onim što jest. Tada pak duša nema suza, ni radosti, ni boli, ni ikoje druge vrste, ni drugoga stanja; mnogo je naime niže stanje kada duša ima suze radosti. Također Bog unosi sa sobom u dušu toliku prepuninu radosti da duša ne zna više tražiti, štoviše, kad bi potrajalo, ovdje bi imala jedan raj. I ta se radost odražava i prelijeva u sve udove tijela: i svaka nepravda koja se nanese ili izrekne smatra se ništavnom i postaje slatkom: i zbog takve promjene nastale u tijelu ponekad se nisam mogla sakriti pred svojom družicom ni pred drugima, jer ponekad postanem, kako mi je rekla moja družica, blistava i sva rumena, a oči mi svijetle poput svijeće, ili blijeda kao da sam mrtva, prema različitosti viđenja i objava. Spomenuta pak radost ne prestaje mnogo dana, a neke radosti imam za koje vjerujem da ih nikada neću izgubiti u vječnosti, nego vjerujem da će se ispuniti i usavršiti, i sada nisam bez njih u svome životu. Stoga i kada dođe kakva tuga, odmah se sjetivši onih radosti, nimalo se ne uznemirim. Toliko je pak drugih načina kojima duša spoznaje da je Bog u njoj da ih nikako ne bih mogla sve izreći i ispripovjediti.
147 Adhuc cognoscit anima quod Deus est in ea sine dubio multis modis, de quibus dicamus duos. Unus est una unctio, quæ ita subito renovat animam, et omnia corporis membra reddit mansueta, et concordantia cum anima, quod non potest tangi, vel lædi ab aliquo, quo turbari possit anima in modico; et sentit, et audit, quod loquitur ei Deus. Et in ista tanta et omnino ineffabili unctione intelligit anima certissime, et sine dubio, quod Deus omnipotens est in ea. Illud enim non posset facere aliquis Sanctus de paradiso, nec aliquis Angelus de paradiso; sed est hoc tam ineffabile, quod multum doleo, quia non possum aliquid dicere in comparatione, et Deus mihi parcat, quia hoc non facio libenter, quia ex toto corde libenter manifestarem aliquid de bonitate ejus, si possem, et ei placeret. Alius modus, quo anima rationalis cognoscit Deum omnipotentem esse intus in se, est una amplexatio, quam facit Deus animæ rationali, quia numquam pater, nec mater filium, nec aliqua persona alia cum tanto amore amplexari potest aliam personam, sicut Deus omnipotens amplexatur animam rationalem. Cum tanto enim amore Dominus noster Jesus Christus indicibiliter amplexatur, et stringit animam rationalem ad se, et cum tanta dulcedine, et suavitate, quod non credo, quod aliquis homo de mundo possit dicere, nec exprimere, nec credere expertus, et quamvis possit forsitan aliquis credere aliquid, non tamen illo modo. Apportat enim Jesus Christus in animam amorem suavissimum, quo tota ardet in Christo: et apportat secum unum lumen tam magnum, quo intelligit tantam plenitudinem bonitatis Dei omnipotentis, quam probat in se, quod multo plus intelligit, quam experiatur in se: et tunc assecuratur et certificatur, quod Jesus Christus est in ea. Sed nihil dicimus de omnibus istis in comparatione ad ea, quæ sunt. Tunc autem anima non habet lacrymas, nec lætitiæ, nec doloris, nec alicujus alterius generis, nec alterius status; multo enim minor status est, quando anima habet lacrymas lætitiæ. Item apportat Deus secum in anima tantam superplenitudinem lætitiæ, quod anima nescit plus petere, imo si duraret, hic haberet unum paradisum. Et hæc lætitia resultat, et redundat in omnibus membris corporis: et omnis injuria, quæ infertur, vel dicitur, habetur pro nihilo, et efficitur dulcis: et propter talem alterationem factam in corpore, aliquando non potui latere sociam meam, neque alios, quia aliquando efficior, ut dixit mihi socia mea, resplendens et tota rubicunda, et oculi mei lucentes ad modum candelæ, aut pallida, quasi si fuissem mortua, secundum varietatem visionum et revelationum. Lætitia autem prædicta non finitur per multos dies, et aliquas lætitias habeo, quas numquam credo perdere in æternum, sed credo eas adimpleri et perfici, et modo non sum sine ipsis in vita mea. Unde et quando venit aliqua tristitia, statim recordans illarum lætitiarum, nullo modo conturbor. Tot autem alii modi sunt, quibus cognoscit anima quod Deus sit in ea, quod nullo modo possem omnes dicere et enarrare.
148 Na sve spomenute načine duša spoznaje da je Bog došao u nju. Ali još ništa nismo rekli kako ga ugošćuje, a sve što smo rekli veoma je maleno u usporedbi s onim kada duša spoznaje da je ugostila hodočasnika. Tada naime, kada je duša ugostila hodočasnika, dolazi do tolike spoznaje beskrajne Božje dobrote da sam ponekad, kada bih bila vraćena k sebi, najpouzdanije spoznala da se oni koji više osjećaju od Boga manje usuđuju govoriti o Bogu: jer samim tim što osjećaju od njega ono beskrajno i neizrecivo, manje se usuđuju govoriti o Bogu, smatrajući u usporedbi s tim sve što govore, a i ne mogu izreći, gotovo ništavnim. Stoga, kad bi neki propovjednik božanskih stvari razumio kao što sam i ja ponekad razumjela, ne bi znao ništa reći niti bi se usudio išta govoriti o Bogu, dapače, zanijemio bi i šutio. Toliko naime nadilazi razum i sve što se na bilo koji način može pomisliti, reći ili procijeniti da se njegova dobrota ne može savršeno protumačiti. To se pak ne događa zato što bi duša izgubila neko tjelesno osjetilo ili što bi duša napustila tijelo, nego to opaža bez osjetila. Stoga čovjek koji tako gleda razumom gleda to djelotvorno u tolikom zanosu u usporedbi s onim što se može reći tjelesnom riječju da bi neki propovjednik, kad bi bio u tom stanju i htio govoriti o Bogu, rekao puku: „Idite, jer vam ne znam ništa govoriti o Bogu”, ma koliko inače bio sposoban. I zato razumijem i kažem da mi se čini kako sve što je rečeno po Pismu ili po svim ljudima od početka svijeta nije reklo ništa o srži one božanske dobrote, ni pola zrna prosa u usporedbi s cijelim svijetom.
148 In omnibus prædictis modis cognoscit anima Deum in se venisse. Sed adhuc nihil diximus, quomodo hospitatur eum, et totum, quod diximus, est valde minus, quam sit illud, quando anima cognoscit, quod ipsa hospitata est peregrinum. Tunc enim, quando anima est hospitata peregrinum, venit in tantam cognitionem bonitatis Dei infinitæ, quod quandoque, quando fui reducta in me, cognovi certissime, quod illi, qui magis sentiunt de Deo, minus præsumunt loqui de Deo: quia eo ipso, quod sentiunt de ipso illo infinito et indicibili, loqui de Deo minus præsumunt, reputantes in comparatione, quidquid dicunt, nec dicere possunt, quasi nihil. Unde si aliquis prædicator divinorum intelligeret, sicut et ego quandoque intellexi, nihil sciret dicere, neque præsumeret loqui de Deo aliquid, imo obmutesceret et taceret. In tantum enim superat intellectum, et omnia, quæ aliquo modo cogitari, vel dici, vel æstimari possunt, quod perfecte ejus bonitas explicari non potest. Hoc autem non accidit, quod anima perdiderit aliquem sensum corporis, vel quod anima corpus dimiserit, sed percipit illa absque sensibus. Unde ita homo videns per intellectum, illa efficaciter in tanto stupore videt in comparatione ad id, quod dici potest verbo corporali, quod, si aliquis prædicator esset in isto statu, et vellet loqui de Deo, diceret populo: Ite, quia nihil vobis scio loqui de Deo, quantumcumque esset sufficiens. Et ideo intelligo, et dico, quod omnia, quæ dicta sunt per scripturam, vel per omnes homines a principio mundi, non videtur mihi, quod dixerint aliquid de medulla illius bonitatis divinæ, nec unum medium granum milii in comparatione totius mundi.
149 Kada pak duša dobije sigurnost od Boga i okrijepi se njegovom prisutnošću, slično i tijelo prima sitost i plemenitost te se krijepi zajedno s dušom, premda mnogo manje. Govori naime razum i duša tijelu i osjetilnosti kada se tako okrijepi govoreći: „Vidi sada kakva su to dobra koja iskušavaš od Boga po meni, a beskrajno su veća ona koja su obećana i vjerno će se ispuniti ako se složiš sa mnom: i sada spoznaj kakva smo i kolika dobra izgubili ti i ja jer se nisi slagao sa mnom, nego si mi proturječio: stoga se ubuduće svakako moraš u onome što je Božje posve pokoravati.” I odmah se tijelo podlaže duši, a osjetilnost razumu, osjećajući udioništvo u nasladi duše, te odgovara duši govoreći: „Moje su naslade nekoć bile tjelesne i niske, jer sam tijelo, ali ti, koja si bila sposobna za toliku plemenitost i božansku nasladu, nisi se trebala složiti sa mnom niti učiniti da ja i ti izgubimo tolika dobra”: i jada se tijelo protiv duše, a osjetilnost protiv razuma dugim i najslađim jadikovanjem, osjećajući slatkoću i nasladu duše veću negoli je moglo naslutiti; te joj postaje poslušno.
149 Quando autem anima assecuratur a Deo, et reficitur per ejus præsentiam, similiter et corpus recipit saturitatem, et nobilitatem, et reficitur cum anima, quamvis multum minus. Loquitur enim ratio, et anima corpori et sensualitati cum sic reficitur dicens: Vide modo qualia bona sunt ista, quæ experiris a Deo per me, in infinitum autem sunt majora, quæ promittuntur, et fideliter exsolventur, si mihi consentias: et nunc cognosce qualia bona, et quanta perdidimus tu et ego non consentiendo, sed contradicendo mihi: unde de cetero omnino oporte te, in illis, quæ Dei sunt, omnino obedire. Et statim corpus subjicitur animæ, et sensualitas rationi, sentiens participationem delectationis animæ, et respondet animæ dicens: Mea delectamenta quandoque erant corporalia et vilia, quia corpus sum, sed tu, quæ eras tantæ nobilitatis et delectationis divinæ capax, non debebas mihi consentire, nec facere me et te perdere tanta bona: et lamentatur corpus contra animam, et sensualitas contra rationem longa lamentatione, et dulcissima, sentiens dulcedinem, et delectationem animæ majorem, quam potuerit suspicari; et fit sibi obediens.
Uzroci i lijekovi obmana.
Caussæ et remedia illusionum.
Neki su pak načini na koje može doći do obmane kod duhovnih osoba. Jedan je način, i to najveći, kada ljubav u duši nije čista, nego se primiješa i ima tu osobne i sebične ljubavi, to jest vlastite volje: ima tu naime tada nešto od ljubavi prema svijetu, a svijet je poziva i hvali, pa ipak svaka je pohvala svijeta i poziv na takvu pobožnost lažan. I takva osoba time što je svijet gleda i hvali čini se da gori u pobožnosti, te rastu one suze, i one slatkoće, i drhtanje i škrgut, koji nastaju u toj nečistoj duhovnoj ljubavi: i premda na taj nečisti duhovni način ima suze i slatkoće, ipak takve stvari ne nastaju unutra u duši, nego izvana u tijelu, niti ta ljubav ulazi unutra u dušu, i brzo ta slatkoća nestaje u osobi, i brzo se zaboravlja, dapače, ponekad donosi gorčinu. I sve sam to iskušala u sebi, i ne bih znala to spomenuto dobro razlučiti; osim što je moja duša došla do sigurne istine, jer kada je ljubav čista, posve se nakon takvih osjećaja smatra mrtvom, i vidi da je ništa, i predaje se Bogu mrtvom i trulom, te vodi k strahopoštovanju prema Bogu i poniznosti; i ne sjeća se uopće nikakve pohvale ni ikojega vlastitog dobra, štoviše, toliko vidi da je manjkava i puna zala da ponekad ne vjeruje da je ijedan svetac može potpuno osloboditi, osim samoga Boga. Premda ponekad radije moli svece da joj pomognu kod Boga, zato što se zbog svoje nedostojnosti ne usuđuje moliti Boga; i zato se utječe svetoj Djevici Mariji i drugim svecima da joj pomognu, a kada je netko pohvali, posve to smatra lakrdijom. I ta ispravna i čista ljubav od Boga jest unutra u duši, te čini da ona vidi svoje nedostatke i dobrotu Božju. A suze i slatkoće koje tada nastaju i posjeduju se nikada ne donose gorčinu, nego sigurnost i slatkoću: i takva spomenuta ljubav uvodi Krista unutra u dušu, te duša razumije da tu ne može biti niti nastati nikakva obmana.
Aliqui autem modi sunt, quibus potest esse deceptio in personis spiritualibus. Unus modus est et major, quando amor in anima non est purus, sed admiscetur, et est ibi de amore personali et proprio, id est de sua propria voluntate: habet enim ibi tunc aliquid de amore mundi, et mundus invitat et commendat ipsam, et tamen omnis commendatio mundi, et invitatio ad talem devotionem est falsa. Et talis persona in hoc, quod mundus videt eam et commendat eam, videtur fervere in devotione, et crescunt illæ lacrymæ, et illæ dulcedines, et tremor et stridor, qui fiunt in illo amore spirituali non puro: et quamvis in illo modo spirituali non puro habeat lacrymas et dulcedines, tamen talia non fiunt intus in anima, sed extra in corpore, nec intrat ille amor intus in animam, et cito illa dulcedo deficit in persona, et cito obliviscitur, imo et quandoque adducit amaritudinem. Et hæc omnia probavi in me, et ego nescirem ista prædicta bene discernere; nisi quod anima mea venit in certam veritatem, quia quando amor est purus, omnino se reputat post talia sentimenta mortuam, et videt se esse nihil, et reddit se mortuam Deo et putridam, et inducit ad Dei reverentiam, humilitatem; et non recordatur omnino alicujus laudis, nec alicujus boni proprii, imo in tantum videt se esse deficientem, et plenam malis, quod quandoque non credit ab aliquo Sancto se posse plene liberari, nisi solum ab ipso Deo. Quamvis aliquando citius roget Sanctos, ut eam adjuvent apud Deum, eo quod propter indignitatem suam, non audet Deum rogare; et ideo recurrit ad sanctam Virginem Mariam, ad alios Sanctos, ut adjuvent eam, et quando ab aliquo commendatur, omnino reputat illud truffam. Et iste amor rectus et purus a Deo, est intus in anima, et facit eam videre defectus suos et bonitatem Dei. Et lacrymæ et dulcedines, quæ tunc fiunt, et habentur, numquam adducunt amaritudinem, sed certitudinem et dulcedinem: et talis amor prædictus adducit intus Christum in animam, et intelligit anima nullam deceptionem ibi posse esse vel fieri.
151 Drugi je način na koji Bog dopušta da nastane obmana kod duhovnih osoba ovakav: kada duhovna i pobožna osoba osjeća da je veoma ljubljena od Boga, i osjeća u sebi duhovna dobra, i čini duhovna dobra, i govori o njima: ipak, budući da postaje previše sigurna u sebe i prelazi mjeru, zato Bog dopušta da u njoj nastane neka obmana kako bi po tome prepoznala samoga Boga i samu sebe.b Drugi je način kada duhovna osoba mnogo osjeća od Boga: i u dobroj je, čistoj ljubavi, i najboljim srcem čini dobra djela, te je odlučila da se više nimalo ne sviđa svijetu niti da ima glas svetosti, i odlučila je sva ugoditi Kristu, te se sva stavlja u Krista, i tada je sva unutra u Kristu s velikom i neizrecivom radošću, i osjeća da je Krist svu grli. Ipak je potrebno da duša zna sačuvati ono što je njezino, a vratiti Bogu ono što je Božje; jer ako ne, tada Bog dopušta da u njoj nastane neka obmana kako bi je sačuvao; i zato što je Bog ljubomorno čuva da ne prekorači mjeru: a još duši nije dovoljno to što je prije rečeno dok Bog ne uvede dušu u potpunu spoznaju same sebe i u potpunu spoznaju dobrote Božje: i tu tada ne može nastati nikakva obmana, nego biva duša uvedena u potpunu spoznaju istine. Potpuna se pak spoznaja istine naziva na ovaj način zato što duša vidi da se tako ispunjava da se duši čini kako se ne može više ispuniti. Najprije spoznajom same sebe, tako da ne može vidjeti ništa drugo niti se sjetiti ikoje druge stvari, a tada iznenada dolazi do spoznaje božanske dobrote; i tada vidi oboje istodobno, na posve neizreciv način, pa ipak se još ne čini da je spomenuto dovoljno, nego je Bog ljubomorno čuva dopuštajući joj nevolje.
151 Alius modus est, in quo Deus permittit deceptionem fieri in personis spiritualibus, et est iste: quando persona spiritualis et devota sentit se multum amatam a Deo, et sentit in se bona spiritualia, et operatur bona spiritualia, et loquitur de eis: tamen quia se nimis assecurat et transit modum; ideo Deus permittit fieri in ea aliquam deceptionem, ut per hæc ipsum Deum, et seipsam recognoscat.b Alius modus est, quando persona spiritualis multum sentit de Deo: et est in bono amore, puro, et optimo corde operatur bona bona opera, et deliberavit nullo modo plus placere sæculo, nec habere famam sanctitatis, et deliberavit tota placere Christo, et totam se ponit in Christo, et tunc est tota intus in Christo cum magna et inenarrabili lætitia, et sentit se totam amplecti a Christo. Tamen oportet, ut anima sciat servare id quod suum est, et reddere Deo id quod Dei; quod si non, tunc Deus permittit in eam aliquam deceptionem fieri, ut conserveteam; et quia Deus zelat eam, ne transgrediatur: et adhuc non sufficit animæ id quod prædictum est, donec Deus ducat animam in plenam cognitionem sui ipsius, et in plenam cognitionem bonitatis Dei: et ibi tunc nulla potest fieri deceptio, imo ducitur anima in plenam cognitionem veritatis. Plena autem cognitio veritatis dicitur isto modo, quia videt anima, quod ita impletur, quod videtur animæ, quod non plus possit impleri. Primo de cognitione sui ipsius, sic quod non possit videre aliquid aliud, nec recordari alicujus alterius rei, et tunc subito venit in cognitionem bonitatis divinæ; et tunc videt utrumque simul, modo omnino inenarrabili, adhuc tamen non videtur prædictum sufficere, sed zelat eam Deus permittendo ei tribulationes.
152 Stvar pak koja ne dopušta da duša bude prevarena u takvim osjećajima jest siromaštvo duha. U božanskom naime nutarnjem govoru koji mi je Bog uputio čula sam kako se siromaštvo preporučuje kao tolika pouka i kao tolikog dobro da posve nadilazi naš razum. Reče mi naime Bog: „Ja,” reče Bog, „da siromaštvo nije tolikog dobro, ne bih ga toliko ljubio; i da nije tako plemenito, ne bih ga uzeo na sebe.” Oholost naime može biti samo u onima koji nešto imaju ili vjeruju da nešto imaju. Prvi naime čovjek koji je pao i anđeo zato su se uzoholili i pali jer su smatrali i vjerovali da nešto imaju. A ni anđeo ni čovjek nema ništa od samoga sebe, osim jedino sam Bog. Poniznost je pak samo u onima koji su tako siromašni da vide kako nemaju ništa: najveće je naime dobro siromaštvo. Sam je naime Bog učinio da njegov predragi Sin bude siromašniji negoli je ikada bio ili će biti ijedan drugi čovjek, a ipak je on onaj koji ima bitak više negoli možemo izreći: pa ipak ga je Bog učinio tako siromašnim kao da nema bitka. To se pak grešnicima i smrtnicima koji bijahu lišeni istinskoga svjetla činilo nekom ludošću; ali se nije tako činilo niti se čini mudrima i onima koji istinski razumiju. Ta spomenuta istina tako je duboka, i ta istina te kreposti, to jest siromaštva, i kako je siromaštvo korijen i majka poniznosti i svakoga dobra, tako je duboka da se ne može zapisati. Tko naime ima siromaštvo, nikada se ne može srušiti niti pasti po obmani. I tko bi vidio dobro siromaštva, bio bi mio Bogu, i tko bi promislio njegovu neizmjernu vrijednost, nikada ne bi mogao za sebe zadržati išta od vremenitih dobara, i tko bi vidio koliko je Bog ljubio istinsko siromaštvo, ništa ne bi zadržao. Ta je pak pouka božanske mudrosti, koja najprije čini da čovjek vidi svoje nedostatke i svoje siromaštvo te da vjeruje i istinski smatra da je siromašan svim zaslugama i dobrima, a posljedično čini da bude siromašan i da ljubi siromaštvo; te tako prosvijetljen nekim darom milosti, kad vidi i kako vidi dobro siromaštva, ljubi siromaštvo. A potom čini da vidi božansku dobrotu, i tako sav ljubi svemogućega Boga, budući da smatra kako nema ništa što bi ljubio, i kako ljubi, tako djeluje, te mu se tako oduzima svako pouzdanje u sebe i uzda se samo u svevišnjega Boga; a posljedično, budući da se posve uzda u Boga, oduzima mu se svaka sumnja u Boga, dok ga on sam prosvjetljuje. Tko bi naime imao tu istinu, svi zlodusi i sve drugo što bismo mogli navesti ne bi ga mogli prevariti, jer u tom siromaštvu duha duša prima najjasniju i najsvjetliju pouku za cijelo življenje ovoga života, tako da nikada, dok god ima tu istinu, ne bi mogla biti prevarena.
152 Res autem quæ non permittit animam decipi in talibus sentimentis, est paupertas spiritus. In locutione enim divina mihi a Deo facta audivi commendari paupertatem pro tanto documento, et pro tanto bono, quod omnino excedit intellectum nostrum. Dixit enim mihi Deus: Ego, inquit Deus, si paupertas non esset tantum bonum, ego non dilexissem eam tantum; et si non essetita nobilis, ego non assumpsissem eam. Superbia enim potest esse in illis solum, qui habent aliquid, vel credunt se aliquid habere. Primus enim homo qui cecidit et Angelus ideo superbierunt et ceciderunt, quia æstimaverunt et crediderunt se aliquid habere. Nec Angelus autem nec homo habet aliquid ex se, nisi solum unus Deus. Humilitas vero est in illis solum, qui sunt ita pauperes, quod vident se nihil habere: maximum enim bonum est paupertas. Ipse enim Deus filium suum carissimum fecit esse magis pauperem, quam unquam fuerit nec futurus sit alius homo, ipse tamen est, qui habet esse, plus quam possimus dicere: et tamen fecit eum Deus ita pauperem, sicut si non haberet esse. Hoc autem visum est peccatoribus et mortalibus, qui privati erant vero lumine, quædam stultitia; sed non ita visum est, nec videtur sapientibus, nec vere intelligentibus. Ista prædicta veritas est ita profunda, et ista veritas istius virtutis, scilicet paupertatis, et quomodo paupertas est radix et mater humilitatis et omnis boni, est ita profunda quod non potest scribi. Qui enim habet paupertatem, numquam potest ruere, nec cadere per deceptionem. Et qui videret bonum paupertatis, esset Deo amabilis, et qui consideraret immensum valorem ejus, numquam posset aliquid retinere sibi de temporalibus, et qui videret quantum Deus amavit paupertatem veram, nihil retineret. Hoc autem documentum, est documentum divinæ sapientiæ, quæ primo facit videre defectus et paupertatem suam, et pauperem omnium meritorum et bonorum se credere et veraciter æstimare, et consequenter facit esse pauperem, et paupertatem amare; et sic illuminata quodam dono gratiæ, cum viderit et sicut viderit bonum paupertatis, paupertatem diligat. Et postmodum facit videre divinam bonitatem, et sic tota diligit Deum omnipotentem, cum nihil æstimet se habere, quod amet, et sicut diligit, operatur, et sic aufertur sibi omnis confidentia de se, et solum de altissimo Deo confidit; et consequenter cum in Deo totaliter confidat, aufertur sibi omne dubium de Deo, ipso illuminante. Qui enim haberet istam veritatem, omnia dæmonia et omnia alia, quæ possemus dicere, non possent eam decipere, quia in hac spiritus paupertate anima recipit documentum clarissimum et luminosissimum totius usus vitæ hujus, ita quod num quam dum istam veritatem haberet, decipi posset.
153 I zato razumijem da je siromaštvo majka svih kreposti i da je pouka božanske mudrosti. Kao što je naime božanska mudrost po utjelovljenju poučila nas smrtnike, tako i po siromaštvu duha da budemo blaženi: kao što je Božanska mudrost poučila utjelovljenju Kristovu Blaženu Djevicu, koju je najprije učinila da spozna samu sebe: a nakon što je spoznala sebe, bila joj je oduzeta svaka sumnja u Boga; te se odmah pouzdala u dobrotu Božju; i spoznavajući sebe i dobrotu Božju, rekla je: „Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj.” I slično nas poučava Božanska mudrost u čovještvu Božjem. Koji premda bijaše Bog, ipak je htio da to čovještvo bude vezano uz poslušnost Ocu u svakoj volji Očevoj. I zato svaka mudrost od svijeta, ako se ne uvede u tu istinu, ništa nije i okreće se na osudu, i svi mudraci od svijeta, ako se ne uvedu u tu istinu, posve su ništa i idu u osudu: a kada duša razumije tu istinu, tada djeluje bez nakane ikakve isprazne slave i bez obzira na ikakvu zaslugu.
153 Et ideo intelligo quod paupertas est mater omnium virtutum, et est documentum divinæ sapientiæ. Sicut enim divina sapientia docuit per incarnationem nos mortales, ita et per spiritus paupertatem nos esse beatos: sicut Divina sapientia docuit incarnationem Christi Beatam Virginem, quæ primo fecit eam cognocere seipsam: et postquam agnovit se fuit sibi ablatum omne dubium de Deo; et statim confidit de bonitate Dei; et cognoscens se, et de bonitate Dei, dixit: Ecce ancilla Domini, fiat mihi secundum verbum tuum. Et similiter docet nos Divina sapientia in humanitate Dei. Qui quamvis esset Deus, tamen illam humanitatem voluit esse ligatam ad obedientiam Patris in omni voluntate Patris. Et ideo omnis sapientia de mundo nisi in istam veritatem introducatur, nihil est et ad damnationem convertitur, et omnes sapientes de mundo, nisi in istam veritatem introducantur, nihil omnino sunt, et, in damnationem vadunt: et quando istam veritatem anima intelligit, tunc operatur sine intentione alicujus vanæ gloriæ, et sine respectu alicujus meriti.
a Dodaje rukopis: I u spomenutu se ljubav nikako ne može primiješati ljubav prema svijetu. I dok sam joj ja, zapisivač, pri tim riječima pripovijedao povijest o Mojsiju kada je udario stijenu, prije negoli sam završio pripovijedati, i sama vjernica Kristova reče:b Dodaje rukopis: I govorila je da je na spomenuti način razumjela događaj s Mojsijem, kada sam joj, naime, završio pripovijedati tu povijest.
a Addit ms. Et in prædicto amore non potest aliquo modo se admiscere de amore mundi. Et dum ego scriptor dicerem ei in istis verbis historiam de Moyse, quando percussit petram; antequam ego complerem dicere, et ipsa fidelis Christi dixit:b Addit ms. Et dicebat, quod prædicto modo intelligebat factum cum Moyse; quando scilicet complevi sibi dicere historiam illam.