Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 30. siječnja

O sv. Aldegundi djevici, u Maubeugeu u Belgiji

DE S. ALDEGUNDE VIRGINE, MALBODII IN BELGIO

Sadržaj (23)
  1. Slavne njezine kreposti i čudesa.
  2. Druga čudesa, preminuće.
  3. Drugi životopis,
  4. Posvetno pismo pisca.
  5. Predgovor istoga pisca.
  6. Rođenje, odgoj i viđenja sv. Aldegunde.
  7. Roditelji napokon odobravaju njezinu odluku.
  8. Primanje vela i osnutak samostana.
  9. Kreposti i čudesa sv. Aldegunde.
  10. Viđenja, proroštvo, bolest.
  11. Smrt i čudesa pri njoj.
  12. Drugi životopis
  13. Prezir ženidbe, povlačenje.
  14. Ustanovljen samostan u Maubeugeu.
  15. Čudesa, viđenja, bolest.
  16. O prijenosima sv. Aldegunde.
  17. Povijest II. Prijenosa
  18. Po autoru Hadrijanu, prepoštu u Maubeugeu.
  19. Povijest III. Prijenosa.
  20. Po nepoznatom autoru, očevidcu.
  21. Određen prijenos sv. Aldegunde.
  22. POGLAVLJE II. Prijenos svečano obavljen.
  23. Časno pohranjene relikvije.

Ustanovljen samostan u Maubeugeu.

Bila je dakle toj istoj Kristovoj Djevici Aldegundi rođena sestra imenom Valdetruda, koja je bila spojena s uglednim mužem Madelgarom, nadimkom sv. Vinko, koji je, zapaljen žarom božanske ljubavi, zajedno sa suprugom ostavivši svjetovno, slijedio Krista. Blaženi Vinko, uputivši se u samostan koji se zove Hautmont, predaje se da je ondje živio redovničkim životom. A supruga, goreći istim duhom, primivši sveti veo iz ruke sv. Auberta, biskupa Crkve u Cambrai ili Arrasu, predala se u samostanu koji je sagradila na mjestu koje se zove Castri-locus, a tako se naziva zato što je ondje nekoć rimska vojska bila utaborila. Nakon što se dakle blažena Valdetruda povjerila kontemplativnomu životu, šalje pismo majci Bertiliji, moleći da joj se pošalje sestra Aldegunda da je utješi i da se što prije vrati. Čuvši to, odmah pruži pristanak, uputivši kćer da utješi sestru. Nikome nije dvojbeno da se to zbilo djelovanjem Duha Svetoga, kako bi one kojima je bio isti um da ugode Bogu imale i zajedničku pobožnost. Pisano je naime: željezo se željezom oštri, i čovjek oštri lice prijatelja svoga. Tako su obje sestre, sjajeći svjetiljkom kreposti, pružale vodstvo svima koji su ih promatrali, kako bi zaslužile prispjeti k vječnomu svjetlu, Gospodinu našemu Isusu Kristu, zajedno s njima. Jer je i želja te iste blažene Valdetrude bila da njezina rođena sestra, Kristova Djevica Aldegunda, primi sveti veo i preuzme brigu o sestrama koje s njom žive.

10 Razumjevši to, Djevica Božja u duhu razmatra da tko više radi, više će plaće primiti, i komu se više povjerava, više se od njega traži, pa se vraća na mjesto koje joj je Bog unaprijed izabrao. Ondje je zatim, da bi povećala četu u božanskom bogoslužju, u čast svete Bogorodice i vazda Djevice Marije i svih svetih apostola sagradila prilično častan samostan, i odredila da će ondje zauvijek služiti Bogu. Budući da se to nije moglo dovršiti njezinom vlašću, zatražila je poglavara stolice u Cambrai, naime sv. Auberta. Taj je blaženi biskup u to vrijeme, boraveći u spomenutom samostanu Hautmont,b milosrdno podupirao tamnice i okove sv. Ansberta, nadbiskupa Rouena, koji je ondje po nalogu franačkoga kneza Pipina bio prognan u izgnanstvo, znajući što je pisano: Ako s njime trpimo, s njime ćemo i kraljevati. Čuvši sveti biskup odluku Djevice, ispuni se neizrecivom radošću jer je već sabirao snopove plaće od znoja svoga rada. Počinje mudro sijati sjeme riječi Božje u dobru zemlju, koja će bez sumnje u svoje vrijeme donijeti stostruk rod. Tako je časna Djevica, unaprijed opomenuta od blaženoga biskupa da je ne zavaraju priviđenja svijeta, primila sveti veo u samom samostanu Hautmont, ali se u Maubeugeu predala božanskomu bogoslužju.

11 I ne treba prešutjeti kako je Bogu bila ugodna i prihvatljiva pobožnost svete Djevice, ili što je u njezinu posvećenju dobrostivost milosrdnoga Boga htjela očitovati. Jer kako se nalazi u djelima i izrekama starih, dok je biskup blagoslivljao sveti veo, golubica leteći s neba zaustavila se u zraku, zatim se polako spuštajući podigla sa zemlje nogama i kljunom. Da se pak ne bi posumnjalo u čudo, naočigled sviju stavila ga je na glavu svete Djevice, i tako otišla. O slavne li Djevice, koju treba naviještati svim mudrima i častiti svima koji se boje Boga! Prelazi korito rijeke bez lađe, prima odijelo svetoga redovništva posredovanjem Duha Svetoga. Dok je boravila u očinskoj kući, jedne noći čuje u viđenju da joj se obećavaju neprocjenjiva bogatstva. Ali Kristova Djevica najprije misli da joj se obećavaju zemaljska dobra, ali ubrzo u duhu spoznaje da joj pripadaju nebeska. Primivši dakle od biskupa blagoslov koji je tražila, radosna ulazi na prijašnje mjesto da dovrši djelo koje je započela. Sagradivši samostan i dolično uredivši samostanske klauzure prikladne redovničkomu životu, po savjetu Božjega čovjeka dala je mnoge darove za uzdržavanje onih koji ondje služe.

12 Radujući se zajedno s tim nastojanjima blažene Djevice, sveti biskup posvetio je samostan u čast svete Bogorodice i vazda Djevice Marije i svetih apostola, uzevši sa sobom svete Kristove ispovjedaoce i biskupe Amanda,c Audouena Rouenskoga, kao id Ursmara,e Ermina, Humberta,f Etta,g Elokvija. Kad su svi oni i još mnogi drugi bili pridruženi njemu i izvršavali službu svetoga bogoslužja, sveti je muž to mjesto s njegovim pripadnostima potvrdio katoličkom i apostolskom vlašću. Naredbu te vlasti i potvrde izostavljamo da ne bi čitatelju izazvala dosadu. Ali budući da smo opisali samostan u Maubeugeu, recimo kako je urešen tijelom svete spomeneh Ableberta, biskupa u Cambrai, kao što se nalazi u djelima biskupa. Pisano je naime ovako: Nakon Bertoalda naslijedio je blaženi Ablebert, koji je tako nazvan u katalogu biskupa, a od žitelja i susjeda Emebert. Kad je došao dan njegova poziva, preminuo je i otišao sa svijeta u mjestu koje mještani zovu Ham, i ondje je pokopan. Zatim je prenesen u Martines, a poslije pak prenesen u Maubeuge, i ondje sada počivajući iščekuje dan blaženoga uskrsnuća. Ako pak tko želi upoznati život, rod i domovinu ovoga svetoga čovjeka, neka se obrati knjizi iz koje smo ovo uzeli, a mi se vratimo na predmet. a Čini se da se ovo dogodilo prije bijega Aldegunde iz očinske kuće, i ovdje je ispripovijedano obrnutim redom.b Treba ispraviti ovaj anakronizam. Kad je umrla sv. Aldegunda, biskup Rouena bio je sv. Audouen, koga je naslijedio sv. Ansbert, koji je zatim, svrgnut sa svoje stolice od Pipina Debeloga, majordoma koji nije bio kralj nego je vladao samim kraljevima, bio prognan u Hautmont, kao što ćemo reći kod njegova života 9. veljače.c Kako je mogao biti nazočan sv. Audouen ako je već prije njegov nasljednik bio u izgnanstvu u Hautmontu? d Život sv. Ursmara dat ćemo 18. travnja, u kojem se kaže da je svoju malu nećakinju povjerio sv. Aldegundi, i pripovijeda se drugo o samostanu u Maubeugeu.e Nije baš vjerojatno da je ovdje bio nazočan sv. Ermin, čak ni kao dječak, koji je umro najmanje 77 godina poslije, naime godine 737., kao što ćemo reći kod njegova života koji je napisao Abbo 25. travnja.f Život sv. Etta dat ćemo 10. srpnja.g Sv. Elokvija 3. prosinca.h O sv. Ablebertu ili Emebertu govorili smo gore 15. siječnja, gdje smo također iznijeli ovo mjesto biskupa Baldrika iz 1. knjige Kronike, poglavlje 16, i objasnili što su Martines.

Čudesa, viđenja, bolest.

Pošto je napokon sveto mjesto posvećeno i blagoslovljeno, svatko se vratio svomu domu, a blažena Djevica ostala je u svome. I uistinu je ondje u svome s Prorokom jadikovala: Ovo je počivalište moje u vijek vjekova, ovdje ću prebivati jer sam je izabrao. Da bi pak pokazala da štuje presveto Trojstvo, nedjeljivu bit u trojstvu osoba, dodala je i sagradila treću župnu crkvu, koju je dala posvetiti u čast i spomen sv. a Kvintina, mučenika,b dvadesete godine kralja Franaka Dagoberta. Stječući dakle sa svih strana da za sebe preuzme mjerilo svetosti kao i oblik redovničkoga prebivanja, pohodila je prebivališta slugu Božjih naokolo smještena. Pohodi tako vrloga čovjeka Humberta, koji je stanovao u njezinu susjedstvu, jer je glas o njegovoj svetosti dopro sve do nje. Kad je jednoga dana pošla k tomu Božjemu čovjeku, ugledavši jedan drugoga i iskazavši poštovanje uzajamnim pozdravom, malo su se odmorili. Nakon mnogih pak razgovora o spasonosnom životu, Kristova Djevica reče blaženomu Humbertu: Željela bih, presveti oče, obići to mjesto i vidjeti kako odgovara redovništvu. Dok su obilazeći istraživali mjesto, reče presveta Djevica: Ginem od žeđi, presveti oče. A on reče: Izdrži malo, na ovoj strani teče rijeka kamo ćemo uskoro stići. Nipošto, gospodine moj, jer sam se umorila zbog duljine puta, stoga veoma gorim od težine žeđi. Kad su gledajući naokolo vidjeli da nema nikakve utjehe, traže pomoć Boga, koji je uvijek uza one koji se u nj uzdaju. Mogao si vidjeti Petra s Pavlom, premda je bila razlika spola, kako jedan upire glavu u zemlju, a drugi podiže oči k nebu. Sveti svećenik prignu glavu k zemlji, a časna Djevica podiže djevičanske ruke, golublje oči i duh bez raspravljanja k nebu, ruke široke u milostinji, duh pobožan po svetim zaslugama. Kad je molitva završila, vide da iz dna zemlje izvire vrelo vode, kojim se ne samo okrijepila Djevica nego je bilo dostatno i narodu koji je stanovao uokolo. Pošto je dakle u međuvremenu uzvišena tom uzvišenošću i primila blagoslov svećenika, vraća se u samostan, bježeći odc dokaza tolike kreposti.

14 U međuvremenu, dok je blažena Aldegunda svom dušom, svim umom, svim snagama žudjela za radostima nebeske domovine, i boraveći ondje radosna pjevala sebi: Uveo me Kralj u ložnicu svoju, plemeniti i moćni, djevice i udovice pritjecali su sa svih strana, želeći njezino učiteljstvo. Primajući dakle od nje propise spasenja, radosno su pjevali zajedno: Radovat ćemo se i veseliti u tebi, spominjući se prsa tvojih: pravednici te ljube. Ondje se držalo učiteljstvo života, stega pravednosti, pouka istine, zavjet čistoće. Bilo je pobožno natjecanje onih koje su jedna drugu pretjecale u poslušnosti prave poniznosti, kao i onih koje su same sebe prinosile Bogu kao živu žrtvu, sveti blagoslov na ugodan miris. Poučavale su se djevojčice stezovno, nepromišljeno gospodarice, mladići da poštuju učiteljice, starije da ljube mlađe, da jedna drugoj nose terete. Domaćica, sveta Aldegunda, radosna nad tim je govorila: Gle, miris sina mojega kao miris polja punoga. Ondje je mirisao cvijet vinove loze jer je bila velika snaga onih koji propovijedaju, koja je opijala umove slušatelja. Ondje je cvao cvijet ruže jer je bio čudesan miomir koji je sjajio od trpljenja svetih suza, bdjenja i postova. Ondje je bio cvijet ljubičice jer je bila velika krepost poniznih, koje su iz želje držeći posljednja mjesta po poniznosti same sebe nisu uzdizale sa zemlje u visinu, nego su prignutih duhova i tijela s Prorokom govorile: Prionula je uza tlo duša moja, Gospodine, oživi me po riječi svojoj. Ondje je sjajio cvijet masline jer je bilo blago djelo milosrđa koje je poput ulja grijalo i sjajilo onomu komu je bilo potrebno. Ondje je pak blistao cvijet ljiljana jer je bio blistav život tijela iz neraspadljivosti djevičanstva. Ali jer te iste kreposti nisu mogle imati same od sebe, dodavala je: Komu je blagoslovio Gospodin. I okrenuvši svoje srce k Bogu, pjevala je: Neka siđe dragi moj u vrt svoj, da jede plod voćaka svojih.

15 U ono vrijeme blaženi Amand, sjajeći mnogim krepostima, mnoge je narode riječju propovijedanja i zaslugama života doveo do kršćanskoga imena i mnoge zajednice monaha, kanonika i djevojaka uzdigao do najviših časti. Kad je Bog htio staviti svršetak blaženomu trudu, pokazano je blaženoj Djevici Aldegundi da će blaženi Amand prijeći k Gospodinu i da će mnoštvo naroda, koje je po njemu povjerovalo, slijediti njega. Taj je dakle oblik viđenja dobrostivost milosrdnoga Boga htjela pokazati svojoj svetoj Djevici da bi spoznala kako je dragocjena u očima Gospodnjim smrt svetih njegovih, i po tome da sve više i više teži za nebeskim stvarima.

16 Stoga, da se duh posvećene Djevice ne bi pokolebao bilo kakvim daškom ljudske naklonosti, brižno je u sebi razmatrala onu apostolsku riječ: Krotim svoje tijelo i podvrgavam ga ropstvu, da ne bih, kad drugima propovijedam, sama bila odbačena. Kad je pak čitala da je sveta Djevicad Petronila, kći apostola Petra, postala prikovana uz krevet da je ne bi Flak, upravitelj grada, zbog prevelike ljepote tijela uzeo za ženu, počela je i sama željeti tjelesnu nemoć. Jačala je dušu Djevice izreka Apostola koji kaže: Kad sam naime slab, onda sam jak i moćan, i: Da me ne bi uzvisila veličina otkrivenja, dan mi je žalac u mome tijelu, anđeo Sotonin da me udara. Tim i drugim svjedočanstvima Svetoga pisma, kao što smo rekli, ojačana, željela je da bude kušana u tijelu kako bi bila proslavljena u duši, i ona koja je čitala raznolika mučeništva svetih djevica i mnogostruke pobjede, budući da nije bilo poganskoga krvnika, molila je od svoga Stvoritelja muke, i nadmetali su se molitva Djevice i milosrđe Stvoritelja, koji je odmjeravao nježnost djevojke i pogibelji ljudske krhkosti.

Nadvladala je Djevica kad je po strpljivosti sv. Joba govorila: Molitva je moja čista, i zato molim: Neka se dade mjesto mome glasu na nebu. I jer je ponizno molila, milosrdno je isprosila ono što je najstrpljivije podnosila. Primila je dakle ranu raka na dojci svoga tijela, a njezine su duševne grudi kao dva blizanca laneta košute koji pasu među ljiljanima. Počela je biti pritisnuta najtežim bolovima, ona koja je mnogima vraćala zdravlje svojim svetim molitvama. Kad su je pak oni koji su stajali uokolo i suosjećali s prevelikom boli pitali za uzrok tolike rane, govorila je: Ne gledajte me što sam tamna, jer me je sunce opalilo. Ali to je govorila pred strancima, a Bogu i u sebi je onim svojim najprisnijim jecajima i suzama često ponavljala: Kušaj me, Gospodine, i ispitaj me, sažezi bubrege moje i srce moje, jer je milosrđe tvoje pred mojim očima i ugodno mi je u istini tvojoj. Tako je Kristova Djevica ustrajavala u poniznosti i strpljivosti, moleći da postane neizlječiva rana koju je najljubaznije primila.

17 Da se dakle tako neizlječiva i neizbježiva bol ne bi od onih koji iz srca u srce govore ispraznost pripisivala zaslugama i nemoći, Krist je to htio na ovaj način očitovati. Jednoga dana donijeli su joj maleno dijete, za čiji su život njegovi izgubili svaku nadu, i blažena Aldegunda naredi da se položi pred rog oltara. Kad je to učinjeno, odmah je vraćeno zdravo. Kad je Kristovoj Djevici javljeno o iznenadnom ozdravljenju djeteta, zahvalila je Kristu Gospodinu koji čini čudesa na nebu i na zemlji u vijeke vjekova, Amen.

18 Dotad je naš govor, ne kako je dolikovalo nego kako je mogao, mucao, i o podrijetlu, ustanovama i djelima svete Djevice, premda nespretno, ipak istinito i prikladno kazivao. Ono što slijedi, kao što je pronađeno u starom rukopisu njezinih djela, stavljamo da ne bismo bili osuđeni da smo svetu povijest radije okrnjili nego uredili. Dok je dakle još bila u domu svojih roditelja, nježna godinama i udovima, ali zrela vladanjem, sve što je bilo u njezinoj vlasti milosrdno je dijelila siromasima itd. Ostalo se od riječi do riječi slaže s prijašnjim Životom, br. 14 i dalje. a Štiti se još i sada sv. Kvintin u Maubeugeu poludvostrukim blagdanom 31. listopada.d To ne može biti istinito ako je posvećenju prije sagrađene crkve i samostana bio nazočan biskup sv. Audouen, koji je tek treće godine nakon Dagobertove smrti postao biskupom. O godinama Dagobertova kraljevanja rečeno je gore.c Možda je pisac napisao indicium.d Štiti se sv. Petronila 31. svibnja.

O prijenosima sv. Aldegunde.

Nalazimo tri prijenosa relikvija sv. Aldegunde: prvi koji je potaknula sv. Aldetruda, drugi godine 1161. po opatici Fressendi, treći godine 1439. Prvi smatramo da se dogodio 13. studenoga, kojega dana dva rukopisna primjerka Uzarda, koja se čuvaju u samostanu sv. Germana u Parizu, gdje je monah bio Uzard, jedan napisan prije 400 ili otprilike toliko godina, drugi mnogo stariji, kao i rukopis Crkve u Bruxellesu, stari rukopis Zavjetne kuće Družbe Isusove u Antwerpenu, označen imenom Bede, također onaj iz Brugesa, iz Utrechta sv. Marije napisan prije gotovo 500 godina, te drugi, imaju ovako: U Maubeugeu samostan sv. Aldegunde Djevice. Isto imaju, ali bez upisanoga mjesta, kartuzijanci u Kölnu u dodatku Uzardu, stari rukopis samostana sv. Maksimina u Trieru, sv. Rikarija u Centuli, sv. Lamberta u Liègeu. Ako tko smatra da je toga dana radije preminula sveta Djevica, a prenesena 30. siječnja, nećemo se doista protiviti, ako iznese isprave ili svjedočanstvo vjerodostojnoga pisca ili kakav drugi spomenik. Prijenos je na taj dan upisao u Galski martirologij Saussay, a 30. siječnja, kao i mnogi drugi, dan rođenja za nebo, i tako se doista sada obavlja u Maubeugeu, kao što se vidi iz vlastitih časoslova te Crkve. Ali u ovo se vrijeme na taj dan ne slavi taj najstariji prijenos, nego onaj koji je učinjen prije 200 godina, ali na drugi dan, i naloženo je da se svake godine slavi, kao što ćemo uskoro reći. Rukopis Florarium na taj dan ima sv. Aldegundu, kćer sv. Basina, kralja i mučenika, suvremenicu ove naše, ali koja se 20. lipnja štuje u Tronchiennesu kod Genta.

2 Taj prvi prijenos sv. Aldegunde dogodio se potkraj sedmoga stoljeća. Tako se pripovijeda u prijašnjem životu: Pokopana je dakle najljubaznija Kristova Djevica, zaručnica Gospodnja, prebivalište Duha Svetoga, u mjestu svoje nekadašnje vlasti, gdje je predala dušu svomu Stvoritelju, zvanom Cousolre, gdje se govori da su pokopana oba njezina roditelja. Nakon toga je od slavnoga kralja Sigeberta i preblažene Djevice opatica Aldetrude njezino tijelo preneseno u gradić Maubeuge. Pogrešno je ovdje dodano ime kralja Sigeberta, kao što smo gore napomenuli, jer kako je umro godine Kristove 654., gotovo dvadeset godina prije same Aldegunde, nikako nije mogao biti nazočan njezinu prijenosu. Je li bio nazočan neki drugi ugledni muž imenom Sigebert, za kojega su kasniji pisci, ne uzevši dovoljno točno u obzir vrijeme, napisali da je bio kralj, ili je radije sudjelovao kralj Franaka Teodorik, ili koji od njegovih sinova, ili Pipin Herstalski, majordom, koji se ponekad nalazi nazvan kraljem jer je vladao kraljevima, ne možemo sa sigurnošću utvrditi. Aldetruda je, kao što je prije napisano, bila od sv. Aldegunde odgojena u pobožnosti, kći njezine sestre Valdetrude, za koju se svakako čini, kao što ćemo reći na pravomu mjestu, da je preminula prije 700. godine, budući da joj je zamjenu preuzela sestra Madelberta, koju je ta ista Aldegunda bila odgojila u redovničkim običajima.

3 Drugi prijenos, ili radije ponovno polaganje relikvija u drugu škrinju, dogodio se godine Kristove 1161., 9. indikcije, 6. lipnja, kojega dana Molanus u dodatku Uzardu i iz njega Wion: U Maubeugeu, pokazivanje tijela blažene Aldegunde Djevice. To je slavlje dvostruko drugoga razreda, kao što se vidi iz vlastitih časoslova Crkve u Maubeugeu. O njemu Saussay na taj dan: U Maubeugeu u Hainautu pokazivanje tijela sv. Aldegunde Djevice i opatica, sestre sv. Gudule, koja je po pravu svetoga polaganja glasovita pretposljednjega dana siječnja. Pogriješilo je pamćenje veoma učenoga muža, nije bila sestra sv. Gudule, nego rođakinja, kao što se vidi iz njezina života 8. siječnja, gdje Hubert u 1. poglavlju, br. 3 piše ovako. Isticala se također srodstvom sv. Aldegunde i Valdetrude, od kojih se prva, posvetivši Bogu svoje djevičanstvo, zadržala pod redovničkom stegom, i provodeći u istom celibatu tijek života, sada se resi dijademom neokaljanoga Zaručnika. Opisalo je to pokazivanje, ili Prijenos, Hadrijan, dekan sv. Gaugerika u Cambrai, prepošt i kancelar Crkve u Maubeugeu, koje sam ja vidio, kaže u br. 1 i br. 3, čijom smo ugodnošću mirisa svi mi nazočni bili čudesno okrijepljeni, tako da nam je bilo dano naslutiti: Gle, miris kćeri moje... Stoga smo se čudeći svi uskladili: Tko je ta itd.

4 Treći prijenos učinjen je godine 1439., 2. indikcije, u utorak na Duhove, 26. svibnja, i određeno je da se svečanosti ovakvoga prijenosa slave kao trajni spomen u utorak u blagdanima Duhova, u koje god vrijeme padne, kao što se niže kaže, premda se sada 13. studenoga slavi dvostrukim obredom drugoga razreda u Maubeugeu, bez spomena prvoga Prijenosa. Opisalo je također taj prijenos onaj koji je bio nazočan, kao što sam svjedoči u br. 11. Tko je vidio i svemu bio nazočan, napisao je ovo, dajući o tome svjedočanstvo.

3 Osim tih prijenosa, 18. listopada, kojega se dana sv. Luka evanđelist slavi dvostrukim obredom drugoga razreda, biva spomen sv. Aldegunde, o kojoj se u 9. čitanju nalazi ovo: A biva ovaj spomen blažene Aldegunde zbog nekoga uzdignuća ili prijenosa, za koji se vjeruje da je učinjen na današnji dan. Je li možda u ono vrijeme kada su Normani pustošili pokrajine Belgijske Galije tijelo svete Djevice bilo odneseno na drugo mjesto, a zatim vraćeno na taj dan? Tome se može činiti da smjera ono što se nalazi u rukopisnom martirologiju samostana sv. Maksimina 10. lipnja: Istoga dana uklanjanje Djevice Aldegunde.

Povijest II. Prijenosa

Po autoru Hadrijanu, prepoštu u Maubeugeu.

Svima, kako budućima tako i nazočnima, vjernicima u Kristu zauvijek. Sigurno je da djela sadašnjih stvari izmiču iz ljudskoga pamćenja slijedom vremena. Stoga sam smatrao potrebnim i doličnim napisati i pismom cjelokupnomu potomstvu preporučiti u spomen slavno pokazivanje svetoga tijela svete Djevice Aldegunde, koje sam ja vidio, premda manje dostojno, ipak pobožno i ponizno, i pomno sam zabilježio tijek događaja, uvijek osobno nazočan svetomu djelu.

2 U ime Gospodnje, 25. svibnja određen je dan ovoga svetoga slavlja, i daleko i naširoko razglašen. Došao jea Nikola, biskup u Cambrai, plemenit muž, i s njime arhiđakoni, i vrlo mnogi kanonici sv. Marije i sv. Gaugerika, čestiti muževi, došao je ib Balduin, poštovanja vrijedan grof od Monsa, ic Alisa, njegova supruga, najplemenitija i pobožna žena, i s njima plemići i moćnici. Došli su i mnogi opati, redovnici, i stjecalo se nebrojeno mnoštvo naroda, donesena su i tijelad svetaca, sv. Gislaina i sv. Valdetrude, s velikom pratnjom muškaraca i žena. Štoviše, i učitelje Valter, poštovanja vrijedan biskup u Laonu, pobožan i najrazboritiji muž, došao je vođen ljubavlju prema našoj Crkvi i prijateljski pozvan od gospodina biskupa u Cambrai. Tako je svečani dvor svete Djevice Aldegunde zaogrnut puninom uresa i neizrecivom slavom.

3 Kad je svanulo jutro, ušli su u crkvu gore spomenuti poštovanja vrijedni biskupi, pobožni opati, zbor kanonika, zajednica gospođa koje ondje služe, grof i grofica, i s njima oni koji su bili čestitiji i zdravijega savjeta od dvora, dok su svi ostali bili isključeni, vrata zatvorena i zasunima učvršćena. Slavlje je Mise predvodio biskup u Cambrai, dok su nazočni bili pušteni unutra i pobožno molili. Nakon toga su biskup u Cambrai i biskup u Laonu te opati, najprikladnije spremni, pali ničice pred Gospodnjim stolom, i ispovijedajući se jedan drugomu, otpjevali Gospodinu pokorničke psalme i pobožno dovršili svete Litanije svih svetih. Dok su tako dugo i najpobožnije molili, pristupajući prišli su staromu nosilu, i s prevelikim drhtanjem i poštovanjem naredili da sef raspara. Kad je to učinjeno, pronašli su svetu škrinjicu u kojoj je počivalo tijelo svete Djevice. Kad je otvorena, odmah izlazi najugodniji miris, čijom smo ugodnošću svi mi nazočni bili čudesno okrijepljeni, tako da nam je bilo dano naslutiti: Gle, miris kćeri moje, u kojoj mi je dobro omiljelo, miris, kažem, kao miris polja punoga koje je blagoslovio Gospodin. Stoga smo se čudeći svi uskladili: Tko je ova koja se uzdiže kao stupić dima od mirisa smirne i tamjana i svega praha apotekarskoga?

4 Pristupio je bliže biskup u Cambrai, dodirujući rukom, i jedno od stopala, obučeno u nepropadljivu kožu i nokte kao u živih, odvojio je od tijela, i podigao ga, i pokazao svima nazočnima, te nakon što je udijelio blagoslov svima koji su se ponizno saginjali, pobožno ga je vratio na mjesto odakle ga je bio podigao. Isto je tako i svetu glavu, najvećim dijelom pokrivenu nepropadljivom kožom i još pokrivenu nekim dlačicama, podigao i pokazao onima koji su se plačući saginjali, te je poslije ponovno spojio sa svetim tijelom.

5 Tim svetim viđenjem svi nazočni obradovani i zapaljeni prevelikom žudnjom pristupiše da vide bliže, i pritisnuše biskupe i opate silovitije i nepoštovanije. Budući da su to biskupi teško podnosili, savjetovali su da se sveta škrinjica sa svetim tijelom prenese u unutarnju sakristiju, kako bi mogli posluživati spremnije i skrovitije. Kad je to učinjeno i vrata zatvorena dok je unutra pušteno malo njih, položiše svetu škrinjicu, i tako, jedan kod glave, drugi kod nogu, ponizno se prignuvši kleknuše, te odvojivši pokrovnu ploču škrinjice sa strane jedne stranice, skinuše je, i podmetnuvši tanko laneno platno i uklonivši drugo skupocjeno svileno platno, izvučeše sveto tijelo čvrsto omotano lanenim povojima kojima je bilo obavijeno, te ga prihvativši na pripremljena ruha umotaše, moleći sa suzama: Kako si lijepa i kako si slatka, Djevice Aldegundo, zaručnice Kristova, zagovaraj za nas i za sve druge koji ti se mole. A jer biskupi nisu bili dovoljno vješti u poslu šivanja, pozvana je poštovanja vrijedna grofica Alisa, i najčestitija opatica Fressenda te iste Crkve, i opatica izg Ghislenghiena, koja je bila došla na blagdan, pobožna žena: one pristupiše, i odbacivši ogrtače i slobodnih ruku, oko svetoga tijela pobožno i sa suzama posluživahu s biskupima. I mogao si vidjeti pobožne žene kako obavljaju posao, kao Marta i Marija koje poslužuju Gospodinu s apostolima.

6 Dok je to trajalo, vrati se na um ono što sam često bio čuo od svetih djevica koje su služile svetoj Djevici u prošlo vrijeme, kad se raspravljalo o toj stvari, kako su govorile: O kad bi mene zatekla ta svečanost, o kolika će svima tada biti radost onih koji će to gledati, o misliš li da ću vidjeti! U tome se pokazuje koliko su bile zapaljene željom da vide. Prisjećajući se toga, pristupio sam biskupu prignuta koljena, i tražeći njegovu dobrohotnost, rekoh: Poštovani oče, najplemenitiji mužu, ti znaš da plemstvo izvire iz vrela pobožnosti, po čijoj milosti budi milostiv plemenitim službenicama svete Djevice da pobliže vide tijelo kojemu dan i noć služe i koje više od drugih žarkije ljube. Kad je to bilo dopušteno, otvorivši vrata sve su ušle uz moje zauzimanje, i ponizno štujući sveto tijelo, uz izlijevanje krvi srca, to jest sa suzama, cjelivale su ga, i izlazeći govorile su jedna drugoj: Sveta Djevice, djevičanski urese, koja resiš nebesa, krasna za gledanje, slavna među zborovima svetih, što ćemo ti uzvratiti čime si nas obdarila svojim svetim viđenjem? Molimo te, budi milostiva nama službenicama svojim da ti dostojno služimo.

7 Pošto je to dovršeno, biskupi položiše sveto tijelo u novu škrinjicu pripremljenu mirodijama, i izvan crkve na javnu postaju s najvećim štovanjem preniješe, i ondje, nakon što je održan govor puku i udijeljeno oproštenje grijeha i dano odrješenje pokornicima po milosti biskupa, gospodin iz Cambrai ponovno otkri svetu glavu svete Djevice, i otkrivenu pokaza svemu puku koji je gledao, te nakon što je udijelio blagoslov pohrani je na njezino mjesto s tijelom. Nakon toga, sve sveto tijelo, pokriveno svilenim platnom i položeno na pokrov škrinjice, biskupi i pobožni opati koji su stajali uokolo zajedno podigoše, i pronijevši ga uokolo najpomnije pokazaše svima nazočnima. Tada je sav narod kao jedan čovjek, slaveći zajedno Boga, jednom pobožnošću udarajući se u prsa i saginjući glave, najpobožnije iskazao štovanje. U taj čas kolika je bila vedrina zraka, kolike radosti sviju, kolika pobožnost, kako jadni uzdasi muškaraca i žena, koliki izljevi suza, samo Bog zna spoznati, i našoj mogućnosti ili nedostojnosti nije dopušteno da to izlaže. Napokon su presveto tijelo, omotano jelenjom kožom i čvrsto zašiveno, pohranjeno u škrinjici kao da ga pokapaju, uz molitvu zatvorili položivši pokrovnu ploču, i zatim su naredili da se škrinjica opskrbljena tolikim dostojanstvom položi i nerazrješivo zapečati u novomu nosilu, najdragocjenije i najumjetničkije izrađenu od zlata i srebra, kao što je svima očito.

8 Pošto je to tako pobožno obavljeno, svi su pristupili svetomu nosilu i mnogim darovima i prinosima s pobožnošću počastili svetu Djevicu, te vraćajući se svojim domovima hvalili su Boga, koji je slavan u svojim svetima i čudesan, koji je svetu Djevicu, čudesno sačuvanu i počašćenu na zemlji, čudesnije proslavio na nebesima. I ne treba prešutjeti da, premda je to pokazivanje bilo slavljeno pred vratima hrama na mjestu, kako se čini, veoma tijesnom, (čudesna stvar!) ipak je ondje zajedno stajalo gotovo 40 tisuća muškaraca i žena, kao što je posvjedočeno od mnogih koji su vidjeli, i svi su se obradovali svetomu viđenju i nitko se nije potužio na tegobu stiske. Vjerujemo pak da tako tijesno mjesto nikako ne bi bilo dovoljno za toliko tisuća da nije darežljivost svemogućega Boga po zasluzi i milosti svete Djevice tako uredila. Njemu slava, ures i vlast, koji živi u vijeke vjekova, Amen.

9 Učinjeno u Maubeugeu, godine Utjelovljene Riječi 1161., 6. lipnja 1161. Devete indikcije, epakta XXII, konkurenta VI, treće godine devetnaestogodišnjega ciklusa, dok je vladao Fridrik, rimski car i uzvišeni vladar, dok su se oko Apostolske Stolice prepiralih Roland i Oktavijan, dok je u Reimsu predsjedao i poštovanja vrijedni metropolit Samson, dvadeset pete godine biskupstva Nikole, biskupa u Cambrai, dok je monarhijom Hainauta upravljao poštovanja vrijedni grof Balduin, k sin najplemenitije Jolande, Alisa, kći najplemenitijega grofa od Namura. Ja, A; dekan sv. Gaugerika, prepošt i kancelar Crkve u Maubeugeu, napisao sam i pregledao.

a Predaje se da je Nikola Claret, biskup u Cambrai, umro kod Claudea Roberta godine 1167., naime šeste godine nakon ovoga prijenosa.
b To je Balduin III., nadimkom Graditelj, grof od Hainauta, koji je umro godine 1171., pokopan u Monsu u crkvi sv. Valdetrude.
c Ona se drugdje naziva Alida i Aleida, a po majčinu imenu Ermensinda, kći Godfrija, grofa od Namura.
d Ovdje je nekoć bio običaj da se na prijenose svetaca, javne ugovore, izmirenja itd. iz raznih mjesta donose moći svetaca.
e Njega Claude Robert naziva Valter od Mauritanije, posvećen u Rimu 1135., umro godine 1173.
f Siller i dessiller su francuske riječi koje znače zašiti, odnosno posve zatvoriti, i rasparati, odnosno razriješiti i otvoriti. Odatle je autor izveo desillari.
g Gillenghem je samostan djevica reda sv. Benedikta u Hainautu, osnovan oko godine 1126. po Idi od Cervie, plemenitoj ženi, i Idi, majci Nikole, biskupa u Cambrai, kako piše Gazej u Historia Ecclesiastica Belgica.
h Kardinal Roland nakon smrti Hadrijana IV., početkom rujna godine 1159., izabran za papu i nazvan Aleksandar III. Samo su dvojica kardinala izabrala protupapu Oktavijana, prozvanoga Viktor: njemu je prianjao car Fridrik. Čini se da ovaj pisac nije znao čiji je izbor bio zakonit kad je ovo pisao. i Ovdje ispravi Claudea Roberta, koji piše da je ovaj Samson od Prés, nadbiskup u Reimsu, umro 11. kolovoza 1160. Njegov se spomen čini 20. kolovoza u Vita S. Bernardi, 4. knjiga, 5. poglavlje, gdje se naziva veličanstvenim mužem i najpobožnijim štovateljem njegova (Bernardova). k Jolanda, ili Jolenta, rodom od grofova od Ponthieua, bila je supruga Balduina II., grofa od Hainauta, majka Balduina III.

Povijest III. Prijenosa.

Po nepoznatom autoru, očevidcu.

Određen prijenos sv. Aldegunde.

Običaj je da starina briše iz ljudskoga pamćenja čak i veličanstvena djela ako se ne zabilježe u pisanu povijest ili ljetopise. Stoga sam smatrao da ono što se dogodilo u ove dane o Prijenosu tijela blažene Djevice Aldegunde i pohrani njezine dragocjene glave izvan nove škrinje treba povjeriti ovim pismima da bude svim sadašnjim i budućim vjernicima kroz naraštaje vjekova, i da to nikada ne izbriše iz njihovih srdaca zaborav.

2 Zahvalimo svi božanskoj dobrostivosti, koja nas usred nevolja ovoga zemaljskoga i opakoga prebivališta tješi mnogim lijekovima, kao što je prije nas spomenuo Prorok kad kaže: Po mnoštvu bolova mojih u srcu mome utjehe tvoje obradovale su dušu moju. Vjeran je doista Bog u obećanjima, ne može zanijekati samoga sebe, koji je obećao da će biti sa svojim slugama u nevolji i da će ih izbaviti i proslaviti. Davno, naime godine utjelovljene Riječi tisuću stotinu šezdeset i prve, svidjelo se darovatelju svih dobara proslaviti svoju svetu izabranicu Aldegundu i da se njezino tijelo prenese iz staroga grobišta u novo, prilično dragocjeno, u ono vrijeme kada se Petrova lađica, to jest Crkva vojevana, potresala velikim valovima, i kada su nešivenu haljinu Kristovu, koju židovska bezbožnost nije se usudila razderati, dvojica koja su se natjecala za papinstvo, koliko je bilo u njihovoj moći, razdirala. U to je vrijeme Bog, smilovavši se Crkvi u Maubeugeu i darujući joj radosti od onoga prijenosa, dopustio da odahne pod tolikim teretom nevolja. Tako se uvijek neizmjernoj blagosti sviđalo da suprotstavlja sretne stvari nesretnima, dobra zlima, i radosne žalosnima. Pune su te istine božanske knjige obaju Zavjeta, što se može vidjeti na Božjemu narodu, koji je često izbavljao iz ruku njegovih neprijatelja, i na apostolima i mučenicima i Kristovim izabranicima, koje je iz pogibelji, iz nevolja i smrti i od tirana milostivo izbavio da ne budu proždrijeti. Uistinu ovo ima svatko tko štuje Boga: da će njegov život, ako bude u kušnji, biti ovjenčan, ako bude u nevolji, biti izbavljen, ako bude u opomeni, moći prispjeti k milosrđu. Opominjao je naime u ove dane Bog stanovnike ovoga kraja, kao i okolne i strane narode, čas glađu, čas pošasti, ponekad mačem, i umnažao je u njima svoja zla, među kojima je ovo jedno bilo najteže: što je između a općega sabora zakonito sazvanoga u Baselu i vrhovnoga svećenika o vlasti općih sabora bilo ne malo neslaganje. U tim je kolebanjima Gospodin utješio Crkvu u Cambrai u krajevima Hainauta, osobito u kraju onih iz Maubeugea, i pokazao joj milosrđe, k kojemu joj je po njegovoj milosti dano da prispije kad je odredio da se dragocjeno blago tijela blažene Djevice Aldegunde, dugo pohranjeno u staromu grobištu, prenese u plemenitu posudu izrađenu tankim umijećem i prevelikom težnjom i od zlata i od srebra.

3 Već je naime, pošto je prošlo mnogo godišnjih krugova, bila započeta ta znamenita škrinjica, ali je, dok je priječila zloća vremena, tek sada dovršena. Kad je bila izložena pogledu gospođe opatice i cijeloga zbora gospođica koje su pobožno služile spomenutoj Djevici, čijim je troškom velikim dijelom bila sagrađena, svi su jednako hvalili neizmjernu mudrost Božju, koja je pripremila tako vješte umjetnike svojoj službenici. Poštovanomu u Kristu ocu, gospodinub Ivanu, poglavaru Crkve u Cambrai, šalju glasnike da isprose prijenos svetoga tijela iz staroga u ovo novo mauzolej, čijim molbama pobožni otac daje pristanak. Ipak, dok su se ispriječila razna brinjenja pastirske službe, pretekavši ga smrt, nije mogao ispuniti ono što je bilo dopušteno. Ali da tako sveta namjera spomenutih službenica blažene Aldegunde i cijeloga kraja ne bi propala uzalud, Kaptolu spomenute Crkve u Cambrai šalju se prokušani muževi da vode stvar oko samoga prijenosa: njega on rado prima i radosna srca otpušta uslišane, određujući poštovanoga u Kristu oca, gospodina Huga, biskupa od Dagne, biskupskoga namjesnika dok je Stolica upražnjena, i časne muževe Pavla Beya, velikoga arhiđakona u Crkvi u Cambrai, i Egidija Carlerija, profesora svetoga bogoslovlja i dekana iste Crkve, namjesnike u duhovnim i vremenitim stvarima te iste Stolice, da u prikladno vrijeme učine sve što pripada tomu svetomu otajstvu.

a Sabor u Baselu koji je zakonito sazvao Martin V. godine 1431. Eugen, Martinov nasljednik, naredio je da se raspusti. Oni koji su se okupili toliko nisu poslušali da su čak izabrali drugoga papu, Amadeja Savojskoga, kojega su nazvali Feliksom V. Odredbe koje je ustanovio taj sinod prihvatio je u Pragmatičnoj sankciji Karlo VII., kralj Francuske, i Pariški parlament godine 1438., i ukinute su tek pod kraljem Franjom. Otuda možda ovaj pisac, koji je pisao godine 1439., kada je bio sazvan i sabor u Firenci od Eugena IV., ili svakako ne mnogo poslije, kaže da je taj sabor u Baselu bio zakonito sazvan, osobito jer je Filip Burgundski, vladar Belgije, prianjao uz te iste okupljene u Baselu, od kojih je zatražio kanonizaciju Petra Luksemburškoga. Amadej se poslije dragovoljno odrekao i bio je uvršten od Nikole V., Eugenova nasljednika, u zbor kardinala. Sabor u Baselu trajao je od 7. prosinca 1431. do 16. svibnja 1448.
b To je bio Ivan od Gavrea, nasljednik Petra d'Aillyja, umro godine 1438.

POGLAVLJE II. Prijenos svečano obavljen.

Kad je pak stigao određeni dan, spomenuti časni muževi, izvršavajući naloge, odlaze u Maubeuge, primljeni s čašću i radošću od opatice i cijeloga Kaptola gospođica. Od toga je časa pokazan neizmjeran veselje u cijelomu gradu: bubnjevi nisu prestajali zvonko odjekivati cijele noći. Kad je pak, izišavši suncu, svanuo radostan dan koji je učinio Gospodin, dok su u hram Gospodnji ulazili poštovani otac biskup i spomenuti časni arhiđakon i dekan, nazočni su na tom velikom prizoru poštovani oci opati a sv. Gislaina,b d'Aumonta,c sv. Dionizija u Brocqueroyi,d iz Liessiesa, ize Maroillesa,f Bonne-Espérancea i iz Épinlieua: dekan i kanonici sv. Kvintina u Crkvi sv. Aldegunde u Maubeugeu, dekan kršćanstva istoga mjesta, dekani crkava u Soigniesu, sv. Germana u Monsu i iz Bincha, opatica s cijelim zborom gospođica sv. Aldegunde u Maubeugeu, također neke gospođice Crkve sv. Valdetrude u Monsu, župnik župne crkve sv. Germana u Monsu, glasovit muž, i mnogi ugledni crkvenjaci, čija imena, nama nepoznata, ali Bogu poznata, molimo da budu zapisana u knjizi života.

3 Nazočni su obavljanju tih poslova plemeniti i slavni gospodari,g g. Ivan, gospodar od Jeumonta i od Château-Porciena u Ardenima, Ivan, prvorođenac gospodara od Ligne, g. Mihael od Ligne, gospodar od Barbançona, g. Ivan, gospodar od Bossuta i od Gaumeragea, Egidije, gospodar od Barlaimonta i od Pierewiersa, peharnik Hainauta, g. Šimun od Lalainga, g. Sanso od Lalainga, njegov brat, Anselmo, gospodar od Trasegniesa i od Sillyja, g. Hadrijan, gospodar od Trélona, g. Eurard, gospodar od Haie i od Ghoya, g. Pinshard od Gavrea, gospodar od Fresina, Gerard, gospodar od Villea, g. Gerard, gospodar od Bossuta i od Serfontainesa, Jakov, gospodar od Harchiesa, prepošt u Maubeugeu, Egidije od Harchiesa, njegov brat, prepošt u Villemontu, Ivan zvani Broyant iz Sarsa, otac, Ivan zvani Broyant iz Sarsa, sin, štitonoše, i mnoge plemenite gospođe, naime gospođa opatica iz La Thure, gđa Marija od Meluna, gospođa od Hourdainga, gospođa od Barbençona, gospođa od Ligne, gospođa od Lensa, gospođica, supruga spomenutoga gospodara od Berlaimonta.

6 Njima i nebrojenomu mnoštvu koje je mogla primiti crkva održao je spomenuti dekan u istoj govor na slavu Božju, na hvalu blažene Djevice Aldegunde i na spasenje okupljenoga puka. Premda je naime vani bio podignut izbočen šator, u puku nazvanh Hourt, prislonjen uz tu istu crkvu, da se ondje održi govor i ostala otajstva, ipak prilike vremena nisu dopuštale da narod bude pod vedrim nebom u sam čas govora, nakon kojega su, na utjehu neizrecivomu mnoštvu, po Božjoj volji, rastjerani pljuskovi i vraćen prilično ugodan povjetarac. Tada poštovani biskup, s arhiđakonom i dekanom, prelatima i crkvenjacima i ženama, u duhu poniznosti i skrušena srca polazi iz hrama prema šatoru, da bi sav narod mogao gledati željeni prijenos, kad su ondje već bila donesena nosila, novo i staro. Ali dok ide ophodnja, zbor gospođica pobožno pjeva pokorničke psalme. Kad su pak u šatoru bili poštovani biskup, arhiđakon i đakon, s crkvenim prelatima i plemićima, pred svetim tijelom u staromu mauzoleju, svatko pojedinačno moli sa suzama, prignutih koljena i sklopljenih ruku, zatim slijede službe litanija s prikladnim molitvama.

7 Nakon toga biskup, ustajući od molitve, pobožno posvećuje onu plemenitu posudu i čudesno nosilo, koje će uskoro biti grob svetoga tijela. Kad je to dužnosnički obavljeno, drhtureći pristupa staromu, dok ga arhiđakon i dekan revno poslužuju, i naređuje da se ono otkrije i da se po vještim ljudima otvore pečati. Kad su oni razriješeni prije nego što se lijes u kojemu leži sveto izvuče iz škrinje, poštovani poglavar sa svojim suradnicima arhiđakonom i đakonom prostire se u molitvi, jednako i ostali crkveni prelati i plemići koji su stajali uokolo, ispovijedajući svoje krivnje i nedostojnosti, ali primivši pouzdanje u Božje milosrđe i blagost svete Djevice, čija se otajstva vrše, pristupa bliže i skida sam grob ili lijes iz one stare škrinje. Kad je on bio čvrsto zatvoren, naređuje da se razriješe spone i podižući gornju ploču Gospodin čini očitima kreposti koje su u njemu skrivene. Jer čim se najdostojnije tijelo počelo vidjeti, najugodniji je miris čudesno ispunio sve nazočne, radosti izlaze na vidjelo, i već se ne mogavši suzdržati, provaljuju u glasove klicanja i hvale, podižu pobožne ruke k nebu, slaveći Božju moć koja svoju službenicu blaženu Aldegundu obasipa tolikim častima da se ne samo duša po anđeoskim silama na nebesima nego i tijelo tako pobožno štuje od smrtnika na zemlji. Plemićima i svemu puku na čudesan način kliče duh i veliki se glas čuje u Rami, to jest na visini: jedni vuku uzdahe iz dubine od radosti, drugi se udaraju u prsa, videći ljepotu presvetoga tijela i znajući svoju slabost, ostali pružaju ruke k nebu diveći se službenici Božjoj, i svi je štuju kao zagovornicu poslije Majke Božje i zaštitnicu. Nije bilo u ljudskom pamćenju tako radosnoga dana, tako punoga milosti, dok se gleda tako rijetko viđena zaštitnica kraja i promatra se tako dugo željena da se vidi. Jer podiže samo najdostojnije tijelo iz groba i svima ga pokazuje poštovani biskup, uz pomoć spomenutih arhiđakona i dekana. Ono je pak bilo izvana obavijeno jelenjom kožom, zatvoreno čvrstim svezom, kako su ga bili položili naši oci u vrijeme prijašnjega prijenosa u spomenik. Ali je sve bilo tako čvrsto kao da je nedavno bilo položeno, tako da je bio trud to razriješiti nožem. Otvara se dakle, premda teško, sa strane glave, i odatle je izvlače, da se zasebno pohranjujući u relikvijaru štuje. To je pak učinjeno zajedničkim pristankom poštovanoga biskupa, arhiđakona, dekana, opatice zbora gospođica, dekana i kanonika istoga mjesta, da se umnoženim častima obilnije štuje Djevica dok će se tijelo u nosilu čudesne ljepote i glava u relikvijaru koji se ima pripraviti štovati od molitelja i pobožnih.

a O samostanu i gradu sv. Gislaina govorilo se drugdje, i potpunije 9. listopada kod života sv. Gislaina.
b O samostanu Hautmont, francuski Hault-mont, govorilo se gore u ovome životu, i kod sv. Marcela 16. siječnja.
c Samostan sv. Dionizija u Brocqueroyi benediktinskoga reda, kod Monsa u Hainautu, osnovala ga je grofica Richilda godine 1082., kao što se vidi iz Miraeusove Notitia Ecclesiarum Belgii.
d O samostanu Liessies govorilo se 7. siječnja kod života časnoga Ludovika Blosiusa. Bilježi se da je sada upravitelj ovoga samostana opat Ivan, za kojega se predaje da je umro 27. srpnja iste godine u Chronicon Laetiense.
e O samostanu Maroilles govorilo se gore, i potpunije kod života utemeljitelja sv. Humberta.
f Samostan Bonne-Espérance premonstratskoga reda blizu grada Bincha u Hainautu, čiji je drugi opat bio Filip iz Harvenga, nazvan od Milostinje, čuven po spisima, blizak sv. Bernardu.
g Postoje mnoge plemenite obitelji iz kojih su bili ovi uglednici, ali sada urešene sjajnijim naslovima.

Časno pohranjene relikvije.

Pošto je to tako obavljeno, sam časni biskup, držeći u rukama presvetu glavu Djevice, pokaza je otkrivenu mnoštvu koje je gledalo; pred njom svi pobožno klečeći, sa suzama, klicanjem duha i sklopljenih ruku, usrdno mole Božje milosrđe po zagovoru Djevice. Dive se pak čudu dok vide da se na njoj nalaze koža i prilično mnogo vlasi te nekoliko zubi, iako je preselila Kristu pošto je prošlo otprilike osam stotina devet godina; niti je išta drugo ili tek malo promijenjeno od vremena prijašnjega prijenosa, od kojega se vjeruje da je proteklo otprilike dvjesto sedamdeset osam godina. Ali to je ono što je rekao Gospodin koji tako proslavljuje svoje svece:

„Ni vlas s vaše glave neće propasti.” Uistinu već zalog neraspadljivosti svoga tijela Gospodin resi, kad ga toliko vremena čuva nama od raspadanja, dajući naslutiti koliko je velika slava njegova doma i onih koji u njemu stanuju, kolika milina, koliki sjaj, dok poniznu tijelu Djevice Aldegunde udjeljuje tolike počasti. U taj isti čas, kako se vjeruje, svi zaboravljajući na sve nevolje, pritiske i tjeskobe, gledahu samo na štovanje dragocjene glave, nadajući se boljemu u budućnosti iz ovakva viđenja.

9 A kad je časni biskup, pokazujući tu časnu glavu, polako prošao po duljini šatora, vrativši se na mjesto staroga groba te je uvivši u dragocjena lanena platna i položivši zasebno, najpobožnije se posveti prijenosu tijela. I uzevši ga te podigavši iz maloga ležišta u kojem je tako dugo ležalo, uz pomoć više puta spomenutih časnih arhiđakona i dekana, otvoreno ga pokaza svemu narodu koji je gledao. Usred suza javljaju se radosti, nadaleko puštaju usklađen sklad. Pošto je dakle tijelo Djevice neko vrijeme bilo podignuto, u novi grob prilagođen novomu lijesu, posvećen krizmom i drugim posvetama, biskup ga polaže. Zapovijeda da se on učvrsti čavlima i na mnogim mjestima pečati svojim prstenom. I tako položenoga, k čudesnomu lijesu, posvećenomu krizmom i mnogim obrednim radnjama, oni sami, biskup, arhiđakon i dekan, prinose i spuštaju unutra, dok to sve gledaju časni oci opati, gospođa opatica i zbor službenica Kristovih i Djevice Aldegunde, plemići i sav narod. Sam lijes, imajući u sebi plemenito blago svetoga tijela, dok je glava sačuvana zasebno, čvrsto se zatvara, zasunjuje prijevornicama, čavlima i drugim željeznim napravama.

10 Pošto je sve to tako učinjeno, pristupaju četvorica ili šestorica starijih među plemićima koji, zajedno s nekim crkvenim muževima, preuzimaju na ramena sam plemeniti lijes koji sadrži ovu dragocjenu manu tijela bl. Djevice Aldegunde, da ga iz šatora prenesu u crkvu. Ide ispred njih zbor kolegija kanonica i kanonika, pjevajući zvonko anđeoski hvalospjev Te Deum laudamus; uz njih stoji časni arhiđakon, držeći u rukama s poštovanjem dragocjenu glavu Djevice, a slijede ga oni koji nose lijes; njih slijede prelati, na kraju prečasni biskup, a uz njega dekan, dok svi pobožno i radosno zajedno pjevaju spomenuti hvalospjev. Kad se došlo do sredine crkve, lijes se zaustavlja, dok su sa svih strana postavljene svijeće i svilena platna. Kad je pak hvalospjev završen, spomenuti biskup, zaključujući te hvale retkom i molitvom, kreće prema glavnom oltaru, dok idu ispred njega prelati, arhiđakon koji nosi samu glavu i dekan; a dok se prvosvećenik odijeva u sveta ruha da slavi božanske obrede, časni arhiđakon ponizno i s poštovanjem polaže glavu blažene Djevice na oltar, na kojem ostaje dokle god se slavi misa. U međuvremenu narod u skupinama donosi darove k lijesu, svatko prema svojim mogućnostima. U međuvremenu odjekuju orgulje hvale, zbor kanonika kliče, kolegij kanonica pjeva Gospodinu, pjeva umom i duhom. Pobožni biskup zahvaljujući i moleći dovršava žrtvu. Pošto je to privedeno sve do kraja, neki kojima je Bog dotaknuo srca prinose darove za dragocjenu glavu na oltaru, da bi se dolično zatvorila u relikvijaru koji se ima izraditi. Njima više puta spomenuti arhiđakon pripravlja put i prvi obilno daruje. Nakon toga vraćajući se iz svetišta, biskup je vraća onamo te je, smještajući je među relikvije, omotava najčistijim platnima; a da se nitko ne bi usudio dotaknuti je golu ili počiniti kakvo zlo, pomno je učvršćuju sam svojim znakom, a spomenuti arhiđakon i dekan pečatom ispražnjene kambreške stolice. I tako se svi slaveći Boga vraćaju svojim kućama.

11 Tko je vidio i bio nazočan svemu, napisao je ovo, dajući svjedočanstvo o tome, i znamo da je istinito njegovo svjedočanstvo. To se dogodilo godine Utjelovljenja Gospodnjega 1439., druge indikcije, u utorak, u blagdanima Duhova, što je tada bio 26. dan mjeseca svibnja: dok je na čelu Crkve bio gospodin papa Eugen IV., kralj Rimljana i vojvoda Austrije Albert, najkršćanskiji kralj Franaka Karlo VII., Filip, slavni vojvoda Burgundije, gospodar Hainauta, dok je sama kambreška stolica bila ispražnjena, od koje je određeno da se svečanosti ovakva prijenosa slave kao trajan spomen u utorak u blagdanima Duhova, u koje god vrijeme padnu; u nazočnosti gore spomenutih prečasnoga biskupa, arhiđakona, dekana, opata, gospođa, kanonica, crkvenih osoba i plemića, s nevjerojatnim mnoštvom naroda.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

30. siječnja Kalendar godine