Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 30. siječnja

O sv. Aldegundi djevici, u Maubeugeu u Belgiji

DE S. ALDEGUNDE VIRGINE, MALBODII IN BELGIO

Sadržaj (23)
  1. Slavne njezine kreposti i čudesa.
  2. Druga čudesa, preminuće.
  3. Drugi životopis,
  4. Posvetno pismo pisca.
  5. Predgovor istoga pisca.
  6. Rođenje, odgoj i viđenja sv. Aldegunde.
  7. Roditelji napokon odobravaju njezinu odluku.
  8. Primanje vela i osnutak samostana.
  9. Kreposti i čudesa sv. Aldegunde.
  10. Viđenja, proroštvo, bolest.
  11. Smrt i čudesa pri njoj.
  12. Drugi životopis
  13. Prezir ženidbe, povlačenje.
  14. Ustanovljen samostan u Maubeugeu.
  15. Čudesa, viđenja, bolest.
  16. O prijenosima sv. Aldegunde.
  17. Povijest II. Prijenosa
  18. Po autoru Hadrijanu, prepoštu u Maubeugeu.
  19. Povijest III. Prijenosa.
  20. Po nepoznatom autoru, očevidcu.
  21. Određen prijenos sv. Aldegunde.
  22. POGLAVLJE II. Prijenos svečano obavljen.
  23. Časno pohranjene relikvije.

Predgovor istoga pisca.

Milosrđe božanske dobrote mnogostruko se u svako vrijeme brinulo za ljudsko spasenje, te je nakon čovjekova pada kako riječima tako i primjerima pravednika zabludjele privodilo na put istine, i prije Zakona i pod Zakonom i pod milošću milosrdno je neukima u oba spola pokazivalo obrazac kreposti koji valja nasljedovati. Puno je Pismo obaju Zavjeta, poput blistava neba, ne samo velikih svjetlila, naime sunca i mjeseca, nego i manjih zvijezda; to jest, ne samo sjaja istinskoga svjetla koje prosvjetljuje razumno stvorenje, i ljepote opće Crkve koja obasjava cijeli svijet, nego i sjaja pojedinih svetaca koji nas u noći ovoga vijeka poput sjajnih zvijezda tješe. Tko dakle, po Božjem daru, ima zdrave oči, neka hodi pri svjetlu sunca, neka slijedi stope Gospodina Spasitelja. Tko pak slabim očima manje može gledati toliki sjaj, neka upravi pogled prema gorama koje već sjaje svjetlom istinskoga sunca, naime prema svetim apostolima i njihovim nasljednicima, koji naukom i primjerima jednako prosvjetljuju sav svijet: neka slijedi vođe vjere, poput ovnova koji idu pred stadom na pašnjake života. Ako pak tko tromiji osjeća gađenje prema evanđeoskom i apostolskom nauku, što je previše pogibeljno; ako junačka djela velikih otaca ili pouke zbog slabosti svoje vjere nemarno sluša, što je znak teško bolesne duše; neka barem čitajući ili slušajući životopise svetaca koji su živjeli u najbližim vremenima spozna milost Stvoriteljevu koja uvijek djeluje u svecima; a spoznajući je, neka se zagrije na ljubav prema njemu. Ako se i tko razmažen zbog nježnosti tijela boji nasljedovati muževe, neka se posrami promatrajući žene i nježne djevojke koje su iz ljubavi prema svome Otkupitelju pobijedile svijet. Neznanje neće opravdati nikoga tko je mogao čitati ili slušati onoga koji čita. Gdje već ne odjekuju riječi Pisma? U crkvama ih lektori svakodnevno čitaju, pjevači ugodno pjevaju, propovjednici korisno tumače. Koja domovina, koji grad, koje selo nije ukrašeno zaštitom nekoga sveca po osobitoj providnosti Stvoriteljevoj? Posvuda po svojim udovima blista Spasitelj. Ulje razliveno ime je njegovo: posvuda grmi, posvuda uvijek daždi po Evanđelju, po apostolima, po naučiteljima, po primjerima svetaca. I da od mnogih dođemo k jednome, tko se drugi u životopisu blažene djevice Aldegunde pokazuje za ljubiti, slijediti i prigrliti doli Krist, kojega je mlađahna djevica ljubila te zaslugom čistoće slijedi Jaganjca kamo god pođe? Ako dakle u hvalu onoga koji, premda je isti u svemu, čini velika i najmanja i različita djela ne bivajući različit, te neslična ne bivajući nesličan, kažemo štogod o životu ove djevice, neka se nitko ne zgraža nad neuglađenim govorom, nego neka pazi na ono što nastojimo izreći.

Rođenje, odgoj i viđenja sv. Aldegunde.

Kad je protekla otprilike šest stotina i trideseta godina od Utjelovljenja Gospodnjega, oko tih vremena dok su Rimskom Apostolskom Stolicom po nasljedstvu upravljali prvosvećenicia Honorije, Severin, Ivan, Teodor i Martin, dok je u Carigradu vladaob Heraklije, a u Francuskoj kraljevao Dagobert, sin Klotarov, koji je bio četvrti od Klodviga kojega je krstio sv. Remigije, rodila se uc hainautskom kraju djevica Aldegunda iz kraljevskoga roda, od oca Valberta i majke Bertilije. Njezina starija sestra Valdetruda bila je zakonito udana za nekoga prilično uglednog muža Maldegarija, nadimkom Vincenta: on je poslije, božanski nadahnut i potaknut opomenom pobožnih muževa, prezreo svijet te je svim srcem slijedio Spasitelja Isusa Krista. U to su vrijeme mnogi pobožni muževi, najrevniji obrađivači Gospodnjega vinograda: Amand, biskup Maastrichta, koji je poput kišonosnoga oblaka obilazio natapajući sve uokolo;d Arnulf, biskup Metza, i Aubert, biskup Cambraia; Eligije iz Noyona, Audoen iz Rouena, Gizlen koji je kao hodočasnik iz Atene došao u Galiju, i mnogi drugi u Crkvi poput svijetlih zvijezda na nebu, obasjavali zapadne krajeve svijeta i mnoge kako propovijedanjem tako i primjerom života privodili na put spasenja.

4 Djevojčica pak Aldegunda, brižno odgajana skrbi roditelja, po providnosti božanske milosti bi napojena svetim knjigama: veoma napredujući u njihovu poznavanju i prigrlivši dušom nauke kršćanske vjere, već u samim djevojačkim godinama poče žarko plamtjeti ljubavlju prema nebeskomu Zaručniku. Njezini su roditelji naime, premda su bilie uzneseni oholim ponosom svoje krvi, ipak svjesni kršćanskoga imena koje su nosili, odgojili svoju kćer tako u strahu Božjem da je već u samoj nježnoj dobi željela više ugoditi Gospodinu Kristu nego svijetu.

5 U međuvremenu, dok je još bila u roditeljskom domu, često uznesena nebeskim razmatranjem, čas budna, čas u snu, po objavi božanske milosti poče primati mnoge vrste viđenja: njih je sama opisala i povjerilaf nekom pobožnom opatu imenom Sobinu, iz samostana u Nivellesu. Premda neki, nedovoljno dostojno prosuđujući ono što čitaju ili slušaju, misle da su ta viđenja suvišna ili nevjerodostojna, ipak se nijednomu mudromu čovjeku ne čini čudnim ni nevjerojatnim ako se djevojka koja svim srcem služi Bogu, bilo budna bilo spavajući, hranila čestim viđenjima svetih anđela: dok se nasuprot tomu svaka duša nemarno odana prljavštinama požude katkad zavarava demonskim opsjenama. Da dakle ukratko sažmemo ta viđenja, čula je jedne noći kako joj se u viđenju obećavaju neprocjenjiva bogatstva: najprije ih je smatrala zemaljskima, ali je odmah u duhu spoznala da joj se obećavaju nebeska. Zatim, u viđenju uznesena u visinu, čuje nekoga kako je opominje da ostavi prolazno kako bi lakše stekla nebesko: potom napokon čuje glas: „Ne traži sebi drugoga zaručnika doli Sina Božjega”; čas gleda Krista u liku prelijepa dječaka kako joj donosi bijelu haljinu i palmu pobjede: sad se pak uzdiže u nadu nebeskih dobara, dok u viđenju čuje da će biti u društvu svetaca. Među tim viđenjima ugleda đavla kako plamti bakljama zavisti, žalosna zbog njezina izbora: zatim Božjega anđela kako je hrabri da ustraje u djevičanstvu i da se udalji od taštine svijeta. Okrijepljena nemalo ovakvim viđenjima, iz dana u dan napredovala je u ljubavi prema krepostima, a da bi ustrajnošću još više napredovala, svakodnevno je gledala veće stvari. Naime, ukazuje joj se djevojka kao da dolazi s puta i tvrdi da ju je poslala Bogorodica, da zatraži što god želi. A ona odmah spremno odgovori da želi ono što Gospodin hoće, te da ponajviše želi da se na njoj vrši Kristova volja. Često je viđala anđele kako je hrabre; vidjela je bl. Petra kako je opominje o kraljevstvu Božjem. Gleda također Gospodina Krista kako joj se ukazuje u liku sunca i mjeseca, u slici kraljevstva Božjega. U svim ovakvim objavama razborita se djevica sve više i više ponizivala, postajala je bliža kraljevstvu Božjem i sve je žarče čeznula prionuti uz nebeskoga Zaručnika.

6 Ako pak tko želi potpunije upoznati ovakva viđenja, neka prelista njezin Životopis, iz kojega mi crpeći tek ponešto nastojimo ukratko pružiti obavijest onima koji žele znati kolike je zasluge ova djevica, koja je toliko puta bila okrijepljena anđeoskim utjehama, prema najurednijem rasporedu Stvoriteljevu, koji svakomu umije udijeliti primjerenu mjeru svoje blagosti. I da već završimo ovaj niz ukazanja, blažena je djevica Aldegunda, napredujući iz kreposti u krepost, zavrijedila biti uzdignuta od Gospodina do tolike visine svetosti da joj se ne samo u snu ili često u zanosu, nego i dok je bila budna očito ukazao anđeo, pružao joj prisang razgovor o odluci čuvanja djevičanstva, sveta ga je djevica s pouzdanjem upitala za ime, i od njega je čula da je njegovo ime slavno i čudesno.

a Honorije je naslijedio Bonifacija V., koji je umro 23. listopada 623. godine; njega su redom naslijedili ostali ovdje spomenuti; sv. Martin je umro u progonstvu 658. godine.
b Heraklije je vladao od 610. godine do 11. ožujka 641. O Dagobertu je rečeno uz prijašnji životopis.
c Rukopis iz Maubeugea ima „Hainonensi”; po rijeci Haine, koja teče pokraj Monsa i kod Condéa se ulijeva u Scheldtu, kraj odnosno područje nazvano je „Hainoensis”, a poslije veoma prošireno, sada se pučki naziva Hainaut.
d Ovi se sveci slave: Arnulf 18. srpnja, Eligije 1. prosinca, Audoen 24. kolovoza, Gizlen 9. listopada. O ostalima je rečeno gore.
e Rukopis iz Liessiesa i jedan iz Maubeugea imaju „elevati” (uzdignuti).
f Rukopis iz Maubeugea ima „viro” (mužu).
g Rukopis iz Maubeugea ima „obsequium” (posluživanje).

Odluka o čuvanju djevičanstva, kojoj se protivi majka.

Kad su pak roditelji djevice već odlučili predati je mužu, majka dozove kćer i preslatkim je riječima potiče da pred njom ne skriva svoju volju. Otkriva očevu i svoju želju da prema dostojanstvu svoga roda ne odbije uzeti plemenita zaručnika. Pokazuje mnogobrojnost služinčadi, prostranost imanja, posjede, obilje dobara, riznice pune obilja bogatstva, te joj laskajući stavlja pred oči bogatstvo, plemenitost i ljepotu nekoga mladića. Takvim laskanjima navaljuje majka, nastojeći prikloniti kćerinu dušu svojoj volji. Stoga Aldegunda, čestita po ćudoređu, blaga u govoru, česta u božanskom čitanju i revna u razmatranju Svetoga pisma, uzevši tu prigodu, nije više mogla skrivati kojega je zaručnika izabrala i kojega nosi u ljubavi svoga srca, naime Gospodina Krista, kojega je čitajući spoznala i kojemu se već sva posvetila. „Zašto”, reče, „o gospođo roditeljko, majko najslađa, zašto mi laskaš? Zašto tolikim nagovaračkim riječima opterećuješ moju dušu? Neću ti više tajiti svoju volju, nego ću otkriti svoju želju već odavno začetu u mome srcu. Ti mi spominješ ne znam kakva siromašna zaručnika, ali ja čeznem za takvim i toliko bogatim zaručnikom čija su imanja nebo, zemlja i more, čiji posjedi nikada neće nestati, čija bogatstva uvijek rastu i nikada se ne umanjuju. Ako možeš, majko, takva mi a nađi zaručnika; ne grešna, obijesna čovjeka koji će brzo umrijeti.” Čuvši to majka, premda nije mogla odvratiti dušu djevice od njezine postojanosti, ipak je ženskom upornošću često ponavljala, opominjući kćer o uvjetu ženidbe. Ali što? Uzalud je rasipala riječi: uzalud je udarala na dušu djevojke utemeljenu u Kristu, poput kule koja neće pasti: Gospodina Krista, najljepšega od sinova ljudskih, njega je zavoljela, za njim je gladujući žeđala, za njim je žeđajući gladovala. Imala je milosrdno srce prema siromasima, dušu je neprestano hranila božanskim čitanjima: u odgovaranju najopreznija, blaga prema svima, ponizna među plemićima,b prema manjima kao jednaka: u umjerenosti jela i pića toliko odana suzdržljivosti da joj se nijedna od družica nije mogla izjednačiti.

Siječanj, svezak III.

8 Ali dok je duša nježne djevice bila neprestano izmarana majčinim laskanjima da udovolji volji roditelja o uzimanju zaručnika; kojima se doduše činilo nepriličnim ne pokoriti se, ali je smatrala najpogubnijim pokoravajući se ljubiti ih više nego Gospodina Krista; providnost božanskoga milosrđa ovako ju je oslobodila od takve pogibelji kušnje. Njezina gore spomenuta sestra, bl. Valdetruda, iz ljubavi prema svetoj redovničkoj vjeri, uz obostrani se pristanak već bila rastala od svoga muža: dok je on pobožno živio u samostanu koji se zove Hautmont, ona je po savjetu časnoga muža Gizlena sagradila samostan djevica na brdu koje se zvalo Castrorum-locus (Mons): i ondje je s drugim službenicama Božjim slatko hranila dušu višnjim razmatranjem. Primila je pak sveti veo, naime redovničko odijelo, iz ruke bl. Autberta, biskupa Crkve u Arrasu i Cambraiu, koji je tada među ostalim svećenicima Božjim u ono doba cvatućemu Gospodnjem ovčinjaku revno bdio. Stoga službenica Božja Valdetruda, po božanskom nadahnuću, spominjući se svoje najdraže sestre Aldegunde i veoma se bojeći da ne bude svezana okovomc tjelesne ljubavi, te svim žarom želeći imati je uza se kao družicu u odijelu svetoga življenja i da vodi brigu o sestrama one zajednice, posla pismo majci moleći sa zaklinjanjem da joj pošalje sestru, govoreći da želi kako bi ona neko vrijeme boravila s njom: da joj se čini kako njezina nazočnost donosi nemalu utjehu; a čim se majci svidi, odmah će jed poslati natrag. Prista majka, pošalje kćer: i onima kojima je bila jedna misao služiti Gospodinu, prikladno postaje i jedna kuća da zajedno stanuju. Tko bi mogao dostojno izreći koliko su izgradnje stekle iz međusobna razgovora? Kolik su primjer dobra djelovanja ostalim sestrama pružile svojim življenjem? Mogao bi ih vidjeti kako poput onih sestara iz Evanđelja, Marte i Marije, natječući se služe Gospodinu Spasitelju: ali ne bi lako razlučio koja je od njih radije birala sjediti do njegovih nogu, jer su se obje oko toga trudile, a vanjskim su brigama služile nerado.

9 Nije prošlo mnogo vremena, i gle, njihova majka, u ženskoj sumnjičavoj brizi da sestra ne bi odvratila dušu njezine kćeri djevice od svijeta i nagovorila je da primi sveti veo, šalje u samostan i poziva k sebi natrag kćer djevicu. Bl. Valdetruda nerado doduše šalje sestru natrag, da ne uvrijedi majku; ali usrdno je zaklinjući potiče je da se učini posve tuđom svijetu, da se pripravi za besmrtnoga Zaručnika, te da se što brže mogne vrati u samostan. Ona, žalosna, oprostivši se od sestre, vraća se majci, koja je tada boravila na svome imanju koje se naziva Cousolre. Ne zaboravljajući pak da prema Pismu valja poštovati roditelje, djevojka dobre naravi iskazuje dolično strahopoštovanje majci, ponizuje se pred njezinim nogama, moli sa suzama da joj dopusti stanovati u nastambi koja je bila pokraj crkve, govoreći da joj ne dolikuje družiti se među svjetovnim muževima i ženama. Spominje također svojoj roditeljki kako sveto, kako pobožno njezina sestra Valdetruda živi u samostanu, kako poučavajući opominje Kristove službenice obraćene od svijeta, te kakvim ih uzvišenim opomenama svakodnevno poučava o kraljevstvu nebeskom. Dok je djevica takvo što pripovijedala majci i smatrala da je to majci prilično drago, ona, pokazujući da joj se to ne samo ne sviđa nego da joj je i veoma teško, razgnjevljena joj zaprijeti batinama ako se usudi o takvim stvarima dalje s njom razgovarati. Mudra je djevica ne samo strpljivo podnijela njezine prijetnje, nego je, spremna podnijeti i udarce, razborito ušutjela. Majka pak, iznijevši najbolja platna, preda ih kćeri i zapovjedi da od njih sebi pripravi zaručničku odjeću, odlučivši je uskoro po zakonu ženidbe udati za nekoga plemenitog mladića. Djevica prima platna, ulazi u kućicu pokraj molitvenika koju je bila izmolila od majke, pobožnom varkom kroji odjeću za potrebe krštenika u ime Presvetoga Trojstva, te snažno mrtveći svoje tijelo danju i noću sa suzama moli Gospodina da ne bude odvojena od društva svetih djevica niti združena s drugim zaručnikom osim s Gospodinom Kristom. Uslišane su molitve djevice: svadba koju je majka u roku od petnaest dana pripravljala kćeri odgađa se; mladić za kojega ju je spremala zaručiti biva kroz mnoge dane spriječen da dođe.

a Drugdje „quaere” (traži).
b Rukopisi iz Liessiesa i Maubeugea imaju „minoribus” (manjima).
c Drugdje „carnis illigaretur amans et exoptans”.
d Drugdje „remitti”.

Roditelji napokon odobravaju njezinu odluku.

a U međuvremenu preblažena djevica, kojoj je u duši već bila ukorijenjena nada u nebesko i posvemašnji prezir svega što će propasti sa svijetom, ne zaboravljajući da razgovor sa zlima katkad kvari dobre običaje, odluči potajno se na neko vrijeme ukloniti iz majčina društva; uzdajući se u vodstvo i pratnju onoga kojega je sebi izabrala za zaručnika ib oca. O sretnoga i hvale vrijednog međusobnog rastanka majke i kćeri! U njemu se pokazuje kolike je zasluge pred Bogom Kristova početnica, te se potvrđuje da njegovim vjernima nikada ne nedostaje Spasiteljeva prisutnost, kao što je sam obećao. Bježeći dakle Kristova djevica dođe na obalu neke rijeke koja se zove Sambre, i vidjevši da nigdje nema nikakve lađe kojom bi se mogla prevesti preko rijeke, stade na samom rubu rijeke. Što da učini? Kamo da se okrene? Nigdje nije vidjela da joj se za prijelaz rijeke pruža ikakav izlaz, osim nepresušnog utočišta Spasiteljeva, u kojem se nikada ne izjalovi molba vjernika. Ne zaboravljajući stoga da je Gospodin obećao svojim vjernima kako će oni koji u nj vjeruju činiti ono što je on činio i veće od toga, te da se more pod nogama prvaka apostola pokazalo prohodnim, a apostol Pavao, dan i noć uronjen u morske valove, nije pretrpio nikakve štete za život, i da savršenoj vjeri ništa nije nemoguće; znakom Gospodnjega križa sa svih strana zaštiti svoje tijelo, te se tako pobožno uzdajući u Gospodina uspne na riječne valove kao na čvrst put. Korača po vodama, dok je s desne i s lijeve strane podupiru anđeoski duhovi, a krajnji rubovi haljine ne dotiču ni riječni val. Neka se pak ne čini stranim pravilu katoličke vjere to što su sveti anđeli iskazali službu djevici, jer je pisano da se nebeski duhovi poslani u službu svetaca čine anđelima, te da se sveti muževi, nasljedujući anđeoski život, nazivaju anđelima; stoga je Ivan Krstitelj (od kojega nije ustao veći među rođenima od žena) zavrijedio biti i zvati se anđelom. Nakon što je dakle sveta djevica stala na suprotnu obalu rijeke, uzvrati zahvalu Gospodinu, čijom je milošću i mogla i učinila ono što se protivi naravi.

11 Zatim ponizno moleći Gospodina da njezinu odluku upravi u dobro, dođe na neko mjesto obraslo raznovrsnim grmljem, koje su njezini roditelji po nasljednom pravu bili posjedovali nasuprot presvetoj Gertrudi, naime svojoj nećakinji: ondje sagradi malenu crkvicu (iskrčivši nemalu količinu trnja). Odmah taj događaj ispuni sav kraj uokolo, naime da je djevica tolikoga dostojanstva, ostavivši dom i očeva dobra, pošla u pustinjačku samoću te da je noseći njegov križ slijedila Gospodina.

Doznade otuda otac što se zbilo, i slavna majka. I oboje zajedno oplakuju blaženu kćer što ih je prezrela i tako otišla u pustoš:

Ali otac, više razmišljajući u duši da je to na kćeri promjena desnice Svevišnjega, po djelovanju božanske milosti, osjeti nemalo olakšanje boli, preporučujući Gospodinu početak i svršetak kćerine odluke.

12 Majka pak, oplakujući kćer kao da je mrtva, bila je pogođena tolikom boli da se našla u pogibelji sve do rastave tijela i duše. Videći pak blagost višnje dobrote da dobra majka preko svake mjere teško podnosi kćerinu odsutnost, ulije joj u srce želju da vidi kćer čiju odsutnost nije mogla lako podnijeti. Uzevši dakle sa sobom nekoliko pratilaca, pohita posjetiti kćer; kolikom se radošću kći obradovala njezinu dolasku, nije u našoj moći opisati. Primivši stoga kći majku, nakon pozdrava i poljubaca iskazanih s ljubavlju kršćanske dobrote, opominje i potiče pobožnu majku da posve prezre zemaljsko, teži za nebeskim i stekne sebi prijatelje od nepravednoga bogatstva, od kojih će moći biti primljena u vječne šatore, dodajući tako među ostalim:

„Nije malena hvala ako Krista poslušaš, majko,

Prezrevši štetno svijeta i slijedeći Gospodina:

Jer slijediti prolazno nije, kako smatram, pravedno.” Videći dakle sretna majka da je kći izabrala bolji put za sebe, ono što joj je po nasljednom pravu pripadalo i što je bila naumila dati na gubitak djevičanstva, žuri dati na slavu neraspadljivosti, kako bi od Krista primila stostruko, a povrh toga i vječni život u vječnom blaženstvu. Stoga pobožnac majka bez odgađanja predaje kćeri služinčad obaju spolova; predaje se nemali posjed imanja i šuma: o čemu se pred svima čini potvrda oporukom. Raduje se kći što je svoju majku predala Gospodinu; veseli se majka što joj se kći nije pokorila u bračnom sjedinjenju. Tako se obostrano veseli majka zbog kćeri, a kći zbog majke.

a Ovo je poglavlje nedostajalo kod Surija; dopunjeno je iz rukopisa.
b Drugdje „Patronumque” (i zaštitnika).
c Rukopis iz Liessiesa: „matrefamilias” (majka obitelji).

Primanje vela i osnutak samostana.

Kad se pak njezina majka razboljela i već očajavala nad životom, pozove k sebi kćer djevicu, dade joj zlata i srebra, dragocjenu odjeću, imanja, sela, sluge i sluškinje, te sve što je imala, osim onoga što je odmah podijelila siromasima za lijek svojoj duši i što je namijenila za potrebe slugu i službenica Božjih koji u samostanima služe Gospodinu. Nakon što je pak majka umrla te u spomenutom selu Cousolreu i u crkvi svete Bogorodice od Božjih svećenika i drugih redova crkvenoga dostojanstva bila pokopana pokraj svoga muža, mladić Eudon, kojemu je spomenuta majka bila odlučila dati svoju kćer za ženu, čuvši za njezinu smrt, svejedno navaljuje da uzme djevicu za ženu i zapovijeda svojim vjernima da priprave svadbenu opremu. Kad je to čula, djevica se silno uplašila: i pobjegavši noću u šumovito mjesto koje se zove Maubeuge, nekoliko se dana ondje skrivala. Ali kad je čula da su u samostan Hautmont stigli sv. Amand i časni biskup Aubert, s velikom poniznošću srca bosonoga je pohitala onamo, prostrla se pred njihovim stopama, otkrila želju svoga srca te im izložila protivne navaljujuće kušnje koje su je napadale đavolskim zasjedama. Tada bl. Amand, već gotovo cijelom svijetu poznat po najslavnijem glasu kreposti, koji je poput revna radnika u Božjoj žetvi mnoge narode uokolo priveo katoličkoj vjeri i sagradio mnoge samostane muževa i službenica Božjih, otvorivši svoja usta rječita rosom nebeskoga nauka, tako je okrijepio izmorenu dušu djevojke da ne samo da je odbacila sam svijet, nego je postala spremna i podnijeti mučeništvo za Spasitelja Krista, ako bi se pružila prilika. Što više? Sveti su je biskupi odveli u neki molitvenik istoga samostana, posvećen na čast i spomen a sv. Vedasta: ondje je po njima svećeničkim blagoslovom dostojno posvećena i zaručena sa svojim Zaručnikom Gospodinom Isusom Kristom, te je primila veo i odijelo svete redovničke vjere.

14 b Kad su dakle Kristovi svećenici započeli blagoslov prikladan za taj čin, višnjoj se dobroti svidjelo pokazati da nije odsutna ondje gdje se u njezino ime okuplja zajednica pravednika. Duh Sveti naime u liku golubice ukaza se svetim biskupima dok su pri posvećenju djevice pjevali dolične himne, te se polako spuštajući podiže nogama i kljunom veo koji se posvećivao. Da pak ne bi nastala nikakva dvojba o očitovanju tolikoga čuda, naočigled svih koji su bili nazočni, podigavši veo uvis sa zemlje, položi ga na glavu preblažene djevice. Kad se to dogodilo, golubica poslana s neba odmah iščeznu ispred očiju promatrača. Sveta pak djevica, pripisujući ono što se dogodilo ne svojim zaslugama nego zaslugama blaženih Kristovih svećenika, uzvrati nebrojene zahvale Bogu, čijim se tolikim dobročinstvima proglašavala nedostojnom.

a Životopis sv. Vedasta donijet ćemo 6. veljače.
b Ovo do br. 15 nedostaje kod Surija.
c Sv. Madelberta slavi se 7. rujna, a Aldetruda 25. veljače.
d „Luter” je vrsta posude, odnosno umivaonik.
e Drugi rukopis ima „obedientiae” (poslušnosti).

Kreposti i čudesa sv. Aldegunde.

Blažena pak Aldegunda nije posustajala od svoje odluke, nego napredujući iz kreposti u krepost, kao što je bila započela od djetinjstva, svakodnevno je ustrajno obilovala svetim djelima. Dok je naime još bila u roditeljskom domu, dobi doduše nježne, ali zrela srca, milosrdno je dijelila siromasima sve što je bilo u njezinu pravu. Ako je djevici katkad nedostajalo novca, volja za darivanjem ipak joj se nikada nije smanjivala. Njezina je majka Bertilija bila skupila nemalu riznicu novca: premda ona nije bila skrivena kćeri, kako je majka tajila mjesto, ništa ipak otuda nije uzela prije njezine smrti. No kad je nadživjela roditelje, odmah je počela siromasima dijeliti majčinu riznicu. S vremenom pak, kad je već postala poglavaricom zajedno sa svojom sestrom, pozove vjernoga slugu i iznese srebro za kupnju odjeće za potrebe Kristovih slugu i siromaha, zapovjedivši mu da joj vrati ako što od novca preostane. Sluga ispunjava zapovijed svoje gospodarice: kupuje obilje odjeće; novac koji je preostao vraća; nalazi se čitava količina srebra, kao da ništa nije bilo potrošeno. Zapanjene neizmjernom darežljivošću Stvoriteljevom, tko može opisati kolike su zahvale uzvratile Bogu?

18 Jedne također noći, dok su obje sestre odane Kristu Gospodinu brižno bdijući razmatrale o ljubavi prema nebeskom Zaručniku, o redovničkom življenju i o spasenju sestara koje im je povjerio vrhovni Pastir, svijeća stavljena pred njih iznenada padne i ugasi se. I dok su čekale da je netko tko naiđe ponovno upali, pa je nastalo neko oklijevanje, djevica ljubiteljica svjetla pruži ruku i uze svjetiljku; u njezinoj ruci svjetiljka odmah božanski primi svjetlo. Tim je čudom Gospodin naš Isus Krist, koji je istinsko svjetlo, očitovao da je nazočan svojim službenicama, kojima okupljenima u njegovo ime nije dopustio da ni na časak trpe tamu.

19 Nedugo zatim, dok su iste nebeskomu Zaručniku drage sestre vodile brigu o stadu koje im je povjereno, idući samostanom da obave neki posao, dođoše do bazilike blaženoga prvaka apostola Petra o šestom satu molitve. Pokucale su na vrata: vratar hrama bio je odsutan, ali nije bio odsutan vratar neba, koji odmah svojim službenicama otključa zatvorena vrata crkve, da ne bi bile lišene milosti molitve i da im se duh, poput luka napeta u božansku službu, ne bi opustio od nakane višnjega razmatranja. Tada ušavši u kuću molitve, pobožnije nego obično i s većom skrušenošću obavivši dužni časoslov, s vedrinom duha vratiše se svojima.

20 Ali da ukratko spomenemo prijašnje događaje, nakon što se mudra djevica Aldegunda, otuđena od svjetovnih sjajeva, odjenula u redovničke haljine, ponovno ojačana anđeoskim opomenama i razveseljena čudesnim viđenjem u kojem je zavrijedila vidjeti Gospodina Isusa kako blista poput sunca dok ga okružuju anđeli, spominjući se također govora Božjega čovjeka Amanda o posvemašnjem preziru vremenitih dobara i vrhuncu savršenstva, ono što je već prije bila počela ispunjavati djelomično, sada odluči posve se odreći svega što je posjedovala, ne posjedujući ništa na zemlji, nego želeći sabirati blago na nebu. Dade stoga popisati ukupnu vrijednost svoje riznice i svega novca koji je imala u zlatu i srebru, draguljima i kraljevskim uresima koji su joj bili darovani od kralja i kraljice, knezova, rođaka i njezinih roditelja, nakon pokrivanja glave velom i nakon obilnih darova koje je po savjetu blaženih biskupa Amanda i Autberta razdijelila Kristovim siromasima; i sve je to najrazboritija djevica, ljubeći i vanjski ures doma Božjega, pobožnim duhom darovala za ukras crkava. A imanja i bezbrojne posjede javnom je darovnicom ustupila za potrebe onih koji ondje služe Kralju Kristu: sve pak ostalo namijenila je za uzdržavanje siromaha, ne zadržavši za sebe ništa osim skromne odjeće prikladne svetoj redovničkoj vjeri, te svagdašnje hrane kojom je zajednički živjela s ostalim službenicama Božjim. Ali dobrostivost Gospodina Spasitelja, da u vjeri učvrsti duše svojih službenica, nije oklijevala pokazati koliko mu je drag prezir prolaznih stvari iz ljubavi prema njegovu imenu. Onoga naime dana kad je službenica Božja dovršila tako slavno djelo svoga darivanja, kad se već spuštala večer, dok su joj na njezinu zapovijed službenice donijele za piće vodu s izvora, onaj koji je uzvanicima na svadbi u Kani Galilejskoj darovao vino od vode, sam je izvorsku vodu za okrepu svoje zaručnice pretvorio u okus čudesnoga vina. Kad je taj događaj postao poznat svim službenicama Božjim u samostanu, tolika je ljubav prema Gospodinu Kristu raspalila njihove duše da iz obzira prema njegovoj ljubavi nijedna otada nije marila posjedovati išta zemaljsko.

21 Dogodilo se jednoga dana da je jedna od službenica napunila vrčić vodom kojom je sveta djevica trebala oprati ruke. Kako je pak nastalo neko kašnjenje, vrč je bio ispražnjen za druge potrebe, a da nije znala ona koja je bila napunila posudu. I kad je htjela izliti vodu na njezine ruke, a našla je vrč prazan, želeći dršćući otrčati natrag na izvor, iznenada osjeti da je vrč pun vode. Kad je taj znak bio očitovan svima u samostanu, dive se zasluzi djevice i svi uzvraćaju hvale Gospodinu Isusu.

22 Jednoga je dana blaženoj djevici njezin ribar donio još živu ribu: ona ju je, čuvajući je iz revnosti ljubavi radije za potrebe Božjih slugu koji bi naišli nego za svoje, zapovjedila baciti u obližnji izvor. Dok je riba jednom plivala blizu obale, skoči u zrak i, dospjevši na suho, poče se praćakati na suhoj zemlji.

Dolete iz blizine gavrani grakćući, želeći kandžama i kljunovima rastrgati ribu. Čudesno za reći i neobično za vidjeti: pokraj je paslo janje, koje, manje od ostale stoke, brzo dotrča, istrgnu ribu od proždrljivaca, te boreći se protiv njih rogovima, nogama i naporom cijeloga tijela, otjera gavrane. Vidjevši iz samostana tu neobičnu borbu, sestre žurno dođoše, nađoše ribu neozlijeđenu i ne bez velika divljenja odnesoše je službenici Božjoj Aldegundi. Ali isto je ono janje, branitelj ribe, toliko dugo pratilo one koji su je nosili sve dok riba nije bila predana u nazočnost djevice opatice.

23 U neko su pak vrijeme sestre samostana naložile vatru i, kako im je bio običaj, radi pranja odjeće objesile kotao s vodom nad vatru. A jedna od njih, imajući na sebi odjevenu tuniku blažene djevice Aldegunde, stajala je pokraj žeravice: dok je lonac već kipio od razbuktala plamena, gle, stara zmija, zavideći poniznoj službi Kristovih službenica, onu koja je stajala bliže vatri baci u oganj i prolije kipuću vodu po njoj. A ona je padajući zazvala ime Presvetoga Trojstva. Službenice Božje žurno dotrčaše, izvukoše je iz sredine plamena, te onu za koju su se bojale da je od žara ognja rastavljena na udove, uz zagovor molitava i zasluga blažene djevice, nađoše neozlijeđenu.

Viđenja, proroštvo, bolest.

Među ostalim dobročinstvima božanske utjehe koja je milost Gospodina Spasitelja udjeljivala ovoj djevici, ono je vrijedno nemala divljenja što ju je često prisno tješeći anđeoskim pohodom nije dopuštao da dulje bude pogođena ikakvom tugom. To se lako može zaključiti i iz malih stvari. Bila je naime jednom čula riječ klevete izrečenu o sebi od nekih pokvarenih i besposlenih ljudi, kojima je najgori običaj uvijek umanjivati vrijednost boljih od sebe. I dok se duša djevice, kako to biva po ljudskoj krhkosti, zbog toga pomalo mučila, pristupi anđeo po običaju tješeći je i blagim riječima umirujući: „Zašto se”, reče, „o najslađa djevice, zaručnice Gospodina Isusa Krista, zašto se žalostiš zbog riječi besposlenih i zavidnih, kad je tebi pripravljeno prijestolje nebeskoga kraljevstva, a njima se, ako se ne urazume, čuva vječna muka i paklena kazna?” Okrijepljena takvim riječima, djevica nadalje nije marila za ispraznosti klevetnika.

23 Nakon toga pak, kao što se potpunije nalazi u životopisu bl. Gizlena, dok je bl. Amand u nedjeljnu noć, pun dana, poput zrele pšenice koju valja spremiti u nebesku žitnicu, odloživši pljevu tijela odlazio s ovoga svijeta; u taj je isti sat bl. Aldegunda u crkvi samostana u Maubeugeu pred oltarom slavne Majke Gospodina našega Isusa Krista Marije ponizno ustrajala u bdjenjima i himnima. I budući da ga je u ovome životu veoma ljubila, kao onoga čijim je naukom poučena uzašla na vrhunce kreposti, milost Gospodina Spasitelja objavila joj je i kolikih je zasluga bio onaj kojega je prihvatila kao svoga poticatelja, i da će ga ona uskoro slijediti onamo kamo je taj vođa išao pred njom. Moleći naime, uzdignuta u zanosu duha, promatrala je stara muža, časna sijede glave, odjevena u svećeničko i presvijetlo ruho, kako držeći štap u ruci prelazi u višnje predjele, te kako veliko mnoštvo odjevenih u bijelo ide ispred i iza njega: sveta se djevica radovala što i ona sama u istoj pratnji žuri zajedno s njima. I kad je, upitavši tko je vođa tolikoga slavnog mnoštva, odgovorila da ne zna, ovako reče anđeo: „Bogu mili Amand preminuo je s ovoga svijeta, i budući da se u svome životu milošću Božjom brinuo sačuvati se bez ljage te je vjerno razdajući udvostručio povjerene mu talente, sada sa svetim dušama koje je riječju i primjerom stekao Gospodinu tako slavan uzlazi u radosti svoga Gospodina.” Ne otkrivši toga dana ovo viđenje nikomu od onih koji su s njom stanovali, najrazboritija djevica poruči bl. Gizlenu da se zajedno s njezinom sestrom blaženom Valdetrudom radi toga viđenja udostoji doći k njoj: kad su oni došli na mjesto koje se zove Mairieux, pohita im u susret. I kad je među ostalim spasonosnim razgovorima očitovala bl. Gizlenu svoje viđenje, shvativši Božji čovjek što ono viđenje unaprijed označuje, duboko uzdahnuvši reče: „O najdraža sestro, ljubazna i pobožna zaručnice vječnoga Kralja Gospodina našega Isusa Krista, bez prestanka zahvaljuj božanskoj dobrostivosti koja ti je unaprijed pokazala i već ostvareni prijelaz najslađega pastira u nebeske predjele, i tvoj koji će uskoro uslijediti. Stoga, budući da si po Gospodnjoj objavi već predokusila slatkoću i okus nebeske domovine, potrebno je da sa svom ustrajnošću ustraješ u njegovoj službi dok ne zavrijediš zadobiti ono što je obećao onima koji ga ljube.”

26 Vidjela je također jednom bl. Aldegunda u viđenju, po Gospodnjem pokazivanju, veoma žalosna neprijatelja ljudskoga roda: i pomno ga ispitujući, upita kolika je to njegova tvrdokornost protiv ljudskoga roda, i kakvoj se koristi za sebe nada dok ne prestaje tolike tisuće ljudi gurati u pakao? Njemu zloduh odgovori da ga muči bol nemalne zavisti protiv sinova Adamovih, koji svakodnevno uzlaze onamo odakle je on bijednik sa svojima prognan.

27 Najrevnija ljubiteljica božanskoga zakona, neprestano gladna da se nasiti nebeskom riječju i želeći nasljedovati život svetih i pobožnih muževa, razborita je djevica bila posjetilab bl. Humberta koji je stanovao u Maroillesu, muža veličanstvena u svetosti, prosvijetljena znanjem Svetoga pisma, koji je na tjemenu nosio znak križa utisnut od anđela: pošto se kroz nekoliko dana gostila hranom božanske riječi iz obilja njegovih usta, jednom je s njim šetala okolicom samostana: ali kako je pržila vrućina dana, kad je gotovo klonula od žeđi, dok je Božji čovjek molio zajedno sa samom djevicom, odmah iz zemlje poteče nov slatki izvor: djevica se okrijepi, a izvor sve do danas ne presušuje. Blaženi pak Humbert, unaprijed znajući dan svoga polaganja u grob, zatražio je od same djevice lanenu odjeću za potrebe svoga pogreba: dok je po nju slao da mu je donesu, drugi glasnik kojega je poslala djevica proročica budućnosti susrete na pola puta poslanika blaženoga muža sa zatraženom odjećom.

28 Blažena dakle Aldegunda, koja je sebi izabrala Gospodina Spasitelja za zaručnika, okrijepljena čestim viđenjima anđela koji su joj se veoma često na mnoge načine, prepoznajući je kao suslužbenicu i sugrađanku, prisno obraćali, znajući unaprijed po objavi Duha Svetoga da se bliži dan njezina usnuća, zamoli Gospodina da se onaj koji svete još posvećuje i pravedne još opravdava, i koji bičuje svakoga sina kojega prima, udostoji u sadašnjem vremenu tako bičujući tijelo očistiti svoju službenicu da bi njezina duša nakon ovoga života mogla bez ljage ući u pokoj svoga Gospodina. Znala je naime da nitko u ovome životu nije tako savršen da bi mogao biti posve lišen svake ljage grijeha. Božanska dobrota nije oklijevala milosrdno udijeliti ono što je ona ponizno molila. Naime, nedugo zatim u desnoj se dojci pojavila bolest koja se zove rak, koja je mučeći njezino tijelo izjedala ga sve do posljednjega dana života. Razborita je pak djevica, po primjeru bl. Joba i drugih svetaca, strpljivo podnosila te radujući se kao božanski primljenu daru mudro zahvaljivala višnjoj dobrostivosti.

29 Kad ju je pak anđeo unaprijed opomenuo da je došlo vrijeme njezina rastanka s tijelom, a na spomenuti dan nikakva je tjelesna tegoba nije morila, kad joj se ponovno ukazao anđeo, poče se njemu tužiti zašto se odgađa njezin ulazak u kraljevstvo koje joj je pripravljeno. Njoj on reče: „Znaj da su ti sveti anđeli ovo izmolili od Gospodina, kako bi za usavršavanje kreposti imala još prostora vremenitoga života.” No kad je jednom bolovala od trodnevne groznice, nakon što je prošao tjedan dana, oko ponoći, na poticaj đavla, spopade je toliki žar žeđi da se činilo kako će izdahnuti ako odmah ne popije. I dok se muževno opirući htjela suzdržati od pića, smatrajući to snagom groznice a ne napasti neprijatelja, pribjegne molitvi. I gle, prije svanuća vidi staroga neprijatelja, odvratna i strašna lica, kako stoji pokraj nje, te je bio prisiljen priznati da joj je on ubacio toliki žar žeđi: i dodade hulitelj govoreći blaženoj djevici da joj preostaje još težak i uzak put, te da je neizvjesno hoće li ustrajati u Božjoj službi. Njemu djevica postojano reče: „Gospodin mi je pomoćnik, ne marim za tvoje prijetnje.” Odmah Sotona posramljen pobježe, a žeđ odstupi od nje. Nakon đavolske pak kušnje mnogostruko pristupi božanska utjeha. Vidi naime u viđenju kao da od Gospodina moli ustrajnost u njegovoj ljubavi, i kao da joj se sam Gospodin ukazuje u liku svećenika te blago odobrava ono što je molila. Vidi također bl. Petra apostola kako joj donosi bijeli kruh, i da ga je ona iz njegove ruke primila s golemom radošću. Njezina je sestra također u snu s neba čula da je i njezina pokora prihvaćena od Gospodina i da je njezina sestra djevica Aldegunda zavrijedila Krista za zaručnika.

a U životopisu sv. Gizlena koji je napisao monah Rajner, a koji ćemo donijeti 9. listopada, ovo se mjesto naziva Meinrivus.
b Životopis sv. Humberta, koji nam je iz starih kodeksa preslavnoga samostana u Maroillesu dao prepisati Simon Bosquier, opat istoga mjesta, prije više godina, donijet ćemo 25. ožujka, kad se slavi njegov rođendan za nebo, ili 6. rujna, kad je bio prijenos.

Smrt i čudesa pri njoj.

U međuvremenu, dok se duša djevice neprestano hranila ovakvim viđenjima i uzdizala na razmatranje nebeskih stvari, donese joj se dječačić nad čijim su životom njegovi već očajavali: ona odmah zapovjedi da ga polože pred rog oltara. Čim je to učinjeno, odmah mu je vraćeno zdravlje. I kad je djevici javljeno o iznenadnom ozdravljenju djeteta, sjetila se svoga viđenja i opazila da se to dogodilo zato što je dotaknuo ono mjesto kojim je prije nekoliko dana vidjela da je prošao Gospodin. Što bi drugo doli zahvalila Bogu? Vidjela je naime nedugo prije kao da stoji na trgu i kao da ognjena kugla s neba silazi nad nju. Četvrtoga pak dana nakon toga, u nedjeljnu ponoć, kad je ulazila u crkvu na noćno bdjenje, jedna od sestara, izišavši van, ugleda trg na kojem se prije pojavilo viđenje kako blista prevelikim svjetlom, dok je u isti sat tama pokrivala svu zemlju. Kad je svanulo jutro, dok su sestre o tome razgovarale i čudile se, shvatila je blažena djevica uzrok tolikoga sjaja, ali ga tada nije očitovala nijednoj od njih. Nedugo zatim pristupi i drugi svjedok tih viđenja, tvrdeći joj da je vidio Gospodina našega Isusa Krista s vojskom anđela kako pred rogom oltara razgovara sa samom djevicom. Upitavši pak čovjeka za sat viđenja, prepoznala je da je bio isti onaj u koji je u viđenju vidjela Gospodina. Četvrtoga dana nakon toga ozdravio je dječak, kako je gore rečeno.

31 Neki je svećenik dobra svjedočanstva besprijekorno živio u to vrijeme u samostanu od djetinjstva sve do zrele dobi: on je običavao pripovijedati da je noću vidio ognjenu kuglu kako silazi s neba nad nastambu u kojoj je bolovala Kristova službenica. Nakon noćnih pak himana, jedna od starijih službenica Božjih, okusivši malo sna, vidi bl. Aldegundu kako stoji pred oltarom na mjestu svećenika, kako je razlomila Tijelo Gospodnje u kaležu i rekla joj: „Hajde brzo, reci svećeniku da u ovome kaležu posveti otajstva Gospodina Krista: i budući da se jučer zbog tjelesne slabosti nisam mogla pričestiti, danas ću postati dionicom Tijela i Krvi Gospodnje.” Kad je svanuo dan, pristupi svećenik, odslužio je misu, i tijekom čina opazi da se kalež podigao u zrak i odmah ponovno spustio na svoje mjesto. Tada spomenuta službenica Božja viđenje koje je vidjela, a svećenik ono o kaležu koji je lebdio u zraku, oboje javiše Kristovoj zaručnici, imajući sigurnost da ta viđenja unaprijed označuju njezinu smrt.

32 Među ostalim znakovima kreposti koje je moć Spasiteljeva činila po sebi dragoj službenici, neki je čovjek, lišen razuma, bilo zbog svojih krivnja koje su to zahtijevale, bilo da se očituje vjera djevice, uslijed ludila glave bio doveden gotovo do samoga kraja. I kad su njegovi roditelji očajavali nad njegovim životom, dovedoše ga u samostan djevica, javljajući blaženoj djevici uz jecaje što sve onaj bijednik trpi. A ona, suosjećajući utrobom samilosti s jadnikom, dade ga u večernje doba dovesti k sebi. Pomolila se za njega i, načinivši znak križa nad njim, zapovjedila mu da se vrati kući. On odmah ozdravljajući bi vraćen zdravlju. Petoga pak dana prije smrti blažene djevice, njezina sestra, službenica Gospodina našega Isusa Krista Valdetruda, uzdignuta razmatranjem nebeskih stvari, vidi u viđenju slavnu Majku Gospodina našega Isusa Krista kako dolazi s četama svetaca i svoju sestru djevicu Aldegundu odvodi sa sobom u visine.

33 Također u samostanu u Nivellesu, gdje tijelom počiva sv. Gertruda, neka redovnica prevelike jednostavnosti i poslušnosti, savršeno obraćena od ljubavi svijeta pred sudištem na ljubav Gospodina našega Isusa Krista, u petak prije subote i usnuća službenice Božje Aldegunde, oko ponoći, vidjela je u viđenju kako golem sjaj svjetlosti ulazi u crkvu bl. Petra, gdje je pokopana već spomenuta bl. Gertruda, tako da je od poda sve do greda obasjao čitav hram poput podnevnoga sunca. Dok je pak zapanjena viđenjem tolike jasnoće bila oslobođena straha, čuje zborove onih koji pjevaju psalme, tako da je mogla razaznati glasove muževa i žena, djevojaka i dječaka kako naizmjence zajedno pjevaju.

34 Već pak treće noći prije njezina izlaska iz tijela, dok su se radi posjeta okupili mnogi redovnici i sestra iste djevice bl. Valdetruda, gle, pojavi se golem sjaj blistajući prevelikom svjetlošću nad kućom u kojoj je djevica, zaručnica Gospodina Krista, neustrašivo iščekivala njegov dolazak. I dok su se nazočni divili neobičnu viđenju, a bl. Valdetruda, kolebajući se između nade i straha što bi to moglo značiti, dršćući iščekivala svršetak stvari, ona sveta duša, koja je ljubila istinsko svjetlo Gospodina Krista i žedno čeznula za njegovom nazočnošću, razriješena od tijela, zajedno sa samim svjetlom preminu s ovoga svijeta. Pokopana je pak u selu svoje nekadašnje vlasti, zvanoma Solre: gdje su bili pokopani oba njezina roditelja, a poslije i sestrab Valdetruda. Ondje je ležala mnogo vremena, dok po Kristovu daru njezino tijelo nije preneseno u grad Maubeuge, koji je ona sama bila sagradila iz temelja, gdje sada blista njezin spomen, a na zagovor njezinih zasluga božanska se blagost udostojava udjeljivati veoma mnoga dobročinstva onima koji mole.

a Naziva se Cousolre, možda da bi se razlikovao od Solre-le-Châteaua, gradića udaljenog tri milje od Maubeugea prema Liessiesu.
b Tijelo sv. Valdetrude poslije je preneseno u Mons.
c Drugdje „absconditum” (skriveno).

Drugi životopis

NAPISAO NEPOZNATI PISAC, IZ SAINT-GHISLAINA.

Rođenje i presvijetli običaji sv. Aldegunde.

Nakon što je posrednik Boga i ljudi Krist Isus, pogazivši kralja smrti, uzašao iznad zapada te sjedeći s desne Ocu udijelio svojim dionicima darove sedmerostruke milosti, jer po svoj zemlji iziđe njihov glas i do nakraj svijeta riječi njihove; ime naime Boga našega, koje je sinagoga čuvala zatvoreno kod sebe, slađe od meda i saća, primila je Crkva u punini vjere. Od Jeruzalema sve do Ilirika potekla je apostolska riječ te, preskočivši jadranske zaljeve, stigla u Italiju. Pri čijem je dolasku problijedjela glava kraljevstava Rim, da bi poslije vjerujući rekao: „Duša me moja smela zbog Aminadabovih kola.” Gore također Izraelove, šireći svoje grane i donoseći plod, zasadiše vinograd pravednika nad potocima voda, to jest u srcima vjernih naroda, natopljen grimiznom krvlju mučenika, proslavljen čistoćom djevica, utemeljen ispovijedanjem svećenika. I tako, dok je Kralj bio na svome počivalištu, i nard svete Majke Crkve pustio je svoj miris. Od toga mirisa dim smrada idolopoklonstva polako se rastopio i iščeznuo, a siktava mudrost svijeta prignula je ohole vratove. Bog je naime učinio ludom mudrost ovoga svijeta, da bi ludošću propovijedanja spasio one koji vjeruju.

2 Tim je djelom upravljao sedamdeset i treći svetac poslije Petra, Severin: koji je, kako svjedočia Catalogus Sanctorum Apostolicorum, bio svet, dobrostiv iznad svih ljudi, ljubitelj siromaha, darežljiv i najblaži. Prijestolje pak rimske utvrde muževnom je rukom podupiraob Herakleona s majkom Martinom. S onu stranu Alpa dakle kod nas slavni kralj Franaka Dagobert upravljao je monarhijom kraljevske vlasti; franačkim je prvacima prema štovanju kršćanske vjere davao pravila života. Nije kraljevskom vijeću nedostajala ni skrb crkvene snage, naime česta brižljivost svetih biskupa: među kojima je cvao sv. Autbert, biskup stolice u Cambraiu, izvrstan muž, iznad svih uzvišen poput Danice među manjim zvijezdama. Tom tolikom zboru nije nedostajalo ni mnoštvo ratnika, veoma podložno kršćanskom bogoštovlju: koje je krasioc majordom, glavni knez, izvrstan vitez imenom Valbert. Njega su dvorski velikaši štovali kao kneza, knezovi kao poglavara, kraljevsko veličanstvo kao vjernoga. Bio je naime štovatelj kršćanske vjere, darežljiv ljubitelj Kristovih siromaha, pobožan tješitelj svih žalosnih: obilovao je bogatstvom i častima, jer mu je pritjecala mnogovrsna i gotovo neizreciva baština od roditelja. Toliko se ističući tim vrlinama, uze slavnu ženu kraljevskoga roda imenom Bertiliju.

3 Iz takva naime braka, uz Božji blagoslov kako vjerujemo, rađa se djevojčica, nazvana Aldegunda nakon krštenja na svetom vrelu. Kad je ona, prešavši granice ranoga djetinjstva, dosegla godine djevojaštva, polako je izvana počela sjati kakva će biti iznutra. Ljepotu lica krasila je skromna ozbiljnost duše, tako da se nije mogla zapaziti oholost, niti pokuditi priprosto i zaigrano djetinjstvo. Više od ostale djece roditelji su je nježnije ljubili, a hvalili su je svi koji su je mogli upoznati ili vidjeti. Predaje se na pouku učiteljima svih vrsta znanosti, kako je i dolikovalo djevici potekloj iz plemenita roda. I da bi posuda dugo sačuvala miris kojim je jednom svježa bila natopljena, oblikuje se majčinim običajima, kako se ne bi, što se često događa, uzoholila zbog učenosti. Majka naime nije propuštala nijednu znanost kojom ne bi ili sama ili trudom učitelja poučila djevojčicu.

Na mnogostruk način, uz mnogostruko također pravilo, pokazuju se slova; otvara se ono što zatvorena kriju.

Da bi otuda djevojački duh bio duhovan,

Te da ne bi sve smatrao dobrim, nego odbacivao sve što je štetno. Obilno poučena ovim i mnogim drugim naukama, kako dolikuje kraljevskoj djevici, koračajući za stopama svoga Otkupitelja napredovala je u mudrosti i dobi pred Bogom i ljudima.

4 Dok je dakle poučljiva djevojčica odrastala u mladenačke godine, stigavši do raskrižja pitagorejskoga slova, nije htjela poći nalijevo da pase jariće; nego oslonjena na svoga ljubljenoga i stavljajući ga kao pečat na svoje srce, izabrala je nadesno najbolji dio, koji joj se neće oduzeti. Njezino ime postaje slavno među svim dvorjanima: s jedne strane moćni, s druge nemoćni naizmjenično jedni drugima ponavljaju o stasu, ljepoti, ćudoređu i čestitosti djevice Aldegunde. Toliko je naime čednost uma krasila ljepotu tijela da se o njoj s pravom kaže: „Kako su lijepi tvoji koraci u obući, kćeri kneževska!” Ali najrazboritija djevica, prezrevši sa svojim Knezom svijet, sva se predala Kristu. Za njim je gladujući žeđala i žeđajući gladovala. Bila je čestita po ćudoređu, blaga u govoru, milosrdna prema siromasima, brza u čitanju, razborita u odgovorima, blaga prema svima, ponizna među plemićima, jednaka mlađima, u umjerenosti jela i pića toliko navikla na suzdržljivost da joj se nijedna od družica nije mogla izjednačiti.

a To se nalazi kod Anastazija Bibliotekara. Honorije je umro 638. godine, 12. listopada; naslijedio ga je Severin, ali prije nego što je bio zaređen, mnogo su pretrpjeli on i rimski kler od Heraklijevih namjesnika: Severin je umro sljedeće godine 2. kolovoza.
b U vrijeme kad je stolovao Severin, vladao je Heraklije, koji je umro 641. godine, 11. ožujka; naslijedio ga je sin Konstantin, katolik, njega je maćeha Martina uklonila otrovom i vladala sa sinom Herakleonom 6 mjeseci. Nakon što su oni bili protjerani, krajem iste godine počeo je vladati heretik Konstans, sin Konstantinov; dok je vladao Herakleona, Crkvom je upravljao Ivan IV.
c Još nigdje drugdje nismo pročitali da je bl. Valbert bio majordom kraljevske palače.

Prezir ženidbe, povlačenje.

Stoga, kad su roditelji smatrali da se već bliži dob za udaju Djevici, majka sazove kćer i preslatkim riječima potiče da ne krije od kćeri što nosi u srcu. Miluje kćer da pristane na majčin nagovor kako bi se sjedinila s mužem: tvrdi da je spremna uvjeriti oca da se po njegovoj volji zajedno s prijateljima njezinim proslave svadbe i da se združi s najplemenitijim kraljem Engleza Eudonom, prilično najljepšim mladićem. Čuvši to i tomu slično, Djevica Božja Aldegunda, iskoristivši priliku i nadahnuta, što je vjerojatnije, Duhom Svetim, odmah odgovori ono što je mnogo prije začela u srcu: Što bih nosila u srcu, koje je moje mišljenje, reći ću. Ovaj će mi biti zaručnik koji traži mene, a ne imanja, koji ništa ne želi od tebe, koji se raduje djevičanstvu, koji vlada nad nebesnicima, svima upravlja svojom vlašću. Rodom od Djevice majke meni, majko, potraži muža, ne oneščastitelja, ne opominjatelja na krivnju.

6 Čuvši to, njezina časna majka Bertilija, premda nije mogla pokolebati dušu Djevice od njezine postojanosti, ipak naredi da kao za budućeg muža sašije svadbenu odjeću, želeći znati kako se u tome drži. Ali Djevica Božja Aldegunda, čista duhom i tijelom, zapaljena božanskom ljubavlju, sašije krsne haljine kojima se djeca odijevaju nakon krštenja i pohrani ih u škrinjicu. Ta stvar nije ostala skrivena majci, nego je, veoma razdražena, teškim riječima počela prijetiti batinama. Kad je to opazila Kristova novakinja dok su sluškinje među sobom šaputale, iskoristivši priliku da učini što je naumila, iskrade se u bijegu. Slavan je Bog u svojim svetima, čudesan u svom veličanstvu. Uistinu čudesan, koji čini velika djela u najmanjima. Ali što si umišljamo o svemogućemu da kažemo kako djeluje u najmanjima? Zar su nebo, zemlja, more najmanji? Zar su sunce, mjesec, zvijezde svijeta najmanji? Prvomu stvorenomu čovjeku Bog je podložio sve, i onaj koji je od Boga bio postavljen nad sve stvorenje, postao je najmanji od svih krivnjom neposluha. Ali mudrost Božja preoblikuje i pretpostavlja anđelima onoga koji se svojom glupošću bio priklonio demonima. Stoga Bog čini velika djela u najmanjima. Jeremija se čudi i kliče: O Izraele, kako je velik dom Božji i golem prostor njegova posjeda! Velik je i nema svršetka, velik i uzvišen: velik u mudrosti, uzvišen u jakosti, mudrošću kojom seže od kraja do kraja, jakosti kojom upravlja svime snažno i blago. Sežući dakle i upravljajući umom Djevice, opomenu je da pobjegne, ne od batina, nego od majčinih riječi. Kvare dobre običaje zli razgovori. O sretna bijega, po kojem se očituje i zasluga Djevice i čudesno djelo Stvoritelja!

7 Bježeći, sveta Djevica dođe do rijeke koja se zoveb Sambra, strašne širokim obalama i smrtonosne dubokim virovima. Njezini su nabujali tokovi i valovi tako smrtonosni ne samo onima koji plivaju nego i onima koji plove da znamo kako se u naše vrijeme utopio sin nekoga ribara, također našega znanca, nedavno oženjen tek vjenčanom ženom. Stigavši na obale te rijeke, nije se bojala ući u vodene valove ona koja je u svome tijelu vjerom svladala babilonske virove. Zaštićena sa svih strana znakom svetoga Križa, hoda po valovima ničega se ne bojeći. Mogao si vidjeti anđeoske duhove kako zdesna i slijeva podupiru Djevicu, tako da ni krajnje rese haljina nije dotaknula nabujala rijeka. I neka se katoličkoj vjeri ne čini nevjerojatnim što kažemo da su anđeli poslužili Djevici, kad je pisano po riječima Apostola: Anđeli su duhovi služnici poslani u službu onima koji imaju baštiniti vječno spasenje. I u Otkrivenju učeniku koji se htio pokloniti anđeo odgovara: Gledaj da to ne učiniš, jer ja sam suslužitelj tvoj. Takvim lađarima i lađama prevezena preko rijeke Sambre, Kristova Djevica napokon radosna stiže na suho. Odatle stigavši na neko šumovito mjesto, koje su njezin otac i majka po nasljednom pravu protiv svoje nećakinje sv. Gertrude ždrijebom podijelili, zaustavi se, i ondje, iskorijenivši trnje, sagradi malu crkvicu u čast sv. Petra, Prvaka apostolskoga.

8 Glas o učinjenome potresa sve u blizini.

Bertilijinu kćer posvuda nazivaju pustinjakinjom.

Ču sam otac, osjeti Bertilija majka Da je čedo pobjeglo u bijegu i pošlo za Gospodinom. Ali sam je otac doista vjerovao da će tako biti odavno,

Dok je proročkim umom promatrao djevojku,

Čedne riječi, oči, korake, vladanje,

I razmatrao da će biti ono što je sada.

Ali majka Bertilija nije se mogla utješiti nikakvom utjehom, nego čim je do njezinih ušiju došla vijest, od zlokobne glasine ukoči se tijelom: pobožni glas zapne u grlu. Kad se pak pribrala i glas joj se vratio, uzdiže se do neba vika i žensko zapomaganje. Plače majka za kćeri, sluškinje za gospodaricom, rodbina za rođakinjom. Ipak, gledajući iz svoga svetoga visočanstva Gospodin, koji gleda zemlju i čini da drhti, potrese um Bertilije. Uzevši pratnju, ide pohoditi kćer da ono što je bila spremna dati na štetu propasti okrene na slavu besmrtnosti.

Piše se epilog: sluge, sluškinje nazivaju se,

Bilo ih je više od tisuću. Predaju se imanja, šume.

Kći postaje majka, ali ona koja je maločas bila majka,

Uskoro pak naprotiv postaje kći blaženim pravom.

Zdravo, svečani i najpoznatiji dane, u koji je kćer Aldegundu ponovno vidjela majka Bertilija.

a O njemu u engleskim povijestima nema nikakva spomena. Bio je možda mladić kraljevskoga roda, bilo Englez, bilo Britanac, ili Škot, koji je vojevao u Galiji.
b To je Sabis, spomenut također kod Cezara, duboka doduše rijeka, ali nipošto usporediva s drugim belgijskim rijekama, Rajnom, Meusom, Scheldtom i drugima.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

30. siječnja Kalendar godine