Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 29. siječnja

O sv. Petru Tomi, carigradskom patrijarhu, iz Reda karmelićana, u Famagusti na Cipru

DE S. PETRO THOMASIO PATRIARCHA CONSTANTINOPOLIS ORDINIS CARMELITARUMFAMAUGUSTÆN IN CYPRO

Sadržaj (21)
  1. § I. Višestruko poslanstvo koje je Apostolska Stolica povjerila sv. Petru.
  2. § II. Biskupstvo, nadbiskupstvo i patrijarhat sv. Petra.
  3. § III. Vrijeme i vrsta smrti, sveto štovanje.
  4. § IV. Život sv. Petra, spisi.
  5. ŽIVOT PO AUTORU FILIPU MAZZERIU, kancelaru kraljevstva Cipra, IZ RUKOPISA. PROSLOV AUTORA.
  6. Doktorska čast. Boravak u Papinskoj kuriji.
  7. Biskupstvo. Poslanstvo caru te kraljevima Apulije i Raške.
  8. Poslanstvo Mlečanima i kralju Ugarske.
  9. Carigradsko poslanstvo. Istočna Crkva pomirena s Rimskom.
  10. Putovanje na Cipar i u Palestinu.
  11. Krunidba Petra, kralja Cipra. Obraćenje raskolnika.
  12. Pohod biskupiji u Koronu, povratak na Cipar.
  13. Kuga čudesno odvraćena od Cipra.
  14. POGLAVLJE XII. Sklopljen bolonjski mir.
  15. Pogibelji u Bologni prezrene i svladane.
  16. Aleksandrija osvojena i napuštena.
  17. Pismo sv. Petra papi i caru o ishodu pohoda.
  18. Povratak na Cipar, bolest sv. Petra.
  19. Priprava za smrt. Oporuka.
  20. POGLAVLJE XXI. Čudesa. Ukop.
  21. Epilog pisca. Pohvale blaženomu Petru.

POGLAVLJE XXI. Čudesa. Ukop.

Kad je pak tjelešce blaženoga Legata položeno usred kora, povukosmo se u osamu suza zbog gubitka pastira. Kad smo mi otišli, ostale su mnoge pobožne žene da bdiju oko mojega Oca. Ali Gospodin Isus, čiju je neokaljanu vjeru i sjaj svetoga križa on sam kao pravi Prvosvećenik i Legat naviještao, nije dugo oklijevao da svijetu očituje sjaj toga blaženoga Patrijarha te čistoću njegova života i tijela, kako bi, kao što je cijelim svojim životom bio nekakvo svjetlo u Crkvi Božjoj, tako i nakon smrti po nebeskom svjetlu započeo čudesa i pokazao svoju svetost. Oko četvrte noćne straže te noći, dok su žene oko sluge Božjega spavale od tuge i boli, jedna od njih, redovnica, štoviše njegova najpobožnija redovnica, prostrta u molitvi, slučajno je podigla lice prema Ocu i usmjerila pogled. I odjednom je ugledala nekakvu sjajnu i blistavu zraku kako čvrsto stoji od vrha crkve sve do tijela mojega blaženoga Oca. Ona se nimalo malo začudila, pogođena svjetlom i pretvorena u zanos, probudila je druge žene, i dok je pripovijedala viđenje, taj nebeski sjaj odjednom je nestao. Kad su pak žene zajedno pristupile mojemu Ocu, pronašle su jasan i nečuven znak spomenutoga svjetla. I pogledavši izbliza lice svetoga Oca i cijelo njegovo tijelo, ne bez čuđenja su vidjele da je vlažno i svježe, kao čovjek koji dolazi iz kupelji. A razborite žene uzele su pamuka u dobroj količini i njime obrisale njegovo lice i cijela prsa. Po tom pamuku je uistinu poslije, po zaslugama i zagovorima istoga Legata, Bog na čudesan način pokazao mnoga čudesa mnogima oba spola.

129 I budući da se njegov prijelaz s ovoga svijeta k Ocu dogodio noću, po gradu Famagusti njegov pobožni odlazak općenito nije bio poznat. Pripovjedat ću doista čudesa Božja. Jer kad je svanulo i kad su zazvonila zvona, kao da su pojedini anđeli Božji pojedinim kućama u gradu božanski navijestili smrt Legata, odjednom i bez odgode uzbudio se cijeli grad od najmanjega do najvećega, i ostavivši po strani svaki teret i oklijevanje, trčeći su stigli u četama, ne čekajući jedan drugoga, u crkvu karmelićana. I napunila se crkva ljudima oba spola, kako katolika, tako i raskolnika, tako i nevjernika. Tijelo Legata su jednodušno i najpobožnije štovali kao sveca. O čudesne li stvari! Jer raskolnički narodi kršćana, naime Grci, Armenci, Gruzijci, jakoviti, Kopti, maroniti i drugi odijeljeni od Katoličke Crkve, osobito Grci i kalogjeri, oni koji bi za života Legata rado popili njegovu krv u žrtvenom prinosu jer je njihove zablude pobijao jasnim dokazima i opominjao ih da moraju doći u krilo svete Rimske Crkve, sada, zaboravivši sve uvrede, pa čak i kao obraćeni od svojih zabluda ili kao najpobožniji sinovi toga Legata, otkrivši glave protivno svojemu običaju, s dubokim poštovanjem, ne čekajući jedan drugoga, cjelivaju noge i ruke svetoga Legata. I blažen je onaj tko je mogao imati makar kakav najmanji djelić njegove odjeće za relikvije. I nije čudo. Jer dok je bio živ, zbog stroge pokore i prostih krpica koje je svakodnevno nosio na tijelu, kako sam svjedok, njegovo je tijelo ispuštalo neugodan miris, ali kad je umro, vedra lica i neusporedivo vedrijega nego za života, nije izlazio nikakav loš miris, nego prije ugodan, i što je još čudesnije i rijetko viđeno, udovi i zglobovi, protivno naravi i običaju preminuloga i mrtvoga čovjeka, pružali su se savitljivi i gipki onima koji su ih doticali, bez ikakve ukočenosti, kao kad je bio živ.

130 Kad je pak stigao prečasni gospodin otac Rajmund, nadbiskup nikozijaca, s drugim prelatima, slavljena je, kako je dolikovalo, najsvečanija služba za pokojne. Toliki je pak bio navala muškaraca i žena koji su došli u crkvu i tolika gužva da se jedva mogla dovršiti božanska služba. I blažen je bio onaj ili ona tko je mogao stići cjelivati sveto tijelo. A također i oni ne malobrojni i moćni katolici koji su, loše obaviješteni, Legata za života smatrali grešnikom i ocrnjivali ga, štuju sveto tijelo, javno ispovijedajući svoj grijeh ocrnjivanja.

131 Neka dođe i drugi znak njegove svetosti koji se ne smije prešutjeti. Jer kad je propovijedanje za sprovod, kako je običaj, po gospodinu nadbiskupu nikozijaca bilo povjereno bratu Ivanub Carmerssoniju, najuzvišenijem magistru u Svetom pismu, ministru Manje braće Svete zemlje, iz kraljevstva Aragona, uvečer koje je prethodila spomenutoj službi. Taj je ministar, premda je imao malo vremena, vjerojatno po zaslugama Legata, u potpunosti poučen od Duha Svetoga, održao divnu propovijed na čuđenje svih slušatelja, pokazujući svetost toga Patrijarha i apostolskoga Legata mnogim i najistinitijim dokazima i najočitijim svjedočanstvima, te je, svladan, protivno običaju Crkve u propovijedi neprestano nazivao njega Svecem. Nitko se naime u Rimskoj i Katoličkoj Crkvi ne proglašava svecem u propovijedi ako ga sama Crkva nije kanonizirala. Netko se pak može pobožno smatrati svecem prije kanonizacije, ali ne i propovijedati kao takav. Kad je pak služba završila, u nazočnosti nadbiskupa i svih prisutnih spomenuti magistar Ivan ministar bio je ispitivan i upitan u mojoj nazočnosti zašto je gospodina Legata u svojoj propovijedi tako javno nazivao Svecem. Uz prisegu, poštovanje i pobožnost odgovorio je da je to učinio prisiljen i da se, kako je vjerovao, od Duha Svetoga i po zaslugama istoga Legata nije mogao suzdržati a da ga ne nazove Svecem. I istinito je ispovijedao da je pri pripravi propovijedi namjeravao ne nazvati ga Svecem. Sada je pak pobožno vjerovao da je on svet. I tako je Bog, čudesan u svojim svecima, htio mnogim dokazima pokazati Istočnoj Crkvi svetost propovjednika oživljujućega križa i vjere, kako bi se na primjeru tolikoga svjetla katolici radovali u Gospodinu, raskolnici vratili svojoj majci, a nevjernici bili pozvani na vjeru.

132 Ostao je pak moj najdraži Otac u crkvi šest dana nepokopan, dok su mu svi udovi, kao gore, bili savitljivi, i nastao je neprekidan dolazak noću i danju onih koji su ga štovali kao sveca. I od tada je počeo blistati čudesima. Željeli su pak svi imati od njegovih relikvija, a gdje nisu mogli, provlačili su po njegovu tijelu i udovima pamuk i čuvali ga s najvećom pobožnošću. Taj je poslije mnogima dao zdravlje od različitih bolesti, dok je Bog čudesnim učinio svojega sveca, onima koji su tražili njegova dobročinstva, kojima je dao spasonosan učinak i uslišio one koji su k njemu vapili.

a Priređivač naslova bio je pripisao: Čudo, jer su se zvona oglašavala anđeoskim posredovanjem.
b Wadding, Lamerson.

Epilog pisca. Pohvale blaženomu Petru.

Ali, o najdraži, ako Jeremija, a svi pjevači i pjevačice sve do današnjega dana ponavljaju tužaljke nad Jošijom, i to je gotovo postalo zakonom u Izraelu, ne moram li i ja poput drugoga Jeremije ponavljati nad odlaskom svojega najdražega Oca? Sirota sam i lišen, ostajem bez oca, i jadikovanje i suze vratit će se u moje krilo. Čujte dakle svi katolici i vidite moju bol i štetu Crkve. Uistinu je ugašena svjetiljka istočnih kršćana i u srcima mnogih koji se bore u vjeri nastala je tama. Neka Bog uništi bezbožnost i utješi svetu zemlju Jeruzalem. Ako se naime pita: Tko je taj koji je iščeznuo od nas, o kojemu pišem toliko toga? Ne kažem toliko toga, nego radije malo. Odgovaram da je od nas otišao velik i hvalevrijedan biskup i najveći Patrijarh. Nije li on bio Otac svih istočnih kršćana, koji je u nebrojenom mnoštvu sebi rodio sinove u evanđelju Božjem i u službi svetoga križa? Ali što više? Svakako je bio velik prorok Božji. O koliko sam i koliko puta svojim ušima čuo da prorokuje, i da se dogodilo istinito ono što je govorio! Nije li, kao što je gore očito, prorekao dan i sat svoje smrti? Nije li u svojim posljednjim mukama jasno prorekao da ću ga čekati i da neće otići s ovoga svijeta kroz dva sata, što se i dogodilo? Ali što više? Uistinu apostol Božji, to jest poslanik. Nije li njega poslao Bog po vrhovnom Svećeniku da naviješta sveti pohod i da sadi katoličku vjeru, iskorjenjuje, veže i razrješuje poput apostola? Što je i pobožno učinio dok je Bog djelovao, kao što je gore jasno očito. Ali što više? Mučenik Božji, ako je dopušteno reći. Koliko je puta izložio vlastito tijelo mučeništvu, gore je jasno pokazano. U sukobu dakle i zauzeću grada Aleksandrije, ranjen neprijateljskim strijelama, umro je. Bio je dakle mučenik i po volji i po djelu. Ali što više? Bio je i ispovjedalac. Nije li on kroz dvanaest godina kao najplemenitiji nuncij i apostolski legat, poput drugoga Pavla pred kraljevima i knezovima, hereticima, raskolničkim narodima i nevjernicima, snažno ispovijedao ime našega Gospodina Isusa Krista sve do kraja svojega života? Bio je i učitelj Svetoga pisma, iskorjenjujući zablude i jasno rješavajući dvojbe, propovjednik križa i istine, nečuven i čudesan.

134 Tko će ispripovjediti moju bol? Kako ću perom moći izraziti svoju gorčinu? Izdržite ovdje, istočni kršćani, jedite kruh suza i pomiješajte svoju čašu s plačem. Što da kažem? Kome da se potužim? Odakle će mi u ovome doći pomoć da se utješim? Boli me, i boli me što je Crkva pretrpjela toliku štetu njegovim odlaskom. O Bože, da ga barem vratiš i učvrstiš svojega kralja i obraniš Crkvu. Što će odsada činiti sinovi Istočne Crkve, gladni i obilazeći izgladnjeli grad poput pasa, nemajući nikoga tko bi im lomio kruh života, i poput lutajućih ovaca bez pastira, i učenici bez učitelja, slijepi bez vodiča? Jao, pobožni Oče, Patrijarhu i Legate, štapiću mojega oslonca, gdje si? Što će učiniti sin bez tebe, slatki Oče, moj ljubitelju? Gdje počivaš? Pokaži mi. Zašto si sada drug zemlji, ti koji u sebi nisi htio ništa zemaljsko? Famagusto, Jeruzaleme, kraljevski grade, koji zadržavaš ne manjeg od knezova Crkve, što si učinila? Vrati mi mojega Oca, Famagusto, slavu mojega Oca, djela kreposti. Ali koji bi smrtni jezik mogao iskazati kolika je korist za Crkvu i sveti pohod bio njegov život i kolika je bila propast i očaj heretika? On je zasigurno svim istočnim štovateljima Krista bio drag i ljubljen za života, i zato je svakome dopušteno oplakivati njegov odlazak.

135 Da se dakle moje riječi ne bi previše odužile, neka prestane svaka bol, neka ode žalost, kojima ipak ne možemo dosegnuti ono što bismo htjeli, koje ne samo da ne pružaju nikakva lijeka, nego ga i povećavaju. Ako naime ljubimo svojega Oca, radujmo se njegovoj radosti. Ne ljubi naime onaj tko ljubi samo zbog svoje koristi. Stoga, iako tugujemo zbog one štete koja je nas pogodila, radujmo se zajedno zbog onih radosti koje je primio, kako pobožno vjerujem. Neka nam dakle danas bude razlog velike radosti. Zapjevajmo Gospodinu pjesmu novu, neka zvučnim glasovima kliče majka Crkva. Danas je, kako pobožno vjerujem, pobožni Patrijarh i Legat postigao ono za čim je čeznuo s tolikim žarom. Danas je, pobijedivši neprijatelje i razbojnike, postigao pobjedu. Više neće gladovati ni žeđati, i neće na njega pasti sunce ni ikakva žega: otrta je suza s njegovih očiju, i postiže plaću za koju je radio kroz cijelo vrijeme svojega života. Utješimo se dakle, dajmo veličanstvenost našemu Bogu, jer su savršena djela Božja i svi su putovi njegovi pravedni sudovi. Nismo naime bili dostojni uživati tako velikoga Oca dulje, jer su naši grijesi rastavili njega i nas. Ispovjedimo Gospodina i pohvalimo Boga, Spasitelja svojega, koji nije napustio svetoga Patrijarha u nevoljama koje su ga okružile u borbi ovoga najjadnijega života. Nego je Bog postao njegov pomoćnik, izbavio je njegovo tijelo od propasti, od zamke opakoga jezika i od usana koje čine opačinu, i uzvišeno ga smjestio na put mira i domovine, gdje je svaka radost, sva slatkoća, sve što se može poželjeti, gdje je sretna i slavna okrepa duša nakon napora i nevolja, gdje je ljubav svih nebeskih građana. Nitko se naime ondje ne lišava svoje želje i smrt je ondje daleko. Tko pak od anđela ili ljudi bi bio kadar ispripovjediti kolika je množina radosti i slave koje su ondje? Kojega bi razum bio sposoban shvatiti ono što ni oko nije vidjelo, ni uho nije čulo, ni u srce čovječje nije ušlo? Zasigurno, ako se razmotri kolike su te radosti, bolje od zemaljskih, sve će se činiti ništavnijim od izmeta. Svako je veselje svijeta varljivo i isprazno nakon najgorčega i teškoga bremena. Odlažući naime to breme, najsvetiji je Patrijarh izabrao onaj najbolji dio koji mu se nikada neće oduzeti.

136 Stoga, istočni katolici, a osobito Ciprani, radujte se i kličite i pjevajte, jer naš Otac Legat već postiže vijenac za koji je u borbi ovoga vijeka trčao suzdržavajući se od gotovo svega nedopuštenoga. Već je primio denar za koji je s tolikim trudom radio u vinogradu svete Crkve. Već je Gospodinu vratio udvostručen talent, za čiju je nagradu zaslužio ući u radost Gospodnju. Zbog toga ću se radosno radovati i pjevat ću svomu ljubljenomu Ocu pjesmu novu, da bude njegova hvala u Crkvi svetih. Evo čempresa, posađena na Cipru, pokazuje se u visini neba, neka se njegovo ime nadaleko proširi na otoke i zapadne krajeve, da bude zauvijek njegov spomen u blagoslovu. Neka se postide varljivi heretici, klevetnici i neprijatelji svetoga pohoda. Zasigurno nije mrtav, kao što misle njegovi neprijatelji, nego kao istinski pobjednik kraljuje u zemlji živih. Danas neka posvuda u kršćanskome puku bude radost. Neka kliče ponajviše sveta majka Crkva, čiji danas slavan sin i obrađivač i branitelj na polju katoličke vjere i najsvetijim naukama i presjajnim znakovima i čudesima poput sunca sjaji među četama blaženih. Zbogom dakle, moj najdraži Oče, uvijek se sjećajući nas pred Bogom, da bismo po tvomu najpobožnijemu zagovoru mogli u sadašnjosti biti zaštićeni od svega štetnoga, a u budućnosti zadobiti radosti koje već ti posjeduješ. Amen.

Otac karmelićana, dok je bio na gori Tabor sa mojim Sinom Isusom Kristom, zamolio je da njegov red, koji je započeo na gori Karmelu, opstane sve do njegova dolaska protiv Antikrista: što mu je i obećano. Govoreći to, Djevica Marija odmah je nestala. Čuo je to brat iz Reda, njegov poslužitelj, rano ujutro došao je k njemu, pao ničice pred koljena, moleći da mu se otkrije ono što je čuo. On mu je rekao sve, moleći da nikomu ne kaže dokle god bude živ. I sv. Petar, zahvaljujući Bogu i Djevici Mariji, slavio je misu o njoj, a drugoga dana o Preobraženju Gospodnjem, zato što je tada bio spomenut njegov red.

4 Njega je zbog njegove najveće svetosti papa Inocent VI. najprije uzeo za biskupa Pacte u kraljevstvu Sicilije oko godine Gospodnje 1348., poslije za koronskoga biskupa, zatim pak za nadbiskupa Krete, naposljetku za carigradskoga patrijarha, a poslije i posljednje za apostolskoga legata za pohod Svete zemlje.

Suzdržao se posvuda Mazzerio od takva naslova.b Inocent VI., 21. lipnja, 8. godine svojega pontifikata, Kristove 1360., apostolskom poveljom (koja se nalazi u 1. svesku Bullariuma), ustanovio je opće učilište Teološkoga fakulteta: u to je vrijeme blaženi Petar bio odsutan u istočnom legatstvu, i nije se vratio osim dvije godine poslije, kad je Inocent već bio preminuo, a njega zamijenio Urban V., pod kojim je, poslan u Bolonju godine 1363. kao mirovni posrednik, mogao, kad je već bio uspostavljen mir godine 1364., uvelike unaprijediti teološki studij.c Odatle je očito da je ovo napisano poslije, i možda u Italiji. Iz isprava i starih knjiga Sveučilišta to iznose Saraceno br. 12 i 13, i Wadding u Bilješkama br. 14. U knjizi Teološkoga kolegija iza prethodno spomenutoga samog utemeljenja dodaje se: Dok se glas o toj stvari širio po svemu svijetu, u vrijeme prečasnoga u Kristu oca i gospodina Androina, kardinala od Clunyja, legata Apostolske Stolice postavljenoga u Bolonji i u gradovima Crkve u Italiji, te časnoga u Kristu oca i gospodina Eymericha, bolonjskoga biskupa, najdostojnijega kancelara našega svetoga Teološkoga fakulteta, da bi utemeljili i započeli bolonjski studij Teološkoga fakulteta, iz različitih krajeva svijeta ovamo su došli ljudi posvećeni svetomu čitanju i upućeni u zakon Gospodnji, doktori naime teolozi istaknuti znanjem, vladanjem i krepostima, kojih su imena magistara vrijedna spomena ova: 1. Mag. Petar Toma, rodom Akvitanac, tada po milosti Božjoj carigradski patrijarh, Reda sv. Marije s gore Karmela. 2. Mag. Ugolin iz Orvieta, doktor najoštroumnijega duha, Reda pustinjaka sv. Augustina... Svi oni, kao oponašatelji devet muza, ustanovili su uzvišeni fakultet i sveučilište teologa itd. Ali blaženi Petar tada je po milosti Božjoj bio nadbiskup Krete, a ne carigradski patrijarh.

DODATAK ŽIVOTU SV. PETRA nepoznatoga autora.

Neki brat Manjega reda, imenom Ivan, iz Faenze, gvardijan samostana u Pafosu, dok je još tijelo našega blaženoga Oca stajalo nepokopano, zahvaćen odjednom teškom boli angine, veoma pritisnut u grlu i zbog toga ne mogavši počinuti, uzdajući se u zaslugama našega Oca, došao je k tijelu, prislonio desnu ruku blaženoga muža na svoje grlo i po milosti Božjoj odmah zadobio zdravlje.

2 Brat Stjepan, provincijal Svete zemlje Reda blažene Bogorodice Marije od Karmela, imajući ukorijenjenu i staru šugu na skrivenim udovima, došavši na mjesto groba našega Oca, stavio je svoju ruku na zemlju gdje je bilo pokopano tijelo tolikoga muža, zatim dodirnuvši mjesto bolesti, ozdravio je. Mnoga i velika dobročinstva koja ovdje nisu sadržana učinio je Bog i pokazao ljudima različita dobročinstva po zaslugama našega blaženoga Oca. Zato neka je blagoslovljen Bog u tri osobe i jedan, Amen.

3 Taj a blaženi Petarb osnovao je Bolonjsko sveučilište, zajedno s drugimac ondje upisanima, najprije u svojemu fakultetu, to jest u Svetom pismu ili teologiji. U tom je gradu jedne noći nakon jutarnjih molitavad bdio i usrdno molio Djevicu Mariju da učvrsti svoj red označen njezinim imenom prikladnim osobama, da ga podupire i ne dopusti da se iskorijeni, jer su neki redovnici to nastojali isposlovati kod vrhovnoga Svećenika. Njemu se ukazala Djevica Marija Bogorodica, tješeći ga i proričući da se zbog toga ne boji, jer je kod Boga određeno da će njegov red ostati sve do svršetka vijeka. Jer i Ilija prvid O ovom viđenju ovako Wadding u Bilješkama br. 7. Razilaze se autori u pripovijedanju toga obećanja: jedni pišu da se dogodilo dok je bdio, drugi dok je spavao, jedni mnogo toga izostavljaju, drugi više toga dodaju. Prvi autor Ivan iz Hildesheima, drug blaženoga Petra, kako se prenosi, napisao je da je nakon mnogih molitava od njega samoga primio ovo: U žalosti duha i gorućim žudnjama zaspao sam, želeći od blažene Djevice zaštitu i očuvanje svojega reda, a ona mi je odgovorila: Petre, ne boj se, jer će do svršetka trajati red Karmela, jer je za njega molio i moj Sin, prvi utemeljitelj Reda Ilija u Preobraženju i isprosio. Lako će ovdje zastati čitatelj, i ako mu posve ne uskrati vjeru, bez sumnje će je zadržati. Osim toga što se toliko ne odobrava da je Ilija osnovao red karmelićana, i to dobri autori odbacuju, dok ipak drugi postojano tvrde, čudesnim i nečuvenim će se činiti ono što se pripovijeda o proroku koji zagovara za druga karmelićana usred samih tajna Preobraženja. Evanđelist Luka nabraja razgovore koje su izmjenjivali: Govorili su, kaže, o odlasku koji je imao ispuniti u Jeruzalemu. O otajstvu Utjelovljenja i odredbi smrti koju je imao podnijeti u Jeruzalemu govorili su, i to u najkraćem vremenskom razmaku. U tom vijeću trojice i u žurnu promišljanju Kristova odlaska, tko će tako lako povjerovati da su se uplitali ti preporučni razgovori, ili da je Ilija, ugrabivši pohlepno tu priliku, neumjesno to zamolio, kao da mu ne bi preostalo drugo vrijeme za djelovanje, niti bi u najsretnijem stanju u kojem se nalazi mogao zamoliti Boga ili Krista za sličnu dobrobit? Da bi doskočio toj svima očitoj teškoći, autor iz Corije izvrsno je izmislio da to potvrđuje očito svjedočanstvo Origena u knjizi o Brojevima: Piše, kaže, da je Mojsije za svoj izraelski narod, premda buntovan i nevjeran, molio Krista u Preobraženju, pa zašto onda ne bi s većim pravom Ilija molio za red Karmela, kojemu je bio utemeljitelj? I dodaje: To veli Origen. Uistinu se čudim kako se to lako širi među pukom i piše ne toliko zbog istine koliko zbog naklonosti: ni kod Origena ni kod onih drevnih otaca nema ničega o toj svetoj karmelskoj ustanovi. Novije je kod autora pod tim imenom poznavanje bratstva, što god bilo o podrijetlu ili o prvom utemeljenju, o čemu ništa ne određujem. To veli Wadding, što neće lako svima biti po volji.e Štoviše, Inocent je postao papa tek 18. prosinca godine 1352., a njegove 2. godine, Kristove 1354., 16. studenoga, Petar je imenovan biskupom.

30. SIJEČNJA

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

29. siječnja Kalendar godine