Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 29. siječnja

O sv. Petru Tomi, carigradskom patrijarhu, iz Reda karmelićana, u Famagusti na Cipru

DE S. PETRO THOMASIO PATRIARCHA CONSTANTINOPOLIS ORDINIS CARMELITARUMFAMAUGUSTÆN IN CYPRO

Sadržaj (21)
  1. § I. Višestruko poslanstvo koje je Apostolska Stolica povjerila sv. Petru.
  2. § II. Biskupstvo, nadbiskupstvo i patrijarhat sv. Petra.
  3. § III. Vrijeme i vrsta smrti, sveto štovanje.
  4. § IV. Život sv. Petra, spisi.
  5. ŽIVOT PO AUTORU FILIPU MAZZERIU, kancelaru kraljevstva Cipra, IZ RUKOPISA. PROSLOV AUTORA.
  6. Doktorska čast. Boravak u Papinskoj kuriji.
  7. Biskupstvo. Poslanstvo caru te kraljevima Apulije i Raške.
  8. Poslanstvo Mlečanima i kralju Ugarske.
  9. Carigradsko poslanstvo. Istočna Crkva pomirena s Rimskom.
  10. Putovanje na Cipar i u Palestinu.
  11. Krunidba Petra, kralja Cipra. Obraćenje raskolnika.
  12. Pohod biskupiji u Koronu, povratak na Cipar.
  13. Kuga čudesno odvraćena od Cipra.
  14. POGLAVLJE XII. Sklopljen bolonjski mir.
  15. Pogibelji u Bologni prezrene i svladane.
  16. Aleksandrija osvojena i napuštena.
  17. Pismo sv. Petra papi i caru o ishodu pohoda.
  18. Povratak na Cipar, bolest sv. Petra.
  19. Priprava za smrt. Oporuka.
  20. POGLAVLJE XXI. Čudesa. Ukop.
  21. Epilog pisca. Pohvale blaženomu Petru.

Doktorska čast. Boravak u Papinskoj kuriji.

Vrativši se pak u svoju pokrajinu, postao je prokurator svoga reda i došao je u Rimsku kuriju. Tada je vrhovni poglavar njegova reda, boraveći u Kuriji i vidjevši samoga brata Petra malena tijela i neznatna izgleda, te da su ga oni iz njegove pokrajine postavili za prokuratora reda, prezreo ga je u svome srcu i nije ga htio voditi zbog srama u nazočnosti kardinala. Napokon, po Božjem poticaju i bl. Marije, gospodin a Taliarandre, kardinal od Périgorda, čuvši za njegovu sposobnost i da je iz njegove pokrajine, htio ga je vidjeti i imati na ručku. Nakon ručka pak pokrenuto je neko pitanje prema običaju kardinala; ondje je brat Petar bio prepoznat i na čudesan način razglašen, te su, pošto je spoznata njegova velika znanost i oštroumnost, poslije u Kuriji počeli propovijedati i raspravljati, tako da su mu se svi divili.

8 Napokon je na poticaj prečastnog oca gospodina kardinala od Périgorda po općem kapitulu reda bl. Marije od Karmela određeno da brat Petar pođe u Pariz i dovrši svoj studij kako bi mogao biti promoviran za doktora u svetom pismu. On je pak otišao u Pariz i ondje je u svome samostanu predavao Sveto pismo, a prema pravilima za promicanje magistara teologije u Parizu brat Petar nije mogao dobiti licenciju dok ne dovrši svoj studij, naime da predaje još oko pet godina. Dogodilo se pak Božjom voljom, po upravljanju slavne Djevice, jer je Djevica htjela uzvisiti svoga štovatelja, da je oko treće godine predavanja toga br. Petra u Parizu bilo oko četrnaest bakalaureusa teologije, redovnika i svjetovnjaka, koji su željeli i očekivali da svaki od njih te godine primi magisterij prema redu Sveučilišta; toliko se dogodilo da je nastala nekab... između kancelara Sveučilišta i spomenutih koji su očekivali magisterij, tako da je zbog spomenutog neslaganja trebalo izabrati jednoga redovnika povrh spomenutoga broja i da bude promoviran za doktora s ostalima koji su te godine trebali postati doktori. Tada je Božjom voljom gotovo trideset i dva magistra teologije među svim pariškim redovnicima, razmotrivši sposobnost toga br. Petra, jednoglasno dalo njemu svoj glas i izabralo njega, a osobito kancelar, unatoč tome što nije dovršio svoj studij prema pariškom redu. Tako je brat Petar postao doktor teologije uz suglasnost svih i protivno pariškim pravilima, na hvalu Božju i divljenje svih.

9 I odmah se vratio u Rimsku kuriju, naime u Avignon, s ne malom čašću i neizmjernim pohvalama. Tada je počeo čudesno propovijedati pred Papom i postao je magistar regens teologije u Kuriji. Pohodio je kardinale, propovijedao pred njima, raspravljao i rješavao pitanja; propovijedao je ponekad puku, i češće držeći dva ili tri govora kleru i puku u jedan dan, ne računajući razgovore s kardinalima nakon ručka. I blažen je bio kardinal ili prelat koji je brata Petra Tome mogao imati za bliskog prijatelja i za stolom.

10 Taj način stjecanja svoga magisterija u Parizu u bitnom sam saznao iz njegovih vlastitih usta. Osim toga, sam je priznao da dok je boravio u Parizu i predavao, nikada u svoje vrijeme zbog predavanja nije propustio nijednu Misu, nego je uvijek slavio prije predavanja, niti jutarnju molitvu. I u povjerenju mi je priznavao da, dok je slavio svoju Misu gotovo u zoru dana i poslije Mise uzlazio na katedru da predaje, Bog je u njegovim Misama više ulijevao u srce znanje, razumijevanje i pravo tumačenje Svetoga pisma nego što je prije imao učeći predavanje; te da su mu, dok je predavao na katedri poslije svoje Mise, dolazile takve misli koje nikada nije učio i kojima se i sam čudio, uvijek zahvaljujući Bogu i bl. Mariji.

11 Iako se pak uzdigao na tako visok stupanj u Kuriji, uvijek je bio podložan svome prioru i svome samostanu, uvijek ustajući na jutarnju molitvu; i nikada u svome životu, dok nije postao biskup i legat Apostolske Stolice, u svome samostanu nije jeo izvan blagovaonice, niti je htio jesti drukčiju hranu nego siromašna braća. Zbog svoga svetog ponašanja i čudesnog propovijedanja bio je iznad svih u Kuriji na čudesan način ljubljen i poštovan, a osobito od građana, trgovaca i žena, koje je svojim propovijedanjem naveo da odbace suvišni ures bisera na svojoj glavi i suvišne ukrase.

12 A da je to istina, da su ga ljubili, priznao mi je da je jednom zbog ne male oskudice svoga samostana u Avignonu, potaknut samilošću prema svojoj braći, obavio samo jedno skupljanje milostinje u samom gradu Avignonu. I navečer se vratio u svoj samostan donijevši tisuću florina od prošnje jednoga dana; toliko je bio ljubljen zbog svoje kreposti da mu nitko nije uskraćivao ono što je tražio; i tako je hranio i uzdržavao braću svoga reda gdje god je bio. Slavno se u čitavu njegovu životu ispunilo obećanje bl. Marije koje mu je prije bilo dano.

13 U svome propovijedanju uistinu nije štedio nikoga, ni gospodina Papu ni ikoga drugoga. Usred govora pak obično je tjerao ljude na smijeh pripovijedajući kakve lijepe poučne priče; čas ih je tjerao na plač, čas na smijeh; i na kraju njegova govora svaki je čovjek odlazio od njegova lica izgrađen i utješen: jer je Duh Sveti, kako pobožno vjerujem, od njegove mladosti govorio kroz njegova usta, niti se čini da je u svojim govorima prezirao. I u njegovo vrijeme nije bilo takva propovjednika u Božjoj Crkvi, čijim su riječima prethodila i slijedila djela; i uistinu se njegov život mogao nazvati ne ljudskim, nego božanskim, jer nije težio ni za čim zemaljskim, nego jedino za promicanjem katoličke vjere, svoje braće i svih s kojima je razgovarao... A riječi su mu bile plamteće u nehinjenoj ljubavi.

14 Kakav je bio u ispovijedima! Kako je vraćao grešnike na Božji put i na pokoru, i kako je laicima tumačio nejasnoće, a klericima zamršena pitanja! Svakako se usuđujem reći da bi za jednoga grešnika koji mu se utječe i kojega inače nikada nije vidio, da je trebalo, radosno položio svoje tijelo u mučeništvo. Što bi dakle učinio za svoje ukućane? Njegovu bi ljubav i kreposti bilo teško opisati.

15 Dok je pak on pred Bogom tako sjajio i tako djelovao u Kuriji, gospodin papa Klement VI. platio je dug svega tijelac; i pošto su svečano obavljeni dužni sprovodni obredi, njegovo je tijelo,e po odredbi samoga Pape,e po Božjoj providnosti preneseno u nekid samostan; od Avignona do spomenutoga mjesta bilo je dvanaest dnevnih hoda. Sam pak bl. Petar izabran je od sve Papine rodbine i zbora da propovijeda na putu, i održao je dvanaest propovijedi na putu, svakoga dana po jednu, čudesne i više nego čudesne. Blažena je dakle Djevica Marija, koja je toliko uzvisila svoga štovatelja brata Petra, ponovno htjela iskazati mu čast. Jer dok je Papino tijelo bilo u crkvi bl. Marije odf Le Puyja, brat Petar se popeo na propovjedaonicu da propovijeda kao obično; i zbog napora puta i prethodnih propovijedi našao se tako promuklim da uopće nije mogao govoriti niti se čuti. A on, bojeći se početi da ne nastane sablazan jer ne može propovijedati, okrenuo se slici bl. Djevice Marije pobožno izlijevajući svoju molitvu. Pošto je ona završila, uz pomoć Djevice i dok je puk slušao, počeo je glasno svoju temu i propovijedao je, i to tako jasno kao što je ikada održao druge propovijedi. Tu milost koju mu je iskazala blažena Djevica Marija sam je brat Petar, kako mi je rekao, pripisao samoj bl. Mariji i zaslugama blažene uspomene pape Klementa. Čudesna i hvalevrijedna stvar: neokaljana je Djevica u svome sluzi bratu Petru na čudesan način pokazala svoju blagost.

a Talerandus kod drugih, sin périgordskog grofa, od biskupa Auxerrea imenovan svećenikom kardinalom sv. Petra u okovima s naslovom Eudoksije po Ivanu XXII., god. Kr 1331. postao biskup Albana po Klementu VI.
b Nedostaje spor ili što slično.
c 6. prosinca 1352.
d La Chaise-Dieu u Auvergne-u, gdje je nekoć bio monah i opat.
e Tako je odredio u oporuci sam Papa.
f Kod drugih od Le Puyja, u pučkom govoru le Puys. To je grad Velava, Anicium. O njegovoj katedralnoj crkvi posvećenoj Bogorodici i čuvenoj po čestim čudesima opširno je pisao Odo Gissæus iz našega Družbe.

Biskupstvo. Poslanstvo caru te kraljevima Apulije i Raške.

Nakon nekoga vremena za papu bi izabran Inocent VI., u čijim je očima brat Petar našao milost. Gospodin papa čudesno je uživao u propovijedima brata Petra te, videći sposobnost i sveti život brata Petra Tome i da je koristan, štoviše nužan Rimskoj Crkvi za nošenje imena Božjega i časti Crkve pred kraljevima, knezovima i sinovima kršćana, sam gospodin papa odredi brata Petra za nuncija Apostolske Stolice da pođe u Apuliju kraljub Apulijec Ludoviku i kraljicid Ivani, njegovoj supruzi, zbog nekih velikih poslova koji su se ticali Božje Crkve i Kraljevstva Apulije. To je i učinio, te je nalog koji mu je Apostolska Stolica povjerila hvalevrijedno izvršio i dovršio na čast Bogu i Crkvi. I to je bilo njegovo prvo poslanstvo.

17 I vratio se u Kuriju nakon nekoga vremena. I dok je sam brat Petar uvijek propovijedao i obnavljao avignonski puk, u Kuriju stigoše vijesti, naime dae kraljf Raške, koji se nedavno bio nazvaog carem Bugarske, raskolnik, želi pobožno doći u krilo Rimske Crkve. U to je pak vrijeme car august Karlo IV. došao uh Italiju i u i Rim. Pošto se pak u konzistoriju vijećalo, papa po savjetu braće odredi brata Petra za apostolskoga nuncija caru i kralju Raške. A budući da je poslanstvo, odnosno legacija, bilo važno, pogibeljno, službeno, carsko i kraljevsko, stoga je trebalo da nuncij bude služben i na visokom položaju. Gospodin papa dade tada k bratu Petru Tomi Crkvu u Pattiju na Siciliji, i l postade biskup. On, krenuvši na svoj put, najprije dođe rimskomu caru, kojemu vrhovni svećenik po bratu Petru, nunciju Apostolske Stolice, nudeći mnoga dobra, posla poruku u ime samoga gospodina pape i Crkve, a također da pregovara između Crkve i samoga cara o stvarima na veliku hvalu i korist Crkve, države i časti kršćanstva. To je i učinio koliko je bilo u njemu: i cara je riječima čudesnoga propovijedanja i pobožnosti učvrstio, osnažio i okrijepio u ljubavi prema Crkvi, uvijek na čast Crkve.

18 Kad je pak gospodin brat Petar otišao od cara i krenuo na put prema Raškoj, prošao je kroz Italiju, m Ugarsku i Slavoniju s tolikim pogibeljima da je njegova pratnja više puta iz dana u dan očekivala tjelesnu smrt. A on, čvrst, postojan i nepokolebljiv, niti je mario za napore, niti se bojao smrti, niti je štedio vlastito tijelo, nego, okrijepljen u Gospodinu, srdačno želeći jedinstvo Crkve i spasenje duša, sve je pogibelji puta i napora smatrao gotovo dječjom igrom. Između svih pak pogibelji kroz koje je prošao, neke ću divljenja vrijedne niže ispripovjediti. Jer brat Petar, na upit druga istoga gospodina brata Petra, upitan od gospodina n nadbiskupa Nikozije pred mnogima, reče da se, dok je bio u društvu istoga gospodina brata Petra, svoga gospodara, na putu idući u Rašku, dogodilo da sam papinski nuncij nije mogao dobiti jednu galiju, nego se ukrcao na prilično malen brod sa svojom pratnjom. I dok su plovili iz Venecije idući prema Raškoj oko granica Slavonije i o Ahaje, dok je gospodin brat Petar plovio morem, nikakvom ljudskom domišljatošću nije mogao umaći nekom velikom turskom brodu koji im je dolazio u susret i približavao se. Tada svi mornari i ostali, očajavajući za svoj život, zamoliše apostolskoga nuncija da uputi molitve Bogu za njihovo oslobođenje. Tada, pošto se brat Petar prostro u molitvi, a turski se brod približavao, čudesno, po posve vedru nebu, žarkom suncu i bez ikakva oblaka na vidiku, iznenada neki gust i zbijen oblak obavi brod istoga gospodina brata Petra, tako da je turski brod, koji se veslajući sasvim blizu primicao, izgubio iz vida brod samoga papinskog nuncija; a brod istoga gospodina brata Petra, ploveći prema kopnu, slobodno je po Bogu posredstvom oblaka umaknuo Turcima. Divljenja vrijedna stvar i zapanjujuće čudo, koje je sam preslavni Stvoritelj jasno pokazao svome sluzi.

19 Osim toga, isti je brat Petar, na upit spomenutoga gospodina nadbiskupa Nikozije, ispripovjedio da je na istom putu jednom takva morska oluja zahvatila gore spomenuti brod njegova gospodara da su očajni mornari bez ikakva upravljanja među morskim valovima puštali brod kamo god je htio. Dogodilo se pak čudesno da je, dok se brod približavao kopnu i svi su očekivali blisku smrt, a apostolski nuncij bio u najgorljivijoj pobožnosti, iznenada neki val ili morsko talasanje bacilo spomenuti brod čitav i spašen u neko jezero blizu mora, mornarima nepoznato. Tomu se treba nemalo diviti: jer kad se oluja smirila, brod je pronađen u gore spomenutom jezeru, vrlo daleko od mora, te je brod trebalo vući preko kopna do mora. Tako su naime od Boga po molitvama istoga gospodina brata Petra bili spašeni, uzvraćajući neizmjernu hvalu Bogu.

20 Pošto su pak prošli mnogi napori i pogibelji, uz Božju pomoć sluga Božji stiže u Rašku te nakon nekoliko dana dođe pred kralja Raške. Taj je kralj među svim ljudima na svijetu u svoje vrijeme bio golem tijelom i strašan licem. A običaj je toga kraljevstva i kraljevskoga veličanstva da tko god dođe pred kralja prije pozdrava poljubi njegovu nogu i učini druge nimalo suvišne poklone. Na to je gospodina brata Petra, apostolskoga nuncija, mnogo puta prije unaprijed upozorilo više ljudi, govoreći mu da će, ako u tome pogriješi, zapasti u pogibelj smrti. Ali apostolski nuncij, stojeći pred kraljem bez klanjanja ili ikakva takva iskazivanja časti, da ne bi naime umanjio časti Crkve, jer je papinski nuncij, u svako vrijeme, odbacivši strah, uzdajući se u Boga, dostojanstveno i uljudno pozdravio kralja kako je dolikovalo. A kralj, okružen vojskom i velikašima, oholo primi papinskoga nuncija i izgovori s njim mnoge ohole i hvalisave riječi. Kad je pak došao određeni dan za izlaganje poslanstva, brat Petar jasno i srčano u jednom govoru izloži kralju svoje apostolsko poslanstvo. Ali u odgovorima papinski nuncij jasno spozna oholost, lukavštine i laži samoga kralja. Tada su svi iz pratnje gospodina brata Petra smatrali samoga apostolskoga nuncija i sebe mrtvima, videći okrutnost i zlobu samoga kralja.

21 Nakon nekoliko dana, pošto su mnogi ugovori na čast Rimske Crkve bili sklopljeni i ponovno zlobno raskinuti, sam je gospodin brat Petar uvijek i svakodnevno dao pred sobom svečano slaviti božansku službu, bilo na poljima, bilo u gradovima i utvrdama. Naposljetku, kad je kralj tiranin otvrdnuo, pokazao je nemalu zlobu protiv Rimske Crkve te dao proglasiti da nijedan kršćanin Rimske Crkve pod prijetnjom osljepljenja ne smije nazočiti misi istoga gospodina brata Petra, papinskoga nuncija. Ondje je bilo mnogo njemačkih plemića i drugih plaćenika istoga kralja. Čuvši to, strah i drhtaj obuze sve vjernike Rimske Crkve. A sam ih vjerni nuncij neustrašivo, pobožno i srčano hrabreći, te dobro poznajući pogibelj u kojoj su bili on i vjernici Crkve, odbacivši svaki strah od smrti, štoviše želeći smrt za širenje katoličke vjere, vedra im lica reče da će sutrašnjega dana, u uobičajeni sat, osobno milošću Božjom slaviti svečanu misu unatoč kraljevu proglasu; i tko god od naših vjernika bude htio nazočiti, bit će mu veoma drago, a tko ne, i time će biti zadovoljan. Kad je pak svanulo jutro, gospodin brat Petar u uobičajeni sat, pobožno očekujući smrt, na dostojanstvenu se mjestu pripravi za slavljenje svečane mise. I gle, vjernici Crkve, trčeći s radošću kao na mučeništvo, ne čekajući jedan drugoga, prezirući kraljev proglas, svi dođoše na misu samoga legata i najpobožnije je saslušaše. Na misi je pak bilo tri stotine Nijemaca, ne računajući druge kršćanske narode.

22 Pošto je misa završena s velikom pobožnošću, a kralj za to čuo, ispunjen bijesom zbog prekršenoga kraljevskog proglasa posla po sve Nijemce. Kad su pak oni došli, kralj im, smućena lica i ispunjen gnjevom, reče: „Zašto se niste bojali prekršiti moj proglas? Zar niste znali da sam dao proglasiti da ću vam svima iskopati oči ako budete slušali misu našega neprijatelja?” A jedan od Nijemaca, vitez i hrabri satnik svih ostalih, čije sam ime zaboravio, nadahnut Duhom Svetim i ohrabren od moga oca, u ime svih ostalih odgovori kralju: „Gospodine, posve je istina da smo čuli vaš proglas, ali više se bojimo Boga nego vas. I kako bismo takva oca ostavili da sam slavi misu bez nas? Dobro znate da smo svi mi katolici i vjernici Rimske Crkve, pa budući da nam želite iskopati oči, ne samo oči, nego smo svi mi spremni umrijeti za obranu katoličke vjere.” Čuvši takve riječi, kralj se toliko smekšao da se počeo smijati i diviti tolikoj postojanosti samoga apostolskoga nuncija i Nijemaca. Od toga je časa gospodin brat Petar neko vrijeme primao od samoga kralja toliku čast i poštovanje da to ne bih mogao opisati. Nakon nekoga vremena, kako je kralj ostao tvrdoglav i p ustrajao u nevjeri, gospodin brat Petar mnoge je metropolitanske i druge Crkve toga kraljevstva, koje su prije bile raskolničke, vratio u jedinstvo Rimske Crkve. I nakon mnogih i bezbrojnih pogibelji i zasjeda koje je kralj lukavo postavio, s mukom je, uz Božju pomoć, sam papinski nuncij gospodin brat Petar otišao zdrav iz Kraljevstva Raške i vratio se u Kuriju. a 12 dana: jer 6. prosinca umrije Klement VI., a 18. istoga mjeseca bi izabran Inocent VI.b Kraljeve Apulije i Kraljevstvo Apulije Albertin Mussato, braća Cortusi, Ivan Thuroczy i drugi pisci toga stoljeća nazivaju napuljskim kraljevima i kraljevstvom; inače prava Apulija, kako Daunija tako i Peucetija, leži između Frentanaca i Salentinaca uz gornje, odnosno Jadransko more, pučki Puglia Piana i Terra di Bari.c Ludovik, sin tarantskoga kneza Filipa, nećak apulskoga kralja Roberta, oženio je kraljicu Ivanu, Karlovu kćer i unuku svoga djeda kralja Roberta, nakon što je Andriju, brata ugarskoga kralja Ludovika, kralj Robert dao Ivani za muža zajedno s kraljevstvom u mjesecu rujnu god. Kr 1343., jer je bio nećak njegova brata Karla Martela, ugarskoga kralja; Ludovik je umro god. Kr 1362.d Nadživjela ga je, udavši se četvrti put, do Kristove godine 1382.e Kralj je s pismima, navodeći taj razlog, poslao prvosvećeniku vrhovnoga suca Božidara, Nestegija Kefaliju i Damjana iz Kotora kao poslanike i zastupnike, kako je vidljivo iz apostolskih pisama poslije upućenih kralju.f Drugačije se naziva Rachia, Rascia i Rassia. O njoj Ranzano u Epitome rerum Hungaricarum, kazalo 2, u opisu Dunava navodi ovo: „Gdje se Sava miješa s Dunavom, Gornja Mezija se odvaja od Panonije. Pučki se pak ta Mezija naziva Srbijom, čiji prvi dio koji se iz ovih krajeva susreće danas nazivaju Raškom. Njezin je prvi grad smješten nasuprot Panoniji Beograd... Odatle na gotovo 30 milja udaljen je Smederevo, to jest plemeniti grad Rašana sv. Andrije... Odatle do mjesta odakle počinje Donja Mezija, kao pokrajina Bugara, nalazi se gradić imenom Bliognum”, itd. Drugi ga nazivaju Bodon i Budonium (Vidin), i bio je sjedište raških kraljeva, kako piše Thuroczy, pogl. 33.g Držao je velik dio Bugarske. Thuroczy to naziva Kraljevstvom Bugarske i kaže da je vladar sebi prisvajao naslov cara Bugarske.h U Udine je došao 14. listopada 1354., u Bassano 1. studenoga, u Padovu 3., u Mantovu 5., a 4. siječnja 1355. u Milano, gdje je 6. siječnja okrunjen željeznom krunom. i U Rimu je okrunjen zlatnom krunom 5. travnja, na blagdan Kristova uskrsnuća iste godine 1355., kako točno opisuju Cortusi, knj. 11, pogl. 1, 2, 4, 6. k U Inocentovoj se buli navode hvalevrijedna svjedočanstva o njegovu redovničkom žaru, čestitosti života i ćudoređa, providnosti u duhovnim i opreznosti u vremenitim stvarima, te o drugim zaslugama kreposti. l Po zapovijedi prvosvećenika zaredio ga je portski biskup Gvido. m Inocent piše ugarskomu kralju da je nuncijima Petru i Bartolomeju propisao ono što želi da se izrekne i usmeno. n Na otoku Cipru, Rajmundu, o kojemu niže br. 116 i 130. o Zar ne treba radije čitati Albanije? Tako se u apostolskoj buli kaže da su nunciji od prvosvećenika poslani u Kraljevstvo Raške, Slavonije i Albanije; naposljetku se zapadni dio Ilirika, Dalmacija bliža Mlečanima, naziva Slavonijom, a istočni Albanijom, s kojom graniči Raška, zbog jezika Slavena također nazvana Slavonijom. A obale Ahaje u to su vrijeme radije uznemirivali Turci. p Dodaje Wadding u životopisu da je kralj prijevarno postupio s prvosvećenikom te da je poslanike poslao ne toliko iz ljubavi prema rimskoj vjeri koliko da bi izbjegao rat s Ugarskom. Ali je poslije platio pravednu kaznu za svoju prijevaru, skršen i ponižen od ugarskoga kralja Ludovika. Ranzano, kazalo 19, kaže da su Bugari, koji su se bili odmetnuli od Ludovika, bili pokoreni. Thuroczy, pogl. 33, i Bonfini, dekada 2, knj. 10, dodaju da je kraljevska prijestolnica Vidin bila osvojena, a kralj poslan u Ugarsku, ali ga nazivaju Strahimirom, odnosno Stracimirom; je li to isti onaj koji je u apostolskim bulama Stjepan? Bazilije Ivan Herold u rodoslovnoj tablici uz Nicetu Gregoru i Halkokondila tvrdi da se kraljevi Raške općim imenom nazivaju Stjepanima, kao što se drugdje kaže Ptolemeji, Cezari, Abgari, Faraoni.

Poslanstvo Mlečanima i kralju Ugarske.

Nakon nekoga vremena papa Inocent, želeći uništenje istočnih neprijatelja vjere i oslobođenje Svete Zemlje, kao pobožan otac čuvši za čudesne pobjede, srčanost, mudrost, veličanstvenost, moć i pobožnost ugarskoga kralja Ludovika, čiji se glas ne bez razloga širio po cijelome svijetu... Tada je čuo da kralj u one dane vodi velik a rat protiv Mlečana. Papa pak, želeći dovesti do dobra završetka jedinstvo i mir kršćana te spomenuto oslobođenje, posla gospodin apostolski za pomirenje mira između Mlečana i Ugara ne samo legata, nuncija ili poslanika, nego i hitra i vjerna glasnika Crkve Božje koji se ne boji nikakvih pogibelji, naime gospodina brata Petra, biskupa Pattija; te spomenutomu kralju Ugarske posla zastavu svetoga Križa i Crkve, istomu kralju kao slavnomu stjegonoši, i da započne sveti križarski pohod, s mnogimb vremenitim i duhovnim milostima koje je gospodin papa poslao po istom gospodinu bratu Petru.

24 Sam pak gospodin brat Petar, opskrbljen papinskim bulama i primivši apostolski blagoslov, krenu na svoj put te, prešavši gore i Lombardiju, stiže u Veneciju. Ondje veličanstveno i s radošću primljen od dužda i plemića, u jednom govoru čudesno izloži svoje papinsko poslanstvo gospodinuc duždu i njegovu vijeću, zaključujući mnogim dokazima i neoborivim razlozima kojima ih je opominjao i pobožno poticao na mir. Dobivši pak odgovor Mlečana, prođe kroz vojne tabore i na putu zapade u tolike smrtne pogibelji da bi ih bilo zamorno opisivati. Jer plaćenici obiju strana, potaknuti lakomošću, ometali su stope onih koji navješćuju mir. Često su mu naime, i gotovo svakodnevno ili neprestano, postavljali zasjede, ismijavali ga, a neki su s njim sklapali mir na prijevaru. Ali on, ne bojeći se ničega zemaljskoga, toliko postojan i okrijepljen prođe sve pogibelji, kako od ljudi tako i od rijeka itd., te stiže u Ugarsku i od krotkoga i katoličkoga kralja bi pobožno, katolički i veličanstveno primljen na čast Crkve. Toliki je rat u to vrijeme bjesnio između Ugara i Mlečana da se prolazak istoga gospodina brata Petra kroz vojne tabore obiju strana mogao nazvati više čudesnim i božanskim nego ljudskim. Nakon nekoliko dana sam biskup Pattija gospodin brat Petar dostojanstveno, s poštovanjem i slavno izloži kralju Ugarske svoje papinsko poslanstvo, uzvisujući kralja, časteći ga u ime Crkve, nudeći mnoga vremenita i duhovna dobra te pobožno krijepeći kralja u strahu Božjem i ljubavi prema Crkvi. Sam pak pobožni i katolički kralj odgovori biskupu i papinskomu nunciju dobrostivo, jasno i blago na sve, zazivajući Boga, zahvaljujući gospodinu papi i svetoj Crkvi, nudeći mnoga dobra, te se pokaza pravim i pobožnim sinom Crkve.

25 Od toga je časa kralj veoma častio biskupa, davao mu hvalevrijedno i časno pružati sve što mu je potrebno, rado ga je gledao, blago je slušao njegove riječi i propovijedi, te se kralj veoma divio tolikoj mudrosti i rječitosti. Naposljetku je gospodin brat Petar, uz prethodne mnoge dokaze i poticaje te posredovanjem božanskih riječi, pobožno obratio na mir kralja, koji je bio poput ričućega lava i namjeravao uništiti Mlečane. I nije ga gospodin brat Petar naveo samo na mir s Mlečanima i kršćanima, nego i na uništenje neprijatelja vjere i oslobođenje Jeruzalema, tako ponizno i pobožno da je kralj od istoga gospodina brata Petra u ime pape primio časni znak i zastavu Križa i Crkve; i na ruke istoga apostolskoga nuncija kralj je svečano prisegnuo da će osobno unutar sljedećih deset godina jakom rukom poduzeti sveti križarski pohod i krenuti na put prema Svetoj Zemlji. Pošto je sve spomenuto tako hvalevrijedno bilo odobreno i potvrđeno, gospodin brat Petar ode od samoga kralja s velikom čašću za sebe i Crkvu Božju te uz kraljevu dobrohotnost; i prolazeći kroz tabore neprijatelja, zateče i Ugare i Nijemce, koji su prije poput leoparda strijelama hvatali plijen Mlečana, već smekšanima: čuli su naime da se kraljeva volja okrenula kd miru, te iskazaše najveću čast istomu gospodinu bratu Petru.

26 Naposljetku, izmaknuvši mnogim pogibeljima, uz Božju pomoć stiže u Veneciju i, od jednih dobro primljen, a od drugih manje dobro, uziđe u Duždevu palaču: ondje pred duždem i vijećem objavi ugovoreni mir, moć Ugara i njihovu buntovnu dobrohotnost prema njima. Mir pak koji je ugovorio sluga Božji bio je takav da je kralj Ugara prepuštao Mlečanima cijelu Dalmaciju i Zadar, opraštao sve uvrede i postajao prijatelj Mlečana; a da bi mir i prijateljstvo bili savršeni i vječni, Mlečani su u znak prijateljstva svake godine trebali kralju darovati samo jednoga bijelog konja. Kad su pak Mlečani u vijeću čuli mir koji je navijestio gospodin brat Petar, podiže se nemali metež; i pošto se u vijeću raspravljalo o ugovoru mira, nedovoljno razboriti odbiše mir. Biskup pak gospodin brat Petar, uzdišući, iznoseći i predlažući mnoga dobra, proročanski im jasno pretkaza da će onima koji odbijaju častan mir odatle doći zlo. Ali ništa nije pomoglo.

27 A budući da moramo očitovati djela onih koji ljube mir, kako bi remetitelji mira spoznali Božje sudove, dogodilo se da je, dok je gospodin brat Petar navješćivao spomenuti mir Mlečanima, koji su bili tvrdoglavi za rat, uzdajući se u ljudsku moć i mnoštvo bogatstava, neki mletački plemić, nalazeći se u nekom dvorištu plemića i slušajući izvještaj plemića o gospodinu bratu Petru, koliko je god mogao izbjegavao spomenuti mir te je pred svima provalio u riječi opačine i, klevećući gospodina brata Petra i Božju Crkvu, pohulio. I tako je mnoge plemiće odvratio od dobre odluke o miru, ne obazirući se na proročku riječ onoga koji kaže: „Blažene noge”, itd. Ali Bog, začetnik mira i ljubitelj istine, nije dugo odgađao svoju pravdu nad huliteljem. Jer spomenuti plemić, žureći upravo toga dana u rat i hrabreći druge, poginu iznenadnom smrću, čemu se treba nemalo diviti. Gospodin pak brat Petar, videći da ne uspijeva i da je učinio što je bilo u njemu, s boli i suzama ode iz Venecije i vrati se u Rimsku kuriju. Poslije pak, kad je rat Mlečana i Ugara buknuo i prolio krv, te se ispunilo proročanstvo gospodina brata Petra, Mlečani izgubiše ie izgubiše cijelu Dalmaciju.

a God. Kr 1356., u mjesecu lipnju, počeo je opsjedati Treviso, jer su Mlečani držali Zadar, starima Jadera, primorski grad Dalmacije. Cortusi, knj. 11, pogl. 8; Thuroczy, pogl. 25 i 26.
b Wadding u životopisu, br. 17: „Za pomoć u ratu ponudio je desetine od tri godine i druge vremenite i duhovne pomoći.”
c Opomenuo je Inocent mletačkoga dužda Ivana Gradeniga između ostaloga da bez sumnje vjeruje onome što iznese časni Petar, biskup Pattija, nuncij Apostolske Stolice, donositelj ovoga pisma, te da to privede željenomu ispunjenju. Dužd je umro 28. kolovoza ove godine 1356. Izabran je Ivan Dolfin, opsjednut unutar Trevisa.
d Cortusi to ovako potvrđuju: „U mjesecu listopadu između kralja i Mlečana sklapaju se primirja na pet mjeseci. Kad su ona završila, vodili su se veliki pregovori o miru, ali bez ploda.”
e Ugri su osvojili Zadar 17. rujna god. 1357., a dio vojske potukli god. 1358., u mjesecu siječnju; te godine Cortusi u pogl. 11 prenose da je mir sklopljen pod ovim uvjetom: da gospodin dužd i općina Venecije moraju slobodno pustiti sve gradove i utvrde smještene u Hrvatskoj i Dalmaciji, te da se u svojim pismima ubuduće ne smiju nazivati gospodarima Dalmacije i Hrvatske. A sam je kralj zauzvrat ponudio ono što je držao u biskupiji Treviso. Taj mir, više nužan nego koristan, pohvalili su gospodin dužd i svi građani. Toliko Cortusi o ovom miru, i ujedno završavaju povijest svoga vremena.

Carigradsko poslanstvo. Istočna Crkva pomirena s Rimskom.

a Nakon nekoga vremena u Rimsku kuriju stigoše vijesti, naime da a carigradski car želi doći u krilo svete majke Crkve. U to je bilo veoma teško povjerovati, jer su Grci od davnine odvojeni od Crkve i mnogo su puta u pregovorima izigrali Rimsku Crkvu. Ipak, papa Inocent, želeći jedinstvo Crkava i ne sjećajući se grijeha sinova, kao pobožan otac uočavajući, razmatrajući i zaključujući da bi, ako bi po nauku i propovijedanju nekoga prelata Rimske Crkve spomenuti car i njegov grčki narod, na Božje nadahnuće, došli k pravoj poslušnosti Crkvi, to bilo po gospodinu bratu Petru. Toliko naviknut na takve stvari, preuzimajući na svoja ramena beznadne terete svete Crkve, uzdajući se u Boga i poduprt apostolskim autoritetom, ode iz Kurije prema Carigradu kao apostolski nuncij. Naposljetku, nakon mnogih napora i bezbrojnih pogibelji, stiže u Carigrad. Poslije dođe u neku vojsku gdje je bio car, te ondje od cara i njegovih velikaša bi primljen s velikim hvalama i častima: i izloživši caru svoje poslanstvo oštroumno, uvjerljivo i pobožno, ostade s carem, ali ne dobi odgovor, jer je car tada bio spriječen ratnim poslovima. Ali riječi istoga gospodina brata Petra ušle su u carevo srce i smekšale ga, kao i mnogih drugih grčkih velikaša; na čast i dobrohotnost Rimske Crkve veoma su častili istoga gospodina brata Petra i raskošno su mu pribavljali sve potrebno.

29 Naposljetku, nakon nekoga vremena, dok je gospodin brat Petar uvijek raspravljao s Grcima o katoličkoj vjeri te po Duhu Svetom dokazivanjem jasno razrješavao njihove dvojbe i sljepoću, upućivao je pobožne molitve Bogu i mučio svoje tijelo pokorama i postovima, kako bi mogao privesti sljepoću Grka k istinskom svjetlu Rimske Crkve. Čemu više? Jedni su govorili loše, a drugi dobro. Ali kad je car stigao u grad Carigrad, a gospodin brat Petar mu neprestano propovijedao i poučavao ga, sam je car postao pravi katolik i poslušan Rimskoj Crkvi, ispovijedajući pojedinačno članke vjere i tvrdeći da je sveta Rimska Crkva njegova majka; i to na ruke istoga gospodina brata Petra, dotaknuvši rukama sveta Božja Evanđelja. Prisegnuo je također obećavajući da će čuvati i prema mogućnosti činiti da se čuva ono što pripada svetoj Rimskoj Crkvi: a također je obećao da će nevjerni grčki patrijarh, neprijatelj jedinstva Crkve, biti svrgnut te da se treba izabrati jedan drugi, katolik. A da se ono što je car ispovijedao i obećavao čuvati ne bi smatralo ništavnim, posredovanjem pobožnih i božanskih opomena istoga gospodina brata Petra, car je kao vjerni katolik i pobožnik iz ruke istoga gospodina brata Petra, apostolskoga nuncija, najpobožnije primio Tijelo Gospodnje. Predugo bi naime bilo pisati ono što je Bog po ruci svoga sluge gospodina brata Petra ondje učinio na hvalu Bogu i jedinstvo svoje Crkve, pa ću zato radi kratkoće izostaviti. Ali da bi bila jasna bit rečenoga, niže ću navesti neku carsku ispravu iz navedenih događaja poslanu vrhovnomu svećeniku, na hvalu Bogu koji je po istom gospodinu bratu Petru učinio tolika dobra u Božjoj Crkvi. Oblik pak isprave glasi ovako:

30 „Presvetomu u Kristu ocu i gospodinu Inocentu, milošću Božjom najdostojnijemu vrhovnom svećeniku presvete Rimske i Katoličke Crkve, Ivan, u Kristu Bogu vjerni car i vladar Romeja, poštovanje koje je dužno i pobožno. Presveti Oče, u našu vojsku, koja je bila protiv neprijatelja, došao je prečasni otac i brat gospodin Petar, biskup Pattija, s drugim bratomb Vilimom, biskupomc Kizopola. I rečeni gospodin brat Petar, nuncij Vaše Svetosti, predao je pisma Vaše Svetosti, u čijem se čitanju naše Carstvo obradovalo i uskliknulo. Našli smo naime u njima da Vaša Svetost piše kako smo mi prisegnuli i rekli da smo vjerni, poslušni, pobožni i puni poštovanja s mnogim našim velikašima prema vama i vašim nasljednicima te svetoj Rimskoj i Katoličkoj Crkvi. I tvrdili ste u tim svojim pismima da ste se vi i gospoda kardinali i vaši biskupi veoma obradovali, te ste nas poticali da djelom dovršimo ono što smo započeli, i da ćete vi potaknuti svoje prelate i velikaše na našu pomoć protiv Turaka i drugih neprijatelja vjere, te da će nam rečeni gospodin brat Petar prenijeti vašu volju. On je razborito od nas zatražio našu namjeru, ispovijedamo li ono što sveta Rimska i Katolička Crkva propovijeda i uči. A budući da tada nismo mogli odgovoriti, htjeli smo doći u Carigrad i ondje odgovoriti: zakasnili smo zbog nekih događaja koji su nam se dogodili. Nakon toga, došavši u Carigrad, potrudili smo se da u potpunosti odgovorimo.

31 Znajte dakle, Presveti Oče, da smo sa svom brigom kojom možemo radili i radimo da se naša Crkva sjedini sa Svetom Rimskom Crkvom, te smo sa savjetom i vijećanjem naših velikaša odgovorili rečenomu gospodinu bratu Petru da, kao što smo obećali, tako hoćemo i jesmo poslušni, vjerni i pobožni Rimskoj Crkvi: štoviše, i obećavamo i prisežemo, i ja čvrsto obećavam i u cijelosti držim sve što drži sveta Rimska Crkva, te u toj vjeri želim živjeti i umrijeti i ni u koje vrijeme neću od nje odstupiti. I tako sam obećao rečenomu gospodinu bratu Petru i prisegnuo u njegove ruke, u nazočnosti mnogih biskupa: i odsad ću čuvati vjeru i vjernost vrhovnomu svećeniku koju čuvaju drugi vladari Rimske Crkve. Sada pak ne mogu učiniti da se sav narod pokorava, jer mi nisu svi vjerni niti se pokoravaju, a mnogi vrebaju da bi imali povod protiv mene. Ali posve ću vam ispuniti i učvrstiti ako pošaljete pomoć koju sam zatražio, i neće biti nikoga tko bi se usprotivio. Znam naime da će se, ako dođe vaš legat s galijama i pomoću koju tražim, svi podložiti i bit će vam vjerni. I sada, Presveti Oče, ne prezrite mene, svoga sina: sav je naime moj rod odd početka htio biti poslušan Rimskoj Crkvi, i bio je vjeran i podložan, pa i moje pradjed sve do svršetka svoga života, te je preminuo u spomenutoj poslušnosti, vjernosti i pobožnosti. I tako ću posve učiniti i ja uz Božju pomoć. Stoga ne prezrite mene, svoga sina, niti odbacite moj grad i moju zemlju, s malom pomoću za nju, i sve će vam se podložiti. Mnoga nam je dobra učinio Bog otkako smo po rečenom gospodinu Petru primili vaš blagoslov. Odmah smo naime uhvatili živa velikoga turskog kneza i podložile su nam se mnoge utvrde. Također u našim tamnicama držimo if onoga koji se bio proglasio carem, sa suprugom i njegovom djecom; i vjerujemo da se sve to dogodilo zbog vašega blagoslova, u koji se mnogo uzdamo. Sve što smo napisali želimo ispuniti.

32 Htjeli smo pak i svogag sinah despota poslati Vašoj Svetosti, ali gospodin legat nije prosudio da se to učini u sadašnjem trenutku. Nadam se pak da će uskoro doći Vašoj Svetosti: a kamo sreće da bih i ja sam mogao doći iskazati poštovanje koje dugujem. Ono pak što smo zbog opširnosti propustili napisati, povjerili smo rečenomu gospodinu legatu da prenese Vašoj Svetosti. A zbog i patrijarha ne sumnjajte: svrgnut ću ga naime i postaviti drugoga za kojega znam da je vjeran Svetoj Rimskoj Crkvi. Zahvaljujem vam pak što ste nam poslali tako mudra i razborita muža, kojim se naše Carstvo veoma utješilo, kao i svi Romeji i Latini: zbog njegova su se nauka naime promijenili i učvrstili u boljem životu. Preporučujem sama sebe i svoje Carstvo Vašoj Svetosti. Radi sigurnosti rečenoga i očitoga ispunjenja naše je Carstvo zapovjedilo da se sastavi ova isprava, koju je potpisalo k crvenim slovima vlastitom rukom po uobičajenom običaju, te je ovješena l zlatna bula. Napisano je naime u Carigradu u našoj od Boga čuvanoj palači Blaherna, godine od postanka svijeta m šest tisuća osam stotina šezdeset šeste, sedmoga dana mjeseca studenoga, jedanaeste indikcije.”

33 Pošto je sve to hvalevrijedno bilo izvršeno, nisu samo Grci bili obnovljeni u pravoj vjeri i promijenjeni u bolji život, nego su se i Latini, Đenovljani i ostali kršćanski narodi koji su ondje boravili svetim propovijedanjem i naukom, kao i pobožnim životom istoga gospodina brata Petra izgrađivali u pobožnosti i jedinstvu Rimske Crkve te su se radosni hrabrili protiv Turaka da vode Božje ratove u miru Crkve.

a Ivan Paleolog, zvan Kalojan, sin Andronika Mlađega, preuzevši vlast od skrbnika Ivana Kantakuzena (o čemu sam Kantakuzen, knj. 4 povijesti, pogl. 41 i 42), poslao je prvosvećeniku poslanike Pavla, nadbiskupa Smirne, i plemića Nikolu Sigerosa.
b Wadding u životopisu i Annalibus Minorum piše da je bio minorit.
c Zar Hrizopol, biskupski grad pod nadbiskupom Filipa u Ahaji? U apostolskim bulama i Annalibus Minorum naziva se Sisopolitanus; je li drevni Sisopolis, odnosno Cysopolis, bio biskupski grad, još nismo pronašli.
d Prvi od Paleologa bio je Mihael, koji je Carigrad oteo latinskim carevima godine 1261. Poslao je poslanike na Lionski sabor god. 1274. i potvrdio odluku o vjeri donesenu na njemu. Umro je, kako svjedoči Nicefor Gregora, grčke godine 6791., Kristove 1283., a zato što se bio sjedinio s rimskim prvosvećenikom, sin Andronik nije ga pokopao ni po pučkom obredu, nego ga je nedaleko od tabora u kojem je tada bio zatrpao zemljom.
e Pradjed Andronik Stariji, najveći zaštitnik raskolnika, zbog čega ga je Klement V. 3. lipnja, 2. godine svoga pontifikata, Kristove 1307., izopćio. Zar tvrdi da se on, pošto ga je unuk Andronik Mlađi zatvorio u samostan, pokajao? Zasigurno Kantakuzen, knj. 2, pogl. 16 i 17 piše da je bio oslobođen od najteže bolesti vodom iz izvora B. Marije i da je na samrti zatražio siječanjski svezak III. monaški habit. Čini se da je ovdje radije upotrijebljeno „pradjed” umjesto „šukundjed”. O Kalojanovu šukundjedu Mihaelu katoliku već je rečeno.
f To je bio Matej, Kantakuzenov sin, o čijem zarobljeništvu, kao i njegove supruge, dvojice sinova i dviju kćeri, raspravlja Kantakuzen, knj. 4, pogl. 45.
g Manuela, kako piše u prijašnjem pismu kod Rinalda god. 1358., br. 39. On je poslije upravljao Carstvom; bio je pobožan, razborit i učen vladar.
h Δεσπότης, gospodar. Da se ovaj naziv ponajviše pridavao caru, njegovim sinovima i zetovima, poučava naš Pontanus uz Kantakuzena. i To je bio Kalist, o kojemu posvuda govori Kantakuzen; o njegovu poslanstvu Tribalima i smrti govori u posljednjem poglavlju 4. knjige. k Niceta, knj. 1, naziva to γράμμα ἐρυθροσήμαντον σφραγῖδί τε χρυσείᾳ σηρικῷ νήματι ἐμπεσὸν, βαφέντι ἐναλευμένῳ αἵματι, pismo označeno crvenilom, sa zlatnim pečatom pričvršćenim svilenom niti obojenom krvlju školjke. l Kod Zonare, sv. 3, naziva se γραφὴ χρυσόβουλλος i χρυσοσήμαντος, pismo sa zlatnom bulom i zlatnim pečatom. m To je Kristova godina 1358., ali započeta od rujna latinske godine 1357., kako je rečeno u Uvodu.

Putovanje na Cipar i u Palestinu.

U određeno pak vrijeme gospodin brat Petar, oprostivši se sa suzama od cara, zaplovi prema kraljevstvu Cipru. I kad je pristao uz grad Famagustu, kralja Hugo blage uspomene, preslavni i katolički kralj Jeruzalema i Cipra među svim kršćanskim kraljevima, čuvši za dolazak samoga gospodina brata Petra u svoje kraljevstvo, osobno mu iziđe u susret s tolikim častima i svečanostima koje bi bile dostatne i za većega prelata Crkve Božje, te dovede biskupa u svoj gradb Nikoziju. Gospodin brat Petar, videći da mu kralj iskazuje počasti preko svake mjere, odbijao ih je koliko je god mogao, blago govoreći kralju: „Nisam poslanik ni legat papin, nego neki siromašni brat hodočasnik koji želi pohoditi Gospodnji grob: i stoga neka se svidi kraljevskom veličanstvu ne iskazivati mi te počasti, jer nisam dostojan tolikih počasti.” Nasuprot tomu kralj govoraše: „Gospodine biskupe, dobro poznajemo vas i ono što je po vašim rukama Gospodin htio učiniti: pa i da niste papin poslanik ni biskup, ipak bismo vas, jer ste učitelj bogoslovlja i zbog vaših kreposti, htjeli častiti.” Nasuprot tomu gospodin brat Petar, ponizujući se i pobožno navodeći Sveto pismo, odgovaraše, i tako se između njega i kralja rađala pobožna prepirka. Naposljetku, kad je gospodin brat Petar propovijedao pred kraljem, kralj ga je veoma hvalio i još ga više častio, te mu prijateljski iskazivao sve znakove prijateljstva.

33 Po Božjem pak dopuštenju gospodin brat Petar zadobi na Cipru neku tešku bolest; zbog nje su sam kralj i svi njegovi neizmjerno tugovali, što su dobro i pokazali. Naime, svakoga dana bolesti samoga brata Petrac kraljica Jeruzalema i Cipra vlastitim je rukama pripremala njegovu hranu i nije jela dok on ne bi pojeo. Ta je stvar vrijedna nemala divljenja. Njegova je bolest trajala više dana, ali uz Božju naklonost i kraljičino posluživanje okrijepio se i ozdravio.

36 Oprostivši se dakle od kralja i kraljice i zahvalivši im na dobročinstvima, spremi se na put u Jeruzalem: i to protiv savjeta kralja, koji je dobro poznavao pogibelj samoga gospodina brata Petra i zlobu Saracena, te je dao do znanja da bi se njegov put Saracenima mogao otkriti preko lažnih kršćanskih trgovaca. On pak, ne pristajući uz kraljeve opomene, uzdajući se u Boga, prijeđe more i stigne u Jeruzalem. A kako su ga primili vjerni kršćani, bilo bi predugo pisati. Pohodio je Gospodnji grob i druga sveta mjesta s tolikom pobožnošću i prolijevanjem suza da je sve vjernike potaknuo na suze. Kako je pak najpobožnije služio misu nad Gospodnjim grobom; kako je za kršćansku braću pobožno molio Boga; kako je kršćane koji su nastanjivali Jeruzalem i Svetu Zemlju pobožno hrabrio, pa i na podnošenje smrti za Krista; kako je čeznuo za mučeništvom, ne bih mogao izraziti riječima. Što više? Mnogi i mnogi govorahu mu: „Oče, ne možete izbjeći tjelesnu smrt; prepoznati ste naime da ste papinski poslanik.” On pak, okrijepljen u Gospodinu Isusu, ne mareći za takve riječi, svim je srcem želio mučeništvo, ako bi bilo od Boga, poput drugoga Franje. Okupi naime sve kršćane bilo kojega naroda koje je mogao okupiti na brdu Sionud oko trećega sata, te je pred svim Saracenima koji su u svako doba dolazili, odbacivši strah, slavno i vjerodostojno propovijedao. Tada su Saraceni mrmljali, a strah je obuzeo sve kršćane. Jedni pak Saraceni i lažni kršćani govorahu: „Dobar je”, a drugi: „Zao je.”

37 On pak, dovršivši svoje hodočašće, zahvaljujući Bogu, prolazio je posred njih i nitko nije stavio ruku na njega, te se bez ikakve zapreke vratio na Cipar. A kralj, vidjevši ga i čuvši što je učinio među Saracenima, blago ga je primio diveći se, i više nego diveći se, te zahvaljujući Bogu što je živ umaknuo od Saracena. Dok je pak zbog zapreke u svojoj pripravi neko vrijeme boravio u Famagustie, tako je svim silama ponizno služio svome Stvoritelju i slavnoj Djevici da je svake ponoći ili oko ponoći u svojoj sobi prostrt na zemlju tako pobožno, tako žarko i tako predano uranjao u molitve da, kao u zanosu, nije osjećao ništa zemaljsko. Stoga je jedanput neki njegov kapelan, prolazeći kroz njegovu sobu dok je svjetlo bilo ugašeno, prešao preko samoga gospodina brata Petra, a ovaj to nije ni osjetio, kako je pripovijedao. I u iste sate kad je tako bio prostrt u molitvama, Armenci i drugi ondje susjedni i okolni stanovnici veoma su mnogo puta vidjeli kako oganj s neba silazi nad njegovu sobu. To čudo nije bez ikakve sumnje potvrđeno samo od spomenutih Armenaca i Grka, nego i od raskolnika i onih koji su tuđi katoličkoj vjeri, a koji su to, kao što je rečeno, vidjeli. Iz strahopoštovanja prema tomu i na trajni spomen, braća karmelićani iste kuće u Famagusti odredili su da se u zoru svakoga dana slavi misa.

38 Kad je pak ispunio svaku svoju namjeru, a kralj i njegov narod bili izgrađeni propovijedanjem i svetim življenjem samoga gospodina brata Petra, on se oprosti od kralja i vrati na Rimsku kuriju, te ga papa Inocent i svi kardinali slavno primiše. Nakon nekoga vremena spomenuti preslavni Hugo, kralj Jeruzalema i Cipra, posla papi Inocentu pisma u kojima se sadržavalo da se sultan, čuvši za dolazak samoga gospodina brata Petra, papinskoga poslanika, u Jeruzalem, za njegovo propovijedanje i odlazak iz njegove zemlje, uplašio i ražalostio, te odmah poslao pof emira Jeruzalema i dao mu odrubiti glavu zato što je dopustio da sam gospodin brat Petar iziđe iz njegove zemlje. a Hugo Luzinjanski, niže br. 48 de Lesignico, čiji su preci podrijetlom iz francuskoga Poitoua (gdje je utvrda Lusignan, koju je u građanskim ratovima 1378. godine po Kr. razorio vojvoda od Montpensiera), ratovali u Palestini: od njih je Gvido Luzinjanski, posljednji jeruzalemski kralj, nakon što je egipatski kalif Saladin 1187. godine po Kr. osvojio grad, kupio kraljevstvo Cipar od engleskoga kralja Henrika II., isplativši svotu za koju je bilo založeno templarima, te je tako obitelj Luzinjana vladala tim kraljevstvom sve do 1476. godine po Kr; kada je nakon smrti dječaka Jakova dospjelo pod vlast Mlečana.d U rukopisu se čitalo „Nichossia”. Nikozija je kraljevsko i nadbiskupsko sjedište.e Eleonora kod Waddinga, kći aragonskoga kneza Petra, grofa od Ribagorze i Pradesa, potomka aragonskoga kralja Jakova II., kojega Zurita u svesku 2 djela Historia Aragoniae, knj. 9, pogl. 72, naziva grofom od Ribagorze i Ampuriasa.d Wadding: u crkvi Male braće.e Isti: u samostanu karmelićana.f Tako niže br. 4: Emir ivanovačke vojske. Kod Bulengera u knj. 8 djela De Romano Imperatore, pogl. 83, „Amireus” se naziva prvakom saracenskoga vijeća.

Opće apostolsko poslanstvo na Istoku. Kreta očišćena od hereze. a Papa Inocent, a obaviješten o marljivosti, mudrosti i krepostima samoga gospodina brata Petra, te o tome kako Gospodin po njegovoj ruci djeluje na svim njegovim putovima i u svim poslanstvima, umnožavajući i uzvisujući svoju svetu Crkvu; obaviješten također pismima kralja Jeruzalema i Cipra te samoga carigradskoga cara o njegovim krepostima; sam papa, po savjetu kardinala, odluči samoga gospodina brata Petra, biskupa Pattija, poslati u krajeveb Romanije i Cipra, ne samo kao pojedinačnoga papinskoga poslanika, nego kao posebnoga i općega legata Apostolske Stolice, da u spomenutim krajevimac gradi, sadi, čupa, ratuje protiv neprijatelja vjere, raskolnike privodi jedinstvu Crkve, te čini sve drugo što bi trebalo pripadati službi punoga apostolskoga poslanstva. I papa mu dade za uvećanje njegova položaja crkvu u Koronu. Sam pak legat, opskrbljen apostolskim povlasticama i primivši apostolski blagoslov, stigne u krajeve koji su mu bili povjereni. I obavljajući službu svoga poslanstva, okupi galije Mlečana, ivanovaca i drugih vjernika. Te pobožno i revno pohađajući njemu povjerenid grad Smirnu i druga kršćanska mjesta svoga poslanstva, stigne u Carigrad. I cara koji je vodio rat protiv Turčina i trebao pomoć sam legat, praćen pratnjom veoma mnogihe galija, pohodi i okrijepi ga, kao što je prije bio obećao. I sve kršćane svoga poslanstva pobožno ohrabri za rat protiv Turaka: nudeći i obećavajući ondje mnoga duhovna i vremenita dobraf spomenutomu caru, svim velikašima i puku svoga poslanstva, izgrađivao ih je propovijedanjem, svetim življenjem i tjelesnim ratovanjem: podnosio je mnoge pogrde zavidnika, klevetnika i lažnih kršćana, te je radi širenja vjere upadao u mnoge tjelesne napore i bezbrojne pogibelji: a Bog mu je davao više velikih pobjeda iznutra i izvana protiv Turaka.

40 Naime, među ostalim, on sam s rečenim galijama i carevim galijama, nakon što je stvar razmotrena u vijeću, pođe prema nekoj turskoj utvrdi zvanojg Lampsak, prilično udaljenoj od mora: on i njegovi snažnom rukom hrabro napadnu utvrdu i napokon uz Božju pomoć i žarke opomene samoga legata, nakon mnogih napora i pogibelji, junački osvoje utvrdu: te zahvaljujući Bogu, opljačkaju utvrdu i spale je, a po odluci vijeća upute se natrag prema galijama. Nakon što je to učinjeno, Turci, videći plamen svoga prebivališta i tugujući, okupljeni u velikim četama, vrebali su u zasjedi između mora i utvrde, želeći se osvetiti kršćanima. Gospodin pak legat, okrijepljen u Gospodinu za život i smrt, praćen četom od pedeset vitezova ivanovaca, veoma mnogih Mlečana, Genovežana, Engleza, Grka i drugih kršćana, u uređenom bojnom redu uredno je išao prema galijama. I gle, Turci u različitim četama iziđu iz zasjede, urličući i vičući jednodušno izvrše najsnažniji juriš na naše kršćane. I odmah, ne čekajući jedan drugoga, svi kršćanski mornari i veoma mnogi drugi, ostavivši svoje zastave, kukavički i na sramotu kršćanske vjere pobjegoše na galije. Gospodin pak legat, boleći u dubini duše, s vitezovima ivanovcima i nekolicinom drugih zapadnjaka odupre se Turcima i ne promijeni lica. Tada se bitka zaoštrila, jer je naših kršćana bilo veoma malo, a Turaka bezbroj; uvijek se braneći i napadajući Turke, naši su se kršćani povlačili prema galijama. Napokon, hrabrošću vitezova ivanovaca, a također i ostale nekolicine, te hrabrošću i blagoslovom samoga gospodina legata, pošto su Turci bili pobijeđeni i potisnuti natrag, Božjim djelovanjem ukrcaše se na galije. U spomenutoj su bitci sedmorica iz kućanstva gospodina legata muževno se braneći poginula, a veoma mnogi drugi kršćani u bijegu. Od Turaka je pak poginulo tri stotine i njihov zapovjednik. I tako je Bog htio dati pobjedu svome legatu u osvajanju utvrde, a u bitci također pokazati njegovu krepost i postojanost, te na kraju bitke izvršiti osvetu nad njegovim neprijateljima.

41 Takvim je pak djelima, naime propovijedanjem, poučavanjem, ratovanjem, krštavanjem nevjernika, obraćanjem raskolnika i umnožavanjem Crkve Božje, gospodin legat neprestano vojevao, čas u Smirni, čas na Rodu, čas u Carigradu, čas na Cipru, čas na otoku Kreti, čas u Turskoj, čas s mnogim galijama, čas s malobrojnima; i ponekad nije štedio ni vlastito tijelo ploveći i vodeći rat, u zgodno i nezgodno vrijeme, zimi kao i ljeti, u pogiblima na moru, u pogiblima ratova, u pogiblima od ljudi i neprestano među lažnom braćom, sve je radosno podnosio. I toliko se trudio uz Božju pomoć da su za trajanja njegova poslanstva Turci posvuda gubili. Naime, jedan od većih turskih knezova, to jest gospodar odh Altoluogha, platio je danak, što nikada prije nije učinio nijednomu legatu ni kršćaninu, te je od tada uvijek častio kršćane u svojoj zemlji.

42 Poslije pak, dok je gospodin legat tako napredovao u svome poslanstvu, čuo je vijesti s otoka Krete koje su mu nemalo uznemirile srce, naime da na spomenutom otoku niče neka gnusna hereza, osobito među plemićima i velikašima toga otoka. Gospodin pak legat, želeći ugasiti i herezu prije nego što ojača, odloživši sve druge poslove svoga poslanstva, pristane u Kandiju sa samo jednom galijotom; i to protiv savjeta svih svojih prijatelja, iz dvaju razloga. Naime, sam je legat riječima svoga čudesnoga propovijedanja zadržao više mletačkih galija u Božjoj službi protiv Turaka neko vrijeme preko roka koji je galijama dala njihova vlast. I prijatelji legatovi bojali su se da bi, ako dođe na Kretu, dužd Krete odmah od legata zatražio plaću za spomenute galije, što je legatu bilo nemoguće platiti. Drugi je razlog zašto nije trebao ići na Kretu bio taj što je glavni nositelj te hereze bio bratić žene dužda Krete: i zato su se njegovi prijatelji bojali. Sam pak legat, bojeći se više Boga nego ljudi i ne mareći za smrt vlastitoga tijela i prijatelja, uzdajući se u Boga i revno obavljajući svoju službu, odbacivši svaki strah, uzađe u grad Kandiju, i ondje ga dužd ne primi kao legata ili prijatelja, nego gotovo kao neprijatelja. I zato su se gore navedene sumnje legatovih prijatelja i više od toga obistinile. Naime, spomenuti dužd, ne poznajući Božji put, uporno, oholo i s prijetnjama zatraži od legata plaću za spomenute galije. Legat je pak mudro prikrivao dojam njegovih riječi, pomno je istraživao o herezi, a vrijeme je prolazilo.

43 Kad je pak hereza otkrivena, legat dade pred sebe pozvati heretike koji su boravili u gradu Kandiji, među kojima je bratić duždove žene bio jedan od njih i glavni. Heretici su već bili učvrstili svoju herezu, pokvarili otok i mnoge vjernike. Heretici pak, održavši dogovor, dođoše pred legata s ohološću, drskošću i gnjevom. Legat ih je pak blago i pobožno u jednom nagovoru ispitao o vjeri. Oni su pak, prezirući dobre i blage riječi legatove, odgovorili drsko i neprimjereno. Tada ih je legat htio razdvojiti i ispitati svakoga pojedinoga posebno, tražeći u ime Rimske Crkve pomoć od k svjetovne ruke, naime od dužda. Dužd pak, čuvši to, bijesan i zlovoljan, te nahuškan od žene, dođe k legatu i izreče mu mnoge pogrde, uskrativši mu pomoć i prijeteći mu. Nakon čega se, na poticaj prijatelja heretika, podiže neko mrmljanje u gradu i na otoku, i to na smrt njegovu i njegovih Latina Rimske Crkve. I tada su se svi ukućani samoga legata smatrali mrtvima, iščekujući čas smrti svoga gospodara. Legat pak, videći takvo što, okrijepljen u Gospodinu i ne bojeći se ničega, pobožno je hrabrio sve svoje Latine svoje Rimske Crkve i trudio se oko njih sve do podnošenja smrti za katoličku vjeru, ako bi bilo potrebno.

44 Sutradan pak legat, pokazujući snagu Božju i svoje Crkve, uz zvonjavu zvona l udari dužda i sav grad zabranom bogoslužja i izopćenjem, obustavi božansku službu i dade zatvoriti vrata svih latinskih crkava, te duždu reče takve riječi da su se svi čudili, govoreći da Rimska Crkva vjernima daje kraljevstva, a od nevjernih kraljevstva oduzima; i u slučaju da budu neposlušni i podržavaju herezu, gospodin će papa Mlečanima oduzeti vlast nad Kretom i dati je drugomu.

45 Dužd pak, čuvši za velika djela Božja i djela koja je od Boga činio, održavši vijeće, strah Božji pogodi njegovo srce te se poče bojati pape i svoje mletačke vlasti. Tada, umekšan od Boga, osobno dođe k legatu moleći od njega oproštenje za ono što je prethodilo. Legat ga ponizno primi i svetim riječima odvrati njega i druge od svake zloće. I to tako da su dužd i njegovo vijeće sudjelovali u ispitivanju heretika, te su od legata u nazočnosti dužda bili osuđeni na smrt ognjem. Pravedno osuđeni heretici pred svima su priznali svoju herezu, koje su se pred legatom i svima odrekli te pobožno zamolili oproštenje. A bratić duždove žene ustrajao je u herezi i po samome duždu, svjetovnoj ruci, bio je spaljen. Čudesna stvar i više nego čudesna bijaše to. Naime, Krećani, tadašnji pristaše heretika, koji su prije škrgutali zubima na legata, sada ga gotovo obožavaju i štuju, te bijaše čudesno čašćen od dužda i plemića otoka, i sve što je tražio ispunjavalo se.

46 Sam pak legat, nakon što je hereza iskorijenjena i zatrta, dok je sveta Rimska Crkva trijumfirala, a legat svjetlom svete vjere obasjavao otok Kretu, s naklonošću i pohvalama ode iz Kandije, te na svome putu pristavši u neki grad na Kreti zvan m Kaneja, dade iskopati i spaliti kosti nekoga heretika spomenute hereze. I prolazeći kroz svoje poslanstvo, i prema gradu Smirni, dođe na čuvanje grada, za koji je sam legat podnio napore i pogibelji više nego što se može reći, čas plaćajući plaćenike Smirne vlastitim novcem i znojem, čas ih blago opominjući i propovijedajući im, a više se puta s njima osobno boreći protiv Turaka. I ukratko, sav novac, bilo od vlastitih prihoda, bilo od propovijedanja i kako god ga je mogao steći, radosno je ulagao u čuvanje Smirne i rat protiv Turaka, živeći štedljivo. I što god je mogao dobiti s Cipra, s Roda, te od genoveških i mletačkih općina, dičio se time što to ulaže u takvu svrhu.

a U buli kojom se postavlja za apostolskoga legata kaže se da se ističe kao muž bogobojazan i razborit, te u zakonu Gospodnjem i samoj katoličkoj vjeri veoma učen, a često u teškim prilikama, osobito u onim krajevima Istoka, prokušan, slavan po znanju i pun mnogih kreposti.
b Kao što je Carigrad nazvan novim Rimom, tako je Trakija nazvana Romanijom.
c U buli: „Da ondje uz Gospodinovu pomoć ispravno upravljajući i usmjeravajući neispravno, te hrapavo pretvarajući u ravno, poput marljiva ratara čupaš i rušiš, rasipaš i zatireš, gradiš i sadiš” itd., odakle je ovo prepisano.
d U apostolskim bulama Nikola Benediktov, preceptor kuće u Venosi Reda sv. Ivana Jeruzalemskoga, određuje se za Petrova druga te vikara i kapetana grada Smirne. A sam se Petar za zaštitu ovoga grada i obranu Istoka stavlja na čelo križarske vojske.
e Određene galije, to jest troveslarke, koje treba držati pod imenom i zastavom Rimske Crkve, dodijelio je Petru Inocent u apostolskim pismima.
f Isti je podijelio potpune oproste onima koji idu u ovaj rat, onima koji šalju pomoć itd.
g U djelu Historia Musulmana Turcorum Leunclavija, knj. 13, naziva se Lepseke, što je starima Lampsak, gradić u Aziji uz Helespont; onamo su nedugo prije Turci prvi put provalili u Grčku.
h Wadding: dinast Altoluogha. i Inocent je posebnom poveljom postavio Petra za općega inkvizitora heretičke opačine u krajevima njegova poslanstva. k Inocent je podijelio ovlast da se za to, kad bude potrebno, zazove pomoć svjetovne ruke.

A dana je i ovlast da se protivnici, buntovnici i bilo kakvi ometači obuzdaju crkvenom cenzurom, bez prava na priziv. m Biskupski grad na zapadnoj Kreti, i nakon Kandije najvažniji na cijelom otoku. Belon smatra da je to drevna Kidonija ili Kidon; ovdje je vrlo prikladna luka. Wadding pogrešno čita grad Kunila.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

29. siječnja Kalendar godine