Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 29. siječnja

O sv. Petru Tomi, carigradskom patrijarhu, iz Reda karmelićana, u Famagusti na Cipru

DE S. PETRO THOMASIO PATRIARCHA CONSTANTINOPOLIS ORDINIS CARMELITARUMFAMAUGUSTÆN IN CYPRO

Sadržaj (21)
  1. § I. Višestruko poslanstvo koje je Apostolska Stolica povjerila sv. Petru.
  2. § II. Biskupstvo, nadbiskupstvo i patrijarhat sv. Petra.
  3. § III. Vrijeme i vrsta smrti, sveto štovanje.
  4. § IV. Život sv. Petra, spisi.
  5. ŽIVOT PO AUTORU FILIPU MAZZERIU, kancelaru kraljevstva Cipra, IZ RUKOPISA. PROSLOV AUTORA.
  6. Doktorska čast. Boravak u Papinskoj kuriji.
  7. Biskupstvo. Poslanstvo caru te kraljevima Apulije i Raške.
  8. Poslanstvo Mlečanima i kralju Ugarske.
  9. Carigradsko poslanstvo. Istočna Crkva pomirena s Rimskom.
  10. Putovanje na Cipar i u Palestinu.
  11. Krunidba Petra, kralja Cipra. Obraćenje raskolnika.
  12. Pohod biskupiji u Koronu, povratak na Cipar.
  13. Kuga čudesno odvraćena od Cipra.
  14. POGLAVLJE XII. Sklopljen bolonjski mir.
  15. Pogibelji u Bologni prezrene i svladane.
  16. Aleksandrija osvojena i napuštena.
  17. Pismo sv. Petra papi i caru o ishodu pohoda.
  18. Povratak na Cipar, bolest sv. Petra.
  19. Priprava za smrt. Oporuka.
  20. POGLAVLJE XXI. Čudesa. Ukop.
  21. Epilog pisca. Pohvale blaženomu Petru.

Aleksandrija osvojena i napuštena.

Vojska još nije znala kamo kralj želi ići, u Tursku, u Siriju ili u Egipat. Legat pak i tajno vijeće kraljevo znali su njegovu volju i naum. Kralj pak, isplovivši iz rodoške luke i mudro se otisnuvši, povede cijelu vojsku prema Turskoj, te pošto su u Turskoj naši uzeli slatke vode koliko su htjeli, kralj usmjeri put prema pučini. Kad su se svi brodovi udaljili od svakoga kopna, dade svima objaviti svoju volju, naime da uz Božje dopuštenje plovi prema Aleksandriji, i zapovjedi da sve galije slijede njega držeći se određenih znakova. Tada su svi obradovani klicali vičući „Aleksandrija!”, kao da je riječ o nekoj maloj utvrdi ili gradiću koji su već smatrali osvojenim. Ali što je Bog učinio čudesno u našim očima, da to ne bi bila naša ruka i da se ne bi činilo ljudskim djelom? Dok su plovili i išli pred kraljem, brodovi su na putu bili razdvojeni jedni od drugih tako da se više dana nisu vidjeli, a kako su svi imali povoljan vjetar i jedra visoko razapeta kao da se poigravaju s nama, Bog je čudesno četvrtoga dana od napuštanja kopna rano ujutro okupio čitavu vojsku u luci Aleksandrije. Čudesno djelo od Boga: naime, mornari vični putu u Egipat, kao zapanjeni, nikada takvo što nisu vidjeli i vjerovali su da je to još veoma daleko. Saraceni pak, ugledavši kršćansku vojsku u svojoj luci, nemalo su se začudili i uznemirili. Izišavši pak Saraceni iz grada Aleksandrije s mnoštvom bezbrojnoga puka da nam obrane luku, postrojiše svoje bojne redove na polju pred nama.

94 Bio je pak četvrtak, i gotovo šesti sat. Ali kralj, kako bi razgovijetno i uredno napao neprijatelje Križa, dao svoje znakove i način ratovanja te uredio ono što pripada vojsci, održavši vijeće, toga se četvrtka odmarao i nije sišao na kopno. Videći pak Saraceni da kršćanska vojska ne silazi na kopno, ohrabreni, pripisaše to našemu strahu. Ali Bog koji je bio s nama to je očito učinio radi zadobivanja veće pobjede i slave svoga imena. Dok smo tako stajali, ne bih mogao prešutjeti hrabrost moga oca legata i njegovu goruću želju za mučeništvom. Naime, dok su Saraceni u svojim umnoženim četama mudro i snažno postrojeni na obali luke vikali, očekujući da siđemo na kopno, legat, još ne znajući razlog našega odgađanja napada na neprijatelje, reče mi vičući s velikim žarom želje: „O brate moj najslađi, kancelare, na spomen Gospodnje muke pođimo s našom galijom, pođimo na kopno, toliku sramotu ne mogu podnijeti: napadnimo Saracene s Križem pred sobom, i neka sve naše galije slijede Križ!” Ja sam pak, promatrajući njegovu smjelost i njegovu želju da umre za Krista te nemalo se diveći, smijući se odgovorio njemu: „Oče moj, još nije čas naše smrti, nije čas za silazak na kopno: s poštovanjem, to neću učiniti.” On se pak toliko ražalostio da to ne bih mogao opisati. Ja sam se naime za svoju galiju morao pokoravati svome kralju, mome ocu, i redovitim odredbama, komu smo se svi morali pokoravati. Tada su Saraceni cijeli dan i noć utvrđivali grad i bez broja umnožavali svoju vojsku na obali, čineći se da malo mare za našu vojsku, te su s trubama, podignutim zastavama i bezbrojnim svjetiljkama na obali luke cijelu noć bdjeli nad nama, dok je grad bio okružen stražarima na zidinama i bezbrojnim svjetiljkama.

95 Kralj pak i sva kršćanska vojska stajali su u luci na otprilike jedan i pol domet samostrela od Saracena, te su počivali u Gospodinu, s radošću iščekujući sutrašnji dan i nadajući se pobjedi od Boga. A kad je svanulo jutro i sunce zasjalo na štitovima, oružju i galijama kršćana, na užas neprijatelja Križa, kralj i vijeće odlučiše da se uz Božju pomoć u treći sat mora sići na kopno i započeti Božji rat. Tko bi tada vidio moga oca iznutra i izvana plemenito naoružana, kako stoji na najvišem mjestu naše galije, držeći u rukama Križ s drvom Gospodnjim i blagoslivljajući vojsku zdesna i slijeva! Jakim je glasom govoreći svima vikao: „O izabrani Božji vojnici, okrijepite se u Gospodinu i njegovu svetom Križu, ne bojeći se njegovih neprijatelja, nadajući se pobjedi od Boga; muževno vodite Božji rat, jer su danas otvorena vrata raja!” Toliko je blagoslivljao i vikao da je okrijepio srca svih slušatelja. Ali kad je došla bitka i kad su strijele pljuštale, je li se bojao poći? Zasigurno ne! Bog zna: nikada ni na moru ni na kopnu nisam na njemu vidio promijenjeno lice niti ikakav znak straha, a imao je toliki žar za silaskom na kopno da se nije htio zakloniti štitom od strijela koje su bezbrojno letjele, iako sam ga više puta opominjao. Kad je pak zatrubila kraljeva truba, postupno i malo-pomalo prema danom redu, galije i drugi brodovi počeše veslati prema kopnu. I dok su se približavali kopnu, Saraceni, braneći luku junačkije nego što se može povjerovati, zasuše naše brodove strijelama. Toliko je naime mnoštvo strijela tada padalo na kršćane kao kiša na zemlju. Ali protivno ljudskom običaju, jer je Bog branio, ranjeno je malo njih i gotovo nitko, kako kaže Psalmist: „Past će tisuća s boka tvoga”, itd.

96 Kad su se pak galije približile kopnu, silom oružja baciše mostove u more uz obalu da bi sišli na kopno. Ali Saraceni, ne bojeći se naših samostrela, ulazili su u more do prsa i zaklonjeni svojim štitovima junački su branili naše iskrcavanje. Napokon, dok je bitka trajala gotovo sat vremena, uz Božji blagoslov legat i nekolicina naših siđoše na kopno, te žestokom bitkom osvajajući tlo počeše odnositi pobjedu. Tada su se naši kršćani što su brže mogli iskrcavali na kopno, a Saraceni bježeći prema gradu okrenuše leđa. Naši su ih pak progoneći i ubijajući gonili sve do gradskih vrata. Saraceni su pak s mukom zatvorili gradska vrata pred nama i tada se radi obrane popeli na zidine. Velika je slava Gospodnja, i milosrđe, i pobjeda njegova dovijeka. Zasigurno je ovdje jedan od naših gonio tisuću, a dvojica su tjerala u bijeg deset tisuća. Što više? Gospodin naš Isus Krist zbog svoga imena pokazao nam je veća i nečuvena djela. Naime, dok je kralj okružen naoružanim vjernicima prilazio gradskom zidu, pošto je grad bez opsadnih sprava i ikakva reda donekle bio napadnut te je uz željezna vrata podmetnut malen oganj, unutar jednoga sata Saraceni, pogođeni od Boga, napustiše zidine i kule; i klonuvši duhom, ostavivši grad, pobjegoše premab Babilonu.

97 Tada su se naši kršćani sa zastavama slobodno popeli na zidine, i pošto su vrata bila posve spaljena, bez zapreke, s malim i gotovo nikakvim gubitkom, kralj, legat i sve mnoštvo kršćana, s Križem pred sobom, uđoše u grad. I veliki grad Aleksandriju osvojili su kršćani, Božjim djelovanjem, gotovo u deveti sat u petak, mjeseca listopada, šezdeset i pete godine,c četvrtoga dana. Tko će izreći sile Gospodnje? Zadrhtale su uši nevjernika. Obznanite među narodima njegove sile i čudesa koja je učinio u Egiptu pred nama, da pripovijedate drugom naraštaju! Neka odstupi staro iz vaših usta, jer je Gospodin Isus u naša vremena uzvisio svoj kršćanski narod i one koji ga mrze natjerao u bijeg.

98 Ali jao, jao, jao! Kako ću početi pripovijedati bol moga oca i svoju, a također i sramotu kršćana; ne umijem pisati: suha je naša ruka, jer mi ponestaje snage. Radost i čast kršćana pretvorile su se u sramotu. Uzvišenje svetoga Križa u ruglo suza i tuge. Vrata raja po milosrđu Božjem i otajstvu svetoga Križa bijahu svima otvorena, a po lakomosti, taštoj slavi i maloj vjeri ponovno su zatvorena. Zbog tolike boli što ću vikati? Što ću plakati i naricati? Udario je Mojsije stijenu i potekle su vode, ali nije proslavio Boga, i zato nije zavrijedio ući u svetu zemlju koju mu je Bog pokazao. Ali jao! Jao! Ne vodu, nego sva dobra svijeta koja je Bog predao kršćanima, i otvoreni put u raj, gospodaricu Egipta posjedovali su kršćani; ali Boga nisu proslavili: i zato su zaslužili izgubiti toliko dobro i kukavički napustiti grad Aleksandriju. Naime, pošto je grad bio osvojen, najpobjedonosniji je kralj održao opće vijeće radi čuvanja grada; ali je našao malo ili nimalo pomagača i Božjih slugu. Kralj je pak sa suzama pobožno preklinjao velike, male i srednje vitezove da ostanu s njim. Ali oni su se od toga kralju ispričavali i, ostavljajući sveti Križ, nalazio ih je spremnima za odlazak. Tko bi tada vidio moga oca legata kako tuguje, plače i gotovo očajan viče u nebo te opominje vitezove da ostanu, i čuo ih kako odbijaju, zasigurno bi tugovao zbog sablazni katoličke vjere. Kako je jasno pokazivao čast Božju, korist kršćana i grad Jeruzalem već stečen u zadržavanju Aleksandrije! I bezbrojnim je dokazima pokazivao štetu i sramotu koja će kršćanima uslijediti ako je napuste. Neki su se pak iz naše vojske spremno nudili ostati s kraljem i legatom, ali na poticaj đavla njihovi su ih glavari sprječavali. Što više? Srca su bila otvrdnula i pogođena nepravednošću: i zli su pobijedili tužnoga kralja i legata koji je od boli gotovo umirao, zaključivši odlazak, očajavajući nad Bogom i ne uzdajući se u njegovu moć, te su posve zaboravili njegove nečuvene pobjede. Štetu naime kršćana i našu sramotu ne bih mogao opisati, a i obnovio bih svoju tugu, ali u nekom vjerodostojnom pismu, napisanom rukom moga oca legata i upućenom papi i caru, čiji sadržaj slijedi niže, može se to jasnije sagledati.

99 Kralj pak, pobijeđen u svome vijeću, po Božjem dopuštenju napuštajući Aleksandriju, dok nitko od neprijatelja nije progonio, mirno se ukrca na galiju, a naša se vojska okupi na brodovima te ploveći prema Cipru i napuštajući raj otplovi na pučinu. Ali što nam je učinio Bog? Poslao je toliku oluju na more da je razdvojila sve naše brodove dok su bježali od oluje i gotovo stradavali. Ali oni koji su prije, pogođeni strahom, bez razloga napustili Aleksandriju, imali su toliki strah na moru da gotovo nisu mogli disati. Toliko su se bojali mora, želeći da su ostali u Aleksandriji i spoznajući svoj grijeh. Moj mi je otac svakodnevno govorio: „Ova je oluja Božja osveta zato što je napuštena Aleksandrija. Vidjet ćete naime s vremenom i veće nevolje, ne sumnjajte!” Čudesna stvar: dok je oluja bjesnjela i nitko sebi nije mogao pomoći, moj otac, dirnut boli, napisa vlastitom rukom spomenuto pismo i dovede ga do kraja, te ga pokaza meni, a njegov sadržaj slijedi ovim riječima.

a Thomas Walsingham u djelu Historia Anglicana, pod Edvardom III., ovako piše, ali pogrešno: „Zauzeli su samo jedan dio grada, s jedne strane rijeke, jer neki morski rukavac presijeca grad: preostali su dio držali pogani.”
b Sultanov kraljevski grad.
c Štoviše, trećega dana listopada, uz nedjeljno slovo E, a to je očito iz br. 123, gdje se kaže da je sljedeće godine umro u utorak na blagdan Bogojavljenja, 6. siječnja.

Pismo sv. Petra papi i caru o ishodu pohoda.

Premda se zajednička bol prepoznaje po zajedničkom naricanju, ipak ono što više pogađa, više i dijeli tugu te izaziva duboku skrušenost. I budući da sam se ja trudio sve do starosti i sjedina, te sam vičući promukao, često udarajući jezikom jer nisam mogao oružjem, da bi Kristu vjerni vojnici, borci Isusa Krista, uzeli oružje i zaštićeni štitom vjere krenuli naprijed, te da Jeruzalem, majku našu, dugo zadržanu pod obredima Agarena, štoviše pod njihovim talogom, oslobode zbog velikoga nemara i tvrdokorne lijenosti kršćana. Kad smo sada u posljednji čas, na svršetku vjekova i na kraju vremena, dok je presvijetli vladar Petar, kralj Jeruzalema i Cipra, mukotrpnim nastojanjem i golemim troškovima s presvetim gospodinom papom Urbanom V. pripravio križarski pohod, čiju sam nedostojnu službu poslanstva obnašao, došli s brojnim mnoštvom pod vodstvom spomenutoga naoružanoga kralja kao zapovjednika, s osjećajem pobožnosti, napetih jedara, po mirnom moru i povoljnom vjetru koji je Bog izveo iz svojih riznica; te se činilo da različiti brodovi ne idu morem, nego radije da su bez zapreke nošeni Božjom rukom, noću i danju razdvojeni i ne videći jedan drugoga, u jedan dan zatvoreni u luku Aleksandrije, više migom Onoga koji je učinio da Petar hoda po moru nego ljudskim upravljanjem.

101 Pošto je bila proglašena tišina od podneva sve do trećega sata sljedećega dana, prije izlaska s mora, dok se mnoštvo nevjernika opiralo iskrcavanju, da bi Gospodin iskušao naše snage, On je svojom moći izveo nekolicinu naših na obalu. Njima nevjernici okreću leđa, jer im je jedini spas bio bijeg i zatvaranje unutar zidina. I otada su prilično brzo uslijedila proročanstva proroka Ezekiela, da se izvrše sudovi u Aleksandriji, sudovi, velim, Božji, ljudima nepoznati, a Bogu poznati, tako da opterećeni oružjem nisu mogli ići naprijed, penjati se na zidine, bacati kamenje niti odapinjati strijele iz samostrela, čime su neprijatelji posvuda, kako na zidinama tako i na kulama i u kućama, bili zatečeni preko svake mjere. Ali to nije bila naša bitka, nego Gospodnja, koji se ovdje pokazao čudesnijim od svih čudesa, o čemu će se pripovijedati u vječnosti. Borio se izraelski narod protiv Amaleka, koji nije bio zaštićen zidinama; Mojsije se umarao, a narod je ginuo kad bi spuštao ruke. A ovdje se nije mogao umoriti ni svećenik ni narod, jer je bitka trajala jedva jedan sat, niti je u ratovanju poginuo itko od naših, premda su bili neosvojivi; ljudi se najprije popeše, niti traže ono što je isprazno, niti se hvale da prvi u ratovima traže boj, jer nisu bili prvi u osvajanju, premda jesu u napuštanju na toliku bol. Dok se Jošua borio, ruše se zidine i ulazi narod. Ali ovdje (o Bože!) ostavljaju se kule kao tabori, zidine se ostavljaju kao tabori, u prazne ulaze svi bez razlike. Kakav je tijek Pisama? Ovdje nije bilo nikakva otpora vjernicima. Spaljuju se željezna vrata, narodi se predaju u smrt koje Bog nije sačuvao sudbinom bijega. I tako se osvaja grad, naseljen kao Pariz, ugodan kao Venecija, čvrst kao Genova, pun bogatstava, veseo od slasti, plodan plodovima, natapan rijekama raja, posjećen od trgovaca: koji bijaše kraljica Egipta, štap nevjernika, a vrata vjernika da su ga zadržali.

102 Ali naša se radost pretvorila u žalost: odakle mi se i utroba uzburkala, od glasa su mi zadrhtale usne. Trpim, silno trpim, a nema nikoga tko bi suosjećao s nevoljnikom. Dugo sam se trudio, trudio sam se u svome uzdisanju. Ali sada iznosim građu, uzdahe iznosim u javnost, zato su moje riječi pune boli. Potoke voda izlit će moje oči i poteći će bujice suza. Strijele su naime Gospodnje u meni, čija srdžba ispija moj duh. Ali bujice tuđe opačine smutile su me. Kamo sreće da se otvore ustave moje bijedne glave i da sav poteknem u rijeci suza! Mnogima su naime suze utjeha. Bol doduše nosi lik vatre, jer što se više pokriva, to više oživljava. Da me je Gospodin izbičevao gubitkom vremenitih dobara, ili smrću prijatelja, ili bolešću vlastitoga tijela, ravnodušno bih podnio. Ali osjećam udarac koji prodire u moju nutrinu. Ništa se manje ne mučim nego kao da mi netko silom čupa utrobu. I kakvo čudo? Štoviše, čudim se ako ne umrem: jer vidjeh nanesene rane, ukinute saveze, počinjene zločine. O nanesene rane! Rana i modrica i otečeni udarac: rana na licu, modrica sramote, otečeni udarac s bezumljem. O rano na licu! Ranjeni su naime bili prvaci, vojnici koji su se zajedno vijećali, koji su se činili moćnijima, najvišima, najjačima, kao lice na tijelu. Oni pak koji su poput Petra govorili Kralju Kristu: „Ako bude trebalo da umremo s tobom, nećemo te ostaviti.” Ali udareni strahom, ne od glasa sluškinje, jer nije stajala ondje, niti od moći protivnika, jer nitko nije mogao naškoditi. Ostaviše ga naime, ne uzdajući se u Boga, ni u čemu providni, nego posve malodušni, kao da Bog nije bio snažan da čuva one koje je već bio uveo; ne pazeći da je na njezine zidine postavio čuvare. O modrico sramote! Zar neće reći narodi: „Gdje je njihov Bog?”, oni koji su prije govorili, kako sam čuo iz istinita izvještaja: „Bog se borio za njih, naš je Muhamed pobijeđen. Bog kršćana je velik i jak”, rugajući se Onomu koji se pokazivao slavnim u svojim vojnicima. I svjedočanstvo su davali oni koji nisu poznavali niti tražili tvoje ime. Naša se slava pretvorila u sramotu. Blagdani su se pretvorili u žalost, subota u ruglo, njezini ljudi u ništavilo. Prema njezinoj slavi umnožila se njezina sramota, njezina se uzvišenost pretvorila u žalost. I ja sam to vidio, jao! I što će mi život kad je tolika modrica sramote, otečeni udarac s bezumljem?

103 O rano Crkve s bezumljem, koja se ne može izliječiti lijekom! Jao, tko će izliječiti zaklinjača kojega je ujela zmija? Oni koji su sada kao zaklinjači trebali ušutkati zmijske ljude, udove zmije koja je prevarila naše praroditelje, pogođeni otrovom, recite u duši: „Nisu mogli opstati oni koje je Gospodin prokleo.” O grešni rode, sinovi

AUTOR FILIP DE MÉZIÈRES. IZ RUKOPISA. Osobito se bune prvaci vojske.b Englezi s nekim svjetovnim knezom odlaze:c Kancelar velikodušno preuzima čuvanje kule. Vođa hospitalaca ulijeva drugima isprazan strah.d Izr 28, 1. Opisuje se Aleksandrija, Iz 1, 2. potiče Petar prvosvećenika da sve potakne na sveti pohod; sinovi zločinački, sjeme velikaša, narode opterećeni opačinom! Ostavili ste te, otuđili ste se unatrag. I nastaje veliko naricanje u Crkvi jer je vidjela rane, a ništa manje jer je opazila ukinute saveze. Jao, nepodnošljiva boli! Nikada se nije čula slična. One koje je Bog združio da se osvoji grad, razdijelila je opačina. Jedan odstupa od drugoga, te je nastala podjela i prepirka među knezovima. I otišli sub Englezi, koji su se činili jačima, sklopivši urotu s knezom čije ime zbog njegova srodstva i lukave pratnje moram prešutjeti. Ali tugujem, jer je protiv njega tužba; uvijek će biti bez lijeka, jer se pripovijeda i razglašava da on čini takve stvari da Aleksandrija bude napuštena. Njega proklinju mnogi katolici, vjerujte, i Francuzi, i vrlo mnogi Nijemci, i svi Talijani, vičući: „Jao onom čovjeku po kojemu dolazi sablazan! Bolje bi bilo da se taj čovjek nije ni rodio.” Jer kad je glava, kralj, htio prikupiti snage kao čestit vojnik, ovi se nisu htjeli oduprijeti, nego sa svojim Englezima, koji nisu htjeli prenoćiti do sutra u osvojenom gradu;c možete po grijesima zabilježiti da se pokazao odsutnim i posve se odvojio od kraljeva društva.

104 O boli! U sredini sklopljenih ruku, zajedno s kancelarom, uistinu hrabrim i učenim vitezom, filozofom u savjetu, de Mézièresom, koji je tugovao zbog nevolja kršćana i uzdisao, koji se spremno nudio za čuvanje kule, što je bilo najnesigurnije, s pedeset ljudi i četrdeset drugova o vlastitom trošku najupornije i sa suzama, navodeći nas da ostanemo bez straha, s primjerima i mnogim dokazima da se može očuvati naše mjesto i zid. I navaljivali su kod kralja dajući pravilo čuvanja. Za naše riječi nije bilo brige, nego slijede pretvrde odluke: nikakva pouzdanja u Božju moć, štoviše admirali počeše govoriti protiv i mrmljati. Ali nije bilo mrmljanje protiv mene, zbog čega najviše tugujem, nego protiv Gospodina; zbog čega je, vjerujem, sam Bog srdit i smućen, a osjetit će to admiral reda hospitalaca, koji se još gore ni razlozima ni drugim riječima ovdje nije dao navesti da ostane u redu straže, osim u kraljevoj četi, te pristajući uskraćivaše i tako iznudi bijeg. I budući da je on sam imao više od tisuću ljudi, ne bez razloga smete mnoge od nakane. I tako sva vojska, uzburkana njegovim riječima, odstupi kao natjerana u bijeg. Ulijevajući im naime strah, mnogo je puta prorekao da će sultan doći bez odgađanja, kao da vreba čas. Pa ipak, premda stojeći postiđeno pred zidinama, neveselo, šesti dan odstupismo, niti opazismo da je itko došao: štoviše, nisu se ni usuđivali ući unutar zidina, toliko su se bojali naših. Ali budući da je pisano: „Bježi bezbožnik kad ga nitko ne progoni”, spoznasmo da je istinu reklo i na našima to opazismo. Vidjesmo tako raskinute saveze i pokazane zločine. Na izlasku vidjesmo ispraznost, ali udari ih Bog. I mornari su išli naprijed u himnima poskakujući na tom izlasku, ali ih udari Bog, tako da su kao slijepci pipajući zid nisu našli dragocjenosti, a što je bilo njihovo ostaviše tuđincima na izlasku u nevjeri, jer nisu spoznali Boga; i zato se tuži sam Bog. 103 „Čujte, nebesa, i poslušaj, zemljo, jer usta Gospodnja govoriše: sinove sam uzvisio i othranio, a oni me prezreše. Vol poznaje svoga vlasnika, a magarac jasle svoga gospodara; Izrael me pak nije spoznao”, videći Boga Izraelova, naime narod kršćana, koji bijaše vidio čudesa na moru bez pogibelji, na izlasku pošto je narod bio pobijeđen, u osvajanju grada gotovo bez zapreke. Čujte, nebesa, i poslušaj, zemljo, to jest predstojnici prelati u Crkvi, i zemljo, to jest zemaljski knezovi, kolika nam je djela učinio Gospodin; i prednjači ti, vrhovni svećeniče, potičući narod, podjeljujući oproste, izlažući blago Crkve, jer se tebi takoreći pripisuje sadašnji udarac. Jer da je narod došao u dovoljnom broju i da se Crkva pobrinula za nekoga, ne bi bilo nikakve isprike za čuvanje tolikoga mjesta. Vidi, Gospodine, našu sramotu u napuštenom mjestu i promotri Božju moć; jer s malobrojnima, i gotovo ni s kim u usporedbi s neprijateljima, Bog ti je predao grad okružen zidinama, ukrašen kulama, gdje su bogatstva Egipta, gdje su slasti Egipta, gdje je nepokolebljiv strah Agarena, koji nikada neće biti raspršen. Navaljuj u zgodno i nezgodno vrijeme, jer ne preostaje ništa drugo nego da podignemo svoje oči k tebi, da pritekneš u pomoć i iznenada se sukobiš s narodom Agarena; jer ih strah oslabljuje, a Bog nam pomaže.

106 I ti, najnepobjediviji care, k kojemu gledaju oči cijeloga Izraela, da započneš ti, Kralju kraljeva i Gospodaru gospodara, kojemu je Bog dao više mudrosti od Salomona, više moći od faraona i, kako glas govori, dovoljno novca; kojemu će kraljevi pružiti pomoć, Mlečani, Đenovljani i primorci dovoljno brodovlja, gospodin papa potporu oprosta; i narod će se posvetiti pobožnosti, kler postovima i molitvi, a cijeli svijet prikupljanju priloga. Pokaži, Gospodine, svoju moć, dođi i oslobodi nas, oslobodi sveti grad Jeruzalem, koji je toliko vremena bio sluškinja. K tebi je vapio, i njegov je vapaj dopro sve do ušiju Gospodina nad Vojskama; jer ako ne uslišaš i ne čuješ, bojim se, i ne samo ja, nego mnogi sa mnom, da se Gospodin ne rasrdi na tebe i da ne pogineš prije vremena. Gospodin te je naime odlikovao tolikim znamenjima, obdario te tolikim povlasticama iznad i povrh svih prethodnika, da to zasluženo i po dužnosti moraš priznati, i to u onome što mu je najdraže: da povratiš njegovo mjesto Jeruzalem i da se ondje prinese neokaljana i večernja žrtva. Neka ti to bude udijeljeno po Bogu živome i trojstvenome. Amen.

a Walsingham: „pošto je ondje bilo pogubljeno nemalo mnoštvo pogana.”
b Isti: „Sudjelovalo je više Engleza i Akvitanaca, donoseći u Englesku i Akvitaniju zlatne i potpuno svilene tkanine te egzotične sjajeve dragulja, kao svjedočanstvo tolike pobjede ondje izvojevane.”
c Ovo nije povezano.
d Isti Walsingham: „Četvrtoga ili petoga dana od njezina osvajanja, odlazeći neozlijeđeni, ostaviše opljačkani grad nevjernicima.”

Povratak na Cipar, bolest sv. Petra.

Naposljetku, uz bezbrojnu pogibelj, dok je naša vojska bila podijeljena i nije se međusobno vidjela, kralj pristade na Cipar i zajedno s legatom uziđe u Nikoziju. Tada legat nakon kratka vremena ponovno preuze svoju službu te opomenu kralja i sve da iskažu zahvale Bogu; naredivši opću procesiju i ondje propovijedajući te zahvaljujući Bogu na pobjedi kod Aleksandrije, pobožno je okrijepio Ciparsko Kraljevstvo u pogledu započetoga rata sa sultanom i započetoga križarskog pohoda. Tada kralj, donijevši odluku da pođe vrhovnomu svećeniku, izloži što je učinjeno i zatraži pomoć, blago zamoli legata. On, rado pristajući i uvijek želeći raditi za vjeru, primivši u potpunosti poslanstvo od kralja i oprostivši se s kraljem, zaplovi.

108 Tada su lažni i lakomi trgovci htjeli poći u Aleksandriju i namjeravali sklopiti zaseban mir sa sultanom. Legat pak, čuvši to, ožalošćen i silno tugujući, općenito a izopći sve koji trguju u sultanovoj zemlji. Ali vidi veliko čudo koje je odatle ubrzo uslijedilo. Jer neki Mlečanin, omalovažavajući legatovu presudu, krenu s jednom galijom prema Aleksandriji, ali dobi toliku oluju od Boga da se vratio na Cipar i ondje zapade u pogibelj doživjevši brodolom; izgubi galiju i sve što je imao, te jedva izvuče živu glavu. I sve do danas, djelovanjem spomenute presude, mnogi i mnogi brodovi koji su dolazili sa svih strana išli su u Aleksandriju radi trgovine i gotovo su svi stradali, a tko je od njih živ umaknuo, bio je zarobljen od Saracena.

109 Drugo čudesno čudo. Moj mi je otac naime u velikoj oluji bio rekao da ću vidjeti još veće stvari o onima koji su bili uzrok što je Aleksandrija napuštena. Jer oni, vraćajući se iz Kraljevstva Cipra prema Crnom moru, plovili su gotovo tisuću milja, ali toliko pogođeni olujom i vođeni njome samom ponovno dođoše pred Aleksandriju, te se radi spasa vratiše na Cipar. I poslije tri-četiri puta odoše s Cipra, ali kako je oluja jačala, a Bog uzburkavao more i spomenutima pokazivao svoj gnjev, ponovno se vratiše na Cipar. Toliki su strah i tolike pogibelji od Boga prošli da bi, kako vjerujem, u svojim srcima radije izabrali ostati sedam godina u Aleksandriji. I jedva su u četiri mjeseca uspjeli posve otići iz Kraljevstva Cipra: niti treba vjerovati da će ikada imati srdačnu radost dok ih grize savjest. Ovo sam smatrao potrebnim zapisati za sjećanje, kako bi se očitovala Božja djela i kako bi oni koji svim i čistim srcem traže Boga i otajstvo Križa, kao što je u svoje vrijeme činio moj otac legat, bili uzvišeni i proslavljeni u Bogu.

110 Blizu je naime vrijeme da se vratim svojoj žalosti, obnavljajući svoju bol i pišući sa suzama. O sudbino tvoja, sva ispunjena gorčinom! Moje je srce i moju utrobu sada probola gorčinom, kao što je u Aleksandriji učinila mome gospodaru. Ne ti, sudbino, nego Gospodin Isus Krist svemogući, milosrdni i strašni, koji duše svojih vjernika što pobjeđuju ovaj okaljani svijet odvaja od tjelešca i proslavlja na nebu. Bog je naime milostivo pogledao na trud moga oca legata i na to kako je poput drugoga Pavla srčano nosio njegovo ime pred kraljevima i knezovima, te umnažajući uzvisio sveti Križ i svoju Crkvu. Jer zbog naših grijeha koji su to zaslužili i jer nismo spoznavali Božje milosti, uzeo je od nas našega oca, a mene, svoga sina, ostavio neutješnoga. Ali da bi se njegov slavni svršetak, nečuven u naše vrijeme, očitovao kod svih vjernika, niže ću ga izložiti, na hvalu i čast samoga Gospodina moga Isusa Krista, na spomen samoga legata i na pouku bližnjega. Moj otac pak, otkako je napustio Aleksandriju pa sve do svoga slavnog svršetka, nikada nije bio veseo kao što je običavao biti; toliku je gorčinu nosio u svome srcu da je želio smrt, ako je od Boga. On se pak u Famagusti pripravljao za put u Rimsku kuriju i čekao da se opremi njegova galija. A ja sam od svoga gospodina kralja bio određen da pođem s njim, pa sam boraveći s kraljem dao sastavljati pisma moga oca.

111 Kad je pak došao dan Rođenja Spasiteljeva, moj otac, uvijek osobno slaveći velike božanske službe, uoči Rođenja Gospodnjega u Famagusti pođe pješice po velikom blatu iz karmelićanske crkve, gdje je boravio, u katedralnu crkvu da svečano slavi jutarnju. I odjeven u pontifikalno ruho, uvijek s mitrom na glavi, slavio je jutarnju i tri svečane mise s pjevanjem blagdanski, te ga je idući, slaveći i vraćajući se pogodila studen. Bio je naime sav iscrpljen postovima, bdjenjima i boli. A protiv studeni nije htio nositi nikakvu drugu odjeću nego ljeti. Tada, zahvaćen studeni, osjetio se donekle promijenjenim, ali za to nije mario. Nego što je učinio? Na sve blagdane nakon Božića slavio je mise u pontifikalnom ruhu i, sav goreći u bogoštovlju, ne štedeći svoju već pogođenu osobu, u subotu nakon Rođenja Gospodnjegab pođe iz karmelićanske crkve bosih nogu po velikom blatu izvan grada u crkvu Blažene Marije dec Cena. Ondje je, stojeći u pontifikalnom ruhu i bosih nogu na kamenu, slavio svečanu misu. I kad su ga njegovi često korili, odgovarao im je govoreći: „Kako su stari oci u pustinji neprestano hodali bosih nogu?” Kad je pak došla nedjelja i ponedjeljak, otežala stanja svakodnevno je slavio misu i činilo se kao da skriva svoju bolest pred svojima.

112 A u utorak ga snažno zahvati groznica, te se njegova pratnja, kad mu se promijenilo lice, zabrinu za nj i odmah posla po mene. Ja pak s malo radosti što sam brže mogao dođoh u Famagustu sljedeće srijede i povedoh sa sobom kraljevskoga liječnika. Moj se otac tada držao prilično dobro i nisam ga zatekao u tako teškom stanju kako mi je bilo rečeno. I ostadoh s njim sve dod subote, te povjerih kraljevskomu liječniku brigu za nj. A u subotu me prisili da se vratim kralju i opremim njegove i svoje poslove za putovanje te pisma, govoreći mi da se dobro drži i da ćemo uskoro krenuti. Ja sam pak nerado otišao od njega, i neka mi Bog oprosti jer sam loše učinio, ali sam uvijek želio ispuniti njegovu volju, kao što Bog zna. Prije moga odlaska od njega pozvao me nasamo i s nekom gorljivom ljubavlju, kojom je ljubio mene nedostojnoga i onoga koji ga nije u potpunosti poznavao, prisno mi je s čudesnim skrušenjem pripovijedao svoj život i svoje grijehe. Te njegove grijehe po svome sudu nisam smatrao grijesima niti ih smatram s obzirom na okolnosti. Ja sam mu pak govorio ono što mi je Bog nadahnjivao da ga utješim. Tada mi prisno reče: „Brate moj, ja sam velik grešnik, ali imam dobroga Suca, blagoga i milosrdnoga Boga svoga, komu se utječem i ne očajavam za oproštenje.” Čuvši te riječi, veoma sam se pobojao za nj; ali budući da mi je govorio da se dobro drži, nisam se usudio govoriti mu o uređenju njegove kuće. A on mi tada proročki reče: „Pođite da se možete brzo vratiti, jer čitavoga ovoga nadolazećeg tjedna namjeravam otići”, kao što je po Božjoj zapovijedi i učinio.

a Walsingham: „sve vrste prekomorskih mirodija (to jest začina) dugo su nakon toga bile i rjeđe i skuplje.”
b 27. prosinca, na blagdan sv. Ivana Evanđelista, a ne sutradan nakon Božića, kako tumači Wadding u br. 38, budući da je blagdan Rođenja padao u četvrtak.
c Wadding: Cana.
d 3. siječnja god. 1366.

Priprava za smrt. Oporuka.

Onoga dana subote, kad sam otišao od njega, stanje mu se počelo pogoršavati, te je po objavi Duha Svetoga jasno spoznao svoju smrt. Od toga časa nije bilo nikoga tko bi u njemu i u njegovim riječima prepoznao ijedan znak straha od smrti; štoviše, tada je pokazao da u njemu cvate i raste tolika mudrost, razboritost i sigurnost koliku nikada u svome životu nije pokazao. Tada su ga posjetili gradski velikaši, među kojima je došao gospodin Petar Marcelli, komornik kralja Cipra; njemu moj otac proročki jasno reče: „Gospodine Petre, dajte pripremiti galiju, jer ću u srijedu posve otići.” Kad je pak došla nedjelja oko trećega sata, pozva brata Arnolda a de Solina iz svoga Reda, svoga ispovjedaoca, te s velikom pomnjom, čudesnim skrušenjem i prolijevanjem suza obavi dugu opću i pojedinačnu ispovijed. Poslije je od samoga svoga ispovjedaoca najpobožnije saslušao misu i dao da se pred njim pričesti sva njegova pratnja, te im održa neku divljenja vrijednu propovijed i blago ih opomenu da dobro stoje s Bogom. Ali tko bi mogao napisati njegove božanske riječi? Zasigurno bi bilo nemoguće.

114 Pošto je pak završio govor pratnji dok su svi plakali, zapovjedi da mu donesu jednu jeftinu i odurnu vreću i jasnim glasom reče: „Ovo je bijela i vesela haljina s kojom se kršćani trebaju pokapati”, stavljajući vreću kao dragulj na svoju glavu. Izgovarao je tolika čudesa pobožnosti i skrušenosti da su svi lili bujice suza. I tada je on sam, nagnan ljudskom pobožnošću, najjače zaplakao. Zatim dade pred svima donijeti jedno uže, stavi ga sebi oko vrata, vežući i stežući uže preko usta s velikim skrušenjem govoreći: „Nije dovoljno ovo uže takvome grešniku kakav sam ja: maleno je naime da kazni takva grešnika. O koliko sam puta”, reče, „svojim lažnim jezikom uvrijedio svoga Boga!” Tada zapovjedi da ga polože na zemlju i, ležeći na zemlji, održa svojoj pratnji drugu čudesnu propovijed uvijek zaključujući da budu dobri s Bogom; i blago im je obećavao da će se, ako to budu činili, Bog dobro pobrinuti za njih. Tada se okrenu drvu Križa klanjajući se, ljubeći ga i govoreći čudesne riječi, te sklopljenih ruku najpobožnije zamoli oproštenje od svih svojih ukućana, potičući sve na suze i govoreći: „O braćo moja i prijatelji, kolike ste napore i pogibelji podnijeli u mojoj službi: glad, žeđ i studen, oluje i nevolje! Nisam vas častio, ni postupao s vama, ni skrbio se za vas kako sam trebao; blago ste podnosili mene i moju ćud. O koliko sam vas puta doveo u smrtnu pogibelj! Kako bih vam mogao uzvratiti? Oprostite mi, oprostite!” A pratnja mu od obilja suza nije mogla odgovoriti.

115 Tada zapovjedi da mu njegov ispovjedalac donese presveto Tijelo Gospodnje koje je bilo na oltaru pred njim, te sklopljenih ruku pred Sakramentom pročita ovu molitvu: „Bože, milostiv budi meni grešniku.” I najpobožnije potom izgovori pojedinačno članke vjere, zrelo i s nekim velikim poštovanjem glasno ih ispovjedi s gorljivim i uplakanim skrušenjem, govoreći da ako je u nečemu krivo naučavao ili raspravljajući, govoreći, razgovarajući ili na bilo koji drugi način iz taštine ili jednostavnosti izrekao kakvo pitanje ili riječi protiv katoličke vjere i zapovijedi svete Crkve, to svim srcem opoziva pred svojim Bogom. Rekavši to, reče: „Gospodine, nisam dostojan”, itd., „Zdravo, spasenje”, itd., što je sve izgovorio s velikom pobožnošću, te se s poštovanjem i najpobožnije u nehinjenoj vjeri pričestio. Pošto je to učinjeno, prilično ga brzo ponovno posjedoše na njegovu postelju. Njegov pak ispovjedalac i plemeniti muž Huguet de Maymmon, upravitelj dvora moga oca, tješeći samoga moga oca legata, htjedoše mu skinuti konop ili uže s vrata. Njima reče: „Daleko bilo, daleko bilo, ne skidajte ga! Ovo nije dostojna kazna za moje grijehe. Kad se ne bih bojao svoga Boga, dobro bih učinio i drugo svome truplu, koje je toliko sagriješilo protiv svoga Boga”; i zapovjedi pratnji da ga puste da malo počine jer da se izvrsno drži. Što je i učinjeno.

116 Od toga je časa uvijek držao svoje oči uprte uvis razmatrajući, te reče: „Jao, zašto je otišao kancelar?” Tada k njemu dođoše dva pobožna svećenika radi posjeta, naime gospodin Bernard Grossarius, papin službenik, i gospodin Petar, njegov drug. Njima moj otac reče: „Dobro se držim, ali molite Boga za mene, i da mu se svidi osloboditi me od ovih razbojnika”, to jest demona. Vidio ih je u bojnom redu nasuprot podnožju postelje. Opet reče: „Blažena Djevica Marija ih jeb uplašila, molite za mene.” Zapovjedi stoga da uzmu njegov križ, koji se nosio pred njim, a stajao je uz uzglavlje postelje, i dade ga staviti uza zid kod podnožja postelje, gdje je vidio razbojnike, i odmah nestadoše ispred njegovih očiju.

117 Tada, pošto je bila sazvana pratnja i otvorena sva vrata, pred svima preko vjerodostojnoga bilježnika razgovijetno, zrelo i najmudrije sastavi i odredi svoju odredbu i posljednju volju, zdrave pameti i čila razuma. Kako se čudesno pokazuje u njegovoj oporuci, u kojoj se jasno očituju njegovo pamćenje, mudrost, pobožnost i milost Duha Svetoga. I uistinu prema mišljenju nadbiskupa Nikozije, koji je rekao da sam legat u svome punom zdravlju ne bi tako potpuno odredio raspodjelu svojih dobara kako je to učinio. Njegov ga pak ispovjedalac upita koga ili koje želi imati za izvršitelje. On pak odgovori s nekim velikim i srdačnim uzdahom, govoreći: „Drugi put sam učinio i postavio svoga borca kancelara, te sam njemu preporučio dobra koja mi je Bog povjerio, tijelo i dušu, i ponovno njega želim.” O moj najljubljeniji oče, kako bih mogao ovo napisati bez bujice suza, spominjući se ljubavi koja mi je iskazana? Zasigurno ne mogu. Tada, na svetu opomenu svoga ispovjedaoca, za svoje izvršitelje postavi gospodina nadbiskupa Nikozije i gospodina Berengara Gregorensea, dekana Nikozije i papina sakupljača poreza, kao i mene, svoga žalosnoga i bijednoga sina.

118 Što je pak odredio o svome pokopu? Poslušajte, ponizni. Onaj koji je od svih istočnih kršćana bio smatran gotovo papom, ako je dopušteno reći, jer je bio njegov namjesnik, zbog svoga svetog života, i gotovo štovan, uvijek ponizan u životu, pokazao je nemalu poniznost na kraju; gnušajući se raskošnoga pokopa, rekao je: „Pokopajte me na ulazu u kor, kako bi svi ljudi mogli i morali gaziti moje truplo, pa čak, ako je moguće, koze i psi.” O kolike poniznosti! Pošto je pak mudro uredio sve što je pripadalo toj nedjelji, moj je otac te noći počinuo, a pratnja je pošla na počinak. A u ponedjeljak ujutro dođe k njemu spomenuti Huguet, upravitelj dvora. Njemu moj otac, držeći ga za ruke, ganut ljudskom ljubavlju jer ga je volio, reče: „Učinjeno je sa mnom po volji moga Boga, nećemo više ići zajedno. Pošaljite, pošaljite po moga brata kancelara!” Cijeloga je toga dana bio mučen dvostrukom trodnevnicom groznicom, a toga su ga dana posjetili mnogi koji su ga veoma iscrpljivali jer je svima odgovarao. Među njima, prepoznajući varke svijeta, reče Konstantinu Chiquoliju, također svome prijatelju Mlečaninu: „Odsada nadalje na ovome svijetu ne stojim dobro: vrijeme je odlaska.” Valja zabilježiti da u svojoj bolesti sve do kraja nikada iz njegovih usta nije izišlo da će umrijeti, nego je uvijek govorio: „Otići ću, namjeravam otići, moram otići.”

119 O koliko je puta Bogu rekao riječ bl. Martina: „Gospodine, ako sam još potreban tvome narodu, ne odbijam trud!” O koliko je puta mnogima koji su ga tješili, okrijepljen od Duha Svetoga i omalovažavajući tjelesnu smrt, govorio: „Isto mi je smrt i život. Ako sam naime potreban Bogu za križarski pohod i trebam se truditi, zadovoljan sam živjeti; a ako nisam potreban, zadovoljan sam smrću. Meni je isto, neka bude volja moga Boga Isusa Krista.” Toga je dana triput počeo moliti svoj časoslov, ali kako je bolest jačala, dok mu je razum uvijek ostajao jasan, nije ga mogao dovršiti, te reče svome ispovjedaocu da moli časoslov za njega i pred njim, što je ovaj i učinio. I s nekom boli javno je priznao da od dana svoga zavjetovanja u svom Redu B. Marije Bogorodice od Gore Karmela nikada nije propustio svoj časoslov, ni zbog bolesti, ni na kopnu, ni na moru, ni zbog ikakve prijeteće pogibelji.

120 Pošto je prošao taj dan, sljedeće noći oko petoga sata dade pred sobom zapaliti dvije bijele blagoslovljene svijeće. A u šesti sat noći posla svoga ispovjedaoca po biskupa Laodiceje, vikara u Famagusti, da sa svim klerom katedralne crkve dođe k njemu i odjeven u pontifikalno ruho ponese sa sobom sveto ulje. U međuvremenu pak zapovjedi da se pred njim okupi sva njegova pratnja i naredi da se otvore sva vrata kuće i sobe. Tada zapovjedi da mu donesu pontifikal i, kao da ne zna za bolest, vlastitom rukom potraži i nađe obred pomazanja. I dade razgovijetno pročitati cijeli obred pomazanja prije nego što je došao biskup vikar, te se dade položiti na zemlju sa spomenutom vrećom na glavi, u miru očekujući biskupa. A kad je čuo dolazak biskupa, zapovjedi da se upale sve svjetiljke u kući i dade sebi donijeti blagoslovljenu vodu pokraj sebe i križ. Kad je pak došao biskup sa svim klerom, kako je bio zapovjedio, i kad su ušli u sobu, biskup kleknuvši pozdravi gospodina legata. Moj otac pak ne odgovori. Poče kao jakim glasom, posve zdrav, govoriti: „Gospodine, nemoj me karati u srdžbi svojoj”, itd., te sam, dok su drugi odgovarali, izgovori sve do polovice sedam psalama; a kako mu je razum duše bio jasan i krepak, ali ljudska snaga donekle popuštala, dade rukom znak gospodinu biskupu da govori s njim. Što je ovaj i učinio. I tako je s mnogo suza i nečuvenom pobožnošću dovršio svih sedam psalama s litanijama, dok su svi uzdisali i naricali. Tada ga biskup svečano i potpuno pomaza, dok mu je gospodin legat odgovarao, a onu jeftinu tuniku i prljavi škapular, u koje je bio odjeven do gologa tijela, pokrivao je i skrivao koliko je mogao da ljudi ne vide. Pošto je završio obred pomazanja, moj otac najpobožnije izgovori Ispovijedam se, a biskup mu udijeli odrješenje.

121 Od biskupa, klera, pratnje i svih tada ponizno zatraži oproštenje govoreći: „Ako sam vas ikada opteretio ili vam se zamjerio obavljajući povjerenu mi službu, oprostite, oprostite, oprostite, i od svih koji se nalaze na Cipru i drugdje, kako vam se pruži prilika, zatražite oproštenje u moje ime.” Čuvši to, njegov ispovjedalac i svi nazočni, slušajući svetoga oca, obliveni suzama jednoglasno počeše vikati govoreći: „Oče, oče, daj nam svoj blagoslov!” A on biskupu i svima nazočnima, koji su klečali na zemlji, dade sveti blagoslov govoreći: „Blagoslov Boga Oca svemogućega i Sina i Duha Svetoga neka siđe na vas i ostane vazda”, te ih vlastitom rukom poškropi blagoslovljenom vodom. Tada biskup s nemalim suzama potaknu moga oca da zapovjedi da ga prenesu na postelju. On odgovori jakim glasom i kao pjevajući, govoreći: „Ne dolikuje kršćaninu umrijeti osim u pepelu i kostrijeti”; i to reče dvaput. Poslije reče biskupu: „Otiđite, jer sam utješen i dobro se držim”, te podiže svoje oči uvis, načini znak rukom i reče: „O vi drugi prokleti, sada nemate vlasti nada mnom, jer sada dobro stojim sa svojim Stvoriteljem Isusom Kristom.” Rekavši to, otiđoše biskup i sav kler pobožno plačući i naričući za tolikim ocem, a on bi ponovno položen na postelju.

a Wadding: de Solinis.
b To jest, udario strahom.

Tada zapovjedi da se pred njim čitaju Muke, te je više puta posve trijezno ispravljao i popravljao svećenika koji je čitao, s tolikom razboritošću i zrelošću da su svi koji su vidjeli i slušali ostali kao izvan sebe. Tada pratnja ode od njega i pusti ga da počiva. Prije svanuća te noći moj otac, sjetivši se riječi Mudraca: „Neka plaća tvoga sluge ne ostane kod tebe do večeri”, zapovjedi da se pred njim okupi sva pratnja i dade sebi donijeti jednu škrinjicu u kojoj je bilo tisuću florina manje pet ili šest; taj je novac vlastitom rukom razdijelio svim svojim ukućanima prema onome što je svakomu odredio u svojoj oporuci, odnosno posljednjoj volji. I to s tolikom razboritošću, pobožnošću i zrelošću da su se svi divili, te ih ponovno otpusti od sebe i počinu, dok mu je stanje bilo sve teže. Divili su se pak svi na njemu dvjema stvarima: prvo, tolikoj mudrosti i razboritosti u čovjeku na samrti; drugo, da je ona blažena duša u onom tjelešcu lišenom snage mogla toliko djelovati.

123 Kad je pak došao utorak, koji je bio blagdan Bogojavljenja, dođoše kraljevski liječnici hrabreći ga i tješeći, ali ih nije ni spomenuo, kao da kaže: „Vremeniti liječnici mi nisu potrebni: imam naime sa sobom svoga duhovnog liječnika Isusa Krista, koji me je već ozdravio; za njim žudim i s njim dobro stojim.” Uistinu, po svakom kazivanju, vremenite se smrti bojao onoliko koliko onaj koji ide na gozbu. Jer bio je pozvan od Krista, kao što će se ubrzo pokazati. Liječnici pak otiđoše.

124 Tada dođoše svi velikaši grada Famaguste da ga posjećuju cijeloga dana, a on je gotovo svima poimence odgovarao, govoreći s nekom dubokom ljubavlju: „Dobro došli, dobro se držim, vrlo se dobro držim”, i svima je pojedinačno davao svoj blagoslov. Jedni su dolazili, a drugi odlazili; i tolika je bila zadivljenost i bol u gradu među vjernicima Rimske Crkve zbog odlaska tolikoga oca da bi bilo suzno opisivati. U večernji sat pak Huguet, upravitelj njegova dvora, uđe u sobu, a moj otac, pozvavši ga, posjede ga pokraj sebe i reče mu: „Zar još nije došao moj brat kancelar?” Huguet odgovori: „Gospodine moj, odmah će doći. Došao je naime glasnik koji je rekao da će odmah biti kod nas.” Tada moj otac reče s boli i kao naričući nada mnom najjadnijim i nesretnim grešnikom, koji sam svojim nemarom predugo čekao (neka mi oprosti Bog i sam moj otac), govoreći: „Dugo sam ga čekao.” I proročki reče: „Čekat ću ga još dva sata.” Toliko me je naime nedostojnoga ljubio u mome Bogu, kao svoju dušu. I kako pobožno smatram, bio je od Boga isprosio da neće otići prije nego što me vidi i otkrije mi svoju volju. Pošto je to završilo, dođe veličanstveni gospodin Jakov de Rubeis, njegov miljenik, i stade pred njega. Moj otac pak, pogledavši istoga gospodina Jakova žalosnoga zbog njega, reče mu: „O sine, dobro se držim, ne tuguj. Mnogo je zvanih, a malo izabranih. Ja sam pak pozvan, i od izabranih; Krist me zove: ja idem Kristu. Ne tuguj, sine moj, ne tuguj”, dade mu svoj blagoslov i ovaj ode.

125 Tada moj otac upita gospodina Gaufrida, svoga kapelana, koji je držao križ pred njim: „Reci, zar još nije došao moj brat kancelar?” Kapelan pak odgovori: „Oče, odmah će doći.” Reče legat: „Sada me pusti da malo počinem, jer neću čekati ništa drugo osim samoga kancelara.” Reče i kapelan: „Oče, hoće li vam se svidjeti da se pred vama čitaju Muke?” Odgovori: „Još nije čas.” Nakon toga kraljevski namjesnik s mnoštvom velikaša uđe u sobu te, blago hrabreći i tješeći gospodina legata, potaknu ga da nešto uzme. Moj otac pak ne odgovori izravno, nego stavivši ruku na križ odgovori: „Ja pak uzimam od ovoga ploda života, koji me vodi i podupire, u kojega se uzdam; njega želim i ne želim ništa drugo.” Tada privuče križ među svoje ruke, grleći ga pred svojim licem na najbolji način na koji je mogao. A nije mogao sam držati križ bez pomoći. Otežala stanja pak više nije govorio.

126 Bilo je tada otprilike pola sata prije zalaska sunca. I u taj sat, po Božjoj zapovijedi i milosti koja mi je udijeljena, dolazeći iz Nikozije u Famagustu, uđoh i ne bez boli dođoh u prebivalište moga oca. A pratnja moga oca govorila mi je: „Požurite, požurite, moj otac je na samrti: vas čeka, izgubio je govor, ne može umrijeti.” Ja pak žurno uđoh u sobu i dođoh pred njega. Njemu reče kapelan: „Oče, evo kancelara.” On pak, boreći se na samrti, dok su mu ruke, mišice i noge već bile obamrle, pogledavši me, odmah izvuče svoju desnu ruku iz postelje i, uzevši moju ruku, sasvim razborito i dugo govorio mi je ne malo riječi, štoviše cijelu mi je svoju odredbu u kratkom sažetku razjasnio, kao AUTOR FILIP DE MÉZIÈRES, IZ RUKOPISA. Otpušta liječnike: ne boji se smrti: svakomu tko ga posjećuje poimence odgovara: proriče koliko će dugo čekati kancelarov dolazak: pobožno grli križ: kancelaru koji se vraća od kralja pruža ruku i govori razne stvari, kao da nije bolestan. Ja pak, bojeći se da mu toliki razgovor sa mnom ne naškodi, rekoh mu kako sam znao: „Oče moj, sada je vrijeme da promatrate ono uzvišeno božanstvo koje ste toliko propovijedali u svome životu.” On mi pak odgovori: „Brate, tako činim. Pođite, pođite, obavite moje poslove i pobrinite se za moju pratnju, i ne vraćaj se više k meni.” To je govorio zbog boli za koju je znao da je imam zbog njegove muke i prijelaza. Čudesna stvar od Boga, i veliko mi je milosrđe pokazao Bog grešniku, kako je moj otac, kojega su svi smatrali gotovo mrtvim, hladnih udova i bez govora, dok je pogledao mene nedostojnoga, povratio snagu od Boga, pružio mi suhu i uvelu ruku i otvorio mi svoje srce. Što da o njemu više kažem, osim da na tome zahvalim svome Bogu i da se milošću Duha Svetoga izgrađujem u njegovoj ljubavi, njegovu prijelazu i životu? I zasluženo: usadit će se naime u moje srce i u moje sjećanje. Tada odoh od njega prema njegovoj zapovijedi, pozvah pratnju i bilježnika te vidjeh napismeno u biti sve što mi je bio rekao, slavno uređeno.

127 I odmah sam se vratio svome ocu da ga utješim, te rekoh: „Oče, vidio sam da je vaša odredba u potpunosti izvršena”, te sam ga duhovno utješio kako sam znao. Kako je on već bio gotovo sav hladan i uskoro je imao otići, neprestano se boreći na samrti, na moju duhovnu opomenu mirno odgovori: „Dobro, dobro.” I jao, više nije progovorio ni meni ni ikome drugome. I stajao je tako iznutra se boreći, dok mu se tjelešce nije micalo niti pokazivalo ikakav znak smrti osim pobožnoga, sve otprilike do drugoga sata noći. I dok je soba bila ispunjena muškarcima i ženama koji su jecali i naricali, dok sam ja stajao pred njim, predade duh Bogu koji ga je stvorio, godine od rođenja istoga Gospodina tisuću tristo šezdeset šeste, šestoga dana mjeseca siječnja. Živi naime Bog i njegova duša, da nije bilo muškarca ni žene koji su ga gledali a da bi po ikakvom znaku mogli opaziti kada je blažena duša izišla iz tijela: štoviše, mnogi od nazočnih, gledajući ga dugo nakon odlaska njegove duše, vjerovali su da je još živ i nisu mu se usuđivali zatvoriti oči. Jedni rekoše: „Otišao je”, a drugi: „Nije.” Pa ipak je uistinu duša već davno prije bila otišla. Kad smo pak spoznali njegov slavni prijelaz, svi nazočni nađoše utočište u suzama. I nastade tolika vika i jecaj u sobi zbog odlaska moga oca, i pobožno naricanje, da bi tvrdo i kameno srce imao onaj tko bi nas vidio, a ne bi imao sućuti. Pošto su pak završile suze, kojima neće biti kraja, a tjelešce moga oca bilo odjeveno u habit njegova reda, naime u bijeli plašt, kako je bio zapovjedio, s pontifikalnim rukavicama na rukama i sandalama na nogama, otkrivena lica, a s mitrom položenom pod njegove noge, bi odneseno u crkvu s mnogo suza i naricanja, poput običnoga brata prema njegovoj najponiznijoj odredbi.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

29. siječnja Kalendar godine