Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 29. siječnja

O sv. Petru Tomi, carigradskom patrijarhu, iz Reda karmelićana, u Famagusti na Cipru

DE S. PETRO THOMASIO PATRIARCHA CONSTANTINOPOLIS ORDINIS CARMELITARUMFAMAUGUSTÆN IN CYPRO

Sadržaj (21)
  1. § I. Višestruko poslanstvo koje je Apostolska Stolica povjerila sv. Petru.
  2. § II. Biskupstvo, nadbiskupstvo i patrijarhat sv. Petra.
  3. § III. Vrijeme i vrsta smrti, sveto štovanje.
  4. § IV. Život sv. Petra, spisi.
  5. ŽIVOT PO AUTORU FILIPU MAZZERIU, kancelaru kraljevstva Cipra, IZ RUKOPISA. PROSLOV AUTORA.
  6. Doktorska čast. Boravak u Papinskoj kuriji.
  7. Biskupstvo. Poslanstvo caru te kraljevima Apulije i Raške.
  8. Poslanstvo Mlečanima i kralju Ugarske.
  9. Carigradsko poslanstvo. Istočna Crkva pomirena s Rimskom.
  10. Putovanje na Cipar i u Palestinu.
  11. Krunidba Petra, kralja Cipra. Obraćenje raskolnika.
  12. Pohod biskupiji u Koronu, povratak na Cipar.
  13. Kuga čudesno odvraćena od Cipra.
  14. POGLAVLJE XII. Sklopljen bolonjski mir.
  15. Pogibelji u Bologni prezrene i svladane.
  16. Aleksandrija osvojena i napuštena.
  17. Pismo sv. Petra papi i caru o ishodu pohoda.
  18. Povratak na Cipar, bolest sv. Petra.
  19. Priprava za smrt. Oporuka.
  20. POGLAVLJE XXI. Čudesa. Ukop.
  21. Epilog pisca. Pohvale blaženomu Petru.

§ I. Višestruko poslanstvo koje je Apostolska Stolica povjerila sv. Petru.

Izvanredno svjetlo karmelićanskoga reda bio je sv. Petar Tomaš: njegovi su bili kako drugi uresi, tako ponajviše slavna poslanstva koja je obavio u ime vrhovnoga svećenika; posve tako da u njegovu životopisu kao da promatramo izrađen najsavršeniji lik poslanika. Kolike je, naime, i kako raznolike službe on obnašao za smirivanje nemira u Italiji, širenje kršćanske vjere i suzbijanje tiranije Saracena i Turaka? Kolike je pokrajine obišao? Kolike je pogibelji preuzeo? Postoje različite bule prvosvećenika Inocenta VI. i Urbana V. izdane u tu svrhu. Odande ih je trideset prikupio i sa životopisom sv. Petra objavio Luka Wadding, ljetopisac Reda Manje braće.

2 Najprije ga je Inocent poslao iz Avignona, 7. listopada, prve godine svoga papinstva, 1353. godine Kristove, u grad Genovu (tako su srednjovjekovni pisci nazivali Genovu) i Milano radi nekih povjerenih poslova, kako pokazuje prva bula, naslovljena patrijarsima, nadbiskupima, biskupima, opatima, priorima, dekanima, prepozitima, arhiđakonima, rektorima i ostalim poglavarima crkava i samostana itd., da mu na putovanju budu spremni pomoći. Uostalom, koji su mu poslovi tada bili povjereni da ih raspravi s Genovežanima i Milanezima, niti ona pisma pokazuju, niti niže Filip de Mézières spominje u životopisu. „Nepomirljivom su mržnjom”, kaže Wadding u životopisu, br. 14, „bili zavađeni Genovežani i Mlečani, te su krvavim ratovima srljali u uzajamnu propast. Ovi su u pomoć pozvali aragonskoga kralja Petra i carigradskoga cara Kantakuzena; oni pak Ivana Viscontija, biskupa i vladara Milana... Kako bi stupili na put sloge, Inocent je Mlečanima poslao Fortanerija Vassallija, gradskoga patrijarha, a Genovežanima i Milanezima uputio je kao poslanika Petra.” Tako Wadding, koji u 4. svesku djela Annales Minorum piše da je Klement VI., 2. godine svoga papinstva, 1352. Kristove, 15. srpnja, ovoga Fortanerija poslao Mlečanima, a Vilima de Languillia, III. srpanjskih ida, Genovežanima, br. 9, 10 i 13, iznijevši apostolska pisma. No budući da su se ove 1353. godine Genovežani, pretrpjevši 29. kolovoza poraz na Sardinskom moru, podložili Milanezima, Petar je mogao 7. listopada biti poslan obojima. Mogao je biti poslan i iz drugoga razloga, jer su tirani diljem Italije zauzimali crkvena dobra, za čiji je povrat Inocent ove 1353. godine, 31. svibnja, bio poslao kardinala Albornoza, o kojemu niže u životopisu pod br. 66, kako pokazuju njegova pisma u 1. svesku djela Bullarium.

3 Može se dvojiti je li na istom ovom putovanju bio poslan kralju i kraljici Apulije, te je stoga ono prvo poslanstvo izostavio Mézières, inače najtočniji pisac. Njegove riječi, koje žele da je tada prvi put imenovan nuncijem kada je bio poslan u Apuliju, jesu ove pod br. 16: „Gospodin papa imenovao je brata Petra nuncijem Apostolske Stolice da pođe u Apuliju, apulijskom kralju Ljudevitu i njegovoj supruzi kraljici Ivani, zbog nekih velikih poslova koji se tiču Crkve Božje i Apulijskoga kraljevstva.” Zatim to naziva njegovim prvim poslanstvom. Wadding piše da mu je ovo poslanstvo u Apuliju bilo naloženo malo nakon prijašnjega poslanstva Genovežanima.

4 Drugi put poslao je isti Inocent Petra, zajedno s Vilimom, trogirskim biskupom u Dalmaciji, kralju Raške, Bugarske i Srbije, 1354. godine Kristove, mjeseca prosinca, pošto je prije toga bio zaređen za biskupa Patta. Postoji šesta prvosvećenikova bula, naslovljena ovim nuncijima Apostolske Stolice, kojom se šalju u kraljevstvo Raške, Slavonije i Albanije te u druge okolne krajeve, o kojima mjestima niže pod br. 17 i 18. Bula 3 i 4 sadrže pisma istoga Inocenta poslana Stjepanu, kralju Raške, kraljici Jeleni i sinu Urošu, sastavljena gotovo istim riječima; druga bula 5 naslovljena je Joanikiju, patrijarhu Srbije, a za njih se u djelu Annales Minorum pod god. Krist. 1354., br. 3, kaže da su na gotovo isti način napisana dekanu sevastokratoru Srbije, Gajku velikom logotetu, Oliveru despotu Srbije, Prebulu cezaru Srbije, Guilbeu iz Kotora, komorniku Srbije, Palmaniju Nijemcu, zapovjedniku oružane čete, te svim knezovima, grofovima i baronima Srbije itd., koje sve prvosvećenik potiče da prihvate promicanje katoličke vjere i da blago prime ove nuncije Apostolske Stolice, koje preporučuje po učenosti, svetosti vladanja i redovničkom življenju. U djelu Annales Minorum kaže se da su ta pisma izdana: posljednje doduše IX. siječanjskih ida, pogrešno, kako je očito; a ostala IX. siječanjskih kalenda, koja oznaka dana, čini se, treba biti dodana i onome. Za prvo pismo, naslovljeno samim nuncijima, kaže se da je izdano VI. siječanjskih kalenda, III. godine Inocentova papinstva započetoga XV. siječanjskih kalenda, premda je upisana II. godina, možda pogrešno ispravljena od nekoga tko je tu epohu htio prilagoditi julijanskim godinama. Da je kraljevstvo Raške ili Bugarske u to vrijeme bilo podložno kruni Ugarske, piše Ivan Thuróczy, 3. dio djela Chronica Hungarorum, pogl. 33, i zato se najprije moralo otići ugarskom kralju Ljudevitu, kako je vidljivo iz životopisa. Ipak nije bilo razborito onuda ući u Rašku, i zato se kaže da se vratio preko Mletaka, Jadranskoga mora i Albanije, br. 18 i 19. Tom je prigodom Inocent napisao 7. bulu ugarskom kralju Ljudevitu i 8. mletačkom duždu X. siječanjskih kalenda, a ne rujanskih, kako se u njima pogrešno čita; budući da je Petar tek XVI. prosinačkih kalenda bio imenovan biskupom Patta. A budući da je u to vrijeme car Karlo IV. bio došao u Italiju, kako će se reći uz br. 17, pošto je odluka raspravljena u konzistoriju, papa je po savjetu braće kardinala imenovao brata Petra apostolskim nuncijem rimskom caru i kralju Raške. Njegov dolazak u Italiju dakle unosi pouzdano kronološko svjetlo u spomenute prvosvećeničke bule. Godina Kristova 1355. provedena je u ovom raškom poslanstvu.

5 Alegre u djelu Paradisus Carmelitici decoris, 4. stanje, 15. doba, pogl. 123, tvrdi da je tada pridobiveno kraljevstvo Recije, koje je velika pokrajina Europe pučki zvana Graubünden, te da je njegov najoholiji kralj priveden vjeri. No tko god je makar i površno upućen u povijest, zna da u to vrijeme u Alpama nije postojalo nikakvo kraljevstvo ni kralj Recije ili Graubündena. Trebao je napisati kraljevstvo Raške ili Bugarske; ipak Petar njegova kralja nije mogao obratiti iz raskola na pravu i pravovjernu vjeru, kako će se reći niže u životopisu pod br. 20 i dalje, i uskoro iz prvosvećeničkih bula.

6 Treći put ga je isti Inocent zajedno sa Stjepanom, izabranim zagrebačkim biskupom, poslao ugarskom kralju Ljudevitu i mletačkom duždu Ivanu Gradenigu. O ovom poslanstvu govore bule 9, 10, 11, 12 i 13, napisane XVI. kolovoških kalenda, ili III., odnosno IV. kolovoških ida, 4. godine njegova papinstva, 1356. Kristove. Razlog poslanstva bio je dvostruk: kako da pomiri duše ovih vladara te da, utišavši rat, među njima učvrsti mir; tako i da kralja Ljudevita postavi vojskovođom kršćanske vojske protiv raskolničkih Rašana te Franje Ordelaffija i Ivana i Vilima Manfredija, pobunjenika protiv Crkve u Italiji; i u tu svrhu da navede mletačkoga dužda da se suzdrži od sklapanja saveza s Rašanima, te da uvjeri akvilejskoga i gradskoga patrijarha i salzburškoga nadbiskupa da oni, zaprijetivši kaznom izopćenja, zabrane da itko pruži naklonost ili pomoć raskolnicima ili krivovjercima protiv kralja Ljudevita. Ovim je poslanstvom ishođeno primirje od pet mjeseci, od listopada 1356. do ožujka 1357. godine, a zatim se Petar, kad je rat ponovno buknuo, vratio prvosvećeniku.

7 Četvrti put ga je isti Inocent zajedno s Vilimom, biskupom Hrizopola, poslao carigradskom caru Ivanu Paleologu, napisavši mu apostolsko pismo XII. kolovoških kalenda, drugo grčkom patrijarhu, a treće Franji Gattilusiju, gospodaru otoka Mitilene, XV. rujanskih kalenda (osim ako posvuda ne treba vratiti isti mjesec), 1357. godine Kristove, 5. godine papinstva istoga Inocenta, premda se u samim bulama 14, 15 i 16 pogrešno čita 4. Jer niže pod br. 27 kaže se da se iz prijašnjega poslanstva vratio na Rimsku kuriju, a pod br. 28 da je nakon nekoga vremenskog razmaka, naime od nekoliko mjeseci, određen za apostolskoga nuncija kojega valja poslati u Carigrad. Zatim se sastao s carem u vojsci, u vrijeme kada je on zarobio Mihaela, sina Ivana Kantakuzena: pratio je istoga Paleologa pri povratku u Carigrad i priveo ga slozi s Rimskom Crkvom, što je bio razlog poslanstva. Car je otpisao prvosvećeniku 7. studenoga, 11. indikcije, godine svijeta 6866, po uobičajenom načinu brojenja kod Grka u to vrijeme, po kojemu se latinskoj Kristovoj eri dodaju 5508 godina, pa je stoga ova godina svijeta 6866. godina Kristova 1358., u kojoj je bila XI. indikcija. Budući da su pak Grci započinjali godinu i njezinu indikciju od rujna, ovaj dan 7. studenoga po latinskom računanju valja ubrojiti u 1357. godinu Kristovu. Napokon, ako se cijelo ovo V. poglavlje o carigradskom poslanstvu usporedi s poviješću Ivana Kantakuzena, knj. 4, pogl. 42, 43 i 44, bit će lako uvidjeti da je njega, kad se odrekao carstva, naslijedio Ivan Paleolog potkraj 1356. godine Kristove, kada su Grci već bili započeli sljedeću godinu i indikciju. Zbog toga ovu promjenu na prijestolju u 1357. godinu Kristovu smještaju bolji kronolozi Onufrije, Spondanus, Petavius i drugi. No da je između odreknuća cara Ivana Kantakuzena i zarobljavanja sina prošla zima, sigurno je iz njega samoga. To potvrđuje i pismo koje je Paleolog poslao prvosvećeniku s poslanim izaslanicima, napisano 15. prosinca, koje prepisano iz arhiva Hadrijanove grobnice navodi Bzovius u sv. 14, god. Krist. 1358., br. 39. Wadding u 4. svesku djela Annales Minorum pod 1356. godinom Kristovom drukčije misli o ovom poslanstvu; ondje najprije nabraja ovo carigradsko pod br. 1, 2, 3, 4, a ubrzo zatim dodaje ugarsko, o kojemu se gore govorilo, pod br. 5 i sljedećima. No u životopisu sv. Petra pod br. 18, pošto je prije govorio o ugarskom poslanstvu, dodaje: „Petar ovdje nije posve dovršio s Mlečanima i Ugrima kada je iste godine bio određen da pođe u dulje i mučnije carigradsko poslanstvo.” Ali Mézières bolje poučava da je posve dovršio i vratio se na Rimsku kuriju; a različiti poslovi vođeni u veoma udaljenim mjestima u istim mjesecima zahtijevaju drugu godinu. Dovršivši dakle ovo poslanstvo 1357. godine, pošao je na Cipar i u Palestinu 1358. godine, a odande se vratio na Rimsku kuriju.

8 Peti put poslao ga je isti Inocent V. svibanjskih ida, 7. godine započetoga papinstva, 1359. Kristove, kao općega apostolskog legata. U 18. buli prvosvećenik ga imenuje legatom u Carigradskom patrijarhatu i Ciparskom kraljevstvu, te u nadbiskupijama Krete, Smirne, Patrasa, Krfa, Tebe, Korinta, Rodosa, Naksosa, Drača, Lepanta i Neopatre, te u njihovim pokrajinama i pokrajinama rečenoga patrijarhata, radi pomoći vjernicima i tim krajevima. A ubrzo dodaje prvosvećenik: „Opozivajući svakoga drugog legata kojega smo mi odredili u tim krajevima, apostolskom vlašću povjeravamo službu punoga poslanstva itd.” A u 19. buli piše istom Petru i rečenim patrijarsima i nadbiskupima da unovače vojsku križara protiv Turaka, a u 20. buli opominje Ursa, kretskoga nadbiskupa, da prepusti bl. Petru poslanstvo i upravu grada Smirne. Napokon se u 21. buli Petar imenuje općim inkvizitorom krivovjerne opačine u krajevima svoga poslanstva: slavno obnašavši to poslanstvo gotovo četiri godine, vraća se s ciparskim kraljem u Italiju početkom 1363. godine.

9 Šesti put, kad se vodio krvav rat između rimskoga prvosvećenika i milanskih Viscontija zbog vlasti nad bolonjskim područjem, poslan je od Urbana V. 1363. godine u Milano kao posrednik mira, zajedno s poslanicima francuskoga kralja Ivana; kad su oni otišli smatrajući stvar beznadnom, ostao je s kancelarom Mézièresom te je u veljači 1364. godine sretno sklopio mir, i neko je vrijeme upravljao gradom Bolognom i utvrdama.

10 Sedmi put, kad je proglašena vojna križara protiv Turaka i drugih sljedbenika bezbožnoga Muhameda, imenovan je generalnim legatom na mjesto umrloga kardinala Talleyranda od istoga Urbana, 2. godine njegova papinstva, 1364. Kristove, VI. srpanjskih ida, štoviše, valja čitati VI. kalenda, jer se u sljedećoj buli ciparskom kralju, 30. lipnja, spominje poslanstvo koje mu je već bilo dano; osim ako ondje radije ne treba vratiti ide. U 22. buli prvosvećenik ga među ostalim ovako potvrđuje: „Nakon brižljiva prethodnoga vijećanja, tebi u Carigradskom patrijarhatu (koji mu je prije bio podijelio) i Ciparskom kraljevstvu, te u nadbiskupijama Krete, Smirne, Patrasa, Atene, Tebe, Korinta, Kolosa zvanoga Rodos, Naksosa, Krfa, Drača, Lepanta i Neopatre, te u njihovim pokrajinama i pokrajinama rečenoga patrijarhata, i u drugim prekomorskim krajevima u koje smo mi proglasili pohod... apostolskom vlašću povjeravamo službu punoga poslanstva itd.”

11 Ta su nadbiskupska sjedišta u to vrijeme uglavnom slijedila Rimsku Crkvu i imala latinskoga patrijarha, kako će se reći u sljedećem paragrafu. Nalaze se pak u Moreji ili Peloponezu drevni Patras i Korint, u velikoj Ahaji Atena, Teba i Naupakt, koji se naziva i Neopakt; a nedaleko odande Neopatra ili Novi Patras, koji se grad pridružuje Tebanskoj nadbiskupiji u starom djelu Notitia Episcopatuum Auberta Miraeusa. Njezin se metropolit nabraja pod brojem LXII. u popisu Andronika Paleologa Starijega. Drač, slavni grad Albanije ili Makedonije, u tom je stoljeću bio sjedište vlastitoga kneza. Korkira, pučki Krf, u Jonskom moru; zajedno s Kretom još je i danas podložna Mletačkoj Republici. Smirna je u Maloj Aziji. Rodos, čiji je metropolit koloski, i Naksos su otoci: onaj u Licijskom moru, a ovaj jedan od Ciklada, zvan i Naksija ili Paranaksija, čiji se metropolit u Andronikovu popisu broji kao XCIV. U te je krajeve bio poslan od obaju prvosvećenika, već povrh toga imenovan legatom svete vojne, kao što je isti prvosvećenik i pokazao u apostolskom pismu napisanom ciparskom kralju 30. lipnja.

12 Osmi put, dok se pripremala sveta vojna križara, pojavio se strah od novoga rata između Genovežana i Ciprana; da bi ga odvratio, od istoga Urbana, X. ožujskih kalenda, 3. godine njegova papinstva, 1365. Kristove, poslan je kao mirotvorac, kojega je isti prvosvećenik dvama drugim pismima, IV. ožujskih nona i VII. travanjskih kalenda, potaknuo da ubrza sklapanje mira. Niti je prestao poticati kako dužda Adorna i Genovešku Republiku, tako i samoga ciparskog kralja da sklope mir uz posredovanje bl. Petra. Postoje bule kod Waddinga pod brojem 24 i četiri sljedeća.

§ II. Biskupstvo, nadbiskupstvo i patrijarhat sv. Petra.

Mazzerius niže br. 17. Budući da je, kaže, poslanstvo ili legacija bila teška, opasna, autentična, carska i kraljevska, zato je trebalo da Nuncij bude autentičan i na visokom stupnju. Zato je dakle zaređen za biskupa. Koje grada i koje godine, suvišno je, kao u jasnoj stvari, što neki pokreću spor. Saracenus u Menologio Carmelitarum, br. 8, u Vita S. Petri: Je li, kaže, bio biskup Pacte ili Pace, i rukopisni i tiskani kodeksi nisu jednaki. Koji su to, ne navodi, niti nagađamo o rukopisima. Alegræus u Paradiso Carmelitico, u pohvalnom govoru sv. Tomi ovako piše, slijedeći Didaca Coriu: Toma, kada je stigao u Hispaniju (u koju ga je poslao vrhovni poglavar reda s Filipom iz Ferrare, da u njezinim pokrajinama, osobito Vandaliji, Luzitaniji i Kastilji, hrani ono što je dobro i da revnošću pobožnosti, mudrosti i upravljanja čuva i povećava ono što je nahranjeno, kako ispravno zaključuje naš Coria) od karmelićanina najprije je, na poticaj kralja Alfonsa XI., postao biskupom Pace, kako svjedoče Theatrum Ecclesiarum Hispaniæ i Trithemius. To piše Alegræus prema Coriji. Ali biskupom Pacte, a ne Pace, naziva ga Trithemius u De Scriptoribus Ecclesiasticis, dok je nama nepoznato što je to Theatrum i kakve je vjerodostojnosti. Kralj Alfons umro je godine Kristove 1350., kada još nije bio biskup Petar. O njegovu putovanju u Hispaniju šuti Mazzerius; štoviše, iz njegova točnog opisa čini se da se može sasvim jasno zaključiti da on u Hispaniji nikada nije bio, protivno Coriji. Waddingus u Bilješkama uz Život br. 10. Mnogi, kaže, pogrešno čitaju, umjesto Pactenski Pacenski; a ta je biskupija u Hispaniji u pučkom govoru Badajoz, kod Latina Pax Julia, i zbog toga je Cauriensis u 1. knjizi, 10. poglavlju, pogriješio u pogledu betičke pokrajine (o čemu niže uz Život br. 4.) kako bi ga lakše prenio na Crkvu susjedne pokrajine Extremadure, ipak se boji u 11. knjizi, 11. poglavlju, da se nije uvukla tiskarska pogreška i da je umjesto Pactensis napisano Pacensis. Rodericius de Osma Pacensis u zavičajnim raspravama upao je u istu pogrešku. Silvester Marulus u Mari: Oceano Religionum, u naslovu o karmelićanskom redu još više griješi i upisuje Precatensis. To piše Waddingus.

14 Uostalom, nemam namjeru opširnije istraživati ove ili slične pogreške pisaca. Mazzerius niže piše da mu je povjerena Crkva u Pacti na Siciliji. A Pacta je biskupski grad na Siciliji, pod nadbiskupom Messine, u pučkom govoru Patti, na morskoj obali, nasuprot Eolskim ili Vulkanskim otocima, od kojih je glavni Lipara također poznat po biskupskom sjedištu, ali ujedinjen s biskupijom u Pacti. Otuda se u apostolskoj buli kod Waddinga 2 naziva biskupom Pacte i Lipare. Je li mu umjesto Liparske biskupije pogrešno pripisao Maltešku Ivan Baleus u 3. stoljeću De Scriptoribus Anglis, nije vrijedno truda raspravljati o tom autoru, kojemu nije sramotnije što nije poznavao prilike reda koji je napustio nego što svu svetost Crkve razdire najispraznijim klevetama.

15 Toliko o mjestu prvog biskupstva. O vremenu kada je zadobio biskupstvo, noviji se pisci razilaze. Saracenus piše da je biskupom imenovan od Klementa VI. On je stolovao od 7. svibnja god. 1342. do 6. prosinca god. 1352. S njim se nužno moraju slagati Coria i Alegræus, budući da žele da je imenovan na molbu Alfonsa XI., umrlog godine 1350. Autor Dodatka Životu br. 4. još više sve brka: Po gospodinu papi, kaže, Inocentu VI., najprije je uzet u biskupiju Pacta u kraljevstvu Siciliji, oko godine Gospodnje 1348. Klementa VI. naslijedio je Inocent VI. 16. prosinca god. 1352. Napokon, njegove 2. godine, Kristove 1354., 16. studenoga imenovan je Petar biskupom Pacte i Lipare, tako glasi Papina bula. Predšasnik je bio drugi također Petar, zvani Teutonac, iz Reda manje braće, uzet od Klementa VI. 16. veljače, 4. godine pontifikata, Kristove 1346. Papinsku ispravu o izboru donosi za tu godinu Waddingus u 3. svesku Annal. Minorum, bula 107. Otuda se čini da je pružena prilika za zabune zbog brzopletosti i nemara.

16 Od te biskupije Pacte i Lipare da se uzdigao na carigradski patrijarhat pišu Saracenus br. 9., Silvester Marulus gore, Ivan Palæonydorus u 3. knjizi De antiquitate Montis Carmeli, 12. poglavlje. Fasciculus temporum pod Urbanom. Od Pacte da je uzdignut na kretsku nadbiskupiju, a odatle na carigradski patrijarhat prenose Coria u 11. knjizi, 11. poglavlju, Alegræus gore, Vilim Eysengrenius u Catalogo testium veritatis god. 1348., Toma od Isusa u 1. knjizi Antiquitatis Carmelitanæ, 6. poglavlje, Trithemius, Petar Lucius, Possevino, Gesnerus, koje valja citirati niže, bez spominjanja koronske biskupije, na koju je iz Crkve u Pacti od istog Inocenta VI. premješten, 10. svibnja, 7. godine Inocentova pontifikata, Kristove 1359., izdanom bulom, koja se nalazi kod Waddinga 17, u kojoj mu se Papa ovako obraća: Razrješujući te od veze kojom si bio vezan za spomenutu Crkvu u Pacti, na čijem si čelu tada bio, po savjetu spomenute braće i punini apostolske vlasti, prenosimo te na spomenutu koronsku Crkvu i postavljamo te joj za biskupa i pastira itd. Mazzerius niže br. 39. kaže da je Papa za povećanje dostojanstva dao koronsku Crkvu kada ga je poslao kao apostolskog legata na Istok. A Koron je, prema Ptolemeju u 3. knjizi Geographiæ, 16. poglavlje, primorski grad na Peloponezu, u Mesenijskom zaljevu, znamenit po biskupiji, pod nadbiskupom Patrasa, podložan u to vrijeme Mlečanima. Petra je naslijedio Ludovik Turrianus iz Milana, pozvan na akvilejski patrijarhat. Smještaj grada Korona i utvrde koju su podigli Mlečani opširnije se opisuje u Sabellicovu dodatku u 16. knjizi. Postavši carigradski patrijarh imao je, kako piše niže pod br. 80., koronsku Crkvu u komendi do kraja života, kao i nigropontsku Crkvu; štoviše, ova se može smatrati kao neka druga njegova biskupija. A Nigroponte je otok blizu Ahaje, kod starih Eubeja, čiji je biskup bio podložan atenskom nadbiskupu. Taj su otok punih sto godina poslije oteli Mlečanima Turci; to osvajanje i opis otoka donose Petar Justinianus u 8. knjizi Histor. Venetæ i Sabellicus u 3. dekadi, 8. knjizi, pri kraju.

17 Poslije je obdaren kretskim nadbiskupstvom od Urbana V., 1. godine njegova pontifikata, Kristove 1363., i naslijedio je Urza, kojemu je Inocent pisao godine Kr 1359. da samom Petru, tada koronskom biskupu, prepusti legaciju i upravu građanske vlasti u Smirni. Nadbiskupsko je sjedište u gradu Kandiji na otoku Kreti; jer nije bio kretski nadbiskup na Cipru, kako je smatrao Alegræus, budući da je nadbiskupsko sjedište toga otoka u glavnom i kraljevskom gradu Nikoziji. Petar Galesini u svom Martyrologio u Bilješkama uz 8. siječnja čini ga istodobno na otoku Cipru biskupom Famaguste, pogrešno, zaveden mjestom smrti i ukopa.

18 Napokon je za carigradski patrijarhat izabran od istog Urbana V., 2. godine njegova pontifikata, Kristove 1364., kada ga je htio imenovati legatom svete vojne, što je i učinio VI. ida (ili kalenda) srpnja te godine. Naslijedio je Vilima, trećeg latinskog carigradskog patrijarha, koji je, prema svjedočanstvu Genebarda, dok su Kalist i Filotej bili grčki i raskolnički patrijarsi, deset godina držao suparničku, ali zakonitu stolicu. Spomenuvši Kalistovu smrt i Filotejevo vraćanje na stolicu, svoju povijest zaključuje Kantakuzen. S Filotejem je dakle stolovao bl. Petar. Koji su mu tada bili podložni nadbiskupi, rečeno je gore. Alegre i Saracenus opet se veoma varaju kada tvrde da je patrijarhom postao od Inocenta VI. godine 1352., koje je godine sam Inocent 16. prosinca imenovan papom. Od njega je patrijarhom postavljen Vilim, a ne naš Petar.

19 Saracenus napore podnesene u Carigradu od godine Kr 1370. do 1376. ovako opisuje pod br. 16. Koliko je u tom gradu (Carigradu) sv. Petar Toma podnio za spasenje duša, kaže; koliko je učinio od godine 1370. do godine 1376., neka kažu sveti muževi koji su, očarani svetošću i divljenjem prema njegovoj kreposti, probuđeni iz podzemlja grijeha i ustali iz tmine nevjere; budući da u samom gradu Carigradu prema crkvenom ustrojstvu još uvijek žive mnogi kršćani latinskog obreda, koje zovu Kafalucima, iz grada Kaffe ondje preseljeni po turskom kralju Muhamedu, koji su Kristovu vjeru prigrlili uz pomoć gosp. Petra Tome. Svjedoči to samostan u gradu Peri u kojem stanuju karmelićani. Ali kako to stoji? Jer Petar je preminuo godine Kristove 1366., kao što će se ubrzo reći. U Carigradu, u vrijeme dok je držao biskupiju toga grada, uopće nije bio. Kršćani su tada vladali njime, a ne Turci. Zatim je grad Kaffa na Tauričkom Herzonezu, kod starih nazivan Teodozija, preoteta Đenovljanima god. Kr 1474., 108 godina nakon smrti bl. Petra, 21 godinu nakon što je isti Muhamed osvojio Carigrad, kada je naređeno da se svi stanovnici latinskog imena, koje naziva Kafalucima, lađama prevezu u grad Peru, kao što opširno pripovijeda Ubertus Folieta u 9. knjizi Histor. Genuensis.

20 Toliko o carigradskom patrijarhatu, umjesto kojega mu se aleksandrijski pripisuje kod Ivana Grossa, vrhovnog poglavara karmelićana u Viridario ordinis Carmelitarum, i kod autora Speculi ordinis Carmelitarum kod Waddinga u pohvalnim zapisima o bl. Petru. Ali odatle se rodila pogreška da je kao carigradski patrijarh sudjelovao u osvajanju Aleksandrije.

§ III. Vrijeme i vrsta smrti, sveto štovanje.

Saracenus pod br. 17. ovako opisuje Petrovu smrt: Sada neka se uzdigne moj govor uz božansku pomoć. Budući da je, naime, radi pohoda Svete zemlje pobožni Otac razvio jedra vjetrovima, pristao je u Aleksandriji, gdje je počeo s najvećim osjećajem vršiti dužnosti pobožnosti i katoličke vjere: jer je u njemu bila tolika čistoća duše i tijela, žar rječitosti i toplina duha da je k sebi privlačio i pridobivao dobronamjerne aleksandrijske građane. Ali dok je gorio najžešćom revnošću da širi katoličku vjeru i brani je protiv Saracena, mnoštva nevjernika navalila su na njega u četama, kakvi su već bili u svojoj divljoj i jedinstvenoj okrutnosti, svu jarost te nevjere okrenula su protiv samoga njega, i nakon mnogih poruga i mnogih zala što ih je pretrpio braneći Kristovu vjeru, podnijevši napokon nebrojene napore, pun dana i dobrih djela, privezan uz stup, pogođen tisućama rana od projektila nevjernika, 6. siječnja, u čas koji je Bog odredio, usnuo je u Gospodinu godine Gospodnjeg utjelovljenja 1376., dok su vjernici zajedno plakali, a duša mu je, dok su u nebu pjevali anđeoski zborovi, uznesena iz ruku nevjernika. Ranjeno tijelo svetog Mučenika preoteto je i preneseno na otok Cipar te je u famagustanskom samostanu našeg reda časno pokopano. To piše Saracenus po svome mišljenju, a iz tuđeg dodaje ovo: Ali dok sam o tome razmišljao u Bologni, velečasni provincijal Tourainea izvijestio me je da se u rukopisu kancelara kraljevstva Cipra nalazi da je gosp. Petar Toma doduše bio izboden strijelama, ali da je ranjen još dugo preživio. Bog, u čiju je čast podnio mučeništvo, neće se u svoje vrijeme udostojati otkriti. Isto, samo promijenjenim izrazom, piše Saussay u Supplem. Martyrol. Gallic. 6. siječnja. Alegræus također: Nakon što je, kaže, carigradski car podložio pod slatki Kristov jaram (što se dogodilo god. Kr 1357.), boreći se najsnažnije za Boga i svoju vjeru, izboden u samom boju od neprijatelja projektilima ili kopljima, polumrtav je položen u čun i doveden u Famagustu na Cipru, dok su ga podupirali Boersius i Leon od sv. Ivana: Duh je ispuštao slavni Kristov Mučenik, koji je odmah predao svome Spasitelju godine 1366. Ivan Palæonydorus: Imenovan legatom u Aleksandriji, ranjen projektilima nevjernika, u Famagusti na Cipru na blagdan Bogojavljenja preselio se Kristu, pošto je grad Aleksandrija osvojen godine Gospodnje 1366. Franjo Marulus: Imenovan je legatom u Aleksandriji, i u Famagusti na Cipru bio je ranjen od nevjernika, te je umro na blagdan Bogojavljenja godine 1376. Slično piše Coria u 11. knjizi, 11. poglavlju i nedavno izdani Breviarium Carmelitanum; od kojih se kaže da je, zadobivši mnoge rane i izboden projektilima, preminuo u Aleksandriji, a tijelo je preneseno u Famagustu. Prethodio je Stjepan Lusignanus Cipranin iz Reda propovjednika, koji je god. Kr 1357. na talijanskom jeziku objavio knjigu o krunama, u kojoj u 5. kruni ovako piše: Petar Toma iz Reda bl. Djevice Marije od Gore Karmela, carigradski patrijarh, čovjek najsvetijeg života, umro je kao Mučenik. Pokopan je u Famagusti i svi ga smatraju Blaženim.

22 Waddingus br. 2. u Bilješkama nagađa da je to mišljenje o mučeništvu ojačalo zato što je netko iskvarenim učinio neki francuski primjerak Života, stavivši na rub da je u aleksandrijskom ratu bio izboden mnogim projektilima nevjernika i da je poslije u Famagusti umro dok su rane još bile svježe. Ali radije nagađamo, budući da Život koji je napisao očevidac i sudionik aleksandrijske vojne nije bio uobičajeno dostupan, da je to moglo uvjeriti neke jer su te riječi uzete iz Epiloga pod br. 133. i čitane odvojeno. Ondje se kaže da se on može nazvati patrijarhom, prorokom, apostolom, ispovjedaocem, naučiteljem, mučenikom, razumije se zbog preuzetih preteških napora i pogibelji, ali to označava nekakvom katakrezom: Mučenik Božji, kaže, ako je dopušteno reći. Koliko je puta izložio svoje tijelo mučeništvu, jasno se pokazuje gore. U sukobu dakle i zauzeću grada Aleksandrije ranjen neprijateljskim projektilima umro je, to jest mogao je umrijeti, jer se tako izlagao pogibeljima. Mučenik je dakle i voljom i djelom bio, jer je u samu pogibelj stupio.

23 Ako tko pomno razmotri 16. i 17. poglavlje, lako će uočiti da, kada je Aleksandrija osvojena početkom listopada god. Kr 1365., Petar nije nikada razgovarao sa Saracenima, a kamoli da su ga oni zarobili, privezali uz stup i izboli projektilima ili kopljima, nego se neozlijeđen s brodovljem vratio na Cipar, imenovan od kralja legatom kod Pape, da je upravo o božićnim blagdanima obolio od groznice te 6. siječnja godine 1366. u Famagusti preminuo od prirodne bolesti. I tako je uvijek mislio sav karmelićanski red, piše Waddingus; jer se u starim obrednicima, kaže, njegov blagdan izlagao pod imenom Ispovjedaoca. Misal tiskan godine 1509., drugi godine 1544., treći godine 1531. Kalendar izdan po nalogu općeg kapitula slavljenog kod sv. Martina u Brdima u Gradu god. 1564. ovako glasi: Sv. Petra Tome, biskupa i ispovjedaoca.

24 I u godini smrti treba ispraviti Saracena i Marula gore, koji žele da je nadživio do godine 1376., Marka Guazza u Chronico, koji to stavlja u god. 1375., i Tomu od Isusa u 1. knjizi Antiquitatis Carmelitanæ, 6. poglavlje, koji kaže da je umro u Famagusti za cara Karla IV. i Klementa VI. godine 1350., što je preuzeto iz pogrešno shvaćenog Trithemija, budući da on kaže da je u to vrijeme bio glasovit; u kojem je vremenu, ako je od njega izdana koja knjiga, što ćemo uskoro istražiti, tada nužno moralo biti napisano dok još kao biskup nije bio ometan kakvim težim poslanstvima.

25 Njegov rođendan za nebo slavi se 6. siječnja u Florario sanctorum u rukopisu ovim riječima: Kod grada Famaguste na Cipru bl. Petra Tome, carigradskog patrijarha i proslavljenog naučitelja, člana karmelićanskog reda. On je, nakon što je napisao više knjiga i učinio čudesa, na dan i u sat koje je unaprijed označio, sretno usnuo godine spasenja 1366. Kölnski kartuzijanci u Addit. ad Usuardum i Canisius u Martyrologio Germanico: Kod grada Famaguste na Cipru bl. Petra Thomasija, carigradskog patrijarha karmelićanskog reda, koji je, glasovit životom, naukom i čudesima, u vrijeme Karla IV. u sat koji je unaprijed predvidio, počinuo u miru. Istovjetno donose Molanus u Auctario ad Usuardum (umjesto kojega dodatka samog Usuarda, koji je umro pet stoljeća prije sv. Petra, navodi Saracenus), Galesini u Notationibus ad Martyrologium, Filip Ferrari u Catalogo Sanctorum, Oktavije Cajetanus u Idea Sanctorum Siculorum, čije je riječi Života koji je izdao stavio na početak Waddingus.

26 Ali budući da šesti siječnja ometa blagdan Bogojavljenja Gospodnjeg, po apostolskom dopuštenju Pavla V. slavi se dvostrukim oficijem po čitavom karmelićanskom redu 29. siječnja, a ne 23., kako se pogrešno čita kod Alegræa. Stjepan Lusignanus u Chorographia et brevi historia insulæ Cypri ovako o njemu piše: Bl. Petar Toma, carigradski patrijarh, karmelićanin, pokopan kod karmelićana u Famagusti s mnogim čudesima. Dodaje Marulus da ga u tom kraljevstvu veoma zazivaju u vrijeme epidemije. Da ga zazivaju protiv epidemije i kuge zapazili su također Palæonydorus, i prema starom Brevijaru reda Saracenus, koji u naslovu uz život sv. Andrije iz Fiesolea, o kojem mi 30. siječnja, kaže da je ovaj umro iste godine, mjeseca i dana kada je prenesen sv. Petar Toma, a zatim pod br. 20. tvrdi da je preminuo godine od Utjelovljene Riječi 1373., 6. siječnja. Ali budući da je više puta prije toga smrt sv. Petra pomaknuo na godinu 1376., iz raznih je pisaca, nedovoljno pazeći na sebe, to sakupio.

§ IV. Život sv. Petra, spisi.

Drug putovanja i napora sv. Petra u posljednjim godinama bio je Filip Mazzerius, kod drugih Macerius ili de Manseriis, kancelar kraljevstva Cipra niže pod br. 104., u pismu sv. Petra papi Urbanu V. i caru Karlu IV., učen čovjek i u vijeću filozof, kao i u ratu pravi i vrstan vojnik. Ovaj je sv. Petra, tada koronskog biskupa i legata Apostolske Stolice na Istoku, na Cipru češće vidio kako čini čudesna znamenja, pomno je promatrao njegovu svetost, pristupio mu je kao kraljev referendarij i prigrlio ga s tolikom ljubavlju da ga je posvojio za duhovnog oca, i zauzvrat je s jedinstvenom ljubavlju bio posvojen od njega kao sin. Otuda je, prateći obojica ciparskog kralja u Europu, poticao Papu i kršćanske knezove na svetu vojnu u Palestinu; obojica su nakon podnesenih mnogih napora sklopili bolonjski mir između Viscontija i rimskog Pape; obojica su ishodila ratnu pomoć od Mlečana i mnogo se trudila oko opremanja brodovlja; obojica su u opasnoj vojnoj imala i hrabar duh i ulijevala ga drugima; obojica su tvrdila da se osvojena Aleksandrija može i mora zadržati; obojica su zbog njezina napuštanja osjetila najveću žalost; i nijedan nije htio umrijeti drukčije nego u prisutnosti drugoga. Bio je pao u groznicu Petar: ubrzo je pozvan došao Filip, kada je on već mrtvih ruku, podlaktica i potkoljenica govorio da, ako Filip ne bi bio nazočan, ne može napustiti život; kada mu je izrekao posljednje riječi, predao je dušu Bogu. Filip je vjerno izvršio njegovu oporuku i posljednju želju, te je ljubav iskazao i kad je ovaj preminuo. Ovaj je dakle muž, tako velik i vrstan, koji je s našim Petrom uvijek najprisnije općio i imao jasan uvid u sve njegove tajne, djela koja je on učinio, a koja je ili doznao od njega samoga, ili ih sam vidio svojim očima, ili ih čuo od vjerodostojnih ljudi, obuhvatio ozbiljnim pripovijedanjem, iako su tadašnja vremena bila neuglađena.

28 Ovaj još u tisku neobjavljeni životopis, iako ga mnogi traže, iznosimo na svjetlo javnosti iz rukopisne opće kronike sastavljene oko godine Kristove 1480. po Teodoriku Pauliju iz Gorinchema, svećeniku i poddekanu crkava sv. Martina i sv. Vincenta u gradu Gorinchemu. On u uvodu kronike, u katalogu carigradskih patrijaraha, ovako piše: Petar Tomæ karmelićanin bio je na čelu kao patrijarh godine Gospodnje 1266. Zatim, pošto je u istom svom raznovrsnom djelu opisao i podrijetlo izgradnje grada Carigrada i pohvalne zapise o carevima i patrijarsima, dodaje Život sv. Petra s ovim naslovom: Originalis Legenda B. Petri Thomæ Patriarchæ Constantinopolitani, Ordinis Dei genitricis Mariæ de monte Carmeli, compilata a Domino Thoma (ispravi Philippo) de Manseriis, cum miraculis ejus. Nakon autorova epiloga nadovezuje se nešto prikupljeno od Ivana iz Faenze, o kojemu će ubrzo biti riječi, te Ivana iz Hildesheima i iz registra Bolonjskog sveučilišta, u čemu treba ispraviti ponešto, kao što ćemo niže zabilježiti. Bili su umetnuti naslovi ili sažeci sadržaja, ali često nepotpuni i ponekad suprotni samom pripovijedanju, tako se pod br. 129. pripisivalo: Čudo zašto su se zvona oglašavala anđeoskom službom, dok se ondje ništa takvo ne kaže. Stoga, izostavivši takve naslove, koji se čine dodanima ili od samoga Teodorika ili od drugoga pisara, a ne od Mazzerija, Život smo na naš način podijelili na poglavlja i brojeve te dodali Bilješke.

29 Ivan Grossus, vrhovni poglavar karmelićana izabran god. 1389., 23 godine nakon smrti sv. Petra, u Viridario Ordinis Carmelitarum kod Waddinga u pohvalnim zapisima donosi ovo: Život toga Sveca nalazi se u mnogim dijelovima svijeta, a osobito u Engleskoj; iz čijega su kraljevstva dvojica vitezova, gospodin Ivan de Grey i gospodin de Stapylton, koji su bili s njime osobno u zauzeću spomenutoga grada Aleksandrije, njegov slavni životopis, opisan pod istinitom istragom kako svjetovnjaka tako i redovnika, prenijeli u krajeve Engleske. Iz toga proizlazi da je Život Mazzerius napisao odmah nakon smrti sv. Petra, prije nego što je kao poslanik svoga kralja poslan novoimenovanom papi Grguru XI. Urbana V. naslijedio je Grgur 30. prosinca godine 1370. A kralja Petra ubila su njegova braća godine 1372., kako izvještava Bizarus u 7. knjizi Histor. Genuensis. Smrt koju mu je nanio brat Jakov Lusignanus, kojega je turski car unajmio za taj zločin, opširnije opisuje Teodorik Pauli poslije Života sv. Petra, i ponovno na kraju knjige Bellorum Dei, gdje ga naziva braniteljem vjere Isusa Krista i piše da je podnio mučeništvo.

30 U Athenis Franciscanorum Henrika Wilotija i u Apparatu sacro Possevina kaže se da se Ivan iz Faenze, gvardijan Parchiensis (bolje rečeno Paphiensis) u kraljevstvu i na otoku Cipru, proslavio godine Gospodnje 1370. i napisao životopis bl. Tome, carigradskog patrijarha karmelićanina, u jednoj knjizi. Drugi kod Waddinga u Bilješkama br. 18. prenose da je životopis napisao prema Mazzeriju. Ali Wadding tvrdi da je Mazzerius pisao kasnije, jer ovaj u životopisu koji je sastavio spominje da je Faventia napisao isti. Ali vara se Wadding: Mazzerius ne spominje Faventinusa; u dodatku se spominje on, ali ne životopis koji je isti sastavio, nego angine odagnate zaslugama sv. Petra; zbog kojega je dobročinstva mogao prepisati životopis prema Mazzeriju, dodavši možda to čudo. Wadding kaže u Predgovoru da je primio nekoliko ulomaka toga spisića, pomno potraženih, koje ni on ne donosi niti smo ih mi drugdje vidjeli. Saracenus u naslovu navodi rukopis Filipa Mazzerija te Ivana Faventinusa i ciparskog kancelara, kao da je kancelar bio ili Faventinus ili svakako različit od obojice. Franjo Gonzaga u 2. dijelu Originis Seraphicæ religionis, samostan 11. Bolonjske pokrajine, kaže da se u Reggio Emiliji u samostanu klarisa čuvaju kosti bl. o. Ivana Faventinusa, kojega pod 17. prosinca navodi Monstier u Martyrologio Franciscano. Je li on različit od ovoga o kojemu je riječ, ne znamo.

31 Wadding je sastavio novi životopis sv. Petra zato što (kako uz druge razloge unaprijed kaže čitatelju) Mazzerius je napisao životopis skroman i vrlo skraćen, koliko je ono doba dopuštalo. Ja sam, kaže, ispravši nedostatke i odbacivši zastarjelost, načinio noviji i opširniji, dodavši samo ono što sam preuzeo iz najpouzdanijih spomenika. Zatim sam dodao opširnije bilješke, u kojima sam uklonio većinu pogrešaka pisaca koji radije izmišljaju ono što pišu nego da prenose ono što se dogodilo. Teško od te mane pate neki koji, podliježući naklonosti, vode povijest kamo žele i kako žele, te zavode neoprezna čitatelja. To kaže Wadding. To je upravo razlog zašto mi s tolikim trudom nastojimo sabrati drevne i izvorne spomenike pisaca, raspraviti ih i izdati u svjetlo u izvornom stilu.

b Sv. Petar rođen u Akvitanijic de f od siromašnih roditelja, uči proseći:g podučava dječake početnicama,h gramatici i logici.

32 Ono što Wadding iznosi, to se gotovo sve nalazi kod Mazzerija ili u Dodatku, osim ovoga o njegovoj pobožnosti prema Djevici Bogorodici pod br. 6. Vezan tim i drugim primljenim dobročinstvima uz presvetu Djevicu, planuo je nevjerojatnim osjećajem pobožnosti prema njoj i odlučio da neće propustiti nijedno štovanje koje bi išlo na čast takve dobročiniteljice. Posebnim napisanim knjižicom postojano je branio njezinu nepovredljivost od istočnoga grijeha, a ostale je Dvičine povlastice proslavio učenim pohvalama. Kad god je molio, miješao je pohvale Mariji; sve kipove na koje je nailazio pobožno je pozdravljao; kad je htio progovoriti, stavljao je naprijed Marijino ime; prije nego što bi sjeo za stol, iznosio je marijanske pohvale i smatrao je hranu bljutavom ako se ne bi začinila spomenom svete Djevice. U nevoljama i tjeskobama hrlio je na taj sveti žrtvenik, a zasjedama neprijatelja dosijecao je ovim umijećem: da bi svakom udarcu suprotstavio štit Marijina imena, čiju je nazočnu pomoć uvijek osjećao. Taj golemi žar pobožnosti tako je preobrazio osjećaje i obuzeo duh da se činilo da ništa drugo ne osjeća, ništa drugo ne govori i ništa drugo ne čuje. Iz obilja srca govorila su usta: učinilo se naime da je u njegovo srce urezano presveto ime Marijino, ne drukčije nego što se u srcu mučenika Ignacija pojavila utisnuta božanska riječ Isusova. To on. O sv. Ignaciju govorit ćemo 1. veljače, gdje ćemo raspraviti zašto noviji slikari prikazuju da je u njegovo srce urezano ime ISUSOVO.

33 Među najžešće branitelje bezgrešnog začeća blažene Djevice ubrajaju Petra Tomu Bernardin iz Busta, franjevac, u svome Mariale, 4. propovijed o Začeću, 3. dio, i Ferdinand Quirinus de Salazar, naš subrat, u De Immaculata Conceptione, 42. poglavlje, u 15. stoljeću, kada je napisao da je god. Kr 1468. ovjenčan mučeništvom. Da je napisao mnoge druge knjige katolički i domišljato svjedoči Baptista Mantuanus u Apologia pro Carmelitis. Trithemius donosi ove: Super Sententias, 4 knjige. Sermones varios, 4 knjige i nešto slično. Trithemija slijede Petar Lucina Belgijanac u Bibliotheca Carmelitarum, Antun Possevino u Apparatu Sacro, Konrad Gesnerus u Bibliotheca i drugi. Ništa od toga nismo još mogli vidjeti, a kamoli o tome donijeti sud.

ŽIVOT PO AUTORU FILIPU MAZZERIU, kancelaru kraljevstva Cipra, IZ RUKOPISA. PROSLOV AUTORA.

Od izlaska sunca do zalaska hvalevrijedno je ime Gospodnje: jer je čudesan Bog u Svecima svojim i svet u svim djelima svojim. A kada se posljednji svijet večeri i leži u zlome, čudesan je i uistinu blag sam Gospodin Bog u bratu Petru Tomi iz reda bl. Marije od Gore Karmela, prečastnom carigradskom patrijarhu i legatu svete Apostolske Stolice za sveti pohod: po kojemu je Bog htio prosvijetliti svoju vojujuću Crkvu, osobito Istočnu, u snazi svjetla neokaljane katoličke vjere i uzvišenja svetoga Križa. I da se tako veliko svjetlo, u naše vrijeme izišlo, u ovim istočnim krajevima u kraljevstvu Cipru ne bi sakrilo pod mjerico, na poticanje pobožnosti vjernih katolika, na hvalu Bogu i njegovoj slavnoj Majci Djevici te na čast svetoga Križa, kojega je otajstvo isti slavni patrijarh trijumfalno propovijedao, ja, kancelar Cipra, premda nedostojan i, avaj, velik grešnik, koji sam jasno upoznao sveti život istoga blaženog legata, u Gospodinu Isusu i među svim ljudima ovoga svijeta, i, ako mi je dopušteno reći, povrh svih od njega napose više ljubljen; ostavivši po strani svaku tjelesnu naklonost, revnošću njegove svetosti zapaljen i pobožno potaknut, po milosti Gospodina moga Isusa Krista, uz nadahnuće slavne Djevice i uz pomoć blaženoga patrijarha, prečastnog i najdražega oca mojega, za čijom ljubavlju čeznem, sretan tijek tako velikog apostolskog legata prema vijencu koji sada postiže, ne sumnjam, i neka čudesa i čudotvorna djela Božja od mnogih koja po njemu sjaje na svjetlu, opisujući ih jednostavnim pripovijedanjem niže, izložit ću i očitovati. Istinu hvalevrijednog života tako velikog Oca dijelom sam saznao u povjerljivom razgovoru od njega samoga, a dijelom od vjerodostojnih i pouzdanih osoba. I ono što smo čuli i vidjeli, svojim smo očima također promatrali, i ruke su naše opipale o ovoj Riječi, te očitom životu istoga Oca, koji smo vidjeli, svjedočimo i naviještamo vama, vjerni kršćani, da se radujete i da radost vaša u mirisu tako velikog legata bude potpuna u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.

Domovina, odgoj, redovnički život, nauk sv. Petra.

Otac pak moj najdraži bio je rodom iz a okcitanskog jezika, Vojvodstva Akvitanije,b pokrajine Périgord, mjesta koje se zovec Salimosa ded Thomas,e sarlatske biskupije, i nižeg podrijetla. Njegov otac,f zakupnik i obrađivač tuđe zemlje te uzgajivač stoke, u svome staležu najsiromašniji, imao je dva sina, naime Petra Tomu i još jednoga, te jednu kćer. Kad je pak jedan sin umro, a Petar Toma ostao sa svojom sestrom, ostali su u tjeskobi siromaštva. Ali vidjevši mladić Petar siromaštvo oca i vlastite kuće, nadahnut od Boga ostavio je oca, majku i sestru; i otišao je u jedno utvrđeno mjesto zvanog Mampesier, ondje tražeći kruh za Boga i uzdržavanje života, uvijek idući u škole: i u kratkom je vremenu tako učio da je prilično brzo postao učiteljem dječaka. Kad je pak prošlo neko vrijeme, došao je u gradh Agen, i ondje je mnogo godina učio gramatiku, logiku i dijalektiku, uvijek hranjen milostinjom i vlastitim radom. Predavao je naime učenicima pokrajine gramatiku, a poslije logiku sve do dvadesete godine svoje dobi, uvijek od Boga opskrbljivan za život, i u čitavu svom životu od oca ili vlastite kuće nikada nije dobio vrijednost od dvadeset florina.

3 Prior pak samostana s lektorom bl. Marije od Karmela, vidjevši spomenutog mladića Petra sposobnim, uveo ga je u učionice, i ondje je ostao godinu dana podučavajući dječake u gramatici i logici. Nakon toga prior k Condoma istoga reda, vidjevši ga i diveći se njegovoj oštroumnosti i svetom ponašanju, odveo ga je u samostan u Condomu i obukao ga u habit braće reda bl. Marije od Karmela, i ondje položivši zavjete podučavao je mladu braću dvije godine. Tada je red, vidjevši njegovu spremnost i pobožnost, odredio da u gradu Agenu predaje logičke spise, i ondje je slušao filozofiju te ostao tri godine, i postao je l svećenik, čist tijelom od svake mladenačke nečistoće i plamteći u žaru pobožnosti prema neokaljanoj Djevici Mariji, preporučujući joj bez prestanka svoju borbu.

4 Nakon što je prošlo neko vrijeme, došao je do tolikog m siromaštva da je jedva mogao imati odjeću, svijeće ili ulje ili druge sitne potrepštine; unatoč tomu imao je toliku pobožnost od djetinjstva prema slavnoj Djevici i tako joj je pobožno služio da se dogodilo da nije mogao biti uskraćen u svojoj želji. Napokon, dok je jednom poslije jutarnje molitve bio u spavaonici i mislio na svoje siromaštvo, moleći blaženu Djevicu Mariju za pomoć, silno se bojeći da ne izgubi studij zbog siromaštva, u isti sat Djevica Marija mu se vidljivo ukazala dok je bdio i hodao po spavaonici, uhvativši ga za kukuljicu i vodeći ga po spavaonici te mu rekla: Sine moj, ne sumnjaj zbog siromaštva, jer te neću ostaviti; marljivo uči i služi mome Sinu i meni. Pošto je to rekla, blažena Djevica Marija nestala mu je ispred očiju. Kad je svanulo rano jutro, brat Petar slavio je Misu o Djevici Mariji, zahvaljujući joj na obećanju. Pošto je Misa bila rečena, bio je nazočan jedan n vitez iz toga kraja, čije sam ime prepustio zaboravu; taj je vitez rekao bratu Petru: Želim vam se ispovjediti. A nakon obavljene ispovijedi vitez mu je dao petnaest zlatnih regala. I od toga dana nadalje nikada nije trpio siromaštvo. To mi je čudo u najvećoj tajnosti i najpobožnije na hvalu Djevici iz ljubavi otkrio meni nedostojnom grešniku, kao i neka druga velika djela o samoj Djevici, koja su zbog moje lakomislenosti, mlakosti, hladnoće, štoviše opake nemarnosti, avaj, iščezla iz moga pamćenja. O da se smiluje meni sama moja Gospođa!

5 Njegov je pak red odredio da u samostanu u Bordeauxu predaje novu logiku, što je i učinio kroz jednu godinu. Tada ga je njegov red ponovno postavio u o Albiju, i predavao je prirodnu filozofiju, i to kroz jednu godinu. I ponovno je predavao u Aginu kroz jednu godinu fiziku. Tada je red odredio da pođe u Pariz. A otkako je ušao u red, nikada nije spavao bez tunike i škapulara, niti na perju. A dok je boravio u Parizu, čudesno je napredovao, i ostao je u Parizu tri godine, te se vratio u svoju pokrajinu, postao je lektor u p Cahorsu i počeo je čudesno propovijedati.

6 Dok je pak bio u Cahorsu, dogodilo se da je jednoga ljeta u Cahorsu bila tolika suša da su svi plodovi propadali, i svakodnevno se održavala procesija cijeloga klera i puka da se isprosi kiša. Tada je bilo određeno da brat Petar Tome propovijeda na određeni dan. Na određeni dan brat Petar je poveo sav kler i puk izvan grada praveći procesiju kroz pola milje, i ondje je počeo svoj govor; najprije najpobožnije hrabreći puk, svima sigurno obećavajući kišu i da će u slavnu Djevicu položiti toliku nadu te da će toga dana imati kišu. Dok je pak on propovijedao, a da se na nebu nije pojavljivao nikakav oblak niti ikakav znak kiše, nego uz Božju suradnju i zagovor slavne Djevice, prije nego što je govor završio počelo je pomalo padati kišu; i toliko je kišilo da se puk jedva mogao vratiti u grad zbog obilja kiše. Vidjevši to čudo, oni iz grada i pokrajine smatrali su samoga brata Petra svecem, i također zbog njegova čudesnog života i ponašanja. Tada je on od toga sata tražio priliku da ode iz te pokrajine zbog časti koju su mu iskazivali, gnušajući se svake ljudske slave. U Cahorsu je pak ostao predajući, propovijedajući i čineći čudesa tri godine, te se vratio u Pariz i ondje učio četiri godine te postao bakalaureus teologije.

a Lingua Occitana i Lingua Occitania u starim ispravama i diplomama XV. (stoljeća) danima sv. Petra nazivaju se ono što se u pučkom govoru zove Languedoc, jer to, kako tvrde stanovnici, znači teutonska riječ oock ili oc, kao što brzi Francuzi na svom jeziku govore ovy; i zato se ostala Galija uzvratno kod njih naziva Languedovi. Ali budući da vlastita Langedocia obuhvaća samo prvu Narbonsku Galiju, nikako ne uključuje stanovnike Périgorda.
b Petrocorii kod Cezara, Petrogori kod Plinija, grad Petrogoricum kod Aimoinusa, kod drugih Petrocorium, tada označen naslovom grofovije, u Vojvodstvu Akvitaniji; vjeruje se da ga je Ptolemej nazvao Vesuna.
c Kod Waddinga selo Salinarum, možda je Sales, koje Ivan Tardo, kanonik sarlatske Crkve, u opisu sarlatske biskupije smješta između gradića Montpaziera i Belvèsa, čemu pogoduju sljedeći navodi. Pogrešno Saracenus i lekcije karmelićanskog časoslova prenose da je rođen u Condomu, gdje je uveden u redovnički ustroj i kao ponovno rođen.
d Je li selo nazvano Sales de Thomas i po tom selu Tomi to prezime? Waddingus smatra da je tako nazvan po ocu.
e Sarlatska biskupija, odvojena od périgordske po Ivanu XXII. god. Kr 1317., leži uz potok koji se kod gradića Dome ulijeva u Dordogne.
f To jest upravitelj imanja, kao što iz 2. sveska Kodeksa starih zakona zapaža Josip Laurentius u Amalthea onomastica, massa imanje kod Bulengera u De Imperio et Imperatore.
g Kod Waddinga utvrđeno mjesto Montis-penserii, danas gradić Montpazier po Ivanu Tardu, nalazi se na izvoru rijeke Dropt, u istoj biskupiji prema Agenu.
h Agen ili Aginum leži uz Garonne, na pola puta između Toulousea i Bordeauxa, sam grad glasovit i nekoć urešen biskupskim sjedištem. Saracenus piše da je poslan u Arras radi studija, je li tiskarskom pogreškom? i Lectora ili Lactora ili grad Lactoratum, starinom, biskupijom i mnogim spomenicima najznamenitiji, kako piše Papirius Massonus, leži na uzvišenu mjestu, u pučkom govoru Lectour ili Lalctour, niže od metropole Auch, a oplakuje ga rijeka Gers. k Condomium, kod Waddinga Condomum, kod Sarracena Condumum, biskupsko sjedište, također odvojeno od agenskoga po Ivanu XXII., smješteno uz rijeku Baïse nedaleko od Lectoura, rodni kraj Scipiona du Pleixa, pisca francuskih stvari. l Waddingus piše da je uveden u svećeništvo protiv svoje volje. m Saracenus pripovijeda da je to čudo učinjeno da se ublaži siromaštvo ne vlastito, nego nekoga samostana, kada je provincijal u svečanom pohodu bio veoma zabrinut kako ublažiti njegovu oskudicu, ali kako dokazuje da je bio provincijal? Isto se čita u Brevijaru reda. Didacus Cauriensis piše da je u Hispaniji bio provincijal pokrajine Bætice. Ali po kojem autoru? Da nikada nije vidio Hispaniju, da je istinitije, rekli smo gore. n Saracenus: Anđeo Gospodnji, odjeven u lik trgovca, odmah mu je bio na raspolaganju i donio mu onoliko zlatnih novaca kolikom je oskudicom bio pritisnut taj samostan, pošto je to učinjeno taj je anđeoski trgovac nestao. Odakle je to doznao Saracenus? Mazzeriju je sam Petar ispripovjedio suprotno. o Albia, Alba i Albiga, biskupsko sjedište na rijeci Tarn, udaljena je 10 milja od Toulousea; o njoj često na drugom mjestu. p O metropoli Kadurka, koja se u pučkom govoru zove Cahors, raspravljano je na drugom mjestu.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

29. siječnja Kalendar godine