U vrijeme kada su Kristu, koji je ljudskom rodu što je malaksao pod teretom opačina prijetio zatirućom osvetom, presveta Majka Djevica ponudila Dominika i Franju da ga podupru svetim naukom i zaslugama nedužna života, te su obojica, kako je ona bila obećala, potpomognuta njezinom trajnom zaštitom, zajedno s golemom četom suboraca radila za nj neumornim marom, pod zaštitom i opomenom iste Bogorodice ustanovljena je još jedna zajednica koja bi se posvetila tome da, skupivši milostinju sa svih strana, otkupljuje kršćane koji su kod Maura u Španjolskoj i Africi robovali u najgorčem ropstvu. Sama je Djevica izabrala izvršitelje ovoga božanskog nauma, svakoga zasebno u isto vrijeme opomenuvši tajanstvenim snom: Jakova, kralja Aragonije, osvajača Baleara i Valencije, Rajmunda od Peñaforta iz Reda propovjednika i Petra Nolaska.
2 Javnim obredom u Barceloni u katedralnoj bazilici, 10. kolovoza godine 1223., za vođu te nove čete izabran je Petar, odjeven u tuniku, kukuljicu i škapular bijele boje, s bijelim križem na crvenom štitu, a ispod njega četiri grimizne grede na zlatnom polju (javni grb aragonskih kraljeva), prišivene na odjeću sprijeda na desnoj strani prsa.
3 Naposljetku je godine 1235., dvanaeste od njegova prvog osnutka, Grgur IX. zakonito odobrio Red, 17. siječnja, osme godine svoga pontifikata, kako je vidljivo iz Bullariuma Laercija Cherubinija: odakle možeš ispraviti većinu pisaca Ljetopisa toga Reda koji njegove početke smještaju u godinu 1218., a potvrdu u godinu 1230; budući da ni godine 1218. Rajmund još nije bio primljen u obitelj sv. Dominika, niti je Grgur bio uzdignut na papinstvo prije godine 1227., 20. ožujka, pošto je Honorije III. preminuo tri dana prije; tako da Kristova godina 1230. nije mogla biti osma godina njegova pontifikata, u kojoj je u Perugiji 17. siječnja izdana bula. Drugi su prvosvećenici potom ukrasili taj Red raznim povlasticama, koje se mogu čitati u istom Bullariumu.
4 U početku su se braća nazivala braćom kuće sv. Eulalije, zbog toga što je kuća koju su najprije nastanili, prilagođenu za svoje potrebe, prije bila svratište pod naslovom sv. Eulalije: ne zato što bi bilo poznato da je u toj zgradi nekoć stanovala sv. Eulalija, a još manje zato što je u katedralnoj bazilici, proslavljenoj relikvijama sv. Eulalije, ta zajednica prvi put bila uvedena, pošto su joj predani sveti habit i znamenja; to bi nazivlje bilo previše nategnuto. Nadalje, ono što smo rekli da je to bio prvi samostan treba shvatiti o redovničkom zajedničkom životu odvojenom stanovanjem od svjetovnih ljudi. Jer kralj im je bio dodijelio dio palače i brigu za kraljevsku kapelu: i bio je otada, a jest i danas, u Barceloni kraljevski kapelan iz toga Reda. Ali nisu se mogle dužnosti redovničkoga života obavljati s onolikim mirom i spokojem koliki je bio potreban u onoj dvorskoj vrevi, tako da je Nolasko smatrao nužnim potražiti za svoje drugu zgradu, vlastitu i prikladnu za svete obrede i duhovnu sabranost.
5 Dok je to poduzimao, ispriječile su mu se goleme teškoće. To je kršćanski predznak sreće. Što zavist zloga duha i opakost ljudi oštrije napadaju pobožne naume svetih ljudi, to je ovima slađi osjećaj pobjede, onima sigurniji očaj da se više neće oporaviti, a ostalima poticaj da ih slijede ili podupiru te nada da će što prije od Boga zaslužiti obilniju pomoć, čijim su darom i sami započeti počeci. Sve je to iskusio Nolasko, štoviše i same je nevolje okrenuo u pomoć. Pošto su zemljište i zgrade bili namijenjeni za gradnju samostana, neki je građanin Barcelone bio prodao obližnju i posve korisnu kuću. Kako se njegov sin usprotivio i podigao velike i mnogostruke nerede, bio je prisiljen raskinuti ugovor, na veliku žalost Nolaska i drugova. Odstupili su, premda iz zakonito kupljene kuće, oslonjeni na pouzdanje u božansku pomoć. U sate u kojima se u kapeli ili blagovaonici običavalo upriličiti čitanje nekoga pobožnog autora, bio je zapovjedio da se čitaju knjige sv. Ivana Klimaka: dogodilo se u to vrijeme da je čitač iz njega pročitao ovo: „Srce koje ljubi napore, uvrede i boli otvorena su vrata kroz koja će u vrijeme izlaska naći pašnjake.” Kad je to Nolasko upio ušima, neko je vrijeme stajao duhom odvojen od osjetila, a zatim drugovima navijesti da će ubrzo iskustvom potvrditi istinitost proročanstva. Istoga je dana onaj sin obitelji, imenom Pavao, koji se bio usprotivio prodaji očinske kuće, posredovanjem prijatelja zatražio da bude primljen u Red te, pošto mu je kroz nekoliko dana bila kušana postojanost, bi primljen i sveto uredi život.
6 Nadaleko se potom Red proširio i po ostalim španjolskim pokrajinama: mnogo su napora njegovi zavjetovanici poduzeli za spas duša, u mnoge su i teške pogibelji ušli: gotovo bezbrojni podniješe mučeništvo dok su, da bi otkupili sužnje, odlazili u zemlje okrutnih Maura i predavali im sebe kao taoce dok se ne donese otkupnina za ostale; a kad bi ona, kako se događa, katkad bila donesena prekasno, drugi put zato što su osuđivali nečistu Muhamedovu sljedbu, a drugi put jer je nekim drugim činom bila izazvana divljaštvo barbara, vrlo su mnogi bili poklani. Bilo bi predugo nabrajati i imena onih koji se u njihovim ljetopisima slave bilo lovorikom mučeništva bilo inače pohvalom izvanredne kreposti. Dvojicu časte javnim bogoslužjem: Petra Nolaska i Rajmunda Nonata.
7 A za većinu onih koji se inače rese naslovima blaženih i svetih u istim se Ljetopisima ne navodi spomendan. Doznali smo iz Ordo recitandi officii divini tiskanoga u Španjolskoj da se svečanost sv. Rajmunda slavi 30. kolovoza, a sv. Nolaska 29. siječnja. Andrija Saussay, premda Nolaska naziva svetim, ipak ga ubraja samo među pobožne, iako je vrhovni svećenik Urban VIII. odredio da ga njegov Red javno štuje. Ovako o njemu 10. kolovoza piše Saussay: „Ovoga istog dana sveti Petar de Nolasco, rodom Francuz, osnovao je Red B. Marije od Milosrđa za otkup sužanja, godine Gospodnje 1228. A sam je blaženi, dan uoči kalenda siječanjskih godine 1249., prenesen u višnje šatore, primio zaslužene nagrade milosrđa i obilnoga otkupljenja kod Boga.” Da je umro te godine, pišu i drugi; ali budući da tvrde da je 31 godinu bio na čelu Reda, koji je osnovan tek godine 1223., moralo bi se priznati da nije preminuo prije 1254., ako bi ono o trajanju njegove uprave bilo sigurno.
8 Njegov životopis donosimo kako ga je napisao Franjo Zumel iz istoga Reda, tada provincijal u kraljevstvima Kastilje i Portugala, a poslije generalni učitelj, u knjižici de Vitis Patrum et Magistrorum Generalium. Opširnije je njegova djela na španjolskom jeziku opisao Alfons Remon, koji navodi povijesti istoga Reda što su ih napisali Melkior Rodriguez, Bernardin de Vargas, Natalis Gabor i Filip de Guimeran. O Redu i njegovu presvetom ocu raspravljaju Silvestar Maurolico u Oceano religionum, Rafael Volaterranus, knj. 21, Ivan Mariana, rer. Hispan; knj. 12, pogl. 8, vrhovni svećenik Klement VIII. u buli kanonizacije sv. Rajmunda od Peñaforta, koju smo donijeli 7. siječnja, Franjo Diago u historia Valentina, te Gašpar Escolano u historia Valentina, koji u knj. 3, pogl. 7 prenosi da se njegovo tijelo čuva u Valenciji. Naposljetku, svi koji pišu o djelima ili sv. Rajmunda ili Jakova, kralja Aragonije, zvanoga Osvajač, spominju također svetoga Petra Nolaska.
AUTOR FRANJO ZUMEL.
Najbudnijemu pastiru, generalnomu učitelju br. Franji de Salazaru, doktoru svete teologije, njegov br. Franjo Zumel, provincijal Kastilje i Portugala, ovo posvećuje i daruje.
Ono što se trgovcima koji radi većega dobitka putuju i prelaze preko svjetske pučine i dalekih mora običava događati dok se sami bore s nesavladivim valovima i vodama koje se sudaraju čas međusobno čas s bijesnim vjetrovima; te obavijeni tamom i bacani olujom, gotovo izgubivši nadu u spas, očekuju brodolom; ako im u toj pogibelji zasja maleni sjaj spasonosne zvijezde, ugledavši njezino svjetlo odahnu, podignu duh i potiču kormilara koji sjedi za kormilom da srčanije obavlja svoju službu: on pak, podignuvši oči, promatra sjaj i s njim kao vođom izbjegava i odbija nalet oluje te usmjerava brod na pravi smjer; gotovo se isto običava događati onima koji plove ovim morem života i revno teže prema sigurnoj luci budućeg svijeta. Naime, onima koji se muče u nevjerojatnoj jari kušnji i koji su okruženi naletom i zasjedama demona kao najgušćom tamom, djela koja su učinili izvrsni i sveti muževi, stavljena pred njihove oči, svojim sjajem raspršuju tamu, božanskim naukom obaraju nalet nemira, donose najugodniji mir te ih, natovarene dragocjenom robom i radosne, najlakše dovode do željene baštine. Jedne ćeš dakle naći urešene jednim, a druge drugim krepostima: ovaj se ističe neporočnošću uzdržavanja; onaj blista milosrđem, pobožnošću, obranom vjere, a ponekad i umjerenošću, te pokazuje na koji se način svladava oholost neumjerenosti; drugi uči da ovaj život treba gaziti; drugi izjavljuje da svjetsku slavu treba prezreti.
2 Ako pak promotriš djela naših otaca i predaka koji su nam prethodili u drevno vrijeme, a također i najpobožnijega i presvetoga Petra de Nolasca, generalnoga učitelja, vidjet ćeš kao u najrascvjetanijem vrtu cvjetove, sjemenke i primjere svih kreposti. Da bih ih popratio poviješću i dužnom pohvalom, potaknut molbama mnogih i oslonjen na Božju pomoć, srčana sam duha preuzeo tu zadaću: ne da bih gotovo božanskomu i divljenja dostojnomu mužu Petru Nolasku i starijim ocima našega Reda pribavio slavu (jer kakva im se slava može steći iz moga govora, koji je daleko ispod njihovih kreposti?), nego radije obratno, da bih spominjanjem djela nekih od njih i ukrasio svoju povijest i pružio pomoć onima koji ih nastoje nasljedovati. Premda se odmah na samom početku, prije nego što stupim na samo trkalište pohvale i povijesti, osjećam nedoraslim tolikomu teretu. Što da dakle učinim ja, postavljen kao sudac među ovim vrtlozima? Zadržat ću se stoga nakratko na krepostima nekih starijih otaca kako bih pokazao što su ponajviše sveti muž Petar Nolasko i naši stariji oci, raspaljeni ljubavlju prema Stvoritelju, prezreli i smatrali ništavnim. Zatim ću se pak sav okrenuti proučavanju njihovih života, a osobito slijeda generalnih učitelja.
Podrijetlo, pobožnost i odricanje od bogatstva sv. Petra Nolaska.
Ovoga divljenja dostojnoga muža, prvoga najbudnijega učitelja Reda otkupitelja B. Marije od Milosrđa, donijela je ona domovina koja, ukrašena takoreći dostojanstvom vlasti i plemstva, nadvisuje većinu drugih onoliko koliko dolikuje da kraljica nadvisuje podanike: o kojoj mene, koji bih htio mnogo reći, priječi kako to što se ništa od toga ne može izložiti lakim i kratkim govorom, tako i to što je sve to poznato svima koji stanuju u svim dijelovima zemlje koje god sunce obasjava. Petar dakle de Nolasco, presveti muž, povukao je podrijetlo iz pokrajine Galije, a ali nedaleko od grada Barcelone, gdje je živio gotovob od djetinjstva. I zbog toga ga je grad Barcelona, prebivalište njegova stanovanja i odgoja, radije prisvojio. Od kojih je roditelja potekao,c pisci otvoreno ne prenose; ali predaja je donijela da je rođen od najčestitijega muža koji se također zvao Nolasko i njegove supruge, te da je zbog toga jednako nazvan Petar de Nolasco, tako da je po ocu sebi uzeo prezime i htio se tako zvati. Rodio se doduše od roditelja dostojnih takve domovine, koji su obilovati i obiljem bogatstva, i vojničkom slavom, i svim krepostima.
4 I njima se kao baštinik najprostranije baštine rodio Petar Nolasco, izvrstan i preslavan muž, čiji život sada trebamo hvaliti. Kad je on iz majčine utrobe izišao na svjetlo, čudesno je, još dok je bio maleno djetešce, lako darivao siromasima ono što je imao, što običava biti strano stanju i naravi djetinjstva. Iznimnom ljepotom tijela odavao je sličnu bjelinu i izvrsnost duše. Nije se naime činio sinom smrtnoga čovjeka, nego radije sinom Božjim, predavši se sav posve Bogu od najranijega djetinjstva i već od samoga rođenja pa sve do krajnjega svršetka života blistajući i ističući se svim krepostima. Poznato je naime da je u počecima djetinjstva, prije nego što je obukao redovničko ruho, provodio blag, presvet i najpravedniji život te ga posvetio slobodnim umijećima, i da je u djetinjstvu imao ovakav običaj: kad bi svanulo, najdarežljivije bi darivao prvoga siromaha koji bi mu naišao, čak i ako nije prosio. Običavao je također u gluhoj tišini ponoći dolaziti u crkvu i ondje slušati svete riječi Božje i jutarnju molitvu.
5 A njegov otac, poživjevši nakon toga kratko vrijeme na ovome svijetu, ostavio je dječaka i mladića, najdražega sina Petra Nolasca, kad je ovaj navršio tek petnaestu godinu svoga života. On je, boraveći pod upravom majčina blagoslova, bio majci podložan i poslušan, kako dolikuje, preko svake mjere: obilujući množinom bogatstava i dovoljno obogaćen imetkom očinske baštine, nije se dao smesti da bi ga ugrabili mamci svijeta ili da bi odustao od svete nakane. Zbog togad odluči u sebi provoditi beženstvo. Već su ga naime u to doba njegove mladosti mnogi građani pozivali da izabere zaručnicu s kojom bi proveo miran život i otuda očekivao željeno potomstvo. A on, razmatrajući to u sebi, dok mu je duh bio upravljen na božanske stvari i posvećen onome što je pohranjeno na uzvišenijem mjestu, želeći ispuniti odluku duše i beženstvo, nimalo se nije dao pokolebati tim nagovorima.
6 Jedne pak noći, kad je probuđen sjeo u postelju da se moli i svim duhom razmišljao o božanskim stvarima, prebirući česte nagovore majke i svojih o sklapanju ženidbe, poče ovako sam sa sobom razgovarati: „Tijek života, kako je očito, kratak je i nesiguran. Nitko naime od smrtnika ne zna kada će doći smrt i otpustiti nas odavde na onaj budući sud koji je zajednički svima: na njemu će se strogim ispitivanjima morati položiti račun o učinjenim djelima, gdje se neće odgovoriti ni jedno za tisuću, kako je rekao presveti Job; dok ljudi katkad bivaju ugrabljeni onamo nepripravni i još više opterećeni hrpama grijeha; te lišeni ljepote stvorenih stvari, bit će izjedani gorčinom svih muka i vječnim ognjem; a premda su posjedovali neka neznatna dobra, ako se uopće trebaju nazvati dobrima ona koja su takva samo po prividu i mnijenju, bit će mučeni nebrojenim nevoljama koje su daleko teže od same smrti. Propuštam reći koliko su kratkotrajne i nepostojane te stvari koje se posjeduju. Bogatstva su, ako se njima ispravno ne služiš, više sluškinje mana nego kreposti, izložena su zasjedama mnogih i iščezavaju prije nego što su stečena. Što je sama ljepota žene ili zaručnice, koja se sastoji od neke ugodnosti boje i skladna oblika udova? Zar se ne gasi vremenom ili ne vene od bolesti? A što je tek ispraznije od ljudske slave, osobito ako se usporedi s onom vječnom koju ni oko nije vidjelo ni uho čulo? Stoga nema nikakva razloga da se ona ubraja među dobra. A budući da je tako, odričem se zakona tijela i naravi, želim gledati nebeske stvari i ostati sam kao anđeli Božji, te spremna duha odbaciti i prezreti ono što ne traje vječno.”
7 To i mnogo drugoga govorio je u sebi onaj najpobožniji Petar de Nolasco, tijelom mladić, ali razboritošću starac; te kao Kristova golubica i grlica samoće, gorljivi ljubitelj čistoće, raspaljen ljubavlju prema Kristu i nadvladavajući žensku slabost, zavjetujući Bogu čistoću u svemu što je časno, obeća da će zauvijek provoditi beženstvo. Ovako je naime govorio: „Mnogo je izvrsnije uvijek sačuvati netaknutom ljepotu čistoće i krunu djevičanstva nego je djelomično okaljati. Zar nije bolje da, odbacivši ispraznu nadu, čak i u djecu, prigrlim ono što je sigurno? Daleko je hvalevrijednije da od mladosti uzmem slatki i laki Kristov jaram nego da, posvetivši se svim marom ovim ispraznim i prolaznim stvarima, postanem mlak u ljubavi prema Bogu.” Prevrćući to i slično u duhu, ustade iz postelje u kojoj je sjedio i, osjetivši se u sebi ranjenim božanskim poticajem, prostrt po zemlji zahvali Stvoritelju. I dok je probdio noć u molitvi Bogu i tako proveo noć, cijela se njegova kapelica ispuni miomirisom ugodna mirisa, a to je doista bio znak božanske nazočnosti.
8 Izgarajući dakle tolikim žarom božanske ljubavi, kad je čuo izvrsnoga propovjednika riječi Božje kako propovijeda i navodi riječi Krista Spasitelja našega da će bogataš teško ući u kraljevstvo nebesko, u potpunosti je prezreo bogatstva varavoga svijeta, razmatrajući kako su ona prva svjetlila svijeta, naime apostoli, sve ostavili kad su pošli za Kristom: pomno uočavajući da nisu samo Kristovi učenici i prijatelji sve ostavili, nego su i pošli za Gospodinom. Jer zaista je ludo, prema Platonu i Diogenu i nekim drugim filozofima, doduše gaziti bogatstva ovoga svijeta, ali to činiti ne radi zadobivanja vječnoga života, nego radi hvatanja isprazne hvale smrtnika, bez nade u budući mir i spokoj. I Krist jednako mladiću koji je tražio savršenstvo, u Mateju 19, reče: „Ako hoćeš biti savršen, idi i prodaj sve što imaš i podaj siromasima, pa pođi za mnom.” Dok je Petar Nolasco to razmatrao u duhu, činilo mu se da je to Krist rekao njemu kao mladiću. Zbog toga u duhu odluči razdijeliti siromasima očeva bogatstva koja je posjedovao, da ne bi, opterećen njihovim teretom, odustao od svete nakane.
a Vilim Catel u knj. 2 historiae Occitan. piše da se po predaji sv. Petar rodio u gradiću koji se pučki zove Le Mas-Saintes-Puelles, nekoć Recaudum, čije su zidine nedavno porušene zbog pobune. O tom ćemo gradiću govoriti kad bude riječ o onim svetim djevicama koje su pokopale sv. Saturnina, 17. listopada, i uz životopis sv. Saturnina 29. studenoga. Taj je gradić Svetih Djevica udaljen milju od Castellum-novum-Arrii, pučki Castelnaudary, za koji Catel vjerojatno smatra da ga Grgur iz Toursa u knj. 8, pogl. 30 naziva Caput Arietis. Castelnaudary je sada glavno mjesto kraja Lauragais, u biskupiji Saint-Papoul, između Toulousea i Carcassonnea.
b Alfons Remon u knj. 2, pogl. 1 piše da je u 24. godini života došao u Barcelonu, bio obdaren građanstvom i plemićkim povlasticama te stanovao u župi sv. Pavla.
c Isti mnogo donosi o prastaroj obitelji Nolasco, čije podrijetlo izvodi od Franka, Hektorova sina, lakomisleno slijedeći bajke, iako je u ostalome ozbiljan pisac.
d Remon pobija Petra Antuna Beutera, koji piše da je Petar Nolasko neko vrijeme bio oženjen, ali da je nakon smrti supruge usmjerio duh na revnost u pobožnosti i otkup sužanja.
POGLAVLJE II. Poduzeti otkup sužanja.
U to su vrijeme Mauri i Saraceni bezbožnom vlašću posjedovali a veći i sretniji dio Španjolske. Sa svih smo strana naime bili opkoljeni i pritisnuti od barbara i Maura, te su mnogi kršćanski sužnji kod njih bijedno provodili život; većina ih je bila okrutno svezana okovima, a drugi su od tih istih kršćanskih sužanja bili poklani, kao protivni i neprijateljski običajima Maura i pogana. Tada su žestoko bjesnjeli protiv kršćanab Turci i Saraceni te su nastojali istrijebiti Kristovu vjeru. U međuvremenu nisu samo u španjolskim gradovima kršćanski sužnji bili držani svezani, nego je golemo mnoštvo sužanja dopiralo i do afričke obale. Nadalje, običaj je u Maura i barbara da među sužnjima najčešće rastavljaju muževe od žena, a djecu od roditelja. I doista je krajnja bijeda sužanja. Sužanj je naime izložen i podvrgnut svakoj uvredi, te se i protiv volje podlaže kaznama i mukama, budući da je u vlasti njegova gospodara kakvu god osudu želi donijeti. Zato, kad je presveti mladić Petar Nolasco uočio i vidio da je to žalosno i krajnje siromaštvo, odluči siromašnim sužnjima razdijeliti ona bogatstva koja je još zadržao, kako bi bili oslobođeni iz najokrutnijega sužanjstva, te im obeća darovati ih. I tako je uz Božju pomoć od njega i učinjeno: jer je iz grada Valencije, koji su držali Mauri, potrošivši sve što je imao, istrgnuo i otkupio više od tri stotine kršćanskih sužanja, davši novac i zaloge. Zbog toga je u Kraljevstvu Aragonije stekao velik ugled i svi su ga veoma ljubili što se našao čovjek koji kršćanske sužnje istrže iz vlasti barbara.
10 I u toj mi stvari srce dira slatko sjećanje na presvetoga mučenika Lovru, koji je po zapovijedi preblaženoga prvosvećenika Siksta blago Crkve razdijelio i darovao siromasima. Njega je, kad ga je uhitio prefektc Valerijan i bacio u tamnicu, držao svezana okovima ne samo zato da bi, prezrevši Krista, žrtvovao bogovima, nego i da bi pokazao crkveno blago. I čudesno je bilo što je, kad je bezbožni i najzločinačkiji Valerijan ponovno od njega zatražio blago, presveti Kristov levit Lovro, zatraživši odgodu da ga pokaže, zatim skupio siromahe i doveo ih pred Valerijana govoreći: „Evo, ovo je vječno blago koje nikada ne nestaje.” Slatko je, velim, ovo sjećanje. Jer je i najpobožniji Petar Nolasco još u mladosti očinsku baštinu i golema bogatstva, koja u toj dobi običavaju milovati mladiće, podijelio siromasima i sužnjima. Njih je smatrao vječnim blagom koje nikada neće propasti. Ovako je naime govorio sa sv. Lovrom kad je gledao bijedne sužnje, sinove Krista Otkupitelja našega: „Evo vječnoga blaga koje nikada ne nestaje.”
11 Kad je dakle bio prisiljen gledati nevolju mnogih koji su još bili zadržani i zarobljeni kod nevjernika, ganut sućuti, sa suzama je molio Boga da mu pomogne. Stoga je jedne noći, kako je po običaju bio navikao, nakon prvoga noćnog počinka otišao u hram i budnim duhom probdio noć u molitvi, a nakon što je završio noćne molitve, kad je već svitala zora, povukao se u svoju kuću da malo odspava; i ležeći ondje na klupi, bio je potresen ovakvim snom. Vidjela se maslina prekrasne veličine usađena u golemu dvorištu, a on je sam mislio da boravi pod tim stablom i povremeno sjedi. Neki su pak ozbiljni i časni ljudi pristupili k njemu, govoreći da ih je poslao veliki Kralj da mu pomognu kako nitko ne bi iskopao stablo pod kojim je počivao; a opet su pritrčali drugi muževi koji su, donijevši sjekire i oruđe za kopanje, najvećom žurbom nastojali iščupati i iskopati prekrasno stablo. Ali u međuvremenu, dok su oni to činili, što su više nastojali iskorijeniti prekrasnu maslinu, to su se gušće i čvršće korijenje učvršćivalo u zemlji. Štoviše, ubrzo iz onoga ostavljenog korijenja izbi bezbroj prekrasnih mladica i ispuni cijelo dvorište. Zaista će svaki mudrac moći to jasno shvatiti ako pomno promotri ovu stvar: da prekrasna maslina označava Kristove vjernike, ukrašene ljepotom krštenja i vjerom; da presveti Petar Nolasco počiva na tom stablu i pod njim; te da su k njemu od slavnoga Jakova, pobjednika nad Maurima, kralja Aragonaca, bili poslani neki najozbiljniji i časni muževi da mu pomognu kako protivnici ne bi bjesnjeli na obranu najljepšega stabla. U čemu ako tko pomno (kao što rekoh) promotri ovu stvar, lako će razumjeti da je ovo viđenje označilo početak ustanovljenja novoga redovničkog reda. Jer dok su najopakiji Mauri nastojali posve zatrti Kristove vjernike i takoreći ih sve posjeći sjekirom, Bog, ganut milosrđem, odluči s druge strane poslati najmoćnijega Jakova da obrani Kristovu vjeru i Njegove sinove od okrutnosti i mača protivnika. I što su više neprijatelji Kristova Križa i nevjerni Saraceni nastojali odsjeći kršćansku vjeru, to su iz nanovo rođenih čvršćih korijena masline izbijale nove mladice. Svakodnevno je iz boja izlazio kao slavodobitnik i pobjednik najmoćniji osvajač Jakov, razbijajući maurske bojne redove, rušeći gradove i maurske zidine te visoko zabadajući Kristove zastave. S druge pak strane bio je presveti muž Petar de Nolasco, koji je sretno bio posvećen izbavljanju bijednika i kršćanskih sužanja te je, dugo ustrajući u golemom dvorištu redovnika, bio utjeha kršćanskim sužnjima, ne samo on sam, nego i njegova braća i najdraži sinovi, dok su gledali i slušali da je ustao novi Red i novi muževi, obdareni od Boga, koji će pomagati u službi otkupljenja kako bi ih istrgnuli iz najtežega maurskog ropstva i nastojali osloboditi.
a Isto piše Silvestar Maurolico. Ali tko je makar osrednje upućen u španjolsku povijest, lako shvaća da je daleko najveći dio Španjolske već prije bio otrgnut Maurima, premda su još zauzimali nekoliko kraljevstava.
b Turci su doduše i prije toga vremena bili slavni po oružju, ali nisu zavladali ni Afrikom ni Španjolskom; u objema su gospodarili Arapi i Mauri.
c Ono što se ovdje pripovijeda, a dogodilo se pod carem Valerijanom, a ne prefektom, u cijelosti će se pretresti 10. kolovoza uz djela sv. Lovre.
POGLAVLJE III. Ustanovljen Red od Milosrđa.
Već je u to vrijeme znameniti muž Petar Nolasco združio sa sobom neke najvjernije drugove da budu dionici ove službe: one naime koji su s presvetim Petrom Nolaskom najprije ustrajali u molitvi Bogu, a zatim se u pokrajini Kataloniji i u Kraljevstvu Aragonije svakodnevno uporno bavili skupljanjem milostinje pobožnih vjernika za izvršenje presvetoga djela otkupljenja. I zaista je to tako učinjeno da su svake godine od presvetoga muža i njegovih drugova potom obavljana nemala oslobođenja i otkupljenja vjernika i kršćana.
13 Neprestano je sa svojim najdražim drugovima bio zaokupljen vršenjem svetoga otkupljenja, te je vrlo revno u službi najtežega djela tako napredovao u prilog vjere da je svima bio na divljenje kako ne bi možda tko od kršćanskih vjernika sužanja pokleknuo i kako kršćanska vjera ne bi kod barbarskih Saracena bila iznova prezrena. Vjerne je sužnje muževno krijepio i poticao na ispovijedanje vjere i čvrstu postojanost, jer je vidio da je suživot s poganima opasan. To se tako dogodilo godine tisuću dvjesto treće. Zbog toga je Red B. Marije od Milosrđa za otkup sužanja, što se tiče njegova početka, započeo od onoga vremena kada je presveti muž Petar Nolasco sa svojim drugovima gorljivo obavljao otkup Kristovih vjernika. A kad je gledao krajnju nevolju sužanja, neumoran trud, goleme pogibelji i najteže neprilike vjernika koji su provodili život kod Maura, često je prolijevao suze i brižno molio Boga molitvama da se djelo svetoga otkupljenja učvrsti u Kraljevstvu Aragonaca i po cijelom svijetu, te da otada zauvijek budu muževi posvećeni toj službi.
14 Zbog toga ga je Bog u toj stvari uslišao. Jer godine Gospodnjeb 1218., za vladavine aragonskoga kralja Jakova, dok je on molio i najgorljivijom željom tražio slobodu kršćana i protjerivanje Maura iz granica Španjolske, povijesti svjedoče da se, okružena božanskim sjajem i svjetlom, istomu kralju Jakovu ukazala sveta Djevica. Iz njezinih je usta primio božansku objavu o osnutku novoga Reda za trajno obavljanje otkupa kršćanskih sužanja, kao što smo opširnije rekli pišući o osnutku našega Reda. I doista, nakon uobičajenih noćnih bdjenja i molitava, presvetomu mužu Petru Nolasku učinilo se da u nekom pregolemom dvorištu vidi čudesno mnoštvo ljudi kako se slijeva k njemu, te da je usred mnoštva k njemu pristupila neka izvrsna i časna gospođa, divna licem i odjećom, kojoj je bio pridružen prelijep zbor djevica, za koju je jasno spoznao da je preblažena Djevica Marija. Kad je ona uputila i upravila govor najpobožnijemu mužu Petru Nolasku, iznutra potaknutomu nebeskim svjetlom, čitamo da je rekla ovo: naime da treba ustanoviti novi Red iz čijega će društva i obitelji zavjetovana braća, po primjeru njezina Sina, tako prianjati uz stope samoga Krista Isusa da otkupljuju i oslobađaju vjerne Kristove sužnje zadržane u vlasti Maura i Turaka; i to dotle da, ako bi bilo korisno za ispunjenje preslavnoga djela otkupljenja, dadu same sebe u zamjenu i zalog za slobodu sužanja. Zbog toga je presveti muž, obasjan sjajem neba, od Djevice Bogorodice jasno čuo da je djelo otkupljenja kojim se on bavio najdraže i najugodnije njezinu Sinu, Spasitelju našemu; te je naznačila da želi da se ustanovi redovnička zajednica pod naslovom Otkupa sužanja B. Marije od Milosrđa i da on treba biti prvi brat našega Reda: u starijim kodeksima čitamo da mu je sveta Djevica zapovjedila da bude prvi brat novoga Reda koji se ima ustanoviti, te da prvi obuče ruho Reda otkupitelja, i otkrila je da je to volja svemogućega Boga i njezina Sina. I zato se presveta Djevica nije ukazala samo istomu Petru Nolasku, nego i prejasnomu kralju Jakovu i bl. Rajmundu od Peñaforta, njegovu ispovjedaocu.
15 Osnovan je dakle po božanskom otkrivenju Red otkupitelja sv. Marije od Milosrđa desetoga dana mjeseca kolovoza, na blagdan presvetoga mučenika Lovre, godine 1218., u gradu Barceloni, uz najveće klicanje cijeloga naroda i one pokrajine, a prvi je habit Reda primio spomenuti presveti muž Petar Nolasco pred prejasnim kraljem Jakovom, kako je sjajno rečeno u povijesti osnutka Reda. Da bi se dakle znameniti Petar Nolasco uvježbao u počecima buduće Kristove vojske, počeo je sa svojim drugovima najgorljivije djelovati i skupljati najpobožnije milostinje kršćana, kako bi ozbiljnije i izvrsnije služio Bogu u djelu otkupljenja: tako zaista da je često odlazio k nevjernicima i Maurima, te češće otkupljivao vjerne Kristove sužnje i oslobađao ih iz vlasti barbara. I doista je stekao velik ugled ne samo u Kraljevstvu Aragonije kod Kristovih vjernika, nego i kodd pogana i barbara. Smijali su se njegovi obrazi čak i kada je duh bio utučen zbog žalosti nad nevoljom sužanja: njegove su sjajne usne ujedno dvostruko preporučivale med njegovih riječi dok je krijepio sužnje u vjeri i podizao njihovu nadu u skori i laki otkup i oslobođenje svih od Maura i barbara među kojima su boravili. Kamo god bi on svratio oči, njegov je pogled navješćivao vedrinu duha, a u njemu bijaše govor oblikovan i prikladan za pouku i utjehu sužanja. Često se opet izlagao mučeništvu kod nevjernika i barbara, jer je tako brižno i gorljivo uzdizao Kristovu vjeru i brinuo se za otkup kršćanskih sužanja.
16 Opet je pokazivao obraze pune suza kada je gledao golemo mnoštvo kršćana kako je zadržano u najokrutnijem ropstvu među bezbožnim barbarima, i tako su mu tekle bujice suza. I kad je ponovno gledao kako je narod lišen tolikih sinova Božjih, te promatrao kršćanske gradove u posjedu neprijatelja vjere i na koji se način u maurskim gradovima gaze oltari i žrtve, poput drugoga proroka Jeremije gledajući opustošenje vjere i razoreni grad kršćana, govorio je: „Kako osamljen sjedi grad pun naroda? Kako je postao podložan danku?” Narod je Božji bio vođen u sužanjstvo u Babilon, ali je i prorok Jeremija naricao. Tako je dakle prvi učitelj Reda Petar Nolasco, kada bi podignuvši oči ugledao zarobljeni narod Božji, bio obliven suzama govoreći češće: „Kako je postala podložna danku prvakinja pokrajina, gospodarica naroda?”
a Remon piše da je u Barcelonu došao oko godine 1217. I zaista, budući da se prenosi da je Nolasko češće posjećivao kralja Jakova dok ga je u Carcassonneu držao grof Šimun Montfortski, prije nego što se preselio u Barcelonu, očito je da nije mogao otići iz domovine prije godine 1213., a ni mnogo poslije, budući da je te godine, 14. rujna, Šimun ubio kralja Petra, Jakovljeva oca, dok je pomagao tuluškomu grofu Rajmundu, branitelju albigenza, kako je rečeno uz pogl. 2 životopisa sv. Rajmunda od Peñaforta, slovo D. Otac je bio dao Jakova Šimunu za taoca kad je ovaj došao u Okcitaniju sklopiti mir između istih grofova Šimuna i Rajmunda. Šimun ga je zatim zadržao kao zarobljenika, namjeravajući mu dati svoju kćer za ženu. A možda je, nakon što se kralj vratio k svojima, Nolasku pala na um odluka da preseli u njegove krajeve, bilo na njegov poziv, bilo da bi bio dalje od zaraze krivovjerja kojom je bilo zaraženo tuluško područje, kako piše Remon.
b Štoviše 1223., kako je prije rečeno.
c Taj je komentar stavljen na početak pravila i konstitucija braće svetoga Reda B. Marije od Milosrđa za otkup sužanja, koje je isti autor, rasvijetljene svojim sholijama, zajedno s uputom za oficije istoga Reda i poviješću generalnih učitelja, dao tiskati u Salamanki godine 1588. u tiskari Kornelija Bonarda: dodao je neke druge stvari kad je sam već bio generalni učitelj.
d Pripovijeda Remon, knj. 2, pogl. 13, da je neki Maur kraljevske krvi i izvrstan mudrošću, ganut tako sjajnim primjerom ljubavi, prigrlio Kristove svetinje, a zatim i pravila samoga Reda.
POGLAVLJE IV. Osvojena Valencija. Samostan u El Puigu.
Amalekove vojskovođe i njegovi vojnici udariše mačem grad Siklag i spališe ga ognjem, te odvedoše u ropstvo žene i djecu od najmanjega do najvećega. Ali kad dođoše David i njegovi ljudi u grad i vidješe grad spaljen ognjem, a svoje žene, sinove i kćeri odvedene u ropstvo, silno se ražalosti David; i dok je narod naricao, okrijepi se David u Gospodinu Bogu svome i upita Gospodina. I ode David i progoni Amaleka sa šest stotina ljudi; i kad stiže do mjesta gdje su Amalek i njegovi ležali jedući i pijući i kao slaveći blagdan zbog plijena i dobara što ih bijahu oteli iz zemlje Judine, udari ih David od večeri sve do večeri drugoga dana, i ote David sve što bijahu uzeli Amalečani, žene i sinove, te oslobodi sve sužnje i vrati ih u njihovu domovinu. Zar se ne sjećamo da je nešto slično učinio preslavni muž Petar Nolasco? Kad je on gledao kako Amalečani, Mauri i nevjernici svakodnevno otimaju vrlo mnoge muževe, sinove, djecu i žene u ropstvo i silom i oružjem ih odvode od naroda Božjega, silno se ražalostio, pitao Gospodina, neprestano upućivao molitve i jakim glasom plakao: molio je od Gospodina protjerivanje Maura, a ponajviše da se grad Valencija vrati vjernicima i oslobodi iz ruku Agarena, kako bi se na tom mjestu podigle zastave svete Crkve, a narod Božji, koji je ondje velikim dijelom bio držan u ropstvu, bio izveden iz najokrutnijega sužanjstva.
18 Zaista je Bog uslišao presvetoga muža. Jer je u to vrijeme prejasni kralj Jakov osvojio Valenciju godine svoga kraljevanjaa 25., a od osnutka Redab 20. U to je vrijeme također spomenuti Petar Nolasco sretno upravljao Redom. Štoviše, on je bio osobno nazočan s kraljem Jakovom onoga dana kada je taj grad bio osvojen i s pravom zauzet od kršćanskih vojnika. Valenciju je naime opsjedao kralj Jakov, najmoćniji osvajač, koji je uredio svu vojsku, čete vojnika i bojne redove tabora te postavio šatore u gradićuc El Puig (del Puch), blizu grada Valencije. Na tom je mjestu kralj Jakov odmah osnovao samostan Reda otkupitelja B. Marije, u čast presvete Djevice i u znak pobjede, te ga darovao najpobožnijemu i sebi dragomu mužu Petru Nolasku; a na samom ulasku u grad jednako je muhamedansku bogomolju, koja se pučkim imenom zove La Mezquita de los Moros, dao i ustupio Redu i spomenutom preslavnom generalnom učitelju Petru Nolasku. Toga dana među kršćanskim sužnjima ispunjenima veseljem, presveti je generalni učitelj često viđen usred njih kako ih potiče na hvale Bogu i opominje na iskazivanje dužnih zahvala za iznimno dobročinstvo koje su primili. Nevjerojatno je koliko su oni sužnji ljubili presvetoga muža Petra Nolaska i na koji je način išao okružen njima. Svi su ga nazivali ocem i govorili da je njihov osloboditelj. Odakle je u Valenciji osnovan i podignutd samostan Reda B. Marije od Milosrđa posvećen njoj u istoj muhamedanskoj bogomolji, gdje se i danas sam Bog časti vjerskim bogoslužjem. A u onom samostanu gradića El Puig, u kojem prebiva sveta Djevica, postoje i događaju se sve do danas gotovo bezbrojna čudesa kojima slavno blista.
19 Golema je doista i nevjerojatna božanska ljubav, i najveća Njegova briga i providnost prema nama. Jer u ono doba i u ono vrijeme kada je najnepobjediviji kralj Jakov silom i oružjem te božanskom pomoću osvojio grad Valenciju, primio je od Boga proročanstvo te pobjede. I dok su suze i uzdasi presvetoga Petra de Nolasca vapili sa zemlje, ganuli su Boga. Zbog toga, kad su čete vojnika, ratna vojska, bojni redovi tabora i šatori bili postavljeni i učvršćeni propisanim redom od najmoćnijega osvajača Jakova uz utvrdu gradića El Puig, s kojega je mjesta pripravljao opsadu Agarenima i barbarima koji su se nalazili u Valenciji, viđeno je kako kroz više dana sedam sjajnih zvijezda silazi s neba na zemlju. Taj je događaj cijelu vojsku, ratnike i kršćanski narod, a ponajviše presvetoga Petra de Nolasca ie gospodina Vilima d'Entençu, vojskovođu kršćanske vojske, bacio u divljenje; te su međusobno raspravljali o božanskom znamenju i raspitivali se što je Bog u toj stvari htio pokazati. Događaj je naime svima bio čudesan, ali neshvaćen. Zbog toga je po savjetu preslavnoga muža Petra de Nolasca i po zapovijedi preuzvišenoga vojskovođe Vilima d'Entençe istraženo to mjesto na koje je silazilo onih sedam zvijezda i sjajnih svjetala. A pošto na gornjem dijelu i površini zemlje nije bilo pronađeno baš ništa, pomišljajući na nešto skriveno, čudesnije i veće, dali su iskopati i otvoriti zemlju; i odmah na samom početku iskapanja zemlja je odisala božanskim mirisom nektara i ambrozije, a polje cijele njive ispunilo se silnim miomirisom. Jer je na tom mjestu pod zemljom pronađena čudesna i najpobožnija slika presvete Djevice Marije, koja se i danas sretno štuje u preslavnom samostanu iste Djevice Marije u gradiću El Puig, blizu grada Valencije. Ona je zaista pod zemljom bila zatvorena pod golemim zvonom, odnosno mjedenim cimbalom. I to je doista bila nemala utjeha svim vojnicima i takoreći početak buduće pobjede. Jer je to krijepilo duše sviju i radosno obećavalo nadu da će mačem, oružjem i molitvama izlivenima Bogu iz grada Valencije biti protjerani nevjerni neprijatelji Krista Gospodina i njegove Majke, Mauri i Saraceni. Doista postoje ovih dana mnoga božanska čudesa ove preslavne slike, te je svi stanovnici one pokrajine vrlo pobožno časte i štuju preslavnim bogoštovljem. Braća su je položila na posve isto mjesto na kojem ju je pronašla kršćanska vojska u spomenutom samostanu, čiji je i naslov S. MARIAE DE MERCEDE DEL PUCHE. Štoviše, kad su je najpobožnija braća premjestila s onoga mjesta i položaja na kojem se sada vidi i pojavljuje, kako bi bila postavljena i položena na glavni oltar same svete crkve, ne jednom, nego dvaput i ponovno, sama se Bogorodica prenijela na ono mjesto na kojem je i pronađena i na kojem je mi gledamo sve do današnjega dana.
a Valencija je osvojena 28. rujna godine Kristove 1238., nakon što je Jakov vladao od očeve smrti 25 godina i 14 dana. Cijelu ovu opsadu opširno opisuje Gašpar Escolano u historia Valentina.
b Štoviše 16., kako je prije rečeno.
c Mnogo o ovom gradiću i čudotvornoj slici Djevice Bogorodice piše Escolano u knj. 7 historiae Valentiae, pogl. 6 i 7, te smatra da je ovdje nekoć stajao od Ptolemeja u knj. 2, pogl. 6 spomenuti 'Αρροδιαιον ἰέρον, Venerin hram.
d Položaj ovoga samostana naznačuje Escolano u knj. 8, pogl. 7.
e Njega Remon i drugi nazivaju Bernardom Vilimom de Entençom i kažu da je bio ujak kralja Jakova, te da mu je sv. Nolasko prorekao smrt i pravodobno mu usadio spasonosne opomene kojima se njegova duša pripravila za nju.
Prvi samostan Reda od Milosrđa, drevni primjer ustanove.
Katolički kralj Jakov od samoga je prvog početka osnutka poveo sa sobom brata Petra Nolasca da stanuje u kraljevskom dvoru i kraljevskom prebivalištu, te je ondje neko vrijeme stanovao uz najozbiljniji primjer svetosti. Ali kad je narastao broj redovnika i njegovih drugova u tako ustanovljenom novom Redu, htio se povući iz kraljevske palače i prebivališta. Zbog toga je milostinjom nekoga građanina Barcelone, Rajmunda de Plegamansa, koji je bio znanac i prijatelj znamenit po pobožnosti istoga Petra de Nolasca, kupio zemljište uz obalu barcelonskoga mora, a i ondje je od njega bio osnovan i podignut prvi samostan Reda, te se u njega povukao i smjestio sa svojim najdražim drugovima spomenuti Petar Nolasco, kako bi sretnije provodio monaški i redovnički život. Osnovao je opet samostan u Valenciji, a ujedno i drugi samostan u gradiću El Puig, te mnoge druge u Kraljevstvu Katalonije i Valencije, o kojima ćemo govoriti na njihovim mjestima.
21 Upravljao je i vladao Redom od godine Gospodnje tisuću dvjesto osamnaeste sve do godine tisuću dvjesto četrdeset devete, kroz trideset i jednu godinu, i to sretno i sveto, s velikom ljubavlju i mirom. I u njegovo je vrijeme spomenuti Red otkupitelja B. Marije od Milosrđa, dok je on sam još živio i upravljao Redom, bio potvrđen i odobren od Svete Apostolske Stolice po vrhovnom svećeniku Grguru IX. na dan sv. Antuna, mjeseca siječnja, godine Gospodnjeb tisuću dvjesto tridesete. I pri potvrdi Reda, pošto je odobrio njegovu ustanovu, ukrasio je Red mnogim milostima, oprostima i povlasticama na molbu najnepobjedivijega i najmoćnijega kralja Jakova, koji je bio prvi utemeljitelj i ustanovitelj svetoga Reda B. Marije od Milosrđa za otkup sužanja. On je doista molitvama i prošnjama braće svoga Reda, te žarom kršćanske vjere kojim je bio naoružan, osvojio kraljevstvoc Mallorce i priveo ga pod kršćansku vlast godine Gospodnje 1229., a jednako je zauzeo grad Valenciju s kraljevstvomd Murcije te ga vratio i podložio kršćanskoj vlastie na dan sv. Dionizija godine Gospodnje 1238., a 20. godine od osnutka Reda otkupitelja B. Marije. Doista, u samom početku redovništva, prije nego što ga je potvrdio Grgur IX., spomenuti se Petar Nolasco nazivao generalnim prokuratorom otkupa sužanja. Uostalom, od dana kada je naš Red bio potvrđen i postao takoreći redovnički i kanonski u Crkvi Božjoj, nazvan je generalnim učiteljem Reda otkupitelja B. Marije od Milosrđa.
22 Ovu ustanovu svetoga otkupljenja, za koju vjerujemo da je bila dana s neba u prilog vjere, mnogi su hvalevrijedno slijedili; osobitof bl. Leonard, koji je, rođen u Galiji, imao slavne roditelje velikoga dostojanstva i ugleda kod kralja Klodviga, premda je Klodvig isprva bio poganin. O tom preblaženom Leonardu čitamo, budući da je on posebnim Božjim darom bio posvećen otkupu sužanja, da je, dok su se neki ugledni i plemeniti muževi njegova kraja međusobno sukobljavali, jedan od njih iz sela Nobliaca, odan presvetomu Leonardu, bio zarobljen od nekoga najopakijeg silnika. On, bojeći se i strahujući, kako je poslije sam ispripovijedio, da bl. Leonard ne pritekne u pomoć tom zarobljenom čovjeku, ovako je govorio u sebi: „Ako ovoga čovjeka okujem željezom, posve se bojim da ću ga izgubiti: jer kao vosak pred vatrom, tako se na mig bl. Leonarda topi željezo. Ako mu noge zatvorim u klade ili ga bacim u tamnicu, neću biti nimalo sigurniji: ista je naime i ondje Leonardova snaga. Posve sam tjeskoban što da učinim s ovim tako zarobljenim čovjekom, od kojega sam odlučio iznuditi tisuću zlatnika ako želi biti otkupljen. Ali već znam što ću učiniti. Zapovjedit ću da se u najdubljem dijelu moje kule iskopa najdublja jama, te ću ga okovana željeznim negvama i lisicama spustiti u nju: još se naime sv. Leonard nije spustio pod zemlju; pa premda će možda raskinuti željezne lance, ipak neće moći izvesti čovjeka iz podzemne špilje. Nadalje ću i na otvor špilje primaknuti drvenu škrinju i zapovjedit ću da u njoj danju i noću stražare vojnici koji će ga čuvati.” Učini dakle okrutni čovjek sve to; ali ipak nije mogao postići da sužanj, premda je bio u tami i velikim tjeskobama lanaca, odbaci nadu i pouzdanje te da posumnja kako će ga izbaviti preblaženi Leonard, kojega je i pred čuvarima koji su ga slušali često zazivao, moleći ujedno Gospodina da ga po preslavnom i najpobožnijem Leonardu oslobodi. Gle pak jedne noći, dok je on od umora zaspao, pojavi se bl. Leonard s velikim sjajem i svjetlom, prevrne škrinju u kojoj su ležali vojnici, siđe u jamu i glasnim siječanjski svezak III. glasom pozove čovjeka zarobljenoga i svezanoga okovima te reče: „Spavaš li ili bdiješ? Evo me, ja sam Leonard kojega si tražio.” Probuđeni onaj sužanj, ugledavši neizmjerno svjetlo, reče mu: „Gospodine, pomozi mi!” Odmah se raskinuše i odriješiše lanci te se raspršiše poput blata, a on ga vlastitim rukama i mišicama izvuče iz kule, ponese sa sobom i, polazeći i hodajući s njim, vodio je prisne razgovore kako prijatelji običavaju među sobom činiti. Naposljetku ga dovede u njegovu domovinu i preda u selo Nobliac, u kojem je bio postavljen izvan pogibelji. Kad je svanulo sunce, izloži susjedima i prijateljima što je pretrpio od silnika i njegova najokrutnijeg neprijatelja dok je bio u sužanjstvu, i kakvo je opet dobročinstvo primio od presvetoga Leonarda. Tome se svi dive te bivaju obuzeti nevjerojatnom radošću i veseljem. a U knjižici de initio fundationis redemptorum kaže se da se to dogodilo godine 1232; o ovom samostanu raspravlja Remon u knj. 2, pogl. 4, a i mi gore.b Štoviše 1235., kako smo prije napisali.c Escolano u knj. 3, pogl. 4 piše da je u mjesecu rujnu god. 1229. Jakovljevo brodovlje pristalo uz veći balearski otok, a grad Mallorca osvojen krajem prosinca. O tom smo pohodu govorili uz životopis sv. Rajmunda 7. siječnja, pogl. 5, slovod.d Murciju je Jakov zauzeo dugo nakon Valencije, naime godine 1266., kako svjedoči Mariana, knj. 13, pogl. 13.e Remon prenosi da je dan nakon sv. Dionizija u glavnoj bazilici posvećenoj na čast sv. Andrije Bogu prinesena prva misna žrtva, pošto se grad predao 28. rujna, dok je Maur Zaen odlazio.f Životopis sv. Leonarda, u kojem se navodi upravo ovo čudo, donijet ćemo 6. studenoga. Ali ružnu ćeš pogrešku naći kod Remona, knj. 3, pogl. 22, gdje iz ovoga loše shvaćenog Zumelova pripovijedanja čini sv. Leonarda učenikom sv. Petra Nolaska.
Sveti muževi iz Reda Milosrđa.
Nakon ovoga najsvetijeg muža, istu ustanovu Otkupa Gospe od Milosrđa i čudesno djelo otkupljivanja zarobljenika slijedio je a bl. Rajmund Nonat, podrijetlom iz pokrajine Katalonije i ondje rođen. On se, prije negoli je obukao haljinu redovništva Bl. Marije od Milosrđa, još kao dijete hrabro vježbajući u predigrama dobrih djela, odbacivši tjelesne gozbe i svladavši prohtjeve koji obično potiču djecu od prvih kolijevki, ne jednom ili dvaput, nego više puta tjedno postio te je noću i danju razgovarao s Bogom, izlijevajući mu molbe i prošnje. On je, prije negoli se rodio po općem zakonu naravi, kako drugi obično izlaze i rađaju se iz majčine i ženske utrobe, pošto mu je majka umrla dok je on još ostao i skrivao se zatvoren u utrobi već mrtve majke, pošto su rasjekli majčin trbuh i utrobu, izišao van i došao na ovo svjetlo. Zbog toga je bio nazvan i prozvan Non-natus (Nerođeni), jer doista nije izišao iz utrobe onim naravnim porodom kao drugi, po uobičajenim, kažem, zakonima naravi. I zato je uvijek od djetinjstva dobio nadimak da se zove Rajmund Nonat. Proslavio se ovaj najsvetiji Rajmund Nonat životom i djelima tako da je bio predmetom divljenja u pokrajini Kataloniji: svjedočanstvo toga postoji i danas, jer se i njegovo tijelo i grob časte velikim štovanjem, k njemu se slijeva golemo mnoštvo ljudi i vjernika, te blista čudesima. I njega je za učenika imao onaj najbudniji prvi brat i učitelj reda Petar Nolasco. Njegovi su govori također u pripovijedanju, osobito s barbarima i nevjernicima, bili toliko djelotvorni i po Božjem dobročinstvu božanski da je mnoge od njih katkad privukao k vjeri. I zato čitamo da su ga Mauri i Saraceni češće htjeli predati smrti, odakle su mu bezbožni neprijatelji Kristove vjere lokotom probili i zatvorili usta, da svojim govorima ne bi još mnoge druge od istih nevjernika pozvao na Kristovu vjeru. I ovaj je bl. Rajmund Nonat doista bio drug najsvetijega mučenika Serapiona.
24 Bio je, dakle,b bl. Serapion slavan i najpobožniji brat našega reda te uzor izvanredne svetosti i kreposti, koji se služio najskromnijom hranom, bio je najgorljiviji u molitvi Bogu, a otkupljivanju zarobljenika posvećivao se najvatrenije. I napokon ga je kralj Engleske okrutno i oštro izbičevao.
25 Također sveti Rajmund, koji je na počecima reda bio hrabar u prikupljanju milostinje pobožnih vjernika, dok je kod krivovjeraca pregovarao o nepravednom tlačenju nekih vjernika, obraćajući im se i zaklinjući ih da to ne nastoje činiti, oni odlučiše još okrutnije postupiti prema njima. Zbog toga je Božji muž ponovno oštro i tužno djelovao, češće se obraćao onim najokrutnijim krivovjercima i barbarima te je postojanim duhom i neustrašivo govorio: da su, premda ih oni drže u tom ropstvu, ipak ništa manje stvoreni na sliku i priliku Božju, njihovi drugovi po naravi, i da ovaj život treba brzo završiti. Oplakivao je stoga Božji muž gorko ropstvo zarobljenika i govorio, podižući glas u zrak: „O nepokopani i bijedni grobe!” Ali kada barbarska ruka, služeći srdžbi, nije uvijek bila žedna ljudske krvi? Kada nije bila spremna na ubijanje? Kad su najokrutniji krivovjerci i barbari čuli te riječi, i on je sam jednako tako od njih bio okrutno ubijen. Odakle sam u starim kodeksima pročitao da je isti najsvetiji Rajmund bio mučenik za otkup zarobljenika. On je imao najbudnijega druga, koji je slijedeći stope svoga Rajmunda svima bio na divljenje. S kolikom je čistoćom duše i s kolikim sjajem života dugo živio nakon mučeništva najsvetijega oca Rajmunda, doista je čudesno: on mu je jednako tako bio drug i u životu i u smrti, te se ubraja među najsvetije muževe našega reda, a vlastitim je imenom bio nazvanc brat Jakov de Soto, a u nekim sam ga kodeksima našao upisana pod imenom sv. JAKOVA de Sota. Uostalom, spomenuti bl. Rajmund, kojega sam upravo naveo, nije onaj Rajmund Nonat o kojemu smo malo prije gore ponešto napisali.
26 Slijedio je ponovno ustanovu otkupa Bl. Marije blaženi i glasoviti brat Petar Armengol, koji je slavno poginuo braneći otkup. Kad je, naime, iz vlasti Maura oslobodio i otkupljivao veoma mnoge vjernike, vidjevši neke dječake i mladiće kako su zbog okrutnosti i svireposti muka u pogibelji za vjeru, dok ih je sam opominjao da ne napuste niti pogaze vjeru, dao je samoga sebe u zamjenu i htio je ostati u vlasti Saracena kao zalog za njih, da oni budu oslobođeni, dok i sam, pošto se preda novac i otkupnina, jednako tako ne iziđe od njih. Kad je dakle otkupljivao određen broj vjernika iz spomenutoga razloga u prilog vjeri i za tisuću zlatnika, za čiju se isplatu predao kao talac i kao zalog mira istim nevjernicima i barbarima, kako u određeno vrijeme i na dan zadužnice nije stigao novac kojim je trebao isplatiti utvrđenu cijenu ugovorenu sa Saracenima za oslobođenje i otkup koji je izvršio za spomenute zarobljenike, istoga su bl. Petra Armengola, kao rugatelja njihove sljedbe i nevjernika, htjeli pogubiti na drvu križa. Zbog toga je golemo mnoštvo barbara okupljeno zajedno, kako se novac ponovno nije pojavio, vikalo da je on bio uhoda i žestok neprijatelj i protivnik muhamedanske ustanove: i zato je zajedničkom odlukom, navodeći kao razlog da se novac nije pojavio u određeno vrijeme zadužnice, bio obješen na vješala te je visio na rašljama: činilo se da su njegovom smrću oni bili umireni.
27 No to je bila božanska odluka. Jer nakon nekoliko dana, kad je naš red poslao novac da oslobodi brata Petra Armengola i istrgne ga od onih barbara kako ne bi bio zlostavljan dok je zadržan kao zalog, kad su donositelji novca pristali uz obalu, čuli su za najokrutniji čin počinjen prije nekoliko dana nad Božjim slugom bratom Petrom Armengolom. Zbog toga zapanjujućeg čina i zločina svi su se među sobom uznemirili i potresli, te su htjeli doći na mjesto gdje je njihov drug i brat bio obješen omčom od Saracena. Kad su ga vidjeli kako visi u svetom habitu reda, gorko su plakali i nisu se mogli suzdržati. I dok su tužno naricali jecajući, pokrenulo se tijelo bl. Petra Armengola. Kad su to vidjeli braća otkupitelji, odmah pomišljajući na nešto veće, povikaše jedni drugima. Njima je glasnim glasom progovorio blaženi brat Petar Armengol viseći na vješalima, rekavši: „Predraga braćo, ne žalostite se, odložite suze, jer nisam mrtav; već su, naime, tri dana kako mi je neka gospođa okružena korovima djevica, koja je bez sumnje preblažena Djevica Marija, uvijek bila nazočna i oslobodila me od smrti, kako bi u tom događaju barbari i Saraceni radije propali od sramote negoli da misle kako odnose slavan trijumf nad kršćanskim imenom: spoznat će, naime, neprijatelji Kristova križa koliko im malo koriste lukavstva i njihova okrutnost i zloba protiv Kristovih sljedbenika.” Svi su pak bili zapanjeni i od radosti gotovo nisu mogli govoriti, odmah pritrčaše i skinuše ga obješena s vješala, a tim su zapanjujućim događajem bili uznemireni i svi Mauri. Ali Čime je jednom svježa posuda natopljena, čuvat će miris dugo: i zato su među bezbožnim nevjernicima jedni govorili da je to učinjeno vještinom zloduha, a drugi nisu vjerovali da je on onaj čovjek kojega su objesili. Naime, od toga je vremena blaženi brat Petar Armengol uvijek hodao nagnute glave u sve dane svoga života i kao promijenjene boje lica. On je napokon u sve dane svoga života provodio najpobožniji život i, zadovoljan biljem i mahunarkama, nimalo nije opuštao duh od molitve i posta, sve dok ga sveti anđeli nisu odnijeli u ono nebesko blaženstvo.
28 Nalazim i drugoga muža našega reda, brata i generalnoga učitelja, koji je podnio veoma mnoge napore za otkup kršćana i za obranu katoličke vjere, a zove sed blaženi brat Lovro Company, dvadeseti generalni učitelj reda, o kojemu ćemo govoriti na svome mjestu.
a Sv. Rajmund Nonat kardinal štuje se 30. kolovoza, kao što smo gore rekli.
b Ovoga Serapiona svetim naziva Remon u 4. knjizi, pogl. 3, 6 i 7, gdje opisuje njegovo mučeništvo.
c Isti Remon govori o Jakovu Sotu i njegovu mučeništvu u 3. knjizi, pogl. 20.
d Opširno o djelima ovoga Lovre Campana (tako ga, naime, piše) govori Remon u 11. knjizi, i kaže da je umro 1479. godine. O njemu govori i Zumel u knjizi De Vitis Magistrorum Generalium.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.