Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 29. siječnja

O bl. Redigundi ili Vedigundi, djevici premonstratskoga reda u Španjolskoj

DE B. REDIGUNDE SIVE WEDIGUNDE, VIRGINE ORD. PRÆMONSTRAT. IN HISPANIA

Sadržaj (4)
  1. O Karlu, osmom opatu u Villersu u Brabantu.
  2. Mnogi obraćeni po Karlu.
  3. Sretno obnašano poglavarstvo u Villersu.
  4. POGLAVLJE IV. Odreknuće od opatije, smrt.

Samostan Villamayor u burgoškoj biskupiji, kaže Aubert Miraeus u djelu Chronicon Præmonstratense pod 1177. godinom, nosi ime po obližnjem selu koje se zove Villamayor. Udaljen je sedam milja od grada Burgosa. Spominju ga i Ivan Le Paige u djelu Bibliotheca Præmonstratensis, knj. 1, pod Španjolskom cirkarijom, i Servacije Lairvelz, koji ga smješta u palencijsku biskupiju. Taj samostan kao zaštitnika štuje sv. Mihaela Arkanđela, odakle se i naziva sv. Mihael de Treviño, kako bi se razlikovao od drugoga samostana istoga reda, sv. Mihaela de Gros, u zamorskoj biskupiji, u gradiću Toru, smještenom uz rijeku Duero, kojega su također spomenuli.

2 Ovdje se čuva tijelo sv. Pauline, djevice i mučenice, koje je iz Italije s drugim relikvijama svetaca donio Antun de Padilla iz Družbe Isusove i darovao ovim najpobožnijim ocima 23. travnja 1612. godine. O njoj ćemo govoriti 6. lipnja. Ovdje se nalazi i tijelo bl. Redigunde, koju drugi zovu Vedigunda, a neki Radigunda. Njezin životopis donosimo iz djela Hagiologium Præmonstratense, koje prečasni gospodin Krizostom van der Sterre, opat najstarijega samostana sv. Mihaela u gradu Antwerpenu, premda ga je već odavno pripremio za tisak i svi ga pobožni ljudi željno očekuju, dok je zaokupljen različitim poslovima svoga reda i države, odgađa iznijeti u javnost, a nama ga je u međuvremenu najljubaznije priopćio.

4 Redigundu spominje isti opat Krizostom u životopisu sv. Norberta, knj. 3, pogl. 6, § 12. A u knjizi koja nosi naslov Echo S. Norberti triumphantis, str. 64, ima ovo: „Ali i nedavno smo, nastojanjem veoma prečasnoga oca Mihaela Maldonada, generalnoga prokuratora Španjolske kongregacije, dobili jedno sveto rebro bl. Redigunde, španjolske djevice našega istoga reda, koja u samostanu sv. Mihaela de Treviño, u ondješnjem oltaru sv. Mihaela, časno počiva u sjajno ukrašenoj urni; njega nam je darežljivo darovao najugledniji i prečasni otac magistar Filip de Quintanilla, nadasve dostojni generalni vizitator Španjolske kongregacije našega istoga reda.”

Iz još neobjavljenoga djela HAGIOLOGIUM PRÆMONSTRATENSE prečasnoga gospodina opata Krizostoma van der Sterrea.

Blažena je djevica Redigunda položila zavjete bijeloga reda u nekom samostanu zvanom sv. Pavla, nekoć smještenom nedaleko od crkve sv. Mihaela, koji je već prestao postojati. A da je ta crkva sv. Pavla nekoć bila samostan premonstratenskih djevica, možda će pomoći da se bolje shvati iz onoga što mi je priopćeno iz Španjolske.

2 Uz samostan sv. Mihaela de Treviño kraj Villamayora, na otprilike dvjesto koraka, od davnina je običavala stajati neka crkva zvana sv. Pavla, i nekoć je pripadala redovnicama premonstratenskoga reda: ali je zbog siromaštva prestala postojati, a njezini su prihodi dodijeljeni muškom samostanu redovnika, koji ih još i danas posjeduje. I drugdje: „U samostanu sv. Mihaela de Treviño kraj Villamayora u burgoškoj biskupiji, premonstratenskoga reda, i u svim okolnim mjestima živi najstarija, javna i općepoznata predaja, prenesena od predaka na potomke i od roditelja na djecu, da je crkva sv. Pavla, koja je smještena nasuprot rečenomu samostanu i od njega udaljena otprilike dvjesto koraka, nekoć bila samostan djevica rečenoga reda, koji je zbog siromaštva prestao postojati, te su prihodi koje je imao pripojeni samostanu redovnika, koji ih još i danas uživaju.”

3 Posljednja redovnica ovoga samostana bila je bl. Redigunda, koja je, nakon što je uz dopuštenje svojih poglavara pohodila pragove svetaca u Rimu i dovršila svoje hodočašće te se obogatila dragocjenim blagom svetih relikvija, ostatak svoga života ovdje najpobožnije posvetila Bogu. Vrativši se iz Italije, blažena se djevica zatvorila u neku ćeliju sagrađenu pokraj vrata crkve sv. Mihaela, iz koje je kroz neki prozorčić mogla gledati glavni oltar: odvojivši se od svakoga svjetovnog općenja, skrivala se u skrovištu lica Gospodnjega i provodila krajnje strog i oštar život, znajući da su ljiljani tek tada sigurni da ih neće popasti divlje zvijeri ako su valjano opasani i ograđeni trnjem i dračem; kako i u Pjesmi nad pjesmama zaručnik hvali svoju zaručnicu dok je slavi da je ljiljan među trnjem. Kada, naime, djevicama bude stalo da se marljivo posvete trapljenjima i mrtvljenjima tijela, tada će moći dugo sačuvati cvijet svoga djevičanstva neokaljanim od svijeta i đavla. I zato je ova najrazboritija djevica, da bi mogla biti sveta i tijelom i duhom te uvijek misliti ono što je Gospodnje, čudesno mučila svoje tijelo pokorničkim djelima: sabravši duh u Boga i nadilazeći sve zemaljske i prolazne stvari, provodila je nebeski život na zemlji, sve dok napokon nije stigla do sretnoga cilja svojih napora i blaženom smrću usnula u Gospodinu godine (kako mi je napisao otac Mihael Maldonado) od utjelovljenja Riječi 1152., koja bijaše 33. od osnutka bijeloga reda, a 15. prečasnoga oca Emelina, drugoga opata sv. Mihaela.

4 Umrla je pak na glasu izvanredne svetosti, te je kao takva predana ukopu. No nakon što je prošlo nekoliko godina, podignuta je i prenesena, a sve su njezine svete kosti i relikvije zatvorene u neku škrinju, zajedno s jastučićem na kojemu je običavala raditi, s posudom iz koje je pila, njezinom soljenkom i još nekim njezinim sitnicama, koje su se, zato što su pripadale svetici, držale u velikom štovanju. I sve je to položeno u neki oltar i kapelu rečenoga samostana, koja se radi razlikovanja od glavnoga oltara naziva stari oltar sv. Mihaela. A od svakoga je drevnog sjećanja (kako u navedenom otpisu svjedoče španjolski oci) držana u velikom štovanju. Štoviše, sedam sela, svako na svoj i utvrđeni dan, u pokorničkoj povorci po javnom obredu dolazi k njezinu oltaru, te uz druge svečane molitve koje mole, izgovaraju i antifonu i molitvu o Djevici.

O Karlu, osmom opatu u Villersu u Brabantu.

Villers, ili Villaria, ili Villare, samostan je cistercitskoga reda u Brabantu, nedaleko od gradića Gemblouxa, blizu izvora rijeke Dyle, osnovan pod pokroviteljstvom samoga sv. Bernarda: njegove slavne pohvale naš Heribert Rosweyde iznosi u predgovoru knjižici sv. Euherija, biskupa Lyona, De laude eremi, koju je sam izdao i posvetio Henriku van der Heydenu, opatu Villersa. Imao je pak Villers, kako u djelu Natales SS. Belgii pod 30. lipnja piše Molanus kad govori o bl. Arnulfu, mnoge svete muževe, čija tijela gotovo sviju dolično počivaju zajedno u nekoliko grobnica. Kao glasovitije pak priznaju spomenutoga bl. Arnulfa ili Arnolda, Karla osmoga opata, brata grofa od Sayna, i Konrada devetoga, sina Eginona grofa od Sayna, koji je poslije bio opat u Clairvauxu, zatim u Cîteauxu, a napokon po Honoriju III. kardinal portuenski i apostolski legat u Njemačkoj, gdje je također proslavio sabor 1225. godine protiv nekih pokvarenosti običaja. Uostalom, njihove se relikvije sada čuvaju prilično nemarno i na manje doličnu mjestu nego nekoć. Tako Molanus. No Arnold Raissius u djelu Hierogazophylacium Belgicum kaže: „Kosti nekih od spomenutih blaženika i drugih pobrinuo se 1609. godine prenijeti iz staroga groba u mramorni spomenik, u kapelici veličanstveno za to ukrašenoj, Robert Henrion, XLVIII. opat.”

2 Ipak se u tome svetom blagu ne nalaze i tijela Karla i Konrada; jer je ovaj pokopan u Cîteauxu, a onaj u samostanu sv. Agate. Ipak ih Raissius ondje ubraja među one koji su tu pustinju osobito proslavili svojim krepostima, kao i naš Rosweyde u pismu kojim istom opatu Henriku posvećuje poslanicu sv. Euherija De contemptu mundi, a o Karlu (jer o Konradu ćemo govoriti 30. rujna) piše ovo: „Nije li kod vas svetošću cvao Karlo, VIII. opat, koji je, premda rođen na slavnom položaju među svojima kao brat grofa od Sayna, ostavivši vojnički pojas, opasao sebe pojasom sv. Bernarda? Kad su ga protiv njegove volje odvukli na dostojanstvo poglavara, nije bio mirna duha sve dok ponovno nije bio vraćen prijašnjem miru i tišini.” Slavi se ona njegova sveta izreka. Kad ga je, naime, neki plemenit muž upitao kako on, koji je u svijetu bio naviknut na raskošne gozbe, sada podnosi život uz skromno jelo od boba i graška, i to loše začinjeno, odgovorio je: „Ja u naša jela miješam tri zrna papra kojima ih činim ukusnima: prvo je rad ruku; drugo duga bdjenja; treće to što se kod nas ne mogu očekivati nikakva druga ukusnija jela.”

3 Čini se, kako se može zaključiti iz 4. poglavlja životopisa, br. 25, da je Karlo umro nedugo prije Cvjetnice; ipak je njegov rođendan za nebo ovoga 29. siječnja zabilježio Krizostom Henriquez u djelu Menologium Cisterciense, sa slavnom pohvalom preuzetom iz ljetopisa Villersa, te ga naziva blaženim. Na ovaj ga dan navodi i Arnold Raissius u dodatku djelu Natales SS. Belgii Molanusa, dok ga Kalendarium SS. et BB. izdano u Dijonu navodi XXVIII; kao i Saussay, koji ga ubraja među pobožne. Hugo Ménard pod 30. ožujka bilježi: „U Brabantu bl. Karla, opata Villersa.”

4 Karlov je životopis napisao monah iz Villersa koji je ljetopise istoga samostana doveo sve do 1333. godine Kristove, u kojima je iznio njegova djela kao i djela ostalih, a zatim je sastavio posebnu knjigu o slavnim muževima toga samostana, gdje piše i o Karlu. Da je on autor tih ljetopisa, sam pokazuje u prologu ove druge knjižice, pišući ovako: „Dovršivši nekako pripovijedanje o nekim djelima časnih opata Villersa, prije negoli prijeđemo na opisivanje slavnih djela hrabrih i kreposnih muževa, naime monaha i braće laika istoga samostana, u prvome redu želimo da čitatelj zna kako smo više puta pitali naše oce kolika je nekoć bila pobožnost u Villersu, a oni su nam pripovjedili itd.” i niže: „I najprije ćemo životopis prečasnoga gospodina Karla, osmoga opata Villersa, izložiti opširnije negoli je opisan na svome mjestu, zbog toga što je uzet iz druge kuće, a izabran u našoj, te ju je svojim krepostima nemalo uresio.” Ovaj opširniji životopis donosimo iz rukopisa samostana Rood-Klooster.

5 U ljetopisima piše da je bio brat grofa od Sayna, podrijetlo, da mu je bilo povjereno očinstvo u samostanu La Cambre kraj Bruxellesa (o kojemu ćemo samostanu govoriti 19. veljače uz životopis sv. Bonifacija iz Lausanne, i drugdje), da je izabran za opata Villersa 1197. godine, da je upravljao 12 godina, te da je 1209. godine na njegovo mjesto postavljen Konrad, sin grofa od Sayna, koji je, dok je bio jedan od viših kanonika crkve sv. Lamberta, dirnut željom za strožim životom, oprostivši se od svijeta, primio redovnički habit u samostanu Villers pod časnim ocem gospodinom Karlom, pod kojim je zatim, po isteku vremena svoje kušnje, postao prior i razborito obnašao povjerenu mu službu.

6 Karla spominje Goswin u životopisu Arnulfa, koji ćemo donijeti 30. lipnja s drugim djelima. Također Cezarije u 1. knjizi, pogl. 35: „Jednom je zgodom gospodin Karlo, opat Villersa, koji je bio naš prior, došavši k nama poveo sa sobom časnoga muža Gotfrida sakristana”, čiji ćemo životopis donijeti 3. listopada. I pogl. 41: „Neka čestita gospođa iz Kölna, bogata imetkom i u cvijetu dobi, kad se nakon muževe smrti htjela zaručiti s Kristom, iz straha od prijatelja koji su ometali njezinu želju, posavjetovavši se s gospodinom Karlom, opatom Villersa, obukla je kukuljicu brata laika te je tako po njemu izvedena iz grada i na brdu sv. Valburge postala redovnicom.” I u 3. knjizi, pogl. 13: „Ovo što ću reći dogodilo se nakon moga obraćenja, a pripovjedio mi je gospodin Karlo, nekoć naš prior, tada opat Villersa.” A u 3. knjizi, pogl. 41, pripovijeda ono što stoji niže u životopisu pod br. 14, o kušnji koju mu je nanijela jedna plemenita gospođa. O njemu ponovno govori u 6. knjizi, pogl. 18.

7 Karla spominje Arnold Raissius u dodatku Molanusovu djelu Natales SS. Belgii i u djelu Hierogazophylacium Belgicum; Hugo Ménard u 2. knjizi djela Observationes ad Martyrologium Benedictinum; Aubert Miraeus u djelu Chronicon Cisterciense pod 1147. godinom, gdje govori o osnutku Villersa: „Među opatima”, kaže, „iznad ostalih zasjali su ovi: Karlo, VIII. opat itd.”

NAPISAO ANONIMNI MONAH IZ VILLERSA, iz rukopisa samostana Rood-Klooster.

Karlovo obraćenje od svjetovnoga viteštva.

Gospodin Karlo, a VIII. opat Villersa, nekoć slavan i hrabar vitez u svijetu, od Škota je bio primljen u viteštvo: u njemu je toliko napredovao da je bio drag i mio kraljevima i knezovima: tako da ga je gospodinb Filip, kölnski nadbiskup, kad se na dvoru u Mainzu, na kojemu jec kralj Fridrik promaknuo svoje sinove u vitezove, bojao za svoj život, izabrao za svoga posebnog čuvara.

2 Dok je stoga s gospodinom vitezom Gerardom Wascardom s nekogad turnira silazio iz Wormsa u Mainz, naišli su na neku najljupkiju livadu, punu cvijeća svake boje, potoka i izvora; prošli su je tako da nijedan nije progovorio drugome. Na izlasku s livade dogovorili su se među sobom da će jedan drugomu otkriti svoje misli, i jedan reče: „Razmišljao sam i pozorno promatrao čudesne i mnogovrsne ljupkosti ovoga mjesta, i na izlasku mi je unaprijed pokazano da je isprazno i kratkotrajno sve što se zeleni u svijetu.” A drugi reče: „Ista je bila i moja misao.” I rekoše jedan drugomu: „Neka nam ovo donese neku korist, pa prijeđimo preko mora. Ali ondje će nam izići u susret ono što smo ovdje ostavili, naime plemenitost konja, ljepota žena i bojna oprema; i ranit će srca, a možda će biti povrijeđena i čednost. Što dakle? Prijeđimo u vučje haljine ue Himmerod i zatražimo primirje od pet godina od pohađanja turnira.”

3 Pošli su stoga zadovoljni samo jednim štitonošom, uvjetno se zavjetovali i vratili u Köln: i dok ih je zloduh uznemirivao, cijeli im je Köln predbacivao zavjet. Nakon toga došli su uf Neuss, gdje se vitez Ulrik, nadimkom Flasco, koji ih je bio htio odvući preko mora, zavjetovao i poslije s njima primio redovnički habit. Ondje je gospodin Gerard Wascard izgubio dio ruke, te je rekao da bi radije htio da se to dogodilo njemu negoli gospodinu Karlu, za kojega je znao da je klerik i da će Božjom milošću biti promaknut, da bi mu bio ozlijeđen i najmanji ud.

4 Nakon što je zatim proteklo kratko vrijeme, gospodin Karlo, ostavivši roditelje i bogatstva ovoga svijeta, zajedno s više drugova u samostanu koji se naziva Himmerod uzima oružje svete vojne, a njegovim primjerom i poticajem plemići i velikaši kako iz svetoga grada Kölna, tako i iz udaljenijih krajeva zemlje, naime Ulrik Flasco, Gerard Wascard,g Walter iz Birbekea, i veoma mnogi drugi hrabri u svjetovnom viteštvu, a nimalo manje u duhovnom življenju. Pridružio im se Herman, kanonik iz Bonna, plemenit i učen klerik, poslije prvi opat uh Dolini sv. Petra, a zatim pozvan u Himmerod. Kad je on, da bi probudio braću laike, obilazio kor i pjevao se TE DEUM, brat i Henrik, brat laik prokušana vladanja, vidio je golubicu snježne bjeline kako silazi nad njegovu glavu i ostaje nad njim dokle god je obilazio kor; čim je pak izišao iz kora, golubica se popela na križ braće laika, ostajući nad njim sve do Evanđelja: kad se povrh toga opat popeo na k propovjedaonicu, golubica se popela nad propovjedaonicu sve do TE DECET LAUS: a poslije se vratila na spomenuti križ i, sjedeći ondje malčice, nije više bila viđena.

5 Koliko je pak kuća u Himmerodu napredovala pomoću gospodina Karla i Ulrika Flasca, očito je iz ovoga što slijedi. Kad je, naime, car Fridrik sišao u l Liège i ondje mu izišlo u susret veliko mnoštvo plemića, kad su onamo stigli spomenuti Karlo i Ulrik, m Filip, grof Flandrije, s mnoštvom plemića izišao im je u susret; tako da je car, kao odvojen od sviju, ostao gotovo sam: kao što su, naime, imali carevu naklonost u svijetu, tako ih je i u redovništvu ljubio i častio; odakle su njegovom pomoću i pomoću njegova sina cara Henrika stekli dvor u Speyeru. Dao je također n car Henrik gospodinu Karlu dragocjeni križ i ukrasio ga kamenjem i draguljima.

6 Služio je stoga gospodin Karlo Gospodinu Bogu svomu ponizno i pobožno, revan obdržavatelj redovničke stege. Brat Henrik, brat laik u Himmerodu, muž drevne i prokušane pobožnosti, vidio je, dok se gospodin Karlo blagoslivljao za novaka, golubicu čudesne ljepote kako dolazi odozgo i silazi nad njega, čime je, kako se vjeruje, bio predočen Duh Sveti, da je Duh Sveti u taj sat sišao na njega ispunjavajući ga svojom milošću, pokazujući da se isto događa i u drugima pri samome blagoslovu i primanju svetoga habita, u kojemu je predočen Kristov križ. a Prethodnike nabraja Jongelinus u 9. knjizi.b Filip iz Heinsberga ubraja se kao XLIV. među kölnske biskupe.c Oton iz Sankt Blasiena u 26. poglavlju Dodatka Freisingenskomu kaže: „Godine od utjelovljenja Gospodnjega 1184. car Fridrik, smirivši u Njemačkoj sve vihorne ratove, proglasio je opći sabor svim velikašima kraljevstva na Duhove u Mainzu: i ondje je odredio da se njegovi sinovi, naime kralj Henrik i Fridrik, vojvoda Švapske, opašu mačem i odlikuju oružjem.” I malo poslije: „U ponedjeljak, pošto su ujutro proslavljene svečanosti misa, carevi sinovi kralj Henrik i vojvoda Fridrik, opasani oružjem i vedro izvježbani na viteškom vježbalištu, primili su pojas viteštva.” d O turnirima smo govorili 23. siječnja uz 1. poglavlje životopisa bl. Waltera, pod slovom c, str. 448.e Himmerod, drugim imenom Claustrum, samostan je cistercitskoga reda u trierskoj biskupiji, hvaljen od mnogih autora zbog blagosti položaja, ali osobito zbog svetosti monaha. O njemu govori Jongelinus u 2. knjizi.

f Ono što se ovdje zove Nucia, uobičajenije Novesium, pučki Neuss, gradić je kölnske biskupije s ove strane Rajne.g Njegov smo životopis donijeli 23. siječnja.h Dolina sv. Petra, pučki Heisterbach, samostan cistercitskoga reda kölnske biskupije, u Vojvodstvu Berg. Rođendan ovoga Hermana za nebo zabilježen je u djelu Menologium Cisterciense 31. svibnja, ali bez naslova opata, premda je bio prvi opat Heisterbacha, četvrti Himmeroda i prvi samostana Locus S. Mariæ ili Marienstatt. i Upisan je u Menologij 4. studenoga. k Analogium označuje ambon ili propovjedaonicu gdje se čita ili naviješta riječ Božja.

l Ovamo se odnosi ono što piše Egidije iz Orvala u djelu Gesta Episcoporum Leodiensium, pogl. 34, gdje, nakon što je u prethodnom poglavlju ispripovjedio spaljivanje bazilike sv. Lamberta u Liègeu koje se dogodilo 1183. godine, dodaje: „U isto su vrijeme neke klaustarske kuće iste crkve srušene odredbom nekoga cara koji je u to vrijeme, slučajem prilika, bio došao u Liège.” m Filip je naslijedio oca Teodorika Alzaškoga, koji je preminuo 1168. godine, a umro je 1191. pri opsadi grada Akre. n Henrik VI. okrunjen je 1191. godine, u uskrsni ponedjeljak, u Rimu od Celestina III., pošto je prethodne godine 10. lipnja preminuo njegov otac Fridrik. Umro je Henrik 1197. godine, 28. rujna.

Mnogi obraćeni po Karlu.

Godine Gospodnje 1188., u mjesecu travnju, zbor iz Himmeroda sa svojim opatom Hermanom došao je na brdoa Stromberg, gdje se bratb Gottschalk iz Volmarsteina, prije kanonik u glavnoj crkvi u Kölnu i na čudesan način odan svijetu (prije obraćenja bio je, naime, prilično raskalašen, ali dobroćudan), zajedno s Albertom, podrumarom i kanonikom svete kölnske Crkve, predao u ruke opata iz Stromberga, ne otkrivši nijednom čovjeku svoj zavjet. Dogodilo se pak da je neki Everard, kanonik sv. Gereona i Gottschalkov brat po majci, putovao u Vestfaliju i na putu svratio k nekoj zatvorenici koja se skrivala u pećini: ona ga je s velikom srdačnošću primila te mu je nakon razgovora o duhovnoj izgradnji rekla: „Gospodine, recite svome bratu gospodinu Gottschalku da je njegova svjetiljka zapaljena pred Gospodinom i da jasno sja.” On se pak zapanjio na te riječi i rekao joj: „Sestro, pazi što govoriš. Nema u cijelom Kölnu ravna mom bratu u svjetovnoj raskoši; niti teži ičemu drugomu negoli da zadovolji svoju radoznalost, i zato pazi što govoriš u takvim stvarima.” Povrh toga, iznudivši od nje mnogim molbama što je namjeravala reći, ona reče: „Tako i tako je učinio Bog, ali svjetiljka jednoga još nije zapaljena.” Čuvši to o svom bratu, silno se ražalostio, kao čovjek odan svijetu, a vrativši se u Köln, našao je u istini ono što je bio čuo.

8 Isti je Gottschalk ostavio neodlučnoga gospodina Alberta u svijetu, još odanoga svijetu, a sam je, oprostivši se od svijeta, ušao u Stromberg, provodeći svet život među svecima ondje okupljenima. Imao je skromno znanje književnosti, ali ga je duh strpljivosti i pobožnosti uzdigao do velikoga savršenstva života; kad je bio promaknut u svećenika, kolikoga je bio žara i pobožnosti može se dokazati iz toga što mu se, kad je jednom slavio misu i u rukama držao samoga Onoga koji ga je stvorio, ukazao u liku dječaka pokazujući mu svoju milost, kao što navodi Cezarije u svom djelu Dialogus, deveta razlika, drugo poglavlje. A koliko mu je slatkoće i utjehe taj sat donio, ne živi čovjek čiji bi jezik bio dovoljan da to ispripovjedi. Živio je potom nekoliko godina kao gorljiv i pobožan monah; napokon je nakon sretnoga iščekivanja pozvan od Gospodina na veće radosti. A gospodin je Albert nakon nekoliko godina došao na kušnju u Stromberg, ali je u kušnji završio život, utješen njegovim sretnim društvom, čijom se pomoću nadao da će mu biti nazočna milost Svemogućega.

9 Na molbu dakle nadbiskupa Filipa onaj o kojemu govorimo popeo se sa zborom monaha na brdo Stromberg, ne uzevši sa sobom od svega svjetovnog imetka iz kuće u Himmerodu ništa osim knjiga pravila, jednookoga konja i četiri kölnska šilinga. Bili su stoga oskudni u tjeskobi siromaštva, ali najširi u prostranstvu ljubavi. Odakle se dogodilo da su se veliki i plemeniti muževi, ostavivši sve čime su obilovali u svijetu, pridružili njihovu siromaštvu. Bio je, naime, gospodin Karlo tako blag i ljubazan u ophođenju da je sa sobom privukao mnoge takve plemiće u redovništvo ne samo u Himmerodu i na brdu Strombergu nego i poslije u Villersu.

10 Odakle je neki čestiti vitez, preko svake mjere zadivljen kako se kako on sam tako i drugi jednako plemeniti, te donedavno razmaženi i nježni u svijetu, mogu prilagoditi grubim i prostim jelima reda, kao što su bob, leća i grašak, primio odgovor od istoga opata: „Ja u naša variva miješam tri zrna papra kojima ih činim ukusnima, premda su sama po sebi neukusna. Prvo je zrno rad ruku; drugo ustrajnost u bdjenjima; treće odricanje od nade u raskošnije jelo.”

11 Napokon se s njim obratio veliki dekan kölnske Crkve Odon sa svojim kanonicima; prepozit sv. Gereona; bonski dekani, gospodin Kristijan, muž velikoga ugleda, i neki drugi s kanonicima; Petar, trierski dekan i protonotar carskoga dvora; Henrik, münsterski dekan, opat u Prümu; Cezarije i Petar, opati u Koblenzu, grof od Wieda i veoma mnogi drugi iz utrechtske, trierske, kölnske i lieške biskupije: od njih je gospodin Karlo izabran za opata u samostanu Villersu, koristan ne samo toj kući nego i susjednim zemljama; Petar je uzet uc Neuburg,d Danijel ue Schönau,f Henrik u Dolinu sv. Petra,g Herman u Himmerod, a ih Gerard u Dolinu sv. Petra. Također i i Gerard, donedavno kölnski kanonik i na čudesan način odan taštinama svijeta, kad je o glavnoj svetkovini s drugima bio u svojoj crkvi, u kojoj su tada bili okupljeni svi zborovi grada Kölna, viđen je od gospodina Everarda, župnika sv. Jakova, veoma sveta muža, u habitu i tonzuri monaha, dok su se svi ostali pojavili u šarenom i sivom krznu, kao što se opširnije nalazi u djelu Dialogus Cezarija, 1. razlika, pogl. 7.

a Stromberg ga naziva Jongelinus u 2. knjizi, i prenosi da je crkva koju su prije ondje podigli regularni kanonici bila posvećena sv. Petru, te da se sada zove Brdo sv. Petra: da je ondje s drugovima boravio Herman 4 godine, ali da je 1191. godine, jer su oskudijevali u svemu, sišao u dolinu zvanu Heisterbach, te samostan ondje osnovan po Brdu sv. Petra nazvao Dolinom sv. Petra.
b Upisan je u djelo Menologium Cisterciense 7. ožujka.
c Novum-Castrum, pučki Neuburg, smješten oko Haguenaua, kako piše Jongelinus.
d Spominje se u djelu Menologium Cisterciense 27. lipnja.
e Schonaugia, pučki Schönau, to jest Lijepi otok, smješten je u wormskoj biskupiji, dvije milje od Heidelberga.
f Upisan u Menologij 11. studenoga, bio je bonski kanonik, zatim treći opat Heisterbacha.
g Ovaj je drugi od onoga o kojemu smo prije govorili, prvoga opata Heisterbacha, četvrtoga Himmeroda. Ovaj je bio deveti, prije dekan Svetih Apostola u Kölnu, Jongelinus.
h Ovaj je prije bio kanonik glavne crkve u Kölnu, a poslije četvrti opat Heisterbacha, Jongelinus. i Cezarije ga na ovdje citiranome mjestu naziva Gevard. Bio je kanonik kod Stuba sv. Marije u Kölnu, odatle monah u Himmerodu, a poslije drugi opat Heisterbacha. Cezarije i Jongelinus.

Sretno obnašano poglavarstvo u Villersu.

Čuvši gospodin Karlo da je izabran u Villersu, nije se sam ponudio kad su ga tražili, nego je pobjegao bojeći se da mu iz toga promaknuća ne zaprijeti pogibelj za dušu, tvrdeći da u red nije došao radi primanja povlastica, nego radije da oplakuje što ih je u svijetu imao toliko mnogo. Pobjegao je stoga i skrivao se dokle god je mogao, sve dok nakon općega kapitula odlukom nije bio prisiljen prihvatiti ponuđeni teret. Došao je tako u Villers, mio ne samo stanovnicima Villersa nego i cijeloj zemlji, te se prema danoj mu odluci posvetio napretku povjerene mu kuće u vremenitim i duhovnim dobrima. Nije zatekao ništa osim slamnatih kućica i gotovo pastirskih koliba, a za kratko je vrijeme sagradio dvije kamene spavaonice za monahe i braću laike te neke druge radionice: povrh toga uvećao je samostan monasima i braćom laicima, a majure zgradama i zemljama.

13 Znao se svima prilagoditi i suobličiti, te je time plemiće i neplemiće izvukao iz ispraznoga življenja svijeta i Božjom milošću uveo u samostan u Villersu, naimea Konrada, poslije portuenskoga biskupa, i veoma mnoge druge. Dok je on još bio novak u Villersu, dogodilo se da jeb brat Šimun, brat laik iz Aulnea, koji je uistinu imao duh proroštva, zajedno s ocemc Walterom, tada jednostavnim monahom, a poslije opatom Villersa, i nekim drugim monasima i braćom laicima cistercitskoga reda, u nekoj svjetovnoj crkvi slušao misu; a za vrijeme kanona spomenute mise vidio je isti Šimun

Slavni monasi pod njim; duh već rečenoga Konrada, tjelesno prilično udaljenoga od njega, kako stoji pred njim i na glavi nosi zlatnu krunu; vidio je i njegove misli koje je prebirao u srcu, te molitve kojima se tada bavio u Villersu: završivši misu, potajno je progovorio prije spomenutom gospodinu Walteru rekavši: „Kad vidite oca Konrada, novaka u Villersu, recite mu neka se čuva, jer će ove godine pretrpjeti takve i takve kušnje: takve je, naime, misli i takve molitve već imao za vrijeme mise, i znajte da će biti velika osoba u redu.” Poslije, kad je isti Walter vidio novaka Konrada, počeo ga je okolišajući ispitivati što običava moliti ili o čemu razmišljati za vrijeme misa. Kad je on odgovorio: „Tako i tako običavam moliti”, dodao je Walter: „Molim te također da mi kažeš kakva je bila tvoja molitva ili kakva tvoja misao u onu nedjelju za vrijeme mise.” Kad mu je novak rekao: „Zašto tako pomno ispitujete o mojim mislima?”, on odgovori: „Reci mi, zaklinjem te, što pitam, a ja ću ti poslije izložiti razlog.” Tada mu je novak po redu iznio što je molio ili o čemu je razmišljao za vrijeme te mise, te ga je bacio u veliko čuđenje, jer se ni u jednoj riječi nije razlikovao od riječi brata Šimuna. Odmah mu je priopćivši što je o njemu vidio, zajedno s načinom kušnje, opomenuo ga da bude oprezan kako ga đavao možda pod prividom dobra ne bi prevario. Čudesna stvar: premda je isti novak bio dovoljno opomenut i dovoljno unaprijed upozoren, ipak nije mogao izbjeći spomenutu kušnju, a da od nje iste godine ne bude prilično mučen. A koliko je uzvišena osoba poslije postao ne samo u redu nego i u Crkvi, znamo svi. Najprije je, naime, postao prior u Villersu, odatle je ondje izabran za opata, poslije za opata Clairvauxa, zatim promaknut u opata Cîteauxa. Niti je mogao ostati na tom stupnju, nego ga je gospodin papa Honorije pozvao za kardinala i portuenskoga biskupa.

14 Budući da su dakle gospodina Karla, prema tumačenju njegova imena, svi smatrali dragim i milim, jedino se samome sebi nije sviđao u svojoj službi, tražeći sa svom upornošću, kad god bi se pružila povoljna prilika, od gospodina iz Clairvauxa da bude razriješen, bojeći se zbog teškoga tereta položenoga na njegova ramena: tvrdio je, naime, da će na strašnom Božjem sudu morati položiti račun za povjereno mu stado, tugujući i uzdišući zbog toga što nije udovoljavao svojoj želji. U međuvremenu je u vrijeme njegova upravljanja neka plemenita gospođa, govoreći s njim pod prividom ispovijedi o tajnama svoje savjesti, rekla da je teško raspaljena ljubavlju prema njemu: no on je, kao pravedan i bogobojazan svećenik, prekrižio svoje srce i riječima kojima je mogao odvratio je onu koja mu se zlo obratila, rekavši da je on dronjav, star i zapušten monah; bila je, naime, kako je on sam poslije ispripovjedio nekom monahu, ta žena tako slavna, plemenita i moćna da se, reče, „kad bih bio u svijetu kao što sam nekoć bio, nikada joj ne bih usudio spomenuti takvu stvar ni najmanjom riječju: vidiš”, reče, „kako nam đavao postavlja zasjede iako smo već mrtvi svijetu?”

15 Došao je jednom ud Andenne sa svojim podrumarom Henrikom i monahom Wigerom: ondje ga je susreo neki tada prilično priprost dječak, a bilo je to u doba skupoće. Molio je stoga opata da iz milosrđa posjeti njegovu majku, čiji je muž bio otputovao preko mora. Pristupio je k njoj i ona ga je primila kao anđela Gospodnjega. Čemu više riječi? Izložila mu je previše gorke nevolje svoga siromaštva, moleći ga sa suzama da joj posudi dva mjerica raži; a on joj reče šaljivim riječima: „Gospođo, iz primljenoga zajma češće nastaju neprijateljstva; ja ću ti stoga dati pod uvjetom da to ne potrošite ni uz vino ni uz ribe.” A ona reče: „Gospodine moj, kamo sreće da imam toliko kruha da zaželim makar čašu vode.”

16 Otišao je on, i dok se s brda spuštao blizu lađice, podrumar je izdaleka prepoznao nekoga plemića u skromnoj odjeći kako im ide u susret. A opat je, čim je čuo da je plemić, odmah sjašio s konja: i idući ususret onomu koji je dolazio pješice, ponizno ga je pozdravio i miješao s riječima utješne riječi. I on napokon reče: „Gospodine, idete pješice, a to ne dolikuje vašoj časti; primitee lakoga konja kojega ovdje imamo, trave ima u izobilju i lako će se moći hraniti sa zemlje, i vidite možemo li vam kako drukčije pomoći, i učinit ćemo.” Taj se plemić pak, okrijepljen prijateljskim opatovim riječima, odmah odrekao u ruke gospodina Karla svega što je posjedovao na svijetu i što mu je pripalo po nasljedstvu, te je Crkvu u Villersu odredio baštinicom svih dobara. Odakle su sve do danas majuri Grand-Pré i Werde smješteni na njegovim slobodnim posjedima. Majur Quercetum, plemenit dio, i crkvu sagradio je iznova, a dobra u Louringeu, uz Božju pomoć, i mnoga druga ne samo oko majura nego i na raspršenim mjestima stekao nam je svojim trudom.

17 Nikada u svojim danima nije dopustio da se proda jutro zemlje niti kola drva, smatrajući svetogrđem ako bi se od Crkve uklonilo ono što je Crkvi bilo dano. Uz pomoć Božje milosti držao je kuću bez teškoga duga, a drugim je crkvama u svojim danima ustupio gotovo do deset maraka. Zbog velike naklonosti koju je uživao kod plemića, besplatno su nam predani vinogradi oko Rajne i Moselle; ribolov na rijecif Sambre za djelo božanske službe i utjehu bolesnika, kao i prihodi u Dordrechtu.

18 Sam kraljg Filip, čuvši da je u utvrdi Autwilre, sišao je iz utvrde Drewels, svratio u njegovo svratište, primio ga u prijateljski razgovor i povjerio brigu o njemu svome maršalu. Povrh toga dao mu je vlastitom rukom kao zalog čiste ljubavi dragocjenih samit. A ovo je kod njega vrijedno divljenja: premda je kod sviju uživao tako neusporedivu naklonost, ipak je bio najčvršći čuvar dobara kuće, uvijek brižan oko stjecanja, nikada oko razdavanja vojnicima, glumcima ili lakrdijašima, prema kojima je uvijek držao stisnute ruke, dok je siromasima i napuštenima uvijek priskakao u pomoć darežljivom rukom, u takvim stvarima pobožan i razborit.

19 Odakle se dogodilo da je, kad je imao sestru u Duvewerchu, koju je nježno ljubio, a koja je zbog Čeha sa svojim samostanom bila pobjegla u Köln i oskudijevala, njegov monah napokon dao njoj šest denara: doznavši to po ispovijedi, ukorio ga je zbog svetogrđa i odredio mu tešku pokoru. Kad je ista bila stasala za udaju i mnogi je prosili za brak, ukazala joj se i Blažena Djevica, stavivši joj na glavu cvjetni vijenac: ona je pozvala opata iz Altenberga, koji ju je noću posjeo na vlastitoga konja i tako je smjestio u samostan Dunewarch.

a O ovom Konradu govori Menologium Cisterciense 30. rujna, Cezarije, Ciaconius i Ughelli. Kardinalom ga je imenovao Honorije III. 1216. godine, a umro je 1227.
b O bl. Šimunu iz Aulnea govorit ćemo 24. veljače.
c I on je upisan u Menologium Cisterciense 13. studenoga.
d Andana, ili Andenne, ili Ad septem ecclesias, selo je uz rijeku Meuse između Namura i Huya, gdje je u sedmom stoljeću sv. Bega osnovala zbor kanonikinja, kako ćemo reći uz njezin životopis 17. prosinca.
e Palfredus, palefredus, palefridus naziva se konj. O postanku te riječi raspravlja Ivan Nicot.
f Rijeka Sabis pučki se naziva Sambre.
g Filip August, kralj Francuske, naslijedio je oca Ljudevita VII. u mjesecu rujnu 1180. godine, a umro 14. srpnja 1223.
h Čini se da se podrazumijeva vrsta tkanine koju Francuzi zovu Samy. i Vetus-mons, pučki Altenberg, glasovit je samostan cistercitskoga reda u Vojvodstvu Berg, uz rijeku Dhünn; o njemu opširno piše Jongelinus u 2. knjizi.

POGLAVLJE IV. Odreknuće od opatije, smrt.

Premda bi se o gospodinu Karlu moglo reći mnogo toga, jedno je po čemu se može osobito pohvaliti: da nikada, otkako je ušao u red, sunce nije zašlo nad njegovom srdžbom, nego je, misleći da je vezan redovničkim zavjetom, sve uvrede počinjene protiv njega opraštao s blagom spremnošću, težeći za čistoćom savjesti i mirnoćom srca. Kad je jednom zgodom najteži rat prijetio zemlji vojvode s jedne strane, a lieškoga biskupa s druge, te je okupljenima s obiju strana prijetila opasnost od uništenja zemalja i ujedno ljudi s obiju strana, nakon božanske pomoći nisu imali na koga pogledati osim jedino na gospodina Karla, opata Villersa. Svakodnevno se očekivao sukob vojski, a s pustošenjem bijednika i teška pogibelj za duše. Suprotstavio se tolikim zlima gospodin Karlo, provodeći uzastopne besane noći i izmolivši od jedne noći do druge utjehu primirja uz najtežu muku. Ako je i mogao imati išta počinka, to bi sebi nekako ukrao tijekom kratkoga razdoblja dana i okrijepio umorne udove kratkim snom. Napokon je uz Kristovu pomoć postigao ono što je želio, uz radost i klicanje cijele zemlje, te je siročetu vraćen otac zdrav i čitav, a onoj koja je mislila da će postati udovica, živ i zdrav muž. Uzvraćaju se Bogu zahvale, a gospodin Karlo biva blagoslovljen i knezovi mu povjeravaju uređenje mira.

21 Nakon nekoga vremena, a dok je vojvoda pustošio istu biskupiju i na sam dan Uzašašća sa snažnom četom ušao u Liège, zarobio ljude toga grada i bez milosrđa odnio njihova dobra, a gospodin Karlo iz želje za mirnijim životom već bio napustio stanovnike Villersa, ljudi su s obiju strana uzviknuli: „O kad bi onaj pobožni i ljudima dragi muž gospodin Karlo još bio na čelu Villersa! Nikada takva i dosad nečuvena zla ne bi prevladala u zemlji, nego bi njegovim marom i pomoću mir zemljama i spokoj svima nama bio brzo vraćen.” Gospodin mu je pak bio dao osobitu milost da su ga veliki i mali, knezovi zemlje i oni koji su im pomagali, grlili osobitom i posebnom naklonošću, te je u njihovim velikim vijećima bio i najmiliji, premda nikada nije htio u njima sudjelovati gdje bi se radilo protiv Boga i časti svete vjere.

22 Napokon je nakon mnogih napora i znoja koje je sretno podnio u Villersu, od gospodina iz Clairvauxa uz veliku upornost ishodiob razrješenje od svoje službe, koju je uvijek smatrao teretom i u kojoj nikada nije proveo nijedan dan bez najvećega straha, bojeći se za sebe zbog polaganja računa za povjerene mu duše na posljednjem strašnom ispitu. To je opat Clairvauxa doduše dopustio protiv volje, kao onomu za kojega je bio iskusio da mu je u njegovim najvišim poslovima najpotrebniji, odakle je rekao: „Ovoga čovjeka časte najviši knezovi, zemlji u kojoj živi mio je i ljubljen, a svome samostanu drag i potreban; njegova je kuća pod njim veoma napredovala u gradnji zgrada i stjecanju posjeda; i, što je još više, žar pobožnosti pod njim nije ohladio, nego je Božjom milošću svome samostanu pridružio i velike i časne osobe: ipak, svladan, ne mogu ga više zadržavati u opatskoj službi.”

23 Razriješen stoga, vratio se u Himmerod u ugodne Raheline zagrljaje, želeći se ondje sakriti i ono što je preostalo od njegova života potrošiti u službi Božjoj i samostanskoj stezi. Ali dogodilo se protiv njegove nakane, niti se ondje mogao sakriti onaj koji se pokazao toliko potrebnim svijetu, jer su ga kraljevi i knezovi zemlje pozivali u svoje poslove: i napokon jec opatija sv. Agate, kojoj je prijetila propast, pod njim ponovno procvala, oslobođena dugova i prikladno obilujući potrebnim dobrima.

24 Iz nje ga naposljetku Gospodin poziva da, dovršivši tijek svoga života sretne vojne, primi nagradu, pridružen zajedništvu svetaca. Čuli smo, dok je još bio na životu, od blažene uspomene gospodina Waltera, priora u Aulneu, pri čijem su blaženom preminuću viđeni anđeli, da je najistinitije znao kako je gospodin Karlo čovjek odabran od Boga.

23 Kad je nakon njegove smrti samostan redovnica na Cvjetnicu išao u procesiju i po uobičajenom običaju pjevao, bila je nazočna neka gospođa koja ga je najnježnije ljubila; okrenuvši se k nekoj koja je i sama bila puna Duha Božjega i grlila ga najnježnijom naklonošću, primila je odgovor: „Nemojte biti zabrinuti, gospođo, i ne uznemirujte se zbog odsutnosti slatkog prijatelja, jer je gospodin Karlo sretno uzet u korove mučenika, gdje danas provodi svečane radosti: više ne valja za njim tugovati, nego se radovati, jer kličući s anđelima, postavši jedan od nebeskih građana, posjeduje radost i veselje bez kraja, gdje vas sretno iščekuje u slavi da po Božjoj milosti budete sudionice njegove sreće, a za to će vam svojim molitvama pomoći naš najsretniji prijatelj.” Amen.

a Brabantski vojvoda Henrik I., brat sv. Alberta mučenika, s izvanrednom je vjerolomnošću i okrutnošću 1212. godine, 3. svibnja, na dan Uzašašća, napao i opljačkao Liège, koji još nije bio opasan zidinama. Drugdje ćemo govoriti o svetogrđima tada počinjenima i o osveti koja je s neba izvršena nad njim. Tada je lieški biskup bio Hugo de Pierrepont.
b U djelu Chronicon Villariense kaže se da se to dogodilo 1200. godine.
c Isti ljetopis: „U opatiji sv. Agate, redovnica našega reda, završio je posljednji dan.”

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

29. siječnja Kalendar godine