Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 29. siječnja

O sv. Petru Nolasku, utemeljitelju Reda Blažene Djevice Marije od Milosrđa za otkup sužnjeva, u Španjolskoj

DE S. PETRO NOLASCOFUNDATORE ORDINIS S. MARIÆ DE MERCEDE REDEMPTIONIS CAPTIVORUM, IN HISPANIA

Sadržaj (10)
  1. POGLAVLJE II. Poduzeti otkup sužanja.
  2. POGLAVLJE III. Ustanovljen Red od Milosrđa.
  3. POGLAVLJE IV. Osvojena Valencija. Samostan u El Puigu.
  4. Prvi samostan Reda od Milosrđa, drevni primjer ustanove.
  5. Sveti muževi iz Reda Milosrđa.
  6. Drugi muževi i žene slavni po svetosti. Smrt sv. Petra Nolasca.
  7. Izvadci o sv. Nolascu
  8. Iz povijesti Alfonsa remona.
  9. § 1. Hrabro podnesene protivštine.
  10. § II. S neba udijeljene utjehe.

Drugi muževi i žene slavni po svetosti. Smrt sv. Petra Nolasca.

Bio je također najgorljiviji revnitelj iste ustanove bl. Petar Malasang, najsvetiji Vilim, najpobožniji Petar, zapovjednik kuće u Perpignanu, i preslavni brat Ivan iz Granade, provincijal Kastilje, koji su od Maura podnijeli mučeništvo. Nadalje, više drugih otkupitelja našega reda saracenski i turski gusari zarobili su nasred mora, te su katkad bili opljačkani od dobara, a katkad odvedeni u ropstvo; jer barbari i nevjernici češće ne drže zadanu riječ, niti sigurnosno pismo svojih vladara, niti javnu vjeru svojih kraljeva. I zato od Maura i Saracena svakodnevno trpe pogrde, sramote i teške nepravde. Katkad ih pak progutaju sami morski vrtlozi, ili se nalaze u najvećoj pogibelji.

30 Doista u ovoj najsvetijoj ustanovi našega reda uvijek ustraje naš red, i ustrajao je sve do današnjega dana. Živi su, naime, i danas veoma mnogi od naših otkupitelja koji su podnijeli gotovo beskrajne napore za Krista i vjeru u otkupljivanju zarobljenika. Jer među ostalima radi časti nabrajam najboljega i najrazboritijega muža otkupitelja, učitelja a brata Roderika de Arcea, provincijala Kastilje, koji je obavio i dovršio tri potpuna otkupa, a nakon što je pretrpio nebrojene nevolje, napokon su ga najokrutniji tirani smatrali uhodom, te su pod tom izlikom htjeli ubiti njega i njegova druga, navodeći kao razlog da su prekoračili afričke granice zato što su izvan vrata grada Alžira upravili korak prema obalama Afričkoga mora kako bi vidjeli neki prizor. I zasigurno, da ih ondje nisu opomenuli kršćanski zarobljenici, bez sumnje bi poginuli, ali doduše slavno. Kad je pak drugi put obavljao otkup zarobljenika, i kad se nalazio među afričkim barbarima, osobito iz grada Tunisa i iz kraljevskoga Feza, oslobodio je golemo mnoštvo zarobljenika od bezbožnih Saracena. I nevjerojatno je koliko su bezbožni Saraceni i barbari bili vjerolomni i kršitelji dogovora, riječi i ugovora. A budući da je kod istih neprijatelja Kristova križa bilo toliko mnoštvo zarobljenih vjernika (mnogi su se, naime, nalazili u pogibelji za vjeru), zato je bilo nužno predati njegova druga, brata Ludovika Matienza, u zamjenu i kao zalog za otkup i oslobođenje mnogih vjernika, da barbari ne bi prezreli vjeru i da se ne bi pogazila zastava Kristova križa. Zbog toga je kod istih Saracena i barbara kao u znak i zalog mira tri godine bio ostavljen spomenuti brat Ludovik Matienzo, već starac, koji je zbog dvanaest tisuća zlatnih škuda ostao zadržan kod njih, predan kao u zamjenu. I kako se tolika količina novca i broj zlatnika nije pojavio, vjerolomni su ga Saraceni zlostavljali: katkad su mu pljuvali pljuvačkom u lice, katkad su ga tukli pljuskama, katkad su ga, pripisujući mu lažne zločine, bacali u tamnicu, sve dok nakon predaje cijene i novca nije izišao, i sada živi odgojen i urešen najboljom pobožnošću.

32 Nalazim napokon i najsvetije žene naše ustanove koje su obukle habit svetoga redovništva, ponajvišeb sv. Mariju de Socos, najčistiju i zadivljujuću po neporočnosti života, čije tijelo i nakon dvjesto i više godina na današnji dan ostaje cjelovito u barcelonskom samostanu našega reda, zajedno s neozlijeđenim i neraspadnutim habitom odjeće našega reda. Nalazim i znamenitu djevicu iste ustanovec sv. Kolagiju. O svima njima opširnije ćemo na svojim mjestima reći veoma mnogo toga, ako Bog dade.

33 Sve ove dakle i veoma mnoge druge sinove i učenike ima onaj najsvetiji brat Petar Nolasco, prvi brat i prvi učitelj, upravitelj i voditelj reda; on je, nakon što je proživio život preslavan svetošću, vidjevši da mu prijeti rastakanje tijela i predosjećajući da je blizu smrti, pozvao svoje drugove, predrage prijatelje i braću, da im preporuči red i najsvetiju vježbu otkupa, kako bi se u njoj učvrstili. Zbog toga je, okružen svojom braćom prije negoli je ispustio duh, dok su ondje bili nazočni brat Vilim Basensis, njegov nasljednik u učiteljstvu reda, brat Berengar Cassanus, brat Dominik Dosus, brat Rajmund de Ulstreto, brat Bernard Corbariensis, kojemu je on prvi obukao habit reda, brat Vilim de S. Juliano, brat Ivan de Lercio, brat Bernard de Cassolis, brat Rajmund Cassanus, brat Petar de Solanes, brat Arnold de Patris, brat Petar de Calidis, brat Poncije de Solanes, brat Bernard Shona, brat Ferrari iz Girone, brat Rajmund de Monteolivo, brat Petar de Castelliolo i brat Petar de Osca, održao njima najslađi govor i poput labuda u svom posljednjem pjevu čudesno izložio ustanovu reda, pozvao na preslavno djelo otkupa i preporučio red; podigavši ruke k nebu i preporučujući te predajući dušu Bogu, razmatrao je otkupljenje Krista Spasitelja našega i u duhu razmišljao da je Krist s neba sišao na zemlju kako bi nas oslobodio od sužanjstva zloduha, žestoko je žalio zbog svojih grijeha, a obilne suze tekle su poput bujice suza iz njegovih očiju, i kad je izgovorio one riječi: „Otkup posla Gospodin narodu svomu, zapovjedi dovijeka savez svoj”, prešao je s ovoga nesretnog svijeta Gospodinu, u barcelonskom samostanu koji je sam prvi osnovao, godine Gospodnje tisuću dvjesto četrdeset devete, nakon što je trideset i jednu godinu upravljao redom.

a O Roderiku de Arceu i Ludoviku Matienzu govori Remon u 10. knjizi, pogl. 28.
b Remon je naziva Marija de Socorro ili Socors, i piše da joj je to ime dano zato što je pomagala svima potrebitima, te pripovijeda mnogo o njezinim krepostima i čudesima u 4. knjizi, pogl. 20, 21 i 22.
c O Kolagiji, učenici Marije de Socorro, govori isti Remon u 4. knjizi, pogl. 23.

Izvadci o sv. Nolascu

Iz povijesti Alfonsa remona.

§ 1. Hrabro podnesene protivštine.

Uobičajeno je novicijatstvo kreposti podnošenje protivština; bilo iz zavisti zloga duha, da ne bi nastala kakva čast Bogu ili samim smrtnicima, bilo po providnosti samoga Božanstva, koje kuša koliko će vjeran i hrabar ubuduće biti ljudski duh, a ujedno ga učvršćuje za veća djela. I Nolasco je bio uvježban tom osnovom. Dotaknut ćemo se tek nekolicine od mnogih zgoda koje je opširnije iznio Alfons Remon. Kad se iz Galije prvi put preselio u Barcelonu, bilo da je u duhu već razmatrao sveto djelo koje je poslije izvršio, bilo da je već bio dao mnoge dokaze izvanredne kreposti, bio je napadnut zamkama zloduha. S puta je bio svratio u Manresu: ušao je u svratište koje je smatrao osobito mirnim i slobodnim od buke mnoštva koje se slijeva; ovdje ga neki dragovoljno, kao iz ljubaznosti, opominju da je gospodar te kuće ne tako davno preminuo na nimalo dobru glasu; da su stoga kuću opsjele noćne prikaze; stoga neka, da mu se ne bi dogodila kakva neugodnost, potraži bilo koje drugo svratište; da oni stanuju u susjedstvu i da su ganuti suosjećanjem prema strancu. Odgovorio je da im doduše zahvaljuje, ali da on, ljubitelj samoće, može upotrijebiti svratište kojim su zadovoljni drugi gosti; te da se, oslonjen na Isusovo ime, zaštitu Marije, Kraljice anđela, i pokroviteljstvo apostola Petra, uzda da će u jednoj noći biti sačuvan slobodnim od svake štete. Čim je izgovorio imena Isusa i Marije, iščeznuli su poput dima oni neljubazni opominjatelji, ostavivši nepodnošljiv smrad: a izdaleka se začuo njihov strašan glas: „Jao, Petre! Zašto te nisam mogao odvratiti od ovoga puta! Kolika ćeš mi zla jednoga dana nanijeti!”

2 Odatle je on potom naučio ne samo hrabro svladavati nego i pronicljivo prozreti đavolske prijevare. Neki talijanski mladić, Vilim, podrijetlom iz Parme, kako je govorio, uporno je tražio da bude primljen u onaj sveti red. Kad je bila ispitana, kako je dolikovalo, njegova postojanost, bio je određen i dan kada će biti primljen u redovničku kuću.

On je došao sutradan nakon toga dana i obećao da će biti spreman za sljedeći dan; te je tako poslije više puta odgađao dan. Dogodilo se slučajno tih dana da je Petra narušeno zdravlje zadržavalo u njegovoj sobi: čuvši za to Vilimovo odugovlačenje, a ujedno i da su monasi, uvrijeđeni time, odlučili da mu, ako ponovno dođe, posve zatvore vrata i pristup, zabranio je da se to učini, nego je zapovjedio da ga dovedu k njemu ako se vrati. Kad je dakle došao, pita ga tko je i odakle je rodom. „Podrijetlom sam iz Parme”, reče, „iz nimalo neznatne obitelji Fieschi kod Liguraca, krvlju povezan i sa samim prvosvećenikom Inocentom IV. Bjesneći od mržnje prema tome najsvetijem mužu, car Fridrik je, kad je došao u Parmu, pogubio i prognao sve koje je našao da su s njime povezani ikakvim srodstvom, srušivši njihove kuće i palače. Oba su mi roditelja umrla u progonstvu: kao siroče lutajući ovih godina po raznim zemljama, spoznavši napokon ispraznost smrtnih dobara, kad sam na Montserratu pred slavnim kipom Bogorodice izmolio molitve, potaknut nekim nebeskim nadahnućem, odlučio sam doći u Barcelonu i obući ovaj anđeoski habit.” „Zašto onda”, reče svetac, „to odgađaš?” On, pomalo smetena duha, kako se činilo, reče: „Često se nepromišljeni smrtnici laćaju onoga zbog čega se poslije kasno kaju: stoga smatram da mi je potrebno zrelije promišljanje za poduzimanje tako velike stvari.” „Ostavi to”, reče svetac, „osjećam čijim si savjetom zadržavan, i štoviše tko u tebi govori. Ono što si ispripovjedio o svome rodu i uzroku progonstva posve je istinito: ostalo nisi iznio ti, nego đavao, otac laži i opačine. Mislio si meni kao i drugima davati prazne riječi, i to od njega nadahnute.” i čini da to spozna i prizna,

3 Tada, okrenuvši se svojima koji su stajali uokolo, opomenu ih da su mnoge đavolske lukavštine, te ispripovjedi ono što je već spomenuto da mu se dogodilo u Manresi. Zatim se ponovno obrativši Vilimu, reče: „Tko te zadržava da se, što si toliko puta želio, sav ne predaš redovništvu? U ime Isusa Krista zapovijedam ti da priznaš kako stvar stoji.” Sruši se polumrtav Vilim na zemlju; a kad je došao k sebi, izvlačeći silan uzdah iz dubine srca, reče: „Oče, dosad je uza me stajao neki muž strašna izgleda koji mi je neprestano prijetio i strogo me opominjao da mi ne dolikuje redovnička ustanova; da će mi on ponuditi drugu vrstu života u kojoj bih mirna i spokojna duha mogao služiti Bogu. Ali kad si počeo pripovijedati ono što ti se dogodilo u Manresi, on je prestao biti vidljiv, tako da smatram i jasno shvaćam da je to onaj isti koji se ondje htio narugati tebi, a meni se dosad bijedno rugao. I sada, slobodan od pogleda na njega, činim se sam sebi posve drugi čovjek, raspaljen neuobičajenim osjećajem pobožnosti i željom da umrem u ovoj najsvetijoj zajednici.” Kad je to rekao, pavši pred koljena svetoga muža, proli silnu bujicu suza, neprestano ispuštajući takve uzdahe da je kod nazočnih pobudio suosjećanje prema sebi. Njega je sveti muž uvrstio u broj vitezova laika toga reda, prorekavši da će provesti život na veliku glasu svetosti, koji mu ipak nije bio dugotrajan, jer je sedmoga mjeseca najpobožnije preminuo, ostavivši veliku čežnju za sobom. Ujedno je Nolasco opomenuo svoje da razborito ispituju duh novaka: često se, naime, i pod neobuzdanim žarom i pod mlitavijim marom kriju prijevare zloduha.

4 Tako je iz onoga što je sam pretrpio naučio liječiti bolesti drugih i odvraćati pogibelji. Na samim ga je počecima napala i druga vrsta kušnje. Jer kad je vidio da se u cvijetu dobi neprestano kreće usred vreve ljudskih poslova, da mora pristupati svakoj vrsti ljudi, bilo radi traženja milostinje, bilo radi pružanja ili primanja pomoći, pa i samim barbarima sklonima svakom zločinu, te je dovoljno shvaćao da se to jedva može činiti bez neke pogibelji za vlastito spasenje, bacio je pogled na onaj siguran i miran život starih otaca i silno se mučio u duši ne bi li bilo korisno da se povuče na neku liticu Montserrata, gdje bi se, daleko od ljudskoga pogleda i briga, posvetio jedino proučavanju nebeskih stvari i kušao kako je sladak Gospodin. Otkrio je tu svoju namisao sv. Rajmundu, bez čijega savjeta nije običavao poduzimati ništa što bi bilo od neke važnosti. Najmudriji muž nije oklijevao izjaviti da je to đavolska prijevara: koliko god, naime, bio svet onaj mir kontemplativnoga života kad se poduzima pod vodstvom Božanstva, ipak se čini da je ona vrsta života koju je već bio započeo daleko prikladnija i za širenje Božje slave, i za promicanje spasenja duša, i za stjecanje savršenstva kršćanske kreposti za samoga sebe. Nolasco se smirio uz njegove opomene i odmah stekao najveću vedrinu duha.

5 Nije ga samo zloduh pokušao uznemiriti, kako izvanjskim strašilima tako i unutarnjim nemirom duše; izabrao si je i druge službenike i pomagače za to djelo, naime opake ljude. Kad su oni opazili najveću naklonost kralja Jakova prema njemu, koju je bio zaslužio mnogim uslugama i izvanrednom ljubaznošću dok ga je, dok ga je grof Montfort držao kao sasvim mladoga dječaka, neprestano posjećivao i tješio, pokrenuli su svaki kamen da bi odvratili kraljev duh od njega. Tužili su se da se stranac pretpostavlja građanima: da se onaj koji gleda jedino na to kako da pomogne potrebitima i neznatnim ljudima uzima za vođenje najvećih poslova: kamo to smjera, ako ne tomu da se duše podložnika otuđe od samoga kralja? Kralju nije bilo skriveno iz kojega izvora to istječe: stoga nikada nije nimalo popustio u svojoj ljubavi prema Petru. Ipak je Petar, prozrevši opačinu dvorjana, rjeđe dolazio u palaču, kako bi zavist ili ublažio ili je barem ne bi dražio. Sv. Rajmund mu je zapovjedio da ne popušta spletkama opakih ljudi, nego da dolazi kralju kao i prije, s istom iskrenošću i pouzdanjem.

6 Ubrzo su plemeniti muževi podigli novu oluju, čiji su sinovi počeli slijediti Nolascove stope i skupljati milostinju za zarobljenike. Tužili su se da njihovi sinovi njegovim odgojem postaju rasipnici, da žude za tuđim imecima kako bi ih sami rasipali, te da su im neprestano dosadni dok nagovaraju na milostinju. Dodane su i prijetnje. Ali on je nasmiješena lica skromno odgovorio da nikoga on ne nagovara niti poučava da stvara neugodnost svojima. Bog je taj koji pokreće njihova srca da žele priteći u pomoć kršćanskim zarobljenicima. Njemu on zahvaljuje što se služi trudom mladića za ovu svetu službu, dok stariji dragovoljno više vole brinuti se za službu zloduhu negoli Bogu.

7 Napokon su se protiv njega javno potužili upravitelji i predstojnici gostinjaca i bolnica, jer da odvraća duše pobožnih ljudi od milostinje koja se običavala davati njima: kao da se stisnula Božja ruka, pa ne može i za njih, kao prije, skrbiti i zarobljenicima priteći u pomoć. Ovdje Petar s nekom osobitom pobožnošću počne zazivati pomoć Bogorodice Djevice, neprestanim suzama, postovima i bičevanjem tijela nastojeći da mu ona umilostivi Sina. I doista se kao pod nekom sretnom zvijezdom smirila sva ta oluja: a oni koji su se dotad osobito protivili njegovim nastojanjima, dragovoljno su mu počeli pomagati pomoću i savjetom. Otada je sveti muž često ponavljao: „Bojmo se i hvalimo Boga, koji zna promijeniti srca ljudi.”

§ II. S neba udijeljene utjehe.

Ali nisu utjehe kojima je bio obasut Nolasco, osobito s neba, bile manje od pogibelji i nevolja kojima je bio mučen: jer među smrtnicima jedini je bio sv. Rajmund koji ga je krijepio i bodrio pobožnim opomenama. A božanske su utjehe obilno pljuštale u njegovu dušu. Često je bio okrijepljen prizorom anđela. Dogodilo se slučajno u barcelonskom samostanu da je brat čija je tada bila služba da danim znakom probudi ostale na jutarnje molitve bio svladan dubljim snom. Nolasco je bdio u svojoj ćeliji i posvećivao se molitvama. Čim je osjetio da noć već odmiče, pomislivši da ga je buditelj mimoišao, pohita iz sobe i požuri u hram: ovdje zatekne zbor anđela kako pjeva jutarnje molitve. To je bio dokaz koliko su anđelima mile molitve redovnika, kojima običavaju nazočiti u utvrđeno vrijeme. Često su i drugi put, osobito na počecima toga reda, kako prenose, i drugi vidjeli anđele kako pripijevaju hvale Bogu i Bogorodici, katkad vidljive u samom habitu reda.

9 Jedne je noći sa silnim naporom duha molio Boga da umnoži obitelj svoje Majke; onaj, naime, koji je prema ostalim smrtnicima tako darežljiv, čini se prema Majci gotovo škrtim: da je još malo samostana označenih njezinim imenom, malo onih koji prigrljuju sam red: ako se to događa zbog njegovih grijeha i nezahvalnosti, neka postavi drugoga na čelo reda, jer mu je jedina želja da se, uklonjen s položaja, radije sam pokorava negoli da zapovijeda. Kad je to molio Boga, iznenada je umuknuo kao da mu je duh bio odvučen od osjetila, dok mu je ipak iz očiju neprestano tekao obilan pljusak suza. U međuvremenu se čuo glas, ne od smrtna začetnika poslan: „Ne boj se, malo stado, jer se svidjelo Ocu vašemu dati vam kraljevstvo.” Ustao je od te molitve Nolasco vedra i radosna lica, tako da je samim izgledom lica pokazivao pouzdanje s neba uliveno u dušu. Nije prošlo mnogo mjeseci kad su bili osnovani mnogi samostani, a brojno mnoštvo izvrsnih muževa prigrlilo je tu svetu ustanovu, dok je Nolasco odobravao ispunjenje božanskoga obećanja.

10 Kažu da je često bila viđena ne samo od njega nego i od drugih svetih muževa iz istoga reda Kraljica nebesa kako noću obilazi sobe barcelonskoga samostana, kao ona koja je štitila sebi posvećene ljude i dok su spavali.

11 Prvaka apostola Petra štovao je s osobitom pobožnošću, jer ga je samo ime opominjalo da je od samoga krštenja bio predan u njegovu zaštitu. I koja god bi ga nevolja snašla, od samoga se djetinjstva običavao utjecati njemu i gorljivom molitvom i suzama zazivati njegovu pomoć. Bio je također odlučio, prije negoli se iz Narbonske Galije preselio u Španjolsku, bosonog poći u Rim pohoditi njegov grob i časne relikvije. Ali to tada nije mogao izvršiti: a još mnogo manje kad je svojom brigom i nazočnošću bio prisiljen podupirati početke već osnovanoga reda: niti je sjala nada da će ikada steći više dokolice i mogućnosti za tu stvar, jer su se iz dana u dan nudili brojniji i veći poslovi koji su ga cijeloga tražili za sebe. Zbog toga razloga katkad tužan, premda nije bio vezan nikakvom obvezom zavjeta, ipak je žalio što pobožnost i plod drevne nakane presijecaju tolike druge brige i dob koja postupno izmiče. Stoga se nakon javnih molitava pod noć sakrio u neki skroviti kut hrama, počeo se na to tužiti i jadikovati, te ga ubrzo zahvati neki duhovni san ili ekstaza: ali se zatim vratio k sebi, ili je radije bio probuđen ovakvim glasom: „Petre, premda ti nisi pohodio mene, ja sada pohađam tebe.” Otvara oči i okreće ih onamo odakle se činilo da je glas poslan; ali nije vidio baš ništa. Ipak je cijelu noć proveo u molitvama, moleći Boga da mu pokaže što mu taj glas znači.

12 Sutradan u isto vrijeme dogodilo mu se sve isto: provevši ponovno noć u molitvama, budući da je smatrao kako je to glas njegova zaštitnika apostola Petra, pripisivao je svojoj tromosti i mlitavosti što nije mogao dokučiti njegova otajstva; treće noći, obavivši zajedničku molitvu, povukao se u kapelicu posvećenu bolima Bogorodice Djevice, gdje je katkad običavao kušati malo sna radi okrepe slabosti naravi: ovdje, prostrt pred Djevičinim oltarom, traži da bude poučen o smislu toga glasa. I kad je podigao oči k Djevičinu liku, učinilo mu se da vidi drugi oltar ispred Marijina, a na njemu križ koji su podigli neki ljudi tuđega izgleda, i na njemu pribijena muža glavom okrenutom prema dolje, koji mu se obraćao ovim riječima: „Petre, ne ispunjava se svaka želja onih koji služe Bogu u ovom smrtnom životu; to će se dogoditi potpunije i sretnije u drugom, blaženom i besmrtnom. Smiri se u Božjoj volji. A budući da si me toliko žudio vidjeti, promatraj me sada i nauči poniznost barem iz ovoga lika moga raspeća i iz Kristova primjera, koji je dan prije smrti oprao noge učenicima. Tom krepošću moraju se isticati svi oni koji su postavljeni na čelo drugima.” Istodobno je viđenje uklonjeno s njegova pogleda. On je pak, preplavljen nevjerojatnom duševnom nasladom, zahvaljivao čas Djevici Bogorodici, čas Apostolu.

13 Još mnogo drugih dokaza božanske naklonosti prema Nolasccu spominje Alfons Remon, također mnoge slavne primjere kreposti, najpouzdanije smrtne pogibelji u koje se upuštao radi oslobađanja zarobljenika, neka neobična čudesa; prelazak Balearskoga mora na ogrtaču kao na lađi; pomoć češće pruženu kralju Jakovu koji se mučio protiv neprijatelja Maura i buntovnih podložnika, bilo najrazboritijim savjetom, bilo svakako isprošenu s neba. Ali pratiti sve ono što on na španjolskom jeziku, bilo iz novijih pisaca, bilo iz starih spomenika reda, koje ipak štedljivije citira, bilo pripovijedanjem primljenim od predaka, opširno izvodi, niti imamo dokolice niti mogućnosti, jer nam nije dopušteno pomno vagati pojedinosti koje nam nisu dovoljno poznate. Bilo bi poželjno da se životopis najsvetijega muža napiše odvojeno od povijesti cijeloga reda, čvrsto i ozbiljno: a možda je i napisan, ali nama nepoznat, kao što je i sam red našim Belgijancima poznat samo po čuvenju, budući da u ovim pokrajinama nema nijednoga njegova samostana.

14 Naposljetku ne valja prešutjeti da smo pročitali govor, tiskan u Limi 1632. godine, koji je u tome gradu održao Nikola Mastrilli Duran iz Družbe Isusove, provincijalni poglavar u Peruanskom kraljevstvu, kada je Red Bl. Marije od Milosrđa svome najsvetijem ocu Petru Nolasccu, pribrojenome svecima, iskazivao svečane počasti. Taj nam je govor iz Napulja poslao naš Antun Beatillo.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

29. siječnja Kalendar godine