Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 29. siječnja

O sv. Petru Tomi, carigradskom patrijarhu, iz Reda karmelićana, u Famagusti na Cipru

DE S. PETRO THOMASIO PATRIARCHA CONSTANTINOPOLIS ORDINIS CARMELITARUMFAMAUGUSTÆN IN CYPRO

Sadržaj (21)
  1. § I. Višestruko poslanstvo koje je Apostolska Stolica povjerila sv. Petru.
  2. § II. Biskupstvo, nadbiskupstvo i patrijarhat sv. Petra.
  3. § III. Vrijeme i vrsta smrti, sveto štovanje.
  4. § IV. Život sv. Petra, spisi.
  5. ŽIVOT PO AUTORU FILIPU MAZZERIU, kancelaru kraljevstva Cipra, IZ RUKOPISA. PROSLOV AUTORA.
  6. Doktorska čast. Boravak u Papinskoj kuriji.
  7. Biskupstvo. Poslanstvo caru te kraljevima Apulije i Raške.
  8. Poslanstvo Mlečanima i kralju Ugarske.
  9. Carigradsko poslanstvo. Istočna Crkva pomirena s Rimskom.
  10. Putovanje na Cipar i u Palestinu.
  11. Krunidba Petra, kralja Cipra. Obraćenje raskolnika.
  12. Pohod biskupiji u Koronu, povratak na Cipar.
  13. Kuga čudesno odvraćena od Cipra.
  14. POGLAVLJE XII. Sklopljen bolonjski mir.
  15. Pogibelji u Bologni prezrene i svladane.
  16. Aleksandrija osvojena i napuštena.
  17. Pismo sv. Petra papi i caru o ishodu pohoda.
  18. Povratak na Cipar, bolest sv. Petra.
  19. Priprava za smrt. Oporuka.
  20. POGLAVLJE XXI. Čudesa. Ukop.
  21. Epilog pisca. Pohvale blaženomu Petru.

Krunidba Petra, kralja Cipra. Obraćenje raskolnika.

Nakon nekoga vremena, kad je blage uspomenea Hugo, kralj Jeruzalema i Cipra, pošao putem svega tijela, njegov prvorođenac Petar istinski i nasljedno dođe do kraljevskoga žezla. I budući da je legat bio takva i tolikoga glasa, što su očitovala njegova djela, slavni i pobožni knez, želećib jeruzalemsku krunu i sveto kraljevsko pomazanje, posla po legata da ga on posveti i okruni. Legat pak bijaše nac Rodu i od prethodnih je napora veoma teško bolovao od groznice. Naime, od blagdana oko Rođenja Gospodnjega ležao je ondje sve do blagdana Uskrsa koji je neposredno slijedio. Kako se taj blagdan približavao, a rok kraljeve krunidbe bio pred vratima, legat, ne mareći za vlastitu bolest i želeći čast Crkve, naime spomenutu krunidbu, ne mogavši se sam održati na nogama, dade se odnijeti na galiju. I dok je plovio prema Cipru, bolest mu se toliko pogoršala da su njegovi očajavali misleći kako neće moći živ pristati uz Cipar. Ali Bog, koji je poznavao svetu namjeru legatovu, koji ispituje srce i bubrege, pokaza na legatu najočitije čudo. Naime, kad je galija pristala u pafoskoj luci, dok je legat u postelji izgledao gotovo mrtav, gospodin Berengar Gregorensis, dekan u Nikoziji, njegov pratitelj, iziđe s galije kroz mala vrata za siromahe, zatvori ih za sobom i pođe u grad pripraviti prenoćište u kojem bi tjelešce legatovo moglo počinuti. I pripravivši prenoćište, gospodin Berengar vrati se na galiju otprilike unutar jednoga sata od svoga odlaska s galije. I gle djela Božjih i čudesa njegovih! Naime, u isti sat u koji je otišao gospodin Berengar Gregorensis, potpuno zdrav, bez ikakve groznice ili ikakve bolesti, ustade s postelje i popne se na krmu galije radostan i veseo, neizmjerno zahvaljujući Bogu. A gospodin Berengar, vidjevši ga kako stoji na krmi, s nemalim divljenjem upita legata kako se osjeća; odgovori: „Veoma dobro.” „A kako to da stojite?” On reče: „Bl. Grgur me ozdravio.”

48 Siđe pak s galije i dođe u grad i prenoćište koje mu je bilo pripravljeno, te od tada nije imao nikakve bolesti. Čudesna stvar i presvijetlo čudo očitovano svima od Gospodina: o čemu mi je s nemalom pobožnošću pripovijedao sam gospodin Berengar, njegov pratitelj, dok sam ga prijateljski tješio. Legat pak tada dođe kralju; ako je u svoje vrijeme primio počasti i prijateljstva od oca, od sina ih zaista nije primio manje. Kralj Petar iziđe mu u susret s pohvalama i veličanstvenošću, te ga pobožno i ponizno primi, iskazujući mu dolične počasti. I kraljica njegova majka, id kraljica njegova supruga, te svi plemići, gospoda i gospođe, primiše ga s radošću i čašću. U određeno pak i utvrđeno vrijeme krunidbe samoga kralja, nakon što su prethodile mnoge propovijedi i božanske opomene samoga legata, kralj, kraljica, legat, sva vojska i puk obaju spolova dođoše u Famagustu s velikom svečanošću: i pošto su obavljene neke svečanosti koje pripadaju takvu činu, na zahtjev svih plemenitih baruna kraljevstva, a također i svega puka koji je jednoglasno klicao, legat odjeven u biskupsko ruho, uz svečano pridružene molitve svega klera, pošto su pohvalno i pobožno obavljeni obredi koji tome pripadaju, sa svom radošću i hvalom Bogu, u katedralnoj crkvi u Famagusti, pred svima, na čast Bogu i njegovoj svetoj Crkvi, te za umnoženje vjere i uništenje neprijatelja Križa, Petra Luzinjanskoga, već okrunjenoga krunom Cipra, svetim uljem pomaza i posveti, te mu na glavu stavi jeruzalemsku krunu koja mu je nasljedno zakonito pripadala i svečano ga okruni: i nasta opća radost svih istočnih kršćana, a osobito onih koji su je primali. I trajala je svečanost nakon krunidbe mnogo i mnogo dana u Famagusti, a poslije u Nikoziji; dok je legat uvijek propovijedao, poučavao te na Božjem putu i u uništenju neprijatelja vjere hrabrio kraljeve i ostale.

49 Nakon što je pak prošlo mnogo dana, doprije do ušiju samoga legata kako su grčki biskupi i svećenici te sav ciparski grčki puk bili raskolnici i nisu štovali Rimsku Crkvu: štoviše, naše su vjernike, koliko su god mogli, navodili na svoj obred. Legat pak, čuvši to i jasno videći propast Katoličke Crkve, uzdišući je suosjećao i uzdahnuo. On pak, želeći jedinstvo Crkava i privesti slijepe k istinskomu svjetlu Crkve, prikupivši obavijesti i zatraživši dopuštenje od kralja, dade k sebi u glavnu crkvu u Nikoziji sazvati višega grčkog biskupa i sve njegove svećenike koje je mogao okupiti. I ondje legat, okružen četom latinskih klerika i mudraca, pošto su sva crkvena vrata bila zatvorena da ne bi nastala buna Grka, sjedeći pred glavnim oltarom, dade pred sebe pozvati grčkoga biskupa i sve njegove svećenike. I ondje im blago i uvjerljivo tumačeći Sveto pismo te jasno pokazujući njihovu zabludu, dobrohotno ih je poučavao o pravoj vjeri i pravoj poslušnosti Rimskoj Crkvi. I već su mnogi i mnogi priznali svoju zabludu i popravili se.

50 Ali đavao, zavideći tolikoj koristi Crkve, raspali srce nekoga tvrdokornog i vjerolomnog svećenika, a i druge, te potaknu na nepravedne i nevoljke riječi druge koji su bili u crkvi, i protiv legata povika jakim glasom. Narod pak okupljen pred vratima crkve, čuvši buku spomenutih riječi u crkvi, poče mrmljati i vikati protiv legata. I iznenada nasta stjecanje svega puka Nikozije prema crkvi s bukom, govoreći: „Neka umre legat!” Zli pak grčki svećenici u crkvi, čuvši buku razjarenoga puka, otvoriše vrata crkve. I gle, sav bijesni puk s jakim urlikom uđe u crkvu. Legat pak, videći to, dok su mnogi Latini bježali i skrivali se, reče onim Latinima koji su ostali s njim: „Okrijepite se u Gospodinu, donesite križ preda me i radosno umrite za katoličku vjeru.” I ne pomaknuvši se, s onoga mjesta gdje je sjedio ustade na noge pred glavnim oltarom, te nepromijenjena lica stajaše čvrsto okrenut svojim neprijateljima i blago iščekivaše smrt. Dok se narod okupljao, odmah u palaču stigoše vijesti. I gle iznenada, po kraljevoj zapovijedi, knez Antiohije, kraljev brat, naoruža se, i više vitezova s njim, te odmah uzjahaše konje i dotrčaše do crkve. Knez pak, pravi katolik i pobožan, udarajući štapom u ruci puk, iznenada ga izbaci iz crkve: i tako Božjom milošću oslobodi pobožnoga legata od smrti. Tada su svi vjerni kršćani zahvalili Bogu i smatrali legata dragovoljnim mučenikom.

51 Sam pak legat, okrijepljen od Duha Svetoga, nije imao nikakva straha niti je pokazivao da ga ima, te protiv savjeta prijatelja nije odustao od započetoga. Naime, poslije propovijedajući Grcima, poučavajući ih, čas prijetnjama, čas dobrim riječima, revno obavljajući službu svoga poslanstva, uz pristanak i potporu katoličkoga i najpobožnijega kralja, legat je u zgodno i nezgodno vrijeme višega grčkog biskupa i druge biskupe, gotovo sve grčke svećenike otoka kraljevstva Cipra, Božjim djelovanjem učvrstio u poslušnosti Rimskoj Crkvi. Što pak nikada prije nije učinio nijedan legat ili prelat, sve do danas oni su potvrđeni rukama nikozijskoga nadbiskupa i pokoravaju se papi i Rimskoj Crkvi. Čudesna i divljenja vrijedna stvar, i kolike je velike smrtne pogibelji podnio za Crkvu, i kolika je dobra učinio u Crkvi, i kolike je izgubljene duše Bog po njemu pozvao natrag u nebo! Pošto se Katolička Crkva na Cipru tako umnožila i uresila, te nakon što je legat dao božanski zakon latinskim, grčkim, armenskim, nestorijanskim i drugim crkvama i svećenicima, on se oprosti od kralja i kraljice i svih ostalih, te im davši mnoge pouke, od kralja koji mu je na početku, u sredini i na kraju iskazao mnoge počasti i prijateljstva, ode sa suzama pobožnosti i upravi svoje korake prema Rodu i Turskoj, kako je bio navikao.

a Umro je Hugo 1362. godine na putu, kad je kretao u Europu da izmoli pomoć kršćanskih kraljeva protiv Saracena za oslobođenje Svete Zemlje.
b Jer prije očeva odlaska s otoka bio je okrunjen za kralja Cipra.
c Odnosno na Rodu.
d Eshiva, kći Rupena od Montforta, koju mu je, budući da su bili u krvnom srodstvu, nekoć dopustio oženiti Klement VI., 29. svibnja, prve godine pontifikata, 1342. godine Kristove, kako pod tom godinom bilježi Bzovius br. 23.

Pohod biskupiji u Koronu, povratak na Cipar.

On je pak čeznuo pohoditi svoju vlastitu Crkvu u Koronu i Ahaju, ali mu njegovi prijatelji iznesoše jednu sumnju govoreći kako je a kneginja Ahaje, koja je nekoć bila žena prvorođenoga brata Petra, kralja Jeruzalema i Cipra, od kojega je brata imala gospodina Huga Luzinjanskoga, a sama je gospa, od nekih loše obaviještena, protivno razumu težila za kraljevskim žezlom Cipra za svoga sina gospodina Huga. I prijatelji legatovi govorahu mu da su se, budući da je okrunio kralja Petra, bojali gnjeva same gospe kneginje protiv gospodina legata zbog njezina sina, tim više što je ona držala i neke jake utvrde u susjedstvu koronske Crkve: i zato nisu savjetovali samomu legatu da osobno ide u svoju biskupiju, niti pod vlast same kneginje, zbog spomenutoga razloga. Legat pak, malo mareći za takve sumnje i želeći pohoditi stado koje mu je povjereno, uzdajući se u Boga krene na put i ploveći pristane u Koron. Ondje su ga njegovi blago primili, a svi baruni i plemići Ahaje s radošću su ga vidjeli i neizmjerno častili. Legat pak, marljivo obavljajući svoju službu, kao što je bio navikao, u pokrajini Ahaji poče propovijedati, poučavati, raskolničke Grke pobožno privoditi poslušnosti Crkvi, obnavljati latinske crkve i njihove upravitelje, hrabriti knezove i hraniti puk Božjom riječju, te ondje činiti mnoga dobra i božanska djela. Videći pak plemići one pokrajine sveto življenje i slušajući božanske riječi samoga legata, obratili su se na bolji i pobožniji život.

53 I budući da je u svim pokrajinama gdje je legat obavljao službu, u svim njegovim poslanstvima, Bog među svim općim dobrima koja je po njemu činio htio milosrdno pokazati neko posebno čudo za svoga slugu legata, kao što se gore vidi, to je isto htio pokazati i u Ahaji. Naime, u Ahaji je bio neki barun od velikaša one pokrajine, koji se nazivao gospodar odb Arkadije, i k njemu je pošao. Gospodar pak od Arkadije, imajući dobru i pobožnu ženu, imao je i više kćeri, ali nikako kroz mnogo godina nije mogao od Boga dobiti sina. On pak i njegova žena, promatrajući toliku svetost samoga legata, pomisliše da bi to i isprosili ako bi gospodin legat blagoslovio samu gospu. Tada gospodar od Arkadije pozva gospodina legata u vlastiti dom i ondje ga veličanstveno počasti, jer je bio preko svake mjere moćan i bogat; a poslije mu pred svima očitova razlog poziva. Legat pak, čuvši pobožnost svoga domaćina i domaćice, blago ih okrijepi u Gospodinu. I sjetivši se riječi Spasiteljeve koji kaže: „Što god zamolite Oca u moje ime, bit će vam”, pri svome odlasku, nakon priređene gozbe, legat pozva k sebi gospodara i sve njegove, te kleknuvši na koljena najpobožnije sastavi neki veoma pobožan i dug blagoslov, mnogostruko navodeći Sveto pismo i zazivajući božansku pomoć za dobivanje sina. I završivši blagoslov, uzdajući se u Boga, čvrsto obeća gospi svojoj domaćici da će od Boga dobiti sina: te oprostivši se vrati se u svoju Crkvu u Koronu. I gle, nakon što je prošlo nekoliko dana, Božjim djelovanjem, dok su se gospodar od Arkadije i njegova žena pripravljali prema legatovu obećanju, gospa zače i rodi sina, te ne bijahu prevareni u svojoj želji. Ta je stvar vrijedna nemala divljenja.

54 U drugo je pak vrijeme legat jednom htio doći s Roda na Cipar, te se ukrca na veliku francusku lađu koja je slučajno ondje pristala ploveći prema Cipru. Dok je pak lađa plovila, zahvati je tolika oluja da nisu očekivali ništa drugo nego brodolom. Ali po Božjoj volji, dok je oluja bjesnjela, lađa pristane u pafoskom kraju na Cipru, ne u luci, nego na najopasnijem mjestu. Mornari pak, iščekujući blisku smrt, održavši pobožan dogovor, dok je ljudska pomoć zakazala, i vapeći u nebo za pomoć, baciše u more šesnaest najjačih sidara, ali kako je oluja jačala, ništa nije pomoglo. Tada su se svi utjecali legatu da bi zadobili božansku pomoć. Legat pak, prostrt u molitvi i uslišan od Boga, iznenada ustade i pobožno s užetom baci u more neki svoj križ s pogibelji izložene lađe. I gle, iznenada nastade tolika tišina mora kakva nikada prije nije bila. Svi pak, zaprepašteni i kao izvan sebe, neizmjerno zahvališe Bogu na svome izbavljenju: a poslije slično uzvratiše zahvalom i legatu. Čudesno djelo od Boga našega, koji spašava one koji se u nj uzdaju.

53 Legat je pak, neprestano napredujući u službi koja mu je povjerena, kao što je gore rečeno, obilazio svoje poslanstvo. I gle, Petar, kralj Jeruzalema i Cipra, iznese na svjetlo ono što je od svoje mladosti želio, naime uništenje neprijatelja vjere. Naime, sa snažnom vojskom, jakom rukom i o vlastitom trošku osobno pođe na nepobjedivi gradc Sataliju, te je najjunačkijed osvojivši tako slavno trijumfirao: i uredivši i utvrdivši grad, s nemalim se trijumfom vratio u svoje kraljevstvo Cipar. Legat pak, čuvši s radošću za takvu nečuvenu pobjedu, dođe u Sataliju, posveti crkvu, postavi svećenike i redovnike za slavljenje božanskoga časoslova, te kršćane koji su u ime kralja čuvali grad ohrabri i okrijepi u Gospodinu, i ondje pobožno ostavi mnoge duhovne povlastice. A poslije dođe na Cipar i pobožno jačajući kraljeve ruke, učini da se Bogu pohvalno zahvali za pogibao neprijatelja vjere, ustanovi procesije i svečane mise za pobjedu kod Satalije, te kralja, plemiće i ciparski puk čudesno u Bogu ohrabri na uništenje neprijatelja vjere.

a O knezovima Ahaje i Moreje ponešto umeću braća Sainte-Marthe u knj. 19 djela Historia Genealogica regum Francorum, pogl. 8.
b Arkadija, pokrajina Peloponeza, tada Moreje.
c Primorski i nadbiskupski grad zapadne Karamanije, odnosno drevne Pamfilije, kod Ptolemeja knj. 5, pogl. 5, a kod drugih starih Atalija, gotovo na pola puta između Roda i Cipra. Osvajanje Satalije od Petra zajedno s nekim utvrdama i mjestima spominje Urban V. u buli 22 kod Waddinga.
d Froissart u knj. 1 djela Historia Francica, pogl. 216, piše da su svi zatečeni u gradu bili pobijeni, što se možda mora razumjeti samo o Turcima.

Kuga čudesno odvraćena od Cipra.

Dok je dakle legat tako obnavljao Kraljevstvo Cipra u ljubavi prema Bogu, a kralj se od Boga dičio pobjedom kod Sataliye, gle biča Gospodnjega uokolo Kraljevstva Cipra. Jer pomor i kuga bijahu gotovo posvuda, osim na Cipru, a osobito su već snažno pritiskali Rod, Tursku i Siriju. Čuvši pak legat da se šiba Božja približava Cipru, odmah ode kralju i zatraži da siđe s kraljevskoga prijestolja, okupi narod, čini pokoru i zavapi k nebu, ne bi li vidjeli hoće li Bog ublažiti svoj gnjev i poštedjeti narod. A kralj, pobožan, katolički i bogobojazan, pobožno posluša legata i ispuni sve što se legatu svidjelo. Tada legat, želeći ublažiti gnjev Božji i da pomor ne dođe na Cipar, stavi ruku na pokoru, okupi kler i zajednicu, održa procesiju, ustanovi mise pomirnice i započe mnoga dobra djela.

57 Bog pak, čiji su sudovi skriveni, ispitujući srca ljudi, da bi prokušao Ciprane i očitovao svoju slavu na svome legatu, dopusti da pomor dopre sve do Famaguste. I tako bi ljudi pogođeni pošasti odmah nakon dva ili tri dana umirali. Vijesti o tome, proširene po kraljevstvu, dopriješe i do kralja i do legata. I gle, strah i drhtaj smrti obuzeše sve, a naša se radost pretvori u žalost. Legat pak, dirnut nutarnjom boli, uzdajući se u Boga, okupi kralja, kraljicu, plemiće i narod te poče propovijedati, navodeći sve na pokoru i izazivajući ih na suze, uvijek tvrdeći da će, ako budu htjeli dobro stajati s Bogom i popraviti život nabolje, kuga odstupiti od kraljevstva. Tada legat, opazivši pobožnost kralja i ostalih, za određeni dan ustanovi opću procesiju, te da svi idu bosih nogu i poste o kruhu i vodi. A pomor je u Famagusti postupno rastao. Kad je pak osvanuo dan procesije, gle, kralj sa svim svojim potomstvom, plemićima, građanima i narodom, zajedno s kraljicama i ženama iz kraljeve palače, dok su svi postili o kruhu i vodi i išli bosih nogu s velikom poniznošću i pobožnošću, odjeveni u jednostavnu odjeću, u povorkama uredno u molitvama stigoše u veliku katedralnu crkvu. I gle, legat odjeven u pontifikalno ruho, sa svim klerom i pridruženim različitim kršćanskim narodima, bosih nogu u procesiji uđe u crkvu u susret kralju. I okupljeni zajedno pred Raspetim, dok su svi klečali, legat sa suzama jakim glasom, koliko je mogao, uz odgovaranje klera i plač naroda, počeše vapiti k nebu i pjevati: „Sveti Bože, Sveti jaki, Sveti i besmrtni”, itd. Onaj tko bi ih vidio kako prolijevaju suze, vapiju k nebu i na različitim jezicima mole milosrđe od Boga, ni sam se ne bi mogao suzdržati od suza. I Bog, ganut milosrđem, pobožno ih oslobodi od toga pomora.

58 Kad u svoje sjećanje dozovem čudesnu pobožnost moga blaženog oca legata, kao i pobožnost kralja i cijeloga naroda, ne mogu se suzdržati od suza. Legat pak, prolazeći u procesiji i s mnoštvom kroz Nikoziju, ode na groblje i uziđe na propovjedaonicu da propovijeda. Pošto su svi sjeli i nastala tišina, legat otvori svoja usta i poče propovijedati čudesne stvari i iznad svega što ljudi mogu zamisliti; pred svjedokom Bogom, kraljem i svima razumnima ukratko izloži u svojoj propovijedi, dok ga je krijepila milost Duha Svetoga: sve potaknu na suze, sve utješi u pogledu kuge te srca slušatelja pretvori u duhovnu radost. Čemu umnažati još riječi o toj propovijedi? Jer ako je dopušteno reći, da su Augustin ili netko od svetih naučitelja održali tu istu propovijed, bilo bi dovoljno. Kad je pak propovijed završila i Bog oslobodio narod od straha pred smrću, legat, kralj i cijelo mnoštvo vratiše se u katedralnu crkvu, te ondje legat odsluži svečanu misu, i svi zazvaše Boga, zahvaljujući mu na legatovu nauku i Božjem milosrđu, moleći oproštenje za grijehe i izmičući kugi. Po završetku mise kralj i cijelo mnoštvo vratiše se svojim kućama. A legat, iscrpljen postovima i shrvan dnevnim naporom, svukavši sveto ruho, jedva se držeći na nogama, gotovo predade duh Bogu. Ali primivši okrepu kruha i vode, povrati snagu u Bogu.

59 I tako je Nikozija bila okrijepljena u Bogu, pobožno pozvana na pokoru i prepuštena Božjem milosrđu. Legat, malo se bojeći kuge, a želeći spas povjerenoga mu naroda, osobno pođe u peć kuge i pomora, naime u Famagustu. A kuga je već prevladavala i rasla iz dana u dan, tako da je svakoga dana umiralo četrdeset ili trideset ljudi. Legat pak, dirnut boli zbog propasti svoje braće, videći propast kršćana i pogibelj propasti katoličke vjere na Cipru, podiže uplakani duh k Bogu, pobožno moleći Božje milosrđe. Okupio je naime narod od starca do dojenčeta te ga, krijepeći u Bogu, proglašavajući pokoru i vapijući k nebu za zadobivanje milosrđa, kao što je učinio u Nikoziji, odredio opću procesiju na određeni dan u Famagusti. Kad je pak osvanuo dan procesije, gle, kršćanski narodi, svaki u svojim četama i redu, na materinskom jeziku s himnima, pjesmama i tužaljkama, kretali su prema crkvi. Ali upitat će netko koji su to bili kršćanski narodi? Zasigurno su ondje bili Grci, Armenci, Maroniti (Northorini), jakobiti, Gruzijci, Nubijci, Indijci, Etiopljani i mnogi drugi kršćani, od kojih je svaki imao različit obred i različit jezik, kao i Latini i Židovi. Legat pak ponizno okupi u Božju crkvu sve te naraštaje koji su zazivali Božje milosrđe, dok su svi postili o kruhu i vodi, hodali bosih nogu i palili bezbrojne svijeće, te sa svim mnoštvom korak po korak započe najpobožniju procesiju kroz grad Famagustu i ukratko potaknu narod na toliku pobožnost da su Božjim migom nevjerni Saraceni, Turci i Židovi koji su se ondje nalazili briznuli u plač i bosih nogu najpobožnije hodali u kršćanskoj procesiji. Naposljetku, kad je procesija završila i sav je narod bio u najvećem skrušenju i pobožnosti, legat započe svoju propovijed i donese toliki plod u propovijedi da je na suze poticao ne samo Latine vjerne Rimskoj Crkvi koji su ga razumjeli, nego i druge narode koji ga nisu razumjeli, pa čak i nevjernike. Čemu više? Cijeli je taj dan bio dan suza, posta i pokore. I Bog milosrdni, strpljivi i pomirljivi, koji ne želi smrt grešnika, nego radije da se obrate i žive, usliša legatov vapaj i suze naroda te pokaza svome narodu svoje čudesno milosrđe po zaslugama istoga legata, kako pobožno vjerujem. Jer toga je dana u gradu Famagusti ležalo u posteljama gotovo dvije stotine ljudi pogođenih pošasti koji su bez odgode očekivali smrt, a doista je bila takva mjesečeva mijena i okret da po mišljenju liječnika malo tko može umaći. Ali Isus Krist, naš vrhovni liječnik, ne gledajući na mjesečevu mijenu, to jest na grijehe naroda, ozdravi sve bolesnike, niti je ijedan umro, dok ih je prethodnih dana umiralo više od trideset ili četrdeset. I od toga dana smilovanja u Famagusti i u svim kraljevstvima Cipra pomor je, po Božjem smilovanju i legatovoj molitvi, odstupio. Čudesna stvar i iznad svega divljenja vrijedna.

60 Dok je pak legat na Cipru od Boga tako čudesno činio božanska djela, ja, nedostojni kancelar Kraljevstva Cipra, gledajući i slušajući spomenuta čudesa po ruci njegova legata i promatrajući njegovu svetost, katkad i redovito bijah nedostojni izvjestitelj svoga gospodina kralja kod legata, i legata kod svoga gospodina u njihovim tajnim i uzvišenim poslovima. Legatu sam pak otkrio svoje stanje i svoju namjeru, te sam u njegovu najslađem očinstvu uistinu našao toliku ljubav da, kad bih je htio opisati, ne bih imao ni vremena niti bih mogao perom u potpunosti izraziti svoju misao, i zato ću prijeći preko Božjih djela učinjenih po njemu. Jedno ću napisati, i pred svjedokom Bogom reći istinu, da sam od toga vremena nadalje njega milošću Božjom izabrao za svoga najosobitijeg oca, a on mene za sina, premda nedostojna: i kamo sreće da sam Božju milost u njemu u potpunosti spoznao i u njemu u potpunosti ispunio svoj dug, kao što je njegova najgorljivija ljubav u meni ispunila i dovršila; što se jasno pokazalo pri njegovu prijelazu s ovoga svijeta.

Put sv. Petra i kralja Cipra papi i kršćanskim vladarima; određen sveti pohod na Palestinu.

A Petar, kralj Jeruzalema i Cipra, od svoje je mladosti žarko želio oslobođenje svoje očinske baštine, Kraljevstva Jeruzalema, kao i oslobođenje svetoga grada i njegovo očišćenje, odlučivši u svome srcu da će, ako mu od Boga pripadne žezlo Kraljevstva Cipra, u stjecanje Svete Zemlje uložiti svoju osobu, dobra i kraljevstvo. On pak, okrunjen od Boga po ruci legata i ohrabren od Boga pobjedom kod Sataliye, pošto je pomor, kako je prije rečeno, odstupio od njegova Kraljevstva Cipra, nije se više mogao suzdržati da svoju svetu želju iz mladosti ne pokaže na svjetlo dana. Uvijek naime okrijepljen u Gospodinu po legatu u svetoj i pobožnoj nakani, sam je kralj mudro i razborito razmatrao da ni sam od sebe ni iz vlastitoga kraljevstva nema dovoljnu količinu ljudstva i oružja za osvajanje Svete Zemlje; i zato naumio na Božje nadahnuće poći zapadnim kraljevima i caru radi dobivanja pomoći i potpore. Što je i učinio. I mudro uredio svoje Kraljevstvo Cipra, utvrdivši i ojačavši grad Sataliyu, kralj iz svoga kraljevstva krenu na put prema zapadnoj strani zbog spomenutoga razloga. Legat, želeći isto što i kralj, videći na djelu pobožnu odluku istoga kralja, sa suzama zahvali Bogu te, ostavivši po strani svaku čast i korist svoga poslanstva, Petar legat prionu uz Petra kralja i obeća mu pomagati svim silama.

62 Kralj pak, ostavivši po strani svaku kraljevsku raskoš i ugodnost vlastite domovine, tražeći sveti križarski pohod, otajstvo Križa i pomoć za osvajanje svetoga Križa, u pratnji papinskoga legata preplovi more i stiže u Veneciju; ondje ga dužd i Mlečani časno i veličanstveno primiše. Ali najprije prolazeći kroz Rod, po božanskim opomenama samoga legata i na kraljev zahtjev, kralj dobi u vjerodostojnim spisima pristanak velikoga meštra Hospitala i konventa za križarski pohod. Prolazeći pak kralj i legat iz Venecije kroz Lombardiju prema Rimskoj kuriji, obilazeći općine, gospodare i vladare na putu, primiše neuobičajene, čudesne i dotad neviđene časti koje je kralj, glasnik pravednoga Božjeg rata, primio, a osobito u Veneciji; ondje je našao temelj križarskoga pohoda za dobivanje brodovlja, a Mlečani su veličanstveno i pobožno, kao katoličkomu kralju, ponudili pristanak brodovlja za križarske pohode. Ali tko bi od smrtnika mogao opisati što je i koliko legat radio u pomoć kralju i u službi križarskoga pohoda; kako je općinama Mlečana i Đenovljana, gospodarima, vladarima i narodima jasnim dokazima jasno pokazivao prikladnost, mogućnost i nužnost križarskoga pohoda, iznoseći sramotu nemara kršćana i dokazujući uvjerljivo njihove obveze prema križarskom pohodu; kako je slavno i pobožno gore spomenutima izlagao kraljevu riječ, pobožno odgovarao na njihove odgovore i jasno rješavao dvojbe u vezi s križarskim pohodom? Ukratko, dok je kralj molio pomoć, a Duh Sveti po ustima legata poučavao, opominjao i djelovao, općine spomenute vlasti, milanske i drugi vladari i gospodari posredstvom svojih vjerodostojnih spisa svi ponudiše kralju veliku pomoć za križarski pohod.

63 Kralj pak, videći da Bog daje uspjeh njegovu putu, pošto se dogovorio s legatom, ostade u Genovi zbog nekih vlastitih poslova, a legata posla naprijed u Rimsku kuriju kao preteču. Legat pak, došavši u Kuriju, zateče papu Urbana V., a nedavno izabranoga, te mu izloži razlog svoga i kraljeva dolaska, veličajući kralja, pokazujući papi njegovu pobožnost i svetu nakanu te slaveći kralja zbog ljubavi i naklonosti prema križarskom pohodu. I kao što je Pavao nosio Kristovo ime pred kraljevima i knezovima, tako je legat veličao kraljevo ime pred papom, kardinalima i knezovima te navijestio križarski pohod. Papa pak, poznavajući iz proučavanja legatovu sposobnost i njegov život, i tada ga slušajući, obaviješten o njegovim naporima i onome što je bio učinio u svojim poslanstvima za uzvišenje katoličke vjere, vidje ga s nemalom radošću, a na njegove riječi obradova se njegov duh u Bogu i svetom križarskom pohodu, želeći vidjeti kralja Cipra i hvaleći ga zbog dobre odluke. A kako su legata s radošću i ljubavlju u Kuriji vidjeli i primili gospoda kardinali i drugi prijatelji, pa čak i klevetnici, ne bih mogao opisati. Papa pak, pravedno i dostojno razmatrajući sveti život i troškove koje je sam legat imao u svome poslanstvu, te da onima koji vjerno rade i vjerno djeluju treba pobožno uzvratiti, a da legat nije znao (živi Gospodin!) niti se za to trudio, papa, potaknut žarom ljubavi, zasluženo mu dade nadbiskupiju Krete za uzvišenje njegova položaja.

64 b U to je vrijeme preuzvišeni vladar Ivan, kralj Francuske, bio u Rimskoj kuriji i ondje je pobožno očekivao Petra, kralja Jeruzalema i Cipra, svoga rođaka, želeći ga vidjeti i žudeći za njegovim križarskim pohodom. Čemu više? Pošto su svi u Kuriji u potpunosti bili obaviješteni od legata o dobroj namjeri kralja Cipra i volji za križarski pohod, dok su opaki klevetnici proklinjali, a izabranici Božji blagoslivljali, želeći vidjeti kralja i njegov križarski pohod, gle, kralj, vidjevši legatova pisma, krenu na put i s radošću stiže u Kuriju uc srijedu Kristove muke. Ondje ga papa, kralj Francuske i kardinali pobožno i s ljubavlju primiše. I pošto je ukratko papi bila izložena namjera kralja Cipra, te u kratkom vremenu održano vijećanje pape, kralja Francuske, kralja Cipra i kardinala, dok je legat uvijek poticao i opominjao, Božji posao i križarski pohod toliko narastoše da su se svi koji su slušali zadivili. Jer na Veliki petak, trećega dana od dolaska kralja Cipra, dok je papa svečano i časno osobno slaviod misu, vlastitim je rukama dao časni znakf Križa kralju Francuske, kralju Cipra i bezbrojnime plemenitim velikašima. I nakon nekoliko dana papa u jednom govoru javno pred kraljem i ostalima proglasi opći križarski pohod, imenova određeni rok, ag kralja Francuske odredi za vrhovnoga zapovjednika, kardinala Périgorda za legata, a kralja Cipra za preteču i općega predvodnika pohoda, kao vjernoga borca koji će rasporediti istočne kršćane za napad na nevjernike. Tko bi tada vidio moga oca, kretskoga nadbiskupa, kako se raduje, kliče i zahvaljuje Bogu za dobra vjernika koji žele Jeruzalem, zasigurno bi duhovno uskliknuo u njegovu radost, kao i u radost kralja Cipra. Jer ono što bi za ishođenje križarskoga pohoda od pape dobio u cijeloj godini ili više, toliku su stvar uz malen trud postigli u tri dana i nisu bili prikraćeni u svojoj želji.

63 A budući da se učinak već proglašenoga križarskog pohoda nije činio da pripada samo kralju Francuske i kralju Cipra, nego i caru Rimljana i drugim kršćanskim kraljevima, jer je to bio rat Božji i cijeloga kršćanstva, a sam car i drugi kraljevi nisu bili pozvani na proglašenje već proglašenoga križarskog pohoda, zato kralj Cipra, nadahnut od Boga, želeći dobar svršetak križarskoga pohoda, osobno posjetih kralja Engleske, i i cara Rimljana, k kralja Poljske i kralja Ugarske, l te ih pobožno pozva na gozbu već proglašenoga svetog križarskog pohoda, uvijek namjeravajući u svoj određeni rok doći u Veneciju i kao preteča križarskoga pohoda, kako je bio odredio, preploviti more.

a Posvećen je Urban V. god. 1362., u nedjelju, 6. studenoga.
b Froissart u sv. 1 hist. Franciae, pogl. 217, piše da je oko blagdana Očišćenja kralj Francuske bio u Avignonu, ali pogrešno dodaje da je u isto vrijeme došao kralj Cipra; možda ga je zamijenio s legatom Petrom.
c Dakle 29. ožujka, što je iz raznih izvora napisao i Bzovius ove godine, br. 7. Uskrs je tada padao 2. travnja.
d To jest, svetu službu koja se slavi toga dana, jer se u pravom smislu ne naziva misom budući da nije žrtva, ali je ponovljeno blagovanje jučerašnje žrtve. Froissart tvrdi da je prvosvećenik održao propovijed.
e Bzovius dodaje da je križ uzeo i Danac Valdemar, koji je 26. siječnja bio došao u Avignon. Froissart imenuje neke druge.
f Crvene boje, koji se prišivao na odjeću. Froissart.
g Prihvaćeno od kralja Francuske, prvo zato što se njegov otac Filip Valois nekoć bio vezao takvim zavjetom; drugo, da bi se najamnički vojnici, koji su nakon sklopljenoga mira između Engleza i Francuza pustošili Galiju, izveli iz nje. Froissart.
h Edvarda III., pod kojim je njegov sin Edvard, princ od Walesa, u Poitouu 18. rujna god. Kr 1356. u zametnutoj bitki pobijedio, zarobio i u Englesku odveo francuskoga kralja Ivana. Kod njega se u Londonu sastao sa škotskim kraljem Davidom. Froissart, pogl. 218. i U Pragu je ostao tri tjedna kod cara. Froissart, pogl. 217, a iz kojih je razloga odbio taj pohod, prenosi Dubravius, hist. Bohemicae, pogl. 22. k Kazimira Velikoga, sina Vladislava Lokieteka, kojega je nakon smrti god. 1370. naslijedio Ludovik, koji je u to vrijeme bio kralj Ugarske. l Posjetio je također kralja Navare, vojvode od Jülicha i Brabanta, te grofa Flandrije, kod kojega je zatekao kralja Danske; tako Froissart.

POGLAVLJE XII. Sklopljen bolonjski mir.

Da se pak vratim svome najslađem ocu i njegovim čudesnim djelima u korist križarskoga pohoda na čast i slavu Božju, dogodilo se da je, po Božjem dopuštenju i na poticaj đavla, u to vrijeme bjesnila tolika sramota a rata i prolijevanja krvi između Rimske Crkve s jedne strane i gospodina Bernabòa Viscontija iz Milana s druge strane, zbog grada Bologne, da je proglašeni križarski pohod, dok je trajao taj rat, bio posve zapriječen niti je mogao doći do željenoga svršetka. Kralj Cipra je pak pri svome prolasku kroz Milano sa spomenutim gospodinom Bernabòom pregovarao o miru, a također i u Kuriji s papom. I pošto su saslušane kraljeve riječi za nužni križarski pohod, u Kuriji bi zaključeno da uz pristanak pape kralj Francuske pošalje svoje svečane poslanike, a također i kralj Cipra, u Milano gospodinu Bernabòu da pregovaraju o miru. Kralj pakb Francuske odredi poslati jednoga velikog grofa i jednoga biskupa, brata istoga kardinala. A kralj Cipra povjeri spomenuti posao mome ocu nadbiskupu i meni nedostojnom kancelaru. Kad je pak kralj Cipra otišao iz Kurije i krenuo prema gore spomenutim vladarima, poslanici spomenutoga kralja Francuske, moj otac i ja krenusmo na put prema Milanu. I pošto su protekli mjeseci i navršili se dani, zajedno stigosmo u Milano i bijasmo časno primljeni od gospodina Bernabòa; pošto smo dovoljno izložili razlog svoga dolaska gospodinu Bernabòu i dobili odgovor, radi kratkoće pođosmo kc Španjolskomu kardinalu, legatu Apostolske Stolice u Italiji, koji je vodio rat i upravljao Crkvom te boravio u Romagni; ondje smo s njim u prilog križarskoga pohoda pregovarali o miru i, dobivši odgovor, zajedno se vratismo u Milano te iznijesmo gospodinu Bernabòu ono što je bilo ugovoreno.

67 Sada sam pak prisiljen veličati Božja djela na mome ocu i kako ga je Bog htio uzveličati jer je u svemu postupao ponizno, te ću ispripovjediti što sam vidio, ne klevetniku, nego na dostojnu pohvalu moga oca i čast Bogu, koji zbaci silne s prijestolja i uzvisi ponizne, jer odbacuje savjete knezova i ne uslišava glas grešnika. Naime, poslanici kralja Francuske, uzdajući se u kraljevsko veličanstvo Francuske i omalovažavajući kralja Cipra, glasnika križarskoga pohoda i Božjega, u gore spomenutim pregovorima omalovažili su moga najmudrijeg oca, prosvijetljenoga od Boga, koji je učinio tolika dobra u Božjoj Crkvi, ne obazirući se na to što je on bio nadbiskup i izvrstan doktor teologije; te nadajući se otuda slavi zbog mira koji su oni tobože već sklopili i pripisujući njegov plod kralju Francuske, malo su marili za moga oca, gotovo ga prezirući. O sebi pak ne govorim, osim u pogledu uvrede mome ocu, jer nisam bio dostojan biti drug tolikoga oca u poslanstvu, pa ni njegov poslužitelj. Ali Bog, poznajući misli ljudi i raspršujući njihove naume, uništi i poništi cijeli pregovor. Jer španjolskoga legata zatekosmo tvrda, ogorčena, raspaljena za vođenje rata i gnjevna protiv gospodina Bernabòa, tako da mu se nije moglo vjerovati u sklapanju ugovora; a gospodina Bernabòa zatekosmo bijesna, kako snuje mnoga zla protiv Crkve i prijeti joj, te poput ričućega lava prezire mir. Tada, po Božjem dopuštenju, oštri na početku, na kraju postaše... ne na kraju, nego takoreći na samom početku. Jer poslanici kralja Francuske, pošto su se međusobno posavjetovali, očajavajući u pogledu svoga truda i zaključka, prazni i ništavni te nezadovoljni gospodinom Bernabòom, odoše iz Milana prema Francuskoj.

68 Ali moj otac, uzdajući se u Boga, dobro poznajući lukavštine đavla i mudro razmatrajući da se veliko i teško djelo, osobito Božje, ne može ispuniti u kratkom vremenu, svim se srcem uteče molitvama, odlučivši da u Milanu nekoliko dana pričekamo da Bog ublaži gnjev gospodina Bernabòa. Ali iznenada kakvo je čudo Bog htio pokazati i pokazao! Jer Bog, određujući da se po kralju Cipra, njegovu propovjedniku, uzvisi Križ, usliša suze i molitve moga oca i iznenada obrati srce gospodina Bernabòa. Naime, unutar dva dana od odlaska poslanika kralja Francuske, gospodin Bernabò zapovjedi da se k njemu pozovu moj otac i ja te, sjedeći na tajnom mjestu između moga oca i mene (ovaj lav po Bogu postade janje), vedra lica reče mome ocu i meni: „Sada smjelo razgovarajte sa mnom o miru i recite što god vam se čini.” Tada anđeoska trublja, ne ljudskim riječima, nego kroz usta Duha Svetoga, poput nekoga anđela Božjega, svetim i božanskim opomenama moj otac pobožnim glasom odjekujući blago je obraćao na mir gospodina Bernabòa, koji je postao krotak i slušao. Ali tko sam ja da bih htio hvaliti riječi, djela i nečuvene opomene istoga moga oca gospodinu Bernabòu? Zasigurno nisam dostojan i uzalud bih se trudio. Kako je svojim riječima umirio nemani, kako je čuvao čast Crkve pokazujući njezinu duhovnu moć, kako je vojvodu Bernabòa korio zbog rata vođenoga bez straha, pokazujući pogibelji, kako ga je u njegovu obraćenju i miru veličao i mnogo obećavajući uzvisivao, kako je čudesno, mnogostruko navodeći Sveto pismo, objašnjavao dobra mira, zla rata, križarski pohod u ratu i njegovu korist u miru, brinući se za čast kralja Cipra i uzvisujući ga, ne bih mogao ni znao opisati.

69 Pošto su pak riječi završile, gospodin Bernabò, dirnut od Boga i blago poučen od moga oca, malo razmisli, a potom s velikim uzdahom reče: „Rado sam vas saslušao i posve želim sklopiti mir s Crkvom te joj otada biti podložan i vjeran. Pođite odmah kardinalu i ugovorite mir; svoj rat i svoj mir stavljam u vaše ruke.” Čudesna stvar, i zapanjujuća, i ljudima gotovo nevjerojatna, dok je Bog djelovao, a krepost moga oca radila! Jer onaj koji je prije škrgutao zubima na Crkvu, uništavao njezinu baštinu, pio njezinu krv, zatirao katoličku vjeru, sijao zabludu među kršćanima, niti je poštovao čovjeka niti se bojao Boga, ne pristajući na molbe cara, kralja Francuske, kralja Ugarske,d kralja Apulije i nekih velikaša i grofova, te prezirući njihove prijetnje, na glas jedino moga oca postao je poslušan Crkvi i pokajnik za počinjene grijehe, dok se jedino moj otac trudio, a Bog potvrđivao. Čas se vraćao kardinalu, čas gospodinu Bernabòu; odatle u Rimsku kuriju radi potvrde mira. Poslije dođosmo u Bolognu s bezbrojnim naporima, troškovima i bezbrojnim pogibeljima na korist Crkve. Pošto je Bologna ostala u ruci Crkve, unutare godine mir je bio dovršen i potvrđen, te tako hvalevrijedno traje sve do današnjega dana. I ne dolazi u sjećanje nijednoga živućeg čovjeka da je mir u Lombardiji ikada toliko trajao kao sadašnji mir koji je želio kralj Cipra, ugovorio moj otac u njegovo ime i koji je potvrđen u mojoj nazočnosti.

a Bolonjci, iskusivši vladavinu različitih gospodara, podložili su se god. Kr 1351. Ivanu Viscontiju, milanskom nadbiskupu, kojega su, kad je umro god. Kr 1354., 5. listopada, naslijedili nećaci od brata, Matej, Galeazzo i Bernabò, odnosno Bernabaus; u njihovo ime namjesnik u Bologni Ivan Visconti da Oleggio prisvojio si je gospodstvo i odmetnuo se od milanskih gospodara god. 1355. u mjesecu travnju, te potom, napadnut ratom od Viscontija, predade Bolognu Crkvi, kako prenose Cortusi, knj. 10, pogl. 6 i 11. Otuda ratovi između prvosvećenika i Viscontija.
b Ivan, a ne Karlo V. (što je smatrao Bzovius god. 1364., br. 10), prije čijega je kraljevanja ovaj mir bio utvrđen.
c Egidija Garcíju Álvareza Carrilla de Albornoza iz Cuence, od nadbiskupa Toleda prezbitera kardinala.
d Za Jakova Aragonskoga, infanta Mallorce, nakon smrti Ludovika Tarantskoga, udala se apulska kraljica Ivana trećim brakom.
e God. Kr 1364., u mjesecu veljači, da je ovaj mir zaključen, navodi Bernardin Corio, 3. dio.

Pogibelji u Bologni prezrene i svladane.

Ali nastavljajući o pogibeljima u koje smo upadali dok smo pregovarali o miru, iznijet ću neke na hvalu Bogu i samomu mome ocu. Naime, mnogi tirani, kaštelani i plaćenici, želeći produljenje rata i živeći od njega, kao ometači i narušitelji mira, neprestano su željeli i tražili našu smrt. Jedanput smo naime, prelazeći iz jedne utvrde u drugu, mirno prošli pokraj neke utvrde: i gle, gotovo trideset Ugara i drugih plaćenika, žalosnih zbog mira i naumivši da nam se osvete, iznenada podbadajući mamuzama i s isukanim mačevima, dok se nismo nadali, navališe na nas kao na neprijatelje. Ja pak, bojeći se da ću upasti u blisku smrt, nisam vidio lijeka. Ali moj otac, okrijepljen od Boga, ne dvojeći ništa, čvrsto stade i okrenuvši lice prema neprijateljima jakim glasom reče: „Što hoćete?” Oni pak, čuvši taj glas, kao pogođeni od Boga, vratiše svoje mačeve u korice i odmah ustuknuše, te tako umakosmo iz njihovih ruku. Mnogo i mnogo puta dogodilo se da su, dok je rat bjesnio, a mi pregovarali o miru i jahali bez oružja usred utvrda, na putu pred nama i iza nas neprijatelji neprestano pljačkali Siječanj, svezak III. i ubijali ljude; a mi smo, prolazeći posred njih, krepošću moga oca, kako pobožno vjerujem, slobodni i bez ikakva gubitka prolazili kroz sve pogibelji.

71 Upali smo u drugu veliku pogibelj vrijednu spomena. Naime, pošto je mir bio potvrđen, a Bologna po zapovijedi papinoj stavljena u naše ruke u ime kralja Cipra, prema odredbi mirovnoga ugovora; dok je prijašnji upravitelj Bologne otišao, a mi upravljali i vladali gradom i utvrdama koje mu pripadaju, đavao, zbog tolikoga neuobičajenog mira, videći više plemića i građana grada Bologne koji su živjeli od rata i u vrijeme rata primali velike plaće od španjolskoga kardinala, nadu ih i potakne na našu smrt. Kad su održali dogovor o našoj smrti, idući gradom iz ulice u ulicu, iz ceha u ceh, posijali su građanima u uho neki lažni glas govoreći: „Izdaja, izdaja! Nadbiskup i kancelar zasigurno namjeravaju ovaj grad predati gospodinu Barnabu.” I tako su lažnim nagovorom poticali narod na našu smrt. I gle, iznenada se u gradu Bologni, na poticaj đavla, podigla nemala buna i vika naroda: zvoni se zvonom, narod se okuplja, veći je dio govorio: „Neka umru izdajnici!” Drugi su govorili: „Ne!” A od Boga je bilo što smo toga dana pošli smiriti neku utvrdu koja je vodila nekakav rat protiv Bolonjaca. Jer da smo toga dana bili u Bologni, prema riječima građana bez sumnje bismo bili u smrtnoj pogibelji.

72 A kad je svanulo jutro, dok mi o tome ništa nismo znali, radosno smo došli u grad nakon što smo smirili utvrdu. Običaj je pak bio u Bologni da bi svaki put kad bismo dolazili u grad veliko mnoštvo plemića i građana izišlo pred nas izvan grada, primajući i časteći moga oca. Ali toga dana izvan grada nismo vidjeli nikoga i pomalo smo se začudili. Dok smo se pak približavali gradu, čuvši takve vijesti, živoga mi Boga, nemalo sam se uplašio, jer su nam neki prijatelji izvan grada izišli u susret i žalosni nam priopćili našu pogibelj i ono što se dogodilo, savjetujući nam da ne ulazimo u grad. Unatoč tome, nakon što smo moj otac i ja održali dogovor, moj otac nedužno reče: „Bog nam je svjedok da smo nedužni od svake izdaje; đavao ponovno nastoji pomutiti mir utjerujući nam strah, ali uz Božju pomoć neće nadvladati. Pođimo u ime Gospodnje!” Ušli smo naime u grad bez pratnje, kako smo inače običavali. I dok su nas plemići i građani s obiju strana lukavo dočekivali i nisu pozdravljali, nego mrmljali, tako smo stigli u svoje prenoćište. I stojeći ondje s nemalim strahom, iz sata u sat dolazile su nam iz grada preko naših prijatelja loše vijesti. Kako je rasla zlovolja i mrmljanje građana protiv nas, tada je moj otac, očajavajući nad ljudskom pomoći i videći da se pogibelj približava, pribjegao božanskim molitvama. Ja pak nisam vidio nikakva lijeka za bijeg, te sam otvorenih ušiju neprestano iščekivao onaj glas koji govori: „Neka umru!” Ali Gospodin Isus, koji izbavlja siromaha i nedužnoga od bijesa naroda i nije prezreo one koji se u nj uzdaju, milostivo je pogledao na moj strah i na molitve moga oca.

73 Naime, moj je otac, nakon što je najpobožnije odslužio misu, pozvao mene u svoju sobu i rekao mi što je od Boga smislio. I odmah, odbacivši svaki strah, posla u palaču te neočekivano zapovjedi da se najsnažnije zazvoni velikim zvonom za okupljanje svega naroda, rekavši da želi javno u palači govoriti pred svim narodom. Dok je zvono zvonilo, a narod mrmljao i išao prema palači, moj otac i ja s nekolicinom, idući kao na sud, dođosmo u palaču i ondje nađosmo okupljeno toliko naroda da smo se jedva mogli popeti na uobičajeno sjedište. A oni plemići koji su bili izazvali svu tu buku sjedili su na sjedalima pokraj nas s obiju strana i iskosa su lukavo gledali čas nas, čas narod. Kad je pak nastala tišina, moj otac jasno i snažno poče držati neki nagovor te govoriti toliko nečuvenih divota, neprestano navodeći Sveto pismo, da su uši slušatelja zujale; a osobito je razjašnjavao buku nerazumnih, kako se učinjena nepravda ne okreće protiv nas, nego protiv osobe pape i kralja Cipra; kako je u svojim riječima lijepo koreći prekoravao narod, a poslije ga ispričavajući opravdavao i hvalio; kako je začetnike tolikoga zločina i posijanoga otrova, govoreći općenito, oštro prekoravao, osuđivao ih, a poslije ih je sam pobožno pozivao natrag na pokoru i poslušnost Crkvi; kako je jasno dokazivao da je to bilo djelo đavla, toliko očitujući našu nedužnost, te je sve poticao na čuvanje sklopljenoga mira i na pravu poslušnost Crkvi. Što više? Njegove su božanske i vatrene riječi raspalile srca slušatelja na pravu ljubav, spoznaju i kajanje zbog počinjenoga zločina. I oni koji su prije bili naši neprijatelji postali su prijatelji.

74 I gle, neki a doktor prava između prvaka grada ustade usred naroda, te koliko je mogao i znao općenito milostivo ponovi bit riječi moga oca, i hvaleći moga oca, preporučujući ga i odobravajući njegovu vjernost i trud, u ime svih zamoli oproštenje od njega i od mene nedužnih, ispričavajući narod, slaveći moga oca i očitujući pravu i srdačnu poslušnost Crkvi. I od toga sata u gradu je vladala tolika tišina i poslušnost da su na glas moga oca svi jednodušno i srdačno slušali. Naime, toga sam dana slobodno čuvanje, ključeve grada, njegove utvrde i ključeve stotinu i dvadeset utvrda u svojoj ruci u ime moga oca slobodno držao i njima upravljao. Ja sam pak, videći tolike divote, toliku pogibelj i toliku sigurnost u jednom jedinom danu, zahvalio Svevišnjemu Bogu na našem izbavljenju te sve pripisao njemu i zaslugama moga oca.

75 Nakon što je pak prošlo neko vrijeme, dok je moj otac mudro u miru i bez mrmljanja upravljao gradom i utvrdama na čast Crkve,b legat iz Clunyja dođe u Bolognu da u ime papino ravna i upravlja Bolognom i zemljama Crkve: i po zapovijedi moga oca predadoh mu ključeve grada i utvrda s velikom radošću i čašću kralja Cipra te preporukom moga oca. Čudesna stvar: tolika je naime snaga izlazila iz riječi moga oca da se nitko nije mogao oduprijeti njegovim riječima. I s pravom mu se mogla reći Petrova riječ Gospodinu: „Kome da idemo? Ti učiš riječi života.” Kolike druge pogibelji vrijedne spomena, kolike napore, kolike tjelesne i duhovne zasjede, kolike uvrede i pogrde dok je tražio jedinstvo i mir Crkve te ostvarenje svetoga križarskog pohoda, radi kratkoće izostavljam pisati, jer to ne bih ni mogao.

a Taj je grad po studiju prava već odavno bio slavan: ondje su naime cvjetali Ivan Andreja i drugi, koje nabraja Valentin Forster u djelu Historia juris civilis, knj. 3.
b Androin de la Roche, od opata samostana sv. Petra u Clunyju imenovan kardinalom prezbiterom od Inocenta VI. 1361. godine po Kr. On je prije toga odriješio Barnaba i njegove drugove od prokletstva te vratio bogoslužje gradu Milanu i drugim njegovim i njegovih drugova gradovima.

Oskudna ratna pomoć koju su odobrili Mlečani, a uskratili ostali knezovi.

Ali budući da sam gore rekao kako se nitko nije mogao oduprijeti riječima moga oca, da to jasnije pokažem, kao i božansku ljubav koju je imao prema križarskom pohodu, pošto je od Boga po njemu bio sklopljen i potvrđen mir i svima otvoren put svetoga križarskog pohoda, dok smo mi boravili u Bologni, moj najuzvišeniji i najdraži gospodar, kralj Jeruzalema i Cipra, obilazeći u zapadnim krajevima prije spomenute kraljeve, kao što je rečeno, posla mi najprije neko pismo pisano vlastitom rukom, da se osobno uputim u Veneciju radi priprave brodova za prijelaz i njegov križarski pohod te nekih knezova i naoružanih ljudi, kako bi se sve pripravilo do određenoga roka. Kralj pak Cipra tada o tome nije pisao mome ocu jer se bojao da ga ne optereti naporima. Vrijeme mi je naime određeno za pripravu brodova bilo tako kratko da sam jedva imao prostor od dva mjeseca, što mi je bilo posve nemoguće. Ja sam pak, nemalo ožalošćen i bojeći se da me moj gospodar ne ukori zbog neposluha, te zabrinut za njegov pohod (Bog zna), pribjegao svome najljubljenijem ocu i priopćio mu taj posao. On pak, raspaljen ljubavlju, nije tražio odgode, nije čekao da ga ja molim, nego me blago tješeći odmah krenu na put prema Veneciji.

77 Kad smo pak stigli u Veneciju te duždu i Vijeću izložili razlog našega dolaska i dobili mlak odgovor, naišli smo na veliku zapreku našoj molbi i križarskom pohodu, i veoma smo se uznemirili. Prva je zapreka bila ta što je vrijeme roka i dolaska moga gospodara kralja bilo prekratko, kako je prije rečeno. Druga je bila ta što je a kralj Francuske, koji je bio vrhovni zapovjednik pohoda, pošao putem svega tijela; i otuda su Mlečani, posve očajavajući nad pohodom, odbijali pokrenuti rat protiv sultana ili biti povodom samoga rata, bojeći se za svoju trgovinu. Treća je bila ta što nisu vidjeli niti su bili vidjeli ikakve opunomoćenike zapadnih gospodara koji bi obavljali pripravu ili opskrbu za pohod. Četvrta i najveća zapreka: naime, po Božjem dopuštenju otok Kreta se tih dana posveb pobunio protiv vlasti Mlečana. I Mlečani su, prezrevši pohod i svaki drugi posao, okupljali neku vojsku naoružanihc konjanika za ponovno osvajanje svoga otoka Krete. I tako, toliko zauzeti, gotovo jednoglasno svi Mlečani nisu se mogli posvetiti ni općem ni pojedinačnom pohodu, niti su bili raspoloženi dati brodove, niti ih iznajmiti za novac.

78 Tada moj otac, nadbiskupd Krete, koji u takvim stvarima nije bio učenik nego učitelj, ne očajavajući zbog mlakoga odgovora dužda i gore navedenih zapreka, nego uzdajući se u Boga, stavi ruku na plug, kao što je bio navikao; malo-pomalo duždu, plemićima i trgovcima jasnim je i dokazivim razlozima pokazao suprotno od njihovih mišljenja. Oni pak, odgovarajući suprotno koliko su znali i mogli, njegovim zaključcima nisu mogli nimalo proturječiti, dok sam ja to slušao. Tada spomenuta vlast, održavši vijeće, izabra četvoricu starih plemića, najmudrijih i najiskusnijih u cijelom gradu, dvojicu učenih i dvojicu svjetovnjaka. I da bi se naša molba poništila i da bi raspravom pobijedili oca, kako su zamislili, odredili su ono što je bilo teško. Naime, gotovo kroz četrdeset dana svakoga su se dana jedanput ili dvaput na dan s mojim ocem u nadmetanju rasprave sastajala spomenuta četvorica mudraca, u mojoj nazočnosti. Ali tko bi mogao povjeriti pamćenju božanske i ćudoredne dokaze obaju očeva, to je zasigurno teško, a meni je nemoguće. Napokon na kraju, dok je Bog, čije je to djelo bilo, djelovao ono što se tih dana svim Mlečanima činilo nemogućim, oni su poput katolika i pobožnih ljudi mome ocu u ime kralja ponudili brodove do njegova roka. Ta ponuda zasigurno treba biti povjerena pismu na hvalu Mlečanima i mome ocu koji je to pribavio iznad ljudskoga razuma. Naime, Mlečani su, unatoč smrti kralja Francuske i izdaji svoga otoka Krete, a također i drugim mnogostrukim zaprekama, na čast svetoga križarskog pohoda te iz poštovanja i prijateljstva prema kralju Cipra ponudili brodove do određenoga roka za prijevoz dvije tisuće vitezova s njihovim konjima, oružjem, slugama i namirnicama za tri mjeseca u zemlju sultanovu ili bilo kojega neprijatelja vjere, prema volji samoga gospodina kralja. Tako ipak da su Mlečani polovicu spomenutih brodova plaćali o vlastitom trošku, a drugu su polovicu trebali platiti kralj i oni koji su prelazili more.

79 Evo lijepa početka križarskoga pohoda, pribavljena s mukom i čudesnom opomenom moga oca, Božjom snagom. Svoju je svetu želju za pohodom čudesno pokazivao i činio u potpunosti što je bilo do njega, te je djelotvorno svima otvorio put pohoda. I, kako istinski vjerujem, zadobio je pred Bogom službu prvoga pohoda. Pošto je to pohvalno obavljeno, odmah sam poslao vjerodostojne isprave o ponudi spomenute vlasti Mlečana svome gospodaru kralju u zapadne krajeve, i s radošću kralju očitovao Božja čudesa koja je moj otac učinio na njegovu čast i hvalu pohoda. Tada moj otac, radujući se u Gospodinu, i neprestano najbolje... ispunivši sve poslove koji su mu bili povjereni, a još više da po zasluzi izvijesti papu o gore navedenom i podupre pohod, ostavivši me tijelom, ali ne i duhom, krenu na put prema Kuriji. Kad je pak on stigao na Kuriju i izvijestio papu o onome što je učinjeno, potvrđujući pohod, papa ga blago primi, pohvali, preporuči i odobri njegove napore i djela: a od kardinala i prijatelja bi primljen kao Božji anđeo. Naime, svi koji su slušali o djelima koja je učinio nisu se samo divili, nego su ostajali zapanjeni.

80 Neko vrijeme prije njegova dolaska na Kuriju, kako se Bogu svidjelo, kardinal iz Périgorda, legat pohoda, slijedio je zapovjednika, naime kralja Francuske,e plativši dug ljudskoga stanja. Ali svemogući Bog, koji svakomu uzvraća po njegovim djelima te one koji uzvisuju katoličku vjeru i otajstvo Križa ne samo da slavi u nebeskoj domovini, nego ih i u ovome vijeku časti i uzvisuje, htio je da se sam moj otac uspne na viši stupanj. Naime, papa, spoznavši da u mome ocu blista sposobnost i Božja snaga, po savjetu kardinala svečano dade mome najljubljenijem ocu najveće dostojanstvo u vojujućoj Rimskoj Crkvi poslije pape, naimef carigradski patrijarhat, a povrh toga crkvu u Koronu u komendu za života i crkvu u Negropontu; te umjesto kardinala iz Périgorda papa postavi samoga moga oca za legata Apostolske Stolice za pohodg i odredi mu deset forinti dnevno za povećanje njegovih troškova. O kako je dobro uzdati se u Gospodina, čuvati njegove zapovijedi i u Boga staviti svoju nadu! Uistinu je moj otac otkrio Bogu svoj put, svu je nadu stavio u njega, žarko je tražio ono što je Božje, naviještao je i propovijedao otajstvo Križa i pohod, te koliko je bilo u njemu istinski je ispunio: i zato ga je Bog tako uzvisio i proslavio.

81 Sam pak moj otac, carigradski patrijarh i legat pohoda, opskrbljen nemalim apostolskim milostima i povlasticama, primivši apostolski blagoslov, krenu na put prema Veneciji radi nastavka pohoda vjernika i kralja Cipra. I opominjući na svome putu vjernike te stavljajući na njihova ramena časni znak Križa, pozivajući sve na pohod kralja Cipra i slijedeći otajstvo Križa, stigne u Veneciju. I od Mlečana bi milostivo primljen s nemalom čašću i poštovanjem prema Crkvi. U Veneciju su do roka određenoga kralju Cipra došli neki knezovi i plemići Zapada radi pohoda, u prilično dobrom broju; oni su s najvećom radošću vidjeli moga oca legata i od njega su bili okrijepljeni. Mlečani pak, spremni u svojim obećanjima, nikada nisu odstupili od ponude učinjene mome ocu u ime kralja do određenoga roka.

82 Ali (jao! jao!) tko bi od smrtnika mogao u potpunosti ispripovjediti duboku bol moga oca i moju gorčinu? Naša se nada pretvorila u ništa: moj je otac s tolikim naporima i pogibeljima bio zasadio vinograd, ali je odatle vino slađe od meda, koje je trebaloh piti, postalo kiselo i pomiješano sa žuči. Naime, ona stara otrovna zmija (čiju je glavu Djevica satrla), koja vara ljudski rod, zavideći zavjetu tolikoga budućeg dobra i ne podnoseći spasenje duša, otrovala je naše vino uništivši pohod. Naime, moj gospodar kralj, tražeći kod zapadnih knezova pomoć za pohod, zbog žaljenja vrijednih grijeha onih kojima je posao pohoda po razumu više pripadao, bio je spriječen i nije mogao doći u Veneciju do svoga roka, o boli! Kad je pak rok prošao, a moj otac u Veneciji čekao i plakao, spomenuti plemići koji su u Veneciji čekali radi pohoda, sumnjajući u kraljev dolazak, očajni su otišli napustivši pohod. O boli u duši! Kad je rok već prošao, Mlečani su bili oslobođeni svoje prije spomenute ponude, a vitezovi su otišli s boli, žalosna lica, očajavajući nad pohodom. Tada su se zli trgovci obradovali i rugali se pohodu. Tada se moj otac, žalostan i utučen, dobro poznajući đavolska djela, ali ne očajavajući nad Bogom, tješeći u Gospodinu ono malo izabranih za pohod koje je mogao naći, predao suzama i molitvama, čekajući u Veneciji kralja i moleći Boga za njega. Takav mu je bio običaj da bi se u svim svojim poslovima, kad bi ljudski razum zakazao, utjecao Bogu i njegovoj Majci Djevici. I što god je molio, redovito je i dobivao. Više sam puta to iskusio i nikada nisam bio prevaren, pa ni u teškim i gotovo nemogućim poslovima.

83 Kralj pak Cipra pohađao je rimskoga cara i druge zapadne kraljeve i knezove, s velikim pogibeljima, naporima i troškovima gotovo godinu i pol dana, svakodnevno moleći pomoć za pohod. Ali jao, zbog grijeha svijeta koji su pritiskali i zavisti knezova koja je vladala, nije našao nikoga tko bi dao slavu Bogu, niti ikoga tko bi se brinuo za pohod, osim u hvalisavoj riječi lišenoj djela. Nije bilo nikoga tko bi se smilovao Svetoj Zemlji, niti suosjećao s njezinom sramotom. O boli! Svi su se ispričali kralju Cipra i otpustili ga i praznih ruku i uplakana. Tada se kralj, očajavajući nad kršćanskim knezovima, pošto je njegov rok odavno prošao, bez pomoći ali uzdajući se u Boga, sa svim svojim troškovima i očajavajući nad pohodom vratio u Veneciju, te bi veličanstveno primljen od Mlečana. Ali onaj koji je u beznadnim prilikama bio jači i same te stvari uz Božje djelovanje privodio dobru kraju, naime moj otac legat, iziđe pred kralja i nađe ga kako plače i nariče nad svojim izgubljenim trudom i rokom. Legat pak, suosjećajući s kraljem, poučen od Duha Svetoga, blago ga je i mnogim razlozima tješio, te ga pobožno opomenuo da svu svoju nadu stavi u Boga, da se ne obazire natrag, nego da stavi snažnu ruku na plug, a Bog će mu pomoći. Kralj pak, okrijepljen od Boga i riječima legatovim, pomišljajući na velika djela na čast Božju, prikupi snagu i o vlastitom trošku okupi uza se nekolicinu vjernih, ne mnoge, kako bi prešao more i ne napustio pohod. A što je činio legat? Neprestano je tješio kralja, sve je hrabrio za službu križa, pokazujući da Božja pobjeda nije u mnoštvu naroda, nego očitujući jakost s neba, da će Bog pomoći malobrojnima u pohodu, i tako je hrabrio kralja i pobožno ga opominjao. a Umro je u Engleskoj 8. travnja 1364. godine, a naslijedio ga je sin Karlo V.d Zbog poreza nametnutoga otočanima, zatvaranja dužda Leonarda Dandola i zapljene trgovačkih brodova, Sabellico, Eneada 9, knj. 8.c Tisuću, i dvostruko veći broj pješaka, osim pomorskih snaga pod vojskovođom Luchinom Dal Vermeom.d Papa je 7. prosinca 1363. godine zapovjedio mletačkomu duždu da se u onome što se tiče mira Krećana pokorava Petru, kretskom nadbiskupu i legatu Apostolske Stolice. Bzovius, br. 11.e Dakle nije umro 16. siječnja, kako prenosi Ciaconius pod Ivanom XXII. To je onaj Talleyrand, o kojem je gore bilo riječi, na čiju je molbu plemeniti muž Vilim od Baldensela napisao putopis Svete Zemlje, koji se rukom pisan nalazi kod nas, zajedno s drugom raspravom o Svetoj Zemlji fra Ivana iz Oosterwijka, prezbitera Trećega reda sv. Franje, koji je rodom iz Tienena 1356. i 1357. godine pohodio Svetu Zemlju.f Bzovius za 1365. godinu po Kr; br. 5, pogrešno piše da je imenovan carigradskim patrijarhom nakon aleksandrijskoga pohoda.g U buli prvosvećenik svjedoči da je on muž po njegovu srcu, ugledan čestitošću, prokušan pobožnošću, slavan znanjem, uzvišen poniznošću, plemenit blagošću, oprezan velikom providnošću, te u zakonu Gospodnjem i samoj katoličkoj vjeri veoma učen, itd.h Možda „bibendum” (za pijenje). i Bosio u knj. 3 djela Historia Rhodiana, kojega navodi Bzovius za 1364. godinu po Kr; br. 9, kaže da je car ponudio toliku novčanu pomoć za sveti rat koliku papa Urban zapovjedi isplatiti; koliko to zaslužuje vjere, odavde je očito.

Uklonjen strah od genoveškoga rata. Brodovlje poslano na pohod.

Dok je pak kralj bio spreman sa svojom malom vojskom za prijelaz preko mora i izlagao svoju osobu velikoj pogibelji kako bi sve dovršio u službi Božjoj, a legat žarko nastavljao Božji posao, gle, stari neprijatelj ljudskoga roda, otac laži i neprijatelj križa, još nezadovoljan ometanjem gore spomenutoga općeg pohoda, zavideći svetim djelima moga oca, a također i dobroj namjeri kraljevoj, omeo je s mukom i naš mali i pojedinačni pohod, te bacio neku kost za glodanje u usta kralju. Naime, oni koji su se činili vjernim čuvarima kraljevstva Cipra i ponudili veliku a pomoć kralju, to jest Genovežani, zbog nekoga spora nastaloga na Cipru između kraljevih službenika i samih Genovežana, nezadovoljni su otišli iz kraljevstva. I održavši u Genovi dogovor, spremali su se na rat protiv kraljevstva Cipra, na propast križarskoga pohoda. Kralj pak, čuvši to, ometen u svome naumu, nemalo se uznemirio. Ali da se Božje djelo ne bi omelo, posla preko glasnika Genovežanima mnoge dobre riječi mira i obeća što je trebalo učiniti s njegove strane. Oni pak nisu pristali uz kraljeve riječi, štoviše opremili su više galija da povedu rat protiv kralja i nanesu sramotu Križu. Tada onaj koji je lava bio pretvorio u janje i Božjim djelovanjem sklopio mir Crkve, naime moj otac legat, uzdajući se u Boga, vičan takvim poslovima, osobno pođe u Genovu radi obnove mira: i od Genovežana, koji su mu prije uvijek bili prijatelji, na poticaj đavla, bi primljen s pogrdom. Naime, Genovežani, ogorčeni na Ciprane, dali su razglasiti da nitko od Genovežana ne smije izići u susret legatu, kraljevu glasniku, niti mu pružiti gostoprimstvo, u velikoj i nečuvenoj okrutnosti. Kad je pak legat ulazio u Genovu, bio je gotovo kamenovan i u gradu nije našao gdje bi naslonio glavu; mrmljali su i bacali kamenje na legatovu pratnju, jednoglasno vičući rat Cipru. Pratnja je pak legatova očajavala za svoj život i za život gospodina legata, te iščekivala smrt, videći buku naroda i njegovu zlu volju. Napokon moj otac, ne bojeći se ničega u duhu, kao papin legat jedva bi primljen u neku bolničku crkvu i jedva je dobio okrepu.

85 Kad je pak bijes Genovežana donekle prošao, legat pođe u palaču teb duždu i Vijeću najprije s poniznošću izloži razlog svoga dolaska. I u odgovoru spozna ogorčena srca: papa im je naime, pobožno ih opominjući da se ne ometa kraljev pohod, srdačno pisao o miru, a i neki drugi knezovi i grofovi. Ali Genovežani nisu nimalo marili za to i oholo su odgovarali, prijeteći kraljevstvu Cipra i malo mareći za strah Božji. Legat pak, koji nikada nije započeo nijedan pregovor a da ga, koliko je bilo do njega, nije doveo do kraja, kao što je jasno vidljivo iz prethodnoga, čas prijetnjama, čas neoborivim dokazima, čas medenim riječima, ljudskim bolima, nečuvenom strpljivošću i bezbrojnim naporima koji su prethodili, u ne tako kratkom vremenu umekša srca Genovežana i obrati ih na mirc. I pošto je mir sklopljen, vrati se u Veneciju kralju, s nemalom radošću što je stara zmija tako pobijeđena.

86 Tada kralj, obradovan mirom zbog križarskoga pohoda, okupi sve vjernike koje je god mogao okupiti, o vlastitom trošku i bez pomoći ikojega kneza ili općine kršćana. Legat je pak pobožno hrabrio kraljevu vojsku za službu Križa i Gospodnje muke, svima koji su trebali prijeći more davao je časni znak križa, odrješivao grešnike, te uz neprestane molitve i božanski časoslov pobožno i predano tumačio božanske ustanove onima koji su polazili. Kralj pak, potaknut pobožnošću i odanošću te neprestano opominjan i tješen riječima legatovim, uzdajući se u Boga, javno položi zavjet da se nikada neće vratiti u svoje kraljevstvo ako prije sa svojom vojskom osobno ne uđe u zemlju neprijatelja vjere, pa makar morao umrijeti. Tada su se klevetnici pohoda, videći kraljevu spremu i čvrstu odluku legatovu, postidjeli i donekle ušutjeli. Vijesti su tada poletjele kršćanskim knezovima potičući ih na Božji rat, ali oni, spavajući kao opijeni od vina i malo mareći za pohod, nisu dali nikakve pomoći niti su maknuli ijednom nogom da dođu na kraljev pohod, već započet i od vrhovnoga prvosvećenika javno proglašen.

87 Kralj pak, Božjim djelovanjem i po savjetu legatovu, poslavši unaprijed na Rod više brodova s naoružanim ljudima i gotovo pet stotina konja, ud trećoj godini od odlaska iz svoga kraljevstva otplovi iz Venecije prema istočnoj strani sa samo dvije galije, a svi brodovi njegove vojske, gotovo šest stotina naoružanih ljudi, svi mornari i spomenuti konji bili su svi o trošku i na plaći kraljevoj, uz samo jednu galiju koju je kralju dodijelila mletačka općina. Kralj pak, praćen legatom, uz povoljan vjetar, za prilično kratko vrijeme pristane na Rod i bi veličanstveno primljen od meštra ivanovaca. Kralj je pak više mjeseci prije pisao u zapovijedima svome bratu, knezu Antiohije, koji je upravljao kraljevstvom Cipra, da mu vojska njegova kraljevstva Cipra, dok kraljevstvo ostaje pod dobrom stražom, dođe u susret na Rod. Što je i učinjeno. Naime, dok je kralj neko vrijeme čekao na Rodu, dođe ciparska vojska, naime šezdeset brodova, između galija, transportnih lađa za konje i drugih plovila, natovarenih u dobrom broju naoružanim vitezovima, strijelama i samostrelima. Tko bi tada vidio moga oca kako se raduje, blagoslivlja vojsku i slavi Boga, obratio bi se na pobožnost i na uništenje neprijatelja vjere. Tada meštar Hospitala u službi Božjoj i na pomoć kralju izabra stotinu vitezova svoga reda te zapovjedi i dade opremiti svoje brodove.

88 I kralj i sva vojska, obradovani u Gospodinu i okrijepljeni za rat, željeli su napasti neprijatelje vjere. Legat pak s radošću stavi snažnu ruku na svoje božansko umijeće, dajući zakon, propovijedajući, dijeleći križeve našim hodočasnicima, a također i raskolnicima, slušajući ispovijedi, odrješujući i pomirujući grešnike; čas je u kraljevu vijeću, čas među mornarima i siromasima, čas među barunima i vitezovima, čas kod meštra Roda i njegovih vitezova radio u poniznosti i božanskoj opomeni; sad je pohađao bolesnike, sad smirivao glasine, sad boravio među Englezima, Cipranima, Francuzima i Nijemcima; uvijek je poticao na jedinstvo, ljubav i Božji rat. Što više? Toliku je milost Bog izlio na moga oca legata da su ga svi u vojsci gotovo obožavali, i tko bi u danu mogao poljubiti njegovu ruku ili čak primiti blagoslov, smatrao se sigurnim od svake pogibelji. Kakve je pobožne procesije i svečane mise osobno slaveći priređivao, kakve je propovijedi o Križu držao! U svojim je propovijedima naime sve poticao na suze, uzdizao duše svih i sve hrabrio i pripravljao sve do podnošenja smrti za Krista. Toliko se trudio i toliko je bio gorljiv da je jedva jeo, a spavao je malo, gotovo ništa, želeći uzvišenje Križa i katoličke vjere te poučavajući i prosvjetljujući vojsku.

89 I ukratko, trudom posredstvom svojih svetih riječi i svojim svetim življenjem koje je sjalo pred svima, toliko je postigao da su nekoliko dana prije kraljeva odlaska s Roda kralj i svi baruni i plemići iz ruke legatove najpobožnije i katolički primili presveto Tijelo Gospodnje. I u vojsci nije ostao nijedan vjerni katolik koji prije odlaska nije primio Tijelo Gospodnje, nego su se i nevjerni kršćani koji su ondje služili obratili na veliku pobožnost, čineći pokoru. Koliko je i kakvih bilo onih ratnika koji se prije nisu ispovjedili deset ili dvadeset godina, više ili manje! Koliko je također bilo onih koji na pohod nisu došli iz pobožnosti, nego iz taštine, lakomosti i kraljeve naklonosti! Zasigurno veći dio vojske. Uistinu, po milosrdnom Božjem nadahnuću i legatovoj pouci, u vojsci se svaka dolina ispunila i svaka se gora ponizila.

90 A što je Bog učinio u svojoj maloj vojsci? Naime, dok se glas o kraljevoj moći širio među Turcima, Bog je utjerao toliki strah i užas u srca Turaka da su veći turski knezovi, naime gospodar od Altoluogha i onaj od Palatije, poslali svoje svečane poslanike na Rod kralju, te preko glasnika predali kralju svoje utvrde, ljude, namirnice i prijateljstvo, i ponudili mu služiti uz plaćanje danka. Što je i učinjeno. Velika je moć i dobrota Božja, koji je tako počastio svoga slugu kralja i srca njegovih neprijatelja obratio na mir.

91 Kad je pak došao rok polaska, kralj, pošto se u vijeću tajno raspravljalo o mjestu neprijatelja vjere koje valja napasti, uz Božju pomoć i legatov blagoslov, odluči napasti babilonskoga sultana, koji je držao sveti grad Jeruzalem i njegovu baštinu, ne u rep nego u glavu, te usmjeriti svoju i Božju vojsku prema Aleksandriji. I oprostivši se od meštra Hospitala, ukrca se na galiju. Legat pak i sva vojska ukrcaše se na galije i brodove, te se u lukama Roda pokraj kraljeve galije međusobno okupiše. Čudesna stvar od čudesnoga Boga, i velika je slava Gospodnja vrijedna pripovijedanja, i divna, jer one koji stavljaju ruku na plug u širenju katoličke vjere ne obazirući se natrag jača, umnožava i krijepi. Naime, kralj Cipra, kojega su zapadni knezovi i kršćani napustili i prezreli, sada okrijepljen od Boga i božanski poučen od legata, protivno mišljenju gotovo svih, spremajući se nastaviti pohod, nađe se tako moćnim. Naime, između galija, transportnih lađa za konje, brodica, velikih lađa i drugih plovila imao je uza se gotovo stotinu o vlastitom trošku, uz četiri transportne lađe i nekoliko drugih plovila. Bilo je oko tisuću naoružanih plemića, samostreličara i strijelaca, a svi su mornari bili spremni za rat. Čitava je pak kraljeva vojska brojila oko deset tisuća ratnika i oko tisuću i četiri stotine konja. Ali što su oni bili protiv sultana i tolikih Saracena? Zasigurno dovoljno, jer je Gospodin Isus bio s nama, te idući s Križem naprijed u svemu pripravljao naš put.

92 Legat pak, praćen crkvenim osobama čitave vojske, pope se na kraljevu galiju radi općega blagoslova Božje vojske. I popevši se na uzvišenije mjesto galije, da ga može vidjeti sva vojska, dok je kralj stajao blizu njega, a svi stajali i gledali legata, pošto su bile spuštene sve zastave i stijegovi galija i drugih brodova, legat započe neki opširan, nečuven i prelijep blagoslov od Duha Svetoga, navodeći u blagoslovu Stari i Novi zavjet, blagoslivljajući čas brodove, čas oružje, čas osobe, čas more, čas čitavu vojsku na čast Križa i uništenje Saracena, zazivajući Božju pomoć. Kralj pak i sva vojska najpobožnije su odgovarali legatu na sve blagoslove pognutih glava, te su bili u velikoj pobožnosti. Kad je pak blagoslov završio, iznenada na kraljevoj galiji podigoše kraljevski stijeg, naime nekoga velikoga crvenog lava, i dok su odjekivale trube cijele vojske i podizale se bezbrojne zastave, jednim strašnim glasom povikaše u nebo, zahvaljujući Bogu, vičući i govoreći: „Živio, živio Petar, kralj Jeruzalema i Cipra, protiv nevjernih Saracena!” Tada legat, oprostivši se od kralja i blagoslovivši ga, vrati se na svoju galiju, dok sam ga ja uvijek u svemu pratio.

a Kralja su 1363. godine, prije nego što je otišao u Avignon, dužd Simone Boccanegra i ostali staleži dočekali s najvišim i najbiranijim počastima, iskazavši mu svaku vrstu veličanstvenosti, kako prenose Pietro Bizzarri i Uberto Foglietta u knj. 7 djela Historia Genuensis.
b Gabriele Adorno.
c Wadding u Životopisu, br. 32, dodaje ovo: „Zatim je brzim putovanjima valjalo hitati u Avignon, odmah se vratiti u Genovu, odande poći u Veneciju kralju, pa se ponovno vratiti u Genovu; ta je putovanja kratkoća vremena teško dopuštala, osobito stoga što je u Genovi ostao nemalo vremena.”
d Godine Kristove 1363. prvosvećenik je 26. travnja potaknuo kralja da što prije prijeđe more, bula 29 i posljednja kod Waddinga.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

29. siječnja Kalendar godine