Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 28. siječnja

O sv. Jakovu pustinjaku u Palestini

DE S. JACOBO EREMITA IN PALÆSTINA

Više je pustinjaka slavnih po svetosti, nazvanih Jakov, živjelo u Siriji. Jedan od njih bijaše onaj o kojemu Teodoret piše u 25. poglavlju djela Philotheus, odnosno u 9. knjizi djela De Vitis Patrum, koji je zatvoren u kolibi živio pokraj sela Duzana u Siriji te je kroz malen otvor davao odgovore, nikada se ne služeći ni vatrom ni svjetlom svjetiljke. Imao je više od devedeset godina i još je bio na životu kad je Teodoret u petom stoljeću pisao tu knjigu.

Plures in Syria vixere sanctimonia illustres Eremitæ, Jacobi appellati. Horum unus is fuit de quo Theodoretus cap. 25. Philothei, seu lib. 9 de Vitis Patrum, scribit, qui tugurio inclusus degebat juxta vicum Duzan in Syria, perque modicam fossam responsa reddebat, neque igne usus unquam, neque lumine lucernæ. Nonagenario major adhuc in vivis erat, cum librum illum Theodoretus seculo quinto conscriberet.

2 Drugoga Jakova spominje isti Teodoret u pogl. 21, kojemu on sam daje nadimak Veliki, Teodor Čitač u 1. knjizi djela Collectan. nadimak Sirijac, Evagrije u 2. knjizi, pogl. 9, Sirac, a Rosweyde Hipetrije, jer je živio pod vedrim nebom. Njega spominje Baronije u 3. svesku, za godinu Kristovu 404, br. 108, i za godinu 414, br. 13, te u 6. svesku, za godinu 458, br. 13, gdje s pravom ispravlja Nicefora, koji ga je pomiješao s Jakovom Nizibijskim. Nizibijski se štuje 15. srpnja, a Jakov Veliki, ili Sirijac, 26. studenoga, premda su mjesta iz Baronijevih Anala koja smo već naveli dopisana na rubu u najnovijem izdanju djela Martyrologium Romanum uz bilješke za 6. kolovoza, na koji se dan štuje drugi pustinjak Jakov iz Amide u Mezopotamiji uz rijeku Tigris, slavan po čudesima, mnogo mlađi od one dvojice; on je naime još živio nakon što je kralj Perzijanaca zauzeo Amidu. A Amida je zauzeta, kako svjedoči Marcelin u djelu Chronicon, za konzula Avijena Mlađega i Proba (umjesto kojega drugi pišu Rufija) godine Kristove 502., pod kojom Baronije u br. 40 govori o ovome sv. Jakovu prema Prokopijevoj 1. knjizi djela De Bello Persico.

2 Alius ab eodem Theodoreto cap. 21, memoratur Jacobus, cui ipse Magni, Theodorus Lector lib. 1, Collectan. Syri, Evagrius lib. 2, cap. 9. Syrii. Rosweydus Hypaethrii, quod sub dio viveret, cognomen tribuere. Hujus meminit Baronius tom. 3, an. Ch. 404, num. 108, et an. 414, num. 13, et tom. 6, an. 458, num. 13, ubi jure Nicephorum corrigit, qui eum cum Jacobo Nisibeno confudit. Colitur Nisibenus XV Julii; at Jacobus Magnus, sive Syrus, XXVI Novemb. licet loca ex Annalibus Baronii jam citata a nobis, adscripta margini sint in postrema Martyrologii Romani editione ad Notationes VI Augusti, quo die colitur alius Jacobus Eremita Amidæ in Mesopotamia ad Tigrim fluvium miraculis clarus, duobus illis multo junior; quippe qui post Amidam a Rege Persarum captam adhuc vivebat. Capta vero est Amida, teste Marcellino in Chronico, Consulibus Avieno Juniore et Probo (pro quo alii Ruflum scribunt) an. Ch. 502, quo Baronius num. 40, de hoc S. Jacobo agit ex Procopii lib. 1, de Bello Persico.

3 Filip Ferrario u djelu Topographia Martyrologii Romani, pod natuknicom Palæstina, piše da se čini kako je ovaj pustinjak Jakov, koji se u Amidi navodi pod 6. kolovoza, isti onaj koji se štuje ovoga 28. siječnja. U tome se nesumnjivo vara, i to žestoko. Onaj je naime, prema Prokopijevu svjedočanstvu, živio u selu udaljenom jedan dan hoda od Amide, zatvoren u tijesnom prostoru ograđenom rešetkama; ovaj je pak blizu grada Porfireona od otprilike dvadesete godine života petnaest godina boravio u nekoj špilji.

3 Philippus Ferrarius in Topographia Martyrologii Romani, verbo Palæstina, scribit hunc Jacobum Eremitam, qui Amidæ ponitur sub die VI Augusti, eumdem videri, cum eo qui hoc XXVIII Januarii colitur. In quo indubie fallitur, etquidem vehementer. Ille enim, teste Procopio, in vico ab Amida unius diei itinere distante, in brevi spatio cancellis interseratis inclusus vixit; hic prope oppidum Porphyreonem, ab anno ætatis circiter vigesimo in spelunea quadam quindecim annos habitavit.

4 A prema Stjepanu u knjizi De urbibus, Περφυρεών πόλις Φοινίκης, grad je Fenikije, veoma star, kojega spominje Polibije u 3. knjizi, govoreći o ratu Antioha Velikoga. Bio je biskupski grad pod metropolitom Cezareje Palestinske, kako stoji u 2. knjizi djela Notitia Episcopatuum Miraeusa, gdje je ipak zapisan kao Porphyron. Vilim Tirski u 9. knjizi djela Belli sacri, pogl. 14, i u 10. knjizi, pogl. 6 i 10, te drugdje naziva ga Kajfa. Tirskoga slijede Adrichomius u djelu De tribu Isachar, pogl. 17, Quaresmius i drugi; ipak se varaju kad pišu da ga je sagradio veliki svećenik Kajfa: možda ga je on obnovio. Predaju da je smješten uz more, u podnožju brda Karmela, sa sjeverne strane.

4 Est autem Stephano lib. de urbibus Περφυρεάν πόλις Φανίχης, urbs Pheñiciæ, admodum antiqua, cujus meminit Polybius lib. 3, de bello agens Antiochi Magni. Episcopalis fuit sub Metropolita Cæsareæ Palæstinæ, ut habetur lib. 2, Notitiæ Episcopatuum Miræi, ubi tamen Porphyron scripta. Withelmo Tyrio lib. 9, belli sacri cap. 14, et lib. 10, cap. 6 et 10, et alibi Caiphas appellatur. Tyrium sequuntur Adrichomius in tribu Isachar cap. 17, Quaresmius, et alii; qui tamen falluntur dum a Caipha Pontifice exstructam scribunt: restaurata ab eo est fortassis. Juxta mare, ad Carmeli montis radices, parte aquilonari sitam tradunt.

5 Stoga se s pravom tko može začuditi što karmelićanin M. Antonije Alegre nije uvrstio ovoga sveca u djelo Paradisus Carmelitici decoris, kad svome redu pripisuje sve koji su ne samo u Siriji, Palestini i Egiptu, nego i diljem ostaloga svijeta u prvim stoljećima provodili monaški život ili ga na neki način nagovijestili. No bilo da se taj način života od onih drevnih vremena neprekinutim nizom proširio sve do danas, vjerojatnije je da je cvjetao ondje gdje se kaže da su proroci postavili prve kolijevke takve stege; bilo pak da je ta zajednica svetih ljudi, nazvana Braćom sv. Marije od Brda Karmela, osnovana tek nakon što su Franci pokorili Siriju (kao što smatraju mnogi od novijih pisaca, koji niječu da je tijekom punih jedanaest stoljeća ikoji pisac onih vremena igdje spomenuo makar i ime karmelićana, nego naprotiv Jeronimovim svjedočanstvom potvrđuju da se prije sv. Hilariona u Palestini i Siriji nije ni čulo za ime monaha). Ako je dakle ta družba započela prije samo pet stoljeća, kako oni tvrde, ali je htjela, kako bi u dušama svojih članova još više raspalila revnost za krepostima, izložiti njihove primjere ostvarene na istim mjestima te sličnost zajedničkoga života potvrditi sličnošću mjesta i pobožnosti, ipak nije trebalo radije iznositi i za nasljedovanje postavljati one stare proroke prije Krista ili one koji su drugdje na zemlji ispovijedali monaštvo, nego one koji su toliko bliže prije naših vremena živjeli uz same međe Karmela. A u tu skupinu ne pripada samo Jakov, nego i ona sveta žena koja je prije bila nagovorena da poljulja njegovu čistoću, ali je ubrzo, pogođena čudom njegove postojanosti u suzbijanju naslada, pružila ruku vjeri te je, oprana krštenjem, u samostanu djevica potom provela ostatak života tako da je bila draga Bogu i primila milost protiv demona. Taj dakle i ostale samostane smještene oko samoga Karmela mogu s pouzdanijim razlogom svome redu prisvojiti najpobožniji oci karmelićani; ali vratimo se Jakovu.

5 Ut merito mirari quis possit, Sanctum hunc a M. Antonio Alegre Carmelita non insertum esse Paradiso Carmelitici decoris; cum suo ordini adscribat, quot quot non solum in Syria, Palæstina et Ægypto, verum et reliquam per orbem monasticam vitam primis seculis egerunt, aut aliquo modo adumbrarunt. At sive institutum illud vivendi inde a priscis illis temporibus, assidua serie huc usque est propagatum; probabilius est ibi viguisse; ubi prima dicuntur a Prophetis posita ejusmodi disciplinæ cunabula; sin vero solum post subactam a Francis Syriam erecta ea Sanctorum hominum societas est, quæ Fratrum S. Mariæ de Monte Carmelo appellata, (ut multi de recentioribus existimant, qui undecim seculis integris negant usquam Carmelitarum vel nomen prolatum ab ullo eorum temporum Scriptore, at contra, constare, ante S. Hilarionem nec auditum quidem in Palæstina et Syria nomen monachorum, Hieronymi testimonio firmant). Si igitur capit quidem ante quinque solum secula, ut illi volunt, ea congregatio; sed quo magis inflammaret in suorum animis studium virtutum, earum voluit exempla proponere in iisdem usurpata locis, et convictus similitudinem, loci ac pietatis similitudine asserere; non oportuit tamen veteres potius illos ante Christum Prophetas, aut alibi terrarum monasticen professos producere statuereque imitandos, quam qui tanto propius ante nostra tempora ad ipsius habitarunt Carmeli confinia. Atque ad hanc classem pertinet non solus Jacobus, sed et suncta illa mulier, quæ antea ad ejus labefactandam pudicitiam allegata, sed mox illius in profligandis voluptatum illecebris fortitudinis titudinis miraculo perculsa, dedit fidei manus, baptismoque abluta, in Virginum deinde monasterio reliquum vitæ ita exegit, et cara Deo esset, et adversus dæmones gratiam acciperet. Illud ergo ceteraque monasteria certiori ratiocinatione, suo possunt ordini vendicare religiosissimi Patres Carmelitæ, circa ipsum sita Carmelum; sed ad Jacobum redeamus.

6 Kad je vidio da ga stanovnici grada Porfireona časte, kako se kaže u br. 10, bježeći ode četrdeset milja daleko i trideset godina živje na obali rijeke. Smatramo da je ta rijeka Kišon, koja iz Galilejskoga ili Tiberijadskoga mora utječe u Sredozemno more, a uz nju se na nekoliko milja nalazi brdo Hermon ili Hermonij; čini se da je u špilji pokraj njegovih stijena živio, odakle je, nakon što je počinio onaj gnjusni zločin, otišao i deset godina proveo u drugoj špilji ili starom grobu u istom kraju. A ako bi tko tvrdio da je ta rijeka Jordan, nećemo mu se nipošto uporno protiviti, ako donese kakav vjerojatan dokaz i igdje pronađe da Jordan teče ne više od 30 milja od Porfireona.

6 A Porphyreonis urbis incolis cum se honorari videret, ut num. 10 dicitur, fugiens abiit quadraginta milliaribus et ad ripam fluvii triginta annos habitavit. Hunc fluvium Cisonem arbitramur, qui ex mari Galilææ, seu Tiberiadis, in mare Mediterraneum defluit, cui ad leucas aliquot mons Hermon, sive Hermonium, adjacet; apud cujus petras in spelunca videtur vixisse, ex qua cum fœdum illud flagitium perpetrasset, discèssit, atque annos decem in alia spelunca, seu vetere sepulchro, in eadem regione exegit. At si flumen hoc quispiam Jordanem esse contendat, haud equidem pugnaciter obsistemus, si quod attulerit probabile argumentum, atque uspiam repererit non plus 30 millibus passuum fluere a Porphyreone Jordanem.

7 Odmah nakon Jakovljeve smrti, zbog učestalosti čudesa, sagrađen je sveti hram u koji su prenesene njegove relikvije, a njegov se spomen svake godine slavio svečanom svetkovinom. Sirijce su slijedili Grci, koji ga spominju istoga dana u menejima i kod Maksima Kiteranina, iz kojih ćemo niže dodati sažetak životopisa. Od Latina ovako bilježi Molanus u djelu Addit. ad Usuardum: „Kod Porfireona, kod Metafrasta, sv. Jakova pustinjaka.” Martyrologium Romanum: „U Palestini sv. Jakova pustinjaka, koji se nakon pada dugo skrivao u grobu radi pokore te je, slavan po čudesima, prešao Gospodinu.” Isto se nalazi u djelu Martyrologium Gallobelgicum, ali sljedećega dana, naime 29. siječnja.

7 Jacobo mox ab obitu, ob miraculorum frequentiam, sacra extructa est ædes, in quam ejus translatæ sunt reliquiæ, et memoria quotannis cum solenni festivitate celebrata. Syros Græci secuti, qui eumdem referunt hoc die in Menæis, et apud Maximum Cythereum, ex quibus vitæ epitomen subjungemus. Ex Latinis ita Molanus in addit. ad Usuardum: Apud Porphyreonem, apud Metaphrasten, S. Jacobi Eremitæ. Martyrologium Romanum: In Palæstina S. Jacobi Eremitæ, qui post lapsum diu in sepulchro pœnitentiæ caussa latuit, et clarus miraculis migravit ad Dominum. Eadem habentur in Martyrologio Gallobelgico, sed die sequenti, nempe XXIX Janu.

8 Čini se da je životopis sv. Jakova napisao drevni pisac nedugo nakon njegove smrti, kako nagovješćuju ove riječi: „Kad je najpobožniji biskup doznao za smrt, došao je na to mjesto sa svim klerom i čestitim laicima; oni ga pomazaše dragocjenim miomirisima, slaveći samoga Boga i njegovu slavu, te položiše njegove časne relikvije u onu istu grobnicu. Poslije je sveti Božji svećenik sagradio sveti hram uz špilju i onamo prenio njegove relikvije. Na tome se mjestu sve do današnjega dana mnogi liječe, a cijeli grad i susjedni kraj svake godine slaveći njegov spomen drže velik blagdan” itd. Čini se da se te posljednje riječi teže mogu odnositi na Metafrastovo doba (koji je ovaj životopis uvrstio u svoje djelo o djelima svetaca, možda ga sam pregledavši i po običaju umetnuvši dodatke), budući da su u Metafrastovo vrijeme Saraceni nadaleko držali sve krajeve. Taj je životopis na latinski preveo Gencijan Hervet, a objavili su ga Lipoman i Surije; sažeto ga je donio Juraj Gannefelt u knjizi De Vitis Eremitarum, br. 7.

8 Vita S. Jacobi scripta videtur a vetusto auctore, haud diu post ejus mortem, ut hæc verba innuunt: Cum religiosissimus Episcopus obitum cognovisset, ad eum locum cum toto Clero et probis laicis accessit, qui cum aromatibus pretiosis eum condissent, Deum ipsum et ejus gloriam celebrantes, venerandas ejus reliquias in illo ipso monumento deposuerunt. Postea sanctus Dei Sacerdos sacram ædem ad speluncam ædificavit, ejusque reliquias illuc transtulit. Quo in loco usque in hodiernum diem multi curantur ac tota civitas, et finitima regio, ejus memoriam singulis annis celebrans diem magnum festum agit, etc. Quæ postrema de ætate Metaphrastæ (qui hanc vitam suo de gestis Sanctorum operi inseruit, recognitam a se fortassis, ac de more interpolatam) minus commode accipi videntur posse, cum de omnia late Saraceni Metaphrastæ ævo tenerent. Eam porro vitam Latine a Gentiano Herveto versam, ediderunt Lipomanus et Surius: contractam Georgius Gannefeltiuslib; de Vitis Eremitarum num. 7.

Sažetak životopisa

Vitæ epitome

iz grčkih meneja.

ex Menæis Græcorum.

Istoga dana sv. oca našega Jakova Podvižnika.

Eodem die S. P. N. Jacobi Exercitatoris.

Iz tijela iziđe, kao iz kakve zamke, Jakov, neuhvaćen zamkama tijela.

E carne excessit, velut e quopiam laqueo, Jacobus, carnis non captus laqueis.

Ovaj je svetac, odbacivši sve brige svijeta, živio u jednoj špilji petnaest godina, nedaleko od grada koji se zove Porfirion, i vježbao se u svakoj vrsti redovničkoga života. Neki nečisti razvratnici poslaše k njemu bludnu ženicu, koja mu je drsko pristupila i izazivala ga na požudu; on ju je podsjećanjem na buduće muke u paklu po pokori pridružio Kristu.

Sanctus hic omnibus mundi curis abjectis, in quodam antro habitavit annis quindecim, haud procul oppido quod Porphyrione dicitur, omnique in genere vitæ religiosæ se exercuit. Submissa ad illum est ab impuris quibusdam nebulonibus lasciva muliercula, quæ illum petulanter aggressa ad libidinem provocabat: ipse eam futurorum apud inferos suppliciorum commemoratione, per pœnitentiam Christo adjunxit.

2 Ali budući da nitko ne može izbjeći sve zamke pokvarenoga neprijatelja, dogodi se da je i on strašnim padom posrnuo u golem zločin, kako bi svim posrnulima bio primjer i vođa k pokori. Neki ugledan muž dovede svetomu mužu kćerkicu opsjednutu zlim duhom da je njegovom pomoću izliječi; on se pomoli Bogu za opsjednutu i odmah je oslobodi nečistoga napasnika. No otac, bojeći se da demon istjeran iz djevojčice ponovno ne uđe u nju, ostavi je s posve mladim bratom kod monaha u špilji. Taj jadnik, svladan nečistim željama (o strašnoga li pada!), obeščasti djevojčicu. A što zatim učini? Da sramotni zločin koji je počinio ne bi izišao u javnost, ubije i djevojčicu i njezina brata, te oba mrtva tijela baci u rijeku koja je protjecala u blizini.

2 Quoniam vero improbi hostis insidias eludere omnes nemo potest, accidit, ut et iste in immane flagitium horrendo casu prolaberetur, ut omnibus lapsis exemplum esset, et dux ad pœnitentiam. Vir quidam illustris filiolam a malo genio insessam ad sanctum virum adduxit, illius ope curandam: qui Deum pro obsessa deprecatus, statim illam impuro insessore liberavit. Sed pater veritus, ne expulsus a puella dæmon eamdem denuo invaderet, eam cum fratre admodum adolescente apud monachum in spelunca reliquit. Hic miser impuris desideriis victus (o casum nefandum!) virguneulam corrumpit. Quid vero deinde? Ne turpe scelus, quod commiserat, in publicum emanaret, occidit et puellam et fratrem ejus; et utriusque cadaver projicit in præterlabentem fluvium.

3 Kad je zatim u očaju odbacio svaku nadu u spasenje, odluči se vratiti u svijet. No dok je krenuo na put, susrete ga neki redovnik i pobožan monah, čijim je pobožnim poticajima ganut zatvorio samoga sebe u neku grobnicu i započeo najstroži život.

3 Cum deinde salutis spem omnem desperatus abjecisset, ad seculum reverti statuit. Verum iter ingresso occurrit religiosus quidam piùsque monachus, cujus piis adhortationibus permotus, seipsum in monumento quodam conclusit, vitamque durissimam instituit.

4 A kad je jednom onaj kraj mučila velika suša i žega, Bog opomenu biskupa toga mjesta da se zaputi k ovomu Jakovu koji se skriva u grobu i zatraži njegove molitve; inače žega i suša nikada neće prestati. Ubrzo dakle biskup sa svim narodom moleći dođe k svecu i usrdno zatraži njegove molitve te ga naposljetku jedva nagovori; a kad se on počeo moliti Bogu za njih, odmah s neba bi poslana obilna kiša i natopi zemlju. Odatle svetac zače novu nadu u svoje spasenje, jer je u kišama koje su obilno padale imao najveći zalog i dokaz oproštenja. Stoga započe još stroži način života, te dodade pokoru pokori, suze suzama; i tako u svetom življenju predade duh Bogu.

4 Cum vero regionem illam olim ingens siccitas et æstus vexaret, Deus illius loci Episcopum monet, ut se ad hunc Jacobum in sepulchro latentem conferat, ejusque preces exposcat; alioqui æstum et siccitatem numquam cessaturam. Ergo mox Epicopus cum universo pecpulo supplicabundus ad Sanctum venit precesque ejus enixe postulavit, et vix tandem persuasit: qui ubi cœpit Deum pro illis deprecari, statim largissimus imber e cœlo missus terram irrigavit. Inde Sanctus novas spes de salute sua concepit, quod amplissimum haberet veniæ, imbres largiter cadentes, pignus atque argumentum. Itaque adhuc severiorem vitæ rationem iniit; et pœnitentiam pœnitentiæ, lacrymas lacrymis addidit: atque hoc modo in sancta conversatione spiritum Deo reddidit.

OD NEPOZNATOGA PISCA KOD METAFRASTA.

AUCTORE INCERTO APUD METAPHRASTEN.

Predgovor autora.

Præfatio auctoris.

Mnoga dobra i za dušu spasonosna dobročinstva onim ljudima koji ljube Boga i stupaju putem života usklađenim sa zapovijedima Spasitelja Krista donosi prelijepo posjedovanje poniznosti: tko se potrudi prigrliti je i savršeno je vrši, nikada se neće morati bojati da će na bilo koji način pasti, ili da će ga obuzeti kakva strast, ili da će se uzoholiti pouzdanjem u samoga sebe. Da ona naime donosi mnogo štete, neizlječivu propast i najveću pogibelj onima koji nisu dovoljno oprezni, može se spoznati iz mnogih drugih dokaza, a osobito iz ove pripovijesti koja nam je napisana, kako bi oni koji su sebi postavili za cilj nebeski život iz samoga pripovijedanja izvukli korist i tako bili sigurniji. U njoj ćemo naime pronaći i najbolju pouku, i savršenu vježbu, naposljetku i krajnji pad koji proizlazi iz nemara, te krepost pokore; koja toliko vrijedi kod premilostivoga Boga da čovjeka ne samo izbavlja iz samih vrata podzemlja i muka paklenih, nego ga čini i takvim da posjeduje nešto veće od prijašnje kreposti te uz pomoć božanske milosti ponovno zadobiva popravak života bolji od prijašnjega stanja.

Multa bona, et animæ salutaria beneficia iis viris qui Dei amantes sunt, et Salvatoris Christi præceptis congruentem vitam ingrediuntur, pulcherrima humilitatis possessio conciliat: quam qui amplecti studuerit, et perfecte obierit, is numquam illud timere poterit, ne aliquo modo cadat, aut ullo affectu capiatur, vel suæ fiduciæ superbia efferatur. Quod enim multum damni, et insanabilem jacturam, maximumque periculum hæc iis afferat, qui non cautiores fuerint, licet e multis aliis argumentis hoc intelligere, præcipue vero ex hac historia, quæ nobis scripta est: ut qui cælestem vitam sibi proposuerint, ex ipsa narratione proficiant, quo tutiores sint. In hac enim et institutionem optimam inveniemus, et exercitationem perfectam, extremum denique cursum ex pigritia proficiscentem, et pœnitentiæ virtutem; quæ tantum valet apud benignissimum Deum, ut non solum ex îpsis inferiorum portis, et gehennæ doloribus hominem eripiat, sed etiam talem reddat, ut priori virtute majus aliquid possideat, et adjuvante divina gratia, emendationem vitæ superiore statu meliorem recuperet.

Vježba sv. Jakova, briga za očuvanje čistoće.

S. Jacobi exercitatio, castitatis servandæ cura.

Bio je neki čovjek koji se povukao u samotno mjesto blizu gradića Porfiriona. Tome je čovjeku bilo ime Jakov. Nakon što se odrekao ispraznosti ovoga kratkog života, živio je u nekoj špilji petnaest godina. Toliko je pak napredovao u vježbanju kreposti te postao tako znamenit i Bogu mio da je bio udostojen i milosti protiv zloduha, te je u ime Spasitelja našega Isusa Krista ljudima donio i mnoga druga ozdravljenja. Kako su se dakle svi divili životu toga čovjeka, stjecali su se k njemu; a većina njih bila je iz bezbožnoga a samarijanskoga krivovjerja. Kad je taj božanski čovjek opazio da oni dolaze k njemu, obilno ih poučavajući čitanjem Božjih pisama, obraćao ih je na pravu vjeru.

Fuit quidam vir, qui solitarium in locum secessit prope oppidum Porphyrionem. Erat viro illi nomen Jacobus. Hic cum brevis hujus vitæ vanitati renuntiasset, in spelunca quadam quindecim annos habitavit. Tantos autem in virtutis exercitatione progressus fecit, tamque insignis et Deo gratus extitit, ut et gratia contra dæmones dignus effectus fuerit, multisque alias curationes, Salvatoris nostri Jesu Christi nomine, hominibus attulerit. Cum omnes igitur ejus ejus hominis vitam admirarentur, ad eum concurrebant; quorum plerique erant ex impiorum a Samaritarum superstitione. Illos cum ad se venientes divinus ille vir animadverteret, ex divinarum litterarum lectione ipsos multum erudiendo, ad veram fidem convertebat.

3 No onaj koji se ljudskom rodu od samoga početka počeo protiviti, đavao, i to osobito onima koji služe Kristu, vidjevši da ga velika krepost i savršen život toga čovjeka tjeraju u bijeg, poduzeo je progoniti ga i protjerati iz onih mjesta koja smo gore spomenuli. Ušavši naime u jednoga Samarijanca iz broja onih koji su se od početka odvraćali od same istine, učinio je da taj okupi na jedno mjesto sve svoje prijatelje, rođake i sluge kako bi postavili zamke tome svetom čovjeku, ne bi li ga tako uhvaćena u mrežu mogli otjerati iz onih krajeva. Kad su se dakle svi sastali u svratištu svoga svećenika i mnogo toga smislili, jednodušna je odluka sviju bila da k sebi pozovu neku besramnu i nečasnu ženu, kojoj bi dali dvadeset zlatnika i obećali da će joj dati još toliko ako svojim zavodljivostima uspije pokvariti Božjega slugu Jakova, kako bi ugrabivši neku priliku toga čovjeka sa sramotom protjerali iz svoga kraja.

3 Sed qui humano generi inde usque a principio adversari coepit diabolus, et iis præcipue qui Christo serviunt, cum ex multa illius hominis virtute ac perfecta vita se fugari videret; aggressus esteum persequi, et ex iis locis, quæ supra diximus, expellere. Cum enim in unum quempiam Samaritam ingressus fuisset ex eorum numero, qui ab initio veritatem ipsam aversabantur, fecit ut ille universos ad se pertinentes amicos, consanguineos ac servos, ad insidias sancto illi viro struendas, in unum colligeret; quo eum ita irretitum posset e regionibus illis propulsare. Omnes igitur cum ad sacerdotis sui diversorium convenissent, et multa essent machinati; una omnium sententia hæc fuit, ut impudentem atque inhonestam mulierculam ad se accerserent, cui viginti aureos nummos darent, totidemque alios se illi daturos promitterent, si ipsa Dei servum Jacobum illecebris suis corrumpere posset, ut ansam aliquam arripientes, eum virum cum dedecore e sua regione sugarent.

4 Potaknuta tim obećanjima, ona žena, vrebajući duboku noć, dođe k njemu te kucajući na vrata moljaše ga da je pusti unutra. A kako je on oklijevao i dulje vrijeme odbijao to učiniti, ona je unatoč tome besramno nastavljala kucati na vrata i mnogim ga molbama zaklinjati da je primi. Kad je on napokon otvorio vrata i ugledao je, učini mu se da vidi neku utvaru; zaštitivši se znakom križa, naglo zatvori vrata te se vrativši u ćeliju okrenu prema izlazećem suncu i usrdno se pomoli Bogu. Nedugo zatim, kad je prošla ponoć, ona žena nije prestajala kucati na vrata; štoviše, povika jakim glasom: „Smiluj se meni ti koji si sluga Božji: otvori mi vrata da pred tvojom ćelijom ne postanem hrana zvijerima.”

4 His promissis mulier illa inducta, multam noctem observans, ad ipsum adiit, ac januam pulsans cum rogabat, ut ipsam intromitteret. Cumque ille moraretur, et diutius id se facturum recusaret, illa nihilominus impudenter januam pulsare pergebat, et multis precibus eum obsecrare, ut ipsam admitteret. Cum igitur ille januam patefecisset, et eam vidisset, spectrum aliquod cernere sibi visus est; seque crucis signo muniens, januam ipsam cum impetu clausit, atque in cellam reversus, ad orientem solem se convertit, et Deum attente precatus est. Non multo autem tempore postea, cum media nox præteriisset, non desinebat mulier illa pulsare januam; quin etiam magna voce, Miserere inquit, mei tu, qui Dei servus es: aperi mihi januam, ne ante cellam tuam ferarum cibus efficiar.

5 Kad je taj pravedni čovjek to promislio i uzeo u obzir mnoštvo zvijeri koje su bile u onim krajevima, otvori vrata preko volje (da tako kažem) te joj reče: „Odakle si došla ovamo? Koga tražiš? I odakle si?” Njemu žena odgovori: „Iz ovoga sam obližnjeg samostana, a poglavarica samostana poslala me da odnesemb blagoslove u ovo naselje; dok sam se vraćala u samostan, na ovome me mjestu zatekla noć. Molim te dakle, božanski čovječe, da mi se smiluješ i primiš me k sebi, da ne postanem plijen zvijerima.” Ganuvši se dakle tim riječima, on je uvede k sebi, stavi pred nju kruha i vode, a sam uđe u unutarnju ćeliju i ondje se zaključa, ostavivši ženu u vanjskoj ćeliji.

5 Cum justus ille vir hæc consideraret, et ferarum multitudinem, quæ erat in illis locis, animadverteret januam ipsam invitus (ut ita dicam) patefecit, eique dixit: Unde huc venisti! Quem queris? Et unde es? Cui mulier: E monasterio, inquit hoc propinquo ego sum, meque monasterii Præses ad ferendasb benedictiones in hoc castellum misit, ac dum reverterer in monasterium, hoc in loco nox me oppressit. Rogo igitur te, divine vir, ut miserearis mei, et apud te accipiar, ne ferarum præda efficiar. His igitur verbis ille commotus, eam ad se introduxit, panemque et aquam illi apposuit: et interiorem cellam ingressus seipsum illic inclusit, muliere in exteriore cella derelicta.

6 Ona pak, nakon što je uzela hranu, htjede malo otpočinuti. Poslije poče vikati, s naricanjem se bacati na vrata i zazivati svetoga čovjeka. On pak, pogledavši kroz prozor i vidjevši je pritisnutu tjeskobom i velikom boli, dvoumio se što bi joj rekao ili učinio. Tada ona reče: „Zaklinjem te da pogledaš na me i zaštitiš me znakom križa, jer me pritišće bol u srcu.” Čuvši to, on iziđe te odmah naloživši veliku vatru sjede blizu žene, a lijevu ruku primaknu vatri, desnom uze sveto ulje i poče je grijati toplinom vlastite ruke, ne prestajući njezina prsa obilježavati znakom križa. Ona dakle, potaknuta podbadanjem besramnosti, želeći ga uhvatiti u zamku i potaknuti na sramotnu požudu, reče: „Molim te da mi dulje mažeš srce, kako bi bol koja me pritišće napokon prestala.” On, kakva je već bila njegova jednostavnost, vjerujući ženi i pazeći na ono što se ticalo njezina liječenja, a ujedno znajući za prijevaru zloga zloduha i bojeći se da možda zbog prevelikoga sažaljenja prema njoj sebi ne navuče vječnu slabost, dva ili tri sata postojano je držao lijevu ruku gurnutu u vatru, tako da su izgorjeli zglobovi prstiju otpali. To je on činio boreći se protiv đavolskih spletki, kako zbog one nepodnošljive boli što je dolazila od plamena vatre nikakva opaka pomisao ne bi se uvukla u njegovu dušu.

6 Illa vero cum cibum sumpsisset, voluit paullispor quiescere. Postea coepit vociferari, et cum lamentis ad januam se dejicere, virumque sanctum implorare. Ille vero fenestra prospiciens, eamque videns angustiis et multo dolore compressam, dubitabat quidnam ei diceret aut faceret. Tunc illa, Precor te, inquit, ut me respicias, et signo Crucis munias, quoniam dolore cordis opprimor. His ille auditis exiit, et statim igne multo accenso, propem mulierem sedit, ac sinistra manu igni admota, dextera sacrum oleum sumpsit, et eam calefacere coepit propriae manus calore, neque desinebat ejus pectus Crucis signo munire. Illa igitur impudentiæ stimulis impulsa, cum irretire eum vellet, et in turpem libidinem concitare: Rogo, inquit, te diutius cor meum ungas, ut dolor, qui me comprimit, jam desinat. Ille, quæ ejus erat simplicitas, mulieri credens, quæque ad eam curandam pertinebant, attendens, simulque fraudem pravi dæmonis sciens ac metuens, ne forte ex multa in eam commiseratione sempiternam infirmitatem sibi afferret, duabus vel tribus horis constanter sinistram manum in ignem injectam detinuit, ita ut digitorum compages combustæ deciderint. Hoc ille faciebat contra diabolicas machinas militans, ut propter intolerabilem illum dolorem ex ignis flamma proficiscentem, nulla pessima cogitatio in ejus animum irreperet.

7 Vidjevši žena kako on to čudesno čini, i sama dođe k sebi (vidjela je naime da je gotovo cijela ruka svetoga čovjeka izgorjela od vatre) te plačući i uzdišući baci se pred noge svetoga čovjeka i udarajući vlastitim rukama u svoja prsa vikaše: „Jao meni bijednoj i zaslijepljenoj! Jao meni jer sam postala prebivalište đavolsko!” Kad je sveti čovjek to čuo i zapanjio se, reče: „Ustani, ženo.” To reče te je vrlo žurno podiže sa zemlje, a uputivši usrdne molitve Bogu reče: „Kazuj, ženo, što je ovo.” Jedva došavši k sebi, ona po redu izloži kako je stvar tekla, otkrivajući kakve su zamke opaki Samarijanci, ili bolje đavao, bili skovali protiv pravednoga čovjeka. Čuvši to, sluga Božji silno uzdahnu; proslavivši Božju slavu i prolivši mnoge suze, zahvali Bogu, pouči je u katekizmu te joj udijelivši blagoslove posla je presvetomu biskupu Aleksandru. Kad je pak žena došla u crkvu, ispovjedila je svaku pojedinu stvar najprije samome Bogu, a zatim i presvetome mužu; koji, pošto ju je i sam obilno poučio i vidio da se silno kaje zbog zala koja je bila počinila, podijeli joj kupelj besmrtnosti te samu ženu posla u samostan djevica; okupivši pak sav pobožni puk i Kristoljubivo svećenstvo, istjera iz onoga grada i kraja sve Samarijance, a potom dođe k Božjem sluzi Jakovu i kao dobar otac silno ga učvrsti. Tako se i spomenuta žena po pokori prinijela samome Kristu, te je bila i draga Bogu i primila milost protiv zloduha.

7 Quod cum admirabiliter ab eo fieri mulier videret, et ipsa resipisceret (totam enim sancti viri manum fere igne consumptam videbat) lacrymans atque ingemiscens ad sancti viri pedes se dejecit, et suis manibus proprium pectus pulsans, clamabat: Hei mihi miseræ et excæcatæ! hei mihi, quod diaboli domicilium facta sum! Hæc cum sanctus vir audiret atque obstupesceret, surge, inquit, mulier. Hoc dixit, et admodum festinanter et solo illam erexit, et attentas preces ad Deum mittens, Nuntia, inquit, mulier, quid hoc sit. Vixque ad se reversa, quo pacto re se habebat, singulatim exposuit, aperiens quas pravi Samaritæ, vel diabolus potius adversus justum virum insidias machinatus fuerat. Qua re audita, Dei servus magnopere ingemuit: cumque Dei gloriam celebrasset, et lacrymas multas emittens, Deo gratias egisset; illam catechismo instruxit, eique benedictiones impartitus, misit ad sanctissimum Alexandrum Episcopum. Mulier vero cum ad ecclesiam venisset, unamquamque rem ordine Deo ipsi primum, deinde et sanctissimo viro confessa est: qui et ipse cum plurimum eam instruxisset, eorumque malorum, quæ commiserat, valde poenitentem videret, immortalitatis lavacrum ei dedit, et mulierem quidem ipsam ad Virginum monasterium misit; omnem vero populum religiosum, et Christi amatorem Clerum cum congregasset, ex urbe et regione illa omnes Samaritas expulit, ac postea Dei servum Jacobum adiit, eumque ut bonus Pater multum confirmavit. Ita vero et mulier supradicta per poenitentiam Christo seipsam obtulit, ut et cara Deo esset, et adversus dæmones gratiam acciperet.

a Samarijanci su uznemiravali kršćane osobito u petom i šestom stoljeću, za careva Zenona, Anastazija, Justina i Justinijana; no potonji je pobijedio u ratu i pogubio nekoga njihova kralja Julijana. O njima pišu Prokopije u De ædificiis Justiniani Imperatoris knj. 5, monah Ćiril u Vita S. Sabæ Abbatis 5. prosinca i drugi. Odavde se donekle može odrediti doba sv. Jakova.
b To se može shvatiti na dvostruk način: ili da kaže kako je bila poslana da odande donese blagoslov u samostan, to jest milostinju. Sličnim se izrazom služi Ćiril u životu sv. Sabe, kao što smo gore 20. siječnja uz život sv. Eutimija rekli pod br. 9 u Prolegomenima. No gdje je ondje bio taj blagoslov? Ili se može razumjeti tako da kaže kako je onamo nosila blagoslov, odnosno eulogije, to jest kruhove ili druge stvari, bilo da su ih svećenici blagoslovili propisanim crkvenim molitvama, bilo da su dolazile iz ruku svetih djevica, te su se običavale rado primati i imale su moć čak i protiv bolesti; ili pak samo kao svjedočanstvo naklonosti, neko rano ili rjeđe voće, ili nešto slično što su one posvećene djevice običavale slati ljudima koji su doduše svjetovnjaci, ali pobožni. Tako 26. siječnja u Vita S. Bathildis pogl. 3, br. 12: da i kralja i kraljicu i velikaše uvijek s doličnom čašću posjećuju s eulogijama itd.

a Samaritæ infestarunt Christianos præcipue seculo quinto et sexto, sub Imperatoribus Zenone, Anastasio, Justino, ac Justiniano: sed ab hoc Julianus quidam eorum Rex bello superatus et peremptus est. Agunt de eis Procopius de edificiis Justiniani Imperatoris lib. 5, Cyrillus monachus in Vita S. Sabar Abbatis 5 Decemb. et alii. Hinc de S. Jacobi xetate statui ulcumque potest.
b Id duplici modo accipi potest, vel ut missam se dicat, ut inde benedictionem ad monasterium deportaret, id est, elecmosynam. Simili phrasi utitur Cyrillus in vita S. Sabx, uti supra 20 Janu. ad vitam S. Euthymii diximus num. 9, in Prolegom. Verum ubi ea erat benedictio? Vel intelligi potest, ut se tulise eo benedictionem dicat, sive eulogias, id est, panes resve alias, vel a Sacerdotibus benedictas statis Ecclesiæ precationibus, vel quod a sanctarum Virginum manibus venirent, benigne tamen suscipi atque etiam adversus morbos vim habere solitas: vel certe in testimonium solum benevolentia, aliquos præcoces aut rariores fructus, vet quidpiam simile, quod esse secularibus, sed pits, hominibus acceptum scrent. mittere sanctimoniales illx. Virgines solebant. Sic 26 Jan. in vita S. Bathildis cap. 3. num. 12. ut et Regem et Reginam et Proceres condigno hionore cum eulogiis semper visitarent, etc.

Dar ozdravljanja. Dalje povlačenje u samoću.

Donum curationum. Secessus longinquior.

Nakon što je prošlo neko vrijeme, kći nekoga čovjeka koji je zauzimao prvo mjesto u Senatu, mučena nečistim duhom, poimence je zazivala toga svetog čovjeka. Kad su je dakle njezini roditelji doveli Božjem sluzi, molili su ga da se smiluje djevojčinoj mladosti i iz nje istjera nečistoga duha. Nakon što se sveti čovjek pomolio Bogu za nju i položio ruke na nju, odmah je božanskom pomoću istjerao zloduha i ozdravio djevojku. Njezini mu roditelji, zahvalivši i Bogu i njemu, poslaše tri stotine zlatnika, koje taj pravedni čovjek ne samo da se nije usudio primiti, nego nije dopustio ni da ih vidi, govoreći i uvjeravajući ih da ne dolikuje trgovati božanskim stvarima, nego ih radije treba dati siromasima. „Ja ih naime”, reče, „ne primam; jer živeći u samoći, to mi nije potrebno.” Tako ih, zahvaljujući Bogu, otpusti njihovim kućama.

Facto autem intervallo quodam temporis, filia cujusdam viri, qui principem locum in Senatu obtinebat, impuro spiritu agitata, nominatim sanctum illum virum invocabat. Cum igitur ejus parentes ad Dei servum eam duxissent, ipsum rogabant, ut puellæ juventutem misericordia prosequeretur, et impurum spiritum ab ipsa expelleret. Cumque sanctus vir pro ea Deum precatus esset, et manus super illam imposuisset, statim divina ope dæmonem expulit, et puellam curavit. Ejus igitur parentes cum et Deo et ipsi gratias egissent, trecentos aureos nummos ei miserunt, quos non solum justus ille vir accipere ausus non est, sed ne videre quidem eos passus fuit, dicens, eisque persuadens, non decere divinarum rerum mercaturam facere, sed pauperibus illos potius tius dare. Ego enim, inquit, eos non accipio; nam in solitudine degens istis non indigeo. Itaque gratias Deo agentes homines illos in eorum domos remisit.

9 Jednom pak prilikom, kad je neki mladić bio kušan od zloduha, oduzele su mu se obje noge; njega su njegovi rođaci noseći donijeli k svetome čovjeku, moleći ga da se za njega pomoli Bogu. On pak, nakon što je tri dana postio i posvetio se božanskim molitvama, vrati zdravlje uzetome čovjeku, blagoslovi ga i zapovjedi mu da se vlastitim nogama vrati svojoj kući. Mnogi su drugi dolazili k njemu, koji su bolovali od raznih bolesti, te su se svi, božanskom pomoću po njegovim molitvama ozdravljeni, vraćali svojim kućama.

9 Aliquando vero cum adolescens quidam a dæmone tentatus fuisset, utroque pede dissolutus fuit: quem ejus consanguinei bajulantes, ad sanctum virum tulerunt, eum rogantes, ut pro ipso Deum precaretur. Ille autem cum tres dies jejunasset, et divinis precibus operam dedisset, paralyticum hominem sanum restituit, cui et benedixit, jussitque propriis pedibus in suam domum reverti. Multi alii ad eumdem veniebant, qui cum diversis morbis laborarent, omnes divina ope per ipsius preces curati, ad suas domos revertebantur.

10 Vidjevši pak taj sluga Božji da ga svi silno časte i veoma se bojeći pada koji mnogima zna doći upravo od časti, napusti ono mjesto i bježeći ode daleko od onoga grada, četrdeset milja; našavši kod stijena koje su na obali rijeke veliku špilju, ondje je živio trideset godina, provodeći čitave dane i noći u molitvama i himnima. Hranu pak sebi dugo vremena pripravljaše od bilja koje je raslo blizu rijeke; poslije je na obali rijeke lijepo uredio malen vrt i radeći u njemu nekoliko sati dnevno, iz njega je sebi pribavljao hranu. Toliko se pak slavio njegov život da su iz dvadeset i trideset samostana dolazili k njemu monasi i klerici, a i mnogi drugi od onih koji se bave svjetovnim poslovima stjecali su se k njemu kako bi primili njegov blagoslov i od njega bili učvršćeni.

10 Cum autem ille Dei servus se ab omnibus multum honorari videret; et casum, qui ex honore ipso multis evenire solet, valde metueret, locum illum reliquit, et fugiens abiit procul ab urbe illa quadraginta milliaribus: cumque apud petras, quæ sunt ad ripam fluvii, speluncam magnam invenisset, triginta annos illic habitavit, in precibus et hymnis totos dies ac noctes insumendo. Nutrimenta vero ipsa multo tempore ex herbis, quæ prope fluvium nascebantur, sibi conficiebat: postea parvum quemdam hortum ad ripam fluminis eleganter construxit, atque in eo aliquod horis diei opus faciens ex eo ipso cibum sibi comparabat. Ita vero ejus vita celebrabatur, ut e viginti et triginta monasteriis monachi et Clerici ad eum venirent, multique alii ex iis, qui mundi rebus occupantur, ad eum se conferrent, ut ejus benedictionem acciperent, et ab eo confirmari possent.

Pad u blud i ubojstvo.

Lapsus in fornicationem et homicidium.

No takvu i toliku čovjeku, udostojenu tolike milosti, možda obuzetu uznositošću ili ohološću, bi dopušteno da upadne u pad, i to od svih najteži. Jer najopakiji neprijatelj ljudskoga roda, koji protiv ljudi što provode ispravan i Bogu mio život iskaljuje vlastitu zavist, uđe u neku djevojku, kćer nekoga bogataša, te poče vikati i poimence dozivati sv. Jakova; tako da su djevojčini roditelji obilazili i posvuda tražili toga božanskog čovjeka, ne izostavivši ni samostan ni ikoje pusto mjesto. Kako ga nisu mogli pronaći, poslije doznaše da se u onome mjestu koje smo gore spomenuli nalazi neki pustinjak. Otac dakle, uzevši sa sobom svoje sluge i zapovjedivši djevojci da zajedno s majkom uzjaše na tovarnu životinju i slijedi ga, dođe u ono mjesto za koje bijaše čuo, gdje je i onaj sveti čovjek provodio život. Kad ga je ugledao i bacio se pred njegove noge, reče: „Smiluj se mojoj kćeri, jer je strašno muči nečisti duh: već je naime dvadeset dana kako nije uzela ni jela ni pića, nego viče razdirući samu sebe i dozivajući tvoje ime.”

Sed talis ac tanctus vir, tantaque gratia dignus effectus, fortasse elatione vel superbia captus, in lapsum, eumque omnium gravissimum, incidere permissus fuit. Nam scelestissimus humani generis inimicus, qui contra homines rectam et Deo gratam vitam degentes, propriam invidiam exercet, in puellam quamdam ingressus, cujusdam divitis filiam, cœpit clamare, et S. Jacobum nominatim appellare; ita ut parentes puellæ circumirent, et ubique divinum illum hominem investigarent, neque monasterium, neque desertum aliquem locum relinquentes. Quem cum invenire non possent, postea solitarium quemdam hominem in eo loco, quem supra diximus, esse cognoverunt. Pater igitur servos suos secum habens, et puellam jubens una cum matre in jumento sedere et eum sequi, venit in eum locum, de quo audierat, ubi et ille vir sanctus vitam degebat. Quem cum vidisset, et ad ejus pedes se abjecisset: Miserere, inquit, filiæ meæ, quoniam graviter ab impuro spiritu cruciatur: nam viginti dies sunt, quibus neque cibum, neque potum sumpsit, sed clamat seipsam lacerans, et nomen tuum appellans.

12 Tada zapovjedi da djevojku dovedu onamo; posvetivši se dulje molitvama, tako je žarko molio za nju da se zatreslo i mjesto na kojem su stajali. Kad su molitve završile, duhnu u onoga nečistog duha i reče: „U ime Gospodina našega Isusa Krista, iziđi iz ove djevojke.” I odmah sam zloduh, kao kakvim ognjem potjeran, iziđe iz djevojke. Ona pak, pavši na zemlju, mnogo je sati ležala bez glasa; ali onaj svetac, pomolivši se Bogu, uhvati je za ruku, podiže je i vrati njezinim roditeljima. Vidjevši to čudo, oni su hvalili Božju slavu. No bojeći se da se onaj nečisti zloduh ne bi vratio i ušao u nju, zamoliše ga da djevojka ostane kod njega dva dana, dok se posve ne oslobodi od zloduha. Ostavivši dakle djevojku kod njega, roditelji se vratiše svojoj kući.

12 Tunc jussit puellam illuc duci: cumque se diutius precibus dedisset, sic ardenter pro ipsa precatus est, ut et locus, in quo stabant, contremuerit. Finitis vero precibus, insufflavit in illum impurum spiritum, et ait: In nomine Domini nostri Jesu Christi exi ab ista puella. Statimque dæmon ipse, tamquam igne aliquo impulsus, e puella dicessit. Illa vero cum in solum cecidisset, multis horis jacuit sine voce: sed Sanctus ille Deum precatus, eam, manu apprehensa, erexit, et parentibus suis reddidit. Qui cum miraculum illud vidissent, divinam gloriam collaudarunt. Sed metuentes, ne impurus ille dæmon reversus, in eam ingrederetur, ipsum rogarunt ut puella apud eum duos dies remaneret, quoad omnino a dæmone liberaretur. Puella igitur apud eum relicta, parentes in domum suam reversi sunt.

13 Dolikuje pak, kao što smo na početku rekli, radi opreza mnogih i duhovne izgradnje onih koji provode ovaj nebeski život, ne samo pripovijedajući ispravna djela savršenih ljudi sabirati samo ono što je dobro, nego, kako oni koji služe Bogu ne bi bili neupućeni u opake vještine i zamke onoga najopakijeg neprijatelja, kao što smo nabrojili najveće i istinske kreposti ovoga čovjeka, tako, kažem, dolikuje ispripovjediti i kolebanje koje ga je snašlo, a odatle i njegov najveći pad. Izložit ćemo zatim, kako i dolikuje, i ona velika i silna čudesa koja su po njemu učinjena nakon njegova savršenog pokajanja i plemenite ispovijedi. Koliko je naime plemenitiju vježbu i život prije provodio, toliko je poslije bio veći njegov pad. A koliko je teži bio pad, toliko je poslije bilo veće i njegovo popravljanje.

13 Decet autem, sicut initio diximus, ad multorum cautionem et cœlestem hanc vitam exercentium ædificationem, non solum perfectorum hominum recte facta narrantes, bona tantum colligere; sed ne malarum artium et laqueorum scelestissimi illius hostis imperiti sint, qui Deo serviunt; quemadmodum maximas et veras hujus hominis virtutes enumeravimus; ita, inquam, convenit, et fluctuationem in eum illatam, et inde maximum ejus lapsum, enarrare. Dicemus autem deinceps, ut decet, et ea miracula magna atque ingentia, quæ post perfectam ipsius pœnitentiam et generosam confessionem per eumdem edita sunt. Quo enim nobiliorem exercitationem ac vitam antea egerat, eo major postea ipsius fuit lapsus. Quanto autem gravior fuit lapsus, eo major postea ipsius fuit et emendatio.

14 Onaj naime najgori i bezbožni neprijatelj Božjih slugu, vidjevši da je djevojka koja bijaše ozdravila ostavljena ondje nasamo s njim, i ugrabivši to kao neku priliku protiv pravednoga čovjeka, ubaci u njega duh požude; koji ga je toliko napao da je onaj koji se na početku svoje vježbe, u vrijeme kad su preko žene koju smo gore spomenuli bile pripravljene zamke bezbožnih Samarijanaca, odupro plemenitom i snažnom dušom, i koji je, da bi pobijedio đavla po kojem je žena bila nahuškana protiv njega, radije podnio gubitak lijeve ruke, taj je, kažem, čovjek, potaknut podbadanjem požude, zaboravio na strah Božji, na toliku milost ozdravljanja, na tako dugotrajnu vježbu i tolike napore; i premda je bio doživio duboku starost, ipak je pobijeđen podlegao zloduhu te izišavši na ono mjesto koje je bilo pred ćelijom, obeščastio samu djevojku i okaljao se blatom bezbožnosti.

14 Ille enim pessimus et impius Dei servorum inimicus, cum puellam, quæ curata fuerat, illic solam cum solo relictam vidisset, et velut ansam quamdam adversus justum hominem arripuisset, libidinosum spiritum in eum immisit: qui tantopere ipsum adortus est, ut qui exercitationis initio, a quo tempore impiorum Samaritarum laquei per mulierem, quam supra diximus, parati fuerant, generoso et forti animo restiterat; quique ut diabolum superaret, per quem mulier adversus ipsum impulsa fuerat, sinistræ manus jacturam perferre maluerat; is, inquam, vir libidinis stimulo percitus, divini timoris et tantæ sanationum gratiæ ac tam diuturnæ exercitationis, totque laborum oblitus fuerit; et quamvis ad multam senectutem venisset, victus tamen dæmoni succubuerit: et in eum locum, qui ante cellam erat, egressus puellam ipsam vitiaverit, et impietatis cœno seipsum commacularit.

15 Zatim je pak, kao da je zloduhu prinio neke prvine, bio prisiljen prijašnjem zlu dodati i drugo. Budući da se naime onaj zavodnik zmija bojao da Jakov ne bi došao k sebi i obratio se na popravak života, koji se po pokori pruža onima koji je iskrena srca traže, prišapnu tome čovjeku, kojega je, kako mu se činilo, vodio kao zarobljenika, da počini nešto veće od prijašnjega grijeha: ubacivši mu naime u um neke misli straha, nagovori ga da ubije djevojku koju je obeščastio. Svladan dakle i tim grijehom, počini i njezino ubojstvo, nadajući se dakako da će time moći izbjeći neugodnosti od djevojčinih roditelja.

15 Deinde vero, tamquam primordiis quibusdam dæmoni oblatis, coactus est superiori malo et alterum addere. Cum enim corruptor ille serpens vereretur, ne Jacobus ipse resipiscens ad emendationem veniret, quæ per pœnitentiam his præbetur, qui eam sincero animo inquirunt, ei viro, quem, ut sibi videbatur, captivum ducebat, suggestit, ut superiore peccato majus quiddam patraret: quasdam enim timiditatis, cogitationes cum in ejus mentem injecisset, auctor illi fuit ut puellam a se vitiatam interficeret. Et eo igitur peccato superatus, ejus quoque cæ dem patravit, sperans scilicet ea re fieri posse, ut ejus puellæ parentum molestiam vitaret.

16 Ali ni tim se zločinom nije zadovoljio onaj pravi začetnik zala, đavao, nego je dodao i drugo: da ostatke ubijene djevojke ne samo ne preda ukopu, nego ih i bez ikakva milosrđa baci u riječne vode. Takav je plod oholosti i bahatosti. Da se naime onaj monah nije podložio takvu grijehu, opaki neprijatelj, izlijevajući svu silu i bijes vjetrova kao na kakvu malu lađicu, nipošto ne bi osramotio toga starca od kojega je bio pobijeđen dok je ovaj još bio mladić; a kojega je poslije i sam pobijedio zato što je osjetio da se previše uzoholio. a Zar je tada ta sljedba prestala postojati? Svakako Prokopije piše da su pod Justinijanom Samarijanci većinom postali kršćani, te im je stoga Justinijan ostavio netaknutom staru utvrdu na brdu Garizimu.

16 Sed neque eo scelere contentus fuit verus ille malorum auctor diabolus, sed aliud etiam addidit, ut non solum interfectæ puellæ reliquias sepulturæ non mandaret, sed eas etiam in aquas fluvii sine misericordia aliqua projiceret. Talis est superbiæ et arrogantiæ fructus. Nisi enim ejusmodi peccato monachus ille se subjecisset, pravus hostis, tamquam in breve aliquod navigium vim omnem ac ventorum æstum effundens, eum senem nequaquam dedecorasset, a quo adhuc juvene victus fuerat; quem postea et ipse vicit, eo quod nimis elatum sensit. a An tum hæc secta esse desierat? Certe Procopius scribit sub Justiniano Samaritanos ut plurimum Christianos effectos: ideoque Justinianum iis vetustum in monte Garizin propugnaculum obinctum reliquisse.

POGLAVLJE IV. Nagon očaja.

CAPUT IV.Motus desperationis.

Pa ipak je izvanredna dobrohotnost Krista, darivatelja najvećih dobara, prema ljudima, koji više želi da se svi ljudi spase nego da propadnu, pružila ruku onome koji bijaše pao i ležao na zemlji, te lijekovima pokore izliječila neizlječive i smrdljive rane vlastitoga stvorenja, to jest toga čovjeka, i nakon pokore uresila ga istim, pa i većim milostima. To smo pak bili prisiljeni iznijeti na vidjelo kako bismo, kao što smo upoznajući njegov prijašnji život hvalili Boga, a slušajući kako je pao zapali u tugu, tako i učeći o njegovoj iskrenoj pokori ne pouzdavali se u same sebe, nego svoju nadu položili u premilostivoga Boga, od kojega proizlaze sve milosti; koji i nama dok stojimo daje ustrajnost da možemo savršeno stajati, a kad zbog nemara padnemo, podupire nas svojom rukom, to jest pruža nam pomoć, i pokornike grli po svojoj ljubavi prema ljudskom rodu.

Sed tamen egregia Christi summorum bonorum largitoris in homines benevolentia, qui omnes homines mavult salvos esse, quam perire, ei qui lapsus fuerat atque humi jacebat, manum porrexit, et pœnitentiæ remediis insanabilia et graveolentia proprii figmenti, hoc est, ejus viri vulnera curavit, iisdemque ac majoribus gratiis post pœnitentiam eum decoravit. Hæc autem in medium proferre coacti sumus, ut sicut superiorem ejus vitam cognoscentes, Deum laudavimus, et quomodo lapsus fuerit audientes in tristitiam tristitiam incidimus; ita et sinceram ipsius pœnitentiam ediscentes, non nobisipsis confidamus, sed in benignissimo Deo, ex quo gratiæ omnes proficiscuntur, spem collocemus; qui et nobis stantibus dat patientiam, ut perfecte stare possimus; et pigritia cadentes sua manu sustentat, hoc est, opem nobis porrigit, ac pœnitentes pro sua in humanum genus caritate amplectitur.

18 Doista, onaj koji je počinio tolika i takva zla, od kojih ga je svako činilo podložnim paklu, postavi sebi za uzor Davidov primjer kojim bi se mogao podići iz pada. Jer i David je nakon preljuba izvrnuo red stvari, pa je umjesto da podnese kaznu za svoj preljub, dodao još i ubojstvo onoga muža kojemu je prije nanio nepravdu. Kad je dakle on promislio kako se sam Bog i dobrostivi Gospodin, umilostivljen Davidovom molitvom, odmah smilovao i oprostio mu grijehe, utekao se u luku pokore, služeći se jedino nadom kao kormilarkom za popravak svoje duše. Došavši naime k sebi i probudivši se, kako bi tko rekao, iz sna, uđe u svoju ćeliju te bacivši se na zemlju ispuštaše nepodnošljive jecaje, snažno se udarajući u prsa i prolijevajući potoke suza.

18 Etenim qui tot et talia mala patravit, quorum unumquodque gehennæ obnoxium eum faciebat, Davidis exemplum imitandum sibi proposuit, quo a lapsu erigi posset. Nam et David post adulterium rerum ordinem pervertit, et pro eo quod adulterii sui pœnas dare debuisset, cædem etiam addit ejus viri, cui prius injuriam fecerat. Ille igitur cum animadverteret, quemadmodum Deus ipse ac benignus Dominus Davidis oratione placatus, statim peccata ei condonavit, ad pœnitentiæ portum confugit, sola spe ad animæ ipsius emendationem gubernatrice usus. Cum enim ad se rediisset, et e somno, ut aliquis diceret, excitatus esset, in cellam suam ingressus est, seque in terram cum abjecisset intolerabiles gemitus emittebat, pectus suum valde percutiens, et lacrymarum rivulos emittens.

19 Ali ni tako od njega nije odstupio nečisti i najopakiji đavao. Ne mogavši naime podnijeti odluku i volju toga čovjeka, poče mu u dušu ubacivati misli očaja, pokušavajući ljudskom rodu nanijeti takve najgore početke iz samoga Judina očaja. On dakle odluči vratiti se svjetovnom načinu života. No voljom dobrostivoga Krista dogodi se da je putujući došao u neki samostan. Ušavši dakle k onim monasima koji su ondje bili, pozdravi ih; a oni mu opraše noge, staviše pred njega kruha i zamoliše ga da uzme hrane. On pak, jedva dopuštajući da ih i čuje, ispusti težak uzdah i reče: „Jao meni bijedniku, kako ću moći podići oči k nebu? Kako ću se usuditi zazvati ime samoga Gospodina Krista, kojega sam odbacio i napustio? Kako ću se usuditi dotaknuti išta od njegovih dobara, ja koji sam dušom i tijelom bio preljubnik protiv njega i okaljao se požudama neumjerenosti?” Kad je počeo pripovijedati kako se stvar dogodila, sve im je ispovjedio; a oni, silno ražalošćeni zbog toga i ganuti onim što je na različite načine bio pretrpio, tješili su ga koliko su god mogli. Podijelivši mu blagoslove i uputivši za njega Bogu mnoge i usrdne molitve, otpustiše ga od sebe.

19 Sed neque sic ab eo discessit impurus et scelestissimus diabolus. Nam cum ejus viri propositum ac voluntatem ferre non posset, coepit desperationis cogitationes in ejus animum injicere, cum hujusmodi pessima initia adversus humanum genus ex Judæ ipsius desperatione inferre conatus esset. Ille igitur ad seculi consuetudinem redire decrevit. Sed benigni Christi voluntate factum est ut iter faciens, in monasterium quoddam veniret. Ad eos igitur monachos, qui illic erant, ingressus, ipsos salutavit: qui cum ejus pedes lavissent, et panem ei apposuissent, rogabant ut cibum sumeret. Ille vero cum neque eos fere audire pateretur, gravem gemitum emittens: Hei mihi, inquit, misero, quomodo potero in coelum oculos erigere? Quomodo ipsius Christi Domini nomen audebo invocare, quem reprobavi ac dereliqui? Quomodo audebo aliquid ex ipsius bonis attingere, qui anima et corpore adulter contra ipsum fui, et intemperantie libidinibus meipsum commiscui? Cumque copisset narrare, quo pacto res se habuerat, illis omnia confessus est: qui multa tristitia ob eam rem affecti, et his, quæ diversis modis passus fuerat, commoti, pro viribus eum consolati sunt. Cumque benedictiones ei dedissent, et multas atque attentas preces pro eo ad Deum misissent, a se dimiserunt.

20 Dok je pak putovao, susrete ga neki brat koji je uistinu imao Krista u sebi; pozdravivši ga, prisili ga da svrati u njegovu ćeliju, opra mu noge, iskaza mu sve službe ljubavi, iznese kruha i potaknu ga da postane dionikom onih blagoslova koje je Bog poslao. On pak, svjestan svojih grijeha, udarajući se u prsa, dugo je odbijao uzeti hranu. Ali sluga Božji kod kojega je bio svratio baci se pred njegove noge, tješeći ga i zaklinjući se da neće prije ustati sa zemlje nego što obeća da će blagovati od onoga što je bilo postavljeno. Kad je on to obećao, sluga Božji ustade sa zemlje da bi uzeo hranu. Pošto su pak obojica okusili kruh i zahvalili Bogu, ponovno su sjedili zajedno.

20 Cum autem iter faceret, Frater quidam ei occurrit, vere Christum in seipso habens: qui cum eum salutasset, coegit in suam cellam divertere: cumque ejus pedes lavisset, et omnia caritatis officia illi præstitisset, panem apposuit, ipsumque adhortatus est, ut particeps fleret earum benedictionum, quas Deus misisset. Ille vero cum peccatorum suorum sibi conscius esset, pectus suum pulsans, diu recusabat cibum sumere. At Dei servus, apud quem ille divertereat, ad ipsius pedes se abjecit: eum consolans, et jurejurando affirmans, se non prius e terra surrecturum, quam promisisset, se illorum quæ apposita fuerant participem futurum. Id cum ille promisisset, Dei servus e terra surrexit, ut cibum sumeret. Postea vero quam ambo panem gustaverunt, et Deo gratia egerunt, rursus una sedebant.

21 Tada onaj koji je Jakova bio primio na konak progovori mu: „Pouči me, oče, svoga sina u Kristu, i učvrsti moje srce, jer me veoma uznemiruju mnoge i različite misli.” Tada sv. Jakov zajauka te sa suzama, uzdasima i naricanjem udarajući se u prsa reče: „Pusti me, brate, da plačem i oplakujem svoje teške grijehe i ono što sam se bezbožno usudio učiniti protiv Boga; jer sam u ovoj svojoj ispraznoj i sramotnoj sjedini, poput dječaka prevaren od đavla, posve potonuo u propast. Zlima naime koja sam kao mladić strpljivo pobijedio, sada sam u starosti nečasno se ponašajući podlegao, bacivši se u blato smrdljivoga bluda i počinivši druge, još teže grijehe od ovih.” Kad je onaj to čuo, obuze ga velika žalost te ga zamoli da mu potanko ispripovijeda đavolsku prijevaru; nastojeći time postići dvoje: prvo, jer se nadao da će ispovijedanjem grijeha toga čovjeka potaknuti na pokoru; drugo, jer je iz bratova pada želio sebi pribaviti oprez za ubuduće. On dakle poče ovako pripovijedati.

21 Tunc is, a quo Jacobus hospitio acceptus fuerat, ipsum affatus: Instrue, inquit, Pater, me in Christo filium tuum, et cor meum confirma, quoniam multis et variis cogitationibus valde sollicitor. Tunc ululans S. Jacobus, et cum lacrymis, gemitibus et lamentis suum pectus verberans: Sine, inquit, Frater, me flere, et gravia peccata mea, quæque impie adversus Deum ausus sum, lamentari: quoniam in hac mea vana et turpi canitie, tanquam puer, a diabolo supplantatus, in interitum omnino immersus sum. Malis enim, quæ juvenis toleranter vici, nunc in senectute inhoneste me gerens succubui, cum in graveolentis stupri cœnum meipsum conjecerim, et alia his graviora peccata commiserim. Hæc cum ille audivisset, mœrore multo affectus est, eumque rogavit, ut singulatim fraudem diaboli narraret; hæc duo ex ea re procurans, primum, quod sperabat peccati confessione ad pœnitentiam illum virum provocandum; deinde, quod ex Fratris lapsu cautionem sibi in posterum parare cupiebat. Ille igitur sic narrare coepit.

22 „Nakon što sam provodio strogu i veoma napornu vježbu te samome Bogu pedeset godina nedužno služio, pošto sam od dobrostivoga Boga primio veliku milost i po meni grešniku bila su učinjena mnoga čudesa, naposljetku je Sotona ušao u neku djevojku; njezini roditelji, čuvši da je Kristova milost sa mnom, dovedoše je k meni da bi mogla biti izliječena. Kad su me zamolili da se za nju pomolim Bogu, to sam i učinio; i božanskom pomoću dogodilo se da je nečisti duh izišao iz nje. Želeći da bude posve izliječena, ostavili su djevojku kod mene dva dana, a sami se vratili svojoj kući. Zasijepljena uma, ja sam izišao k njoj i svladan podbadanjem požude, ne imajući toga časa Boga na umu niti razmišljajući o tome da gubim napore tako dugotrajne vježbe, nego sve (da ukratko kažem) zaboravivši i prezrevši pakao, pao sam u pogubnu propast bluda. Nakon što sam obeščastio djevojku, htio sam zlom izliječiti zlo, štoviše manjem sam zlu dodao veće. Zloduh naime, začetnik te sramote, navalivši na me, ubaci mi u pamet ubojstvo te iste djevojke. Tako sam je nakon nasilja koje sam joj nanio i ubio, a njezino tijelo bacio u rijeku. Očajavajući dakle zbog svoga spasenja, otišao sam i sada se vraćam u svijet. Kako ću naime moći podići oči prema visini neba? Jer ako se usudim izgovoriti samo Kristovo ime, odmah će sići oganj s neba i smjesta me spaliti.”

22 Cum exercitatione accurata et valde laboriosa usus fuissem, et Deo ipsi quinquaginta annos innocenter servivissem; postquam multam a benigno Deo gratiam accepi, multaque miracula per me scelestum perfecta sunt; postremo Satanas in puellam quamdam ingressus fuit: cujus parentes cum audivissent Christi gratiam mihi adesse, illam ad me duxerunt ut curari posset. Cumque me rogassent, ut pro illa Deum orarem, id feci: et divina ope facum est, ut impurus spiritus ab illa discederet. Illi cum omnino eam curari cuperent, duos dies apud me puellam reliquerunt, ipsique in domum suam reversi sunt. Mente vero excæcatus ego, ad illam exii, et libidinis stimulo superatus, neque Deum hora illa in mente habens, neque quod tam diuturnæ exercitationis labores perderem cogitans, sed omnia (ut summatim dicam) oblitus, et gehennam contemnens, at stupri perniciosam ruinam cecidi. Cumque puellam vitiassem, malo malum curare volui, quinimo minori malo majus addidi. Nam dedecoris illius auctor dæmon me invadens, ejusdem puellæ cædem in mentem suggestit. Itaque post stuprum quod intuleram, illam ipsam interfeci, ejusque corpus in fluvium projeci. De mea igitur salute desperans, discessi, et nunc in mundum revertor. Quomodo enim in coëli altitudinem oculos erigere potero? Nam si Christum ipsum nominare ausus fuero, nunc ignis de coëlo descendens statim me consumet.

Pokora izvršena u grobnici.

Pœnitentia in sepulchro peracta.

Dok mu je to i slično pripovijedao s mnogim suzama i najvećim uzdasima, drugi sluga Božji, slušajući to i ganut božanskom milošću, pade mu oko vrata te ga ljubeći reče: „Molim te, brate, ne kloni duhom niti očajavaj zbog svoga spasenja; nego vjerujući da ima mjesta za pokoru, lijevajući suze ispovjedi se dobrostivomu Bogu. Veoma je naime milosrdan Gospodin i veliko je milosrđe kojim nas uvijek prati. Dok imamo vremena, činimo pokoru. Jer kad ne bi bilo pokore, kako bi David nakon dara proroštva, nakon kraljevstva, nakon svjedočanstva Gospodnjega, upavši u ponor preljuba i ubojstva, riječima i djelom pokazujući pokoru, mogao postići oproštenje takvih grijeha? Ako nema mjesta za pokoru, kako je blaženi Petar, prvak apostola i prvi učenik, koji je od Boga primio ključeve neba, nakon što je Gospodina Krista ne jednom, ne dvaput, nego triput zatajio, i poslije toga gorko zaplakao, ne samo isprosio oproštenje toga grijeha, nego je bio smatran dostojnim i veće časti, postavši pastirom Kristovih razumnih ovaca? Kad ne bi bilo pokore, kako bi Apostol zapovjedio da se ponovno primi onaj koji je kod Korinćana bio počinio blud, govoreći: Da nas ne prevari Sotona?”

Hæc et talia cum illi multis lacrymis et gemitibus maximis enarraret; alter Dei servus hæc audiens, divina gratia compunctus, in ejus collum cecidit, eumque osculans: Queso, inquit, Frater, ne animo decidas, neque de salute tua desperes: sed credens pœnitentiæ locum esse, lacrymas fundens benigno Deo confitere. Multum enim misericors est Dominus, et multa est misericordia, qua nos semper prosequitur. Quoad tempus habemus, pœnitentiam agamus. Nam si pœnitentia non esset, quomodo David post prophetiæ donum, post regnum, post Domini testimonium, in adulterii et cedis barathrum lapsus, verbis et re pœnitentiam ostendens, talium peccatorum remissionem assequi potuisset? Si pœnitentiæ locus non est, quomodo B. Petrus Apostolorum princeps, primusque discipulus, qui claves coëli a Deo accepit, cum Dominum Christum non semel, non bis, sed ter negasset, et post hæc amare flevisset, non solum ejus peccati remissionem impetravit, sed majore etiam honore dignus fuit habitus, rationalium Christi ovium pastor effectus? Nisi pœnitentia esset, quomodo eum, qui apud Corinthios fornicatus fuerat, assumi Apostolus mandasset, Ne, inquiens, circumveniatur a Satana?

24 Pošto mu je tim i takvim riječima istinski i milosrdni brat silno učvrstio dušu, zamoli ga da ostane zajedno s njim; a kako on nije htio, sluga Božji baci se pred njegove noge, ljubeći ih i moleći ga da se ne odvaja od njega, razmišljajući i bojeći se da ne bi na neki način upao u očaj i posve izgubio svoju dušu. Kad ga pak žarko opominjući, moleći i zaklinjući nije mogao nagovoriti, sveti čovjek, pritisnut tjeskobom i uzdišući u duhu, pomolivši se žarko Bogu za njega, otpusti ga, davši mu i blagoslove kojima će se služiti na putu. Pošto je išao zajedno s njim sve do petnaest milja, nije ga prestajao poticati, održavši dug govor o pokori. Zatim ga zagrli, sa suzama poljubi i pomolivši se Bogu za njega, vrati se u svoju ćeliju.

24 His et talibus verbis cum ejus animum valde confirmasset verus et misericors Frater, eum rogavit, ut secum una manere vellet: cumque ille nollet; ad ejus pedes Dei servus se abjecit, eosque osculatus, illum orabat, ne ab eo separaretur, cogitans ac metuens, ne aliquo modo in desperationem incideret, et animam suam omnino perderet. Cum vero vehementer menter eum admonens, rogans atque obsecrans, illi persuadere non posset, sanctus vir angustiis compressus et spiritu ingemiscens, atque pro eo magnopere Deum precatus, illum dimisit, cum benedictiones etiam dedisset, quibus in via uteretur. Cumque una cum illo usque ad quindecim milliaria ivisset, non desinebat ipsum hortari, longam de poenitentia orationem habens. Eum deinde amplexus, et cum lacrymis osculatus, ac pro ipso Deum precatus, in cellulam suam reversus est.

25 Jakov pak, krenuvši putem koji je vodio u svijet, bijaše na putovanju. Pošto je prevalio jedan dio puta i malo skrenuo u stranu, pronađe neku staru grobnicu načinjenu u obliku špilje, u kojoj bijahu pohranjene mnoge kosti mrtvaca, koje su se zbog starosti vremena bile pretvorile gotovo u prah. Ušavši onamo, skupi one kosti na jedno mjesto i položi ih u jedan kut spomenika; zatvorivši stara vrata špilje i kleknuvši na zemlju, udarajući se u prsa, s velikim jaukom i naricanjem ovako se ispovijedao Bogu: „Kako ću k tebi, Bože, podići oči? Kakav ću početak učiniti svojoj ispovijedi? Kojim duhom ili kojom savješću pouzdan usudit ću se pokrenuti bezbožni jezik i usne pune nečistoće? Za koji ću se grijeh najprije usuditi moliti oproštenje? Smiluj se, premilostivi Gospodine. Budi milostiv meni nedostojnomu, dobri Gospodine, i nemoj me pogubiti zajedno s mojim najsramotnijim djelima: nisu naime male moje bezbožnosti. Počinio sam blud, učinio ubojstvo, prolio nevinu krv. Povrh svega toga, bijedno sam tijelo dao za hranu vodama, zvijerima i pticama. I sada, Gospodine, tebi koji sve znaš ispovijedam se, moleći od tebe oproštenje za te stvari. Nemoj me prezreti, Gospodine, nego po svome milosrđu i ljubavi prema ljudima smiluj se meni bezbožnom i nedostojnom čovjeku, udijeli mi svoje obilno milosrđe i otpusti mi svako moje bezakonje, da me potopljena u duboki ponor grijeha ne bi preplavila oluja neprijatelja pustošitelja i da me ne bi proždro zmaj bezdana.”

25 Jacobus autem cum viæ, quæ in mundum ducebat, se dedisset, in itinere erat. Cumque partem quamdam viæ transegisset, et paullum declinasset, vetus quodam sepulcrum invenit, ad figuram speluncæ factum, in quo plurima mortuorum ossa reposita erant, quæ temporis vetustate fere ut pulvis evaserant. Quo ingressus, cum ossa illa in unum collegisset, in quodam monumenti angulo ea reposuit: cumque veterem speluncæ januam occlusisset, et genua in terra posuisset, pectus verberans, magno cum ejulatu aclamentatione ita Deo confitebatur: Quomodo at te, Deus, oculos erigam? Quale confessionis meæ initium faciam? Quo animo, quave conscientia fretus, impiam linguam et labia sordibus plena movere aggrediar? Primum cujusnam peccati remissionem petere audebo? Da veniam, benignissime Domine. Esto propitius mihi indigno, bone Domine, neque perdas me cum turpissimis factis meis: non enim parvæ sunt impietates meæ. Stuprum commisi, cædem feci, sanguinem innocentem effudi. Ad hæc omnia miserum corpus aquis, feris ac volucribus escam dedi. Et nunc, Domine, tibi scienti omnia confiteor, harum rerum veniam a te postulans. Ne me despicias Domine, sed pro tua misericordia et in homines caritate, miserere mei hominis impii atque indigni, et mihi copiosam misericordiam tuam impertias, omnemque iniquitatem meam remitte, ne in peccati profundam voraginem demersum obruat me vastatoris iminici procella, ne draco abyssi me devoret.

26 Služeći se takvom postojanom pokorom i ispovijeđu, proveo je deset godina u špilji, odnosno podnoseći težak život u grobnici; iz toga mjesta nije izlazio, niti je s kim općio, niti je ikoga oslovio, nego je u gorkim suzama, uzdasima, nepodnošljivu naricanju i velikom skrušenju proveo sve to vrijeme, otvarajući dvaput tjedno vrata špilje i skupljajući zelje koje je raslo blizu ulaza u grobnicu gdje je boravio, od kojega je jeo samo onoliko koliko je smatrao da mu je dovoljno; potom bi se vraćao u špilju, silno zahvaljujući Bogu i u svako vrijeme posvećujući se molitvama, bdjenjima i ustrajnosti u ispovijedi. Stoga dobrostivi Bog, koji ne želi smrti grešnika, nego obraćenje i život, nije dopustio da toliki i tako velik trud bude uzaludan i beskoristan. Uzevši naime u obzir njegovu čistu i najbrižljiviju pokoru, podario mu je oproštenje tolikih i takvih grijeha.

26 Hæc constanti poenitentia et confessione usus, decem annos in spelunca transegit, vel in sepulcro potius duram vitam tolerans, e loco illo non exiit, neque cum aliquo versatus est, neque quemquam allocutus: sed amaris lacrymis, gemitibus et lamentis intolerabilibus multaque compunctione omne tempus transegit, bis in hebdomada januam speluncæ aperiens, et olera, quæ erant prope ostium sepulcri, ubi ipse manebat colligens, ex quibus tantum comedebat, quantum sibi satis esse putabat; atque in speluncam revertebatur, multas Deo gratias agens, omnique tempore precibus, vigiliis et confessionis perseverantiæ dans operam. Quamobrem benignus Deus qui non vult mortem peccatoris, sed conversionem et vitam, tantum et tam multum laborem non inanem neque inutilem esse passus est. Ejus enim puram et diligentissimam poenitentiam attendens, tantorum et talium peccatorum veniam ei dedit.

Isprošena kiša. Druga čudesa; sveta smrt.

Pluvia impetrata. Alia miracula; sanctus obitus.

Želeći pak sam Bog i tome svetom čovjeku i svima drugima očito pokazati snagu pokore, dopusti da žestoka suša i oskudica kiše zahvate čitav onaj kraj. Stoga je nakon mnogih postova, molitava i prošnji bilo objavljeno najpobožnijem biskupu onoga grada, čovjeku svetu i bogobojaznu, da u tome kraju postoji neki čovjek koji živi u grobnici, vanjštinom doduše ponizan, ali duhom i dušom svet; ako ga oni nagovore i on se pomoli Bogu, odvratit će sva zla koja su prijetila onome kraju. Presveti dakle biskup sa svim klerom zapovjedi da se svi okupe kako bi čuli ono viđenje koje im je kanio ispripovjediti, te da s prošnjama pođu k špilji koja mu je bila objavljena, k tome božanskom čovjeku. Kad je to učinjeno i kad su došli na ono mjesto, pronađoše toga pravednog čovjeka i mnogim ga molbama zamoliše da se smiluje njihovu kraju, da se udostoji pomoliti Bogu i od njega isprositi da se pomiri sa svojim narodom te odagnavši sadašnju sušu spusti kišu na njihovu zemlju.

Cumque et sancto illi homini, et omnibus aliis poenitentiæ vim manifestam Deus ipse facere vellet, permisit, ut vehementissimus squallor et pluviæ penuria totam illam regionem detineret. Itaque post multa jejunia, preces, et supplicationes, revelatum fuit civitatis illius religiosissimo Episcopo, viro sancto et Deum metuenti, esse quemdam hominem, ea in regione in sepulcro habitantem, habitu quidem humilem, sed spiritu et animo sanctum; qui si ab ipsis persuasus, Deum precatus fuisset, omnia mala, quæ illi regioni imminerent, averteret. Sanctissimus igitur Episcopus cum toto Clero jussit omnes congregari ad visionem illam audiendam, quam eis narraturus erat, ut cum supplicationibus ad speluncam sibi revelatam, ad eum divinum hominem adirent. Cum id factum fuisset, et ad eum locum venissent, justum illum hominem invenerunt, multisque precibus ab eo petierunt, ut eorum regionis misereretur, et Deum precari vellet, ab eoque impetrare ut populo suo reconciliaretur, et præsentem squallorem depellens, pluviam in eorum terram demitteret.

28 On im ništa uopće ne odgovarajući udaraše se u prsa i ne usuđujući se podići oči k nebu govoraše samo ovo: „Budi milostiv, Kriste, mojim mnogim bezbožnostima.” Biskup pak, premda je ustrajao u prošnjama i poticajima, ne dobivši od njega nikakva odgovora, ostavi ga, a oni koji su bili došli onamo vratiše se naričući. Kad su došli u crkvu, ondje su ponovno plačući i moleći tražili od dobrostivoga Boga izbavljenje od zala. Dok su tako mnogo dana naričući i posteći zaklinjali Boga da im pritekne u pomoć, ponovno bi objavljeno istome biskupu i začu se jasan glas koji reče ovako: „Idi k mome sluzi Jakovu, kojega sam ti već objavio, i nagovori ga da me zamoli za ove stvari: kad on naime bude molio, bit ćete oslobođeni onih zala koja prijete kraju.”

28 Ille nihil omnino eis respondens, suum pectus verberabat, neque in cœlum oculos erigere audens, id tantum dicebat: Propitius esto, Christe, multis meis impietatibus. Episcopus vero cum in supplicationibus atque hortationibus perseveraret, neque responsum aliquod ab eo reciperet illo relicto, qui eo venerant, lamentantes reversi sunt. Cumque ac ecclesiam venissent, illic rursus lacrymantes et supplices a benigno Deo malorum liberationem quærebant. Cum vero multis diebus lamentantes ac jejunantes Deum implorarent, ut eis subvenire vellet; iterum eidem Episcopo revelatum est, et clara vox audita fuit, quæ ita dixit: Abi ad servum meum Jacobum, quem tibi jam revelavi, eique persuadeas, ut de his rebus me orare velit: eo enim orante, iis malis quæ regioni impendent, liberi eritis.

29 Vrativši se dakle sa svim klerom i pukom, sveti Božji svećenik stade prinositi prošnje božanskom čovjeku. Tada on preko volje (da ukratko kažem), potaknut mnogim prošnjama i uvjeren od onoga svetog biskupa da je k njemu došao poslan božanskom objavom, podigavši oči k nebu dugo je vremena upućivao usrdne molitve; i dok su mu molitve još bile na usnama, dobri i milosrdni Bog, koji sve obilno i lako daruje onima koji ga se boje, samim djelom ispunjavajući onu riječ Božjih pisama: „Dok ti još budeš govorio, reći ću: Evo me”, spusti obilnu kišu na zemlju.

29 Reversus igitur cum toto Clero et populo sanctus Dei Sacerdos, pergebat divino homini supplicationes afferre. Tunc ille invitus (ut brevi dicam) et multis supplicationibus adductus, et ab illo sancto Episcopo persuasus, quod divina revelatione ad eum missus venisset, erectis in cœlum oculis, multo tempore attentas preces habuit: cumque adhuc in ejus ore preces essent, bonus et misericors Deus, qui omnia se metuentibus abunde et facile largitur, re ipsa illud divinarum litterarum dictum implens: Adhuc te loquente, dicam, Ecce adsum; pluviam multam in terram dimisit.

30 Zadivivši se tome preko svake mjere, otpjevaše zahvalni himan milosrdnomu Bogu i njegovu veličanstvu te se vratiše; slaveći pak Božju slavu, proglašavali su blaženima njegove sluge koji su vježbanjem kreposti postali dostojni takve i tolike časti i milosti. Potpomognuti dakle tim najvećim dobročinstvom od dobrostivoga Boga i oslobođeni one božanske nevolje koja bi odagnana po Božjem sluzi Jakovu, sve do današnjega dana svake godine slave spomen onoga dana kada su bili oslobođeni te suše u zraku, te prinose Kristu neprestane himne, prošnje i zahvale.

30 Quam majorem in modum admirati, hymnum pro gratiis agendis misericordi Deo et ejus magnificentiæ cecinerunt, ac reversi sunt: divinam vero gloriam celebrantes, ejus servos beatos prædicabant, qui per virtutis exercitationem, tali ac tanto honore et gratia digni efficerentur. Eo igitur maximo beneficio a benigno Deo adjuti, et divina illi plaga liberati, quæ per Dei servum Jacobum repulsa est, ad hodiernum usque diem per singulos annos illius diei memoriam celebrant, quo ariditate illa aerea liberati sunt: et hymnos, supplicationes et gratias assiduas Christo agunt.

31 Mnogi su pak iz samoga puka, pritisnuti raznim bolestima, zajedno s biskupom radi utjehe i ozdravljenja utjecali se Božjem sluzi Jakovu; njih je on, pomazavši ih svetim uljem i blagoslovivši u Kristovo ime, tako ozdravljao da su se vraćali kući hvaleći slavu Božju koji im je po svome sluzi donio ozdravljenje. Svi su dakle koji su nastanjivali grad i susjedni kraj donosili k njemu svoje bolesnike ili ga molili da se, dok su oni odsutni, sam pomoli Bogu za njihovo zdravlje; i odmah su božanskom pomoću postizali ozdravljenje: tolika mu je naime milost bila udijeljena da je i samom riječju odmah tjerao u bijeg nečiste duhove.

31 Multi vero diversis morbis detenti e populo ipso, una cum Episcopo, consolationis et curationis causa ad Dei servum Jacobum confugiebant: quos ille oleo sancto unctos, et Christi nomine benedictos, ita sanabat, ut domum reversi gloriam Dei collaudarent, qui per servum suum curationem ipsis attulerat. Omnes igitur, qui civitatem ac finitimam regionem habitabant, aegrotos suos ad eum ferebant, vel rogabant, ut, ipsis absentibus, pro eorum salute ipse Deum oraret: ac statim divina ope curationem assequebantur: tanta enim gratia illi collata est, ut vel solo sermone statim impuros spiritus fugaret.

32 Iste pak one godine kada je bila odagnana ona najteža nevolja suše, sluga Božji Jakov pozva presvetoga biskupa i zamoli ga da se pobrine za špilju, to jest grobnicu u kojoj je već dugo imao prebivalište, te zatraži od njega da nakon smrti ondje bude pokopan. Kad je on obećao da će to učiniti i vratio se u grad, nakon nekoliko dana blaženi Jakov preminu u dobroj starosti, u sedamdeset i petoj godini života. Doznavši to, najpobožniji biskup dođe na ono mjesto sa svim klerom i čestitim laicima; oni ga balzamiraše dragocjenim miomirisima te, slaveći samoga Boga i njegovu slavu, položiše njegove časne moći u taj isti spomenik.

32 Eodem autem ipso anno, quo acerbissima illa squalloris plaga repulsa est, Dei servus Jacobus accersivit sanctissimum Episcopum, eumque rogavit, ut speluncam, hoc est, sepulchrum curaret, in quo jamdiu ipse domicilium habuerat, et ab eo petivit, ut mortuus illic sepeliretur. Id cum ille se facturum promisisset, et in urbem reversus esset, post paucos dies B. Jacobus in senectute bona obiit, quintum et septuagesimum annum agens. Quod cum religiosissimus Episcopus cognovisset, ad eum locum cum toto Clero et probis laicis accessit: qui cum aromatibus pretiosis eum condiissent, Deum ipsum et ejus gloriam celebrantes, venerandas ejus reliquias in illo ipso monumento deposuerunt.

33 Poslije je sveti Božji svećenik sagradio svetu crkvu uz špilju i onamo prenio njegove moći. Na tome se mjestu sve do današnjega dana mnogi ozdravljaju, a čitav grad i susjedni kraj, slaveći svake godine njegov spomen, održava velik blagdan na slavu dobrostivoga Boga koji ga je tako proslavio; kojega i mi na uobičajen način i slavno častimo, blagoslivljajući Oca i Sina i Duha Svetoga, kojemu je slava i vlast u vijeke vjekova, amen.

33 Postea sanctus Dei Sacerdos sacram ædem ad speluncam ædificavit, ejusque reliquias illuc transtulit. Quo in loco usque ad hodiernum diem multi curantur, ac tota civitus et finitima regio ejus memoriam singulis annis celebrans, diem magnum festum agit, in gloriam benigni Dei, qui sic illum honoravit: quem et nos consueto more et gloriose celebremus, benedicentes Patri, Filio, et Spiritui sancto, cui gloria est et imperium in secula seculorum, Amen.

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

28. siječnja Kalendar godine