Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 28. siječnja

O sv. Jakovu pustinjaku u Palestini

DE S. JACOBO EREMITA IN PALÆSTINA

Sadržaj (6)
  1. Sažetak životopisa
  2. Predgovor autora.
  3. Pad u blud i ubojstvo.
  4. POGLAVLJE IV. Nagon očaja.
  5. Pokora izvršena u grobnici.
  6. Isprošena kiša. Druga čudesa; sveta smrt.

Više je pustinjaka slavnih po svetosti, nazvanih Jakov, živjelo u Siriji. Jedan od njih bijaše onaj o kojemu Teodoret piše u 25. poglavlju djela Philotheus, odnosno u 9. knjizi djela De Vitis Patrum, koji je zatvoren u kolibi živio pokraj sela Duzana u Siriji te je kroz malen otvor davao odgovore, nikada se ne služeći ni vatrom ni svjetlom svjetiljke. Imao je više od devedeset godina i još je bio na životu kad je Teodoret u petom stoljeću pisao tu knjigu.

2 Drugoga Jakova spominje isti Teodoret u pogl. 21, kojemu on sam daje nadimak Veliki, Teodor Čitač u 1. knjizi djela Collectan. nadimak Sirijac, Evagrije u 2. knjizi, pogl. 9, Sirac, a Rosweyde Hipetrije, jer je živio pod vedrim nebom. Njega spominje Baronije u 3. svesku, za godinu Kristovu 404, br. 108, i za godinu 414, br. 13, te u 6. svesku, za godinu 458, br. 13, gdje s pravom ispravlja Nicefora, koji ga je pomiješao s Jakovom Nizibijskim. Nizibijski se štuje 15. srpnja, a Jakov Veliki, ili Sirijac, 26. studenoga, premda su mjesta iz Baronijevih Anala koja smo već naveli dopisana na rubu u najnovijem izdanju djela Martyrologium Romanum uz bilješke za 6. kolovoza, na koji se dan štuje drugi pustinjak Jakov iz Amide u Mezopotamiji uz rijeku Tigris, slavan po čudesima, mnogo mlađi od one dvojice; on je naime još živio nakon što je kralj Perzijanaca zauzeo Amidu. A Amida je zauzeta, kako svjedoči Marcelin u djelu Chronicon, za konzula Avijena Mlađega i Proba (umjesto kojega drugi pišu Rufija) godine Kristove 502., pod kojom Baronije u br. 40 govori o ovome sv. Jakovu prema Prokopijevoj 1. knjizi djela De Bello Persico.

3 Filip Ferrario u djelu Topographia Martyrologii Romani, pod natuknicom Palæstina, piše da se čini kako je ovaj pustinjak Jakov, koji se u Amidi navodi pod 6. kolovoza, isti onaj koji se štuje ovoga 28. siječnja. U tome se nesumnjivo vara, i to žestoko. Onaj je naime, prema Prokopijevu svjedočanstvu, živio u selu udaljenom jedan dan hoda od Amide, zatvoren u tijesnom prostoru ograđenom rešetkama; ovaj je pak blizu grada Porfireona od otprilike dvadesete godine života petnaest godina boravio u nekoj špilji.

4 A prema Stjepanu u knjizi De urbibus, Περφυρεών πόλις Φοινίκης, grad je Fenikije, veoma star, kojega spominje Polibije u 3. knjizi, govoreći o ratu Antioha Velikoga. Bio je biskupski grad pod metropolitom Cezareje Palestinske, kako stoji u 2. knjizi djela Notitia Episcopatuum Miraeusa, gdje je ipak zapisan kao Porphyron. Vilim Tirski u 9. knjizi djela Belli sacri, pogl. 14, i u 10. knjizi, pogl. 6 i 10, te drugdje naziva ga Kajfa. Tirskoga slijede Adrichomius u djelu De tribu Isachar, pogl. 17, Quaresmius i drugi; ipak se varaju kad pišu da ga je sagradio veliki svećenik Kajfa: možda ga je on obnovio. Predaju da je smješten uz more, u podnožju brda Karmela, sa sjeverne strane.

5 Stoga se s pravom tko može začuditi što karmelićanin M. Antonije Alegre nije uvrstio ovoga sveca u djelo Paradisus Carmelitici decoris, kad svome redu pripisuje sve koji su ne samo u Siriji, Palestini i Egiptu, nego i diljem ostaloga svijeta u prvim stoljećima provodili monaški život ili ga na neki način nagovijestili. No bilo da se taj način života od onih drevnih vremena neprekinutim nizom proširio sve do danas, vjerojatnije je da je cvjetao ondje gdje se kaže da su proroci postavili prve kolijevke takve stege; bilo pak da je ta zajednica svetih ljudi, nazvana Braćom sv. Marije od Brda Karmela, osnovana tek nakon što su Franci pokorili Siriju (kao što smatraju mnogi od novijih pisaca, koji niječu da je tijekom punih jedanaest stoljeća ikoji pisac onih vremena igdje spomenuo makar i ime karmelićana, nego naprotiv Jeronimovim svjedočanstvom potvrđuju da se prije sv. Hilariona u Palestini i Siriji nije ni čulo za ime monaha). Ako je dakle ta družba započela prije samo pet stoljeća, kako oni tvrde, ali je htjela, kako bi u dušama svojih članova još više raspalila revnost za krepostima, izložiti njihove primjere ostvarene na istim mjestima te sličnost zajedničkoga života potvrditi sličnošću mjesta i pobožnosti, ipak nije trebalo radije iznositi i za nasljedovanje postavljati one stare proroke prije Krista ili one koji su drugdje na zemlji ispovijedali monaštvo, nego one koji su toliko bliže prije naših vremena živjeli uz same međe Karmela. A u tu skupinu ne pripada samo Jakov, nego i ona sveta žena koja je prije bila nagovorena da poljulja njegovu čistoću, ali je ubrzo, pogođena čudom njegove postojanosti u suzbijanju naslada, pružila ruku vjeri te je, oprana krštenjem, u samostanu djevica potom provela ostatak života tako da je bila draga Bogu i primila milost protiv demona. Taj dakle i ostale samostane smještene oko samoga Karmela mogu s pouzdanijim razlogom svome redu prisvojiti najpobožniji oci karmelićani; ali vratimo se Jakovu.

6 Kad je vidio da ga stanovnici grada Porfireona časte, kako se kaže u br. 10, bježeći ode četrdeset milja daleko i trideset godina živje na obali rijeke. Smatramo da je ta rijeka Kišon, koja iz Galilejskoga ili Tiberijadskoga mora utječe u Sredozemno more, a uz nju se na nekoliko milja nalazi brdo Hermon ili Hermonij; čini se da je u špilji pokraj njegovih stijena živio, odakle je, nakon što je počinio onaj gnjusni zločin, otišao i deset godina proveo u drugoj špilji ili starom grobu u istom kraju. A ako bi tko tvrdio da je ta rijeka Jordan, nećemo mu se nipošto uporno protiviti, ako donese kakav vjerojatan dokaz i igdje pronađe da Jordan teče ne više od 30 milja od Porfireona.

7 Odmah nakon Jakovljeve smrti, zbog učestalosti čudesa, sagrađen je sveti hram u koji su prenesene njegove relikvije, a njegov se spomen svake godine slavio svečanom svetkovinom. Sirijce su slijedili Grci, koji ga spominju istoga dana u menejima i kod Maksima Kiteranina, iz kojih ćemo niže dodati sažetak životopisa. Od Latina ovako bilježi Molanus u djelu Addit. ad Usuardum: „Kod Porfireona, kod Metafrasta, sv. Jakova pustinjaka.” Martyrologium Romanum: „U Palestini sv. Jakova pustinjaka, koji se nakon pada dugo skrivao u grobu radi pokore te je, slavan po čudesima, prešao Gospodinu.” Isto se nalazi u djelu Martyrologium Gallobelgicum, ali sljedećega dana, naime 29. siječnja.

8 Čini se da je životopis sv. Jakova napisao drevni pisac nedugo nakon njegove smrti, kako nagovješćuju ove riječi: „Kad je najpobožniji biskup doznao za smrt, došao je na to mjesto sa svim klerom i čestitim laicima; oni ga pomazaše dragocjenim miomirisima, slaveći samoga Boga i njegovu slavu, te položiše njegove časne relikvije u onu istu grobnicu. Poslije je sveti Božji svećenik sagradio sveti hram uz špilju i onamo prenio njegove relikvije. Na tome se mjestu sve do današnjega dana mnogi liječe, a cijeli grad i susjedni kraj svake godine slaveći njegov spomen drže velik blagdan” itd. Čini se da se te posljednje riječi teže mogu odnositi na Metafrastovo doba (koji je ovaj životopis uvrstio u svoje djelo o djelima svetaca, možda ga sam pregledavši i po običaju umetnuvši dodatke), budući da su u Metafrastovo vrijeme Saraceni nadaleko držali sve krajeve. Taj je životopis na latinski preveo Gencijan Hervet, a objavili su ga Lipoman i Surije; sažeto ga je donio Juraj Gannefelt u knjizi De Vitis Eremitarum, br. 7.

Sažetak životopisa

iz grčkih meneja.

Istoga dana sv. oca našega Jakova Podvižnika.

Iz tijela iziđe, kao iz kakve zamke, Jakov, neuhvaćen zamkama tijela.

Ovaj je svetac, odbacivši sve brige svijeta, živio u jednoj špilji petnaest godina, nedaleko od grada koji se zove Porfirion, i vježbao se u svakoj vrsti redovničkoga života. Neki nečisti razvratnici poslaše k njemu bludnu ženicu, koja mu je drsko pristupila i izazivala ga na požudu; on ju je podsjećanjem na buduće muke u paklu po pokori pridružio Kristu.

2 Ali budući da nitko ne može izbjeći sve zamke pokvarenoga neprijatelja, dogodi se da je i on strašnim padom posrnuo u golem zločin, kako bi svim posrnulima bio primjer i vođa k pokori. Neki ugledan muž dovede svetomu mužu kćerkicu opsjednutu zlim duhom da je njegovom pomoću izliječi; on se pomoli Bogu za opsjednutu i odmah je oslobodi nečistoga napasnika. No otac, bojeći se da demon istjeran iz djevojčice ponovno ne uđe u nju, ostavi je s posve mladim bratom kod monaha u špilji. Taj jadnik, svladan nečistim željama (o strašnoga li pada!), obeščasti djevojčicu. A što zatim učini? Da sramotni zločin koji je počinio ne bi izišao u javnost, ubije i djevojčicu i njezina brata, te oba mrtva tijela baci u rijeku koja je protjecala u blizini.

3 Kad je zatim u očaju odbacio svaku nadu u spasenje, odluči se vratiti u svijet. No dok je krenuo na put, susrete ga neki redovnik i pobožan monah, čijim je pobožnim poticajima ganut zatvorio samoga sebe u neku grobnicu i započeo najstroži život.

4 A kad je jednom onaj kraj mučila velika suša i žega, Bog opomenu biskupa toga mjesta da se zaputi k ovomu Jakovu koji se skriva u grobu i zatraži njegove molitve; inače žega i suša nikada neće prestati. Ubrzo dakle biskup sa svim narodom moleći dođe k svecu i usrdno zatraži njegove molitve te ga naposljetku jedva nagovori; a kad se on počeo moliti Bogu za njih, odmah s neba bi poslana obilna kiša i natopi zemlju. Odatle svetac zače novu nadu u svoje spasenje, jer je u kišama koje su obilno padale imao najveći zalog i dokaz oproštenja. Stoga započe još stroži način života, te dodade pokoru pokori, suze suzama; i tako u svetom življenju predade duh Bogu.

OD NEPOZNATOGA PISCA KOD METAFRASTA.

Predgovor autora.

Mnoga dobra i za dušu spasonosna dobročinstva onim ljudima koji ljube Boga i stupaju putem života usklađenim sa zapovijedima Spasitelja Krista donosi prelijepo posjedovanje poniznosti: tko se potrudi prigrliti je i savršeno je vrši, nikada se neće morati bojati da će na bilo koji način pasti, ili da će ga obuzeti kakva strast, ili da će se uzoholiti pouzdanjem u samoga sebe. Da ona naime donosi mnogo štete, neizlječivu propast i najveću pogibelj onima koji nisu dovoljno oprezni, može se spoznati iz mnogih drugih dokaza, a osobito iz ove pripovijesti koja nam je napisana, kako bi oni koji su sebi postavili za cilj nebeski život iz samoga pripovijedanja izvukli korist i tako bili sigurniji. U njoj ćemo naime pronaći i najbolju pouku, i savršenu vježbu, naposljetku i krajnji pad koji proizlazi iz nemara, te krepost pokore; koja toliko vrijedi kod premilostivoga Boga da čovjeka ne samo izbavlja iz samih vrata podzemlja i muka paklenih, nego ga čini i takvim da posjeduje nešto veće od prijašnje kreposti te uz pomoć božanske milosti ponovno zadobiva popravak života bolji od prijašnjega stanja.

Vježba sv. Jakova, briga za očuvanje čistoće.

Bio je neki čovjek koji se povukao u samotno mjesto blizu gradića Porfiriona. Tome je čovjeku bilo ime Jakov. Nakon što se odrekao ispraznosti ovoga kratkog života, živio je u nekoj špilji petnaest godina. Toliko je pak napredovao u vježbanju kreposti te postao tako znamenit i Bogu mio da je bio udostojen i milosti protiv zloduha, te je u ime Spasitelja našega Isusa Krista ljudima donio i mnoga druga ozdravljenja. Kako su se dakle svi divili životu toga čovjeka, stjecali su se k njemu; a većina njih bila je iz bezbožnoga a samarijanskoga krivovjerja. Kad je taj božanski čovjek opazio da oni dolaze k njemu, obilno ih poučavajući čitanjem Božjih pisama, obraćao ih je na pravu vjeru.

3 No onaj koji se ljudskom rodu od samoga početka počeo protiviti, đavao, i to osobito onima koji služe Kristu, vidjevši da ga velika krepost i savršen život toga čovjeka tjeraju u bijeg, poduzeo je progoniti ga i protjerati iz onih mjesta koja smo gore spomenuli. Ušavši naime u jednoga Samarijanca iz broja onih koji su se od početka odvraćali od same istine, učinio je da taj okupi na jedno mjesto sve svoje prijatelje, rođake i sluge kako bi postavili zamke tome svetom čovjeku, ne bi li ga tako uhvaćena u mrežu mogli otjerati iz onih krajeva. Kad su se dakle svi sastali u svratištu svoga svećenika i mnogo toga smislili, jednodušna je odluka sviju bila da k sebi pozovu neku besramnu i nečasnu ženu, kojoj bi dali dvadeset zlatnika i obećali da će joj dati još toliko ako svojim zavodljivostima uspije pokvariti Božjega slugu Jakova, kako bi ugrabivši neku priliku toga čovjeka sa sramotom protjerali iz svoga kraja.

4 Potaknuta tim obećanjima, ona žena, vrebajući duboku noć, dođe k njemu te kucajući na vrata moljaše ga da je pusti unutra. A kako je on oklijevao i dulje vrijeme odbijao to učiniti, ona je unatoč tome besramno nastavljala kucati na vrata i mnogim ga molbama zaklinjati da je primi. Kad je on napokon otvorio vrata i ugledao je, učini mu se da vidi neku utvaru; zaštitivši se znakom križa, naglo zatvori vrata te se vrativši u ćeliju okrenu prema izlazećem suncu i usrdno se pomoli Bogu. Nedugo zatim, kad je prošla ponoć, ona žena nije prestajala kucati na vrata; štoviše, povika jakim glasom: „Smiluj se meni ti koji si sluga Božji: otvori mi vrata da pred tvojom ćelijom ne postanem hrana zvijerima.”

5 Kad je taj pravedni čovjek to promislio i uzeo u obzir mnoštvo zvijeri koje su bile u onim krajevima, otvori vrata preko volje (da tako kažem) te joj reče: „Odakle si došla ovamo? Koga tražiš? I odakle si?” Njemu žena odgovori: „Iz ovoga sam obližnjeg samostana, a poglavarica samostana poslala me da odnesemb blagoslove u ovo naselje; dok sam se vraćala u samostan, na ovome me mjestu zatekla noć. Molim te dakle, božanski čovječe, da mi se smiluješ i primiš me k sebi, da ne postanem plijen zvijerima.” Ganuvši se dakle tim riječima, on je uvede k sebi, stavi pred nju kruha i vode, a sam uđe u unutarnju ćeliju i ondje se zaključa, ostavivši ženu u vanjskoj ćeliji.

6 Ona pak, nakon što je uzela hranu, htjede malo otpočinuti. Poslije poče vikati, s naricanjem se bacati na vrata i zazivati svetoga čovjeka. On pak, pogledavši kroz prozor i vidjevši je pritisnutu tjeskobom i velikom boli, dvoumio se što bi joj rekao ili učinio. Tada ona reče: „Zaklinjem te da pogledaš na me i zaštitiš me znakom križa, jer me pritišće bol u srcu.” Čuvši to, on iziđe te odmah naloživši veliku vatru sjede blizu žene, a lijevu ruku primaknu vatri, desnom uze sveto ulje i poče je grijati toplinom vlastite ruke, ne prestajući njezina prsa obilježavati znakom križa. Ona dakle, potaknuta podbadanjem besramnosti, želeći ga uhvatiti u zamku i potaknuti na sramotnu požudu, reče: „Molim te da mi dulje mažeš srce, kako bi bol koja me pritišće napokon prestala.” On, kakva je već bila njegova jednostavnost, vjerujući ženi i pazeći na ono što se ticalo njezina liječenja, a ujedno znajući za prijevaru zloga zloduha i bojeći se da možda zbog prevelikoga sažaljenja prema njoj sebi ne navuče vječnu slabost, dva ili tri sata postojano je držao lijevu ruku gurnutu u vatru, tako da su izgorjeli zglobovi prstiju otpali. To je on činio boreći se protiv đavolskih spletki, kako zbog one nepodnošljive boli što je dolazila od plamena vatre nikakva opaka pomisao ne bi se uvukla u njegovu dušu.

7 Vidjevši žena kako on to čudesno čini, i sama dođe k sebi (vidjela je naime da je gotovo cijela ruka svetoga čovjeka izgorjela od vatre) te plačući i uzdišući baci se pred noge svetoga čovjeka i udarajući vlastitim rukama u svoja prsa vikaše: „Jao meni bijednoj i zaslijepljenoj! Jao meni jer sam postala prebivalište đavolsko!” Kad je sveti čovjek to čuo i zapanjio se, reče: „Ustani, ženo.” To reče te je vrlo žurno podiže sa zemlje, a uputivši usrdne molitve Bogu reče: „Kazuj, ženo, što je ovo.” Jedva došavši k sebi, ona po redu izloži kako je stvar tekla, otkrivajući kakve su zamke opaki Samarijanci, ili bolje đavao, bili skovali protiv pravednoga čovjeka. Čuvši to, sluga Božji silno uzdahnu; proslavivši Božju slavu i prolivši mnoge suze, zahvali Bogu, pouči je u katekizmu te joj udijelivši blagoslove posla je presvetomu biskupu Aleksandru. Kad je pak žena došla u crkvu, ispovjedila je svaku pojedinu stvar najprije samome Bogu, a zatim i presvetome mužu; koji, pošto ju je i sam obilno poučio i vidio da se silno kaje zbog zala koja je bila počinila, podijeli joj kupelj besmrtnosti te samu ženu posla u samostan djevica; okupivši pak sav pobožni puk i Kristoljubivo svećenstvo, istjera iz onoga grada i kraja sve Samarijance, a potom dođe k Božjem sluzi Jakovu i kao dobar otac silno ga učvrsti. Tako se i spomenuta žena po pokori prinijela samome Kristu, te je bila i draga Bogu i primila milost protiv zloduha.

a Samarijanci su uznemiravali kršćane osobito u petom i šestom stoljeću, za careva Zenona, Anastazija, Justina i Justinijana; no potonji je pobijedio u ratu i pogubio nekoga njihova kralja Julijana. O njima pišu Prokopije u De ædificiis Justiniani Imperatoris knj. 5, monah Ćiril u Vita S. Sabæ Abbatis 5. prosinca i drugi. Odavde se donekle može odrediti doba sv. Jakova.
b To se može shvatiti na dvostruk način: ili da kaže kako je bila poslana da odande donese blagoslov u samostan, to jest milostinju. Sličnim se izrazom služi Ćiril u životu sv. Sabe, kao što smo gore 20. siječnja uz život sv. Eutimija rekli pod br. 9 u Prolegomenima. No gdje je ondje bio taj blagoslov? Ili se može razumjeti tako da kaže kako je onamo nosila blagoslov, odnosno eulogije, to jest kruhove ili druge stvari, bilo da su ih svećenici blagoslovili propisanim crkvenim molitvama, bilo da su dolazile iz ruku svetih djevica, te su se običavale rado primati i imale su moć čak i protiv bolesti; ili pak samo kao svjedočanstvo naklonosti, neko rano ili rjeđe voće, ili nešto slično što su one posvećene djevice običavale slati ljudima koji su doduše svjetovnjaci, ali pobožni. Tako 26. siječnja u Vita S. Bathildis pogl. 3, br. 12: da i kralja i kraljicu i velikaše uvijek s doličnom čašću posjećuju s eulogijama itd.

Dar ozdravljanja. Dalje povlačenje u samoću.

Nakon što je prošlo neko vrijeme, kći nekoga čovjeka koji je zauzimao prvo mjesto u Senatu, mučena nečistim duhom, poimence je zazivala toga svetog čovjeka. Kad su je dakle njezini roditelji doveli Božjem sluzi, molili su ga da se smiluje djevojčinoj mladosti i iz nje istjera nečistoga duha. Nakon što se sveti čovjek pomolio Bogu za nju i položio ruke na nju, odmah je božanskom pomoću istjerao zloduha i ozdravio djevojku. Njezini mu roditelji, zahvalivši i Bogu i njemu, poslaše tri stotine zlatnika, koje taj pravedni čovjek ne samo da se nije usudio primiti, nego nije dopustio ni da ih vidi, govoreći i uvjeravajući ih da ne dolikuje trgovati božanskim stvarima, nego ih radije treba dati siromasima. „Ja ih naime”, reče, „ne primam; jer živeći u samoći, to mi nije potrebno.” Tako ih, zahvaljujući Bogu, otpusti njihovim kućama.

9 Jednom pak prilikom, kad je neki mladić bio kušan od zloduha, oduzele su mu se obje noge; njega su njegovi rođaci noseći donijeli k svetome čovjeku, moleći ga da se za njega pomoli Bogu. On pak, nakon što je tri dana postio i posvetio se božanskim molitvama, vrati zdravlje uzetome čovjeku, blagoslovi ga i zapovjedi mu da se vlastitim nogama vrati svojoj kući. Mnogi su drugi dolazili k njemu, koji su bolovali od raznih bolesti, te su se svi, božanskom pomoću po njegovim molitvama ozdravljeni, vraćali svojim kućama.

10 Vidjevši pak taj sluga Božji da ga svi silno časte i veoma se bojeći pada koji mnogima zna doći upravo od časti, napusti ono mjesto i bježeći ode daleko od onoga grada, četrdeset milja; našavši kod stijena koje su na obali rijeke veliku špilju, ondje je živio trideset godina, provodeći čitave dane i noći u molitvama i himnima. Hranu pak sebi dugo vremena pripravljaše od bilja koje je raslo blizu rijeke; poslije je na obali rijeke lijepo uredio malen vrt i radeći u njemu nekoliko sati dnevno, iz njega je sebi pribavljao hranu. Toliko se pak slavio njegov život da su iz dvadeset i trideset samostana dolazili k njemu monasi i klerici, a i mnogi drugi od onih koji se bave svjetovnim poslovima stjecali su se k njemu kako bi primili njegov blagoslov i od njega bili učvršćeni.

Pad u blud i ubojstvo.

No takvu i toliku čovjeku, udostojenu tolike milosti, možda obuzetu uznositošću ili ohološću, bi dopušteno da upadne u pad, i to od svih najteži. Jer najopakiji neprijatelj ljudskoga roda, koji protiv ljudi što provode ispravan i Bogu mio život iskaljuje vlastitu zavist, uđe u neku djevojku, kćer nekoga bogataša, te poče vikati i poimence dozivati sv. Jakova; tako da su djevojčini roditelji obilazili i posvuda tražili toga božanskog čovjeka, ne izostavivši ni samostan ni ikoje pusto mjesto. Kako ga nisu mogli pronaći, poslije doznaše da se u onome mjestu koje smo gore spomenuli nalazi neki pustinjak. Otac dakle, uzevši sa sobom svoje sluge i zapovjedivši djevojci da zajedno s majkom uzjaše na tovarnu životinju i slijedi ga, dođe u ono mjesto za koje bijaše čuo, gdje je i onaj sveti čovjek provodio život. Kad ga je ugledao i bacio se pred njegove noge, reče: „Smiluj se mojoj kćeri, jer je strašno muči nečisti duh: već je naime dvadeset dana kako nije uzela ni jela ni pića, nego viče razdirući samu sebe i dozivajući tvoje ime.”

12 Tada zapovjedi da djevojku dovedu onamo; posvetivši se dulje molitvama, tako je žarko molio za nju da se zatreslo i mjesto na kojem su stajali. Kad su molitve završile, duhnu u onoga nečistog duha i reče: „U ime Gospodina našega Isusa Krista, iziđi iz ove djevojke.” I odmah sam zloduh, kao kakvim ognjem potjeran, iziđe iz djevojke. Ona pak, pavši na zemlju, mnogo je sati ležala bez glasa; ali onaj svetac, pomolivši se Bogu, uhvati je za ruku, podiže je i vrati njezinim roditeljima. Vidjevši to čudo, oni su hvalili Božju slavu. No bojeći se da se onaj nečisti zloduh ne bi vratio i ušao u nju, zamoliše ga da djevojka ostane kod njega dva dana, dok se posve ne oslobodi od zloduha. Ostavivši dakle djevojku kod njega, roditelji se vratiše svojoj kući.

13 Dolikuje pak, kao što smo na početku rekli, radi opreza mnogih i duhovne izgradnje onih koji provode ovaj nebeski život, ne samo pripovijedajući ispravna djela savršenih ljudi sabirati samo ono što je dobro, nego, kako oni koji služe Bogu ne bi bili neupućeni u opake vještine i zamke onoga najopakijeg neprijatelja, kao što smo nabrojili najveće i istinske kreposti ovoga čovjeka, tako, kažem, dolikuje ispripovjediti i kolebanje koje ga je snašlo, a odatle i njegov najveći pad. Izložit ćemo zatim, kako i dolikuje, i ona velika i silna čudesa koja su po njemu učinjena nakon njegova savršenog pokajanja i plemenite ispovijedi. Koliko je naime plemenitiju vježbu i život prije provodio, toliko je poslije bio veći njegov pad. A koliko je teži bio pad, toliko je poslije bilo veće i njegovo popravljanje.

14 Onaj naime najgori i bezbožni neprijatelj Božjih slugu, vidjevši da je djevojka koja bijaše ozdravila ostavljena ondje nasamo s njim, i ugrabivši to kao neku priliku protiv pravednoga čovjeka, ubaci u njega duh požude; koji ga je toliko napao da je onaj koji se na početku svoje vježbe, u vrijeme kad su preko žene koju smo gore spomenuli bile pripravljene zamke bezbožnih Samarijanaca, odupro plemenitom i snažnom dušom, i koji je, da bi pobijedio đavla po kojem je žena bila nahuškana protiv njega, radije podnio gubitak lijeve ruke, taj je, kažem, čovjek, potaknut podbadanjem požude, zaboravio na strah Božji, na toliku milost ozdravljanja, na tako dugotrajnu vježbu i tolike napore; i premda je bio doživio duboku starost, ipak je pobijeđen podlegao zloduhu te izišavši na ono mjesto koje je bilo pred ćelijom, obeščastio samu djevojku i okaljao se blatom bezbožnosti.

15 Zatim je pak, kao da je zloduhu prinio neke prvine, bio prisiljen prijašnjem zlu dodati i drugo. Budući da se naime onaj zavodnik zmija bojao da Jakov ne bi došao k sebi i obratio se na popravak života, koji se po pokori pruža onima koji je iskrena srca traže, prišapnu tome čovjeku, kojega je, kako mu se činilo, vodio kao zarobljenika, da počini nešto veće od prijašnjega grijeha: ubacivši mu naime u um neke misli straha, nagovori ga da ubije djevojku koju je obeščastio. Svladan dakle i tim grijehom, počini i njezino ubojstvo, nadajući se dakako da će time moći izbjeći neugodnosti od djevojčinih roditelja.

16 Ali ni tim se zločinom nije zadovoljio onaj pravi začetnik zala, đavao, nego je dodao i drugo: da ostatke ubijene djevojke ne samo ne preda ukopu, nego ih i bez ikakva milosrđa baci u riječne vode. Takav je plod oholosti i bahatosti. Da se naime onaj monah nije podložio takvu grijehu, opaki neprijatelj, izlijevajući svu silu i bijes vjetrova kao na kakvu malu lađicu, nipošto ne bi osramotio toga starca od kojega je bio pobijeđen dok je ovaj još bio mladić; a kojega je poslije i sam pobijedio zato što je osjetio da se previše uzoholio. a Zar je tada ta sljedba prestala postojati? Svakako Prokopije piše da su pod Justinijanom Samarijanci većinom postali kršćani, te im je stoga Justinijan ostavio netaknutom staru utvrdu na brdu Garizimu.

POGLAVLJE IV. Nagon očaja.

Pa ipak je izvanredna dobrohotnost Krista, darivatelja najvećih dobara, prema ljudima, koji više želi da se svi ljudi spase nego da propadnu, pružila ruku onome koji bijaše pao i ležao na zemlji, te lijekovima pokore izliječila neizlječive i smrdljive rane vlastitoga stvorenja, to jest toga čovjeka, i nakon pokore uresila ga istim, pa i većim milostima. To smo pak bili prisiljeni iznijeti na vidjelo kako bismo, kao što smo upoznajući njegov prijašnji život hvalili Boga, a slušajući kako je pao zapali u tugu, tako i učeći o njegovoj iskrenoj pokori ne pouzdavali se u same sebe, nego svoju nadu položili u premilostivoga Boga, od kojega proizlaze sve milosti; koji i nama dok stojimo daje ustrajnost da možemo savršeno stajati, a kad zbog nemara padnemo, podupire nas svojom rukom, to jest pruža nam pomoć, i pokornike grli po svojoj ljubavi prema ljudskom rodu.

18 Doista, onaj koji je počinio tolika i takva zla, od kojih ga je svako činilo podložnim paklu, postavi sebi za uzor Davidov primjer kojim bi se mogao podići iz pada. Jer i David je nakon preljuba izvrnuo red stvari, pa je umjesto da podnese kaznu za svoj preljub, dodao još i ubojstvo onoga muža kojemu je prije nanio nepravdu. Kad je dakle on promislio kako se sam Bog i dobrostivi Gospodin, umilostivljen Davidovom molitvom, odmah smilovao i oprostio mu grijehe, utekao se u luku pokore, služeći se jedino nadom kao kormilarkom za popravak svoje duše. Došavši naime k sebi i probudivši se, kako bi tko rekao, iz sna, uđe u svoju ćeliju te bacivši se na zemlju ispuštaše nepodnošljive jecaje, snažno se udarajući u prsa i prolijevajući potoke suza.

19 Ali ni tako od njega nije odstupio nečisti i najopakiji đavao. Ne mogavši naime podnijeti odluku i volju toga čovjeka, poče mu u dušu ubacivati misli očaja, pokušavajući ljudskom rodu nanijeti takve najgore početke iz samoga Judina očaja. On dakle odluči vratiti se svjetovnom načinu života. No voljom dobrostivoga Krista dogodi se da je putujući došao u neki samostan. Ušavši dakle k onim monasima koji su ondje bili, pozdravi ih; a oni mu opraše noge, staviše pred njega kruha i zamoliše ga da uzme hrane. On pak, jedva dopuštajući da ih i čuje, ispusti težak uzdah i reče: „Jao meni bijedniku, kako ću moći podići oči k nebu? Kako ću se usuditi zazvati ime samoga Gospodina Krista, kojega sam odbacio i napustio? Kako ću se usuditi dotaknuti išta od njegovih dobara, ja koji sam dušom i tijelom bio preljubnik protiv njega i okaljao se požudama neumjerenosti?” Kad je počeo pripovijedati kako se stvar dogodila, sve im je ispovjedio; a oni, silno ražalošćeni zbog toga i ganuti onim što je na različite načine bio pretrpio, tješili su ga koliko su god mogli. Podijelivši mu blagoslove i uputivši za njega Bogu mnoge i usrdne molitve, otpustiše ga od sebe.

20 Dok je pak putovao, susrete ga neki brat koji je uistinu imao Krista u sebi; pozdravivši ga, prisili ga da svrati u njegovu ćeliju, opra mu noge, iskaza mu sve službe ljubavi, iznese kruha i potaknu ga da postane dionikom onih blagoslova koje je Bog poslao. On pak, svjestan svojih grijeha, udarajući se u prsa, dugo je odbijao uzeti hranu. Ali sluga Božji kod kojega je bio svratio baci se pred njegove noge, tješeći ga i zaklinjući se da neće prije ustati sa zemlje nego što obeća da će blagovati od onoga što je bilo postavljeno. Kad je on to obećao, sluga Božji ustade sa zemlje da bi uzeo hranu. Pošto su pak obojica okusili kruh i zahvalili Bogu, ponovno su sjedili zajedno.

21 Tada onaj koji je Jakova bio primio na konak progovori mu: „Pouči me, oče, svoga sina u Kristu, i učvrsti moje srce, jer me veoma uznemiruju mnoge i različite misli.” Tada sv. Jakov zajauka te sa suzama, uzdasima i naricanjem udarajući se u prsa reče: „Pusti me, brate, da plačem i oplakujem svoje teške grijehe i ono što sam se bezbožno usudio učiniti protiv Boga; jer sam u ovoj svojoj ispraznoj i sramotnoj sjedini, poput dječaka prevaren od đavla, posve potonuo u propast. Zlima naime koja sam kao mladić strpljivo pobijedio, sada sam u starosti nečasno se ponašajući podlegao, bacivši se u blato smrdljivoga bluda i počinivši druge, još teže grijehe od ovih.” Kad je onaj to čuo, obuze ga velika žalost te ga zamoli da mu potanko ispripovijeda đavolsku prijevaru; nastojeći time postići dvoje: prvo, jer se nadao da će ispovijedanjem grijeha toga čovjeka potaknuti na pokoru; drugo, jer je iz bratova pada želio sebi pribaviti oprez za ubuduće. On dakle poče ovako pripovijedati.

22 „Nakon što sam provodio strogu i veoma napornu vježbu te samome Bogu pedeset godina nedužno služio, pošto sam od dobrostivoga Boga primio veliku milost i po meni grešniku bila su učinjena mnoga čudesa, naposljetku je Sotona ušao u neku djevojku; njezini roditelji, čuvši da je Kristova milost sa mnom, dovedoše je k meni da bi mogla biti izliječena. Kad su me zamolili da se za nju pomolim Bogu, to sam i učinio; i božanskom pomoću dogodilo se da je nečisti duh izišao iz nje. Želeći da bude posve izliječena, ostavili su djevojku kod mene dva dana, a sami se vratili svojoj kući. Zasijepljena uma, ja sam izišao k njoj i svladan podbadanjem požude, ne imajući toga časa Boga na umu niti razmišljajući o tome da gubim napore tako dugotrajne vježbe, nego sve (da ukratko kažem) zaboravivši i prezrevši pakao, pao sam u pogubnu propast bluda. Nakon što sam obeščastio djevojku, htio sam zlom izliječiti zlo, štoviše manjem sam zlu dodao veće. Zloduh naime, začetnik te sramote, navalivši na me, ubaci mi u pamet ubojstvo te iste djevojke. Tako sam je nakon nasilja koje sam joj nanio i ubio, a njezino tijelo bacio u rijeku. Očajavajući dakle zbog svoga spasenja, otišao sam i sada se vraćam u svijet. Kako ću naime moći podići oči prema visini neba? Jer ako se usudim izgovoriti samo Kristovo ime, odmah će sići oganj s neba i smjesta me spaliti.”

Pokora izvršena u grobnici.

Dok mu je to i slično pripovijedao s mnogim suzama i najvećim uzdasima, drugi sluga Božji, slušajući to i ganut božanskom milošću, pade mu oko vrata te ga ljubeći reče: „Molim te, brate, ne kloni duhom niti očajavaj zbog svoga spasenja; nego vjerujući da ima mjesta za pokoru, lijevajući suze ispovjedi se dobrostivomu Bogu. Veoma je naime milosrdan Gospodin i veliko je milosrđe kojim nas uvijek prati. Dok imamo vremena, činimo pokoru. Jer kad ne bi bilo pokore, kako bi David nakon dara proroštva, nakon kraljevstva, nakon svjedočanstva Gospodnjega, upavši u ponor preljuba i ubojstva, riječima i djelom pokazujući pokoru, mogao postići oproštenje takvih grijeha? Ako nema mjesta za pokoru, kako je blaženi Petar, prvak apostola i prvi učenik, koji je od Boga primio ključeve neba, nakon što je Gospodina Krista ne jednom, ne dvaput, nego triput zatajio, i poslije toga gorko zaplakao, ne samo isprosio oproštenje toga grijeha, nego je bio smatran dostojnim i veće časti, postavši pastirom Kristovih razumnih ovaca? Kad ne bi bilo pokore, kako bi Apostol zapovjedio da se ponovno primi onaj koji je kod Korinćana bio počinio blud, govoreći: Da nas ne prevari Sotona?”

24 Pošto mu je tim i takvim riječima istinski i milosrdni brat silno učvrstio dušu, zamoli ga da ostane zajedno s njim; a kako on nije htio, sluga Božji baci se pred njegove noge, ljubeći ih i moleći ga da se ne odvaja od njega, razmišljajući i bojeći se da ne bi na neki način upao u očaj i posve izgubio svoju dušu. Kad ga pak žarko opominjući, moleći i zaklinjući nije mogao nagovoriti, sveti čovjek, pritisnut tjeskobom i uzdišući u duhu, pomolivši se žarko Bogu za njega, otpusti ga, davši mu i blagoslove kojima će se služiti na putu. Pošto je išao zajedno s njim sve do petnaest milja, nije ga prestajao poticati, održavši dug govor o pokori. Zatim ga zagrli, sa suzama poljubi i pomolivši se Bogu za njega, vrati se u svoju ćeliju.

25 Jakov pak, krenuvši putem koji je vodio u svijet, bijaše na putovanju. Pošto je prevalio jedan dio puta i malo skrenuo u stranu, pronađe neku staru grobnicu načinjenu u obliku špilje, u kojoj bijahu pohranjene mnoge kosti mrtvaca, koje su se zbog starosti vremena bile pretvorile gotovo u prah. Ušavši onamo, skupi one kosti na jedno mjesto i položi ih u jedan kut spomenika; zatvorivši stara vrata špilje i kleknuvši na zemlju, udarajući se u prsa, s velikim jaukom i naricanjem ovako se ispovijedao Bogu: „Kako ću k tebi, Bože, podići oči? Kakav ću početak učiniti svojoj ispovijedi? Kojim duhom ili kojom savješću pouzdan usudit ću se pokrenuti bezbožni jezik i usne pune nečistoće? Za koji ću se grijeh najprije usuditi moliti oproštenje? Smiluj se, premilostivi Gospodine. Budi milostiv meni nedostojnomu, dobri Gospodine, i nemoj me pogubiti zajedno s mojim najsramotnijim djelima: nisu naime male moje bezbožnosti. Počinio sam blud, učinio ubojstvo, prolio nevinu krv. Povrh svega toga, bijedno sam tijelo dao za hranu vodama, zvijerima i pticama. I sada, Gospodine, tebi koji sve znaš ispovijedam se, moleći od tebe oproštenje za te stvari. Nemoj me prezreti, Gospodine, nego po svome milosrđu i ljubavi prema ljudima smiluj se meni bezbožnom i nedostojnom čovjeku, udijeli mi svoje obilno milosrđe i otpusti mi svako moje bezakonje, da me potopljena u duboki ponor grijeha ne bi preplavila oluja neprijatelja pustošitelja i da me ne bi proždro zmaj bezdana.”

26 Služeći se takvom postojanom pokorom i ispovijeđu, proveo je deset godina u špilji, odnosno podnoseći težak život u grobnici; iz toga mjesta nije izlazio, niti je s kim općio, niti je ikoga oslovio, nego je u gorkim suzama, uzdasima, nepodnošljivu naricanju i velikom skrušenju proveo sve to vrijeme, otvarajući dvaput tjedno vrata špilje i skupljajući zelje koje je raslo blizu ulaza u grobnicu gdje je boravio, od kojega je jeo samo onoliko koliko je smatrao da mu je dovoljno; potom bi se vraćao u špilju, silno zahvaljujući Bogu i u svako vrijeme posvećujući se molitvama, bdjenjima i ustrajnosti u ispovijedi. Stoga dobrostivi Bog, koji ne želi smrti grešnika, nego obraćenje i život, nije dopustio da toliki i tako velik trud bude uzaludan i beskoristan. Uzevši naime u obzir njegovu čistu i najbrižljiviju pokoru, podario mu je oproštenje tolikih i takvih grijeha.

Isprošena kiša. Druga čudesa; sveta smrt.

Želeći pak sam Bog i tome svetom čovjeku i svima drugima očito pokazati snagu pokore, dopusti da žestoka suša i oskudica kiše zahvate čitav onaj kraj. Stoga je nakon mnogih postova, molitava i prošnji bilo objavljeno najpobožnijem biskupu onoga grada, čovjeku svetu i bogobojaznu, da u tome kraju postoji neki čovjek koji živi u grobnici, vanjštinom doduše ponizan, ali duhom i dušom svet; ako ga oni nagovore i on se pomoli Bogu, odvratit će sva zla koja su prijetila onome kraju. Presveti dakle biskup sa svim klerom zapovjedi da se svi okupe kako bi čuli ono viđenje koje im je kanio ispripovjediti, te da s prošnjama pođu k špilji koja mu je bila objavljena, k tome božanskom čovjeku. Kad je to učinjeno i kad su došli na ono mjesto, pronađoše toga pravednog čovjeka i mnogim ga molbama zamoliše da se smiluje njihovu kraju, da se udostoji pomoliti Bogu i od njega isprositi da se pomiri sa svojim narodom te odagnavši sadašnju sušu spusti kišu na njihovu zemlju.

28 On im ništa uopće ne odgovarajući udaraše se u prsa i ne usuđujući se podići oči k nebu govoraše samo ovo: „Budi milostiv, Kriste, mojim mnogim bezbožnostima.” Biskup pak, premda je ustrajao u prošnjama i poticajima, ne dobivši od njega nikakva odgovora, ostavi ga, a oni koji su bili došli onamo vratiše se naričući. Kad su došli u crkvu, ondje su ponovno plačući i moleći tražili od dobrostivoga Boga izbavljenje od zala. Dok su tako mnogo dana naričući i posteći zaklinjali Boga da im pritekne u pomoć, ponovno bi objavljeno istome biskupu i začu se jasan glas koji reče ovako: „Idi k mome sluzi Jakovu, kojega sam ti već objavio, i nagovori ga da me zamoli za ove stvari: kad on naime bude molio, bit ćete oslobođeni onih zala koja prijete kraju.”

29 Vrativši se dakle sa svim klerom i pukom, sveti Božji svećenik stade prinositi prošnje božanskom čovjeku. Tada on preko volje (da ukratko kažem), potaknut mnogim prošnjama i uvjeren od onoga svetog biskupa da je k njemu došao poslan božanskom objavom, podigavši oči k nebu dugo je vremena upućivao usrdne molitve; i dok su mu molitve još bile na usnama, dobri i milosrdni Bog, koji sve obilno i lako daruje onima koji ga se boje, samim djelom ispunjavajući onu riječ Božjih pisama: „Dok ti još budeš govorio, reći ću: Evo me”, spusti obilnu kišu na zemlju.

30 Zadivivši se tome preko svake mjere, otpjevaše zahvalni himan milosrdnomu Bogu i njegovu veličanstvu te se vratiše; slaveći pak Božju slavu, proglašavali su blaženima njegove sluge koji su vježbanjem kreposti postali dostojni takve i tolike časti i milosti. Potpomognuti dakle tim najvećim dobročinstvom od dobrostivoga Boga i oslobođeni one božanske nevolje koja bi odagnana po Božjem sluzi Jakovu, sve do današnjega dana svake godine slave spomen onoga dana kada su bili oslobođeni te suše u zraku, te prinose Kristu neprestane himne, prošnje i zahvale.

31 Mnogi su pak iz samoga puka, pritisnuti raznim bolestima, zajedno s biskupom radi utjehe i ozdravljenja utjecali se Božjem sluzi Jakovu; njih je on, pomazavši ih svetim uljem i blagoslovivši u Kristovo ime, tako ozdravljao da su se vraćali kući hvaleći slavu Božju koji im je po svome sluzi donio ozdravljenje. Svi su dakle koji su nastanjivali grad i susjedni kraj donosili k njemu svoje bolesnike ili ga molili da se, dok su oni odsutni, sam pomoli Bogu za njihovo zdravlje; i odmah su božanskom pomoću postizali ozdravljenje: tolika mu je naime milost bila udijeljena da je i samom riječju odmah tjerao u bijeg nečiste duhove.

32 Iste pak one godine kada je bila odagnana ona najteža nevolja suše, sluga Božji Jakov pozva presvetoga biskupa i zamoli ga da se pobrine za špilju, to jest grobnicu u kojoj je već dugo imao prebivalište, te zatraži od njega da nakon smrti ondje bude pokopan. Kad je on obećao da će to učiniti i vratio se u grad, nakon nekoliko dana blaženi Jakov preminu u dobroj starosti, u sedamdeset i petoj godini života. Doznavši to, najpobožniji biskup dođe na ono mjesto sa svim klerom i čestitim laicima; oni ga balzamiraše dragocjenim miomirisima te, slaveći samoga Boga i njegovu slavu, položiše njegove časne moći u taj isti spomenik.

33 Poslije je sveti Božji svećenik sagradio svetu crkvu uz špilju i onamo prenio njegove moći. Na tome se mjestu sve do današnjega dana mnogi ozdravljaju, a čitav grad i susjedni kraj, slaveći svake godine njegov spomen, održava velik blagdan na slavu dobrostivoga Boga koji ga je tako proslavio; kojega i mi na uobičajen način i slavno častimo, blagoslivljajući Oca i Sina i Duha Svetoga, kojemu je slava i vlast u vijeke vjekova, amen.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

28. siječnja Kalendar godine