POGLAVLJE VIII. Ustanova djevica.
Reći ću i o redu samostana, kako je uzdržljivost svetih okrenula u svoj dobitak. Sijala je tjelesno da bi žela duhovno; davala je zemaljsko da bi uzela nebesko; ustupala je prolazno da bi za to zamijenila vječno. Nakon muškoga samostana, koji je predala muževima na upravljanje, mnoge je djevice, koje je sabrala iz različitih pokrajina, kako plemenite tako i srednjega i najnižega roda, podijelila u tri skupine a i samostana, tako doduše da su u radu i jelu bile odijeljene, a u psalmodiji i molitvama sjedinjene.
bc Djevice dijeli u 3 skupine: propisuje im pravilo ustajanja, pjevanja i odijevanja: ispravlja prijestupnice: 1 Kor 4, 2. 1 Tim 6, 8. čuva siromaštvo: kroti razuzdane: kažnjava sklone svađi: njeguje bolesne, stroga prema sebi: ni bolesna ne uzima vino:
Nakonb otpjevanoga Aleluja (kojim su se znakom pozivale nac zbornu molitvu) nikomu nije bilo dopušteno ostati sjediti; nego je ona, dolazeći prva ili među prvima, čekala dolazak ostalih, stidom i primjerom potičući ih na rad, a ne strahom. Ujutro, o trećoj, šestoj i devetoj uri, uvečer i usred noći redom su pjevale psaltir; niti je kojoj od sestara bilo dopušteno ne znati psalme i svakodnevno ne naučiti nešto iz Svetoga pisma. Samo su nedjeljom odlazile u crkvu pokraj koje su stanovale; i svaka je povorka slijedila svoju majku; a vrativši se odatle zajedno, prionule bi uz raspodijeljeni posao te izrađivale odjeću bilo za sebe bilo za druge. Ako je koja bila plemenita roda, nije joj bilo dopušteno imati pratilju iz svoje kuće, da ne bi, sjećajući se prijašnjih djela, obnavljala staru zabludu razuzdane mladosti i učestalim je razgovorima oživljavala. Jedna je bila odjeća sviju. Lanenim su se platnom služile samo za brisanje ruku. Od muškaraca je bila tolika odijeljenost da ih je odvajala i od eunuha, kako ne bi dala nikakve prilike klevetničkom jeziku, koji običava grditi svece za utjehu u vlastitom grijehu.
33 Ako je koja dolazila prekasno na psalme ili je bila lijena u radu, pristupala joj je na različite načine. Ako je bila naprasita, blagim riječima; ako strpljiva, ukorom, nasljedujući ono Apostolovo: „Što hoćete? Da dođem k vama sa šibom ili s ljubavlju i duhom blagosti?” Osim hrane i odjeće, nijednoj nije dopuštala imati išta, jer Pavao kaže: „Imajući hranu i odjeću, budimo time zadovoljni”, da navikom posjedovanja nečega više ne bi dala mjesta lakomosti, koja se ne može zasititi nikakvim bogatstvom, i što više ima, to više traži, te se ne smanjuje ni obiljem ni oskudicom. One koje su se međusobno svađale mirila je najblažim govorom. Razuzdano tijelo mladih djevojaka lomila je čestim i dvostrukim postovima, više voleći da ih boli želudac negoli duša. Ako bi vidjela koju dotjeraniju, nabiranjem čela i tugom lica korila je pogrešku, govoreći da je urednost tijela i odjeće nečistoća duše, te da se sramotna i razuzdana riječ nikada ne smije izustiti iz djevičanskih usta: tim se znakovima očituje požudna duša i po izvanjskom se čovjeku pokazuju mane nutarnjega čovjeka. Onu pak za koju je opazila da je jezičava, brbljava i drska te da uživa u svađama, a češće opomenuta nije se htjela obratiti, tjerala je da moli među posljednjima i izvan zbora sestara kod vrata blagovaonice te da odvojeno uzima hranu, kako bi stid popravio onu koju prijekor nije ispravio. Krađu je mrzila kao svetogrđe, i ono što se među svjetovnim ljudima smatra lakim ili ništavnim, govorila je da je u samostanima najteži prijestup.
34 Što da spominjem njezinu blagost i marljivost prema bolesnicama, koje je njegovala čudesnim uslugama i dvorbom? I dok je drugima koje su bolovale obilno pružala sve, pa i jelo od mesa davala, ako bi kadgod sama oboljela, sebi nije popuštala, te se u tome činila nejednakom jer je prema drugima blagost mijenjala u strogost prema sebi. Nijedna od mladih djevojaka zdrava i krepka tijela nije se predala tolikoj uzdržljivosti kolikoj ona slomljena, staračkoga i oslabljena tjelešca. Priznajem, u toj je stvari bila odveć tvrdokorna, da sebe nije štedjela niti je popuštala ikomu tko ju je opominjao. Izvijestit ću što sam iskusio. U mjesecu srpnju, za najvećih žega, upala je u žestoku groznicu, i nakon beznađa, kad je Božjim milosrđem odahnula, a liječnici savjetovali da je radi okrepe tijela potrebno malo slaba vina, da pijući vodu ne bi oboljela od vodene bolesti, i kad sam ja potajno zamolio blaženoga papu Epifanija da je opomene, štoviše prisili piti vino, ona je, kakva je bila razborita i bistra uma, odmah osjetila zamku te je smiješeći se dala do znanja da je moje ono što on govori. Što više reći? Kad je blaženi biskup nakon mnogih nagovora izišao van, meni koji sam pitao što je postigao odgovorio je: „Toliko sam postigao da je mene starca gotovo nagovorila da ne pijem vino.” Ovo navodim ne zato što bih odobravao nepromišljeno i preko snaga preuzete terete, jer Pismo opominje: „Ne diži teret iznad sebe”, nego zato što želim i iz ove ustrajnosti dokazati žar njezina duha i čežnju vjerne duše koja pjeva: „Žedna je duša moja tebe, koliko li čezne za tobom tijelo moje!”
35 Teško je u svemu držati mjeru; i uistinu, prema izreci filozofa, μεσότης ἡ ἀρετή, κακία ὑπερβολὴ πέλεταιd. To mi možemo izraziti jednom kratkom izrekom: Ničega previše. Ona koja je u preziranju jela imala toliku tvrdokornost, u žalosti je bila blaga i lomila se zbog smrti svojih najbližih, osobito djece. Jer i kod muževa i kod kćeri usnuća uvijek je bila u pogibelji života; i dok je križala usta i prsa te utiskivanjem križa nastojala ublažiti majčinsku bol, bila je svladana osjećajima, a majčinska utroba potresala je njezin bogobojazni duh: pobjeđujući duhom, bila je svladana krhkošću tijela. Kad bi je jednom spopala bolest, dugo ju je vremena držala, tako da je i nama zadavala nemir i sebi donosila pogibelj; u čemu se ona radovala, iz časa u čas spominjući: „Jadan li sam ja čovjek! Tko će me izbaviti iz ovoga smrtonosnoga tijela?” Neka razborit čitatelj kaže da umjesto pohvala pišem pokudu. Uzimam za svjedoka Isusa, kojemu je ona služila i kojemu ja želim služiti, da ni na jednu stranu ništa ne izmišljam, nego kao kršćanin o kršćanki iznosim ono što je istinito, to jest pišem povijest, a ne hvalospjev; i da su njezine mane drugima kreposti. Govorim o manama prema svome osjećaju i čežnji svih sestara i braće koji je ljubimo i tražimo odsutnu.
36 Uostalom, ona je dovršila svoju trku, sačuvala vjeru, i sada uživa vijenac pravednosti te slijedi Jaganjca kamo god pođe. Nasićuje se jer je gladovala, i radosna pjeva: „Kako smo čuli, tako i vidjesmo u gradu Gospodina nad vojskama, u gradu Boga našega.” O blažene li zamjene stvari! Plakala je da bi se uvijek smijala. Prezrela je ispucane studence da bi pronašla izvor Gospodina. Bila je odjevena u kostrijet da bi se sada služila bijelim haljinama i govorila: „Razdrije moju kostrijet i opasa me veseljem.” Jela je pepeo kao kruh i svoje je piće miješala sa suzama govoreći: „Suze su mi bile kruh danju i noću”, da bi se u vječnosti hranila kruhom anđeoskim i pjevala: „Kušajte i vidite kako je sladak Gospodin.” I: „Iz srca mi navire riječ divna, kazujem svoje djelo Kralju.” I vidjela je da se na njoj ispunjavaju Izaijine, štoviše Gospodnje riječi po Izaiji: „Gle, sluge će moje jesti, a vi ćete gladovati; gle, sluge će moje piti, a vi ćete žeđati. Gle, sluge će moje klicati, a vi ćete se stidjeti. Gle, sluge će moje pjevati od radosti u srcu, a vi ćete vikati od boli u srcu i ridati zbog slomljenoga duha.”
a Rukopis sv. Maksimina: po samostanima. Jesu li prebivališta ovih svetih djevica bila posve odvojena ili su unutar neke veće zgrade ili ograde bile odijeljene nastambe i radionice, svaka pod svojim predstojnicama i majkama, kao što se niže kaže, raspravljalo se ranije.
b Sv. Jeronim u 23. poslanici Marceli o bolesnoj Blezili ovako govori: Brzo ustaje na molitvu i zvonkim glasom pretičući ostale u Aleluja, prva počinje hvaliti svoga Gospodina. Tim su se dakle glasom sazivale.
c Sinaksu, odnosno zbor božanskoga časoslova, isti Jeronim naziva zbornom molitvom u pravilu sv. Pahomija koje je sam preveo na latinski.
d Dodaju neki: to jest, pretjerivanje se smatra manom; što je tumačenje grčke poslovice.
Mržnja prema krivovjercima, proučavanje Svetoga pisma.
Bijahu rekao da je ona uvijek bježala od ispucanih studenaca kako bi pronašla izvor Gospodina, da bi mogla radosna pjevati: „Kao što košuta žudi za izvor-vodama, tako duša moja čezne za tobom, Bože. Kada ću doći i pokazati se pred licem Božjim?” Dotaknut ću stoga ukratko kako je izbjegavala kaljužaste lokve krivovjeraca i smatrala ih jednakima poganima. a Neki lukavi varalica, i, kako se samomu sebi činio, učen i poluučen, bez moga znanja počeo joj je postavljati pitanja i govoriti: „Što je sagriješilo dijete da ga spopadne demon? U kojoj ćemo dobi uskrsnuti? Ako u onoj u kojoj umiremo, bit će dakle potrebne dojilje nakon uskrsnuća; ako pak u drugoj, to nipošto neće biti uskrsnuće mrtvih, nego preobrazba u druge. Hoće li postojati i razlika spola muškoga i ženskoga ili neće? Ako hoće, slijedit će i ženidbe, i spolni odnosi, ali i rađanje; ako neće, uklonivši razliku spola, neće uskrsnuti ista tijela, jer zemaljsko prebivalište opterećuje um koji o mnogome razmišlja, nego će biti fina i duhovna, jer Apostol kaže: 'Sije se tijelo naravno, uskršava tijelo duhovno.'” Iz svega je toga želio dokazati da su razumna stvorenja zbog nekih mana i drevnih grijeha pala u tijela, te da se prema različitosti i zaslugama grijeha rađaju u ovakvom ili onakvom stanju, tako da se ili raduju zdravlju tijela te bogatstvu i plemenitosti roditelja, ili dolazeći u boležljiva tijela i kuće siromaha plaćaju kazne za prijašnje prijestupe i zatvaraju se u sadašnji svijet i tijela kao u tamnicu.
38 Kad je to čula i meni prenijela, pokazavši na toga čovjeka, i kad je na mene pala nužda da se oduprem najopakijoj zmiji ljutici i smrtonosnoj zvijeri, o kojima psalmist spominje govoreći: „Ne predaj zvijerima duše onih koji te hvale”, i: „Ukori, Gospodine, zvijeri iz trstike, koji pišući nepravdu govore laž protiv Gospodina i podižu uvis usta svoja”, pristupio sam čovjeku i razgovorima s njom, koju je nastojao prevariti, stjerao ga u škripac kratkim pitanjem govoreći:b „Vjeruješ li u buduće uskrsnuće mrtvih ili ne?” Kad je on odgovorio da vjeruje, nastavio sam: „Hoće li uskrsnuti ista tijela ili druga?” Kad je rekao: „Ista”, upitao sam: „U istome spolu ili u drugome?” Njemu koji je na pitanja šutio i poput zmije okretao glavu amo-tamo da ne bude pogođen, rekoh: „Budući da šutiš, ja ću sebi umjesto tebe odgovoriti i izvesti posljedice: Ako neće uskrsnuti žena kao žena niti muškarac kao muškarac, neće biti uskrsnuća mrtvih, jer spol ima udove, a udovi čine cijelo tijelo. Ako pak ne bude spola i udova, gdje će biti uskrsnuće tijela koja se bez spola i udova ne sastoje? Nadalje, ako ne bude uskrsnuća tijela, nipošto neće biti uskrsnuća mrtvih. A i ono što prigovaraš o ženidbama: da, ako budu isti udovi, slijede ženidbe, Spasitelj pobija govoreći: 'Varate se, ne poznajući Pisama ni sile Božje. U uskrsnuću mrtvih niti će se ženiti niti udavati, nego će biti kao anđeli.' Gdje se kaže: 'Niti će se ženiti niti udavati', pokazuje se razlika spolova. Nitko naime za kamen i drvo ne kaže: 'Niti će se ženiti niti udavati', jer nemaju narav za ženidbu, nego za one koji se mogu ženiti, a Kristovom milošću i snagom se ne žene. Ako pak prigovoriš: Kako ćemo dakle biti kao anđeli, kad među anđelima nema muškoga i ženskoga?, ukratko poslušaj: Gospodin nam ne obećava bit anđela, nego njihov način života i blaženstvo. Kao što je i Ivan Krstitelj, prije negoli je bio obezglavljen, nazvan anđelom; i svi sveci i djevice Božje već i u ovome vijeku u sebi očituju život anđela. Kad se naime kaže: 'Bit ćete kao anđeli', obećava se sličnost, a ne mijenja se narav.”
39 „I ujedno odgovori kako tumačiš to što je Toma dotaknuo ruke uskrsloga Gospodina i vidio njegov bok proboden kopljem? I što je Petar vidio Gospodina kako stoji na obali i jede komad pečene ribe i saće meda? Onaj koji je stajao zasigurno je imao noge. Onaj koji je pokazao ranjeni bok svakako je imao i trbuh i prsa, bez kojih nema bokova povezanih s trbuhom i prsima. Onaj koji je govorio, govorio je jezikom, nepcem i zubima. Kao što naime trzalica udara u žice, tako jezik udara u zube i proizvodi glasan zvuk. Komu su opipane ruke, dosljedno je imao i mišice. Budući da se dakle kaže da je imao sve udove, nužno je da je imao cijelo tijelo koje se sastoji od udova: ne dakako žensko, nego muško, to jest istoga spola u kojem je umro. Ako pak prigovoriš: Hoćemo li dakle i mi nakon uskrsnuća jesti? I kako je ušao kroz zatvorena vrata, protivno naravi gustih i čvrstih tijela?, čut ćeš: Nemoj zbog hrane izvrgavati kleveti vjeru u uskrsnuće. Jer i uskrsloj kćeri nadstojnika sinagoge zapovjedio je da se dade jesti, a i za Lazara, četiri dana mrtva, zapisano je da je s njim sjeo za stol, da se njihovo uskrsnuće ne bi smatralo utvarom. Ako je pak ušao kroz zatvorena vrata te stoga nastojiš dokazati duhovno i zračno tijelo, onda je i prije negoli je trpio, jer je protivno naravi težih tijela hodao po moru, imao duhovno tijelo; a i za apostola Petra, koji je i sam nesigurnim korakom hodao po vodi, treba vjerovati da je imao duhovno tijelo, dok se Božja moć i snaga više očituje kad se nešto događa protiv naravi. I da znaš da se u veličini znakova ne pokazuje promjena naravi, nego svemogućnost Božja: onaj koji je hodao vjerom, zbog malovjernosti je počeo tonuti, da ga nije podigla ruka Gospodnja govoreći: 'Malovjerni, zašto si posumnjao?' Čudim se pak da otvrdnjuješ čelo dok Gospodin govori: 'Prinesi prst svoj ovamo i dotakni ruke moje; i pruži ruku svoju i stavi je u bok moj, i ne budi nevjeran nego vjeran.' I drugdje: 'Pogledajte ruke moje i noge moje, da sam to ja. Opipajte i vidite, jer duh nema mesa ni kostiju kao što vidite da ja imam.' I kad to reče, pokaza im ruke i noge. Čuješ kosti, i meso, i noge, i ruke, a meni izmišljašc kugle stoika i nekakve zračne buncarije.”
40 „Nadalje, ako pitaš zašto dijete, koje nije imalo grijeha, spopada demon, ili u kojoj ćemo dobi uskrsnuti, budući da umiremo u različitoj dobi, protiv volje ćeš primiti odgovor: 'Sudovi su Božji bezdan silni.' I: 'O dubino bogatstva, mudrosti i spoznaje Božje! Kako su neistraživi njegovi sudovi i neispitljivi njegovi putovi! Tko je naime spoznao misao Gospodnju ili tko mu je bio savjetnik?' Različitost pak dobi ne mijenja istinitost tijela. Budući da naime naša tijela svakodnevno teku te ili rastu ili opadaju, hoćemo li dakle biti onoliko ljudi koliko se svakodnevno mijenjamo? Ili sam bio jedan kad mi je bilo deset godina, drugi kad trideset, treći kad pedeset, a četvrti sada kad sam posve sijede glave? Dakle, prema predajama Crkava i apostolu Pavlu, valja odgovoriti da ćemo uskrsnuti u savršena muža i u mjeru dobi punine Kristove, u kojoj i Židovi smatraju da je bio stvoren Adam, a čitamo da je uskrsnuo Gospodin Spasitelj”: i mnogo drugoga što sam iz obaju Zavjeta iznio da ušutkam krivovjerca.
41 Od toga se dana tako počela gnušati toga čovjeka i sviju koji su bili istoga nauka da ih je javnim glasom proglašavala neprijateljima Gospodnjim. I to sam rekao ne zato da ukratko pobijem krivovjerje, na koje bi valjalo odgovoriti mnogim svescima, nego da pokažem vjeru tako velike žene, koja je radije podnijela vječna neprijateljstva ljudi negoli da štetnim prijateljstvima izazove uvredu Boga.
42 Reći ću dakle, kao što sam bio počeo. Ništa nije bilo poučljivije od njezina uma. Bila je spora na govor, a brza na slušanje, sjećajući se one zapovijedi: „Slušaj, Izraele, i šuti.” Sveta je pisma znala napamet. I premda je ljubila povijesni smisao i govorila da je on temelj istine, ipak je više slijedila duhovno razumijevanje i tim je krovom štitila i pokrivala izgradnju duše. Naposljetku me prisilila da s kćeri pročita Stari i Novi zavjet uz moje tumačenje. To sam zbog stidljivosti odbijao, ali sam ipak zbog njezine ustrajnosti i čestih molbi pristao poučavati ono što sam naučio, ne od samoga sebe, to jest od oholosti, najgorega učitelja, nego od slavnih muževa Crkve. Ako bih gdje oklijevao i iskreno priznavao da ne znam, nipošto se nije htjela sa mnom složiti, nego me neprestanim zapitkivanjem silila da među mnogim i različitim mišljenjima pokažem koje mi se čini vjerojatnijim. Reći ću i ono što će se možda zavidnicima činiti nevjerojatnim: hebrejski jezik, koji sam ja od mladosti uz velik trud i znoj djelomice naučio i neumornim razmatranjem ne napuštam da ni on mene ne napusti, htjela je naučiti i uspjela je, tako da jed psalme pjevala na hebrejskome i izgovarala govor bez ikakve primjese latinskoga jezika. To uostalom sve do danas gledamo u njezinoj svetoj kćeri Eustohiji, koja je uvijek toliko bila privržena majci i pokoravala se njezinim zapovijedima da nikada bez nje nije lijegala, nikada izlazila, nikada uzimala hranu, niti je imala ijedan jedini novčić u svojoj vlasti, nego se radovala što majka očinsku i majčinsku imovinicu dijeli siromasima, te je pobožnost prema roditelju smatrala najvećom baštinom i bogatstvom. Ne smijem šutnjom mimoići kolikom je radošću klicala što je čula kako njezina unuka Paula, rođena odf Lete i Toksocija, štoviše začeta zavjetom ig obećanjem budućega djevičanstva, u kolijevci i uz zvečke tepavim jezikom pjeva Aleluja te polovičnim riječima lomi imena bake i tetke. Jedino je u tome imala čežnju za domovinom: da dozna kako su se sin, snaha i unuka odrekli svijeta i služe Kristu. To je dijelom i postigla. Jer unuka se čuva za Kristovh zaručnički veo, snaha, predavši se vječnoj čednosti, slijedi svekrvina djela, vjeru i milostinju te u Rimu nastoji izraziti ono što je ona u Jeruzalemu dovršila.
a Ovoga Paladija s pravom pobija Baronije pod godinom 388., kojega ovdje navodi Rosweyde. On je zasigurno (kao što i sam piše u djelu Historia Lausiaca, poglavlje 77) živio s Posidonijem Tebancem jednu godinu u Betlehemu, iz čijih usta o sv. Pauli i sv. Jeronimu ovako govori u 79. poglavlju: Plemenita će Paula, koja se brine za njega (sv. Jeronima), umrijeti prije njega, oslobođena njegove zavisti. A kako smatram, zbog toga čovjeka sveti muž neće stanovati u tim krajevima, nego će njegova zavist prodrijeti sve do rođenoga brata. I stvar se tako dogodila da je Paula naime prije sv. Jeronima otišla iz života. On je pak osobito učinio da origenisti, koje je Paladije jedinima smatrao svetima, ne stanuju u tim krajevima. Sv. Epifanije o Paladiju, koji je tada stanovao u Palestini, piše Ivanu, jeruzalemskom biskupu, u 60. poslanici kod sv. Jeronima: A Galaćanina Paladija, koji nam je nekoć bio drag, a sada mu je potrebno Božje milosrđe, čuvaj se, jer propovijeda i naučava Origenovo krivovjerje, da ne bi možda koga od naroda tebi povjerena naveo na opačinu svoje zablude. Nju je bio iscrpio od Evagrija Pontskoga, s kojim je (kao što piše u 43. poslanici) stanovao u Kelijama u nitrijskoj pustinji. Odatle se vratio u Palestinu oko godine Kristove 400.
b Isto pitanje opširnije raspravlja sv. Jeronim u 61. poslanici Pamahiju protiv Ivana, jeruzalemskoga biskupa.
c Stoici su smatrali da duše dobrih nakon ovoga života borave u nebeskim kuglama. Vidi Justa Lipsija u 3. knjizi djela Physiologia, rasprava 14.
d Isti o smrti Blezile: Tako je svladala teškoće hebrejskoga jezika da se u učenju i pjevanju psalama natjecala s majkom.
e Neki rukopisi dodaju: i grčki.
f Leta, kći Albina, poganina i svećenika poganskoga praznovjerja, koji je pobožnim življenjem zeta Toksocija i kćeri Lete postao kršćanin, dok je cijeli Rim odzvanjao dok je Paula tepavim jezikom još pjevala Kristovo Aleluja, jer je starac, već kandidat vjere, u svome krilu hranio Kristovu djevicu itd.: tako sam Jeronim u 7. poslanici Leti o odgoju kćeri Paule.
g Jeronim u 7. poslanici o obećanju da će se roditi mučenik i da je prije posvećena Kristu negoli rođena, koju je majka prije začela zavjetima negoli utrobom.
h Flammeum je vrsta vela kojim je u Rimu bio običaj ogrnuti mladenke kao sretnim znamenjem nerazrješiva braka. Tako je mlađa Paula, određena za Kristovu zaručnicu, naposljetku odvedena u Palestinu i ondje odgojena u betlehemskom samostanu kod Eustohije te je s njom ondje živjela.
POGLAVLJE X. Smrt i ukop.
Što činimo, dušo? Zašto se bojiš doći do njezine smrti? Već se odavno kuje podulja knjiga dok se bojimo stići do kraja, kao da se našom šutnjom i bavljenjem njezinim pohvalama može odgoditi njezin zalazak. Dosad smo plovili povoljnim vjetrovima, a klizeća je kobilica brazdala namreškanu morsku a pučinu: a sada govor udara o hridi, ib dok se dižu nabujali valovi, oboma nam prijeti neposredan brodolom, tako da smo prisiljeni reći: „Učitelju, spasi nas, pogibosmo!” I ono: „Ustani, zašto spavaš, Gospodine?” Tko bi naime mogao suhih očiju pripovijedati o Pauli na umoru? Zapala je u najtežu bolest, štoviše pronašla je što je željela: da nas napusti i punije se sjedini s Gospodinom. U toj je klonulosti uvijek prokušana pobožnost kćeri Eustohije prema majci bila još više potvrđena od sviju. Ona je sjedila uz postelju, držala lepezu, pridržavala glavu, podmetala jastučić, trljala noge, rukom grijala želudac, uređivala mekane pokrivače, miješala toplu vodu, prinosila ubrus, pretjecala službe svih sluškinja i smatrala da je od njezine nagrade oduzeto sve što bi učinila koja druga. Kakvim li je ona molitvama, kakvim jadikovkama i uzdasima trčala između ležeće majke i Gospodnje špilje, da ne bude lišena tolikoga zajedništva, da ne živi bez nje, da bude nošena na istim nosilima! Ali, o krhka i prolazna naravi smrtnika! I ako nas Kristova vjera ne uzdigne na nebo te se ne obeća vječnost duše, jedno je stanje tijela sa zvijerima i marvom! Isti je zalazak pravedniku i bezbožniku, dobromu i zlomu, čistomu i nečistomu, onomu koji prinosi žrtvu i onomu koji ne prinosi žrtvu. Kao što je dobar, tako je i onaj koji griješi; kao što je onaj koji se kune, tako i onaj koji se boji zakletve. Jednako se i ljudi i životinje raspadaju u prah i pepeo.
43 Zašto se dugo zadržavam i odgađanjem svoju bol činim duljom? Najrazboritija među ženama osjećala je da je smrt blizu i da, dok se drugi dio tijela i udova hladio, još samo toplina duše treperi u svetim grudima; pa ipak, kao da odlazi svojima, a napušta tuđince,d šaptala je one redke: „Gospodine, ljubio sam ljepotu doma tvoga i mjesto prebivanja slave tvoje.” I: „Kako su mili stanovi tvoji, Gospodine nad vojskama! Čezne i gine duša moja za dvorima Gospodnjim.” I: „Volim biti odbačena u domu Boga svoga negoli boraviti u šatorima grešničkim.” A kad sam je upitao zašto šuti, zašto ne želi odgovoriti i boli li je što, odgovorila je na grčkom jeziku da nema nikakve tegobe, nego da sve vidi mirno i tiho. Nakon toga je zašutjela i zatvorenih očiju, kao da već prezire smrtne stvari, sve do izdaha duše ponavljala je iste redke, tako da smo jedva mogli čuti što govori; a držeći prst na ustima, risala je znak križa na usnama. Dah je bio oslabio i hroptala je na samrti; a duša, žudeći izletjeti, i samo je hropćenje kojim završava život smrtnika pretvarala u hvale Gospodnje. Bijahu nazočni jeruzalemskie i drugih gradova biskupi te nebrojeno mnoštvo svećenika nižega reda i levita; cijeli su samostan ispunili zborovi djevica i monaha. Čim je začula Zaručnika kako zove: „Ustani, dođi, prijateljice moja, ljepotice moja, golubice moja; jer gle, zima je prošla i minula, kiša je otišla”, radosno je sebi odgovorila: „Cvijeće se pojavilo na zemlji, došlo je vrijeme rezidbe.” I: „Vjerujem da ću vidjeti dobra Gospodnja u zemlji živih.”
46 Otada nisu odjekivali jauci ni naricanja, kako to biva među svjetovnim ljudima, nego rojevi psalama na različitim jezicima; prenesena rukama biskupa koji su podmetnuli ramena pod nosila, dok su drugi biskupi ispred nje nosili svjetiljke i svijeće, a drugi vodili zborove pjevača, položena je nasred crkve Spasiteljeve špilje. Cijelo se mnoštvo palestinskih gradova okupilo na njezin pogreb. Kojega je od monaha skrivenih u pustinji zadržala njegova ćelija? Koju su od djevica zaklonila skrovišta njihovih soba? Svetogrđem su smatrali ako takvoj ženi ne bi iskazali posljednju počast. Udovice i siromasi, po primjeru Dorkade, pokazivali su haljine koje im je ona darovala. Cijelo je mnoštvo siromaha vikalo da je izgubilo majku if hraniteljicu. A što je čudesno, nikakvo bljedilo nije bilo promijenilo njezino lice, nego je neko dostojanstvo i ozbiljnost tako ispunilo njezin lik da bi pomislio kako nije mrtva, nego spava.g Na grčkom, latinskom i sirijskom jeziku redom su odzvanjali psalmi: ne samo tri dana, dok nije pokopana ispod crkve i pokraj Gospodnje špilje, nego kroz cijeli tjedan, jer su svi koji su došli smatrali da je to njihov sprovod i njihove vlastite suze. Časna djevica, njezina kći Eustohija, kao odbijeno dijete nad svojom majkom, nije se mogla odvojiti od roditeljice: ljubila joj je oči, prianjala uz lice, grlila cijelo tijelo i htjela da je pokopaju zajedno s majkom.
47 Svjedok je Isus da kćeri nije ostavila ni jednoga jedinog novčića, nego, kao što sam već prije rekao, ostavila je velike dugove, i, što je od toga teže, neizmjerno mnoštvo braće i sestara koje je teško uzdržavati, a bezbožno odbaciti. Što je čudesnije od ove kreposti: da žena iz najplemenitije obitelji, nekoć velikoga bogatstva, s tolikom vjerom sve razdijeli da dospije gotovo do krajnje bijede? Neka se drugi hvale novcem i bakrenjacima nagomilanim u Božju riznicu te darovima koji vise na zlatnim lancima. Nitko nije dao više siromasima od one koja sebi nije zadržala ništa. Sada ona uživa u bogatstvu i u onim dobrima što oko nije vidjelo, ni uho čulo, ni u srce čovječje ušlo. Mi žalimo svoju sudbinu, i radije će se činiti da zavidimo njezinoj slavi ako budemo htjeli dulje oplakivati onu koja kraljuje.
48 Budi mirna, Eustohija, obogaćena si velikom baštinom. Tvoj je dio Gospodin, i da se još više raduješ, tvoja je majka okrunjena dugim mučeništvom. Ne ubraja se naime u ispovijedanje vjere samo prolijevanje krvi, nego je i neokaljano služenje predane duše svakodnevno mučeništvo. Onaj se vijenac plete od ruža i ljubica,h a ovaj od ljiljana. Stoga je i u Pjesmi nad pjesmama napisano: „Dragi je moj bijel i rumen”, jer i u miru i u ratu pobjednicima daje iste nagrade. Tvoja je majka, kažem, s Abrahamom čula: „Iziđi iz zemlje svoje i iz rodbine svoje i dođi u zemlju koju ću ti pokazati.” I Gospodina koji po Jeremiji zapovijeda: „Bježite iz sredine Babilona i spasite duše svoje.” Ona je pak izišla iz svoje zemlje i sve do dana svoje smrti nije se vratila u Kaldeju; niti je poželjela egipatske lonce i i mesne juhe, nego je, praćena djevičanskim zborovima, postala građankom Spasiteljevom: uzlazeći iz malenoga Betlehema u nebesko kraljevstvo, govori pravoj Noemi: „Tvoj narod moj je narod, i tvoj Bog moj je Bog.”
49 Ovu sam ti knjigu diktirao u dvije noćne bdijenja, s istom boli koju i ti podnosiš. Jer kad god sam htio zabosti pisaljku i napisati obećano djelo, toliko su mi se puta ukočili prsti, klonula ruka, klonuo duh. Stoga i neuglađen govor svjedoči o zavjetu pisca bez ikakve otmjenosti i draži riječi.
50 Zbogom, o Paula, i molitvama pomaži duboku starost svoga štovatelja. Tvoja te vjera i djela pridružuju Kristu: sada nazočna lakše ćeš isprositi ono što moliš. Podigao sam tvoj spomenik trajniji od mjedi, koji nikakva starost neće moći razoriti. Urezao sam pohvalni natpis na tvome grobu, koji sam dodao ovome svesku, kako bi, kamo god dopre naš govor, čitatelj prepoznao da si hvaljena i da si u Betlehemu pokopana.
Koju rodi Scipion, a iznjedriše roditelji Pauli,
Potomkinja Grakha, slavni izdanak Agamemnonov,
U ovome leži grobu: preci je Paulom nazvaše;
Majka Eustohijina, prvakinja rimskoga senata,
Slijedila je Kristovo siromaštvo i k betlehemske poljane. Paulin epitaf. k
L na pročelju špilje:
Gledaš li tijesan grob u usječenoj stijeni?
To je boravište Paule koja posjeduje nebesko kraljevstvo.
m Ostavivši brata, rođake, Rim i domovinu,
Bogatstvo i porod, u betlehemskoj je pokopana špilji.
Ovdje su tvoje jasle, Kriste, i ovdje su mudraci,
Donoseći otajstvene darove, dali ih čovjeku i Bogu.
Usnula je sveta i blažena Paula sedmoga dana prije veljaških kalenda, u utorak nakon zalaska sunca. Pokopana je petoga dana prije istih kalenda, za šestoga konzulata Honorija Augusta i konzulata Aristeneta. Živjela je u svetom naumu u Rimu pet godina, a u Betlehemu dvadeset godina. Cijelo vrijeme života navršila je s pedeset šest godina, osam mjeseci i dvadeset jednim danom.
a Rukopis sv. Maksimina: leđima.
b Isti: dok su se dizale nabujale vodene planine.
c Rukopisi obaju samostana.
d Rukopis sv. Maksimina: gušila je.
e Ivan.
f Rukopisi: dojilju.
g U tiskanim se knjigama dodaje: hebrejskom; čega nema u rukopisima, a i doista tada mnogi nisu tako poznavali taj jezik. Ondje je puk govorio sirijskim jezikom.
h Rukopis sv. Maksimina: tka se. i Tako Rosweyde i rukopisi; riječ koju Jeronim i drugdje rabi. Rukopis iz Rietija čita: otrovima. Celzo u 11. knjizi, poglavlje 27: Svako meso u juhi. k Tako Rosweyde krati prvi slog u riječi Bethlehem; ovdje Jeronim jer slijede muta i liquida, kao odmah zatim u Bethlemiti. l Rukopis sv. Maksimina: A na hebrejskom ulazu u grob imaš ovo. m Isti rukopisi: Braću.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.