Grci 26. siječnja štuju sv. Amonu, ili Amona, ili Amona, kako je vidljivo iz Maksima Kiterskoga i Meneja. A ondje doista stoji ovako: „Istoga dana sv. Amona u miru počiva.”
„Kad je Amona dovršio svu nit života, našao je Život koji se nikada neće dovršiti.”
Iz ovih riječi nećeš lako odrediti tko je bio ovaj Amona. Naš Rader baca pogled na Vitae Patrum. Slažemo se i mi: ali ondje je više Amona, glasovitih po glasu svetosti. Izvest ćemo nekolicinu, koje još nismo sa sigurnošću odredili za pojedini dan.
2 Paladije u Historia Lausiaca, pogl. 74: „Vidjeli smo”, kaže, „u Tebaidi visoku goru koja se nadvija nad rijeku, veoma strašnu i strmu, i monahe koji ondje žive u špiljama. Njihov je pak otac bio imenom Pitirion, koji je bio jedan od Antunovih učenika i treći koji je preuzeo to mjesto: on je doista činio mnoga čudesa i djelotvorno izgonio duhove. Budući da je naime naslijedio Antuna i njegova učenika Amonu, zasluženo je naslijedio i baštinu darova.” Gotovo isto ima Rufin, knj. 2, de Vitis Patrum, pogl. 13, kod kojega se naziva Amon; da se on čini istim s Amatahom, učenikom sv. Antuna, kojega drugi nazivaju i Amosom, rečeno je gore uz životopis sv. Antuna, § 3 u Uvodu, gdje je izneseno o njegovim djelima ono što smo mogli doznati.
3 Drugi sv. Antunov, bilo učenik bilo zasigurno prisni prijatelj, bio je Amona, od opata biskup, o kojemu je u Dodatku uz Vitae Patrum kod Rosweydea, pogl. 20, br. 8, ovo dodano uz Historia Lausiaca: „Opatu Amoni prorokovao je opat Antun govoreći: ‘Imaš postati biskup, napreduj u strahu Božjem.’ I izvede ga iz ćelije do kamena i reče mu: ‘Izgrdi ovaj kamen, udari ga.’ I tako učini. I reče opat Antun: ‘Tako i ti trebaš ispuniti ovu mjeru.’ A kad je postao biskup, dovedoše mu djevicu koja je bila trudna i rekoše mu: ‘Ovaj je čovjek počinio ovo zlo, zadaj joj pokoru.’ On, prekriživši njezinu utrobu, zapovjedi da joj se dade šest pari lanenih plahti, govoreći: ‘Da ne bi možda, kad dođe njezin porod, umrla ili ona ili zasigurno dijete, pa da nađe barem ukop.’ Kažu mu tužitelji: ‘Što si to učinio? Zadaj joj pokoru.’ Odgovori biskup: ‘Vidite, braćo, da je blizu smrti, pa što ja imam činiti? Dovoljna je bol koju ima i sramota’: te je otpusti i ne usudi je se osuditi.”
4 Treći se kod Paladija, pogl. 72, spominje prezbiter Amona u primorskoj pustinji Donjega Egipta: „Postoji druga”, kaže, „pustinja u Egiptu, doduše primorska, ali vrlo teška, u kojoj prebivaju mnogi i veliki pustinjaci, a nalazi se blizu grada Diolka. Ondje smo pak vidjeli prezbitera, sveta i veoma ponizna muža, koji je neprestano imao viđenja, imenom Amonu. On jednom, prinoseći Bogu žrtvu, ugleda anđela kako stoji zdesna oltaru i bilježi braću koja pristupaju k milosti te zapisuje njihova imena u knjigu. A kad neki nisu bili nazočni na zbornoj molitvi, vidje kako se brišu njihova imena, te oni nakon tri dana umriješe. Često ga mučeći, demoni ga dovedoše do tolike slabosti da nije mogao sam stajati uz žrtvenik niti prinositi žrtvu: ali dođe anđeo, uze ga za ruku, odmah ga okrijepi i postavi zdrava uz žrtvenik. Kad su braća vidjela njegova mučenja, zapanjiše se.” Kod Rufina, knj. 2, de Vitis Patrum, pogl. 32, Sozomena, knj. 6, pogl. 28, i Nicefora, knj. 11, pogl. 33, naziva se Piamon.
5 Drugi je uz Crveno more u Arabiji bio asket preslavnoga samostana Raithu, Amona, čiju ovu izreku navodi Pelagije, knj. 3, de Vitis Patrum, sv. 8, br. 16: „Upitao je opat Amona iz mjesta koje se zove Raithu opata Sizoja govoreći: ‘Kada čitam Pisma, moja misao želi ukrasiti govor kako bih bio spreman odgovoriti na pitanja.’ I reče mu starac: ‘Nije potrebno, nego se radije čistoćom uma pobrini za sigurnost u izricanju riječi.’”
6 Drugi se kod istoga autora, sv. 7, br. 3, navodi opat Amona, stanovnik sketske pustinje: „Rekao je”, kaže, „opat Amona da je četrnaest godina proveo u Sketu, moleći Boga danju i noću da mu dade snagu da nadvlada srdžbu.”
7 Isti u sv. 10, pogl. 16: „Pripovijedao je jedan od Otaca da je neki starac u ćeliji marljivo radio i odijevao se rogožinom: kad je on otišao k opatu Amoni, vidje ga opat Amona kako se služi rogožinom i reče mu: ‘Ovo ti ništa ne koristi.’ I reče mu onaj starac: ‘Tri su mi misli teške: jedna, koja me tjera da se negdje povučem u pustinju; druga, da pođem u tuđinu, gdje me nitko ne poznaje; treća, da se zatvorim u ćeliju da nikoga ne vidim i da jedem svaka dva dana.’ Kaže mu opat Amona: ‘Ništa ti od toga trojega nije korisno činiti, nego radije sjedi u svojoj ćeliji i jedi pomalo svakoga dana, imajući uvijek u svome srcu riječi onoga carinika o kojemu se čita u Evanđelju; i tako ćeš se moći spasiti.’” Je li ovaj netko od spomenutih ili netko drugi, tko će odrediti?
8 Napokon je slavan bio Amona, opat Tabenisioćana u Gornjem Egiptu, za kojega Rosweyde i Rader smatraju da ga na ovaj dan slave Grci. O njemu ovo piše Paladije, pogl. 48: „Vidjeli smo drugoga muža u Tebaidi, imenom Amonu, oca tri tisuće monaha, koje je nazivao i Tabeneziotima, koji je imao veliko pravilo življenja: tako da su nosili i ovčje kože, i jeli pokrivena lica, naginjući se prema dolje da nitko ne bi gledao bližnjega kako jede; i vježbali su toliku šutnju da se činilo kao da su u pustinji, dok je svatko potajno obdržavao svoje životno pravilo, a samo su na neki privid sjedili za stolom, nastojeći se međusobno sakriti. Neki su naime od njih jednom ili dvaput prinosili ruku k ustima, dotičući kruh ili ulje ili nešto od onoga što je bilo postavljeno, i kad bi jednom okusili od svakoga jela, bili su zadovoljni tom hranom; drugi su pak polako žvakali kruh, a drugo uzimali bez pretvaranja, i tako ustrajali; treći su pak samo triput okusili juhu, a od ostaloga su se uzdržavali. Kad sam se tome, kako je bilo i dolično, zadivio, nisam propustio onu korist koja se iz njih crpi.”
9 Rufin u knj. 2, de Vitis Patrum, pogl. 3, naziva ga Amonom i jasnije tumači ponešto od rečenoga, pišući ovako: „Vidjeli smo u Tebaidi drugoga muža, imenom Amona, oca oko tri tisuće monaha koji se nazivaju Tabenisioćanima, muževa golemoga uzdržavanja, kojima je običaj odijevati se u kolobije, poput lanenih vreća, i pokrivati se uštavljenom kožom koja se spušta od vrata niz leđa i bok; također pokrivati glavu kukuljicama, osobito kad dođe vrijeme za jelo: njima zastiru i lice, da jedan ne bi zatekao drugoga kako premalo uzima hrane. Kod njih je pak i pri uzimanju hrane najveća šutnja, tako da se ne bi ni pomislilo da na tom mjestu gdje se sjedi za stolovima ima ikoga od ljudi: i sav je njihov život tako postavljen u mnoštvu kao da je u pustinji, dok je uzdržavanje svakoga pojedinog tako skriveno da ga drugi ne može opaziti. Sjede stoga za stolom više dotičući nego uzimajući jela, tako da se čini niti da su izostali sa stolova niti da su ipak zadovoljili trbuh. Veća je naime krepost uzdržljivosti uzdržavati se od onoga što se ima pred očima i u rukama.” Njega Sozomen u knj. 6, pogl. 28, naziva Amonom: „U toj je Tebaidi Amon njegovao monaški način života. On je bio na čelu Tabeneziotima i imao je oko tri tisuće učenika.”
10 Različit od ovih bio je sv. Amon Nitrijot, čiju je dušu sv. Antun vidio kako je anđeli nose u nebo, o kojemu ćemo govoriti 4. listopada. Drugi je Amonije, kojega je sv. Jeronim ubrojio među origeniste, o kojemu pišu Rufin u knj. 2 de Vitis Patrum i Paladije u pogl. 12, a kojega smo ipak našli upisanoga u novijim martirologijima 9. veljače i 31. ožujka; s kojim razlogom ili pravom, ispitat ćemo tih dana i uz životopis sv. Krizostoma, u kojemu se često spominju on i njegova braća.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.