Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 26. siječnja

O sv. Pauli, rimskoj udovici, u Betlehemu u Judeji

DE S. PAULA VIDUA ROMANA, BETHLEHEMI IN JUDÆA

Sadržaj (11)
  1. § I. Rođendan i život sv. Paule.
  2. § II. Dob sv. Paule, samostani, grob.
  3. Paulino podrijetlo, ženidba, udovištvo, odlazak iz domovine.
  4. Morsko putovanje u Siriju, a odatle kopneno u Jeruzalem.
  5. Put u Betlehem i na Mrtvo more.
  6. Put u Egipat.
  7. Paulina kršćanska krepost.
  8. POGLAVLJE VIII. Ustanova djevica.
  9. Mržnja prema krivovjercima, proučavanje Svetoga pisma.
  10. POGLAVLJE X. Smrt i ukop.
  11. L na pročelju špilje:

§ I. Rođendan i život sv. Paule.

Umrla je sv. Paula 26. siječnja nakon zalaska sunca. Otuda njezin nebeski rođendan jedni bilježe ovoga 26. siječnja, a drugi sljedećega 27. O njoj tako na VII. 31. siječnja stari rukopisni martirologiji: Liješki sv. Lamberta: „U Betlehemu usnuće sv. Paule.” Leksijski: „I u gradu Betlehemu polaganje sv. Paule udovice.” Turnejski sv. Martina: „Istoga dana, u gradu Betlehemu, preminuće sv. Paule Bogu posvećene.” Centulski sv. Rikarija: „U Betlehemu usnuće sv. Paule, najplemenitije matrone, čiji je život sv. Jeronim opisao za nasljedovanje, posvjedočivši da je ovjenčana dugim mučeništvom”; tako niže pod br. 48 kaže da je i neokaljano služenje odane duše svakodnevno mučeništvo. Ipak se stoga pogrešno u trijerskom rukopisu sv. Martina naziva naprosto mučenicom. Rukopis sv. Maksimina i Raban: „U gradu Betlehemu, polaganje sv. Paule, čijim je molbama udovoljavajući bl. Jeronim sastavio mnoga djelca.” O njoj istoga dana raspravljaju rukopis Adona iz samostana sv. Lovre blizu Liègea, briški rukopisni martirologij sv. Donacijana i stari brevijar, u kojem se častila oficijem od triju čitanja. Rimski martirologij: „Kod Betlehema Judina usnuće sv. Paule udovice, majke Eustohije, djevice Kristove. Ona je, premda bijaše iz najplemenitijega senatorskog roda, odrekavši se svijeta i razdijelivši svoja dobra siromasima, povukla se k jaslicama Gospodnjim; ondje, obdarena mnogim krepostima i ovjenčana dugim mučeništvom, prijeđe u nebesko kraljevstvo: njezin je život, divljenja vrijedan po krepostima, napisao sv. Jeronim.” Franjo Maurolico: „Ovdje valja spomenuti sv. Paulu, koja je kao najplemenitija Rimljanka, kći Rogacijana (u životopisu Rogata) i Blesile, supruga Toksocijeva, pošto je rodila četiri kćeri, Blesilu, Paulinu, Eustohiju ili Juliju, i Rufinu, te sina Toksocija, kao udovica živjela u Rimu pet godina: odatle, proputovavši Judeju i Egipat, nastani se u Betlehemu; ondje osnova četiri samostana, jedan muški, tri djevičanska, i pošto je proživjela dvadeset godina, ondje bi i pokopana, slavna po svjedočanstvu sv. Jeronima.” O broju samostana više niže.

2 Zato što je pak živjela među ostalim djevicama, ili im je čak bila na čelu, neki je nazivaju i djevicom; tako rukopisni Kapuanski martirologij koji je izdao Mihael Monah, koji upozorava da valja čitati „Paula udovica”, te dodaje da se ondje časti crkvenim oficijem s trima čitanjima uzetima iz životopisa koji je napisao sv. Jeronim. I u drugim se rukopisima katkad naziva djevicom: i posve naslućujemo da to što neki spominju da je djevica Paula živjela u samostanu Kale, kako smo prije rekli kad smo raspravljali o svecima izostavljenima na ovaj dan, proizlazi iz dvostruke pogreške: naime, da je ova Paula udovica, predstojnica djevica, negdje bila nazvana djevicom, a odmah je zatim slijedila sv. Batilda u samostanu Kale, pa je odatle neki sastavljač martirologija pročitao i napisao: „Paula djevica u samostanu Kale.”

3 Budući da je ipak sv. Paula umrla nakon zalaska sunca, njezin se nebeski rođendan kod mnogih bilježi 27. siječnja; tako stari Rimski martirologij koji je izdao Rosweyde, i stari kalendar djevica sv. Ivana u Kapui: „Usnuće sv. Paule.” Utrechtski rukopis sv. Marije: „Također u Betlehemu usnuće sv. Paule udovice”, dodaju Usuard, Belin, rukopisni Florarium i drugi. „Njezin život, divljenja vrijedan po krepostima, pišući sv. Jeronim svjedoči da je ovjenčana dugim mučeništvom.” U pariškom izdanju iz godine Kristove 1536. dodaje se: „čiji se blagdan u Parizu slavi 29. siječnja.”

Tiskani Beda i Adon: „I kod Betlehema Judina usnuće sv. Paule, majke Eustohije, djevice Kristove. Ona je, premda bijaše iz najplemenitijega senatorskog roda, odrekavši se svijeta i razdavši svoja bogatstva siromasima, nasljedovala Kristovo siromaštvo, te kod spomenutoga gradića, slavnog po Gospodnjem rođenju, postade majkom djevičanskoga samostana. Njezin život, divljenja vrijedan po krepostima, pišući sv. Jeronim svjedoči da je ovjenčana dugim mučeništvom.” Dodaje Notker: „I njezinim molbama udovoljavajući, sastavi mnoga djelca.” Opširnim je hvalospjevom slave Felicije, Kanizije i Galezini; ovaj potonji, slijedeći Maurolica, prenosi da je u Betlehemu podigla četiri samostana.

4 Njezin je životopis za djevicu Eustohiju napisao sv. Jeronim i naslovio ga Epitaphium Paulæ Matris. To je 27. poslanica, češće pretiskana s njegovim djelima ili zasebno s ostalim poslanicama; rasvijetljena također skolijama Marijana Viktorija iz Rietija, kao i bilješkama i ispravcima Henrika Gravija. Budući da je u četvrtom stoljeću sv. Paula uvelike promaknula redovničku ustanovu, ova se poslanica nalazila u djelu Vitae Patrum u apsolutno svim primjercima, uvrštena možda od samoga sv. Jeronima, kojemu se kao sakupljaču pripisuje, kako je rečeno uz Životopis sv. Antuna 17. siječnja, § 9 i 11, u Predgovoru. Heribert Rosweyde ondje ju je rasvijetlio svojim bilješkama, posluživši se rukopisnim primjercima: krispinijskim, akvicinktinskim, leksijskim kod benediktinaca; kamberonskim kod cistercita; briselskim kod kartuzijanaca; ruremundskim Družbe Isusove, i antwerpenskim tada Baltazara Moreta, a sada Profesne kuće Družbe Isusove. Ovdje je donosimo uspoređenu s rukopisima sv. Marije de Ripatrio i sv. Maksimina blizu Triera. Izdali su je ovoga 26. siječnja Surije, Ribadeneira, Klement Marchantius i drugi, a 27. Haræus, Lippelous, Doubletius, Gazaeus, Silvan Razzi, Villegas, Fabricije, Petar de Natalibus, knj. 3, pogl. 39, ali skraćenu u sažetak. Ponešto je u svoje Annales uvrstio i Baronije, sv. 4, god. 382, te sv. 5, god. 398, 399 i 404.

§ II. Dob sv. Paule, samostani, grob.

Umrla je sv. Paula za šestoga konzulata Honorija Augusta i konzulata Aristeneta, u treći dan subote, koji sada nazivamo trećom ferijom ili utorkom. Ta je godina Kristova bila 404, s nedjeljnim slovom C u siječnju. Cijelo je životno vrijeme ispunila s pedeset i šest godina, osam mjeseci i dvadeset i jednim danom. Rođena je dakle petoga svibnja god. Kr 347, dok su vladali u Italiji Konstans, a na Istoku Konstancije, sinovi Konstantinovi. Živjela je u Rimu kao udovica u svetoj odluci pet godina, otprilike od god. Kr 379, a u Betlehemu dvadeset godina od godine 384.

6 Ondje je tri godine boravila u tijesnom svratištu, dok nije podigla ćelije i samostane, kako se kaže pod br. 20; u jednom su od njih stanovali muškarci (a o njemu ćemo opširnije raspravljati uz Životopis sv. Jeronima 30. rujna i sv. Euzebija Kremonskoga 5. ožujka, koji su obojica u njemu živjeli); u drugome je boravila ona sama, u pobožnijem odijelu odijeljenom od ostalih matrona, kako se kaže u Životopisu sv. Blesile. S njom su boravile djevice okupljene iz različitih pokrajina, plemenitoga, srednjega i najnižeg roda, podijeljene u tri skupine. Može se pitati jesu li te skupine bile raspoređene u isto toliko samostana: tako smatraju Maurolico i Galezini u martirologijima te Quaresmius u 6. knjizi djela Elucidatio Terræ Sanctæ, hodočašće 2, pogl. 2 i 14, i hodočašće 3, pogl. 2. I doista, svaka je četa ili skupina imala vlastitu majku čije je vodstvo slijedila. Zatim sv. Jeronim kaže da su bile podijeljene u tri skupine i samostana, na kojem se ipak mjestu u rukopisu sv. Maksimina nalazi da su bile podijeljene u tri skupine po samostanima, a možda je trebalo čitati „samostan”, onako kako je prije bio naumio govoriti o redu samostana, a ne samostana u množini, i u 16. poslanici Pamahiju: „Mi smo u ovoj pokrajini sagradili samostan i podigli svratište za hodočasnike, da ne bi možda i sada Josip s Marijom dolazeći u Betlehem ne našao prenoćišta.” U Životopisu sv. Jeronima kaže Marijan Viktorije da je sv. Paula podigla samostan u kojem bi ona boravila s djevicama, drugi u kojem bi boravili Jeronim i muškarci, te svratište za goste; premda zatim na temelju ovoga mjesta smatra da su bila četiri samostana.

7 No da se ne prepiremo oko riječi, sigurno je da su tri skupine djevica bile zatvorene istom ogradom, kao klauzurom, budući da su se svakodnevno češće pod br. 32 združivale u psalmodijama i molitvama, dok su ujutro, o trećem, šestom i devetom času, navečer i usred noći redom pjevale psaltir. Taj se pak samostan nalazio pokraj crkve koju su uz špilju Rođenja Kristova bili podigli car Konstantin i njegova majka Jelena, kako prenosi Euzebije u 3. knjizi djela De Vita Constantini, pogl. 40 i dalje, te u govoru u pohvalu Konstantina. K toj su crkvi djevice odlazile samo nedjeljom, a ostalim su se danima okupljale u vlastitom oratoriju ili crkvi, za koju Quaresmius gore u hodočašću 2, pogl. 14 prenosi da je bila ona za koju se predaje da je podignuta pokraj velike crkve pod naslovom sv. Katarine, premda želi da su djevice imale tri zasebne crkve, od kojih jednu s njezinim čitavim samostanom smješta milju sjeverno od ove betlehemske crkve, hodočašće 3, pogl. 2, jer se ondje jedno mjesto u dolini, ali na blago povišenu položaju, naziva Samostan sv. Paule, doduše razrušen i sravnjen sa zemljom, gdje ipak postoje brojne ruševine i temelji zgrada, čitava ćelija ili kapelica s cisternama: iz čega se nejasno ne zaključuje da je ondje nekoć postojao slavan i izvrstan samostan; i navevši više toga iz ovoga životopisa sv. Paule, nastavlja: „Budući da se postojanom i općom predajom vjeruje da je na spomenutom mjestu bio sagrađen jedan od rečenih samostana, i to za žene, u kojem je osobito stanovala sv. Paula, po njoj se naziva SAMOSTAN SV. PAULE, te ga zbog osobite pobožnosti prema ovoj svetici i drugim svetim ženama pobožni vjernici posjećuju i štuju. Sada se izdaleka prepoznaje po ondje zasađenom stablu rogača, u puku nazvanom Caroba.” Tako Quaresmius; budući da se to ne slaže dovoljno s riječima sv. Jeronima niže pod br. 26, čini se da to radije valja pripisati vremenima koja su uslijedila nakon smrti sv. Paule: mogli su naime potomci ondje u čast sv. Paule podići samostan, što ipak u nedostatku ikakve starine ne želimo tvrditi.

8 Toliko o samostanima, u kojima se niže pod br. 47 brojilo neizmjerno mnoštvo braće i djevica, koje je bilo teško uzdržavati. Neki smatraju da je djevica bilo stotinu, potaknuti možda riječima sv. Jeronima upućenima Leti, snahi sv. Paule, u 7. poslanici o odgoju kćeri, za koju ju je nagovarao da je iz Rima pošalje onamo k baki: „Neka bude”, kaže, „u krilu bake, koja će na unuci ponoviti sve što je unaprijed uložila u kćer; koja je dugim iskustvom naučila hraniti, čuvati i poučavati djevice; u čiju se krunu svakodnevno plete čistoća stostrukoga broja. Sretna djevica, sretna Paula Toksocijeva, koja je po krepostima bake i tetke plemenitija svetošću nego rodom”: ali te se riječi mogu odnositi na stostruki plod djevičanstva.

9 O grobu sv. Paule i njezine kćeri sv. Eustohije raspravlja Quaresmius u hodočašću 2, pogl. 19. „Nasuprot”, kaže, „grobu sv. Jeronima, i na istočnoj strani svete špilje Rođenja Kristova, nalazi se drugi grob koji se naziva grobom sv. Paule Rimljanke i kćeri joj Eustohije djevice, jer je predaja da su ondje pokopana tijela tih svetih žena; štoviše, iz ovoga životopisa niže pod br. 49 za sv. Paulu to je sigurno. Nad tim se grobom, premda je lišen tih svetih zaloga, slavi misa i svečano se pjeva oficij na njezin nebeski rođendan, dok na blagdan pristižu i Manja braća iz Jeruzalema”, kako pripovijeda u 20. poglavlju, na kojem mjestu umeće tlocrt crkve i samostana sv. Marije u Betlehemu, u kojem je prikazano mjesto njezina ukopa.

10 Sv. Paulu i kćer Eustohiju na revnost za svetost potaknuo je sv. Jeronim, pa je stoga navukao na se silnu mržnju kod Rimljana, ne bez sumnje da ih sramotno ljubi, kako uči 99. poslanica Aseli, gdje uz pohvalu sv. Paule piše ovo: „Zar je u Rimu bila ijedna druga matrona koja bi mogla ukrotiti moj duh, osim one koja tuguje i posti, zapuštena u prljavštini, gotovo oslijepljena plačem, koju je sunce često zateklo kako neprekidnim noćima moli milosrđe Gospodnje; čija su pjesma psalmi, govor Evanđelje, naslada uzdržljivost, a život post? Zar me mogla obradovati ijedna druga osim one koju nisam vidio da jede, nego pošto sam je po zasluzi njezine čistoće počeo štovati, častiti i cijeniti, odmah su me napustile sve kreposti?” I niže: „Paula i Melanija, prezrevši imetak i ostavivši svoje najmilije, podigle su križ Gospodnji kao nekakvu zastavu pobožnosti”; naime, kako odmah dodaje, „u kostrijeti i pepelu, dok čistoću kupelji smatraju prljavštinom, piju hladnu vodu, ali slađu od vina začinjenih medom, dok čeznu za budućim dobrima i vjeruju da je istinito ono što je napisano.”

OD PISCA SV. JERONIMA.

Kad bi se svi udovi mojega tijela pretvorili u jezike i kad bi svi zglobovi odjekivali ljudskim glasom, ne bih rekao ništa dostojno kreposti svete i časne Paule. Plemenita po rodu, ali mnogo plemenitija po svetosti: nekoć moćna bogatstvom, ali sada slavnija Kristovim siromaštvom. Izdanak Grakha, potomak Scipiona, baštinica Paula čije ime nosi, prava i rođena loza Marcije Papirije, majke Afrikančeve: Rimu je pretpostavila Betlehem i blistave zlatne krovove zamijenila bezvrijednošću neugledne ilovače. Ne tugujemo što smo takvu izgubili, nego zahvaljujemo što smo je imali, štoviše, što je imamo. Bogu naime sve živi, i sve što se vraća Gospodinu ubraja se u broj njegove obitelji. Premda je njezin gubitak prebivanje u nebeskom domu, ona je, dok je god bila u tijelu, bila daleko od Gospodina i uvijek se plačljivim glasom tužila govoreći: „Jao meni, jer se produljilo moje tuđinstvo, prebivah sa stanovnicima Kedara, dugo je tuđinovala duša moja.” I nije čudo ako je naricala što boravi u tami (to se naime tumači kao Kedar), kad je svijet u zlu položen: i kakva je njegova tama, takvo je i njegovo svjetlo, a svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze. Stoga je češće navodila i ono: „Došljakinja sam i tuđinka kao i svi oci moji.” I opet: „Želim se rastati od tijela i biti s Kristom.” Kad god je pak bila mučena slabošću tijela (koju je navukla nevjerojatnim uzdržavanjem i udvostručenim postovima), u ustima je premetala ovo: „Krotim svoje tijelo i u ropstvo ga privodim, da ne bih, dok drugima propovijedam, sama bila odbačena.” I: „Dobro je ne piti vina i ne jesti mesa.” I: „Ponizih postom dušu svoju”, te: „Svu si postelju moju okrenuo u bolesti mojoj, i prevrtah se u bijedi dok mi se zabada trn.” A usred žalaca boli, koje je podnosila čudesnom strpljivošću, kao da gleda sebi otvorena nebesa, govorila je: „Tko će mi dati krila kao u golubice, pa da poletim i otpočinem?” Za svjedoke pozivam Isusa i svete njegove anđele, i samoga njezina vlastitog anđela koji je bio čuvar i pratitelj divljenja vrijedne žene, da ništa ne govorim za naklonost, ništa na način hvalitelja, nego sve što ću reći, govorim kao svjedočanstvo, i to je manje od njezinih zasluga koje sav svijet opjeva, svećenici se dive, zborovi djevica čeznu, a mnoštva monaha i siromaha oplakuju. Želiš li, čitatelju, ukratko znati njezine kreposti? Sve je svoje siromahe ostavila još siromašnija od njih. I nije čudo iznijeti to o bližnjima i kućnoj čeljadi, koju je u oba spola od slugu i sluškinja pretvorila u braću i sestre, kad je djevicu Eustohiju, Bogu odanu kćer, za čiju se utjehu kuje ova knjižica, daleko od plemenita roda, ostavila bogatu jedino vjerom i milošću. a Rukopis sv. Maksimina: „Metije”. Bila je Papirija kći Gaja Papirija Masona, supruga Lucija Emilija Paula, kojemu je rodila Fabija i mlađega Afrikanca Emilijana.

Paulino podrijetlo, ženidba, udovištvo, odlazak iz domovine.

Uhvatimo se dakle reda pripovijedanja. Neka drugi zahvate dublje i od njezine kolijevke te samih, da tako kažem, dječjih zvečki iznesu majku Blesilu i oca Rogata: od kojih je prva potomak Scipiona i Grakha, a za drugoga se po gotovo svim grčkim krajevima sve do danas priča da po rodoslovljima, bogatstvu i plemenitosti vuče krv od Agamemnona, koji je desetogodišnjom opsadom razorio Troju. Mi nećemo hvaliti ništa osim onoga što je njezino vlastito i što izvire iz najčišćega vrela svete duše. Premda Gospodin i Spasitelj u Evanđelju poučava apostole, koji su se raspitivali što će im uzvratiti jer su sve svoje ostavili poradi njegova imena, da će stostruko primiti u sadašnjem vremenu, a u budućem život vječni. Iz toga razumijemo da nije hvalevrijedno posjedovati bogatstva, nego ih poradi Krista prezreti; ne nadimati se zbog časti, nego ih poradi vjere u Boga smatrati bezvrijednima. Uistinu, ono što je Spasitelj obećao svojim slugama i sluškinjama, uzvraća u sadašnjosti. Jer ona koja je prezrela slavu jednoga Grada, slavi se glasom cijeloga svijeta; nju, koju dok je stanovala u Rimu nitko izvan Rima nije poznavao, dok se skriva u Betlehemu, divi joj se i barbarska i rimska zemlja. Jer iz kojega naroda ljudi ne dolaze na sveta mjesta? A tko je na svetim mjestima osim Paule našao išta čemu bi se među ljudima više divio? Ona kao što među mnogim draguljima blista najdragocjeniji dragulj, a sjaj sunca zasjenjuje i pomračuje sitne iskrice zvijezda, tako je svojom poniznošću nadmašila kreposti i moći svih, i bila je najmanja među svima da bi bila najveća od svih; i što se više ponizivala, to ju je Krist više uzvisivao. Skrivala se, a nije se skrivala. Bježeći od slave, zasluživala je slavu koja krepost prati poput sjene i, ostavljajući one koji za njom žude, traži one koji je preziru. Ali što to radim, preskačući red pripovijedanja? Dok se zadržavam na pojedinostima, ne držim se pravila govorenja.

3 Potekavši dakle iz takva roda, bila je združena s mužem Toksocijem, koji vuče najuzvišeniju krv od Eneje i Julijevaca. Otuda se i Kristova djevica, njezina kći Eustohija, naziva Julijom, a i sam Julije nosi ime spušteno od velikoga Jula. I to govorimo ne zato što bi to bilo veliko onima koji to posjeduju, nego zato što je divljenja vrijedno kod onih koji to preziru. Ljudi ovoga svijeta dive se onima koji obiluju tim povlasticama, a mi hvalimo one koji su to poradi Spasitelja prezreli; i na čudesan način, one koje dok to posjeduju smatramo malenima, ako to ne žele posjedovati, mi ih slavimo.

Potekavši, velim, od tih predaka, te prokušana plodnošću i čednošću najprije od muža, zatim od rođaka i svjedočanstvom cijeloga Grada, pošto je rodila petero djece: Blesilu, nad čijom sam je smrću u Rimu tješio; Paulinu, koja je svetoga i divljenja vrijednog muža Pamahija ostavila baštinikom i svoje odluke i svojih dobara, kojemu smo o njezinu preminuću izdali malu knjižicu; Eustohiju, koja je sada na svetim mjestima dragocjeni ures djevičanstva i Crkve; Rufinu, koja je preranom smrću ožalostila pobožno majčino srce; i Toksocija, nakon kojega je prestala rađati, da bi razumio kako nije htjela dugo služiti bračnoj dužnosti, nego je po želji muža, koji je priželjkivao muško dijete, rađala djecu.

4 Pošto je muž umro, tako ga je oplakivala da je i sama gotovo umrla; tako se obratila služenju Gospodinu da se činilo kao da je priželjkivala njegovu smrt. Što da spominjem gotovo sva bogatstva prostrane i plemenite kuće, nekoć prebogate, razdana siromasima? Što najblažu dušu prema svima i dobrotu koja se širila i na one koje nikada nije vidjela? Tko od siromaha na samrti nije bio umotan u njezine haljine? Tko od bolesnika prikovanih uz postelju nije bio uzdržavan njezinim sredstvima? Brižljivo ih tražeći po cijelom gradu, smatrala je gubitkom ako bi ikoji nemoćnik i gladnik bio uzdržavan tuđom hranom. Oduzimala je djeci, a rođacima koji su joj prigovarali govorila je da im ostavlja veću baštinu: Kristovo milosrđe.

5 Nije dugo mogla podnositi posjete i navalu zbog roda uzvišena pred svijetom i najplemenitije obitelji. Tugovala je zbog svoje časti i žurila se ukloniti i pobjeći od usta onih koji su je hvalili. I kad su carska pisma zbog nekih nesuglasica među Crkvama okupila u Rim biskupe Istoka i Zapada, vidjela je divljenja vrijedne muževe i Kristove prvosvećenike, Paulina, biskupa grada Antiohije, i Epifanija iz Salamine na Cipru, koja se sada naziva Konstancija: od kojih je Epifanija imala i za gosta, a Paulina, koji je boravio u tuđoj kući, svojom je ljubaznošću posjedovala kao vlastitoga. Zapaljena njihovim krepostima, svakoga je trena pomišljala napustiti domovinu: ne sjećajući se ni doma, ni djece, ni kućne čeljadi, ni posjeda, ni ičega što pripada svijetu, žudjela je sama, ako se tako može reći, i bez pratnje poći u pustinju Antuna i Pavala. I napokon, kad je prošla zima i otvorilo se more, dok su se biskupi vraćali svojim Crkvama, i ona sama zaplovi s njima po svojoj želji i čežnji. Što da dalje odgađam? Sišla je u luku, dok su je pratili brat, rođaci, svojta i, što je veće od toga, djeca koja su pobožnom ljubavlju željela nadvladati najblažu majku. Već su se razapinjala jedra i lađa se zaveslajima otiskivala na pučinu. Mali je Toksocije pružao molećive ruke na obali; Rufina, već stasala za udaju, šuteći je suzama preklinjala da pričeka njezinu svadbu: a ipak je ona suhih očiju gledala prema nebu, nadvisujući ljubav prema djeci ljubavlju prema Bogu. Nije poznavala sebe kao majku, da bi se dokazala Kristovom sluškinjom. Kidala joj se utroba i kao da je otržu od vlastitih udova, borila se s boli: u tome svima još više divljenja vrijedna što je pobjeđivala veliku ljubav. Među neprijateljskim rukama i u okrutnoj nevolji sužanjstva nema ništa okrutnije nego kad se roditelji odvajaju od djece. To je protiv zakona naravi podnosila puna vjera, štoviše, radosna je duša za tim žudjela te je, prezrevši ljubav prema djeci većom ljubavlju prema Bogu, nalazila mir jedino u Eustohiji, koja joj je bila suputnica i u odluci i u plovidbi. Lađa je međutim brazdala more, i dok su svi koji su s njom plovili gledali unatrag prema obali, ona je držala oči odvraćene da ne bi vidjela one koje bez muke nije mogla gledati. Priznajem, nijedna nije tako ljubila djecu, kojima je prije nego što je krenula sve darovala, razbaštinivši sebe na zemlji da bi našla baštinu na nebu.

a Rukopis sv. Maksimina: „urešena”.
b O njoj smo raspravljali 22. siječnja.
c To je 26. poslanica, koju ovako zaključuje: „Na kraju poslanice sjetio sam se vaše četveroprege i da vašoj odluci nedostaje peta, Blesila, koja je prva od vas pošla pred Gospodina. Uistinu sada vidimo da je petero podijeljeno na troje i dvoje. Ona sa sestrom Paulinom uživa u slatkom snu; ti ćeš kao srednja između dviju lakše uzletjeti Kristu.” Četveropregu su činili Pamahije, Paula, Eustohija i Paulina. Pamahiju pripisuje razboritost, Pauli pravednost, Eustohiji jakost, Paulini umjerenost. Sv. Pamahije se slavi 30. kolovoza, a sv. Jeronim ga često naziva sinom sv. Paule.
d O sv. Eustohiji niže češće; slavi se 28. rujna.
e Ona je, kako stoji niže pod br. 5, pri odlasku majke bila stasala za udaju; udala se zatim za presvijetloga muža Alecija, kojemu je sv. Paulin, biskup nolanski, napisao 33. poslanicu, tješeći ga zbog smrti Rufine, čije slavne kreposti pripovijeda.
f O Toksociju, njegovoj supruzi Leti i kćeri Pauli raspravlja se niže pod br. 43.
g Drugdje: „priželjkivao je mušku djecu, pokoravala se”.
h Clinicus se ovdje, kao i drugdje gore, rabi za bolesnika koji leži prikovan uz postelju i ne može se kretati; κλίνη znači postelja. Sv. Ciprijan u 76. poslanici uzetoga iz Ivanova Evanđelja naziva clinico: „Ja naime koji poznajem bolesnika na postelji iz Evanđelja.” i Sv. Jeronim u Životopisu sv. Marcele 31. siječnja, br. 71: „Kad je i mene crkvena potreba dovela u Rim sa svetim prvosvećenicima Paulinom i Epifanijem, od kojih je prvi upravljao antiohijskom Crkvom u Siriji, a drugi salaminijskom na Cipru.” Bio je pak u Rimu održan sabor pod Damazom god. Kr 382, četvrte godine Teodozijeve, čijim su se pismima pozvani biskupi Istoka sastali u Rimu kod sv. Damaza radi uređenja crkvenih pitanja. k Boravili su u Rimu sve do proljeća sljedeće godine 383.

Morsko putovanje u Siriju, a odatle kopneno u Jeruzalem.

Donesena do otoka Poncije, koji je nekoć pod vladarom Domicijanom zbog ispovijedanja kršćanskoga imena proslavilo progonstvo presvijetle među ženama Flavije Domitile, vidjevši ćelije u kojima je ona proživjela dugo mučeništvo, uzevši krila vjere, željela je vidjeti Jeruzalem i sveta mjesta. Vjetrovi su bili spori i svaka je brzina bila troma. Povjerivši se Jadranskome moru između Scile i Haribde, kao preko kakva jezera stigla je u Metonu; i ondje okrijepivši tijelo te položivi na obalu udove izmučene morskom solju, pokraj Maleje i Kitere, i po moru rasutih Kiklada, i tjesnaca načičkanih mnogim kopnima, nakon Roda i Licije, napokon ugleda Cipar: ondje se bacila pred noge svetoga i časnoga Epifanija te ju je on zadržao deset dana, ne radi odmora, kako je on mislio, nego radi djela Božjega, kako se stvarno potvrdilo. Obilazeći naime sve samostane toga kraja, ostavila je, koliko je mogla, novčanu okrepu braći koju je ljubav prema svetome mužu bila okupila onamo iz cijeloga svijeta.

7 Odatle je kratkom plovidbom prešla u Seleukiju, odakle se uspe u Antiohiju; zadržana kratko ljubavlju svetoga ispovjedaoca Paulina, usred zime, gorljiva žarom vjere, plemenita žena, koju su prije nosili na rukama eunusi, krenu sjedeći na magarčiću. Preskačem putovanje Kelesirijom i Fenicijom (jer nisam naumio pisati njezin putopis), imenovat ću samo ona mjesta koja se spominju u svetim knjigama.

8 Ostavivši iza sebe rimsku koloniju Berit i drevni grad Sidon, na obali Sarepte ušla je u Ilijinu kulu: u njoj se poklonivši Gospodinu Spasitelju, preko pješčanih obala Tira, na kojima je Pavao kleknuo, stigla je do Ako, koji se sada naziva Ptolemaida; i preko polja Megida, svjedoka Jozijine pogibije, ušla je u zemlju Filistejaca. Divila se ruševinama Dora, nekoć najmoćnijega grada, i obratno Stratonovoj kuli, koju je Herod, kralj Judeje, u čast cezara Augusta nazvao Cezarejom, u kojoj je vidjela Kornelijevu kuću, Kristovu crkvu, te Filipove kućice i sobe četiriju djevica proročica. Zatim polusrušeni gradić Antipatridu, koji je Herod nazvao po očevu imenu, i Lidu pretvorenu u Diospol, slavnu po uskrsnuću i ozdravljenju Tabite i Eneje. Nedaleko od nje Arimateju, seoce Josipa koji je pokopao Gospodina, i Nob, nekoć grad svećenika, a sada grobnicu pobijenih. Također Jopu, luku bjegunca Jone, i (da se malko dotaknem pjesničkih priča) gledateljicu Andromede privezane za stijenu.

9 Nastavivši put, stigla je u Nikopol, koji se prije zvao Emaus, kod kojega je Gospodin bio prepoznat u lomljenju kruha te je Kleofinu kuću posvetio u crkvu. I odatle polazeći, uspe se u donji i gornji Bet-Horon, gradove koje je sagradio Salomon, ali ih je poslije razorio promjenjivi vihor ratova; gledajući nadesno Ajalon i Gibeon, gdje je Jošua, sin Nunov, boreći se protiv pet kraljeva, zapovjedio suncu i mjesecu, a Gibeonce zbog lukavstva i prijevare siječanjski svezak III. sklopljenoga saveza osudio da budu vodonoše i drvosječe. U Gibei, gradu razorenom do temelja, nakratko se zaustavila, sjetivši se njegova grijeha i inoče raskomadane na dijelove, te tri stotine muževa iz plemena Benjaminova sačuvanih zbog apostola Pavla.

10 Čemu da dugo duljim? Ostavivši nalijevo mauzolej Helene, kraljice Adijabene koja je u vrijeme gladi pomogla narodu žitom, ušla je u Jeruzalem, grad trostruka imena: Jebus, Salem, Jeruzalem, koji je poslije Elije Hadrijan iz ruševina i pepela grada podigao u Eliju. I kad je prokonzul Palestine, koji je izvrsno poznavao njezinu obitelj, poslavši unaprijed službenike, zapovjedio da se pripremi pretorij, ona je izabrala skromnu ćeliju; i sva je mjesta obišla s tolikim žarom i revnošću da je se nije moglo odvući od prvih mjesta da nije žurila k ostalima. Prostrta pred križem, klanjala se kao da gleda Gospodina gdje visi. Ušavši u grob uskrsnuća, ljubila je kamen koji je anđeo odvalio s vrata grobnice. I samo mjesto tijela, na kojem je Gospodin ležao, kao žedna za željenim vodama, vjernim je ustima cjelivala. Koliko je ondje suza, koliko uzdaha, koliko boli izlila, svjedok je cijeli Jeruzalem, svjedok je sam Gospodin kojega je molila. Izišavši odatle, uspela se na Sion, što se prevodi kao tvrđava ili osmatračnica. Taj je grad nekoć osvojio i ponovno sagradio David. O osvojenome je napisano: „Jao tebi, grade Ariel”, to jest lav Božji; i nekoć najsnažniji, koji je osvojio David. A o onome koji je sagrađen rečeno je: „Temelji su njegovi na svetim gorama: ljubi Gospodin vrata sionska više od svih šatora Jakovljevih.” Ne ona vrata koja danas vidimo pretvorena u prah i pepeo, nego vrata kojima pakao ne može odoljeti i kroz koja mnoštvo vjernika ulazi Kristu. Pokazivao joj se stup koji podupire trijem crkve, natopljen krvlju Gospodnjom, uz koji je, kako se kaže, bio svezan i bičevan. Pokazivalo joj se mjesto gdje je na stotinu i dvadeset duša vjernika sišao Duh Sveti da bi se ispunilo Joelovo proročanstvo.

a Poncije, ili Poncija, otok je u Tirenskome moru, nasuprot volščanskoj obali, između rta Circeja i Taracine. O njemu pišu stari pisci: Plinije, knj. 3, pogl. 6; Mela, knj. 2, pogl. 7; Svetonije u Kaliguli, pogl. 15, i drugi.
b Da je sv. Flavija Domitila, nećakinja po sestri konzula Flavija Klementa, bila prognana na otok Ponciju kad je posvjedočila da je kršćanka, piše Euzebije u djelu Chronicon 10. godine Domicijanove. O njoj ćemo raspravljati 7. svibnja.
c Metona, primorski grad Mesenije na Peloponezu, o kojem 31. siječnja u Životopisu sv. Atanazija.
d Polustihovi preuzeti iz Eneide, knj. 1, stih 177, i knj. 3, stihovi 120 i 127, kao gore o Julu.
e O njima ćemo raspravljati uz životopis sv. Hilariona 21. listopada, sv. Epifanija 12. svibnja, i drugdje.
f Otuda valja započeti 20 godina boravka u Betlehemu, od kraja siječnja 384.
g Rukopis ripatrijski: Panegyricum. To je ὁδοιπορικόν, pripovijest o poduzetom putovanju.
h Što stoga uopće neće biti potrebno da tumačimo, jer je općepoznato iz svetih knjiga ili iz Jeronimove knjige De locis Hebraicis. I premda je Paula sve to obišla s izvanrednom pobožnošću, ipak svako pojedino mjesto nije obilježeno nekim posebnim spomenikom kreposti. i Da je ovdje poslije podignuto biskupsko sjedište, rekli smo u Životopisu sv. Eutimija 20. siječnja.

K O sv. Korneliju raspravljat ćemo 2. veljače.

1 O sv. Filipu i njegovim kćerima 6. lipnja. Ovaj je bio jedan od 7 đakona, a ne (kako je smatrao Quaresmius) apostol. m O ovom gradu raspravljat ćemo 23. rujna, kad i o sv. Kleofi. n Tako rukopisi; Rosweyde i drugi pogrešno su izdali Gabaon. o O ovoj Heleni raspravlja Josip u 20. knjizi djela Antiquitates, pogl. 2 i 3, te u 6. knjizi djela Bellum Judaicum, pogl. 2 i 6. Euzebije u 2. knjizi djela Historia Ecclesiastica, pogl. 11, gdje tvrdi da je taj mauzolej postojao u njegovo vrijeme i da se ta glad dogodila za cara Klaudija.

Put u Betlehem i na Mrtvo more.

Zatim, razdijelivši novac prema svojim skromnim mogućnostima siromasima i sustolnicima, zaputila se u Betlehem, i s desne strane puta zastala kod Rahelina groba, gdje je rodila Benjamina, ne kako ga je umirući nazvala Ben-Oni, to jest sin boli moje, nego kako je otac u duhu prorokovao, sina desnice. A s najvećom vjerom štuje mjesto Kristova rođenja, Iz 32, 20. Iv 1. odatle ušavši u Betlehem i stupivši u Spasiteljevu špilju, pošto je vidjela sveto Djevičino svratište i staju u kojoj je vol prepoznao svoga vlasnika, a magarac jasle svoga Gospodina, da bi se ispunilo ono što je kod istoga proroka napisano: „Blago onome koji sije uz vode, gdje gaze vol i magarac”, na moje je uši zaklinjala da očima vjere gleda Djetešce povijeno u pelene, Gospodina gdje plače u jaslama, mudrace kako se klanjaju, zvijezdu kako sja odozgo, Majku Djevicu, brižnoga hranitelja, pastire kako dolaze noću da vide riječ koja se dogodila i već tada posvećuju početak evanđelista Ivana: „U početku bijaše Riječ, i Riječ tijelom postade”, pobijenu dječicu, razbješnjeloga Heroda, Josipa i Mariju kako bježe u Egipat; te je suzama pomiješanim s radošću govorila: pobožno pozdravlja Betlehem:

Mt 3, 2. 12 „Zdravo, Betleheme, kućo kruha, u kojoj je rođen onaj kruh koji je s neba sišao. Zdravo, Efrato, preplodni i καρποφόρε kraju, čija je plodnost Bog. O tebi je nekoć prorokovao Mihej: ‘I ti, Betleheme, kućo Efratina, nisi najmanji među tisućama Judinim. Iz tebe će mi izići onaj koji će biti vladar u Izraelu, i njegov je izlazak od početka, od dana vječnosti. Zato ćeš ih prepustiti sve do vremena kad rodilja rodi. Rodit će, i ostatak njegove braće obratit će se sinovima Izraelovim.’ U tebi je naime rođen Vladar koji je rođen prije zornice, čije rođenje od Oca nadilazi svaku dob. I tako je dugo u tebi ostalo podrijetlo Davidova roda dok Djevica nije rodila i dok se ostatak naroda koji vjeruje u Krista nije obratio sinovima Izraelovim i slobodno propovijedao: ‘Vama je najprije trebalo navijestiti riječ Božju, ali budući da ste je odbacili i sami sebe prosudili nedostojnima vječnoga života, evo obraćamo se poganima.’ Bog je naime bio rekao:

Mt 15, 24. ‘Nisam poslan osim k izgubljenim ovcama doma Izraelova.’ I u to su se vrijeme nad njim ispunile Jakovljeve riječi: ‘Neće nestati vladara iz Jude ni vođe iz njegovih bedara dok ne dođe onaj komu pripada, i on će biti iščekivanje naroda.’ Dobro se David zaklinjao, dobro je zavjete činio govoreći: ‘Neću ući u šator doma svojega, neću se popeti na postelju ležaja svojega, neću dati sna očima svojim ni drijemeža vjeđama svojim, ni počinka sljepoočicama svojim dok ne nađem mjesto Gospodinu, prebivalište Bogu Jakovljevu’; i odmah je iznio što želi te je proročkim očima gledao da će doći onaj za kojega mi već vjerujemo da je došao: ‘Evo čusmo za nj u Efrati, nađosmo ga na poljima šumskim.’ a Hebrejska riječ vau, kako sam naučio po tvojoj pouci, ne označava Mariju, majku Gospodnju, to jest αὐτήν, nego njega samoga, to jest αὐτόν. Stoga s pouzdanjem govori: ‘Ući ćemo u šator njegov, poklonit ćemo se na mjestu gdje su stajale noge njegove.’ Zar sam ja, bijedna i grešna, bila smatrana dostojnom cjelivati jasle u kojima je Gospodin kao djetešce plakao? Moliti u špilji u kojoj je Djevica rodilja rodila Gospodina kao dijete? Ovo je moj počinak, jer je domovina mojega Gospodina; ovdje ću prebivati jer ju je Spasitelj izabrao. Pripravila sam svjetiljku svojemu Kristu. Duša će moja živjeti njemu, i sjeme će moje služiti njemu.”

obilazi druga sveta mjesta oko Betlehema:

13 Nedaleko odatle sišla je k kuli Ader, to jest stada, pokraj koje je Jakov pasao svoja stada, a pastiri bdijući noću zavrijedili su čuti: „Slava na visinama Bogu, a na zemlji mir ljudima dobre volje.” I dok su čuvali ovce, našli su Jaganjca Božjega s čistim i prečistim runom, koje je u suhoći cijele zemlje bilo natopljeno nebeskom rosom, i čija je krv odnijela grijehe svijeta te je, namazana na dovratnike, otjerala zatirača Egipta. I odmah je ubrzanim korakom krenula starim putem koji vodi u Gazu, k moći ili bogatstvu Božjem, i u sebi tiho razmišljala kako je etiopski eunuh, pralik poganskoga naroda, promijenio svoju kožu, i dok je ponovno čitao Stari zavjet, pronašao izvor Evanđelja. I odatle nadesno, prošavši Bet-Sur, dođe u Eškol, što se prevodi kao grozd. Odande su, kao svjedočanstvo preplodne zemlje (i kao pralik onoga koji kaže: „Sam sam gazio u tijesku, i od naroda nitko nije bio sa mnom”), uhode donijele grozd čudesne veličine. Nedugo zatim ušla je u Sarine sobice, vidjevši Izakovu kolijevku i tragove Abrahamova hrasta, pod kojim je vidio dan Kristov i obradovao se.

obilazi Hebron,

Jš 14, 13.

Jš 13. Suci 1.

14 I podigavši se odatle, uspela se u Hebron: to je Kirjat-Arba, to jest gradić četvorice muževa, Abrahama, Izaka, Jakova i velikoga Adama, za kojega Hebreji prema Knjizi Jošue, sina Nunova, smatraju da je ondje pokopan, premda većina misli da je četvrti Kaleb, čiji se spomenik pokazuje sa strane. Razgledavši to, nije htjela poći u Kirjat-Sefer, to jest seoce knjiga, jer je, prezrevši slovo koje ubija, pronašla duh koji oživljuje. Više se divila gornjim i donjim vodama koje je Otniel, sin Kenaza, brata Kalebova, primio uz južnu i suhu zemlju u posjed, i čijim je dovođenjem suha polja prijašnjega Zavjeta činio natapljivima, da bi u vodama krštenja pronašao otkupljenje starih grijeha. Sutradan, kad je sunce već izišlo, stala je na uzvisini Kafar Baruha, to jest sela blagoslova, do kojega je mjesta Abraham dopratio Gospodina. Gledajući odatle široku pustinju i nekadašnju zemlju Sodome i Gomore, Adme i Sebojima, promatrala je balzamove vinograde u En-Gediju i Segor, trogodišnju junicu, koja se prije zvala Bela, a na sirijskom je jeziku prevedena kao Zoara, to jest malena. Sjećala se Lotove špilje i, sva u suzama, opominjala je djevice svoje družice da se valja čuvati vina u kojem je razuzdanost, čije su djelo Moapci i Amonci.

i mjesta u blizini Mrtvoga mora.

Post 18, 17.

c a Tako onaj 6. redak 131. psalma prevodi sv. Jeronim: „Evo čusmo za nj u Efrati, nađosmo ga u kraju šumskom.” Sedamdesetorica imaju: ἰδοὺ ἠκούσαμεν αὐτὴν ἐν Ἐφραθᾷ, εὕρομεν αὐτὴν ἐν τοῖς πεδίοις τοῦ δρυμοῦ. „Evo čusmo za nju u Efrati, nađosmo je na poljima šumskim”, a i u samom se sadašnjem hebrejskom tekstu nalazi: שְׁמַעְנוּהָ šemanuha, „čusmo za nju”; čini se da je sv. Jeronim čitao שְׁמַעְנוּהוּ šemanuhu, „čusmo za nj”. Usporedi Lorinusa.

Br 13, 24. „Došavši sve do potoka grozda (koji je u Br 13, 25 nazvan Nahal-Eškol), odrezaše lozu s njezinim grozdom, koji su dvojica ljudi nosila na motki.”

To jest trogodišnju; inače conternare znači spajati po troje, kao što combinare znači spajati po dvoje. Ovdje drugi čitaju consternantem. Rukopis sv. Maksimina: consternatam. Vidi Rosweydeov Onomasticon.

POGLAVLJE IV. Put na Jordan; u Galileju i Samariju.

Dugo se zadržavam na jugu, gdje je zaručnica našla zaručnika gdje počiva i gdje se Josip opio sa svojom braćom. Vratit ću se u Jeruzalem i preko Tekoe i Amosa ugledati rumeno svjetlo Maslinske gore, s koje je Spasitelj uzašao k Ocu; na kojoj se svake godine spaljivala riđa junica kao paljenica Gospodinu i čiji je pepeo čistio narod Izraelov; na kojoj su, prema Ezekielu, kerubini preselivši se iz hrama utemeljili Crkvu Gospodnju. Zatim, ušavši u Lazarov grob, vidjela je gostinjac Marije i Marte, i Betfagu, selo svećeničkih čeljusti, te mjesto gdje je razigrano magare pogana primilo Božje uzde i, prostrto apostolskim haljinama, pružilo meka leđa za sjedenje.

Pj 1, 6.

Post 43.

a Posjećuje sveta mjesta oko Jeruzalema;

Br 19. Ez 10, 18.

16 I ravnim je putem silazila u Jerihon, razmišljajući o onome ranjeniku iz Evanđelja, i dok su svećenici i leviti prolazili mimo u svojoj okrutnosti duha, o blagosti Samarijanca, to jest čuvara, koji ga je polumrtva stavio na svoje živinče i odnio u svratište Crkve. I o mjestu Adumim, što se prevodi kao mjesto krvi, jer se na njemu čestim prepadima razbojnika prolijevalo mnogo krvi. I o Zakejevoj smokvi divljaku, to jest dobrim djelima pokore, kojima je gazio nekoć krvave i grabežom škodljive grijehe te s visine kreposti promatrao uzvišenoga Gospodina. I uz put o mjestima slijepaca koji su, primivši vid, unaprijed navijestili otajstva obaju naroda koji vjeruju u Gospodina. Ušavši u Jerihon, vidjela je grad koji je Lk 10.

Jerihon,

Lk 19.

1 Kr 16, 34. utemeljio Hiel na Abiramu, svojem prvorođencu, i čija je vrata postavio na Segubu, najmlađem od sinova. Promatrala je tabor Gilgala, i humak obrezaka, i otajstvo drugoga obrezanja, i dvanaest kamenova koji su, preneseni onamo iz korita Jordana, učvrstili temelje dvanaestorice apostola, te nekoć pregorki i neplodni izvor Zakona, koji je pravi Elizej začinio svojom mudrošću i pretvorio u slatkoću i plodnost. Jedva da je noć prošla, po najvećoj je žegi došla na Jordan. Stala je na obalu rijeke i, kad je sunce izišlo, sjetila se Sunca pravde, kako su usred riječnoga korita svećenici stupali suhim stopama, i kako je na zapovijed Ilije i Elizeja, dok su vode stajale s obiju strana, val pružio prolaz, te kako je vode onečišćene potopom i okaljane pogibijom cijeloga ljudskog roda Gospodin očistio svojim krštenjem. Ponestat će mi riječi ako htjednem nabrojiti sve što je časna Paula obišla nevjerojatnom vjerom.

a Sv. Jeronim u predgovoru proroku Amosu: „Bijaše iz gradića Tekoe, koji je šest milja južno udaljen od svetoga Betlehema”; kako ćemo reći uz njegov životopis 31. ožujka, o tom gradiću raspravlja Quaresmius u 6. knjizi, hodočašće 3, pogl. 8, i Adrichomius u plemenu Judinu, br. 236, koji sva sljedeća mjesta prilično jasno tumače.
b Sv. Jošua, ili Isus, slavi se 1. rujna.
c O Eleazaru i njegovu sinu Pinhasu, presvetim hebrejskim svećenicima, raspravljat ćemo 1. srpnja.
d O sv. Fotini Samarijanki raspravljat ćemo 20. ožujka.
e Neki rukopisi dodaju: „ugašenih”.
f Samarijanci zvani Dozitejci, po nekom Doziteju. O njihovim zabludama prema Epifaniju i drugima raspravlja Baronije u djelu Apparatus Annalium, br. 13.
g Sv. Elizej prorok slavi se 14. lipnja.
h Sv. Obadija 19. studenoga. i Tako rukopisi; ova riječ „ne” nedostajala je u Rosweydeovu izdanju. Gore uz životopis sv. Genoveve 3. siječnja i sv. Feliksa 14. siječnja spomenuta su takva čudesa.

Put u Egipat.

Prijeći ću u Egipat i između Sukota i Samsonova izvora, koji je izveo iz kutnjaka čeljusti, nakratko ću zastati i isprati osušena usta da bih okrijepljen vidio Morešet, nekoć grob proroka Miheja, a sada crkvu; sa strane ću ostaviti Horejce i Gitejce, Marešu, Idumeju i Lakiš; i preko najsitnijega pijeska, koji briše stope putnika, te prostrane pustoši pustinje, doći ću do egipatske rijeke Šihor, što se prevodi kao mutna; i proći ću pet egipatskih gradova koji govore kanaanskim jezikom, i zemlju Gošen, i polja Tanisa, na kojima je Bog učinio čudesa, i grad No, koji se poslije pretvorio u Aleksandriju, i Gospodnji gradić Nitriju, u kojem se najčišćom sodom kreposti svakodnevno peru prljavštine mnogih. Kad je to vidjela, dok su joj u susret izlazili sveti i časni biskup Izidor ispovjedalac i nebrojena mnoštva monaha, od kojih je mnoge uzvisivao svećenički i levitski stupanj, radovala se doduše na slavu Gospodnju, ali je sebe priznavala nedostojnom tolike časti. Što da pripovijedam o Makarijima, Arsatama, Serapionima i ostalim imenima Kristovih stupova? U čiju ćeliju nije ušla? Pred čije se noge nije bacila? U svakom je pojedinom svecu vjerovala da vidi Krista, i što je god njima darovala, radovala se što je darovala Gospodinu. Čudesan žar i u žene jedva vjerojatna jakost! Zaboravivši spol i tjelesnu krhkost, željela je sa svojim djevojkama stanovati među tolikim tisućama monaha; i možda bi to, budući da su je svi primali, i postigla da je nije natrag povukla veća čežnja za svetim mjestima.

20 I zbog najvećih žega stigavši plovidbom iz Peluzija u Majumu, vratila se tolikom brzinom da bi pomislio da je ptica. Nedugo zatim, kanivši trajno ostati u svetom Betlehemu, tri je godine boravila u tijesnom svratištu dok nije sagradila ćelije i samostane i uz put podigla konačišta za razne hodočasnike, ondje gdje Marija i Josip nisu bili našli svratišta.

a Ovo je hodočašće poduzela iz svojega betlehemskog samostana; Jeronim izostavlja mjesta na koja se prije nailazi, već prije nabrojena pod br. 13 i 14.
b O sv. Miheju raspravljali smo 15. siječnja.
c Sv. Jeronim u 2. poglavlju Jeremije smatra da je Šihor, ili Sihor, isti što i Nil. O egipatskim mjestima Gošenu, poljima Tafneosa ili, kako drugi pišu, Tanisa, posvuda raspravljaju tumači, Adrichomius i Quaresmius u 8. knjizi, hodočašće 2 i 3.
d O sv. Izidoru raspravljali smo 2. siječnja.
e Ovo je Makarije Aleksandrijski, koji je stanovao u blizini u Kelijama, a često je boravio na gori Nitriji, gdje je također imao ćeliju. O njemu smo raspravljali 2. siječnja. O Makariju Egipatskom 15. siječnja. O obojici ondje i uz Životopis sv. Antuna 17. siječnja, § 6 u Predgovoru.
f Možda valja čitati Arsisija, o kojem i o Serapionu ovako piše Paladije u djelu Historia Lausiaca, pogl. 7: „Pošto sam dakle cijelu godinu na gori Nitriji boravio kod blaženih i svetih otaca velikoga Arsisija, i Putafrasta, i Hagiona, i Kronija, i Serapiona, te bio potaknut mnogim duhovnim pripovijestima starih otaca, dođoh u najdublju pustinju”, gdje je našao Makarija Aleksandrijskoga god. Kr 392, pošto je prethodne godine u Sketu umro Makarije Egipatski.

OD PISCAg O Peluziju i Majumi opširnije ćemo raspravljati u Djelima sv. Izidora SV. JERONIMA. Peluzijskoga i Porfirija, biskupa gazanskoga, 4. i 26. veljače.

Paulina kršćanska krepost.

Dosad neka bude opisano njezino putovanje koje je proputovala s mnogim djevicama i u pratnji svoje kćeri. Sada neka se opširnije opiše krepost koja je njoj vlastita, a u čijem izlaganju, uz Boga kao suca i svjedoka, izjavljujem da ništa ne dodajem i ništa ne uzveličavam po običaju onih koji hvale; nego, da ne prekoračim vjerodostojnost događaja, mnogo toga izostavljam, i da kod klevetnika a koji me uvijek grizu kutnjakom ne bih bio smatran izmišljačem te Ezopovu vranu kitio tuđim bojama. Ono što je prva krepost kršćana, tolikom se poniznošću ponizila da onaj tko je nije vidio, a zbog glasovitosti njezina imena žudio ju je vidjeti, ne bi vjerovao da je to ona, nego posljednja od sluškinja; i kad je bila okružena brojnim zborovima djevica, i odjećom, i glasom, i držanjem, i hodom bila je najmanja od sviju.

22 Nikada nakon muževe smrti sve do dana svoga usnuća nije jela s nekim muškarcem, premda je znala da je svet i postavljen na biskupski vrhunac. U kupališta nije odlazila osim u pogibelji života. Mekane prostirke postelje nije imala ni u najtežoj groznici, nego je počivala na najtvrđem tlu po kojem su bile prostrte male kostrijeti: ako to uopće valja nazvati počinkom, jer je gotovo neprestanim molitvama povezivala dane i noći,b ispunjavajući ono iz Psaltira: „Svake ću noći prati postelju svoju, suzama ću svojim natapati ležaj svoj.” Rekao bi da su u njoj izvori suza: tako je oplakivala lake grijehe da bi pomislio kako je kriva za najteže zločine. revnost u pokori:

23 A kad smo je češće opominjali da štedi oči i čuva ih za čitanje Evanđelja, govorila je: „Treba nagrditi lice koje sam protiv Božje zapovijedi često mazala grimizom, bjelilom i olovnim crnilom. Treba mučiti tijelo koje je pozivalo na mnoge naslade. Dug smijeh valja nadoknaditi neprestanim plačem. Mekano laneno rublje i najdragocjeniju svilu treba zamijeniti oštrinom kostrijeti. Ja koja sam se sviđala mužu i svijetu, sada želim ugoditi Kristu.” Ako bih među takvim i tolikim krepostima htio hvaliti čistoću u nje, činio bih se suvišnim: u njoj je, i dok je bila svjetovnjakinja, bila uzor svih rimskih gospođa; vladala se tako da se o njoj nikada ni glas zlobnika nije usudio išta izmisliti. dobrohotnost:

24 Ništa nije bilo blaže od njezine duše, ništa ljubaznije prema poniznima. Nijec tražila moćnike, a ipak nije s prezirom gledala na ohole i one koji traže taštu slavu. Ako je vidjela siromaha, podupirala ga je; ako bogataša, poticala ga je na dobročinstvo. Jedino je njezina darežljivost prelazila mjeru. Pa i plaćajući kamate, češće je uzimala zajam da nikomu od onih koji prose ne bi uskratila milostinju. Priznajem svoju pogrešku: kad je u darivanju bila odveć izdašna, korio sam je, navodeći ono iz Apostola: „Ne da drugima bude olakšanje, a vama nevolja, nego po jednakosti u sadašnje vrijeme, da vaš suvišak bude za njihovu oskudicu, a njihov suvišak da bude za vašu oskudicu.” I ovo iz Spasiteljeva Evanđelja: „Tko ima dvije haljine, neka dade jednu onomu koji nema.” I da se treba pobrinuti da ono što rado čini ne bi mogla činiti zauvijek; i mnogo toga sličnog, što je ona čudesnom skromnošću i najškrtijim riječima pobijala, pozivajući Boga za svjedoka da sve čini poradi njegova imena i da ima ovu želju: da sama umre prosjačeći, da kćeri ne ostavi ni jednoga novčića i da na svome pogrebu bude umotana u tuđe platno. Na kraju je ovako zaključivala: „Ako ja zamolim, naći ću mnoge koji će mi dati; ovaj pak prosjak, ako od mene ne primi ono što mu mogu dati makar i od tuđega, pa umre, od koga će se tražiti njegova duša?” Ja sam želio da bude opreznija u imovinskim stvarima; ali ona, gorljivija vjerom, svom se dušom sjedinjavala sa Spasiteljem i siromašnoga Gospodina slijedila siromašna duhom, vraćajući mu ono što je primila, postavši siromašna poradi njega. Naposljetku je postigla što je željela i ostavila kćer u velikim dugovima, koje je ona dosad dugujući uzdala se vratiti ne svojim snagama, nego Kristovim milosrđem.

25 Većina gospođa običava dijeliti darove svojim hvalisavcima i, prosipajući darežljivost na nekolicinu, povlačiti ruku od ostalih: od te je mane ona bila posve slobodna. Tako je naime svakomu pojedinom dijelila svoj novac kako je komu bilo potrebno, ne za raskoš, nego za potrebu. Nitko od siromaha nije se od nje vratio praznih ruku. To je postizala ne veličinom bogatstva, nego razboritošću upravljanja, uvijek ponavljajući ono: „Blago milosrdnima, jer će oni zadobiti milosrđe.” I: „Kao što voda gasi oganj, tako milostinja gasi grijeh.” I: „Napravite sebi prijatelje od nepoštenoga bogatstva, da vas prime u vječne šatore.” I: „Dajte milostinju, i gle, sve vam je čisto.” I riječi Danielove, kojima opominje kralja Nabukodonozora da milostinjom otkupi svoje grijehe: nije htjela prosipati novac na ovo kamenje koje će proći sa zemljom i svijetom, nego na živo kamenje koje se kotrlja po zemlji, od kojega se u Ivanovu Otkrivenju gradi grad velikoga Kralja, za koje Pismo spominje da će se pretvoriti u safir, smaragd, jaspis i ostalo drago kamenje.

26 Ali to može biti zajedničkod s mnogima, i đavao zna da to nije postavljeno na najvišem vrhuncu kreposti. Stoga govori Gospodinu, nakon što je Job izgubio imetak, nakon što mu je kuća srušena, nakon što su mu djeca pobijena: „Kožu za kožu, i sve što čovjek ima dat će za dušu svoju. Ali pruži ruku svoju i dotakni se kostiju njegovih i mesa, pa ćeš vidjeti neće li te u lice blagosloviti.” Znamo da su mnogi davali milostinju, ali od vlastitoga tijela nisu dali ništa: pružali su ruku potrebitima, ali su bili svladani tjelesnom nasladom; obijelili su ono što je izvana, a iznutra su bili puni mrtvačkih kostiju. No Paula nije bila takva: ona je bila tolike uzdržljivosti da je gotovo prelazila mjeru te je od prekomjernih postova i truda navukla tjelesnu slabost. Osim blagdana, jedva da je uzimala ulje u jelu: tako da se već iz ovoga jednoga može procijeniti što je mislila o vinu i umacima, ribama i mlijeku, medu, jajima i ostalom što je ugodno okusu. U uzimanju toga neki sebe smatraju najuzdržljivijima, pa ako time natrpaju trbuh, misle da im je čednost sigurna.

a Rukopis iz Ripatransonea: kojima je prirođeno da nevine uvijek grizu oholim zubom.b Rukopis sv. Maksimina: povezivala.c Isti: nazivala.d Drugdje: s nekolicinom.

POGLAVLJE VII.

Nepobjedivo podnošenje nedaća.

Kreposti doduše uvijek prati zavist, a munje udaraju u najviše vrhove. I nije čudo ako to govorim o ljudima, kad je i sam Gospodin naš bio raspet zbog zavisti farizeja i svi su sveci imali zavidnike; i u raju je bila zmija po čijoj je zavisti smrt ušla u svijet. Podigao joj je Gospodin Adada Idumejca da je udara po obrazima kako se ne bi uzoholila; i kao nekim trnom u tijelu češće ju je opominjao da je veličina kreposti ne bi odnijela previsoko i da zbog mana drugih žena ne bi povjerovala da je postavljena na visinu. Ja sam govorio da zavisti treba popustiti i ukloniti se mahnitosti, što je učinio Jakov pred svojim bratom Ezavom i David pred najtvrdokornijim neprijateljem Šaulom, od kojih je jedan pobjegao u Mezopotamiju, a drugi se predao Filistejcima, radije se podlažući neprijateljima negoli zavidnicima. Ali ona je odgovarala: „S pravom bi to govorio kad se đavao protiv Božjih slugu i službenica ne bi posvuda borio i kad ne bi pretjecao bjegunce na sva mjesta; kad me ne bi zadržavala ljubav prema svetim mjestima i kad bih svoj Betlehem mogla pronaći u nekom drugom dijelu svijeta. Zašto naime ne bih strpljivošću nadvladala zavist? Zašto poniznošću ne bih slomila oholost i onomu koji me udara po obrazu okrenula drugi, kako kaže apostol Pavao: 'Pobjeđujte zlo dobrim'? Nisu li se apostoli radovali kad su za Gospodina podnijeli pogrdu? Nije li sam Spasitelj ponizio samoga sebe, uzevši lik sluge, i postao poslušan Ocu sve do smrti, smrti na križu, da nas svojom mukom spasi? Da se Job nije borio i pobijedio u boju, ne bi primio vijenac pravednosti niti bi čuo od Gospodina: 'Misliš li da sam ti drukčije govorio nego zato da se pokažeš pravednim?' Blaženima se u Evanđelju nazivaju oni koji trpe progonstvo zbog pravednosti. Neka savjest bude mirna jer ne trpimo zbog grijeha; a nevolja u ovome svijetu građa je za nagrade.”

Job 33, 32. Mt 5, 10. Ps 38, 3 Ps 37, 14. ondje r. 18. U kušnji se hrabri riječima Pisma: Pnz 13, 3 Iz 28, 9. a Rim 5, 3. 2 Kor 4, 16. Iz 49, 8 Iz 51, 7 Lk 21, 19. Rim 8, 18. 2 Kor 12, 10. 2 Kor 4, 7. kako je podnosila bolest, 1 Kor 1, 5. ondje r. 7 Ps 41, 12. tugu. Lk 9, 23. pogibelji, ondje r. 24.

28 Ako bi kadgod neprijatelj bio odveć drzak i iskočio sve do pogrdnih riječi, pjevala je ono iz Psaltira: „Kad je grešnik stao protiv mene, zanijemjeh i ušutjeh od dobra.” I opet: „Ja pak kao gluh nisam čuo, i kao nijem koji ne otvara usta svojih. I postadoh kao čovjek koji ne čuje i nema u ustima svojim prigovora.” U kušnjama je prebirala riječi Ponovljenoga zakona: „Kušava vas Gospodin, Bog vaš, da dozna ljubite li Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim i svom dušom svojom.” U nevoljama i tjeskobama ponavljala je Izaijine riječi: „Vi koji ste odbijeni od mlijeka, koji ste odvojeni od sise, očekujte nevolju na nevolju, nadu na nadu: još malo zbog zloće usana, zbog jezika a zlobnoga.” I tumačila je svjedočanstvo Pisma na svoju utjehu, da je svojstveno odbijenima od mlijeka, onima naime koji su prispjeli u muževnu dob, podnositi nevolju na nevolju kako bi zaslužili primiti nadu na nadu: „znajući da nevolja rađa strpljivost, strpljivost prokušanost, a prokušanost nadu; nada pak ne postiđuje.” I: „Ako se naš izvanjski čovjek i raspada, onaj nutarnji se obnavlja; i naša sadašnja laka i trenutna nevolja donosi nam vječni teret slave, jer ne gledamo na ono što se vidi, nego na ono što se ne vidi; jer što se vidi, vremenito je, a što se ne vidi, vječno je.” I da neće dugo potrajati vrijeme, premda se ljudskoj nestrpljivosti čini dugim, a da se odmah ne pokaže Božja pomoć, jer Bog kaže: „U vrijeme milosti usliših te i u dan spasenja pomogoh ti.” Niti se treba bojati varavih usana i jezika nepravednika, budući da se radujemo Gospodinu pomoćniku i trebamo njega slušati kako nas po Proroku opominje: „Ne bojte se ljudskih pogrda i ne plašite se njihovih hula. Jer kao haljinu izjest će ih crv, i kao vunu proždrijet će ih moljac.” I: „Svojom ćete strpljivošću zadobiti duše svoje.” I: „Patnje sadašnjega vremena nisu dostojne buduće slave koja će se očitovati u nama.” I drugdje: „Podnosite nevolju na nevolju, da strpljivo postupamo u svemu što nas snalazi. Strpljiv je naime muž veoma razborit, a tko je malodušan, silno je nerazuman.”

29 U klonulostima i čestoj bolesti govorila je: „Kad sam slaba, onda sam jaka.” I: „To blago imamo u glinenim posudama, dok se ovo smrtno ne obuče u besmrtnost i ovo raspadljivo ne odjene u neraspadljivost.” I opet: „Kao što u nama obiluju Kristove patnje, tako po Kristu obiluje i utjeha.” A zatim: „Kao što ste zajedničari patnja, tako ćete biti i utjehe.” U tuzi je pjevala: „Zašto si žalosna, dušo moja, i zašto me uznemiruješ? Uzdaj se u Boga, jer ću mu još zahvaljivati, spasenju lica moga i Bogu mome.” U pogibeljima je govorila: „Tko hoće ići za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.” I opet: „Tko hoće spasiti svoj život, izgubit će ga.” I:

„Tko izgubi svoj život poradi mene, spasit će ga.” Kad bi joj dojavili gubitak imetka i propast cijele baštine, govorila je: „Što naime koristi čovjeku ako sav svijet stekne, a duši svojoj naudi? Ili kakvu će zamjenu čovjek dati za dušu svoju?” I: „Gol iziđoh iz utrobe majke svoje, gol ću se onamo i vratiti. Kako se Gospodinu svidjelo, tako se dogodilo, bilo blagoslovljeno ime Gospodnje.” I ono: „Ne ljubite svijeta ni što je u svijetu. Jer sve što je u svijetu požuda je tijela, i požuda očiju, i oholost ovoga života, što nije od Oca, nego od svijeta.” I: „Svijet prolazi i požuda njegova.” Znam da su joj javljene najteže bolesti djece, a osobito njezina Toksocija, kojega je silno ljubila; i kad je krepošću ispunila ono: „Uznemirih se i ne progovorih”, provalila je u ove riječi: „Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan.” A moleći se Gospodinu, govorila je: „Posjeduj, Gospodine, sinove umrtvljenih, koji za tebe svakodnevno umrtvljuju svoja tijela.”

30 Poznat mi je neki šaptač (što je najpogubnija vrsta ljudi) koji je tobože dobronamjerno javio da se zbog prevelika žara kreposti nekima čini ludom te da govore kako joj treba okrijepiti mozak. Njemu je ona odgovorila: „Postali smo prizor svijetu, i anđelima, i ljudima.” I: „Mi smo ludi poradi Krista, ali ludo Božje mudrije je od ljudi.” Stoga i Spasitelj govori Ocu: „Ti poznaješ moju ludost.” I opet: „Postadoh kao čudo mnogima, a ti si snažan pomoćnik.” „Postadoh kao živinče pred tobom, i ja sam uvijek s tobom.” Njega su u Evanđelju i rođaci htjeli svezati kao izvan pameti, a protivnici su ga grdili govoreći: „Demona ima i Samarijanac je.” I: „Po Beelzebulu, poglavici demonskom, izgoni demone.” Ali mi poslušajmo Apostola koji se s nama bori: „Ovo je naša slava, svjedočanstvo naše savjesti, da smo u svetosti i iskrenosti i u milosti Božjoj živjeli na svijetu.” I Gospodina koji govori apostolima: „Zato vas svijet mrzi, jer niste od svijeta. Da ste od svijeta, svijet bi ljubio svoje.” A samomu je Gospodinu upravljala riječi: „Ti poznaješ tajne srca, i sve je ovo došlo na nas, a nismo te zaboravili niti smo nepravedno postupili u tvome savezu, niti se srce naše okrenulo natrag.” I: „Poradi tebe ubijaju nas cijeli dan, smatraju nas ovcama za klanje.” „Ali Gospodin mi je pomoćnik, neću se bojati što mi može učiniti čovjek.” Čitala sam naime: „Sine, poštuj Gospodina i ojačat ćeš, i osim Gospodina ne boj se nikoga.”

31 Ovim i ovakvim svjedočanstvima, kao Božjom bojnom opremom, naoružavala se protiv svih mana, a osobito protiv bjesneće zavisti, te je podnoseći nepravde ublažavala bijes mahnitoga srca. Naposljetku je sve do dana smrti svima bila očita i njezina strpljivost i zavist drugih, koja izjeda svoga začetnika i, dok nastoji nauditi takmacu, vlastitim bijesom bjesni protiv same sebe.

a Rukopisi iz Ripatransonea i sv. Maksimina: tuđega.

sudove onih koji je nazivaju ludom: 1 Kor 4, 9. 1 Kor 1, 25. Ps 68, 6 Ps 70, 7 Ps 72, 23. Mk 3, 21. Iv 8, 48. Mt 12, 24. 2 Kor 1, 12. Iv 15, 19.

neprijatelje svladava bojnom opremom Kristovom.

Rim 8, 36. Ps 117, 6 Izr 7, 2.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

26. siječnja Kalendar godine