Ksenofonta i Mariju, njegovu suprugu, te njihovu djecu Arkadija i Ivana, koji su se, odrekavši se senatorskoga dostojanstva i najprostranijih posjeda, jednakim žarom duša zavjetovali na monaški život u Jeruzalemu, Grci ovoga dana časte crkvenim oficijem. Tako naime stoji u Anthologionu odobrenom od Klementa VIII.: „Istoga mjeseca, dana XXVI., svetoga oca našega Ksenofonta i drugova. Ovaj sveti Ksenofont bijaše iz Carigrada, obilan izvanjskim bogatstvom, ali još mnogo slavniji unutarnjom pobožnošću prema Bogu; kad je doznao da su njegova dva sina, Arkadije i Ivan, poslani u grad Berit smješten u Feniciji radi stjecanja naobrazbe i znanja prava i zakona, doživjeli brodolom, krenuo je od kuće zajedno sa suprugom da ih potraži te ih je naposljetku našao u Jeruzalemu odjevene u monaški habit: ondje su i on sam i supruga prigrlili samotnički život te su oboje toliko napredovali na trkalištu kreposti, kao i njihovi sinovi, da su čak činili čudesa. Svi su pak ustrajali u službi Božjoj i naposljetku preselili k Njemu.”
2 Isto imaju Maksim Kiterski i Meneji, ali ovi ih osim toga slave mnogim antifonama. Navode se također u grčkom Menologiju. Od Latina Galezinije na ovaj dan piše ovo: „U Grčkoj sv. Ksenofonta ispovjedaoca. On je, izvanredne pobožnosti prema Bogu i nevjerojatne dobrote prema siromasima, pošao u Jeruzalem i prihvatio uredbe monaškoga života: u tom se načinu življenja tako usavršio da je po milosti i daru Božjem, učinivši mnoga čudesna djela i provevši presvet život, otišao Gospodinu.” U Bilješkama piše da je to preuzeo iz grčkih spomenika; ali čudno je što nije spomenuo Mariju i sinove. Isto iz Galezinija navodi Kanizije u kasnijem izdanju. Molanus u dodacima Usuardu:
„Dana XXVI. svetoga oca Ksenofonta i njegove pratnje.”
3 Isti pak Anthologion 8. siječnja ima ovo: „Istoga mjeseca, dana osmoga, sv. Ksenofonta i drugova, i sv. Marcijana prezbitera”, itd. Na taj dan Filip Ferrari u općem Catalogo Sanctorum kaže: „U Carigradu sv. Ksenofonta ispovjedaoca.” Meneji 6. ožujka navode Arkadija, je li riječ o Ksenofontovu sinu ili nekom drugom, nama nije poznato; imaju samo ovo: „Istoga dana, svetoga oca našega Arkadija.”
„Bokra koji padaju pod razum opasanih krepostima,
Izvrsnim urešen pojasom, Arkadije, trčiš k nebu.”
4 Život sv. Ksenofonta i drugova, koji je napisao Šimun Metafrast ili neki drugi stariji autor, primio je Rosweyde iz grčkoga kodeksa knjižnice Najkršćanskijega Kralja. Na latinski ga je preveo naš Oton Zylius, a dosad nikada nije bio objavljen.
5 U koje je doba živio sv. Ksenofont, jasno je iz Nicefora Kalista; on u knj. 14, pogl. 32, pošto je govorio o velikom Eutimiju, o kojemu mi 20. siječnja, o Kseni ili Euzebiji, o kojoj 24. siječnja, o carici Eudokiji i drugima koji su u petom stoljeću bili slavni po glasu svetosti, dodaje ovo: „Osim toga, u to je isto vrijeme cvjetao onaj preslavni Ksenofont, koji je prije bio senatorskoga staleža, istaknut ništa manje izvanjskim bogatstvom nego unutarnjim darovima duše. On je bio poslao u Berit, koji je grad u Feniciji, radi učenja stege i zakona, svoje sinove Arkadija i Ivana. Kad su pak oni doživjeli brodolom na moru, krenuo je zajedno sa suprugom da ih potraži. Nadalje, kad ih je u Jeruzalemu našao gdje su prigrlili monaški red, i on sam, a s njim i supruga, oblače habit mirnijega života. A svi su dosegli takvu krepost da su od Boga zadobili i milost činjenja čudesa. I pošto su proveli život ugodan Bogu, naposljetku su preselili k Njemu.”
Život i djela sv. Ksenofonta,
I ARKADIJA.
AUTOR ŠIMUN METAFRAST.
PREVEO OTON ZYLIUS IZ DRUŽBE ISUSOVE.
Predgovor prevoditelja.
PREUZVIŠENOMU MUŽU GOSPODINU JURJU UWENU,
VITEZU I KRALJEVSKOMU VIJEĆNIKU U BRABANTSKOM VIJEĆU.
Djela koja su na slavu Božju sjajno učinili bl. Ksenofont i njegova presveta obitelj prvi ja, dozvavši ih iz središta Grčke, predajem latinskim očima na čitanje. Ona su i raznolika po obratima, i čudesna po ishodu, i ugodna po napetom slijedu pripovijedanja. Čitaj, preuzvišeni mužu, kada se iz onoga svetog sudišta Pravde vratiš k sebi, i primi ove stranice u svoju radnu sobu, opremljenu tolikim uresima starine i tolikim uresima otmjenosti. Premda pak, imajući Petra Kanizija, apostola Njemačke, za domaći primjer svoje obitelji, tako vježbaš krepost da možeš biti bez izvanjskih i izdaleka iz Grčke donesenih poticaja na nju; ipak će te Ksenofont (kojega kao senatora predlažem senatoru), baštinika Kanizijeve izvrsnosti, ili privući sličnošću dostojanstva, ili ganuti svetošću života, ili razveseliti ljupkošću sadržaja. Zdravo, i zapovjedi da bude tvoje sve što bude iznio.
U Bruxellesu, 7. studenoga 1611., vječno odani OTON ZYLIUS iz Družbe ISUSOVE.
Ksenofontova domovina, supruga, djeca.
Ksenofont, onaj divljenja dostojan muž, potječe iz onoga grada koji ostale nadmašuje kako ljepotom, tako veličinom, tako položajem i ostalim stvarima, te se diči Konstantinom Velikim, prvim carem među kršćanima (koji je bio preslavan jednako ispovijedanjem prave vjere kao i najpobožnijim njezinim učvršćenjem), kao svojim utemeljiteljem. Što je dakle među gradovima bio taj grad, to je isto među muževima bio Ksenofont: izvrstan cvijetom dobi, posve istaknut krepošću, znamenit senatorskim dostojanstvom i ni po prvim znakovima slave nikome drugi. Ali obilovao je i najvećim bogatstvima i obiljem onih stvari koje se, kako Job govori, čine dobrima, zbog čega je ne bez razloga mogao s njim reći: „Moji putovi teku maslacem, a moja brda teku mlijekom.”
2 Ali koliko se isticao bogatstvom, toliko se spuštao mišlju, spuštajući se nadolje većim obiljem kreposti. Nije naime Ksenofont pokazao da su mu s Jobom zajednički samo oni uresi sjaja, nego još mnogo više sličnost kreposti; odražavajući ga osim toga kako u kušnjama, tako u utjesi, tako i u pobjedi nad kušnjama, koju je zadobio od najviše dobrote Božje i blagonaklona pogleda božanskoga oka na takve štovatelje kreposti. Stoga ovaj božanski muž svoje blaženstvo nije mjerio imetkom ili ugledom, niti je (kakve je već mudrosti bio) iz taštine sebi kovao ispraznu slavu: nego je sudio da su oni koji su odani tim stvarima najjadniji i da pate od siromaštva uma. Vjerovao je naime da se vrhunac njegove sreće sastoji u tome da zna i spoznaje Gospodina, da ga se boji i da prianja uz njegove zapovijedi. I otuda je, kako svjedoči božanski David, imao veću slavu i bogatstvo u svome domu. Tako naime isti David smatra da se to često uzvraća onima koji se boje Gospodina od najmoćnije i najdarežljivije ruke najboljega Božanstva.
3 Uostalom, zakonita mu je supruga bila Marija imenom, rođena od slavnih roditelja, uistinu supružnica mužu po životu i ćudoređu. Od nje su mu se rodila dva sina, Ivan i Arkadije, o kojima je vodio najveću brigu da im ne pripadne samo baština tjelesnih dobara, nego i sjajna baština kreposti i učenosti: ona i posjednicima čuva bogatstvo i čini da njime oni sami radije vladaju nego da ono njima loše vlada, te da ga niti škrto zadržavaju niti nepromišljeno troše. U obome je naime jednaka sramota ako bez mjere razuma i vremena ili obilno otječe ondje gdje ne dolikuje, ili se škrto i tijesno steže: budući da je, kako Pavao hvaleći proglašava najblaženijim, trebalo sijati u blagoslovima. Zbog toga Ksenofont ispunja djecu svakom učenošću, bilo onom koja jezik uljepšava grčkim otmjenostima, bilo drugom, koja je po Bogu, filozofijom; njome se dijelom ukrašava ćudoređe, a dijelom se duh uzdiže k ljubavi prema Božanstvu. A pošto je htio da budu prožeti i znanjem zakona, bez oklijevanja ih je poslao u grad Berit, koji je u to doba najviše cvao muževima najvještijima u zakonima. U toj se stvari pokazao ocem koji uistinu ljubi sinove, smatrajući boljim da neko vrijeme bude lišen pogleda na sinove nego da ih prikrati za stjecanje ozbiljnih i korisnih znanja.
Bolesnik doziva sinove, poučava ih: božanskom pomoću ozdravlja.
Dok su se dakle sinovi marljivo posvećivali tim naukama, roditelj pade u najtežu bolest. I bolest je doduše prijetila smrću, ali je odsutnost sinova bila teža od smrti, jer se silno bojao da ne bude istrgnut iz ovoga života lišen najugodnijega pogleda na njih i najželjenijega druženja s najslađim zalozima ljubavi. Stoga bivaju i brzo pozvani i najbrže dolijeću, podignuti krilima čežnje, skraćujući duljinu puta žarom svojih duša. Nisu naime samo bili ljubljeni, nego su i ništa manje ljubili; niti ih je onamo poticala samo narav, nego i krepost, koju su hranili uzajamnim čežnjama; tako da su uistinu bili sinovi koji su s jedne strane prema roditelju bili nošeni najvećom ljubavlju, a s druge strane zauzvrat od roditelja bili najviše ljubljeni. Stoga, čim je roditelju bilo dopušteno baciti pogled na najslađa lica sinova, odmah mu poče laknuti od bolesti te poče osjećati bijeg zla pred veličinom sadašnje radosti. Često naime, kao što snaga radosti izgoni bolest tijela, tako gorčina žalosti doziva odsutnu nemoć. Zagrlivši dakle djecu i sav ih obuhvativši iz obilja veselja, te ujedno pun radosti zbog pogleda na najdraže, a ujedno padajući natrag u žalost zbog lišenosti njih i spomena smrti, bio je rastrgan mnogostrukim i različitim osjećajima: s jedne strane kličući, a s druge tugujući i obliven sjetom; čas suzama natapajući obraze, čas zahvaljujući Bogu, čas uzdišući pri pomisli na ljudsku narav.
3 Zatim poče i govoriti riječi kojima bi ih usmjerio k kreposti, smatrajući nedostojnim da im ostavi baštinu podložnu propadljivosti, a da im umjesto očinstva svom brigom ne preda zapovijedi i opomene koje su koliko cijenom toliko i korišću daleko iznad zemaljskih stvari: „Moj život, djeco”, reče, „već gleda prema cilju; pa ako vam je na srcu uzvratiti neku zahvalnost roditelju (u što mi žar vaše ljubavi prema meni ne dopušta sumnjati), uzvratite mi ovo jedno, što ću pretpostaviti svemu ostalome: da se pokoravate božanskoj volji, kao što i činite, te da uređujete život prema njezinu propisu. Ono pak što ću sada reći, primite kao nešto što nipošto nije poteklo iz ispraznoga hvalisanja, nego iz najveće želje da vas potaknem. Ako vam se naime svidi poslužiti se mojim životom kao primjerom i, upravivši u nj oči, oblikovati se prema njemu kao prema nekom uzoru i slici, možda vam neće biti potreban drugi učitelj, budući da ćete imati uzor kod kuće te će on tako lakše u vama utisnuti svoj lik. Domaći je naime nauk, izražen bilo riječju bilo djelom, i prikladniji za poučavanje i djelotvorniji za uvjeravanje nego izvanjski. Uostalom, znate kakav je bio moj način postupanja sa svima, koji mi je sa svih strana pribavio ne samo ljubav nego i poštovanje, proizišao iz naše skromnosti i dobrostivosti ćudoređa, a ne iz razmetanja ili lova na ispraznu hvalu. Nikada zaista nikome nisam bio drsko nepravedan, jezik sam uzdržavao od kleveta, nisam se rugao poniženima, nisam potajno grabio dobra bližnjih, nikome nisam dao povoda za sablazan, ni prema kome od podložnika nisam popustio uzde srdžbe, nisam dopuštao da se neprijateljstva i srdžbe kriju u prsima, postavio sam stražu jeziku i očima, nisam gledao za tuđom ljepotom, nisam pristupio nijednoj ženi osim vašoj majci; s njom sam živio dok mi nije rodila vas najdraže, a zatim smo čuvali čistoću po uzajamnom dogovoru. Ali i u ovome nas možete obilno nasljedovati ako budete htjeli brinuti se za siročad, štititi udovice, posjećivati opterećene bolestima, braniti potlačene nepravdom od ruke moćnijih, iskazivati poštovanje majci, a čast svećenicima, svom se brigom starati za monahe, a osobito za one koji borave u pustinjama, gorama, špiljama i zemaljskim pećinama; k tomu blago i milostivo postupati sa slugama, poradi Onoga koji je radi nas po zakonima neizrecive dobrote uzeo lik sluge. Mlađe dakle sluge treba njegovati kao sinove, a starije i poodmakle dobi obdariti slobodom; pa ni tada ne smiju biti lišeni vaše brige, nego im sve dok ne prestanu živjeti treba davati hranu. Povrh toga budite vjerni prijateljima, dobrohotni neprijateljima, nikome ne vraćajući zlo za zlo. Ovim ćete načinom življenja i imati sebi sklono Božanstvo i nasitit ćete se duljinom dana.”
6 Čuvši to, sinovi obliveni suzama osjetiše toliku gorčinu zbog prijeteće nepodnošljive smrti sebi najdražega roditelja koliku su jedva mogli podnijeti, te su ga i ustima, i očima, i cijelim držanjem tijela zaklinjali da ih ne ostavlja, nego da radije od Boga izmoli dulji život. Uvidjeli su naime kakvo mjesto on ima kod Boga, onaj kojega je preporučivala iskrena čestitost posvjedočena tolikim djelima. Ako to isposluje, govorili su da će im tek tada božanske zapovijedi vječno biti na srcu. A Ksenofont, ispustivši dubok uzdah iz dna grudi, reče: „Otkako me ova bolest drži prikovana uz postelju, moje molitve nisu smjerale ni na što drugo; štoviše, ove je iste noći Bog uslišao želje i jednih i drugih. Božanskim sam naime proročanstvom doznao da ću po Božjoj zapovijedi sada ostati na životu.” Doznavši to, sinovi se od veličine radosti nisu mogli suzdržati, upravo kao da nije produljen očev život, nego da je nekom odlukom ukinuta njihova vlastita smrt. A čim je otac, nadvladavši snagu bolesti, počeo uživati savršeno zdravlje, nimalo prevaren snom, ponovno zapovjedi sinovima da se vrate u Berit dovršiti započeto trkalište književnoga tečaja, govoreći: „Vi pođite, sinovi, i imajte nauke na srcu; ja ću se u međuvremenu brinuti za vašu ženidbu te ću vas, čim se najbrže vratite, združiti s prikladnim suprugama.” Rekavši to, ukrca ih na lađu i otpusti.
Sinovi, vraćajući se na nauke, doživljavaju brodolom.
A sada doista treba usmjeriti duh na ono što ću reći, jer se već pojavljuje najugodniji dio pripovijedanja, koji ujedno pokazuje mnogostrukost božanske providnosti i dobrote, a ujedno i divljenja dostojan tijek predloženoga nam sadržaja. Povoljnom su se dakle plovidbom neko vrijeme služila braća, nošena blagim vjetrom; zatim iznenada vihor navali na lađu, podigoše se veliki i najstrašniji valovi, pučina neuobičajeno zaurla, a potom navališe goleme planine voda i zaprijetiše brodu propašću, dok su u međuvremenu mornari, žurno spustivši jedra, bili nošeni u neizvjesnost. A mladići (promotri, molim te, dobre mladice dobroga korijena), zaboravivši sve ostalo, smjesta se obratiše Bogu, zasigurno jedinoj i pravoj zaštiti. Zazivajući Njegovu pomoć, nisu spominjali svoja djela, nego očevu revnost u činjenju dobra, dobro znajući da će na taj način biti brže uslišani. „Spomeni se”, rekoše, „Gospodine, djela naših roditelja, i poradi njih ne dopusti da u polovici naših dana potonemo u dubinu mora, niti neka nas proguta vodena oluja. Spomeni se smilovanja, spomeni se neusporedive dobrote. Pogledaj iz svetoga hrama svoga, iz strašnoga prebivališta neizrecive veličine svoje, i vidi kako skrušenom dušom i duhom poniznosti zazivamo tvoju nepobjedivu ruku. Ne predaj nas u smrt poradi imena svoga, nego učini s nama po blagosti svojoj i po mnoštvu milosrđa svoga izbavi nas na slavu veličanstva svoga. Jer neće te mrtvi hvaliti, niti svi koji silaze u podzemlje, nego ćemo mi koji živimo blagoslivljati strašno ime tvoje.” Takva bijaše molitva svetih mladića Bogu, najsličnija molitvi onih drugih pradrevnih mladića, koja nije gorljivo tražila izbavljenje iz ognja, kao oni, nego iz voda.
8 A pošto oluja ni tada nije dala predaha (zasigurno po Božjem sudu, koji je na načine koje je sam znao čudesno upravljao njihovim putom) i nadvila se pogibelj veća od prijašnje, tada mornari uskoče u već pripravni čamac te ih je nosilo kamo god je vjetar gonio. No braća, već napuštena od nebeske pomoći i smatrajući da su uzalud izlila molitve, jer nisu poznavala skrivene razloge upravljanja niti da su Božji sudovi dubok bezdan, gledajući očima najgorču smrt, bijahu sva shrvana bolju. Stoga se međusobno zagrliše, isprepletu ruke s rukama, noge s nogama, priljube također oči uz oči i usta uz usta, pa su čas čestim opraštanjem odavali svoje osjećaje, čas jedan drugoga natapali izvorima suza i oplakivali ono najdulje rastajanje. Zatim najgorče uzdišući i vikom očitujući osjećaj duše, te smatrajući na neki način od same smrti gorčom odsutnost koja je uskoro imala uslijediti, govorahu: „Zbogom, najugodniji poglede očev; zbogom, majko; slasti najljubljenijih rođaka, zbogom: nećemo vam više trčati u susret, nećemo više uživati zajedničke radosti. Jao, najljubljeniji brate! Jao, oko moje! Jao, tako se tužno razdvajamo! Čemu dakle one molitve roditelja? Čemu ona darežljivost prema potrebitima? Ono poštovanje prema monasima i revniteljima kreposti? Zar ni jedna jedina molitva od svega toga nije uzašla k Bogu? Ili je doduše uzašla, ali je zatekla jačom moć naših grijeha? Jao! Kako ćemo mi, koji smo nedavno oplakivali umirućega oca, sada radije sami postati razlog za plač ocu i majci? O žalosti bez kraja! O boli jednaka cijelom životu! Dakako, oče (kakva je bila tvoja nada), nadživjet će te djeca, dopuna tvoga groba; a ti, koji si bio pun briga oko našega odgoja, nećeš ugledati ni pepeo mrtvih. Dakako, oče, ono što si prevrtao u mislima, vidjet ćeš svadbe sinova i slušat ćeš svatovske pjesme koje će se pjevati njima u čast; a njih, jao, nećeš ugledati ni mrtve niti ćeš im uputiti posljednje zbogom! Tužno je zaista roditeljima gledati sinove kako umiru prije njih; ali ni to vam nije ostavila zavist, niti će vam shrvanima starošću biti dano predati ukopu tjelesa djece. O Kralju i Gospodine svega, kakvu si nam smrt sada odredio! Ako nam je po tvojim sudovima nije dopušteno izbjeći, neka nam barem bude dopušteno združiti je. Neka jedna oluja prekrije obojicu, neka jedna morska neman bude grob obojici.”
9 Takve su bile tužaljke mladića. A kad se lađa već posvuda raspala, jedan se uhvatio za dasku, a drugi za drugu krhotinu te su se povjerili pučini, pokoravajući se doduše zakonima nužde, ali sačuvani božanskim migom na uistinu čudesan način. Tako ih je naime izbačene naposljetku prihvatio Tir: i to Ivana mjesto zvano Malmephetan, a Arkadija Tetrapyrgia. Ali ne znajući jedan za spas drugoga, nisu se toliko radovali svome ishodu koliko su tugovali zbog bratova.
Obojica zasebno prigrljuju monaški život.
Nato Ivan poče mnogo toga u sebi razmatrati, važući u duhu i kamo je doplovio i kamo da se zaputi. Dok je o tome razmišljao, rodi mu se plemenita misao, koja je svakako potjecala od očeve naravi. Sjećam se, naime, govorio je, da je moj otac običavao suditi kako samotničkom životu ništa ne nedostaje do sreće. I možda je to volja Božja, da mu radije služim u siromaštvu i poniženosti (koji su sigurni putovi k poslušnosti njemu), negoli da provodim život usred bogatstva i obmana; to je, dakako, širok put koji vodi u propast.
I to je, vjerujem, razlog zašto sam, zazivajući njegovu moćnu ruku, uzalud izlijevao molitve te se oluja nije pretvorila u tišinu. Jer budući da je predobar, vrlo često zna ne uslišati molitelje radi dobra duša, a ponajviše udjeljivati tražiteljima ono iz čega proizlazi očita korist za duše. Stoga mi valja poći u samostan, pobrinuti se za dušu i prije svega ugoditi Bogu, koji me nije istrgnuo samo iz morske oluje, nego još više iz valova ovoga života, te me na neiskaziv način priveo na put spasenja. Razmišljajući o tome u sebi, predaje se molitvi, u kojoj je tražio da Arkadije bude spašen i, što je bilo najvažnije, priveden na isti način života koji bi donio spasenje i njegovu tijelu i njegovoj duši.
11 Zaputi se stoga prema nekom samostanu u onom kraju; kad ga je ondje vratar ugledao, dobrostivo ga primi, darova odjeću golome te ga s jednakom vedrinom i dobrohotnošću posjede za stol, dok je Bog u međuvremenu Ivanu najljepše pripravljao put k sebi. Kad je zatim stol bio raspremljen, monah započe razgovor: Odakle si, reče, brate, došao ovamo? A on, već zaboravivši i rod, i bogatstvo, i sjaj, i ugled, dobro poučen skromnosti i držeći se kao ubog čovjek, reče: Ja sam stranac i bijednik koji je, bacan brodolomom, uz naklonost Božju i spašen vašim molitvama, dospio ovamo. Čuvši to, monah dometne: A kojemu cilju nakon ovoga težiš? Nato Ivan reče: Ako se Bogu svidi i ako me moja nedostojnost ne isključuje iz tako velike nakane, žarko želim postati monahom. Razabravši to, vratar pohvali mladića i potvrdi da je preblažen zbog tako svete želje. Hoću li dakle, upita Ivan, na ovome mjestu moći postići ono za čim žudim? Odgovori monah da želju valja izložiti poglavaru i izvršiti ono što on odredi, te da će tako stvar završiti dobrim ishodom. Tada monah javi poglavaru: Ivana pozovu te on stupi pred poglavara, kojemu bijaše uistinu velika radost motriti sjaj kreposti što je blistao na Ivanovu licu. Ondje se Ivan poučava mnogim stvarima koje se tiču najveće koristi za dušu: zatim biva upućen u monašku revnost, ošišaju mu kosu te se ujedno odstrani ako je još preostalo štogod svjetovno ili zemaljsko, i on tada ne odjene samo monaški habit, nego i misli usklađene sa zavjetom odjeće.
12 I dok se na taj način postojano predavao postovima, bdjenjima i molitvi, u svemu ostalom bijaše vedra duha, osim što ga je nemalo mučila jedina briga za brata, za kojega je vjerovao da je najbjednije poginuo u valovima. Plemeniti mladić, naime, nije razmišljao o tome da je njegov Bog ujedno i Arkadijev. Budući da su obojica trebala ugoditi Bogu, Bog se za obojicu posebno pobrinuo. Njegovom je naklonošću, naime, i bogobojazni Arkadije bio istrgnut iz smrti te je, doplovivši, kao što rekosmo, u kraj Tetrapirgije, ondje zahvaljivao Bogu spasitelju. Ništa manje nije ni on molio za brata, kako da ga vodi ista ruka, vođa i čuvar, tako i da mu bude dopušteno ugledati ga očima prije smrti. Bijahu, naime, braća ne samo tijelom nego i dušom. Završivši molitvu, ubrzo se zaputi u neko selo, te (o sudovi Božji!) onaj čiji su roditelji posve zasićivali trbuhe mnogih gladnih, molio je kruha ponizno gledajući u tuđe ruke, a okrijepivši se njime, utone u san. Tek što je okusio san, pojavi mu se Ivan i reče: Zašto me oplakuješ, brate, dok živim u Kristu? Ne sumnjajući nimalo u to, odbaci ubuduće bol iz duše. Probudi se nakon toga Arkadije te, uvjerivši se u istinitost viđenja, kliktaše od radosti i, kako je i dolikovalo, iskazivaše zahvalnost Bogu.
13 Nato dušu zamišljenoga obuzmu tjeskobne brige što mu je napokon činiti. Tako se u sebi borio: Hoću li se vratiti roditeljima, kojima ću, čim me ugledaju samoga, nanijeti najveću žalost?
Ili da nastavim tijek studija, što je otac bio odredio? Ali duša lišena brata pristupit će nauku nevoljko i s gađenjem. Kamo da se dakle okrenem? Ocu se monaški život uvijek činio i najdostojnijim svake preporuke i najpunijim sreće. Prigrlit ću ga i neću učiniti ništa što bi bilo tuđe očevoj misli i želji. Rekavši to, stupi na put koji vodi u Jeruzalem. Kad je onamo stigao, obišavši najsvetija mjesta i razgledavši gotovo sve samostane, putem naiđe na jednoga starca iz reda onih velikih otaca, koji je i hodom, i odjećom, i doličnom sabranošću pogleda odavao nimalo skrivena obilježja kreposti. Radostan pritrči k njemu te mu, pozdravivši ga, reče: Moli Boga za me, jer posve umirem od preteške tuge. Nato mu starac reče: Budi dobra duha, jer žive i tvoj otac, i majka, i tvoj brat. I ostali koji su s tobom pretrpjeli istu oluju svi su spašeni, a i sluge koji bijahu s vama, izbavljeni iz tako velike pogibelji, urešeni su monaškim habitom, baš kao i tvoj brat. Bog je uslišao tvoje prošnje te ćeš ih sve, prije negoli odeš s ovoga svijeta, ugledati svojim očima. Čuvši to, izvrsni Arkadije prigrli pravilo, revno ga se držao i spremno ga izvršavao.
Roditelji doznaju za brodolom sinova i hrabro ga podnose.
Nakon što su prošla dva godišnja doba (napregnite sada duhove, da bismo, kao što smo tugovali slušajući žalosne vijesti, tako sada, baveći se radosnijim događajima, radošću odagnali tugu), dakle nakon dva razdoblja, njihov otac, ne znajući ništa od onoga što se dogodilo sinovima, pošalje slugu s pismima. Obuzimala ga je, naime, silna želja da dozna koji je napokon razlog što je tako dugo lišen najželjenijih pisama svojih najdražih. Onaj koji bijaše poslan, čim je stigao u Berit, lako dozna da se njegovi gospodari nisu vratili u grad. Posumnjavši stoga da su otputovali u Atenu, zaputi se uzalud i onamo. No odlazeći odande, dok je boravio u nekom svratištu, naiđe ondje na jednoga svoga druga u službi koji bijaše primljen među monahe; pristupivši mu nakon što su se prepoznali, upita: Gdje se nalaze oba naša gospodara? Nato onaj uzdahnuvši, lica oblivena suzama, reče: Jao! Kako ćeš kobne vijesti od mene čuti! Naši su gospodari najbjednije progutani od mora. Ja sam se jedini, kako vjerujem, spasio i, zadobivši spas gorči od pogibelji, izabrao sam samotnički život, smatrajući da ću takvim načinom življenja biti prisniji s mrtvim negoli sa živim. Niti sam pak vjerovao da bih dobro učinio kad bih se vratio njihovu ocu, našemu gospodaru, kao zao glasnik, zlosretan prizor, mrzak i s pravom neljubljen život, žalosni ostatak brodoloma. Stoga sada smjeram u Jeruzalem i polazim na sveta mjesta.
13 Čuvši to, onaj se sav predade tuzi, udaraše se objema rukama u prsa te, pustivši žalostan krik zbog obnovljene uspomene na gospodare, provali u ovaj vapaj dobroga i zahvalnoga sluge: Jao meni! Gospodari moji, kakve su vas tužne stvari zadesile! Kako gorke, kako zlosretne vijesti o vama slušam! Koji će jezik vašemu ocu navijestiti vašu jadnu smrt? Koje će oči podnijeti da gledaju zaprepaštenje i njega i vaše majke? Tko će moći vidjeti njihovu pregorku žalost? Tko crnu odjeću? Tko vrele suze što teku niz lica? Tko pepeo posut po glavama i sijede vlasi najnesretnije zaprljane? Kad se i previše prepustio tim naricanjima, nije se mogao odlučiti da se vrati gospodarima kao glasnik tako strašne nesreće. No saslušavši savjet onih koji su se ondje slučajno zatekli, a koji su mu savjetovali povratak, kad je i sam razmotrio da se ono što je jednom učinjeno ne može učiniti neučinjenim te da bi se činilo kako prezire gospodarevu zapovijed, što bi bilo mrsko i Bogu i ljudima, a u posve beznadnoj stvari ovakvo oklijevanje ne bi bilo korisno, jer se bojao da će njime navući gospodarevu kletvu i nepromišljeno si priskrbiti propast, poduzme povratak svojim gospodarima.
16 Čim je dakle stigao kući i ušao, sjedio je zamišljen i tužan, prikrivajući stvar koliko je mogao i ne kazujući nikome ništa od onoga što je doznao; ipak je žalost na licu daleko jasnije negoli jezik (tko, naime, ne bi bio svladan tolikim zlom?) pokazivala da je ono što je saznao neugodno. Odatle potekoše razgovori ukućana koji su među sobom zloslutno mrmljali, što nije moglo posve izmaknuti gospodarici. Ona stoga dozove onoga koji bijaše poslan te se raspita kako su djeca. Odgovori da su sasvim dobro, a kad je ona zatražila pisma, dometne da su putem propala. Tada majci zakuca srce, sve se ispuni sumnjama te joj se utroba silno potrese. Stoga strašnom zakletvom prisili slugu da ne taji istinu. Silno time potresen, duboko uzdahnuvši i već sav obliven suzama, reče: Jao meni jadnome, gospodarice, tvoje sinove, moje gospodare, jao! one predivne oči, nikada više nećeš ugledati, jer ih je more već progutalo i uništilo. Tako reče on. Njegovo kazivanje ne samo da nije navelo majku da očituje išta mekušno, nedostojno ili ženskasto, nego je štoviše pokazalo da je ona prava majka takvih sinova; zapovjedi sluzi šutnju, zahvaljujući Bogu i posluživši se ovim Jobovim riječima u istom smislu: „Gospodin dao, Gospodin oduzeo: kako se Gospodinu svidjelo, tako se i dogodilo.”
17 U međuvremenu bijaše pala večer, kad se bogobojazni Ksenofont s uobičajenim sjajem i pratnjom vratio iz carske palače kući. Kad je stol već bio prostrt (jer je samo jednom dnevno predvečer uzimao hranu), žena, ožalošćena viješću, nastojeći priopćiti mužu toliku duševnu bol, trudila se koliko je mogla zadati mu što lakšu i podnošljiviju žalost. Kad je dakle spomenula slugov povratak, on, odajući za to slavu Bogu, upita: Gdje je sluga koji se vratio? Kad je žena odgovorila da ga možda drži bolest od napora puta, on reče: Neka se barem pisma donesu. Žena odvrati da sada valja tijelo okrijepiti hranom, da sutra pisma neće izostati te da će sam glasnik osobno izložiti što ima reći. A bila je doista tjeskobna da se ne bi činilo kako riječima želi obmanuti bogobojaznoga Ksenofonta (koji je navaljivao da se pisma predaju). Sada neka mi se, govorio je on, pokažu pisma, jer želim posve upoznati stanje sinova, a sutra ćemo, kako ti kažeš, iz slugovih usta doznati ostalo.
18 Marija, osjetivši da ju je muž svojom oštroumnošću prozreo i duboko potresena u cijeloj utrobi, suspregnuta glasa ne govoraše baš ništa, govoreći obilno jedino suzama. Opazivši to, divni Ksenofont upita: Zar su naša djeca bolesna? Nato ona reče: Vršcima prstiju dotičeš našu nesreću i sam od sebe umanjuješ ono za čim nimalo ne žudiš. Kamo sreće da su bolesni, pa da nam barem tako ostane nešto nade! A sada su oni tvoji, jao! negdašnji sinovi izgubili život u moru. Čuvši to, Ksenofont lako pokaza da su nesreće kušnja plemenite duše. Rekavši, naime: „Budi blagoslovljeno ime Gospodnje uvijeke”, obrati se zatim tješenju žene, koja se i sama nije ponašala nerazborito ili malodušno, nego kako je dolikovalo družici tako pobožna muža, te reče: Ne tuguj, jer Bog neće dopustiti da nas shrva tolika propast, niti da tako gorka žalost optereti moje sijede vlasi, kad nijednu jedinu njegovu zapovijed nisam s prezirom prekršio. Valja nam stoga bdjeti ove noći i zazivati njegovu dobrostivost i milosrđe. Tako će se dogoditi da nam otkrije jesu li djeca živa ili mrtva. Na taj se način na njemu ispunilo ono što je nekoć navijestio božanski Jeremija: „Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje: bit će kao stablo presađeno uz vode.” I malo zatim: „U vrijeme suše neće biti zabrinuto, niti će ikada prestati donositi plod.”
U Jeruzalemu traže sinove: sinovi se međusobno prepoznaju.
Provevši dakle cijelu noć u molitvi i prošnjama Bogu, kad se nebo već bjelasalo, a oči bile svladane snom, ne povuku se u uobičajenu postelju, nego prostriješe tijela po zemlji. Čim se prikrao san, oboma se učini da gledaju sinove pred sobom kako stoje uz Krista. I Ivan je, sjedeći na prijestolju i urešen žezlom, nosio znamenitu krunu s dragocjenim draguljima, a Arkadije se pak, i sam ovjenčan dijademom što je blistao mnogim i presjajnim zvijezdama te u desnici noseći križ, ukazivao pokraj ležaja prostrtoga za počinak.
20 Po tome su razabrali da sinovi uživaju veliku čast kod Boga, a kako su posve jasno uvidjeli da Božjim darom borave u Jeruzalemu, prezrevši sve ostalo kao manje važno i uzevši onoliko novca koliko je bilo potrebno za utjehu i olakšanje siromaha, krenuše na put koji vodi onamo. Kad su onamo stigli, obilazeći sveta mjesta te se istodobno posvećujući molitvi i milostinji, izvrsno su se služili zlatom kao pomoćnikom u djelima započetim po Božjem nadahnuću. Odatle pođoše u samostane, ali ne postigavši nigdje ono što su željeli, bijahu lišeni najželjenijega pogleda na djecu. Zbog toga je i žar čežnje, potajno hranjen protekom vremena, još silnije plamtio. Što je, naime, poželjnije negoli ugledati još na životu tako dragu djecu, za koju više nije bilo nade da će ih vidjeti, a koja su spašena tolikom Božjom dobrostivošću?
21 Nakon toga naiđu na jednoga od slugu koji je bio otputovao sa sinovima, ali je sada bio odjeven u monaški habit; prepoznavši ga po izgledu i postupajući s njime ne više kao sa slugom, nego kao s drugom u službi ili čak kao s dostojnijim, potaknuti kako poštovanjem prema svetoj odjeći tako i svojom najvećom skromnošću, padnu na koljena i iskažu mu pobožno poklonstvo. Kad on nije mogao podnijeti takvo pretjerano poštovanje, reče bogobojazni Ksenofont: Ne iskazuje se ovo tebi, nego tvojoj odjeći i pečatu Božje prisnosti koji je ovaj habit utisnuo. Raspitavši se zatim o djeci, ne doznaju ništa osim onoga što se dogodilo na moru. O njihovu spasenju, naime, ovome ništa nije bilo poznato.
22 Time nimalo ne malaksavši, jer je čežnja odagnala tromost, a sama im je nutrina sve više plamtjela ljubavlju prema djeci, pojačaše marljivost u traganju. Stoga im se učini da valja poći u jordanski kraj, gdje bi ujedno tražili djecu i obilato pružali darežljivu desnicu potrebitima. Kad su onamo otišli, susretoše onoga divnog starca koji bijaše ošišao Arkadija i odjenuo ga u monaško ruho. Pristupivši mu i dotaknuvši njegove svete noge, zaklinju ga da ih učini dionicima svojih molitava pred Bogom. Starac odmah dobrostivo pristane, pomoli se Bogu, oslovi ih njihovim imenima te im (o milosti Božjega dara!) bez oklijevanja izloži sam razlog zbog kojega su došli, spoznat bistrinom i viđenjem božanskoga svjetla. No korisno je pojedinačno navesti gotovo same riječi kojima se poslužio: Što je, reče, potaknulo gospodina Ksenofonta i gospođu Mariju da pohode Jeruzalem? Ništa drugo doli ljubav prema djeci. Budite stoga dobra duha. Žive, naime, posve su živi vaši sinovi, što vam je i s neba objavljeno. Idite dakle i molite Boga, radnici njegova vinograda. Kad se vratite, vidjet ćete svoju djecu. Izgovorivši to i udijelivši im obilan pozdrav, ode, dok su njihova srca bila ispunjena najvećom radošću. I već su sigurnom vjerom držali da će uskoro uživati u pogledu na svoje najmilije, što je dovoljno potvrđivao tako određen navještaj o onome što se njih ticalo.
23 A starac, pošto je pošao k svetom Kristovu Uskrsnuću, sjede na zemlju nedaleko od Golgote. I gle, dolazi Ivan na molitvu; ugledavši starca, iskaže mu poštovanje i, potaknut sjajem njegovih kreposti što je iz njega izbijao, spremno mu se pokloni, čovjeku sebi nepoznatu, premda sam njemu, kao što ćemo reći, nije bio nepoznat. Divni starac, naime, odmah mu zapovjedi da ustane, udijeli mu blagoslov, oslovi ga njegovim imenom te blagim i umiljatim glasom reče: Gdje si dosad bio, gospodine Ivane? Gle, tvoj otac i tvoja majka stigli su ovamo tražeći tebe. A znam i da si ti došao radi traženja brata. Ovaj govor, što ga je starac izrekao posve po Božjem nadahnuću, ispuni Ivana zaprepaštenjem; a kako ga je već dugo morila čežnja za bratom, odmah prihvati besjedu govornika i reče: Gdje je, gdje je, zaklinjem te, oče moj, moj brat? Gdje na svijetu? Živ je dakle? O preugodnoga li mi glasa! O slatkoga li jezika! Žarko želim čuti koliko ću brzo ugledati brata. Zar ne opažaš da mi se srce razgorjelo i da sam gotovo polumrtav skapavao od čežnje za njim? A starac reče: Sjedi ovdje kod mene načas, i uskoro ćeš vidjeti brata.
24 Nije prošlo mnogo vremena kad stigne Arkadije, sav beskrvan i iscrpljen, odajući jedino kretnjom i glasom znak da je još na životu. Tolika je u njemu bila briga za časno i trijezno uzdržavanje. Pristupivši dakle starcu stidljivo i skromno, reče: Evo, oče moj, već je treća godina otkako svoju njivu nisi udostojao nikakvim nadzorom, dok je ona u međuvremenu donijela pregršt trnja i čička. Preostaje stoga da uložiš revan trud u njezino čišćenje. Nato mu starac reče: Nije nipošto tako; jer sam je svakodnevno pregledavao i mnogo se za nju brinuo: stoga nije donijela trnje ili čičak, smatram, nego dobro grožđe i zrelu pšenicu, u kojima, dakako, uživa sam Kralj svemira.
25 Izrekavši to, božanski im muž još ne otkri njihovo bratstvo, osobito stoga što se međusobno uopće nisu prepoznavali kako zbog promjene odjeće tako i zbog krajnje iscrpljenosti tijela, a i jer ih je naumio na neki drugi način dovesti do uzajamna prepoznavanja. Okrenuvši se stoga k Ivanu, upita: Odakle si došao? A on s tolikom skromnošću i poniznošću duha, kolika se jedva može izreći, posluživši se gotovo istim riječima kojima se bio poslužio kad je, tek spašen iz brodoloma, prvi put pristupio samostanu, reče: Ja sam stranac i bijedan čovjek, potrebit Božjega milosrđa i tvojih molitava. Tolika je u njemu bila ljubav prema skromnosti. Stoga o njemu u dobrom smislu mogu izreći ono mjesto iz Pisma: „Poniznost mu bijaše kao haljina kojom se odijevao.” Nato starac reče: Dobro veliš. Nego izloži i svoj rod, i domovinu, i odgoj, da i po tome odamo slavu Bogu. Tada Ivan započe pripovijedati te sve izloži od početka do kraja, a tijekom pripovijedanja pruži bratu neke znakove prepoznavanja, koje je potvrđivalo i samo njegovo lice kao svjedočanstvo ili živi glas, premda su se crte njegova lica činile otupjelima i gotovo iščezlima od podnošenja tolikih zala. No čim je u pripovijedanju spomenuo i plovidbu i pogibelj te imenovao brata kojega je imao, tada Arkadije, ne mogavši više podnijeti silinu naravi, uz uzdahe koji su provalili i oblijevajući lice suzama, ustane, baci se pred starčeve noge i reče: Ovo je, oče moj, moj brat, predragi Ivan, upravo onaj koji je, poduzevši sa mnom plovidbu, pretrpio brodolom, kao čudom, kako se može vidjeti, spašen, a sada mi još većim čudom darovan. O posve božanskoga li nauma! O sudova Božjih koji nadilaze narav! O providnosti koja se ne može objasniti nijednom riječju ni razumom! Nato starac dometne: Nije mi to doista bilo nepoznato; nego sam stoga smatrao da valja šutjeti kako biste se prepoznali po obiteljskim znakovima. Na te riječi božanskoga čovjeka oni poletješe jedan drugome u zagrljaj i najčvršće se stisnuše, te su čas bratski razgovarali, čas obnavljali zagrljaj, čas prosili molitvu predobroga starca, jednim ustima zahvaljujući Bogu što su izbavljeni iz tako velike pogibelji, što su vraćeni jedan drugome pred oči i u zajedništvo, a ponajviše što su, udostojani takva habita i života, prispjeli do tako velike i nekako prisne bliskosti s Bogom. I nije bilo kraja ni zajedničkoj radosti ni zahvaljivanju Bogu, bilo zbog vlastita i bratova spasenja, bilo zbog ovoga novog susreta, bilo zbog načina života prihvaćena s tolikim savršenstvom. Tako je, eto, stajalo s onim što se odnosilo na njih.
Roditelji napokon prepoznaju sinove: obojica cvatu svetošću.
A sada će se, pod vodstvom Boga i pripovijesti, i roditelji sjediniti s braćom. To se dogodilo ovako. Jedva su, naime, protekla dva dana, kad stigoše i oni, dijeleći milostinju darežljivom rukom. Čim su pristupili svetomu brdu Kalvariji i životvornomu grobu Krista Boga našega, susretne ih onaj božanski starac koji ih je i prije bio uvjerio da su im djeca živa, a sada im je navijestio da su gotovo tu i da će ih vidjeti. Kad su mu pristupili i iskazali dolično poštovanje, zatraže ispunjenje obećanja i požele vidjeti sinove. Dok su se ti razgovori vodili, plemeniti su mladići stajali iza starca, spriječeni njegovom zapovijeđu da ne izuste ni riječi niti se na bilo koji način odaju roditeljima. Zbog toga im bijahu posve nepoznati te ih nisu odavala ni lica, iscrpljena, kao što rekosmo, prekomjernom strogošću pokora. Bili su, naime, gospodari ne samo onoga što se tiče hrane, nego još mnogo više jezika. I doista nije bila mala ni prosječna krepost nakon najžarče čežnje doći pred oči roditelja koji su toliko žudjeli i za kojima se toliko žudjelo, a sačuvati šutnju te se u obilju tako neizmjerne radosti uzdržati ne samo od riječi nego i od suza. Ta se vrsta svladavanja pokazala snažnijom od naravi koja sve nadilazi.
27 Budući da su dakle divni mladići roditeljima koje su već prepoznali još uvijek bili nepoznati, starac reče: Pođite radosna duha i jezika te nam pripravite dobar stol: ja ću uskoro doći za vama sa svoja dva učenika da vas utješim i, što preostaje, odvest ću vas na mjesto gdje ćete vidjeti svoje najdraže zaloge. Čuvši to, oni se ispuniše nemalom radošću, ne samo zato što im je obećao pogled na sinove, nego i zato što su bili smatrani dostojnim sustolnicima tako velika muža. Nisu, naime, gledali na svoj rod ni na svoj sjaj, nego su njegovo sjedinjenje s Bogom, odnosno krepost, držali daleko vrjednijom od bogatstva i plemstva. Dok su se oni dakle molili Bogu, starac reče sinovima: Pođimo objedovati s vašim roditeljima, jer vam odatle neće doći nikakva šteta. Tako naime smatram: kolike god ste napore podnijeli za stjecanje kreposti, nipošto ipak niste dosegli mjeru svojih roditelja. Stoga vam iz susreta s njima neće proizići toliko gubitak koliko korist. Rekavši to, ponovno im naloži šutnju, štoviše zapovjedi im da se klone svega što bi moglo biti povod prepoznavanju da bi se otkrili roditeljima.
28 Kad su se pak okupili da blaguju hranu, već sjedajući počeše pitati: Kako su, oče, naši sinovi? Sasvim dobro, reče starac, jer se samo oko toga trude da spase svoje duše. Tada ga oni zamole da napokon dovrši pripovijest o svemu što se dogodilo sinovima. A izvrsni Ksenofont dometne: Kako su vrsni, oče, ovi tvoji učenici i kako su svim umom okrenuti Bogu! Susret s njima ispunja mi dušu najvećom radošću, a oči veseli najslađom ugodom. Stoga moli Boga, prebožanski oče, da i naša djeca postanu takva. Tako divni Ksenofont posve nesvjesno hvali svoje vlastito i svim je željama žudio za onim što mu je bilo pred rukama. A premudri starac, pogledavši Arkadija, reče: Hajde, sine, izloži nam koja je tvoja domovina, tko su ti roditelji, kakav ti je odgoj. Nato božanski Arkadije reče: Ja sam ovamo došao iz Bizanta. Rođen sam od plemenitih, i da kažem posve kako jest, glasovitih roditelja. Ocu mi je bilo ime Ksenofont, majci Marija, koja je uz lijepo tijelo stekla jednako lijepu dušu. Imao sam brata po imenu Ivan. Zatim redom ispripovjedi ostalo: kako je bio odgojen, kako je plovio, u kolikoj se pogibelji našao i kolikim je Božjim dobročinstvom spašen. Dok je on to pripovijedao, roditelji ih odmah prepoznaše; ne mogavši podnijeti nevjerojatno klicanje i ushit duše te žar srca, kao nalet nadahnut odozgor, iznenada ustaše, zagrliše djecu i, ovivši im se oko vrata, izazvaše poljupcima i suzama neizmjerno divljenje duša, provalivši u ove riječi: Jesu li dakle, oče, ovo naši sinovi? Jesu li ovo uistinu naši najmiliji? Jesu li to oni koje smo s tolikom boli tražili? Što zatim? Jednim ustima iskazuju hvalu i zahvalnost Bogu.
29 I nisu oklijevali roditelji da najžarčim molbama zakunu svetoga muža da i njih uresi pečatom onoga posvećenog habita, kako bi sa sinovima, premda nejednaki, ipak postali sljedbenici istoga dobra, a ne (što neka Bog otkloni) bez udjela u njemu. I nagovoren njihovom prošnjom starac (jer tko bi se odupro u tako svetoj stvari?) istom svojom desnicom ošiša njihove glave i posveti ih, te im na odlasku zapovjedi da se ubuduće uzdržavaju od svakoga tjelesnog općenja dok ne plate zajednički dug naravi.
30 Takva je bila providnost predobroga Boga prema tako dobrim roditeljima i djeci, prepuna jednako divljenja i miline. Tako se na njima ispunilo ono što je rekao Izaija: „Izlit ću duh svoj na tvoje potomstvo i svoje blagoslove na tvoju djecu. I niknut će kao trava usred vode i kao vrba pokraj vode tekućice.” To je rekao Izaija, dok je po njemu govorila Božja milost; te se riječi, kao da su izrečene upravo njima, posve skladno na njih odnose. Takvo je i ovo: „Moj si ti, i ako prijeđeš preko vode, s tobom sam.” I ovo: „Učinit ću da se čuje tvoje spasenje i zaštitit ću te u sjeni svoje ruke.” A sinovi, rekavši roditeljima posljednje zbogom, rado pođoše za duhovnim ocem te se s njime povukoše u pustinju, gdje postigoše blažen svršetak, udostojani prije smrti i božanskih darova, odlikujući se kako drugim darovima Duha Svetoga tako i sposobnošću prorokovanja.
31 Njihov pak otac, glasoviti sljedbenik evanđeoske stege, ostavivši i prodavši sva dobra, razdijeli ih potrebitima te si na taj način najlakšim i najmanjim stvarima pribavi čitavo kraljevstvo nebesko. A darovavši slobodu i svim kućnim slugama, nastojao se time ubrojiti među sinove nebeskoga Oca. Zatim družicu postelje, života i posve istoga zavjeta povjeri nekim časnim ženama i djevicama, želeći se tako zajedno s njom vječno sjediniti s Kristom, jedinom glavom svih.
32 I ona, stupivši na uzvišen način života pristupačan tek malobrojnima, zadobi i zaloge bilo najveće prisnosti s Bogom ovdje, bilo sreće koja je potom čeka, oslobađajući opsjednute od zloduha i odgoneći molitvom mnoge druge vrste bolesti. A bogobojazni i među ljudima divljenja najdostojniji Ksenofont, odjeven u iznošenu haljinu, predavši se velikoj umjerenosti u jelu i podnošenju strogosti, kao da od sebe utjeruje kaznu za prijašnji sjaj, povuče se u najpustije mjesto, gdje je, provevši ostatak života, glasovit po proroštvima te tajnovitim i najvećim darovima, sijede glave, a mladenačke revnosti, bio primljen u one stanove
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.