Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 25. siječnja

O svetom i bogonadahnutom piscu Henriku Suzu iz Reda propovjednika, u Ulmu u Njemačkoj

DE SANCTO ET THEOPNEUSTO SCRIPTORE HENRICO SUSONE ORD. PRÆDICAT. ULMÆ IN GERMANIA

Sadržaj (27)
  1. O nadnaravnom zanosu udijeljenom sluzi vječne Mudrosti.
  2. Kako je sklopio duhovnu ženidbu s vječnom Mudrošću.
  3. Kako je spasonosno ime Gospodina Isusa urezao u svoje srce.
  4. O nekim predigrama božanske utjehe kojima se privlače Kristovi novaci.
  5. O nekim nebeskim utjehama koje su mu bile udijeljene.
  6. O nekim viđenjima.
  7. Kako se vladao kada bi pristupao k stolu, kao i dok bi sjedio za njim.
  8. Kako je dočekao novu godinu.
  9. O riječima: Gore srca.
  10. O najkorisnijoj kreposti šutnje.
  11. O mrtvljenju tijela.
  12. POGLAVLJE XIX. O njegovu ležaju.
  13. POGLAVLJE XX. O umjerenosti u piću.
  14. O nekim nutarnjim uznemiravanjima.
  15. Kako se posvetio brizi za spasenje bližnjih.
  16. POGLAVLJE XXV. O mnogostrukom križu.
  17. POGLAVLJE XXVIII. O nekom razbojniku.
  18. O pogibeljima utapanja.
  19. O kratkom prekidu nevolja.
  20. O prijateljskom razgovoru koji je jednom vodio s Bogom.
  21. Kako nevolje valja s hvalom i zahvaljivanjem upravljati Bogu.
  22. O duhovnoj kćeri Sluge.
  23. O prvim počecima čovjeka početnika.
  24. Poglavlje xxxvii.
  25. Poglavlje xxxviii.
  26. O nekoj strašnoj nevolji koja je snašla njega žedna spasenja duša.
  27. O nekim nutarnjim kušnjama.

O nekoj strašnoj nevolji koja je snašla njega žedna spasenja duša.

Na taj je način on pomogao nebrojenim ožalošćenim ljudima. Ali zbog te vrste djela pobožnosti morao je pretrpjeti mnoge strašne križeve, koje mu je ipak blagi Gospodin prije označio u viđenju na ovaj način koji slijedi: Jednoga dana kasno uvečer dođe u neko svratište: a drugoga jutra oko svanuća dana u viđenju bi odveden na neko mjesto gdje je trebalo slaviti misnu žrtvu, i to je ždrijebom dopalo njega. Pjevači su pak pjevali misni Ulaz, kako ga zovu, o mučenicima, naime ovaj: Mnoge su nevolje pravednika. To je on nerado slušao i, želeći da se pjeva druga služba, reče: Zašto nam namećete mučenike? Zašto tako bjesnite pjevajući o mučenicima, kad se danas ne slavi spomen nijednoga slavnog mučenika? A oni, uprijevši oči u njega i ispruživši prste, govorahu: I danas Bog ima svoje mučenike ništa manje nego ikada drugdje. Ti se samo pripravi i nastavi pjevati. Prevrtao je on tamo-amo listove knjige, koju zovu Misal, postavljene pred njega, i želio je govoriti neku službu ili o ispovjedalcima ili odakle drugdje, nego o mučenicima koji su pretrpjeli strahote. Ali koliko god on okretao listove, sve su stranice bile pune službi mučenika. Tada on, vidjevši da ne može biti drukčije, zapjeva s njima, ali posve žalosnim glasom. Zatim ih nakon malo vremena ponovno oslovi: Ovo je, reče, prilično čudno i neuobičajeno što sada činite. Zašto radije ne pjevamo GAUDEAMUS, o radosnim stvarima, nego o mučenicima, što je žalosna građa? A oni su naprotiv odgovarali: Ne znaš, prijatelju, što se događa. Ova pjesma o mučenicima prethodi: poslije će jednom u prikladno vrijeme slijediti svečani GAUDEAMUS. Čim je on došao k sebi, sav je zadrhtao u srcu zbog onoga što je vidio, i reče: Jao, blagi Isuse, zar opet treba nositi križeve? I kad je na putu bio žalosna lica, reče mu njegov pratitelj: Što ti je, Oče, da izgledaš tako žalostan? Odgovori on: Ah, brate moj, ovdje mi valja pjevati misu o mučenicima: želeći naznačiti da mu je Bog objavio kako će biti strašno zlostavljan. Ali kako brat to nije razumio, i on je sam stvar prešutio.

117 Zatim, kad je došao u grad prije dana rođenja Kristova, kada su najdulje tame, po svom se običaju počeo razdirati gorkim nevoljama, toliko da je po ljudskom sudu mislio da bi mu srce puklo od boli kad bi se to ikada komu drugomu dogodilo. Doista je bio tako teško opkoljen tim nevoljama da mu je posve na žalostan način bilo oduzeto sve što mu je još bilo preostalo od udobnosti, ili utjehe, ili vremenite časti, ili bilo koje druge stvari koja bi mogla okrijepiti čovjeka, na što bi se sam mogao osloniti. A taj najgorči križ bio je ovakav. Među mnogim drugima koje je želio vratiti Bogu, dođe k njemu neka varava i prevrtljiva žena, noseći vučje srce pod plaštem (kako se činilo) čestita vladanja: i to je znala tako prikriti da veoma dugo vremena Sluga to nimalo nije mogao opaziti. Bila je ona prije pala u sramotno zlodjelo i ljagu s nekim čovjekom: niti zadovoljna tim zločinom, htjela ga je povećati, pripisujući porod rođen od nje same drugomu, posve nedužnomu. Ali Sluga, ne želeći je zbog toga zlodjela nimalo odbiti od sebe, slušao je njezine ispovijedi i iskazivao joj potrebne i časne usluge, čak i više nego druga redovnička braća toga kraja, koje zovu terminarijima. Ali kad je to potrajalo mnogo vremena, jasno su kako on sam tako i drugi vjerodostojni ljudi otkrili da je potajno odana istim zločinima kojima je bila i prije. On je to ipak zatajio šutnjom, ne želeći je izdati svima: ali se ipak povukao od nje niti joj je iskazivao uobičajene usluge. Čim je ona to osjetila, poručila mu je da tako ne postupa: jer ako bude lišena koristi koje je od njega primala, on će platiti kaznu, i ona će mu dati dječačića kojega je imala sa svjetovnim čovjekom, za kojega će tvrditi da mu je on otac, i samim time utisnut će mu toliku ljagu sramote da će na svakom mjestu biti najgore ozloglašen. Dosta je on bio zaprepašten tim riječima te je, stojeći šutke sam sa sobom i uzdišući iz dubine prsa, u sebi rekao: Tjeskobe su mi odasvud i ne znam kamo da se okrenem; ako naime to učinim, jao meni: a ako pak ne učinim, opet jao meni: i tako me cijeloga opsjedaju tjeskobe da me mogu satrti. U međuvremenu je tjeskobna srca podnosio što će napokon Bog dopustiti onomu demonu protiv njega. Donio je pak tu odluku kod sebe i Boga da za spasenje i svoga tijela i duše više vrijedi između dvaju zala radije izabrati odvajanje od one zločinačke žene, kako god ispalo za njegov glas: i to je također slijedio. Time je ona bila toliko uzbuđena da je, trčeći tamo-amo svjetovnjacima i redovnicima, zbog svoje goleme opačine sama sebe rado obilježila najvećom sramotom, samo da onomu jadniku spremi križ: i tvrdila je pred svima da je od njega začela dijete. Ta je stvar silno sablaznila sve koji su vjerovali njezinim riječima, i to tim više što se njegov nadaleko poznati glas svetosti bio dalje proširio. To mu je pak prodiralo u srž srca i duše, te je išao kopneći u samome sebi od jada i tjeskobe, i provodio je besane noći i mučne dane, a kratak njegov san bio je pomiješan sa strahovima. Pogledao je stoga žalosnim licem i dubokim uzdasima k Bogu i rekao: Evo, Gospodine, došlo je ono jadno vrijeme, došao je moj čas; tko će moći podnijeti neizmjerne pritiske moga srca? O da sam umro, da ne spoznam ovu nesreću ni gledanjem ni slušanjem! O blagi Isuse, ti sam znaš kako sam tvoje najuzvišenije ime štovao u sve dane, i nastojao ga svima nadaleko i naširoko učiniti milim, te ga iznosio dostojnim časti, a ti mojemu imenu želiš nanijeti toliku sramotu? Na to bih se s pravom mogao potužiti. Evo slavni Red dominikanski po meni će steći toliku sramotu: što zasigurno nikada neću prestati oplakivati. O tjeskobe moga srca! Svi pobožni, koji su me dosad pratili čašću kao sveta čovjeka, što mi je moglo ulijevati hrabrost, sada me neće gledati drukčije nego kao varava zavodnika ljudi, što zasigurno strašnim ranama probada moju dušu.

118 Pod tim tužaljkama i naricanjima, kad je Sluga neko vrijeme tako boravio da je malaksao životom i snagama, dođe k njemu neka žena govoreći: Zašto se toliko mučiš, Gospodine? Ohrabri se: evo ja ću ti lako priteći u pomoć, samo ako mi se htjedneš pokoriti, da ne pretrpiš nikakvu štetu na svom ugledu. Budi dakle, molim te, velika i neslomljiva duha. Prihvativši riječ, on reče: Na koji ćeš to način učiniti? Odgovori ona: Dječačića ću, uzevši ga u naručje, potajno iznijeti pod haljinom i noću ga ili živa zakopati ili ubiti zabivši mu iglu u mozak. Kad on bude uklonjen, stišat će se sva ova buka i tvoj će ti glas ostati netaknut. Na to Sluga srdito odgovori: O od svih žena daleko najokrutnija, zar ćeš ti ovoga nedužnog mališana tako predati smrti? Što mu se može pripisati to što je njegova majka tako zločinačka? Zar ćeš ga živa zakopati? Daleko bilo, daleko bilo da se to razbojstvo ikada dopusti s mojim pristankom. Ništa mi se doduše gore odavde ne može dogoditi od uništenja moga glasa i imena: i uistinu, kad bi i ugled cijeloga kraljevstva ovisio o meni, rado bih ga ja danas prinio i predao svemogućemu Bogu radije nego da dopustim da se prolije ova nedužna krv. A ona reče: Nije ovo dijete rođeno od tebe: što te muči ako tako pogine? i ujedno vadeći oštar nož reče: Pusti da ga odvedem drugamo s tvojih očiju: i ubrzo ću mu ili prerezati grkljan ili mu zabiti ovaj nož u srce, tako će, pošto on brže umre, biti mir. Tada on reče: Šuti, zločinačka ženo: čiji god napokon bio ovaj mališan, ipak je oblikovan na sliku Božju i otkupljen presvetom Kristovom krvlju. Ne bih dakle htio da se tako okrutno prolije njegova krv. A opaka žena uzbuđeno odgovori: Ako ti se ne sviđa da bude ubijen, barem dopusti da se ujutro položi u crkvu, onako kako se čini s drugom nahočadi: ili zasigurno moraš podnositi nepodnošljive troškove dok ne bude odgojen.

119 Reče Sluga: Doista se uzdam u svemogućega Boga, koji se dosad brinuo za mene, da će on lako i meni i ovomu mališanu pružiti potrebno. Pođi dakle i dovedi mi ovamo potajno dijete da ga pogledam. Kad je dakle položio dječačića u svoje krilo, mališan mu se nasmiješi. Odakle on, uzdahnuvši iz dubine prsa, reče: Zar da ja ubijem ovakva lijepoga djetešca koji mi se smiješi? Daleko bilo. Doista ću rado podnijeti što god mi se zbog njega dogodilo. I okrenuvši blago lice k djetetu, reče: O jadni dječačiću, kako si bijedno siroče. Jer onaj koji te rodio ne želi te imati za svoga: nevjerna tvoja roditeljica htjela te izložiti kao posve odbačena psa. Ali po Božjem dopuštenju darovan si meni da ja budem tvoj roditelj. I ja ću to rado učiniti, niti ću te ipak primiti odakle drugdje nego od samoga Boga. Ti doduše, najslađe dijete, počivaš u mom krilu, i premda si lišen govora, ipak me gledaš blagim očima. A ja te promatram ranjenim srcem, uplakanim očima i pobožnim poljupcima usta. Evo polijevam tvoje nježno lice svojim toplim suzama. A čim je najljepše djetešce osjetilo da obilne suze Sluge kvase njegovo lice, i ono je gorko zaplakalo, te su tako jednako plakali. Vidjevši pak Sluga rasplakanoga mališana, s ljubavlju ga pritisnu na svoja prsa govoreći: Prestani već, sine moj najdraži. Zar da te ja ubijem zato što nisi rođen od mene i što mi valja zbog tebe podnositi teške muke? Ne mogu te ja ni na koji način mučiti, jer ćeš biti moj i Božji sin, i dokle god mi po Božjoj providnosti preostane ijedan zalogaj, podijelit ću ga s tobom na hvalu

Božju, i rado ću podnijeti što god mi se odavde dogodilo. Čim je ove žalosne riječi čula okrutna žena, koja je bila nakanila ubiti dijete, sva ganuta u srcu, briznu u glasan plač, tako da ju je trebalo smirivati, jer se Sluga bojao da se stvar ne razglasi u javnosti. Nakon što se ona dovoljno isplakala, vrati joj mališana i, zaželjevši mu dobro, reče: Blagoslovio te Bog i njegovi sveti Anđeli čuvali te od svakoga zla: i zapovjedi da se o njegovu trošku dobro njeguje.

120 Poslije toga mrska žena, majka ovoga djeteta, nastavi sve više i više svuda klevetati Slugu, osobito ondje gdje mu je to moglo naškoditi, tako da su mnogi čestiti ljudi žalili njegovu sudbinu i češće zazivali smrt od pravednoga Suca Boga na onu ženu. Jednom mu pristupi neki njegov rođak i reče: Jao onoj svetogrdnoj ženi koja je počinila toliki zločin protiv tebe. Uistinu ću te ja osvetiti na njoj. Sakrit ću se negdje na onom najduljem riječnom mostu i, dok bude prelazila preko mosta, gurnut ću je u rijeku, da se tako osveti njezina golema okrutnost. Njemu Sluga reče: Nemoj tako učiniti, prijatelju. Daleko bilo da zbog mene itko bude ubijen. Zna Gospodin, poznavatelj svih tajni, da mi je ona nepravedno podmetnula ovo dijete. Stoga ja ovu parnicu prepuštam njegovim rukama, da je on sam ili ubije ili pusti živjeti po svojoj volji. I premda bih htio prikriti pogibelj svoje duše u izazivanju njezine smrti, ipak bih u njoj poštovao sve čedne i čestite žene te bih je pustio da uživa u životu. Na to onaj srdito odgovori: Meni je uistinu svejedno hoću li zaklati ženu ili muškarca, ako bi mi nanio ovakvu uvredu. Njemu Sluga reče: Nemoj, jer bi to bila neka golema divljačina i barbarska nepromišljenost. Prestani dakle i pusti da me snađu svi križevi koje će Gospodin htjeti da trpim.

121 Dok je pak sama nevolja rasla, jednom zgodom, svladan slabošću duha, budući da je bio odviše pritisnut, htio je uhvatiti malo okrepe i olakšanja. Stoga pođe k dvojici svojih prijatelja da od njih zatraži utjehu: oni su mu se, dok se sreća smiješila, pokazivali prisnima i vjernima. Ali ondje mu je Bog dopustio da na djelu iskusi kod obojice kako nema ničega čvrstog ni cjelovitog u stvorenjima. Doista su ga ta dvojica i njihovi drugovi daleko teže pritisnuli nego svjetina. Jedan od njih dočeka ga tvrdim riječima i nedostojno odvrati lice od njega, ne suzdržavajući se od pogrda i uvreda. Između ostaloga što mu je uvredljivo rekao, zapovjedi mu da prestane s njegovim prijateljstvom i prisnošću, jer ga je sram druženja s njim. Te su mu riječi prodirale kroz najdublju srž srca, te mu reče žalosnim glasom: O brate moj, da je Bog dopustio da ti potoneš u ovo gusto blato kao što je meni dopustio, doista bih ja radosno priskočio k tebi i ljubazno te odatle izvukao. A tebi, jao boli, nije dovoljno to što me vidiš duboko potonula, nego se još i sam trudiš da me zgaziš. Na to se ja žalim prežalosnim srcem premilostivomu Isusu. Onaj mu pak zapovjedi da šuti, govoreći s pogrdom: Gotovo je s tobom. Ne samo tvoje propovijedi nego i knjige koje si napisao bit će odbačene. A on, podigavši oči k nebu, blago odgovori: Uzdajem se u svemogućega Boga da će moje knjižice i spisi u prikladno vrijeme biti daleko miliji i draži nego ikada prije. Takvu je on zasigurno žalosnu utjehu primio od svojih glavnih drugova i prijatelja. U istom su mu gradu sve do toga vremena pobožni ljudi prilično pribavljali potrebne stvari. Ali kad su ti lažni glasovi doprli do njih, svi koji su im povjerovali povukoše od njega pomoć i prijateljstvo, dok se, poučeni pouzdanom istinom, nisu ponovno vratili k njemu.

122 Jednoga dana sjede da se malo odmori. I u međuvremenu, uzdignut iz osjetila, učini mu se da je odveden u neki umni kraj: ondje je tada netko u dubini njegove duše govorio na ovaj način:

Siječanj, svezak III.

Slušaj, slušaj utješnu riječ koju ću ti sada pročitati. On je napetih ušiju slušao. Pročita mu dakle na latinskom one riječi Izaijine: Nećeš se više zvati Ostavljenom, i zemlja se tvoja neće više zvati Pustom, nego ćeš se zvati Moja milina u njoj, i zemlja tvoja Nastanjenom, jer se Gospodinu omiljelo u tebi. Kad je to pročitao, ponovi to ponovno treći i četvrti put. Čudeći se tome, on reče: Što znači to što mi ovo toliko puta spominješ? Činim to iz toga razloga, reče, da bi, ohrabren duhom u Bogu, snažno se u njega uzdao, jer će se on pobrinuti za potrebno i zemlji svojih prijatelja, to jest njihovim smrtnim tijelima, i ako im što bude oduzeto na jednom mjestu, to će nadoknaditi na drugome. Tako će i tebi po svojoj dobrostivosti učiniti Bog. Sve se to uistinu poslije dogodilo, i to tako očito da su se mnogi smijali od radosti i hvalili Boga, čije su oči prije od prevelike samilosti lile suze. Nije se tada drukčije postupalo s ovim ožalošćenim čovjekom nego s nekom životinjicom rastrganom i izjedenom od divljih zvijeri, koja još ispušta ponešto mirisa, na što namamljeni gladni stršljeni cijelim rojem dolijeću onamo i posve izjedaju ostatke kostiju, te izvučenu srž odnose sa sobom u zrak. Na taj je naime način on jadno bio razglašen nadaleko i naširoko, i to od ljudi po vanjštini pobožnih, i koji su to činili pod nekakvim plaštem pobožnih tužaljki i pobožnih razgovora, kako bi se međusobno tješili kao iz prijateljstva, premda u njima nije bilo nikakve vjernosti. Odatle je pak katkad osjećao neke neprijateljske žalce zlih misli koje su mu padale na pamet na ovaj način: Ako tko, blagi Isuse, trpi štogod od Židova ili pogana ili javnih grešnika, to se može nekako podnijeti. Ali ovi se čine tvojim prijateljima koji me tako okrutno muče, i samim time ovaj je križ nepodnošljiviji. Nadalje, vrativši se k sebi, kad je sve odmjerio zdravim razumom, nije im pripisao nikakvu krivnju, nego je osjećao da je Bog to po njima učinio i da on sam mora tako trpjeti, te da Bog svoje prijatelje preko svojih neprijatelja posvaja za njihovo osobito spasenje. Osobito mu je pak, kad je bio uzbuđen takvim žalcima nestrpljivosti, ovako iznutra odgovoreno: Sjeti se da je Gospodin Isus u svojoj družbi htio imati ne samo sv. Ivana, svoga najdražega učenika, i sv. Petra, sebi najvjernijega, nego i podnositi onoga nečistog Judu. Zašto dakle ti, koji želiš biti Kristov sljedbenik, nerado podnosiš svoga Judu? Na to neka misao koja mu iznenada pade na pamet ovako odgovori: Jao, blagi Isuse, kad bi tvoj ožalošćeni prijatelj imao samo jednoga Judu, bilo bi podnošljivo: ali sada svi kutovi obiluju njima, tako da kad jedan ode, pojavi ih se pet drugih. Na to je pak iznutra ovako odgovoreno: Tko god je dobro urešena duha, ne smije nikoga smatrati svojim Judom, nego radije Božjim suradnikom, po kojemu se on sam treba vježbati za svoje osobito spasenje. Doista, kad je Juda poljupcem izdao Krista, Krist ga je nazvao svojim prijateljem, govoreći: Prijatelju, zašto si došao?

123 Nakon što je Sluga na taj način, više nego dovoljno mučen, podnosio takvu nesreću ne malo vremena, preostala mu je neka malena utješica kojom se jedino još hrabrio, to što glas raširen o njemu još nije bio dopro do glavnih poglavara dominikanskoga reda. Ali i tu mu je samu utješicu iznenada oduzeo Bog. Naime, onaj koji je bio na čelu cijelomu Redu i provincijal, kako ga zovu, Njemačke, zajedno su stigli u onaj grad gdje je zločinačka žena lažno prijavila Slugu. Kad je to onaj jadnik, boraveći drugdje, doznao, prestrašen u duši više nego dovoljno, ovako je u sebi razmišljao: Možda će tvoji poglavari povjerovati onoj opakoj ženi: a ako to učine, gotovo je s tvojim životom. Jer će te baciti u takvu tamnicu pokore da je bolje podnijeti samu smrt. Ta ga je tjeskoba zahvatila punih dvanaest neprekidnih dana i noći, tako da je uvijek očekivao tu svoju kaznu. Jednoga dana iz ljudske slabosti iziđe van s nekim manje staloženim kretnjama, svladan prevelikom tjeskobom kojom je tada bio obuzet, te u tom žalosnom stanju unutarnjega i vanjskoga čovjeka potraži neko skrovito mjesto odvojeno od ljudi, gdje ga nitko ne bi mogao ni vidjeti ni čuti, i katkad bi duboko uzdisao: katkad bi mu se oči vlažile suzama, a ubrzo bi silovito tekle niz obraze. Nije mogao od prevelike tjeskobe srca nigdje ostati miran sa sobom, čas bi iznenada sjeo, čas bi brzo skočivši trčao tamo-amo po sobici, kao da se bori sa smrtnim mukama. Katkad su se ovakvi glasovi probijali kroz dubinu njegova srca: Jao, premilostivi Isuse, što ćeš učiniti od mene? Kad se dakle tako jadno osjećao, božanski mu bi nadahnuto: Gdje je sada tvoje predanje? Gdje je ostati istoga duha u nevoljama i u sreći? što si ti doduše drugima radosno savjetovao i uvjeravao ih da se moraju spremno predati Bogu i nigdje ne zapinjati. Na to on plačući odgovori: Tako li pitaš gdje je moje predanje? A ja tebe pitam gdje je neiscrpno Božje milosrđe prema njegovim prijateljima. Evo ne očekujem ništa osim krajnje nesreće, i već sam u samome sebi propao, kao onaj koga treba osuditi na smrt i koji je pretrpio gubitak svoga imetka i ugleda. Mislio sam da je Bog najdobrostiviji, najblažiji i najvjerniji prema svima onima koji se usude njemu prepustiti i predati. Ali, jao boli, čini se da je on u meni zakazao. Jao onome vrelu pobožnosti, koje se nikada nije moglo začepiti, prema meni jadniku dopušta da bude zadržano. Ah, ono najpopustljivije srce, čiju dobrostivost svjedoči i propovijeda cijeli svijet, mene je jadnika krajnje napustilo. Odvratilo je od mene svoje najsvjetlije oči i najvedrije lice. O lice Boga mojega! O srce premilostivo, ne bih ja nikada vjerovao, ne bih se od tebe nadao da ćeš me dotle odbaciti. O bezdane neiscrpni, priteci u pomoć jadniku već ipak polumrtvu i propalu. Ti znaš da je sva moja nada i utjeha položena u tebe jedinoga, a ne u ikoga drugoga tko boravi na zemlji. Hajde, koliko god vas ima ožalošćenih, molim vas poslušajte me danas. Nema zasigurno razloga da itko primi sablazan iz ove moje žalosne smetenosti i nesređenih kretnji. Jer dok mi se predanje vrtjelo u ustima, bilo je ugodno o njemu govoriti. Ali sada sam sav ranjen u srcu, i strijele Gospodnje probole su najdublju srž svih žila te su iscrpile sam moj mozak, tako da u cijelom mom tijelu nema nijednoga uda koji nije posve satrt bolom i mukom: i kako napokon mogu biti predan? Kad se na taj način tako jadno osjećao sve do podneva, i kad mu je mozak bio veoma oslabljen, napokon je mirno sjeo te se, odvrativši se od samoga sebe, obratio Bogu i, prepuštajući se i predajući njegovoj volji, rekao: Budi volja tvoja.

124 Dok je dakle tako sjedio, u zanosu uma vidje jednu od svojih duhovnih kćeri, svetu djevicu, kako stoji pred njim, koja mu je, dok je još bila među ljudima, prorekla da će mnogo trpjeti, ali da će ga Bog iz svega izvući. Opazio je, velim, da je ta djevica uza nj i da ga blago tješi. A on je to nedostojno primio i optužio je za laž. Tada se djevica nasmiješi, pristupi bliže i, pružajući mu svoju svetu ruku, reče: Evo dajem ti vjeru riječima i imenom svemogućega Boga da te on nipošto neće napustiti, nego ćeš njegovom pomoću i dobrostivošću svladati i ovu i bilo koje druge nevolje. Odgovori Sluga: Tolika je moja sadašnja bol i tjeskoba da ti odsada ne mogu vjerovati, kćeri, ako mi za to ne pružiš očit dokaz. Njoj ona reče: Evo, Bog će te sam od sebe opravdati i ispričati kod svih pobožnih i dobrih: a opaki sve sude prema svojoj opačini: što mudar i razborit Božji prijatelj mora smatrati ništavnim. Nadalje, Dominikanski red, za koji ti naričeš da je pogođen ovom sramotom, po tvom će imenu biti tim draži kako Bogu tako i svima koji se služe razumom. A da ja to zasigurno tvrdim, moći ćeš spoznati po ovom dokazu: Evo pravedni i strašni Bog uskoro će te osvetiti i izlit će svoj bijes na onu prokletu ženu koja ti je začetnica ove nesreće, te će je iznenada zatrti. I koji god su joj bili posebni pomagači u širenju zala o tebi, isto će tako svi uskoro propasti. Čuvši to, Sluga postade vedriji zbog svoga oslobođenja i iščekivao je kakav će kraj Bog staviti toj tragediji.

123 Nakon nekoliko dana sve se to uistinu dogodilo. Doista je ona svetogrdna žena iznenada izdahnula, jer ju je Bog kaznio, a i mnogi od ostalih koji su ga teže uznemirivali također su brzo preminuli, dijelom bez razuma, dijelom bez ispovijedi i Euharistije. Među njima je bio jedan prelat koji ga je strašno bio ožalostio. On se Sluzi ukazao u viđenju, pošto je bio preminuo, i rekao mu da je zbog toga lišen života i dostojanstva, te da mora dugo vremena podnositi strašne muke. Kad su pak tu neobičnu osvetu i iznenadnu smrt njegovih protivnika vidjeli neki njegovi prijatelji, upućeni u sve to, hvalili su Boga govoreći: Uistinu je Bog uz ovoga dobroga čovjeka, i očito je da mu je nanesena nepravda: zbog toga će s pravom odsada i kod nas i kod svih razboritih biti u većoj cijeni i poštovanju te na glasu svetosti nego da to nije pretrpio. Odatle se pak, Božjim djelovanjem, stišala ona oluja, kako je Djevica u viđenju bila prorekla. Češće je poslije razmišljao: Najistinitije je, Gospodine, ono što se u narodu govori: Komu Bog želi dobro, tomu nitko ne može nauditi. Također ni njegov sustanar, koji mu se u ovoj stvari nije pokazao prijateljem, kao što je gore rečeno, nije dugo poslije poživio; nakon svoje smrti, pošto je bila uklonjena sva ona zapreka kojom je bio zadržavan od gledanja Božjega lica, ukazao mu se u sjajnoj i zlatnoj haljini, s ljubavlju ga zagrlio, blago prislonio njegovo lice uz svoje obraze i zamolio da mu oprosti što ga je uvrijedio te da među njima bude vječno prijateljstvo. To je Slugi bilo veoma drago, te ga je ponovno najprijateljskije zagrlio. Ubrzo je onaj iščeznuo i preselio se u nebeske visine. Poslije toga, kad se Gospodinu učinilo prikladnim, Sluga, pretrpjevši mnogo toga, bi božanski okrijepljen od svake svoje nevolje, i to unutarnjim mirom srca, tihim spokojem i sjajnom milošću. Hvalio je on Boga iz dna duše osobito zbog ove minule nevolje, i govorio da ni za cijeli svijet ne bi htio da sve to nije pretrpio. Lako je tada po Božjem prosvjetljenju spoznavao da je iz ovoga svoga poniženja bio slavnije podignut, okrijepljen i uzdignut k Bogu nego iz svih drugih nevolja koje je bio pretrpio od djetinjstva sve do toga vremena.

O nekim nutarnjim kušnjama.

Kada je duhovna kći Služitelja već pročitala spomenutu nevolju i od sućuti se dovoljno isplakala, zamolila ga je da kaže nešto i o nutarnjim kušnjama. On joj je odgovorio da će ispripovijedati dva primjera o nutarnjim tjeskobama. Bio je, reče, u jednome redovničkom redu neki glasovit muž kojemu se po Božjem dopuštenju dogodio nekakav nutarnji križ. Pod tim je križem duhom toliko klonuo da se noću i danju mučio suzama i jaukavanjem te jadno patio. Taj je dakle isti čovjek došao k Služitelju Mudrosti i s velikom mu pobožnošću izložio svoju kušnju, zaklinjući ga da mu svojim molitvama izmoli pomoć od Boga. Jednoga jutra, dok je Služitelj molio za njega i sjedio u svojoj kapelici, ukazao mu se u viđenju đavao u liku najcrnjega Etiopljanina, plamenih očiju te paklenoga i strašnoga izgleda, držeći u ruci luk. Služitelj mu reče: „Zaklinjem te živim Bogom da kažeš tko si ili što ovdje hoćeš.” Onaj posve đavolski odgovori: „Ja sam duh psovke, a ti ćeš sam iskusiti što hoću.” Dok se pak Služitelj okretao prema vratima kora, gle, spomenuti je brat ulazeći kroz ta ista vrata htio ući u kor radi pjevanja mise. Odmah je onaj odvratni zloduh napeo svoj luk i odapeo ognjenu strijelu u srce toga izmučenoga brata, tako da se ovaj gotovo nauznak srušio i nije mogao stupiti u kor. Uvrijeđen time, Služitelj je oštro ukorio toga zloduha. Oholeći se i ne podnoseći to, zloduh je s napetim lukom htio i na njega odapeti ognjeno koplje, ali Služitelj se odmah okrenuo Blaženoj Djevici i rekao: „Nos cum prole pia benedicat virgo Maria.” Zloduh je odmah slomljene snage iščeznuo. Kad je svanulo jutro, Služitelj je to izložio spomenutomu bratu i pokazao mu sigurne lijekove, ne druge nego one koje je zapisao u onoj svojoj propovijedi što počinje riječima: „Lectulus Noster floridus” itd.

127 Među mnogim drugima pritisnutima nutarnjim križevima, jednom je prigodom k Služitelju pristupio neki svjetovnjak iz drugoga kraja i rekao mu da ga muče daleko najteže kušnje od svih, a ipak ni od koga ne može dobiti savjet. Nedavno sam, reče, očajavao i od silne boli htio sam samoga sebe ubiti. Obuzet tom tjeskobom, kad sam se već upravo htio baciti u vodu i kao ubojica nasrnuti na samoga sebe, čuo sam iznad sebe ovakav glas: „Prestani, prestani, da se tako sramotno ne upropastiš. Potraži onoga brata dominikanca” (izrekao mu je pritom ime Služitelja, koje on nikada prije nije čuo), „i on će ti olakšati i poučiti te.” Razveseljen time, nije htio sebi oduzeti život, nego je potražio Služitelja kako mu je bilo zapovjeđeno. Videći pak Služitelj žalosne tužaljke toga čovjeka, blago se k njemu okrenuo, ispunio mu dušu tolikom utjehom i radošću te ga poučio što da čini, tako da otada, oslonjen na Božju milost, više nije upadao u takve napasti.

Koje nevolje čovjeku donose više koristi, a Bogu veću slavu.

Nakon toga ona je sveta djevica salijetala Služitelja ovim pitanjima: „Htjela bih,” reče, „znati koji su križevi čovjeku osobito korisni, a Bogu najviše na hvalu i čast.” Njoj Služitelj odgovori: „Mnogovrsne su nevolje koje čovjeka pripravljaju i utiru mu put k njegovu vječnom blaženstvu, samo ako se njima zna ispravno služiti. Ponekad Bog dopušta da čovjeka snađu strašne kušnje bez njegove krivnje: njima ga zacijelo ili želi kušati koliko je postojan, ili mu pokazati što ima sam od sebe; takvih se primjera mnogo čita u Starome zavjetu. Ili pak u njima Bog gleda jedino svoju hvalu i slavu, kao što donosi Evanđelje o slijepcu od rođenja, za kojega je Krist potvrdio da je nedužan te mu dao vid. Neki su tako pogođeni nevoljama da su ih ipak dobro zaslužili, poput onoga razbojnika raspetoga s Kristom, kojemu je Gospodin obećao blaženstvo zbog njegova potpunoga obraćenja k njemu na križu. Nevolje nekih ljudi nezaslužene su što se tiče povoda sadašnje kušnje, a ipak nisu bez krivnje zbog koje im Bog dopušta da ih snađu nedaće, kao što je veoma često i uobičajeno da svemogući Bog slama preveliku oholost te čovjeka njome zaraženoga privodi k samome sebi, snažno obuzdavajući i ponizujući nadutost njegove duše, i to kakvom takvom stvari u kojoj možda nije skrivio nikakva zla. Druge su nevolje one za koje Bog po svojoj dobrohotnosti dopušta da nekoga snađu kako bi po njima bio sačuvan od većih, kao što biva onima koji ovdje podnose svoje čistilište dok ih biju bolesti, oskudica ili druga takva zla, kako bi bili pošteđeni težih kazni; ili onima za koje Bog dopušta da ih muče đavolski ljudi, kako na smrti ne bi morali gledati ona nakazna lica zloduha. Neki trpe iz najžarče ljubavi. Ima također na ovome svijetu mnogo ispraznih i neutješnih nevolja koje moraju podnositi oni koji žele ugoditi svijetu u onome što je svjetsko; oni sebi bez sumnje s mnogo boli i muke kupuju paklene kazne, što doista može utješiti pobožne ljude u njihovim nevoljama. Ima drugih koje Bog često iznutra opominje da se cijelim srcem obrate k njemu jer im se želi pokazati prisnim, a oni mu se ipak svojom nemarnošću opiru. Njih ponekad Bog nevoljama privlači k sebi, tako da kamo god se okrenu ne bi li pobjegli od Boga, po Božjem dopuštenju ne iskuse ništa drugo doli zlu sreću i mnoge svjetske neprilike pomiješane s njegovim ugodnostima: i upravo ih time, kao uhvaćene za kosu, tako drži da mu ne mogu izmaknuti iz ruku. Naposljetku možeš naći mnoge koji ne trpe nikakve nedaće, osim utoliko što sami sebi kuju križ dok pridaju veliku važnost onomu što nema nikakve vrijednosti. To je nekoć na djelu naučio jedan teško izmučeni čovjek dok je prolazio pokraj neke kuće i čuo ženu kako jadno plače. Kad je naime ušao u kuću da je utješi, raspitivao se što je tako teško muči. A kad je ona odgovorila da ne može pronaći izgubljenu iglu, on je odmah izašao i ovako u sebi razmišljao: O luda ženo, da si jedan od mojih svežnjeva podigla na svoja ramena, ne bi oplakivala izgubljenu iglu. Tako neki mekušci iz različitih razloga sami sebi izmišljaju križ ondje gdje ga zapravo nema. Najodličniji pak i najizvrsniji križ jest kristolika nevolja, kakvu je Bog Otac nametnuo svomu Sinu, a i danas je običava nametati svojim najdražim prijateljima: ne zato što bi itko osim jedinoga Gospodina Isusa bio posve bez krivnje, nego kao što se Krist u svojoj muci pokazao najkrotkijim poput ovce okružene vukovima, tako i svojim najistaknutijim prijateljima nameće silne križeve da bismo mi nestrpljivi od tih slavnih ljudi naučili strpljivo trpjeti i dobrostivim srcem pobjeđivati zlo dobrim. Sve to dakle promotri, kćeri, i ne nosi nerado svoje križeve. Jer odakle god križ došao, može čovjeku biti koristan ako ga svakoga zna dolično primiti iz Božjih ruku, u Boga ga upraviti i po njemu nadvladati.”

129 Djevica mu nato reče: „Onaj najizvrsniji križ o kojem si upravo na kraju govorio, Oče, kada tko trpi bez svoje krivnje, doista je svojstven malobrojnima: želio bih stoga biti poučena kako čovjek podložan grijesima i kriv treba Božjom pomoću pobjeđivati svoje nevolje; čini se naime da je takav dvostruko pogođen, i time što je uvrijedio Boga i time što je izvana mučen.” Služitelj odgovori: „I to ću sada protumačiti. Poznavao sam jednoga čovjeka koji je držao ovaj običaj: ako bi iz ljudske krhkosti počinio krivnju dostojnu kazne, oponašao bi marljivu pralju, i kao što ona lanene haljine najprije oprane lugom poslije donosi na čistu vodu i njome posve ispire svu nečistoću, tako ni on nikada ne bi mirovao dok za sebe duhovno ne bi zadobio obilan izljev predragocjene Kristove krvi, prolivene s neizrecivom ljubavlju za utjehu i pomoć svih grešnika i tekuće iz njegovih rana. I u toj je istoj vreloj krvi prao sebe i svoje nečistoće, i u tom se spasonosnom i krvavom potočiću sav kupao, upravo kao što se mala djeca običavaju kupati u toplim kupkama: a to je činio s velikom pobožnošću duše, združenom s čvrstom i nesumnjivom katoličkom vjerom, uzdajući se da će u toj predragocjenoj krvi njezinom svemogućom snagom biti očišćen od svakoga grijeha i krivnje. Bilo dakle da je trpio sa svojom krivnjom ili bez krivnje, uvijek je pred Bogom držao taj običaj.”

Kako je neke ljude odane svijetu odvratio od ljubavi prema prolaznim stvarima i privukao ih k ljubavi Božjoj.

U ono vrijeme kada se Služitelj ozbiljno trudio da ljude od propadljive ljubavi pozove natrag k Bogu, opazio je da u nekim samostanima borave takve osobe koje pod redovničkim odijelom nose svjetovna srca. Među njima je bila jedna veoma odana nedopuštenoj ljubavi, te je imala svoje prijatelje ili ljubavnike: što je otrov cijeloga redovništva. Njoj je Služitelj rekao da se, ako doista želi zadobiti duhovan i miran život, oprosti od njih i umjesto svojih prijatelja za prijateljicu uzme vječnu Mudrost. Njoj je to pak bilo veoma teško, jer je bila lijepa tijela i mlade dobi te se uplela s takvim ljudima. Ipak ju je doveo dotle da je već bila spremne volje poslušati ga. Ali kada se ta dobra volja nastojanjem drugih promijenila, rekao joj je Služitelj: „Ostavi se toga, kćeri: evo proričem ti, ako to ne učiniš dragovoljno, učinit ćeš i protiv svoje volje.” A kako je ona nimalo marila za njegove najvjernije riječi, on je ozbiljno zaklinjao Boga za nju da je odande odvrati bilo povoljnim bilo nepovoljnim prilikama. Jednoga je dana prema svome običaju otišao k propovjedaonici pod lik raspela, obnažio svoja ramena i strašno ih izbičevao tako da je krv obilno potekla, te je molio Boga da je ukroti. I to se dogodilo. Kad se naime vratila kući, ubrzo joj je na leđima izrasla neka ružna grba koja ju je učinila nakaznom. I tako je bila prisiljena nužno ostaviti ono što nije htjela ostaviti radi Boga.

134 U tom istom samostanu, koji nipošto nije bio zatvoren, bila je druga mlada djevica, plemenita roda, koja je mnoge godine, zapletena u zamke istoga zloduha, jadno potratila svoje srce i vrijeme s ljudima svake vrste: i ona je već bila tako zaslijepljena da je od Služitelja bježala ništa manje nego divlja zvjerčica. Bojala se naime da je on ne odvrati od takva načina života. Rođena pak sestra te iste djevice zamolila je Služitelja da okuša svoju sreću s njom, ne bi li je na koji način mogao od one pogubne navike življenja vratiti k Bogu. Kako je on smatrao da je to jedva moguće, rekao joj je: „Doista osjećam da bi se lakše mogla prignuti nebesa negoli da ona odstupi od toga, i da je jedino smrt može odvratiti.” Tada ga je ona veoma usrdno molila govoreći da je o njemu stekla takvu vjeru da što god ozbiljno zamoli od Boga, ne može biti odbijen. Svladan tim riječima, Služitelj joj je obećao svoju pomoć. Budući da ga je pak ona uvijek izbjegavala i nije mogao s njom razgovarati, oko blagdana sv. Margarete djevice opazio je da je s drugim djevicama izašla van u polje radi uređivanja lana. Stoga ih je potajno slijedio i obilazio polje kako bi joj mogao prikladno pristupiti. Ali čim je ona osjetila njegov dolazak, drsko mu je okrenula leđa, pokazujući vatreno i bijesno lice, te ga je nasrtljivim povicima oslovila govoreći: „Što ovamo dolaziš k meni, gospodine? Idi kamo si pošao, jer kod mene nećeš ništa postići. Radije bih doista da mi odsijeku glavu negoli da se tebi ispovjedim, i radije ću dopustiti da me živu zakopaju negoli da se, poslušavši tebe, odreknem svoje ljubavi.” Dok je to govorila, družica koja je stajala najbliže uz nju ukorila ju je i obuzdala, govoreći da je on to učinio jedino radi njezina spasenja. Ali ona bijesno tresući glavom reče: „Neću ga ja varati, nego ću mu riječima i djelima otvoriti cijelo svoje srce.” Prestrašen ovim najdrskijim govorima i neurednim kretnjama, Služitelj se toliko zacrvenio da nije mogao izustiti ni riječi. Ostale su djevice teško podnosile nepromišljenost svoje družice i glasno vikale da ne postupa ispravno. Služitelj se odmah udaljio od nje i, pogledavši u nebo, uzdahnuo: htio je posve odustati od nje, osim što ga je iznutra Bog neprestano poticao otprilike ovakvom mišlju: ako tko želi išta postići pred Bogom i svijetom, ne smije tako lako odustati. To se dogodilo poslije podne. A kad je nakon večere nastupilo večernje vrijeme i djevice su trebale poći u vrt da prirede lan, a s njima je odlazila i već spomenuta djevica te su trebale proći pokraj svratišta gdje je Služitelj boravio, zamolio je jednu od njezinih sudružica da je nekom vještinom dovede k njemu, a zatim neka sama opet izađe. To se i dogodilo, premda s mukom. Kad je ona ušla k Služitelju i sjela pokraj njega na javnome mjestu, Služitelj je ne bez dubokih uzdaha ovako započeo svoj govor iz prepuna srca: „Aj, najljepša i od Boga izabrana djevice, dokle ćeš napokon svoje najljepše tijelo i srce prepuštati zlomu duhu? Eto, Bog te na svaki način učinio tako ljubaznom i milom da je nedostojno da tako dobro stvorena i plemenita djevica bude odana ikomu drugomu osim Bogu, daleko najizvrsnijemu prijatelju od svih. Tko bi, molim te, pravednije brao proljetne ruže negoli onaj čije one jesu? Molim te, plemenita i krasna djevice, otvori one svoje sjajne oči i osobito se sjeti onoga prijateljstva koje ovdje započinje i traje dovijeka. Promotri kakve nesreće, kakvu nevjeru, kakve boli i križeve, kakve nevolje tijela, imetka, duše i dobroga glasa, htjeli ne htjeli, moraju podnositi oni koji su odani pogubnoj ljubavi, premda ih slatki otrov te ljubavi toliko izbezumljuje da zaboravljaju tolike strašne nevolje koje ih ipak prate i u ovome i u budućem životu. Hajde dakle, kćeri daleko najljepša i najmilija, sve što je u tebi prirodne plemenitosti prenesi na onoga koji je od sve vječnosti daleko najplemenitiji od svih, i okani se ove ludosti. Evo obećavam ti svojom vjerom da će te Bog primiti za svoju prijateljicu te ti i u sadašnjem i u budućem vijeku iskazivati potpunu vjernost i prijateljstvo.” Sretan je bio taj časak. Ove su riječi prodirale u srce one djevice i toliko ga smekšavale da je uskoro, podignuvši oči prema gore, iz dubine duše uzdahnula i obratila mu se pouzdanim i posve muževnim govorom, rekavši: „Aj, gospodine i oče moj, evo danas se prepuštam Bogu i tebi, spremna u ovome istom času posve se odreći svoga raspuštenoga i ispraznoga života te se po tvome savjetu i pomoći cijela predati Bogu i jedino njemu otada služiti sve do smrti.” Služitelj reče: „Ništa mi se radosnije ne bi moglo javiti: neka je blagoslovljen Bog koji radosno prima sve koji se k njemu vraćaju.” Dok su pak njih dvoje među sobom razgovarali o Bogu, razuzdane su družice te djevice stajale vani kod vrata; dosadio im je tako dug razgovor jer su se bojale da će biti otrgnuta od njihova skliskoga druženja, pa su počele vikati neka napokon završi. Ona je dakle ustala i otišla s njima te rekla: „Zbogom zauvijek, družice moje: opraštam se i od vas i od svih naših sudružica, jer sam s vama, jao, izgubljeno provela svoje vrijeme. A sada se jedinomu svemogućemu Bogu predajem i prikazujem, a svega se ostaloga odričem.” I tako je počela izbjegavati svako škodljivo druženje i provoditi povučen život; i premda je poslije često bila kušana ne bi li se mogla vratiti na prijašnji način života, ništa se nije moglo postići. Tako se ona vladala da je, urešena najvećom čestitošću i svakojakim krepostima, postojana ustrajala uz Boga sve do kraja.

132 Dogodilo se poslije da je Služitelj izašao iz svoga samostana kako bi pohodio ovu svoju novu kćer, utvrdio je u redovničkom životu, a i ožalošćenu utješio. A budući da je tada trpio od slaboga zdravlja, nemalo se izmučio prevaljujući taj put dok je išao kroz gusto blato i penjao se na visoke gore. Pritom je često podizao oči k Bogu i govorio: „Milosrdni i milostivi Gospodine, podsjećam te na one tvoje jadne korake koje si podnio radi našega spasenja i zaklinjem te da sačuvaš moju kćer.” Nato mu njegov pratilac, na kojega se povremeno oslanjao, iz samilosti reče: „Posve dolikuje Božjoj dobroti da se tvojim trudom spase mnoge duše.” Kad je pak odmakao dalje, sve dok slomljenih snaga više nije mogao ići naprijed, opet mu reče njegov pratilac: „Doista bi, Oče, s pravom Bog pogledao na tvoju tešku slabost i svojom ti moći poslao nekakva konja koji bi te nosio dok ne stignemo do ljudi.” Na to Služitelj ovako odgovori: „Ako se za tu stvar zajedno pomolimo Bogu, uzdam se da će on, po zasluzi tvoje kreposti, učiniti to što si rekao.” Zatim je Služitelj pogledao unaokolo i s desne strane vidio kako iz neke šume izlazi lijep konj, veoma pitom i ukroćen, opremljen sedlom i posve sam. Tada pratilac Služitelja s radošću kliknu: „Hajde, predragi Oče, vidi kako te Bog nije zaboravio.” On mu reče: „Pogledaj, sine, i promotri očima sa svih strana ovo široko polje, postoji li možda igdje itko čiji je konj.” Ali kad je onaj pogledao nadaleko i naširoko, nije vidio nikoga osim toga konja kako im blago prilazi, te reče Služitelju: „Uistinu, Oče, tebi je Gospodin poslao ovoga konja. Sjedi dakle i jaši.” Služitelj odgovori: „Ako doista, sine, konj stane kad dođe k nama, uzdam se da nam ga je Gospodin poslao u pomoć.” Konj je pak mirno i smjerno prišao i stao pred Služiteljem. Videći to, on reče: „Hajde, u ime Kristovo,” i uz pomoć pratioca uzjaha konja te nastavi započeti put, dok ga je pratilac prilično dugo pratio sve dok umoran nije okrijepio snage. A kad nisu bili daleko od nekoga sela, Služitelj je sjašio s konja, popustio uzde i otpustio konja onim putem kojim je bio i došao. Kamo je pak on otišao ili čiji je bio, nikada poslije nije mogao doznati.

133 Kad je dakle Služitelj stigao na određeno mjesto i uvečer jednoga dana sjedio kod svojih kćeri želeći im omraziti ljubav prema prolaznim stvarima te im preporučivao božansku ljubav, nakon što su se one napokon povukle, srce mu je od onoga žarkoga govora bilo raspaljeno božanskom ljubavlju. Smatrao je naime da je njegov ljubljeni, kojega je sam promatrao te drugima propovijedao i nagovarao ih da ga ljube, beskonačno izvrsniji od svih prijatelja svijeta. I u tom je razmatranju bio zanesen u duhu te mu se u viđenju činilo da ga vode na najljupkiju livadu, dok ga je pratio neki prekrasan i posve nebeski mladić i vodio ga za ruku. Taj je pak mladić u duši brata započeo neku pjesmu s tolikom milinom i veselošću glasa da je od prevelike slatkoće te melodije bio odveden izvan svih osjetila: činilo mu se da mu se srce toliko ispunja najžarčom ljubavlju i čežnjom prema Bogu da se samo srce u grudima uzburkalo i kipjelo kao da će od prevelike sile puknuti. Time je bio prisiljen staviti desnu ruku na srce kako bi mu pružio pomoć. Oči su mu pak toliko obilovale suzama da su mu tekle niz lice. A kad je ta pjesma bila otpjevana, pred očima mu se pojavila neka slika iz koje je imao naučiti tu pjesmicu i nikada je ne zaboraviti. Pogledao je stoga sliku i vidio Blaženu Djevicu Mariju kako svoga maloga Isusa, vječnu Mudrost, privija na svoje majčinske grudi. Početak pak te pjesme bio je ispisan iznad glave djetešca najljepšim slovima: a to je pismo bilo tako profinjeno i skriveno da ga nisu mogli čitati svi, osim onih koji su to stekli iskustvom duhovnih vježbi. Bilo je pak to pismo na njemačkom jeziku (Hertzen traut), što se na latinski može nekako prevesti kao „Amici fidissime” (Najvjerniji prijatelju), kao da je on jedini istinska radost srca i najiskreniji prijatelj. Samo je to pismo Služitelj brzo pročitao, a djetešce Isus blago ga je gledalo. Odakle je on kao pouzdano iskusio da je jedini preslatki dječak Isus uistinu najprisniji prijatelj u kojem se svladavaju i radosti i žalosti. I tako ga je duboko utisnuo u svoje srce, a ubrzo je s mladićem otpjevao tu pjesmu sve do kraja. U međuvremenu, dok je tako gorio žarkom ljubavlju, vratio se k sebi i našao svoju desnu ruku položenu na srce, kako ju je bio stavio radi njegove pomoći za vrijeme onoga silovitoga uzbuđenja.

Kako je jednom prigodom po zaslugama Služitelja Bog umnožio piće njegovim prijateljima.

Jednom je prilikom Služitelj, previše umoran od duljega puta, kasno u nekom tuđem mjestu došao u zatvoreni samostan gdje je te noći odlučio prenoćiti. Kako pak ni u selu ni u samostanu nije bilo vina, neka je čestita djevica potvrdila da ima vrčić pun vina. „Ali što je to,” reče, „među tolikima?” Ondje je naime bilo nazočno dvadesetak pobožnih ljudi, zajedno s drugima koji su se onamo slegli želeći čuti Služitelja kako propovijeda. Služitelj je pak zapovjedio da se donese vrčić i stavi na stol. Kad je to učinjeno, zamolili su ga da ga blagoslovi. On je to učinio svemogućom snagom spasonosnoga imena Isusova i prvi je sam iz njega pio jer je bio žedan od puta, a pružio je i drugima koji su svi iz njega pili. Vrčić se pak javno vraćao na stol pred očima sviju, a nije se ulijevalo ništa ni vode ni vina, jer drugoga ondje nije ni bilo: opet i opet pili su iz istoga vrčića, ali budući da ih je obuzimala silna želja za slušanjem riječi Božje, nitko nije opažao to božansko čudo. Napokon, kad su došli k sebi i jasno spoznali Božju moć u umnažanju onoga vina, hvalili su Boga i to su čudo htjeli pripisati svetosti Služitelja. On to nikako nije podnosio te reče: „Nema razloga, djeco, da mene smatrate začetnikom ove stvari, nego je svemogući Bog ovu čistu zajednicu ljudi zbog njihove pobožne vjere okrijepio i tjelesnim i duhovnim pićem.”

O nekim nevoljama pogođenim ljudima, osobitom vjerom odanima Služitelju.

Bile su u nekome gradu dvije osobe nimalo osrednje svetosti, bliske Služitelju, koje su ipak po duhu bile vođene na veoma različit način. Jedna je bila na glasovitu glasu kod ljudi i obilovala je božanskom milinom. Druga nije bila nikakva imena, a Bog ju je kušao neprestanim nevoljama. Kad su pak obje umrle, Služitelj je želio znati koliko je različita njihova nagrada u onome budućem životu, budući da su ovdje živjele na tako različit način. Stoga mu se jednoga jutra ukazala ona glasovitoga ugleda i rekla da se još uvijek zadržava u čistilišnim mjestima. Kad ju je on upitao kako se to moglo dogoditi, odgovorila je da to trpi ni zbog kakve druge krivnje nego zato što se iz onoga njezina ugleda u njezinu dušu uvukla neka duhovna oholost kojoj se nije dovoljno brzo oduprla: ipak će njezina kazna ubrzo završiti. Druga, koja je ovdje bila prezrena i potištena, bez posredovanja je odletjela k Bogu.

136 I sama je Služiteljeva majka cijeloga svoga života trpjela od najtežih nevolja: to se dogodilo zbog različitoga načina života kojim su se služili i ona i njezin muž. Ona je naime bila puna Boga i željela je posve živjeti po Bogu. Njezin je pak muž bio pun svijeta i oštro joj se opirao: odatle su tada nastajali križevi. Ta je gospođa sebi stvorila naviku da sve svoje patnje uranja u Kristovu muku te ih je tako nadvladavala. Pripovjedila je Služitelju, svome sinu, prije svoje smrti da trideset godina nikada nije prisustvovala svetoj misi a da iz duboke sućuti prema Kristovim mukama i njegovoj presućutnoj Majci nije gorko plakala. Rekla je također da je iz neizmjerne ljubavi prema Bogu katkad zapala u bolest te je dvanaest tjedana ležala u postelji s tako žarkom čežnjom za Bogom da su to opazili i liječnici te se time duhovno izgradili. Jednom je prigodom na početku korizme otišla u neku crkvu gdje je na jednom oltaru isklesanim likovima bilo prikazano skidanje Krista s križa. Pred tim je likovima na neki osjetan način donekle osjetila onu najgorču bol koju je podnijela Djevica Majka pod križem. I od te je tjeskobe ova pobožna žena od sućuti osjetila tolike boli da joj je srce gotovo puklo, tako da se od slabosti srušila na zemlju te nije ništa ni vidjela ni govorila. Tako su je dakle odnijeli kući te je šutke ležala u svojoj postelji sve do Velikoga petka; toga je dana, dok se u crkvi pjevala Muka, oko devete ure izdahnula. U to je vrijeme njezin sin Služitelj radi studija boravio u Kölnu: njemu se majka ukazala u viđenju te s golemom radošću rekla: „Molim te, sine moj, ljubi svemogućega Boga, siguran da te on nikada neće ostaviti u kakvoj god se nedaći mučio. Evo ja sam se preselila s ovoga svijeta, a ipak nisam umrla, nego ću vječno živjeti kod Boga;” te je blago poljubila sina, od srca ga blagoslovila i iščeznula iz njegovih očiju. On je, sav u suzama, viknuo za njom govoreći: „O sveta i najvjernija majko moja, budi mi vjerna kod Gospodina,” i tako se, plačući i uzdišući, vratio k sebi.

137 U vrijeme svoje mladosti, kada je radi studija morao otputovati drugamo, Božjom providnošću jednom mu je dopao veoma pobožan i vjeran drug. Kad su jednom prilikom mnogo razgovarali o Bogu, on je nasamo po uzajamnoj vjeri zamolio Služitelja da mu pokaže spasonosno ime Isusovo urezano na njegovim grudima. Ali on je to odbijao. Napokon, opazivši njegovu golemu pobožnost, udovoljio mu je te je, razotkrivši odjeću na grudima, dopustio da kolikogod želi promatra taj dragocjeni ures srca. No onaj time nimalo zadovoljan, kad se dovoljno nagledao toga istoga imena jasno uklesanoga posred njegova srca, prislonio je onamo i ruku i lice te, primaknuvši k njemu usta, počeo gorko plakati od pobožnosti, tako da su mu suze kapale i razlijevale se po Služiteljevim grudima. Otada je Služitelj toliko čuvao to ime da nikomu nikada nije dao priliku da ga vidi, osim jedinomu osobitom Božjem prijatelju kojemu je Bog dopustio da to vidi. On ga je promatrao sa sličnom pobožnošću kao i onaj prvi. Kako su pak ta dvojica drugova mnogo godina uživala u duhovnoj prisnosti i prijateljstvu, a već su se trebali rastati jedan od drugoga, od srca se međusobno opraštajući, sklopili su među sobom ovaj savez: tko prvi umre, za njega će onaj drugi iz bratskoga prijateljstva godinu dana svakoga tjedna služiti dvije mise, jednu u ponedjeljak za pokojne, a drugu u petak o muci Gospodnjoj. Nakon mnogo godina umro je Služiteljev drug, i budući da je Služitelj već bio zaboravio zadanu riječ o služenju misa, nije ih služio, ali ga se ipak vjerno spominjao. Dok je dakle jednoga jutra sjedio u svojoj kapelici kao u zanosu duha, njegov je drug u viđenju došao k njemu i žalosnim glasom rekao: „Jao tvoje nevjere, brate! Jao, kako si me zaboravio!” Kad je on rekao da ga se svakodnevno spominje u svojim misama, drugi je odgovorio da to nije dovoljno, nego da mora isplatiti dug misa kako bi nedužna krv Kristova, silazeći u čistilište, ugasila njegove strašne ognjeve: tako će uskoro biti izveden iz čistilišnih mjesta. Služitelj je to učinio s najpotpunijom vjerom i golemom boli zbog svoga zaborava: i ubrzo je onaj drugi slobodan odletio iz muka.

Kako ga je Krist, ukazavši mu se u liku serafina, poučio trpljenju.

Jednom se Služitelj veoma ozbiljno obratio Bogu moleći da ga pouči trpljenju. Ukazala mu se stoga u viđenju slika raspetoga Krista u obliku serafina koji je imao šest krila, te je dvama pokrivao glavu, dvama noge, a preostalim dvama letio. Na dvama najnižim krilima bilo je napisano: „Dragovoljno primi nevolju.” Na srednjima je stajalo ovo: „Nosi križ ravnodušno.” Na najvišima je bilo ispisano: „Nauči trpjeti kristoliko.” Kad je to viđenje ispripovjedio nekoj svetoj djevici, ona je odgovorila: „Znaj, Oče, da ti prijete novi križevi koje ćeš morati nositi jer Bog tako hoće.” Kad ju je on upitao kakvi će to križevi biti, djevica reče: „Evo, bit ćeš postavljen na čelo nekoga samostana kako bi te tvoji suparnici mogli izbližega dohvatiti i teže pritisnuti. Prigrli stoga strpljivost, kako si poučen u onome serafinu.” On je uzdahnuo očekujući buduću oluju, koja ga je doista i snašla kako mu je djevica bila navijestila. U to vrijeme samostan u kojem je tada boravio već tri godine nije primio ni žita ni vina, zbog čega je bio opterećen velikim dugovima. Braća su toga samostana održala vijećanje i Služitelja Mudrosti, koliko god se opirao jer je vidio novi križ skovan za sebe, u tolikoj oskudici živeža izabrala sebi za priora.

139 Prvoga je dakle dana zapovjedio da se zvonjavom zvona sazovu braća, a kad su se skupila, rekao im je neka zazovu sv. Dominika, budući da je on svojoj braći obećao da će im priteći u pomoć ako u svojim potrebama zazovu njegovu vjernost. I gle, dvojica su braće sjedila jedno uz drugo na mjestu gdje su bili okupljeni, od kojih jedan drugomu šapćući reče posve podrugljivo: „Gle kako je lud ovaj prior dok nam zapovijeda da svoju potrebu iznesemo Bogu. Možda misli da će nam Bog otvoriti nebo i poslati jelo i piće.” Drugi odgovori: „Ne samo da je on mahnit, nego smo svi mi bezumni što smo htjeli da nam on bude poglavar, premda smo i prije znali da je nevješt vremenitim stvarima i da ne gleda ni u što drugo nego u nebo.” Tako su ga mnogi razdirali nepravednim sudovima i porugama. Ali on je ustrajao u svojoj odluci te je, kad je svanulo jutro, zapovjedio da se pjeva misa o sv. Dominiku kako bi im se on pobrinuo za potrebe. Dok je pak on zamišljen stajao u koru, vratar ga je pozvao k nekomu bogatom kanoniku, njegovu osobitom prijatelju, koji mu ovako reče: „Znam, gospodine moj, da nemaš iskustva u svjetovnim poslovima: i noćas sam bio božanski opomenut da ti ja umjesto Boga pomognem. Stoga ti za početak nudim dvadeset konstanških funti. Uzdaj se u Boga, jer te on neće ostaviti.” Obuzet radošću, primio je novac i zapovjedio da se nabave vino i žito. Potpomognut pak Božjom i bl. Dominikovom pomoću, priskrbio je tomu samostanu sve potrebno dokle god je bio prior, i postigao da nisu bili prisiljeni ništa plaćati.

140 Isti je taj kanonik, našavši se gotovo na samrti, oporučno ostavio preobilne milostinje na različitim mjestima kojima je sam bio skloniji. Zatim je k sebi pozvao Služitelja, koji je ondje obnašao službu priora, i povjerio mu prilično mnogo zlatnika da ih drugdje podijeli među potrebite Božje prijatelje koji su svoje snage istrošili oštrim i strogim pokorama. Premda je to preko volje preuzeo na sebe, bojeći se kušnji koje su se poslije dogodile, napokon je svladan pristao te je, izašavši van, razdijelio novac tamo i amo kako je bio obećao, gdje god se nadao da će biti najkorisnije za njegovu dušu: učinio je to pred vjerodostojnim svjedocima i položivši točan račun pred svojim poglavarima. Ali odatle su ga snašli ljuti križevi. Taj je naime kanonik imao nezakonitoga sina koji je već bio potrošio dobra što mu ih je taj gospodin bio dodijelio: i kako je bio posve raspušten, odao se pogubnim stvarima. Taj je isti svim srcem žudio za onim novcem povjerenim Služitelju: a kako ga nije mogao dobiti, pod zakletvom je poručio Služitelju da će ga ubiti gdje god ga zatekne. Tu pogibeljnu i neprijateljsku mržnju nitko nije mogao ugasiti, premda se to često pokušavalo. On je pod svaku cijenu htio ubiti Služitelja. Obuzet tim tjeskobama ne tako kratko vrijeme, Služitelj se od straha pred smrću nije usuđivao slobodno putovati tamo i amo. Podignuvši pak oči k Bogu, reče s uzdahom: „Kakvu li ću vrstu nesretne smrti, po tvome dopuštenju, Gospodine moj, sada pretrpjeti?” Bio je tim više ožalošćen što je nedugo prije u drugome gradu neki časni brat iz sličnoga razloga bio jadno zaklan. Služitelj nije mogao naći nikoga tko bi htio ili se usudio odvratiti od njega tu nevolju zbog drske nepromišljenosti toga okrutnoga čovjeka. Napokon se utekao Bogu koji ga je oslobodio od njega, pogubivši brzom smrću njegovo još mladenačko i snažno tijelo.

141 Na vrhunac ovoga zla nadošao je još jedan pregorak križ. Postojao je čitav jedan kolegij kojemu je prije spomenuti kanonik mnogo dao: ali oni time nisu bili zadovoljni, nego su neprijateljskim duhom nasrnuli na Služitelja zato što im nije htio predati spomenute zlatnike, i jadno su ga izložili da ga svi zlostavljaju. Tako su ga oklevetali i kod redovnika i kod svjetovnjaka te su ono što je on učinio posvuda kod svih nadaleko i naširoko razglasili tumačeći to u najgorem smislu: i tako se dogodilo da je u stvari u kojoj je pred Bogom bio čist od svake krivnje ipak pred ljudima bio prisiljen biti na zlu glasu. Ako bi ta stvar katkad na neko vrijeme i zastala, ubrzo se iznova ponavljala: i to su činili mnogo godina dok nisu dobro izmučili Služitelja.

142 U to mu se vrijeme u viđenju ukazao često spominjani kanonik odjeven u prekrasno odijelo zelene boje koje je sa svih strana imalo rumene ruže: rekao je Služitelju da mu je dobro na onome svijetu i zamolio ga da ravnodušno podnosi tako strašnu nepravdu koja mu se nanosi, siguran da će ga Bog obilno utješiti. A kad je Služitelj upitao što znači njegovo tako divno odijelo, odgovorio je: „One rumene ruže na zelenome suknu označuju tvoje strpljivo podnošenje kojim si me tako uresio: zbog toga će te svemogući Bog vječno zaodjenuti samim sobom.”

Kako se treba muževno boriti onaj tko želi odnijeti duhovnu palmu.

Na samome početku svoga obraćenja Služitelj je silno želio ne na običan način ugoditi Bogu, ali ipak bez napora i boli. Jednom je dakle prigodom slučajno otputovao u neki kraj radi propovijedanja: došavši na neku lađu na Bodenskom jezeru, susreo je ondje među ostalima nekoga prekrasnoga mladića odjevenoga u sjajne haljine. Pridruživši mu se, počeo ga je ispitivati tko je ili kakvim se poslom bavi. Onaj reče da je takav čovjek koji među sobom sučeljava plemiće kako bi se sukobljavali kopljima i izvodili takve viteške igre. Zatim pak reče da se oni dodvoravaju i lijepim ženama, te onaj koji je od ostalih srčaniji odnosi palmu časti i nagradu. Kad je Služitelj zapitao kakva je to nagrada, odgovorio je: „Najljepša od svih žena koje su ondje nazočne stavlja mu na prst zlatan prsten.” Kad je on dalje ispitivao što je dužan činiti onaj tko želi steći tu čast i taj prsten, mladić reče: „Tko prije ostalih podnese ljuće udarce i muke, niti pod njima klone duhom, nego se pokaže hrabrim i muževnim te sjedi nepomično i dopušta da ga tuku udarci drugih, taj zadobiva čast.” Kad je pak Služitelj rekao: „Reci mi, molim te, ako je tko odvažan u prvome sukobu, je li to dovoljno?” Onaj reče: „Nipošto, nego borbu valja podnositi sve do kraja: i premda je toliko pritisnut udarcima da mu iz očiju vrcaju iskre, a iz usta i nosnica šiklja krv, sve to mora podnijeti ako želi odnijeti slavu.” Opet Služitelj, želeći sve istražiti, reče: „Molim te, je li mu dopušteno prolijevati suze ili nabirati lice u bore dok ga tako okrutno tuku?” „Nikako,” reče mladić, „pa makar mu, kako se mnogima događa, u grudima srce malaksalo, mora biti vedra lica: inače će biti izvrgnut ruglu te će izgubiti i čast i prsten.”

144 Čuvši to, Služitelj je bio prisiljen spustiti se u samoga sebe, uzdahnuo je iz dubine duše i rekao: „Aj, Bože najizvrsniji i daleko najdostojniji od svih, ako su vojnici ovoga svijeta prisiljeni trpjeti takve stvari za tako bijednu plaću, koja sama po sebi nije ništa, koliko je onda pravedno da za vječnu slavu podnosimo teže napore? O kad bih ja bio dostojan, premili Bože, biti ubrojen u broj tvojih duhovnih vojnika. O prekrasna i vječna Mudrosti, s čijom se ljubaznošću ništa nigdje ne može usporediti, kad bi se mojoj duši od tebe mogao pružiti prsten, u to bih ime htio trpjeti što god bi se tebi svidjelo,” te poče od prevelikoga žara lijevati suze. Kad je pak stigao na određeno mjesto, svemogući je Bog dopustio da mu se nanesu silne nevolje, i to toliko mnoge da je gotovo očajavao prema Bogu, a mnogi su iz sućuti plakali zbog njega. Tada je on, zaboravivši svaku srčanu i neumornu vojnu službu, žalostan i pomalo nestrpljiv prema Bogu, razmišljao zašto ga muči takvim nevoljama. Sljedećega jutra u svitanje dana, dok je njegova duša blago počivala i bila uzdignuta iznad osjetila, nešto je u njemu govorilo na ovaj način: „Gdje je sada ona izvrsna vojna služba i srčanost? Zar će slamnati vojnik i čovjek od krpa ili meko odjeven u krpe biti puna pouzdanja u dobru, a malo poslije u nedaćama slomljen i ženskast? Na taj se način doista ne može zadobiti onaj vječni prsten za kojim žudiš.” Služitelj odgovori: „Ali, Gospodine, one borbe u kojima se valja tebi prepustiti i predati te trpjeti predugo traju.” Na to mu je odmah dan ovakav odgovor: „Ali i sama čast i slava i prsten mojih vojnika, koje ja počastim, vječni su.” Tim riječima Služitelj, bačen u samoga sebe i uvjeren, veoma ponizno reče: „Priznajem, Gospodine moj, svoju krivnju. Samo molim da meni izmučenomu bude dopušteno lijevati suze, jer moje srce posve prelijeva.” Njemu Gospodin reče: „O sramote, zar želiš plakati poput žene? Zacijelo ćeš sam sebi kod svih nebeskih građana utisnuti biljeg sramote. Obriši oči i pokaži vedro lice, da ni Bog ni ljudi ne opaze da plačeš zbog nevolje.” On se počeo pomalo smijati, a ipak su mu niz obraze tekle suze, te je obećao Bogu da više neće plakati kako bi mogao zadobiti onaj duhovni prsten.

Kako je Služitelju jednom dok je propovijedao lice triput zasjalo poput sunca.

Kad je jednom prilikom kod Kölna na Rajni Služitelj veoma ozbiljno i žarko propovijedao, neki je novi Kristov novak, nedavno obraćen k Bogu, prisustvovao toj propovijedi. Taj je isti bio prilično izmučen. Kad je dakle pažljivo upro pogled u Služitelja, u tren oka vidio je kako se njegovo lice mijenja u najugodniju svjetlost te tri puta postaje tako sjajno kakvo običava biti sunce kad je zrak najvedriji: i mogao je bez ikakve muke u njegovu licu promatrati svoje vlastito lice. Tim je viđenjem on dakle bio dovoljno ohrabren i okrijepljen u svojoj nevolji te utvrđen u svetom životu.

O spasonosnome imenu ISUSOVU.

Jednom dok je Služitelj iz Gornje Njemačke putovao u Aachen da pohodi Blaženu Djevicu, kad je bio na povratku, nekoj se svetoj djevici ukazala Blažena Marija i ovako rekla: „Evo vratio se Služitelj moga Sina i gorućim je srcem nadaleko i naširoko razglasio njegovo preslatko ime, baš kao nekoć njegovi apostoli. I kao što su oni željeli svima objaviti i ucijepiti to ime i kršćansku vjeru, tako se i on sav trudi da to isto presveto ime s novim žarom ljubavi unese u sva hladna srca te ga u njima probudi i raspali. Odakle će također sa svetim apostolima nakon svoje smrti postići vječnu nagradu.” Nakon toga ta je ista sveta djevica ponovno uprla oči u Blaženu Mariju i vidjela je kako u ruci drži krasnu svijeću, toliko goruću da je obasjavala cijeli svijet. Na samoj je pak svijeći sa svih strana bilo urezano ime Isusovo. Rekla je pak Bogorodica djevici: „Ova goruća svijeća označuje ime Isusovo, koje uistinu prosvjetljuje srca svih koji ipak pobožno primaju njegovo ime, štuju ga i s pobožnim ga čuvstvom nose uza se. Nadalje, taj je moj Sin sebi za to izabrao svoga Služitelja da se njegovim trudom njegovo ime željno raspali u srcima mnogih te da oni odatle prime napredak svoga vječnoga spasenja.”

Ta je pak ista sveta djevica, čim je na mnoge načine opazila da Služitelj, koji joj je bio duhovni otac, ima čudesnu vjeru i pobožnost prema preslatkomu imenu Isusovu, tako da ga je bio upisao i na svoje grudi, i sama počela bivati obuzeta velikom ljubavlju prema njemu te je s pobožnim čuvstvom crvenim svilenim nitima prišila to isto ime na komadić tkanine, želeći ga potajno nositi uza se: a u tom je obliku izradila i bezbroj drugih imena Isusovih te učinila da ih Služitelj sva prisloni na svoje grudi i, dodavši božanski blagoslov, razdijeli svojoj duhovnoj djeci tamo i amo. A toj je istoj djevici bilo objavljeno od Boga da će svakomu tko to ime na taj način bude nosio uza se i svakodnevno na njegovu čast molio molitvu Gospodnju Bog u ovome životu dobro činiti, a u smrti mu biti milostiv. Neka to svima nama udijeli Krist Isus. Amen.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

25. siječnja Kalendar godine