Kako nevolje valja s hvalom i zahvaljivanjem upravljati Bogu.
Jednom zgodom, dok je napaćeni Sluga duboko u duhu razmatrao i spominjao se svojih dugotrajnih borbi te u njima promatrao tajanstvene i zadivljujuće Božje sudove, okrenu se k Bogu s dubokim uzdahom i reče: „Ovi izvanjski križevi i nevolje, Gospodine, izvana se ne čine ničim drugim doli oštrim trnjem i dračem koji probadaju samo tijelo i kosti. Stoga, premili Gospodine, neka iz ovoga oštrog trnja poteče neki sladak plod spasonosne pouke, zaklinjem te, kojim ćemo mi bijednici tim strpljivije podnositi protivštine i znati tim bolje upravljati svoje križeve na Božju hvalu.” Nakon što je on prilično dugo ozbiljno to molio od Boga, jednom bi zanesen u sebe i iznad sebe te, lišen tjelesnih osjetila, začu Gospodina kako mu blago izgovara ove riječi: „Doista ću ti sada otkriti najuzvišeniju izvrsnost i dostojanstvo svoga života, i učinit ću te upućenijim kako napaćeni čovjek ono što trpi mora s hvalom izlijevati u Boga.” Čim je on to čuo, sav rastopljen u duši, u tom zanosu duha, iz nekoga neizmjernog obilja srca raširi ruke svoje duše sve do najprostranijih granica neba i zemlje, zahvaljujući Bogu s najdubljim i neizrecivim osjećajem i čežnjom srca na ovaj način: „Dosad sam te, moj Gospodine, u svojim spisima hvalio, slavio i uzvisivao, spominjući i navodeći u tvoju pohvalu sve što god u svim stvorenjima može biti ugodno i hvalevrijedno. No sada sam primoran provaliti u neku novu melodiju i nipošto uobičajenu pohvalu, koju ni ja sam prije nisam poznavao, osim što sam je sada napokon naučio u nevoljama: a ona je ovakva: svom dubinom duše iz srži žudim da svi križevi i muke koje sam ikada sam pretrpio, kao i boli i tjeskobe bilo koga drugoga, gorčine svih rana, muke svih bolesnika, uzdasi svih umirućih, suze uplakanih, prezir i pogrde potlačenih, oskudica udovica i siročadi lišene svake pomoći, suha glad i žeđ siromaha i gladnih, prolivena krv svih mučenika, odricanje od vlastite volje svih koji još cvatu u cvijetu mladosti, oštre i stroge vježbe bilo kojih Božjih prijatelja, skrivene i ujedno očite nevolje i sve boli koje sam ili ja ili ikoji bijedan i nesretan čovjek ikada podnio na tijelu, na imetku, na časti, u sreći i nesreći, i sve što god će napokon sve do posljednjega dana itko ikada pretrpjeti, da sve to, kažem, ide na tvoju vječnu hvalu, Bože Oče, i da bude na čast i slavu tvome jedinorođenom Sinu koji je za nas trpio, u vijeke vjekova. K tomu ja, bijedni tvoj sluga, žarko želim vjerno ispuniti službu svih napaćenih koji se možda nisu znali ispravno služiti svojim križevima, hvaleći te strpljivim i zahvalnim duhom, te njihove patnje i muke umjesto njih upravljam na tvoju hvalu, na koji god su način oni trpjeli, i te iste patnje namjesto njih prikazujem tebi na trajnu hvalu tvoga jedinorođenoga Sina koji je okrutno trpio, i na utjehu samih tih napaćenih ljudi, bilo da ih ovaj sadašnji vijek još zadržava u tijelu, bilo da ih je budući vijek već primio svučene od tijela.”
90 „Molim vas, svi bijedni i napaćeni, koji zajedno sa mnom trpite križeve, upravite oči i uši u mene i pomnije poslušajte moje riječi. Dolikuje, naime, da budemo ispunjeni radošću i utjehom, premda smo napaćeni, promatranjem najdostojnije glave i Gospodina našega Isusa Krista, koji je prvi iskusio mnogovrsne križeve, toliko da živeći na zemlji nikada nije proveo nijedan radostan dan. Zasigurno, kad bi u nekoj skromnoj i neznatnoj obitelji bio samo jedan bogat čovjek, sva bi ta rodbina bez sumnje na račun toga sebi čestitala. O premili Isuse, preslavna glavo svih nas koji se mučimo pod križem, budi nam milostiv, i ondje gdje zbog ljudske krhkosti u bilo kojoj nevolji zakažemo u pravoj strpljivosti, ti to kod nebeskoga Oca nadoknadi i usavrši. Sjeti se, Gospodine, kako si jednom pritekao u pomoć jednome od svojih slugu koji je u samoj svojoj protivštini gotovo očajavao, rekavši mu: Budi dobre volje, sine: pogledaj mene. Evo ja sam i potekao sam iz najslavnijega roda, a ipak sam bio ubog i siromašan čovjek na ovome svijetu, ujedno sam bio i najnježniji i najbijedniji: rođen sam iz najvećih radosti, a ipak su me cijeloga opsjeli bol i križ. Hajde dakle, koliko god nas ima hrabrih vojnika toga najvišeg Vojskovođe, nipošto ne klonimo duhom: koliko god nas slijedi toga preslavnog Vođu, uzmimo muževno srce i ne nosimo nerado za njim svoj križ. Uistinu, kad ne bi bilo nikakve druge koristi od nevolje osim toga što postajemo tim sličniji onom najsjajnijem zrcalu, Gospodinu Isusu Kristu, što ga istinskije slijedimo, bila bi ona doista dovoljno velika. Ja sam osobno tako uvjeren: čak i kad bi Bog nakon ovoga života dao istu nagradu onima koji trpe protivštine i onima koji ih ne trpe, ipak bismo s pravom radije trebali željeti trpjeti križ, samo radi postizanja te sličnosti. Ljubitelj se, naime, sav suobličuje i pridružuje ljubljenome, gdje god može. Ali kako se usuđujemo pokušati ili žudjeti, Isuse, Kralju nepobjedivi, da trpeći postanemo tebi suobličeni i slični? O kolika je razlika između tvojih i naših nevolja! Ti si jedini, Gospodine, koji si najteže trpio, a ipak nikada nisi zaslužio nijedan križ. A tko se drugi može pohvaliti samim sobom da nikada nije zaslužio nikakvu nevolju? Jer čak i ako s jedne strane trpi mimo zasluge, s druge strane ipak ima razloga zbog kojih je dostojan biti kažnjen. Stoga svi mi koji god smo ikada pretrpjeli nevolje sjedimo posvuda u najširem krugu i tebe, našega najslađeg prijatelja, stavljamo u samo središte vijenca ili kruga svih napaćenih, te svoje suhe žile od silne čežnje prema tebi, životvornom izvoru svake milosti, široko otvaramo. Običava pak zemlja, osobito ispucala od suše, obilnije primati izlivene kiše: tako i mi, krhki i podložni mnogim krivnjama, što smo većim dugom vezani uz tebe, to te više raširenim i žednim dušama i srcima grlimo u sebi; i kao što si ti sam svetim ustima posvjedočio, pa i protiv volje svih, želimo biti oprani iz tvojih rana koje obilno teku i na sve načine potpuno očišćeni od svake krivnje i duga: odakle se i tebi od nas uzvraća trajna hvala i čast, a mi od tebe postižemo milost. Tom se, naime, najdjelotvornijom snagom tvoje predragocjene krvi briše sva naša nesličnost.” Nakon što je Sluga Mudrosti prilično dugo tako mirno sjedio dok mu u najdubljim skrovištima njegove duše sve to nije bilo vrlo ozbiljno objavljeno, zatim je ustao radostan i vedar te zahvalio Bogu na ovoj milosti koja mu je bila dana.
Kako Bog u ovome vijeku krijepi i tješi napaćene u njihovim nevoljama.
Jednoga dana uskrsne svetkovine Sluga Mudrosti bio je radosna duha. Sjedeći stoga po svom običaju na onom mjestu gdje je običavao nakratko uhvatiti počinak, želio je doznati od Boga kakvu će okrepu u ovome životu pružiti onima koji su radi njega mnogo pretrpjeli. U međuvremenu, zanesen u ekstazi, po božanskom prosvjetljenju primi ovakav odgovor: „Neka se raduju svom dubinom duše i neslomljenim duhom svi koji su napaćeni i koji predanim duhom podnose svoje križeve, sigurni naime da će njihova strpljivost biti obdarena neizmjernim nagradama. Kao što su, naime, oni sami ovdje mnogima postali bijedni, tako će bezbrojni biti ispunjeni trajnom duhovnom i božanskom radošću zbog njihove osobite slave i hvale koja će zauvijek trajati. Sa mnom su ovdje umrli i zajedno su sa mnom radosno uskrsnuli. Nadalje, pružit ću im tri posebne radosti, tolikoga dostojanstva i izvrsnosti da ih nitko ne može procijeniti. Prva je da će od mene dobiti moć željeti na nebu i na zemlji, i što god zažele, uvijek će postići. Druga je da ću im udijeliti svoj božanski mir, koji im ne mogu oteti ni anđeli, ni zlodusi, ni ljudi, niti napokon ikakva stvorenja. Treća je da ću ih sve duboko izljubiti i tako ih slatko iznutra zagrliti da će biti posve jedno sa mnom i ustrajati vječno, te će oni biti u meni, a ja u njima. I kao što je bolnim srcima mučno dugo moliti a ne postići, tako se za ovaj sadašnji satić nevolje ni na trenutak neće prekinuti ova uzajamna ljubav, nego će ovdje započeti i vječno se uživati, koliko god smrtna slabost prema stanju svakoga pojedinoga mogne više ili manje podnijeti.”
92 Obradovan ovim nimalo osrednje ugodnim vijestima, Sluga Mudrosti, čim je došao k sebi, skočivši sa stolca, počeo se iz dubine duše smijati, tako da je u kapelici, gdje je tada bio, snažno odjekivalo, i reče radostan u sebi: „Ako je tko pretrpio protivštine, neka istupi u sredinu i potuži se: posve o sebi samome ovako određujem i izjavljujem da na zemlji, kako mi se čini, nikada ništa nisam pretrpio. Doista ne znam što je križ ili nevolja: ali dobro znam što je radost i klicanje. Evo, dana mi je slobodna vlast željeti, koje nužno moraju biti lišeni bezbrojni koji lutaju s pravoga puta: što bih osim toga mogao ili htio poželjeti?” Rekavši to, razumom i shvaćanjem okrenu se k vječnoj istini, govoreći: „Zaklinjem te, učini me sigurnim u ovo, vječna istino, premili Isuse, koliko se god to može riječima izreći: jer to je posve skriveno veoma mnogim zaslijepljenim ljudima.”
93 Ubrzo mu je iznutra pružena ovakva pouka: „Svi koji se ispravno drže u onom mrtvljenju i odricanju od samih sebe koje u čovjeku nužno mora prethoditi, tako da umre samomu sebi i svim stvarima, kojih je, avaj, malen broj, njihova su osjetila i duh toliko zašli i izišli u Boga da o sebi samima gotovo ništa ne znaju, osim da kako sebe same tako i bilo što drugo shvaćaju u njihovu prvom počelu. I zbog toga razloga bivaju ispunjeni tolikom nasladom i zadovoljstvom iz bilo kojih Božjih djela ili čina, kao da Bog nije učinio ništa od toga, nego kao da je to predao njima da izvrše prema njihovu sudu.
I na taj način u sebi samima primaju moć željeti: budući da im se pokorava i služi nebo sa zemljom, a pokoravaju im se sva stvorenja samim time dok svako čini ono što čini ili propušta ono što propušta. Takvi ljudi ni u čemu ne osjećaju duševnu nevolju. Ja, naime, osjećanjem duševne boli ili nevolje nazivam ono kada bi čovjekova volja promišljenim razlogom htjela biti bez nevolje. Jer prema izvanjskom čovjeku i ovi o kojima govorimo imaju i dobro i zlo, kao i drugi ljudi, i najčešće oštrije osjećaju bol negoli drugi zbog svoje iscrpljene naravi; ali ona u njima iznutra ne dobiva nikakvo mjesto: i prema izvanjskom čovjeku ništa ne čine neumjereno ili nestrpljivo. Ovdje bivaju obilno nasićeni, koliko je moguće, izlaskom iz samih sebe, tako da u svemu uživaju punu, cjelovitu i postojanu radost. Budući da u božanskoj biti, kojoj su oni duhom pristupili, ako se ipak s njima ispravno postupalo, nema mjesta ni bol ni žalost, nego mir i veselje: osim ukoliko vlastitom krivnjom i manom padnu u pristanak na grijeh, odakle zasluženo dolazi žalost svakomu tko počini sam grijeh: koliko se pak kaljaju činjenjem mana, toliko im bez sumnje nedostaje ta sreća ili blaženstvo: ukoliko pak bježe od grijeha, te u tome izlaze iz sebe i odriču se sebe, i prelaze u ono gdje se ne može osjetiti ni bol ni neugoda duše (osim što bol ne smatraju bolom, niti nevolju drže za nevolju), tako da se u svemu raduju pravom miru, tada se s njima zasigurno dobro postupa. Sve to pak čini gašenje i napuštanje vlastite volje. Uistinu, izvan sebe samih bivaju gonjeni nekom najžudnijom željom i žeđu za izvršavanjem Božje volje i pravednosti. Nadalje, Božja im volja tako dobro prija, i odatle crpe toliku nasladu, da im je što god im se po Božjem dopuštenju dogodi toliko ugodno i milo da niti žele niti žude išta drugo. Ipak to ne valja shvatiti tako kao da im zbog toga nije dopušteno moliti i zaklinjati Boga. Jer sama je to Božja volja, da ga molimo. Nego to valja razumjeti prema uređenom odricanju i predanju vlastitoga osjećaja i suda u volju najvišega Božanstva, kao što je rečeno. Pa ipak ovdje prianja neka skrivena sumnja o koju se mnogi spotiču, a ona je ovakva: Tko, naime, kažu, pouzdano zna je li to Božja volja? Uistinu, Bog je nadbitno dobro koje je svakoj stvari unutarnjije i nazočnije negoli je ta stvar sama sebi: i protiv njegove volje ništa ne može nastati, niti trajati ni jedan trenutak. Ne mogu dakle a da ne budu teško mučeni i razdirani oni koji se uvijek opiru Božjoj volji i koji bi htjeli uvijek ugađati prohtjevu vlastite volje, samo kad bi mogli. Ti ne uživaju nikakav drugi mir osim onoga koji imaju oni što se muče u paklu. Jer ih razdire neprestana žalost duše. Naprotiv, duši svučenoj i ogoljenoj od svake vlastite volje neprestano uistinu odgovaraju Bog i mir, i to jednako u protivštinama kao i u sretnim i ugodnim prilikama. Uistinu je, naime, nazočan onaj koji sve čini i uređuje, i koji je sve. Kako bi stoga sadašnji križ ili nevolja mogli biti mučni takvim ljudima kada u njima vide Boga, nalaze Boga, uživaju Božju volju, a svoju volju uopće ne poznaju? Da zasad prešutim sve one sjajne utjehe i nebeske naslade i miline kojima Bog često krijepi i podupire svoje napaćene prijatelje. Doista, oni gotovo u samome nebu borave: budući da što god im se dogodi ili ne dogodi, što god u svim stvorenjima Bog bilo čini, bilo ne čini, sve im to najbolje izlazi i surađuje na dobro. Na taj se način čovjeku koji mirna duha podnosi protivštine i u ovome životu vraća neki dio nagrade, time što u svemu zadobiva mir i radost, a nakon smrti slijedit će ga vječni život. Amen.”
O duhovnoj kćeri Sluge.
Gotovo u isto vrijeme Sluga Mudrosti imao je duhovnu kćer, po zavjetima dominikanku, koja je živjela u nekom zatvorenom samostanu nekoga gradića, imenom Elizabeta Stagel: njezin je vanjski život i vladanje bilo veoma sveto, a unutarnji duh posve anđeoski. Ono preslavno obraćenje, kojim se sva dušom i srcem predala Bogu, bilo je tako snažno, djelotvorno i silovito da se odmah posve oslobodila svih suvišnih stvari i svih taština zbog kojih mnogi zanemaruju i ometaju svoje vječno spasenje. Sve je njezino nastojanje bilo usmjereno k tomu da se može napajati duhovnim poukama kojima bi bila vođena k postizanju blaženoga i savršenoga života, za kojim je jedinim isključivo žudjela. Ako bi igdje naučila nešto pobožno i spasonosno što bi i nju samu i druge moglo promaknuti u stjecanju duhovnih kreposti, to je marljivo bilježila. Posve je nasljedovala marljive pčele koje sabiru najslađi med iz mnogovrsnoga cvijeća. U onom samostanu, gdje je među ostalim djevicama boravila kao neki živi lik svih kreposti, premda je bila slaba i krhka tijela, ipak je sastavila neku nimalo malenu knjigu u kojoj je među ostalim zapisala svet i redovnički način života preminulih djevica i kakva je zadivljujuća i čudesna djela Bog u njima učinio: to u prvome redu potiče na pobožnost ljude odane Bogu. Ista je djevica sklopila poznanstvo sa Slugom Mudrosti, te je po Božjem nadahnuću s velikom pobožnošću bila potaknuta upoznati njegov život i pouke: i tako se dogodilo da je vrlo potajno od njega doznala na koji je način on po svemu prodro u Boga i najprije se odrekao samoga sebe: a to je i zapisala, kao što je već gore rečeno i kao što će se niže iznijeti.
93 Na samome početku obraćenja iste djevice naišlo joj je mnogo uzvišenih misli koje se odnose na razum, veoma teških za shvaćanje, kao na primjer o jednostavnom i ogoljenom Božanstvu, o tome da su sve stvorene stvari ništa, o predanju samoga sebe, o istjerivanju i brisanju svih oblika i slika, i o drugim stvarima te vrste, koje su bile ukrašene i biranim riječima te su čitatelju donosile čudesnu duševnu nasladu. Ali u tome se krila šteta i pogibelj, što se tiče priprostih ljudi i početnika, jer su se zbog nedostatka nužnoga razlučivanja, od kojega je tada još patila ona djevica, te riječi i izreke mogle povući na ovu i na onu stranu te jednako prilagoditi tijelu kao i duhu, već prema tome kakav bi bio čitatelj. Same su po sebi to doduše bile najbolje pouke, ali se ona ipak nije mogla sama iz toga izvući. Stoga je pismom zamolila Slugu Mudrosti da joj pritekne u pomoć i izvede je na ravan i kraljevski put. Ali budući da je i sama bila pomalo zanesena prije spomenutom nasladom svojih pouka, pisala mu je da, ostavivši po strani grublje pouke, njoj samoj piše o onim uzvišenim stvarima već gore spomenutima. Na to Sluga odgovori ovako: „Ako doista, kćeri, iz divljenja želiš od mene doznati o takvim visokim stvarima kako bi, upoznavši ih, mogla prikladno govoriti o duhu, lako ću te uputiti u malo riječi, koje te ipak ne smiju uzdizati radošću, osobito kada odatle lako možeš biti odvedena u pogubne zablude. Prava svetost i napredak ne sastoje se u lijepim riječima, nego u dobrim djelima i ispravnim činima. Ako te pak na propitivanje potiče to da ih možeš postići živeći, čini ono na što te potičem, te ostavivši zasada ova rijetka i preuzvišena pitanja, istražuj radije ono što ti je prikladnije i prilagođenije. Kako se meni čini, još si mlada redovnica i nedovoljno uvježbana: stoga će tebi i tebi sličnima biti daleko korisnije i probitačnije znati kako najprije valja započeti, te o djelatnom životu i spasonosnim i pobožnim primjerima, kako su se naime taj i taj Božji prijatelj, koji su na sličan način započeli popravljanje svoga života, u početku vježbali u Kristovu životu i muci, što su neprestano trpjeli, kako su se vladali izvana i iznutra, je li ih Bog privlačio slatkoćom ili suhoćom, i kada su napokon ili na koji način bili oslobođeni oblika i slika stvari. Time se, naime, početnik potiče i usmjerava na prihvaćanje savršenstva i onoga što je bliže spasenju, premda Bog to isto može čovjeku dati u trenu, što ipak ne običava činiti, nego se to mora postići trudom i borbom.”
96 Na to već spomenuta djevica otpisa: „Ja ne žudim za uzvišenim i istančanim riječima, nego za svetošću i neporočnošću života, i posve je čvrsta odluka moje duše da idem ispravno i po redu, koliko god to bilo mučno i gorko. Bilo da treba bježati, bilo trpjeti, bilo umrijeti, bilo što god drugo što me može uzdići do najvišega savršenstva, posve sam odlučila to slijediti. Niti te ima što plašiti, oče, slabost moje naravi. Što god se sam usudiš zapovjediti, makar boljelo narav, ja se, oslonjena na pomoć božanske snage, neću ustručavati izvršiti. Počni najprije od najmanjega i postupno me vodi k višemu, kao što učitelj u školi običava učenika najprije poučavati ono što dolikuje djetinjstvu, a zatim ga sve više i više promiče k snažnijim i težim naukama, dok ne postane učitelj. Jedno je za što bih te htjela zamoliti, molim te nemoj to odbiti: da me ne samo vodiš i poučavaš nego i utvrđuješ i jačaš u svim protivštinama koje mi se mogu dogoditi.” Kad ju je Sluga upitao koja bi bila njezina molba, odgovorila je: „Od drugih sam naučila, moj gospodine, da je pelikan takve naravi da sam sebe kljunom ranjava i vlastitom krvlju hrani svoje ptiće, svladan ljubavlju naravi. Tim primjerom želim označiti to da i ti na isti način mene, bijednu i nedostojnu svoju kćer, krijepiš i hraniš duhovnom hranom svojih pobožnih pouka, i da ih ne sabireš od drugud, nego da ih crpiš iz samoga sebe. Što si, naime, nešto bliže sam iskusio i naučio vlastitim životom, to će više dirnuti i ganuti moju žednu dušu.” Na to Sluga otpisa na ovaj način: „Ne tako davno pokazala si mi neke uzvišene izreke koje si sama sebi sabrala iz najslađih spisa blažene uspomene učitelja Eckharta, i koje, kako dolikuje, čuvaš s velikim marom i ljubavlju. Ne mogu se stoga ne diviti silno što nakon što si ispila izvanredni nektar toga preslavnoga muža pokazuješ da toliko žeđaš za jednostavnim i priprostim napitkom poniznoga Sluge. Premda, dok o tome ispravno razmišljam, ne bez goleme radosti otkrivam u tome tvoju razboritost i marljivost, što pomno istražuješ koji su prvi počeci uzvišena i sigurna života, ili kojim se vježbama do njega najprije valja uspinjati.”
O prvim počecima čovjeka početnika.
A počeci su svih svetaca različiti: drukčiji je početak ovoga, drukčiji onoga. Ipak neću propustiti govoriti o onom početku ispravnijega života o kojemu ti želiš biti poučena. Poznavao sam čovjeka u Kristu koji je, kad je namjeravao započeti, najprije očistio svoju savjest cjelovitom ispovijeđu: i bio je tada sav usredotočen na tu brigu da tu ispovijed obavi valjano, da sve svoje pogreške razloži razboritom i mudrom ispovjedaocu, te da od toga istoga Božjega namjesnika ode čist i neokaljan, pošto su mu otpušteni svi grijesi: posve kao i preblažena Magdalena, koja je skrušena srca i uplakanih očiju prala Kristove svete stope, dok joj je isti Krist opraštao sve grijehe. To je, kažem, bio prvi početak toga čovjeka prema Bogu. Čim je to čula prije spomenuta djevica, utisnula je to u svoju dušu, te želeći i sama slično postupiti, svim je srcem počela željeti imati toga Slugu kao najprikladnijega ispovjedaoca, ciljajući time i na to da po ispovijedi postane i njegova duhovna kći te da u vjeri Božjoj bude tim preporučenija. Ali budući da mu iz nekih određenih razloga nije mogla usmeno ispovjediti, prisjetila se cijeloga svoga života, koji je uistinu bio nevin i neokaljan, i gdje god je po svom mišljenju ikada pogriješila, zapisala je na velikoj voštanoj pločici te mu je zapečaćenu poslala, moleći da joj udijeli odrješenje. Pročitavši dakle tu ispovjednu pločicu, na kraju je našao napisano ovako: „Časni gospodine, ja bijedna grešnica, prostrta pred tvojim stopama, zaklinjem te da me svojim najvjernijim srcem privedeš u božansko srce i dopustiš da budem i nazivam se tvojom kćeri u vremenitom i vječnom životu.” Duboko ganut ovom pouzdanom pobožnošću ove djevice, okrenuvši se k Bogu, reče: „Što da kažem, premili Gospodine? Zar da je odbijem? Zasigurno to ne bih mogao učiniti ni psu: a kad bih to učinio, možda bi to bilo na sramotu tebi, Gospodinu mojemu, budući da ona traži bogatstvo svoga Gospodina u njegovu sluzi. Stoga, preblagi Gospodine, zajedno s njom bačen pred tvoje noge, zaklinjem te da je uslišiš. Neka joj koristi njezina vjera i pobožno pouzdanje. Viče, naime, za nama. Sjeti se što si nekoć učinio onoj ženi Kanaanki. Zasigurno je, premili Gospodine, kod nas toliko slavna i nadaleko poznata tvoja neizmjerna dobrota da s pravom trebaš dati oproštenje i za mnogo više grijeha. Preblagi Isuse, svrati svoje preblage oči na nju. Reci joj jednu utješnu riječ: Pouzdaj se, kćeri, vjera te tvoja spasila. I neka to, molim te, bude čvrsto i valjano, te ispuni moju službu prema njoj: jer ja sam učinio što je bilo moje, želeći joj najpotpunije oproštenje svih grijeha.”
98 Zatim joj je po istom glasniku otpisao: „Znaj da ti je dano ono što si od Boga molila po Sluzi, i budi sigurna da mu je to već prije bilo objavljeno od Boga. Istoga je dana, naime, vrlo rano ujutro, nakon završenih svojih molitava, sjeo da se nakratko odmori, i dok su mu vanjska osjetila bila uspavana, u viđenju su mu bili predočeni mnogi prizori božanske dobrote. Među ostalim je po božanskom prosvjetljenju spoznao kako je Bog anđeoske duhove ispunio najvećim radostima i obdario najvišom srećom, te kako je pojedinima prema nekom posebnom redu i razlici utisnuo osobita svojstva koja se riječima ne mogu objasniti. I dok se neko vrijeme s tim preblaženim duhovima krijepio nebeskom nasladom, te mu je duh bio razveseljen onim zadivljujućim i čudesnim prosvjetljenjima koja je njegova duša osjetila, u istom je viđenju vidio tebe kako ulaziš k njemu i staješ pred njega dok je sjedio usred mnoštva anđela, a ubrzo kako vrlo ozbiljno prignuvši koljena na zemlju naslanjaš svoje lice na njegovo srce i kako prilično dugo tako ostaješ dok su oni anđeoski duhovi gledali. Sam se pak Sluga divio tvojoj smjelosti: premda si bila urešena takvom uljudnošću i čestitošću da te blago podnosio. A kakvu si milost od Boga postigla počivajući na tom bijednom srcu, ti sama najbolje znaš, a moglo se to opaziti i na tebi. Nedugo zatim, kad si se uspravila, tvoje se lice pojavilo tako ugodno, vedro i milostivo da se moglo jasno razumjeti kako ti je Bog udijelio, a i dalje će ti po tom srcu udjeljivati neku osobitu milost, tako da odatle Bogu ide hvala, a tebi utjeha.”
99 Gotovo na isti način dogodilo se nekoj drugoj, doista slavnoj i veoma pobožnoj djevici koja je boravila u nekoj utvrdi, imenom Ana, čiji cijeli život nije bio ništa drugo doli puko trpljenje. U njoj je Bog činio velika i zadivljujuća djela od početaka prve dobi sve do smrti. Ona je, prije negoli je poznavala Slugu Mudrosti i prije negoli je makar po čuvenju išta o njemu doznala, jednom zgodom za vrijeme molitve pala u ekstazu te vidjela kako u nebeskoj domovini sveci promatraju i hvale Boga. Zamolila je pak sv. Ivana Evanđelista, koji je bio njezin apostol i prema kojemu je gajila posebnu pobožnost, da primi njezinu ispovijed. No on je veoma blago odgovorio da će joj umjesto sebe dati posve prikladnoga ispovjedaoca kojemu je Bog dao punu vlast ili ovlast nad njom i koji će je moći obilno tješiti u njezinim mnogovrsnim nevoljama. Kad je pak djevica upitala tko je taj i kako se zove, Apostol joj je sve otkrio. Ona je, zahvaljujući Bogu, ustala rano ujutro, otišla u samostan kamo ju je Bog poslao i raspitala se gdje je Sluga. Pozvan dakle, Sluga je došao na vrata samostana i upitao je kakav posao ima. Ona mu izloži stvar kako jest i počne se ispovijedati. On, spoznavši da mu je poslana od Boga, dopusti joj da se ispovjedi i udovolji joj. Pripovijedala je pak ista sveta djevica Sluzi da je jednom u duhu vidjela prelijepo ružino stablo, istaknuto izvanrednim i to crvenim ružama. Na tom se stablu ukazao dječačić Isus s vijencem ispletenim od crvenih ruža. A ispod samoga stabla sjedio je Sluga. Nadalje, maleni Isus brao je veoma mnogo ruža i bacao ih na samoga Slugu dok sav nije bio prekriven ružama. A djevici koja je pitala što te ruže znače, dječačić je odgovorio: „Ove mnogobrojne ruže označuju mnogovrsne križeve za koje će Bog dopustiti da zadese Slugu, koje će on blago i ljubazno primiti iz Božjih ruku i strpljivo ih nositi.”
Poglavlje xxxvii.
O prvim poukama i primjerima ili slikama čovjeka početnika, te o tome da njegove vježbe moraju biti povezane s razboritošću.
Uostalom, kad se na samom početku ispravnijega života Sluga ispovijeđu valjano očistio, sam je sebi u mislima odredio tri kruga ili granice unutar kojih se radi duhovne straže i obdržavanja zatvorio i obuzdao. Prvi krug bila je njegova sobica, kapelica i kor crkve. Smješten unutar toga prostora, činio se sam sebi dovoljno sigurnim. Drugi je krug bio cijeli samostan unutar granica vratarnice. Treći i ujedno krajnji bila je sama vratarnica, gdje mu je bila potrebna velika opreznost i budnost. Ako bi pak kadgod izišao izvan ove tri granice, činilo mu se da se nimalo ne razlikuje od šumskih zvjerčica koje su izišle iz svoje jazbine i koje su okružili lovci, kojima je bez sumnje potrebna velika marljivost i vještina da se sačuvaju.
101 Na samom početku svoga obraćenja odabrao si je i neko skrovito mjesto, naime kapelicu, gdje je svoju pobožnost zadovoljavao i preko slika. Posebno pak, dok je još bio mladić, dao si je na pergameni naslikati Vječnu Mudrost kako predsjeda nebu i zemlji, te čudesnom ljepotom, otmjenošću lika i ljupkim izgledom lako nadmašuje krasotu svih stvorenja, odakle ju je u samome cvijetu mladosti uzeo sebi za zaručnicu i prijateljicu. Ovu je čudesno lijepu sliku običavao nositi sa sobom dokle god je radi studija bio prisiljen putovati drugamo, te ju je stavljao sebi pred oči uz prozor svoje sobice i češće je promatrao s najdubljim osjećajem srca. Naposljetku ju je donio sa sobom kući i s iskrenom nakanom duše smjestio u samu kapelicu.
102 Koje je pak osim toga slike ondje imao za njihovo razmatranje, kako je dolikovalo njemu i drugim početnicima, može se dovoljno opaziti iz naslikanih likova i izreka starih otaca u toj kapelici, koje su ovdje dijelom pripisane onako kako su bile nacrtane u kapelici, a mi smo više izrazili smisao negoli riječi. Opat Arsenije upitao je anđela što da čini da se spasi. I rečeno mu je: „Bježi, šuti, miruj.” U nekom je viđenju anđeo pročitao Sluzi iz djela Vitae Patrum ovakvu izreku: „Izvor i počelo svih dobara jest neprestano boraviti sa samim sobom.” Opat Teodor: „Čistoća srca donosi veće znanje negoli samo učenje.” Opat Mojsije: „Sjedi u svojoj ćeliji, i ona će te sama poučiti o svemu.” Opat Ivan: „Svoga vanjskog čovjeka čuvaj u šutnji, a nutarnjega u čistoći.” Isti: „Riba izvan valova i monah izvan ćelije jednako propadaju.” Antun: „Kroćenje tijela, pobožnost srca i povlačenje od ljudi tvore i čuvaju čistoću.” Isti: „Ne nosi nikakvu odjeću koja odaje taštinu. Prva je borba novoga novaka hrabro se boriti protiv mana.” Opat Pastor: „Nikada se nećeš srditi ni na koga, pa makar ti tkogod htio iskopati i desno oko.” Opat Izidor: „Gnjevljiv čovjek nije po volji Bogu, ma koliko velika znamenja činio.” Hiperihije: „Manje griješi onaj tko u zabranjeno vrijeme jede meso negoli onaj tko ogovara bližnjega.” Opat Pior: „Najgore je pretresati tuđe mane, a prikrivati vlastite.” Zaharija: „Nužno je da bude silno prezren onaj tko želi biti savršen.” Nestor: „Prije moraš postati magarac negoli zadobiješ božansku mudrost.” Neki starac: „Poput mrtvaca u protivštinama i u sreći uvijek ostani nepokretan.” Ilija: „Blijedo lice, mršavošću iscrpljeno tijelo te ponizan hod i vladanje dolično rese redovnika.” Hilarion: „Razigranom i obijesnom konju tijela valja oduzeti od hrane.” Neki starac: „Ukloni od mene vino: jer se u njemu krije smrt duše.” Pastor: „Nipošto se monahom ne smije smatrati onaj tko se još tuži i ne zna obuzdati srdžbu, bježati od brbljavosti i podnositi prezir prema samomu sebi.” Kasijan: „Kako se Krist vladao umirući na križu, tako moramo urediti svoje vladanje.” Opat Antun nekom bratu: „Hajde, brate, vodi brigu o svome spasenju, ili ti zasigurno ni Bog ni ja nikada nećemo moći pomoći.” Kad je neka žena zamolila opata Arsenija da je se spomene pred Gospodinom: „A ja”, reče, „molim Boga da sjećanje na tebe posve isključi iz moga uma.” Makarije: „Mučim svoje tijelo razdirući se i pogađajući se mnogim napastima.” Opat Ivan: „Nikada nisam ugađao vlastitoj volji, niti sam ikada riječima druge poučavao ono što sam nisam djelima izvršio.” Neki starac: „Mnogo lijepih riječi bez ispravnih djela isprazno je, posve kao stablo koje obiluje mnogim lišćem, a lišeno je ploda.” Nil: „Tko mnogo boravi u svijetu, nužno je da i primi mnoge rane.” Neki starac: „Ako ne možeš u ćeliji obavljati nikakav drugi posao, barem čuvaj njezine zidove iz ljubavi prema Bogu.” Hiperihije: „Tko živi čisto, taj ovdje prima čast, a od Boga biva okrunjen.” Apolonije: „Odupri se počecima i satri glavu zmiji.” Opat Agaton: „Tri sam godine nosio kamen u ustima da bih naučio šutjeti.” Arsenije: „Često sam zažalio što sam govorio, a što sam šutio, nikada.” Starac kojega je neki mladić upitao koliko dugo treba šutjeti, odgovori: „Dok ne bude upitan.” Sv. Sinkletika: „Dok boluješ, raduj se: jer te se Bog sjeća. I ne pripisuj uzrok bolesti postovima, budući da i oni koji ne poste boluju. Ako te muče tjelesne napasti, jednako se raduj, jer od tebe može postati drugi Pavao.” Nestorije: „Nikada me sunce nije vidjelo kako jedem.” Ivan: „Nikada me sunce nije vidjelo kako se srdim.” Antun: „Razboritost lako sebi prisvaja prvo mjesto među krepostima, to jest da u svemu možeš pogoditi sredinu i primijeniti mjeru.” Pafnucije: „Ništa ne koristi dobro započeti ako ne ustraješ do kraja.” Opat Mojsije: „Sve što škodi čistoći duše valja izbjegavati, koliko god se činilo dobrim.” Kasijan: „Cilj je svega savršenstva kada je duša sa svim svojim snagama primljena u ono jedino Jedno koje je Bog.”
103 Ove slike i izreke otaca Sluga je poslao svojoj duhovnoj kćeri s tom nakanom da i ona sama po primjeru onih otaca strogo kroti svoje tijelo. Primivši to, počela si je uskraćivati hranu i mučiti se odjećom od kostrijeti i užadi, strašnim okovima, oštrim željeznim čavlima i mnogim drugim stvarima te vrste. Čim je Sluga to doznao, poručio joj je ovo: „Ako si doista, kćeri, odlučila voditi duhovni život prema mom savjetu, kao što si sama od mene tražila, ostavi takvu preveliku strogost i oštrinu. Jer ona ne dolikuje ni ženskoj slabosti, ni tvojoj dobro uređenoj naravi i tjelesnoj građi. Nije Krist rekao: Uzmite moj križ na svoja ramena, nego je rekao: Neka svatko uzme svoj križ. Ne smiješ željeti nasljedovati krutu strogost starih otaca, niti oštre vježbe svoga duhovnog oca. Nego ćeš od toga uzeti samo ponešto što slabost tvoga krhkoga tijela može dobro podnijeti, tako da doduše u sebi ugasiš i usmrtiš mane, ali da tijelom dugo živiš. To je, naime, preslavna vježba i tebi najkorisnija.” Kad je pak ona htjela znati zašto je sam Sluga prigrlio tako teške vježbe, za koje ipak ni njoj ni drugima ne savjetuje da ih slijede, uputio ju je na spise otaca, rekavši: „Zapisano je da su nekoć među ocima neki provodili gotovo nečovječan i iznad svake vjerojatnosti strog život, toliko da u ova novija vremena neki nježni ljudi to ne mogu ni čuti bez užasa. Ne paze, naime, koliko gorljiva ljubav i odvažnost povezana s Božjom snagom može i činiti i podnijeti radi Boga. Takvom čovjeku koji gorljivo ljubi sve, pa i nemoguće, postaje posve moguće u Bogu. Tako David u Psalmu kaže: S Bogom svojim preskačem zidine. Naprotiv, u istim životopisima otaca jednako tako čitamo zabilježeno da su neki izostavili tu oštrinu i strogost, a ipak su oboji gledali prema istome cilju. Sv. Petar i Ivan Apostoli nisu bili vođeni na isti način. Tko bi sve to, doista čudesno, mogao razriješiti i objasniti? Osim toga da je divan Bog u svecima svojim, i da prema mnoštvu svoje veličine želi biti hvaljen na različite načine. Nadalje, nismo svi obdareni istom tjelesnom i naravnom građom, odakle ono što jednome koristi, drugomu škodi. Ne valja stoga misliti da je onaj tko možda ne može prigrliti takvu strogost time spriječen da postigne najviše savršenstvo. Premda s druge strane mekušni i nježni ne smiju kod drugih prezirati ili osuđivati takve stroge vježbe i oštar način života, niti ih tumačiti na gori način. Neka svatko pazi samo na samoga sebe, neka promatra što od njega traži Bog i neka tome udovolji, ostavivši druge po strani. Ponajviše je zasigurno bolje slijediti umjerenu i razboritu strogost i oštrinu negoli pretjeranu i nerazboritu. Ali budući da je teško držati sredinu, bolje je malo podbaciti od sredine negoli je više nego što je dovoljno prekoračiti. Događa se, naime, nerijetko da se, dok se naravi previše neuredno uskraćuje, poslije mora neuredno previše njoj popuštati: premda je većina otaca izvanredne svetosti zbog najgorljivijega žara u tom dijelu prekoračila mjeru. Takav strog način života i spomenuti primjeri mogu koristiti onima koji su prema sebi previše popustljivi, koji se odviše mekušno drže i koji svoje obijesno i neukroćeno tijelo namjerno zlorabe na vlastitu propast. Nadalje, tebi i tebi sličnima ne dolikuju tako. Ima Bog različite križeve kojima kori i kuša svoje prijatelje. Ja osobno tako osjećam da Bog na tvoja ramena želi položiti drugi križ, nimalo lakši negoli je to kroćenje tijela. Kada dođe, primi ga mirnim duhom.”
104 Nedugo nakon toga Bog je počeo ovu djevicu pogađati dugotrajnim bolestima, tako da je patila od narušena tjelesnoga zdravlja sve do posljednjega dana svoga života. Pisala je pak Sluzi kako joj se dogodilo onako kako je on bio prije prorekao. Njoj je Sluga pismom uzvratio ovakav odgovor: „Ne samo da ti je Bog po meni, predraga kćeri, prorekao tvoje buduće križeve, nego je i mene u tebi pogodio i ranio, osobito jer nemam nikoga drugoga tko bi mi ubuduće s jednakim marom i tako iskrenom vjernošću posudio svoj trud u dovršavanju ili sastavljanju mojih noćnih spisa, posve onako kako si ti činila dok si bila zdrava. Zbog toga je isti Sluga od srca molio Boga za tebe, ako bi mu bilo ugodno, da ti vrati zdravlje. Ali kako nije odmah bio uslišan po želji, potaknut nekim prijateljskim negodovanjem prema Bogu, rekao je da nakon ovoga neće sastavljati nikakve knjižice o njemu, a i da će izostaviti onaj jutarnji pozdrav kojim se običavao služiti, ako te ne vrati zdravlju. Kad se dakle u toj uzrujanosti duha po običaju povukao u kapelicu da sjedne, odvojen od osjetila, učinilo mu se da vidi mnoštvo anđela kako ulazi u samu kapelicu i radi njegove utjehe započinje nebesku pjesmu. Znali su, naime, da je u to vrijeme bio mučen nimalo običnom nevoljom. Kad su ga pak upitali zašto je tako žalostan i zašto se njima dok pjevaju ne pridruži kao drug, priznao im je uzrujanost svoga duha kojom je bio potaknut prema premilomu Bogu, jer nije htio uslišati njegove molitve izlivene radi tvoga zdravlja. No oni su ga poticali da se smiri i da se tako ne ponaša: budući da je Bog dopustio da ti se dogodi to narušeno tjelesno zdravlje na tvoju najveću korist, te da će to biti tvoj križ u ovome vijeku, kojim ćeš i u sadašnjosti steći najveću milost, a u budućem životu mnogostruku nagradu. Budi dakle strpljiva, kćeri, i primi ovu nevolju ni od koga drugoga doli od Božje providnosti kao najmiliji dar.”
Poglavlje xxxviii.
O djetinjoj pobožnosti kod novih Kristovih novaka.
Poslije toga ova je bolesna djevica zamolila Slugu, koji joj je došao u posjet, da joj ispriča štogod o duhovnim stvarima što ne bi odavalo veliku strogost, a ipak bi duši koja ljubi Boga bilo ugodno čuti. Stoga joj Sluga poče pripovijedati neke stvari o svojoj djetinjoj pobožnosti i bogobojaznosti te reče: Dok je Sluga još u mladenačkoj dobi bio živahna duha, dugo je vremena čuvao taj običaj da bi se, čim bi dopustio da mu puste krv, povukao Kristu koji visi na križu i, ispruživši svoju ranjenu ruku, iz dubine uzdišući rekao mu: O od svih prijatelja daleko najdraži Gospodine Isuse, sjeti se, molim te, da među ljudima vlada ovaj običaj da prijatelji pristupaju svojim prijateljima kad sebi puste krv, kako bi mogli povratiti zdravu krv. A ti sam znaš, Gospodine moj, da mi nitko nije draži od tebe jedinoga. Zbog toga dolazim k tebi da blagosloviš ovu moju ranu i stvoriš mi dobru krv. U isto vrijeme svoje mladosti, nakon što bi bio obrijan i kad bi mu lice oblila najljepša boja, pošao bi Gospodinu Isusu govoreći: Najslađi Isuse, kad bi moje lice i usta nadmašila boju svih ruža, koliko god bila ugodna, ne bi tvoj Sluga tu ljepotu pokazao nikomu drugomu osim tebi jedinomu. I premda ti radije gledaš samo srce i ne mariš mnogo za vanjštinu, ipak ti samo srce moje time iskazuje nekakav znak ljubavi što se obraćam tebi, a ne komu drugomu. Kad bi pak obukao novu tuniku ili kukuljicu, najprije bi se povukao na svoje uobičajeno mjesto i molio Gospodina neba, čijim je dobročinstvom stekao tu odjeću, da mu ta haljina bude spasonosna te da mu udijeli da je iznosi po njegovoj najmilijoj volji.
106 Dok je još bio u djetinjoj dobi, kad bi dolazilo novo proljeće i izbijali najljepši cvjetići, po svom se običaju suzdržavao da ne ubere niti dotakne cvjetiće dok svojoj duhovnoj prijateljici ne bi načinio ugodan i prelijep vijenac od samih cvjetova, u koji bi prvi cvijet koji bi ubrao umetnuo na čast Majke Božje. Zatim, kad bi mu se činilo da je došlo vrijeme, brao bi cvijeće ne bez mnogih najljubaznijih misli i, odnijevši ga u sobicu, pleo bi od njega vijenac; ušavši u kor crkve ili u kapelicu Blažene Djevice, kleknuvši najponiznije pred njezinim likom, stavljao bi vijenac na glavu istoga lika, s tom nakanom duše što je ona najmiliji cvijet od svih i proljetna milina njegova srca: i molio bi da ne prezre prvine cvijeća koje joj prinosi njezin sluga. Jednom zgodom, kad je tu svoju prelijepu Gospu uresio takvim vijencem, u viđenju mu se činilo da mu je nebo otvoreno, te je gledao najsvjetlije anđeoske duhove, odjevene u sjajne haljine, kako lete gore-dolje: ujedno je i ušima upijao melodiju, daleko najslađu od svih koje su ikada bile čute, što su je oni najmiliji duhovi pjevali u nebeskoj palači. Osobito ih je pak čuo kako skladno pjevaju neku pjesmu o Djevici Majci s tolikim suglasjem glasova da se od prevelike miline sav topio u duši. A bila je to pjesma slična onoj koja se na svečani dan Svih Svetih pjeva u Posljednici (kako je zovu): Ondje Kraljica Djevica nadvisuje vrhunac redova, itd. Počeo je pak i on sam pjevati zajedno s njima. Ondje je tada njegova duša upila obilje nebeskoga okusa i miline te žarke čežnje prema Bogu.
107 Drugom je pak zgodom početkom svibnja toj svojoj najmilijoj Gospi, Kraljici nebesa, po običaju s velikom pobožnošću stavio ružin vijenac. Istoga je dana ujutro htio malo više ugoditi snu, jer se umoran s puta bio vratio kući, te je nakanio taj put pustiti slavnu Djevicu nepozdravljenu; kad je došao sat ustajanja prema njegovu običaju, činilo mu se kao da stoji u nekom nebeskom koru gdje se na hvalu Majke Božje pjevao Veliča. Kad je to završilo, ona presveta Djevica pristupi Sluzi i zapovjedi mu da započne pjevati onaj redak: O proljetna ružice, itd. Razmišljao je on što bi to značilo, ali ipak želeći joj se pokoriti, radosna srca poče pjevati: O proljetna ružice: i odmah iz one anđeoske obitelji koja je stajala u koru tri ili četiri mladića združiše svoje glasove s njime: zatim natječući se svi ostali: i pjevali su tako velikodušno i umilno kao da su ondje odzvanjala sva glazbala. Ali kako njegova slaba narav nije mogla podnijeti tu preveliku milinu pjevanja, on dođe k sebi.
108 Drugoga dana nakon Uznesenja iste Djevice ponovno mu bi dopušteno vidjeti goleme radosti nebeske domovine, ali nitko nije bio pušten unutra tko bi pristupio nedostojno. Stoga Slugu, koji se silno trudio ući, neki mladić uhvati za ruku i reče: Nemoj misliti, brate, da ti je ovaj put dopušteno ući: nego ostani ovdje vani: jer si vezan dugom i treba da zadovoljštinom opereš svoju krivnju prije nego što budeš mogao slušati nebeske pjesme. Rekavši to, krivudavim i zavojitim putem odvede ga u neku podzemnu špilju posve mračnu i praznu te strašna izgleda. Nije mogao Sluga poći ni ovamo ni onamo, baš kao oni koji su bačeni u okove te im nije dopušteno vidjeti ni Sunce ni Mjesec. Ondje je on, jadno mučen, počeo duboko uzdisati i pokazivati žalosne kretnje zbog svoga sužanjstva. Malo zatim vrati se mladić i upita ga kako mu je. Odgovori on da mu je vrlo loše. Tada mladić reče: Znaj da je najviša Carica nebesa sada na tebe ljuta zbog one krivnje radi koje si ovdje zadržan kao sužanj. A Sluga, time silno prestrašen, reče: Jao meni jadniku, što sam ipak protiv nje skrivio? Odgovori mladić: Teško podnosi što tako nerado o njoj propovijedaš na njezine svetkovine, toliko da si i jučer na njezinu glavnu svetkovinu svojim poglavarima odgovorio da ne želiš držati propovijed o njoj. Na to Sluga reče: Ja je, Gospodine moj, smatram tolikoga dostojanstva da se držim nedostojnim prozboriti o njoj narodu: i zbog toga starijima i prikladnijima prepuštam tu zadaću, jer jasno osjećam da oni daleko slavnije o njoj propovijedaju nego što bih ja jadnik mogao. Budući da je pak mladić suprotno tvrdio da su Bogorodici njegove propovijedi veoma drage te da se odsada ne smije izmicati toj službi, on, sav u suzama, reče mladiću: Molim te, najdraži, isprosi mi milost preblažene Majke Božje. Evo obećavam ti svojom vjerom da odsada neću učiniti ništa takvo. Nasmiješi se mladić i, blago ga tješeći, izvede ga iz tamnice i vrati njegovima, govoreći mu: Primijetio sam po blagom licu nebeske Carice i njezinim riječima o tebi da je odložila svoju srdžbu prema tebi i da će te uvijek pratiti majčinskom vjernošću.
109 U to je vrijeme uveo u običaj da bi, kad god bi sišao iz sobice ili se ponovno popeo, prolazio kroz crkveni kor i pozdravljao Predostojni Sakrament, ovako u sebi razmišljajući: Ako tko na putu kojim ide ima nekoga neobična prijatelja koji ondje boravi, rado običava malo produljiti svoj put da bi mogao posjetiti svoga prijatelja i prisno s njim porazgovarati.
110 Jednom se dogodilo da je molio od Boga da mu se prirede svete poklade, jer ih nije htio primiti ni od kakva smrtnoga stvorenja. Stoga, uzdignut iz osjetila, učinilo mu se da vidi Gospodina Isusa kako ulazi u onom obličju u kojem je bio kad je imao trideset godina, da bi ispunio njegovu želju i priredio mu nebeske poklade. Uzeo je pak isti Gospodin Isus čašu punu vina u ruke i pružio je onoj trojici koja su ondje sjedila za stolom, jednome za drugim. Prvi, ispivši vino, pade lišen snage. Drugi postade ponešto slab. Treći nije osjetio nikakve nelagode. Što je pak to značilo, Gospodin je protumačio Sluzi, pokazujući mu kakva je razlika između početnika, naprednoga i savršenoga čovjeka, te kako se oni na različit način vladaju u obilju božanske miline.
111 Kad je Sluga ove i ovakve stvari ispripovjedio svojoj bolesnoj kćeri, završio je svoj govor. A ona je sve što je čula potajno zapisala i, da bi se moglo sačuvati, zatvorila u škrinju. Jednom zgodom dođe k njoj neka druga pobožna redovnica govoreći: Kakvo to božansko otajstvo, sestro, imaš pohranjeno u svojoj škrinji? Noćas sam u snu vidjela nekoga nebeskog dječačića kako stoji u istoj škrinji, držeći u ruci neko daleko najslađe glazbalo, na kojem je izvodio duhovne pjesme tako ugodne i zvonke da nije bilo nikoga tko se odatle ne bi ispunio duhovnom radošću i milinom. Molim te, sestro moja, iznesi ono što ondje držiš zatvoreno, da i mi čitamo ostalo. Šutjela je ona i nije htjela ništa odatle iznijeti: jer joj je bilo zabranjeno da to učini.
Kako je Sluga ljude odane ispraznostima svijeta vratio Bogu i kako je tješio ožalošćene.
Jednom je proteklo mnogo vremena a da Sluga nije ništa javio svojoj duhovnoj kćeri. Napisala je stoga pismo da bi joj štogod poručio čime bi se očistilo njezino ožalošćeno srce. A pismo je bilo napisano otprilike na ovaj način: Neki jadnik prima odatle ponešto utjehe ako vidi druge jadnije od sebe; isto tako ožalošćeni čovjek prima hrabrost ako spozna da su njegovi bližnji nekoć bili još nesretniji, a ipak su božanski bili potpomognuti. Na to Sluga ovako otpisa: Da bi umjerenije nosila svoje križeve, reći ću nešto o nevoljama na hvalu Božju.
Poznajem ja čovjeka kojemu su po Božjem dopuštenju došli silni križevi koji su pogađali njegov glasoviti ugled i poštovanje. Sav trud i želja toga istoga čovjeka smjerali su k tome da može ljubiti Boga svim srcem, te da ga svima tako omili da ga oni ljube iznad svega, i da ih odvrati od štetne i isprazne ljubavi: što se i dogodilo kod mnogih obaju spolova. Vidjevši pak đavao da mu je plijen otet i vraćen Bogu, podnio je to odviše gorko te je, ukazujući se nekim pobožnima, upućivao prijetnje Sluzi, govoreći da je odlučio silno mu se osvetiti. Uto dođe Sluga u neki samostan toga reda, gdje i redovnici žive po svom pravilu, a isto tako i redovnice se služe svojim zakonima. U tom su se samostanu dvije redovničke osobe, jedna muškoga, a druga ženskoga spola, udružile čudesnom međusobnom ljubavlju i prisnošću. Đavao je pak to u njihovim zaslijepljenim srcima toliko zasjenio bojom kreposti da su smatrali kako to nimalo nije podložno grijehu, nego im je božanski dopušteno. Upitan pak Sluga može li to prijateljstvo opstati s Božjom voljom, on to posve poreče, tvrdeći da je njihovo mišljenje lažno i protivno kršćanskom uredbi. I tako je postigao da se to prijateljstvo raskine te da odsada žive čisto i čedno.
113 Dok se to događalo, neka sveta djevica imenom Ana, zanesena u duhu, vidje veliko mnoštvo demona okupljeno nad Slugom kako viče jakim glasovima: O onoga zločinačkoga monaha: dođite, navalimo na njega i ubijmo ga. U međuvremenu su na njega gomilali kletve i prokletstva što ih je svojim opomenama i savjetima protjerao s onoga tako ugodna mjesta: i svi su se zajedno najokrutnijim kretnjama i licima zaklinjali da će uvijek biti usmjereni na njega i neprestano mu postavljati zasjede dok mu se ne osvete: i premda mu možda ne bi mogli nauditi na tijelu ili imetku, ipak će njegovoj časti i imenu kod svjetovnih ljudi silno naškoditi, te će mu pripisati gnjusne i sramotne stvari, i premda bi najvećom pomnjom izbjegavao sve prigode, ipak će to postići prijevarama i podzemnim hodnicima laži. Prestrašila se time prije spomenuta djevica Ana dok je to slušala, i molila je presvetu Bogorodicu da mu pritekne u pomoć u pogibeljima koje mu prijete. Njoj premilostiva Majka dobrostivo odgovori: Ne mogu mu nanijeti nikakve štete bez dopuštenja moga Sina. A što god on dopusti da mu se dogodi, to će mu biti daleko najkorisnije i najspasonosnije. Stoga mu poruči neka bude dobra duha. Kad je ona to javila Sluzi, poče se on bojati vijeća demona i neprijateljske urote te je, kako je često običavao u svojim tjeskobama, popevši se na brdo gdje je bila kapelica posvećena na čast svih Anđela, po svom običaju devet puta obilazio kapelicu s molitvama, i to na čast devet anđeoskih redova, ozbiljno ih moleći da mu budu u pomoći protiv svih njegovih neprijatelja. Zatim rano ujutro u duhovnom viđenju, doveden na ugodno polje, vidje oko sebe mnogobrojno mnoštvo blaženih Anđela koji mu žele priteći u pomoć i tješe ga ovim riječima: Gospodin je s tobom, niti će te ikada napustiti u bilo kakvim tvojim tjeskobama i pogibeljima. Nemoj stoga prekidati nastojanje da ljude odane svijetu privodiš Božjoj ljubavi.
114 Time okrijepljen, on se silno trudio svaku vrstu ljudi vratiti Bogu; nekoga neobično smiona i strašna čovjeka, koji se punih osamnaest godina nije bio ispovjedio, dobrim je riječima pobožno pridobio i zadobio, tako da se, ganut božanskom milošću, ispovjedio samomu Sluzi s tolikim skrušenjem srca da su obojica jednako lila suze. Isti je čovjek nedugo zatim preminuo sretnom smrću. Jednom je dvanaest bludnica obratio od one sramote. A kakva je zla od njih pretrpio, ne bi se moglo ispričati. Napokon su samo dvije od njih ustrajale. U onom je kraju na više mjesta bilo mnogo žena, kako redovnica tako i svjetovnjakinja, koje su zbog krhkosti i nestalnosti duha strašno pale u poroke. Te jadnice nisu imale nikoga komu bi se od stida usudile ispovjediti najmučniju bol svoga srca, nego su zbog prevelikih tjeskoba često bile udarane tom kušnjom da su htjele dići ruku na same sebe. Ali čim su spoznale da je Sluga premilostiva srca prema svim ožalošćenima, stekavši pouzdanje pohitale su k njemu svaka pojedina, osobito u ono vrijeme kad je prijetila pogibelj, i žalosno mu izložile svoje tjeskobe i pogibelji kojima su bile pritisnute. Čim je on vidio jadnice tako jadno izmučene, plačući zajedno s njima, dobrostivo ih je tješio i pritekao im u pomoć, i premda ne bez pogibelji za svoj glas i čast, ipak se potrudio da one povrate i duše i svoj ugled, ne mareći nimalo za ono što su mu klevetnički jezici pripisivali.
113 Među ostalima bila je jedna plemenita roda, koja je silno žalila što je pala. Njoj se ukazala preblažena Djevica Marija i zapovjedila joj da pođe njezinu kapelanu (ciljajući na Slugu) od kojega će biti izliječena. Kad je pak ona rekla da ga nimalo ne poznaje, reče joj Majka milosrđa: Pogledaj pod moj plašt, gdje ga čuvam pod svojom zaštitom, i pomno promotri njegovo lice da ga možeš prepoznati. On je naime tješitelj i podupiratelj svih jadnika, i on će te utješiti. Došla je ona Sluzi i prepoznala njegovo lice, kako ga je prije u duhu bila vidjela, i zamolila ga da joj bude milostiv, spomenuvši mu svoj pad. A on ju je blago primio i po svojim silama pružio joj pomoć da bi mogla povratiti izgubljeni glas, onako kako mu je Majka milosrđa bila naložila.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.