POGLAVLJE XXV. O mnogostrukom križu.
Jednom je došao u neki gradić: nedaleko pak odatle nalazio se neki drveni lik Raspetoga, kojemu je bila podignuta kapelica, kako je običaj u većini mjesta, a širio se glas da se ondje događaju mnoga čudesa: zbog toga su ljudi onamo donosili voštane likove i mnogo voska te ih ondje vješali Bogu na hvalu. Došavši dakle i on sam k Raspetomu, prignutih se koljena neko vrijeme molio te sa svojim pratiocem otišao u konačište. Vidjela ga je pak kako tako moli neka sedmogodišnja djevojčica. Sljedeće su noći lopovi, provalivši vrata kapelice, pokrali sav vosak. Kad je pak svanuo dan, glas se pronio gradićem, a stvar je dojavljena građaninu koji je bio čuvar toga lika. On je odmah počeo istraživati tko je počinio to svetogrđe. Tada spomenuta djevojčica reče da poznaje počinitelja toga nedjela. Kad su je požurivali da oda njegovo ime, pokazala je na Služitelja, govoreći da ga je dan prije toga kasno navečer vidjela kako se ondje moli i odatle odlazi u gradić. Tim riječima djevojčice onaj je građanin odmah povjerovao kao istinitima te je nadaleko i naširoko razglasio tu laž, toliko da se ta izmišljena glasina već proširila cijelim gradićem i većina je smatrala Služitelja krivim za tako velik zločin. U međuvremenu su se protiv njega nabacivali mnogim nepravednim sudovima, kakvom ga kaznom treba što prije kao zlikovca ukloniti iz ljudskoga društva. Kad je on to doznao, silno se uplašio, premda je znao da je posve nedužan, te s dubokim uzdahom srca pogađa ono što uništava moj dobar glas i što mi je najgorče. Ostao je pak u tome gradiću dok se nije vratio mir. na glavi nosi vijenac, isprepleten crvenim i bjelkastim ružama, upravo poput ružina vijenca; bijele ruže označavaju njegovu čistoću, a crvene njegovu strpljivost u mnogostrukim trpljenjima; i kao što onaj zlatni krug koji se obično slika oko glava svetaca označava njihovo vječno blaženstvo koje uživaju u Bogu, tako ovaj ružin vijenac izražava raznovrsne nevolje koje Božji prijatelji trebaju podnijeti dok u ovom životu revnim vježbama vojuju svome Bogu i Gospodinu. Nakon toga odveo je anđeo Božji istu djevicu u viđenju na ono mjesto gdje je boravio Služitelj, i ona ga je odmah prepoznala po ružinu vijencu.
63 U to vrijeme, kad je bio strašno i na mnoge načine mučen, glavna mu je nutarnja okrepa duše bila neprestano druženje i prisnost s anđeoskim duhovima. Jednom zgodom, lišen vanjskih osjetila, u duhu je vidio da usred ruke kako izbija prekrasna ruža rumene boje, okružena zelenim lišćem; i ta je ruža toliko rasla da je prekrila cijelu ruku sve do prstiju te je poprimila toliku ljepotu i dražest da je pružala veliku nasladu očima. Okrenuo je ruke na obje strane, i s obje je strane prizor bio nadasve ugodan. Stoga, silno se diveći, reče: „Što znači, predobri mladiću, ovo viđenje?” On odgovori: „Dakako, križeve i križeve, i opet druge i druge križeve koje će ti Bog udijeliti označavaju ove četiri ruže na obje ruke i noge.” Uzdahnu Služitelj i reče: „O predobri Bože, da je križ čovjeku tako tegoban, a ipak mu daruje toliki duhovni ures, to je uistinu neko tvoje divno dopuštenje i providnost.”
POGLAVLJE XXV.
O mnogostrukom križu.
noći dok crvene i bjelkaste u.
63 Dogodilo se u drugome gradu da se o njemu vodila velika rasprava. Istinu je malo tko znao. reče Bogu: „Budući da mi je nužno trpjeti, Gospodine, kad bi dopustio da me snađu takvi križevi koji me ne bi obeščastili, podnosio bih ih doista i rado. Ali budući da ti to dopuštaš Neka se pokaže ova nježnost.
66 Dogodilo se da je jednom otputovao u Donju Njemačku radi održavanja (kako ga nazivaju) kapitula: ondje mu je već prije bila pripravljena i smišljena nevolja. Naime, dvojica od najuglednijih muževa njegova Reda putovala su onamo, silno gorčinu, počeo se s Bogom raspravljati i reče mu: „O najpravedniji Bože, koji si moje iscrpljeno tijelo opteretio tako nepodnošljivom boli, a dubine srca probo golemom sramotom i pogrdom, toliko da me sada cijeloga izvana i iznutra obuzima silna tjeskoba; kada ću ti napokon, preblagi Oče, izgledati dovoljno izmučen? Kada ćeš napokon prestati udarati?” I pod tim je riječima u duhu razmatrao one smrtne tjeskobe koje je Krist podnio na Maslinskoj gori. U međuvremenu se pak iz postelje, kako je mogao, premjestio na sjedalo postavljeno pokraj nje i ondje sjeo: jer zbog boli od čira nije mogao ležati.
67 Dok je on tako na sažaljenja vrijedan način sjedio, učini mu se da u duhu vidi veliko mnoštvo nebeskih duhova kako dolazi u njegovu sobu radi utjehe i ugodnim glasovima pjeva nebesku pjesmu, čiji je napjev toliko razveselio njegove uši da se sva njegova bol promijenila. Dok su oni dakle tako pjevali, a on bolestan i u boli počivao na stolcu, pristupi mu neki mladić, ljubazno ga oslovljavajući ovim riječima: „Zašto šutiš, brate? Zašto ne pjevaš zajedno s nama? Ta dovoljno si vješt nebeskim napjevima.” Njemu on, ne bez dubokih uzdaha svoga ožalošćenog srca, odgovori: „Vidiš li u kakvu su stanju moje stvari? Tko je ikada na umoru mogao odahnuti? Zar me tako potičeš na pjevanje? Ja doista već započinjem tužaljku: ako sam ikada prije radosno pjevao, tomu je sada kraj; sada iščekujem još samo smrtni čas.” Tada mu onaj mladić s golemom vedrinom reče: „Muževno se drži: ništa takvo nećeš pretrpjeti. Vjeruj mi, još ćeš u svome životu ispjevati takvu pjesmu koja će svemogućemu Bogu donijeti čast, a mnogim ožalošćenima i bijednima utjehu.” Ubrzo mu se otvoriše oči te briznu u plač: i istoga trena čir puknu, a njemu se vrati zdravlje. Kad se pak vratio kući, pristupi mu neki osobiti Božji prijatelj i reče mu: „Premda si, gospodine moj, na ovome putovanju bio udaljen od mene više od stotinu milja, ipak mi je tvoj križ bio pred očima. Doista sam jednoga dana unutarnjim očima vidio vrhovnoga Suca kako sjedi na svome prijestolju, i s njegovim su te dopuštenjem dva zloduhá, puštena s lanca, mučila, i to preko one dvojice prelata koji su bili začetnici ovoga progona.” Vičući pak Gospodinu, rekoh: „Kako napokon, preblagi Bože, možeš podnositi tako ljuto mučenje svoga prijatelja?” Odgovori Bog: „Ja sam ga sebi izabrao da se po nevoljama suobliči mome jedinorođenome Sinu. Ipak, sud moje pravednosti zahtijeva da se tolika njegova nepravda osveti smrću one dvojice koji su mu je i nanijeli.” To se uistinu nedugo zatim i dogodilo te je došlo do znanja mnogih.
O teškoj nevolji koja ga je snašla zbog njegove rođene sestre.
Imao je rođenu sestru, zavjetovanu u redovničkom staležu: ona se, dok je njezin brat boravio drugdje, počela pridruživati pogubnom društvu ljudi. Kad je dakle jednom s njima izišla van, pala je u grijeh. Iz te je pak nesreće i bijede dovedena dotle da je napustila samostan i pobjegla, a brat nije znao kamo je otišla. Kad se pak on vratio kući, ta se glasina pronosila ustima ljudi ne bez mrmljanja. Netko je došao k njemu i obavijestio ga o tome što se dogodilo. Čuvši to, sav je zanijemio i, kopneći u duši od boli, hodao je ne drukčije nego kao netko tko je lišen osjetila. Kad je zapitkivao gdje se nalazi nesretnica, nitko mu nije mogao reći ništa pouzdano. Tada je ovako u sebi razmišljao: „Evo ti nove nevolje; ali nemoj klonuti duhom: hajde, vidi možeš li na koji način pomoći onoj bijednoj i izgubljenoj duši: gubitak svoje časti i ugleda prikaži preblagomu Bogu; neka nestane svaki ljudski stid; i spusti se u duboku jamu da odatle izvučeš nesretnicu.” Dok su braća stajala u koru, prolazio je sredinom kora, posve promijenjene boje lica i obuzet golemom jezom. Nije se usuđivao nikomu pristupiti: jer su se svi njega stidjeli; oni koji su mu prije bili bliski drugovi bježali su od njega; ako bi htio zatražiti savjet od prijatelja, odvraćali su lice i prezirali ga. Tada mu pade na pamet sv. Job te reče: „Budući da je sav svijet od mene otuđen, neka me predobri Bog udostoji svoje utjehe.”
69 Raspitivao se gdje god je mogao kojim putem treba krenuti da propadajućoj donese brzu pomoć. Naposljetku mu je netko pokazao mjesto kamo se odmah uputio. Bio je tada blagdan sv. Agneze djevice, i studen je bila stegla zrak: iste je noći s neba pao silan pljusak i posvuda napunio potoke. Kad je pak htio skokom prijeći neki potok, zbog nedostatka snage pao je u vodu: odatle je izišao kako je mogao; a budući da ga je obuzela prevelika bol u duši, nije mario za tu tjelesnu neugodnost. Zatim su mu, dok je išao dalje, pokazali njegovu sestru u nekoj kući. Ušao je unutra sav shrvan bolju, i gle, zatekao ju je kako ondje sjedi. Kad ju je ugledao, srušio se na klupu na kojoj je ona sjedila i dvaput pao u nesvijest. A kad je došao k sebi, briznuo je u žalostan plač, počeo ispuštati jadne glasove i tužaljke te, sklopivši ruke na glavi, reče: „Bože, Bože moj, zar si me tako ostavio?” Ubrzo su mu se zamutile oči, jezik mu se zalijepio za nepce, ruke su mu se zgrčile, i tako je neko vrijeme ležao lišen službe osjetila. Zatim, ponovno došavši k sebi, zagrli sestru i reče: „Jao, kćeri moja, jao, sestro moja, u kakvu si propast pala? O presveta djevice Agneza, kako mi je žalostan i gorak bio ovaj tvoj dan!” Rekavši to, ponovno se srušio, izvan sebe.
70 Kad je to vidjela njegova jadna sestra, bacila mu se pred noge, prolijevajući silan pljusak suza i obraćajući mu se ovim tužnim riječima: „O gospodine i oče moj, o nesretnoga li dana u koji sam došla na ovaj svijet, ja koja sam sada izgubila svoga Boga, a tebi zadala tolike tjeskobe: zasluženo će mi stoga uvijek biti zlo, zasluženo se stidom i uzdasima moram neprestano izjedati. O najvjerniji spasitelju moje nesretne duše, premda sam posve nedostojna tvoga odgovora i razgovora, neka ipak uđe u tvoje preblago srce: ničim ne iskazuješ Bogu veću vjernost niti se možeš bliže primaknuti njegovoj sličnosti negoli vraćajući jadnu i prezrenu grešnicu te olakšavajući dušu preko svake mjere opterećenu. Ta Bog ti je udijelio spremno milosrđe prema svakomu bijedniku. Kako ćeš dakle meni napuštenoj, odbačenoj grešnici zatvoriti srce milosrđa, meni koja sam već Bogu i svim smrtnicima postala vrijedna sažaljenja, kad me moja opačina tako brzo svima učinila mrskom i prezrenom? Ali onu koju svi preziru i odbacuju, nju ti tražiš; koje se svi ne bez razloga stide, nju ti, ne bez teške štete za svoj ugled i tjeskobe srca, ponovno tražiš. Zaklinjem te, gospodine moj, prostrta pred tvojim stopama s neprestanom boli u srcu, da meni nesretnici na čast Božju blago oprostiš ovo veliko očevoubojstvo koje sam, na žalost, počinila protiv tebe i svoje duše; i sjeti se da ćeš, premda sam tvome ugledu i vremenitom životu nanijela nemalu štetu, zbog toga na nebesima uživati osobitu čast i vječnu utjehu; i smiluj se mnogo najnesretnijoj grešnici, koja sam se strmoglavila u zamku da bih u sve vijeke nosila ovu tešku štetu na tijelu i duši te bila na teret kako sebi tako i svima ostalima; i primi me, molim te, pod svoju zaštitu kako u ovome tako i u budućem životu. I ništa ne želim toliko koliko da
O gorkom zlostavljanju koje mu se dogodilo od nekoga brata. da se nikada s pravom ne nazivam niti budem tvoja sestra, nego da mi samo iz milosrđa dopustiš zauzeti mjesto tvoje izgubljene sestre, a po pravu da budem tek tvoja pronađena i uz velike muke vraćena štićenica. I to sam u dubini duše toliko čvrsto odlučila da bi mi, ako bi me tko htio nazvati tvojom sestrom ili mi pod tim imenom išta iskazati, to u duši bilo nadasve tegobno i gorko; i posve bih te žalila ako bi se dogodilo da budeš ondje gdje bi me licem u lice vidio i morao podnositi, kako te sama poznajem, ono što po samoj naravi svakomu s pravom mora biti na stid, od kojega stida ni ti možda nisi slobodan; niti neka ikada bude ikakve druge prisnosti ili druženja između mene i tebe. Ne mogu se naime tvoje oči i uši ne zgražati nada mnom i zbog mene se stidjeti. Ali sve ću to, premda je tegobno i gorko, ipak rado podnositi i za svoj sramotni grijeh prikazivati svemogućemu Bogu, da se ti po svojoj dobroti smiluješ meni te me udostojiš vjerno dati zadovoljštinu za moju zabludu i moju dušu ponovno pomiriti s Bogom.”
71 Na ove jadikovke i tužaljke njezin brat, kad je došao k sebi, odgovori ovako: „Hajde sada, vrele suze, potecite već iz prepunoga srca koje se od boli više ne može suzdržati! Jao, kćeri moja! O jedina utjeho moga srca i duše od moje rane mladosti! Ti koja si mi bila radost i utjeha, pristupi k meni i privij se uz već obamrla prsa svoga nesretnoga brata; dopusti da gorkim suzama svojih očiju oblijem lice svoje sestre; dopusti da oplačem i naričem nad svojom obamrlom kćeri. O malene li boli podnijeti i tisuću tjelesnih smrti; ali goleme li boli pretrpjeti gubitak duše i dobra glasa! O boli i nesrećo moga prežalosnoga srca! Jao, preblagi Bože, što se dogodilo meni bijedniku! Pristupi k meni, kćeri moja. Budući da sam ponovno stekao svoju kćer, već ću prestati plakati, i ovoga ću te istoga dana primiti s onom dobrotom i milosrđem s kojima bih želio da i ja, bijedni grešnik, budem primljen u posljednjem času svoga života; i najradije ću ti oprostiti najgorče boli duše i svaku neugodnost koju sam zbog tebe već pretrpio i koju ću do posljednjega dana svoga života morati trpjeti; i nimalo ne sumnjaj da ću ti biti od pomoći kako bi za svoju zabludu djelotvorno dala zadovoljštinu i pred Bogom i pred ljudima.” Oni koji su tada slučajno bili nazočni tome događaju te vidjeli suze prolivene s obje strane i jadne kretnje, bili su toliko ganuti samilošću da se nitko od njih nije mogao suzdržati od suza.
72 Nadalje, takvim je tužnim držanjem i blagom utjehom smekšao njezino srce da se odmah spremne duše ponudila ponovno prigrliti redovnički život koji je bila napustila. Nakon toga, kad je uz neizreciv stid i sramotu te velik trud ovu izgubljenu ovcu vratio u Kristov ovčinjak, Božjom se dobrotom dogodilo da je ona primljena u mnogo prikladniji i udobniji samostan negoli je bio prijašnji; i toliko je njezin žar i revnost prema Bogu potom porasla, a njezino sveto i oprezno, odnosno dobro čuvano ponašanje toliko se učvrstilo u krepostima sve do smrti da je njezin brat i pred Bogom i pred ljudima bio obilno okrijepljen za nevolje pretrpljene zbog nje. Videći pak da su nevolje podnesene radi nje tako sretno završile, čudesno se radovao i klicao; razmatrao je skrivene Božje odredbe, kako onima koji ljube Boga sve surađuje na dobro; pogledao je k Bogu s obilnim zahvaljivanjem, a sva se njegova duša topila u hvali Božjoj.
O gorkom zlostavljanju koje mu se dogodilo od nekoga brata.
Dok je jednom putovao, dodijeljen mu je za suputnika neki brat laik, kojega je nerado poveo sa sobom zato što je bio slabe pameti. Prisjećao se svega što su mu mnogi subraća drsko nanijeli; pa ipak, pokoravajući se volji drugih, uzeo je spomenutoga brata. Tako su slučajno prije objeda došli u neko selo, kamo se zbog sajma slilo veliko mnoštvo ljudi. Taj je pak brat laik bio pokisao od kiše; zato je ušao u neku kuću, sjeo uz vatru i rekao Služitelju Mudrosti da nikamo dalje ne može ići: neka bez njega obavi ako ima kakva posla, a on će ga ondje pričekati. Čim je pak Služitelj zakoračio van, brat laik ustade od vatre i priđe stolu gdje je bila raspuštena družina trgovaca koji su se na taj sajam slili u nadi za dobitkom. Kad su oni vidjeli da je taj brat dobro nakresan vinom ustao od stola te u stražnjem dijelu kuće koluta očima amo-tamo i zijeva, uhvatili su ga kao nekoga tko im je ukrao sir. Dok su ti zlikovci na taj način mučili toga bijednika, naišlo je drugih pet naoružanih ljudi, vrlo okrutnih, i oni također uhvatiše brata vičući da sije i raznosi otrove. U to se vrijeme naime bila proširila glasina o otrovima. Uhvatiše dakle bijednika i podigoše veliku buku, tako da su odasvud svi dotrčali onamo. Videći da je uhvaćen, htio se osloboditi okova te se okrenu prisutnima i oslovi ih ovim riječima: „Poslušajte me, molim vas, nakratko, pa ću vam po redu otkriti što se dogodilo.” Dok su oni u velikoj tišini načulili uši, poče ovako govoriti: „Svi vi vidite da sam slabe pameti, zbog čega me nitko i ne cijeni. Ali moj je pratilac razborit i savršen muž, kojemu je naš Red povjerio zadaću da već od ovoga mjesta pa sve do Triboka, odnosno Elzasa, zagadi sve izvore otrovom. Onamo naime putuje da na putu sve pokvari otrovom. Hajde dakle, brzo ga uhvatite na mjestu, inače će počiniti to pogubno razbojstvo; i on je sam malo prije vrećicu punu otrova spustio u izvor ovoga sela, da poginu svi koji god ovamo dođu i napiju se s toga izvora. To je razlog zašto sam ostao ovdje i nisam otišao s njim, jer mi je to mrsko. A da budete sigurni da govorim istinu, dokaz će vam pružiti golema torba u kojoj se nose knjige, koju ima sa sobom punu pretinaca nabijenih takvim otrovom i podosta zlatnika koje su i njemu i našemu Redu darovali Židovi da počini taj strašni zločin.”
74 Kad su to čuli oni okrutni i raspušteni ljudi, kao i drugi koji su se onamo slili, ispustiše strašne urlike i povikaše snažnim glasom: „Odmah ga progonimo!” Ubrzo jedni zgrabiše koplje, drugi sjekiru, treći što im se slučajno našlo pri ruci, te su kao izvan sebe trčali uokolo, a provalivši vrata i kućice gdje su se nadali da će ga naći, isukanim su mačevima probadali postelje i slamarice, toliko da su na tu buku dotrčali svi koji su god bili na tom sajmu. Ondje su bili nazočni i neki osobito čestiti stranci koji su ga dobro poznavali, pa su, čuvši njegovo ime, istupili u sredinu i govorili da nepravedno postupaju: da je taj muž obdaren krepošću i da nipošto ne bi htio počiniti takvu sramotu. Kad ga pak nisu mogli pronaći, smirili su se; ali su njegova pratioca odveli kao zarobljenika seoskomu upravitelju, koji je zapovjedio da ga zatvore u neku kuću. O svemu tome Služitelj nije znao ništa. A kad je već mislio da je došlo vrijeme objeda i da je njegov pratilac osušio odjeću pokislu od kiše, dođe s nakanom da objeduje. Čim je ušao u konačište, ispripovjediše mu cijelu tu nesreću. Doznavši to, odmah je silno uplašen požurio u kuću gdje su bili njegov pratilac i upravitelj te je molio upravitelja da mu pusti njegova pratioca. On odgovori da se to nipošto ne može učiniti i da ga želi baciti u kulu zbog počinjenoga zločina. Teško i gorko to podnoseći, Služitelj je trčao gore-dolje kako bi pomogao tomu bijedniku. Nakon što je to, ne bez velike sramote i neugodnosti, dosta dugo činio, naposljetku je uz velik svoj trošak isposlovao da njegova pratioca puste slobodna. Nadao se tada da je tomu zlu došao kraj, ali ono je tek tada počelo iznova bjesnjeti.
75 Čim se naime od onih koji su obnašali vlast izvukao, ne bez velike vlastite muke i štete, tek je tada doveden u smrtnu pogibelj. Jer dok je odlazio od upravitelja, u večernje se doba među svjetinom i ološem proširila glasina da on raznosi otrove; i svi su ga progonili kao razbojnika, toliko da se nije usuđivao približiti selu. Svi su prstom upirali u njega govoreći: „Evo, ovo je onaj trovač, zasigurno neće umaći našim rukama; sada ga valja kazniti smrću; nikakvim se novcem kod nas neće moći otkupiti, kao što je učinio kod upravitelja.” Dok je on pak bježao i htio skrenuti u neko imanje, počeli su još strašnije vikati. Neki su vikali ovo: „Utopimo ga u rijeci Rajni” (ona je naime tekla pokraj sela). Drugi su pak govorili suprotno: „Nipošto! Jer će ovaj nečisti razbojnik zagaditi cijelu rijeku; bolje je da izgori u plamenu.” Neki okrutan i divlji seljak, odjeven u kabanicu, zgrabivši koplje i snažno se probijajući kroz mnoštvo naroda, stade pred sve i provali u ove riječi: „Poslušajte me, ljudi, i svi koji ste ovdje nazočni: ovaj krivovjerac ne može biti kažnjen sramotnijom smrću nego ako ga ovdje kopljem probodem posred tijela, upravo onako kako se obično probadaju žabe krastače; tako ću, kažem, ovoga trovača gola probodena kopljem i nauznak podignuta u zrak čvrsto privezati za ovu čvrstu ogradu i pobrinuti se da ne može pasti. Neka se nečisto tijelo osuši na zraku, da svi koji god ovuda gore-dolje prođu vide ovoga razbojnika te ga mrze i proklinju tako sramotno preminula, kako bi i u sadašnjem i u budućem vijeku bio to nesretniji. To je naime taj najpogubniji čovjek i previše zaslužio.” Slušao je te riječi Služitelj ne bez velikoga straha i dubokih uzdaha, toliko da je od tjeskobe suzama natapao lice. Svi čestiti ljudi koji su ondje stajali uokolo, vidjevši ga, gorko su plakali; neki su od samilosti udarali se u prsa i sklapali ruke iznad glave; pa ipak se nitko nije usudio išta izustiti iz straha od bijesne svjetine, da ne bi bio uhvaćen. Kako se dan već spuštao k večeri, išao je amo-tamo moleći sa suzama da ga prime na konak, ali je grubo odbijen. Neke bi ga pobožne žene rado primile u kuću, ali se nisu usuđivale. Obuzet dakle smrtnim tjeskobama i lišen svake ljudske pomoći, dok su svi iščekivali samo jedno, da ga uhvate i pogube, srušio se od boli i straha od smrti pokraj neke ograde te, podigavši natekle oči k nebeskomu Ocu, reče: „O preblagi Oče, kada ćeš napokon pomoći meni bijedniku koji se mučim u ovim tjeskobama? O Oče premilosrdni, zašto me toliko zaboravljaš? O Oče, o najvjerniji, o najmilostiviji Oče! Budi mi bijedniku u pomoći u ovoj mojoj krajnjoj nevolji. Već mi je naime srce obamrlo i nikakve nade za život više nema: posve mi je već umrijeti, bilo utopljenu u vodi, bilo izgorjelu u plamenu, bilo probodenu kopljem. Preporučujem ti danas svoj napušteni duh, smiluj se ovoj mojoj nesretnoj smrti, jer nisu daleko oni koji će me ubiti.” Kad je te žalosne jadikovke začuo neki svećenik, požurio je onamo, silom ga istrgnuo iz njihovih ruku, uveo u svoju kuću i te ga noći sačuvao nepovrijeđena, a rano ujutro otpustio i oslobodio iz neposredne smrtne pogibelji.
POGLAVLJE XXVIII. O nekom razbojniku.
Dok se jednom vraćao iz Donje Njemačke i uz tok Rajne žurio prema gornjim krajevima, pratio ga je neki mladi i za put hitri suputnik; kako ga jednoga dana nije mogao slijediti jednakim korakom jer je bio bolestan i iscrpljen, zaostao je za njim otprilike pola milje. Osvrtao se pak učestalo ne bi li mu se našao kakav suputnik za prolazak kroz obližnju šumu. Dan se naime već naginjao zapadu, a preostajala je golema i pogibeljna šuma, jer je bila veoma nesigurna zbog razbojstava. Pred šumom je nakratko zastao iščekujući nekoga suputnika. U međuvremenu ugleda dvoje kako brzim korakom dolaze, od kojih je jedno bila mlada i lijepa žena, a drugo strašan čovjek koji je nosio koplje i dugačak mač te bio odjeven u kabanicu crne boje. Prestrašen strašnim izgledom toga golemoga čovjeka, osvrnuo se na sve strane ne bi li tko slučajno išao straga, ali nikoga nije vidio. Pomislio je pak u sebi: „Kakvi su to ljudi, Gospodine Bože? Kako ću moći proći kroz ovu veliku šumu? Što će biti sa mnom?” Ubrzo, utisnuvši na svoja prsa znak križa, uđe u šumu. Kad su u njoj već daleko odmakli, žena mu prva priđe raspitujući se tko je i kako se zove. On ženi kaza svoje ime. A ona reče: „Poznajem te, gospodine moj, po imenu. Molim te, primi moju ispovijed.” Poče se dakle ispovijedati i reče: „Jao, poštovani gospodine, tužim ti se na svoju nesreću. Evo, ovaj čovjek koji ide za nama razbojnik je i kolje ljude kako u ovoj šumi tako i na drugim mjestima te im uzima novac i odjeću, ne štedeći nikoga. Mene je prevario i odveo od mojih prijatelja, pa sam prisiljena biti njegova žena.” Čuvši to, malo je nedostajalo da se Služitelj od užasa ne onesvijesti, te je osvrćući se jadno očima pretraživao sve okolo ne bi li koga barem čuo. Ali u toj mračnoj šumi nije ni vidio ni čuo nikoga osim samoga razbojnika koji ga je slijedio. Razmišljao je u međuvremenu: „Ako tako iscrpljen pobjegneš, lako će te sustići i ubiti. Ako povičeš, nema nikoga tko bi čuo u ovoj prostranoj pustoši, i svejedno ćeš propasti.” Pogledavši u nebo tužan i žalostan, reče: „Ah, Gospodine Bože, što će danas biti sa mnom bijednikom! O smrti, kako si blizu!”
77 Kad je pak žena završila svoju ispovijed, vratila se k razbojniku i potajno ga molila govoreći: „Molim te, dobri čovječe, ispovjedi mu se. Kod naših ljudi vlada takvo mišljenje i vjera o njemu da onaj tko mu se ispovjedi, ma koliko bio grešan, nikada neće biti napušten od Boga. Učini dakle ono na što te potičem, ne bi li ti možda Bog zbog njega htio pomoći kad se budeš mučio u krajnjim tjeskobama.” Dok su oni tako među sobom šaptali, Služitelj, obuzet užasom, bojao se da je izdan. A razbojnik mu poče prilaziti. Kad se on približio sa svojim kopljem, sav je zadrhtao i zgrozio se cijelim tijelom, misleći da je svršeno s njegovim životom. Nije naime znao što su među sobom govorili. Položaj pak toga mjesta bio je takav da je Rajna tekla pokraj šume, a staza je bila na samoj obali rijeke. Razbojnik je htio da Služitelj ide onom stranom koja je bila okrenuta rijeci, dok je sam držao drugu stranu. Dok je dakle Služitelj ne bez drhtaja srca koračao, razbojnik započe svoju ispovijed i iznese mu sva razbojstva koja je počinio; osobito mu pak spomenu neko nadasve strašno ubojstvo, od čega Služitelj zadrhta svim srcem, te reče razbojnik: „Jednom sam došao u ovu šumu radi razbojstva, kao i sada, i naišao mi je neki čestit i častan svećenik, kojemu sam se ispovjedio dok je hodao sa mnom upravo onako kako ti sada hodaš sa mnom. Zatim, završivši ispovijed, izvukao sam ovaj mač koji vidiš, probo ga i gurnuo s obale u brzu Rajnu.” Na te riječi i kretnje pri pogledu na razbojnika Služitelj je toliko problijedio i klonuo da mu je hladan smrtni znoj curio niz lice u njedra, sav se ukočio i glas mu je zapeo u grlu, toliko da je gotovo bio lišen osjetila; i neprestano je upirao oči u razbojnikov mač, motreći kada će i njega njime probosti i mrtva strmoglaviti u rijeku. Kad se već od tjeskobe počeo rušiti i nije više imao snage, lice mu je bilo jadno, poput čovjeka koji želi umaći neposrednoj smrtnoj pogibelji. Kad je to opazila žena, razbojnikova pratilja, odmah je pritrčala, zagrlila ga dok se rušio na tlo i nastojala ga podići govoreći mu: „Ništa se ne boj, dobri gospodine, nećeš pretrpjeti nikakve neugodnosti.” A i sam razbojnik reče: „Mnogo sam dobra o tebi čuo, gospodine, zbog čega ću te ostaviti na životu. Moli Boga da se meni bijednom razbojniku, kad budem ispuštao posljednji dah, zbog tebe smiluje i pomogne mi.” Uz te su riječi stigli do ruba šume; i gle, onaj njegov suputnik sjedio je pod stablom i iščekivao njegov dolazak. Razbojnik je sa svojom pratiljom pošao naprijed, a Služitelj je, dopuzavši do svoga subrata, pao na zemlju, dok mu je srce zajedno s cijelim tijelom obuzeo neki drhtaj. Dok je on tako neko vrijeme ležao, nakon što je prikupio snagu, ustao je i dovršio započeto putovanje; i usrdno je s najdubljim uzdasima molio Boga da onomu razbojniku pomogne dobra nada i vjera koju je gajio prema samomu Služitelju te da ne dopusti da na umoru bude osuđen. Bog mu je pak podario takvo viđenje kojim je postao posve siguran u buduće razbojnikovo spasenje, tako da nimalo nije sumnjao da će on biti spašen.
O pogibeljima utapanja.
Izbavlja se iz pogibelji utapanja, upavši u Rajnu,
Po svome običaju jednom je otputovao u Strasbourg. Kad se trebao vratiti kući, pao je u neki opasan vir Rajne, a s njim i knjižica koju je malo prije bio napisao, na koju je zli duh bio veoma kivan. Dok ga je dakle silina rijeke zgrabila i u smrtnim tjeskobama nosila niz vodu, a nitko mu nije pružao pomoć, providnošću predobroga Boga dogodilo se da je istoga časa neki mladi pruski vojnik, naišavši iz Strasbourga, skočio u samu silno nabujalu rijeku te izvukao iz te jadne smrti kako Služitelja tako i njegova pratioca.
79 Drugom je zgodom iz poslušnosti otputovao nekamo u zimsko doba. Kad se cijeli dan sve do večeri bez hrane vozio u kolima po onome hladnom vjetru i oštrom i ledenom zraku, stigli su do nekih mutnih voda, dubokih i brzih, nabujalih od silnih kiša. Sluga pak koji je upravljao kolima, iz nepažnje se previše približivši rubu obale, prevrnu kola. Odmah Služitelj strmoglavo ispade iz kola i pade nauznak u vodu; i odmah se kola sručiše ravno na njega, tako da se Služitelj, pritisnut kolima, nije mogao okrenuti ni na jednu stranu niti sam sebi pomoći. Tako ga je voda zajedno s kolima nosila daleko sve do nekoga mlina. Ondje je sluga s nekolicinom drugih dotrčao i uhvatio ga; i premda su ga silno željeli izvući iz vode, ipak ga je golema težina kola pritiskala nadolje. Kad su naposljetku ne bez velikoga truda uklonili kola, izvukli su ga posve mokra na kopno; i odmah mu se odjeća od prevelike studeni smrznula na tijelu, toliko da je cvokotao zubima. Stajao je tako prilično dugo jadno izmučen; pogledavši k Bogu, reče: „Što da činim, Gospodine, ili čega da se najprije prihvatim? Već se spušta noć, a ovdje u blizini nema nikakva mjesta ni sela gdje bih se mogao ugrijati ili okrijepiti. Ako mi je dakle ovdje tako umrijeti, uistinu je jadna ta vrsta smrti.” Osvrćući se pak očima amo-tamo, ugleda daleko prema brdu neko selo. Uputi se onamo kako je mogao, mokar i ukočen od studeni. A već je pala noć. Obilazio je kuće moleći da ga prime na konak radi Boga, i gle, posvuda su ga odbijali, a nitko se nije smilovao njegovoj nevolji. Bojeći se dakle za svoj život, glasno zavapi Gospodinu: „Bolje bi bilo, Gospodine, da si dopustio da se utopim; tako bih brže i poželjnije poginuo nego da ovdje umrem od studeni.” Te žalosne vapaje slučajno je čuo seljak koji ga je prije bio odbio, pa se sažalio nad njim, uzeo ga u naručje i uveo u svoju kuću, te je ondje proveo jadnu noć.
O kratkom prekidu nevolja.
Posve mu je to Bog bio pretvorio u običaj da bi, čim bi jedna nevolja odstupila, odmah nadošla druga. Tako ga je Bog bez prekida vježbao. Samo mu je jednom dopustio malen odmor, ali nipošto dugotrajan. U to je vrijeme, kad je došao u neki samostan redovnica, njegove duhovne kćeri zapitkivale kako se osjeća. On odgovori da se boji da mu se loše piše i da ga je Bog zaboravio, zato što cijeli mjesec ni na tijelu ni na ugledu ni od koga nije bio povrijeđen, protivno svome starom običaju.
81 Dok je nakratko sjedio uz rešetku istoga samostana, neki ga brat po zavjetu dominikanac pozva k sebi i reče mu: „Nedavno sam boravio u jednoj utvrdi i čuo gospodara toga mjesta kako oštro ispituje gdje si te se, podignutih ruku uvis pred cijelim onim mnoštvom ljudi, zaklinje da će ti, ako te igdje pronađe, mačem probosti bokove. Isto su se zakleli i neki drugi plemići, njegovi rođaci, koji su te s tom nakanom tražili po nekoliko samostana kako bi nad tobom mogli izvršiti svoju zločinačku volju. Pazi dakle da se oprezno vladaš i čuvaj svoj život koliko god možeš.” Čuvši to, Služitelj se silno uplaši i reče bratu da želi znati čime je zaslužio tu smrt. Reče brat: „Dojavljeno je onomu gospodaru da si njegovu kćer, kao i mnoge druge, priveo k nekom osobitom načinu života koji se naziva duhovnim, a njegove sljedbenike duhovnicima; i uvjeren je da je ta vrsta ljudi daleko najgora od svih smrtnika. Osim toga, ondje je bio prisutan i neki drugi drzak i okrutan čovjek koji je tvrdio da si mu odvratio njegovu najdražu suprugu, toliko da ga ona pokrivena lica nije htjela ni pogledati, nego je htjela gledati samo u sebe; a tebe je proglašavao začetnikom toga.” Kad je Služitelj to doznao, zahvalio je Bogu, požurio natrag unutra k rešetki i rekao svojim kćerima: „Muževno se držite, predrage kćeri, evo sjetio me se Bog i još me nije obuzeo njegov zaborav.” I ispripovjedio im je te strašne glasine, kako ljudi nastoje za dobročinstva njemu uzvratiti zlodjelima.
O prijateljskom razgovoru koji je jednom vodio s Bogom.
U isto vrijeme nevolje i u istim mjestima gdje je tada boravio Služitelj, ulazeći katkad u bolnicu, odnosno kuću bolesnika, da svome iscrpljenomu tijelu pruži kakvo olakšanje, tada je, dok je po svome običaju šutke sjedio za stolom, bio izložen ruganjima i neobičnim riječima: što ga je isprva doduše mnogo boljelo, te se toliko sažalijevao nad sobom da su mu nerijetko vrele suze tekle niz lice i zajedno s jelom i pićem ulazile u usta. Podigavši pak oči uvis, iz dubokih je uzdaha ovako oslovljavao Boga: „Preblagi Bože, zar ti nije dovoljna moja bijeda i nesreća kojom sam pogođen noću i danju, nego mi se i ova skromna hrana koju primam pretvara u najveću gorčinu?” To mu se događalo doista često. Jednom zgodom, ustavši od stola, nije se više mogao suzdržati nego ode na svoje skrovito mjesto i uputi Bogu ove tužaljke: „Preslatki Bože, Gospodaru cijeloga svijeta, pokaži se, molim te, blagim i dobrostivim prema meni bijedniku: jer danas moram s tobom raspraviti račun, što ne mogu mimoići; i premda nikomu ništa ne duguješ niti si u ičemu obvezan zbog svoga neizmjernog veličanstva, ipak dolikuje tvojoj beskrajnoj dobroti da dopustiš da duša opterećena nevoljama u tebi nađe okrepu iz tvoje milosti, osobito ona koja nema nikoga drugoga komu bi se potužila ili tko bi je utješio. Evo, Gospodine, tebe samoga uzimam za svjedoka, koji sve znaš, da sam od same majčine utrobe uvijek imao blago srce. Nikada naime nisam vidio nikoga ožalošćena ili tužna a da s njim iz dubine duše ne bih suosjećao; niti sam ikada mogao čuti, bilo u nazočnosti bilo u odsutnosti bližnjega, ono što bi ga moglo opteretiti. Imam za to svjedoke sve svoju subraću, da je rijetko tko od mene čuo da svojim riječima djela bilo brata bilo kojega drugoga čovjeka tumačim na gore, bilo pred poglavarima bilo pred bilo kim drugim. Štoviše, djela svih smrtnika uvijek sam, koliko sam mogao, tumačio na blaži način; gdje to nije bilo dopušteno, šutio sam ili bih barem pobjegao da takvo što ne slušam. A za koje sam primijetio da im je okrnjen dobar glas ili ugled, njima sam se iz samilosti pokazivao prisnijim, kako bi im se tako lakše vratio neokrnjen ugled. Sam sam se nazivao vjernim ocem bijednika; bio sam osobiti prijatelj svih Božjih prijatelja. Koliki su god tužni ili nevoljni pristupili k meni, ponijeli su od mene barem nekakav savjet, tako da su odlazili od mene vedri i dobre volje. Plakao sam naime s onima koji plaču, tugovao s tužnima, dok ih majčinskom ljubavlju ne bih podigao i utješio. Nikada mi nitko nije bio toliko neugodan da mu odmah ne bih sve oprostio, upravo kao da mi ništa nije naškodio, samo ako bi mi se makar jednom blago nasmiješio. A što je potrebno, Gospodine, da spominjem ljude, kad mi je i oskudica i nevolja bilo kojih živih bića, ptica, životinjica, spoznata vidom ili sluhom, toliko razdirala srce da sam molio svemogućega Boga da im se udostoji priteći u pomoć. Što god živi na zemlji, u meni je našlo srce puno samilosti i dobrohotnosti. A ti, preblagi Bože, dopuštaš nekima, kakve Apostol naziva lažnom braćom, da se prema meni ponašaju i previše okrutno, kao što je i tebi, Gospodine, dovoljno poznato, a svima znano i očito. Molim te, svrni pogled na to, Gospodine, i sam me okrijepi.”
83 Nakon što je na taj način prilično dugo okrijepio svoju dušu pred Bogom, zadobio je neki miran pokoj, i odozgo mu je zasjao ovakav odgovor: „Tvoje djetinjasto rasuđivanje, kojim si stupio u raspravu sa mnom, potječe odatle što ne paziš uvijek jednako na riječi i djela Krista Isusa koji trpi. Znaj doista da Bogu nije dovoljno, što se tebe tiče, ako si blaga i dobrostiva srca, nego od tebe traži još nešto savršenije. On naime hoće da, kad te tko riječima ili ponašanjem nedostojno i nečovječno napadne, to ne samo mirno podneseš, nego i da toliko umreš samomu sebi da se ne usudiš ni zaspati dok ne pristupiš takvu čovjeku te svojim blagim, skromnim i mirnim riječima i kretnjama, koliko god bude moguće, ublažiš i smiriš okrutnost i žestinu njegove duše.
Jer takvom blagom skromnošću i poniznošću istržeš mu mač iz ruku i činiš ga posve nemoćnim i slabim u njegovoj zlobi. To je, naime, ona drevna staza savršenstva koju je Krist predao svojim učenicima kad reče: „Evo, ja vas šaljem kao janjce među vukove.” Zatim, kad je Služitelj došao k sebi, ta mu se staza savršenstva učinila preko mjere tegobnom i teškom, niti je bez muke mogao o njoj razmišljati, a s još je većom mukom nastojao njome kročiti; pa ipak, predane duše počeo je ulagati svoj trud kako bi naučio ići tim putem.
84 Dogodilo se potom da je neki brat laik prilično oholo i okrutno razgovarao s njim te mu nanio osjetnu uvredu. On je strpljivo šutio i htio je da to bude dovoljno. Ali iznutra je osjetio opomenu da mora učiniti nešto više. Kad se dakle dan primakao večeri, dok je onaj brat laik večerao u bolnici, Služitelj ga je pričekao kod vrata bolnice kad je trebao izići, i čim je izišao, pao mu je pred noge te ga ponizno zamolio govoreći: „Predragi i pobožni oče, molim te na čast Božju da mi bijedniku radi Boga oprostiš ako sam ti u čemu bio na teret i uvrijedio te.” Vidjevši to, onaj je brat laik najprije šutke zastao, a zatim, pogledavši gore, glasno reče: „Gle čuda, što to sada činiš? Nikada mi ništa nisi naškodio, ništa više negoli drugima. Nego sam ja tebi nanio veliku neugodnost i strašno te izmučio svojom drskom zajedljivošću. Da mi to oprostiš, iznova i iznova te molim, oče.” I na taj se način njegova duša smirila i vratila u spokoj.
85 Jednom je neki brat drskim riječima dosađivao Služitelju dok je sjedio za stolom u bolnici. On se prema njemu veoma blago okrenuo i nasmiješio mu se, kao onomu koji mu je iskazao neko osobito dobročinstvo. To je pak onoga brata iznutra toliko ganulo u savjesti da nije samo ušutio, nego mu je pokazao i posve vedro lice. Nakon objeda isti je brat to ispripovjedio u gradu govoreći: „Danas sam sjedeći za stolom bio obuzet tolikim stidom i sramotom da mislim da nikada nisam bio obuzet većim. Kad sam se naime prema Služitelju ponašao nedostojno i drsko, pokazao mi je najvedrije lice, toliko da sam se sav zacrvenio od stida. Nadam se da će mi taj njegov primjer uvijek koristiti.”
Kako je zbog prevelike nevolje katkad bio doveden sve do smrtne pogibelji.
Dogodilo se jednom da je mnogih noći, probudivši se iz sna ne bez straha, ne znam zašto, odmah započinjao onaj psalam o Kristovoj muci kojemu je početak: „Bože, Bože moj, pogledaj na me.” Taj je psalam Gospodin Isus, viseći na križu i u onoj krajnjoj nevolji ostavljen kako od Oca tako i od svih stvorenja, kako se prenosi, izgovorio. To neprestano ponavljanje ovoga psalma, odnosno spominjanje njegova početka, čim bi se probudio, silno je plašilo Služitelja, koji se neobično bojao za sebe. Zavapio je dakle Gospodinu pribijenomu na križ, i to s gorkim suzama, govoreći mu: „Jao, Gospodine Bože, zar mi je ponovno s tobom nositi nov križ, odnosno raspeće? Ako je tako, dovrši, zaklinjem te, na meni bijedniku svoju nedužnu i presvetu smrt, budi sa mnom i učini da, oslonjen na tvoju pomoć, nadvladam svaku nevolju.” Kad je zatim nadošao križ, kao što mu je prije bilo nagoviješteno, počele su mu rasti neke strašne nevolje, o kojima ovdje nije uputno govoriti, i iz dana u dan uzimati maha, te su naposljetku narasle dotle da su njega, ionako slaboga, dovele do krajnje točke života.
87 Kad je naime jednom prilikom, boraveći izvan samostana, kasno pošao na počinak, spopala ga je tolika slabost snage da mu se činilo da će zbog prevelike iznemoglosti izdahnuti i odmah umrijeti. Ležao je ondje tako mirno i nepomično da mu se nijedna žila u cijelome tijelu nije micala. Kad je to opazio neki pobožan i vjeran čovjek, njemu odan, kojega je on sam ne bez mnogo i teška truda priveo Bogu, pritrčao je tužan i uplakan te mu počeo opipavati prsa i srce, želeći istražiti je li u njemu ostalo išta životnoga daha: ali srce je bilo toliko utihnulo da se činilo da se ne miče ništa više negoli u mrtva čovjeka. Tada se on od prevelike boli srušio, obliven suzama i tužnim glasom rekao: „O Bože, gle kako se danas ugasilo ono preslavno srce koje te dugo vremena s neobičnom pobožnošću u sebi čuvalo i nosilo, i koje je bezbrojnim raspuštenim ljudima, riječima i spisima proširenima već u sve krajeve, preslatko tebe naviještalo. Jao, kako je tužna ta vijest da sada mora istrunuti ono izvanredno srce, i da mu ne daješ još duga vremena života na tvoju hvalu i na utjehu mnogih.” Tako dakle naričući i plačući, neprestano mu je doticao srce, usta i ruke, želeći znati je li živ ili je izdahnuo; ali nije opazio nikakva pokreta. Lice je bilo problijedjelo, usta poprimila crnu boju, i ništa životnoga nije preostalo, ništa drukčije negoli na mrtvacu kojega već treba pokopati. Trajalo je to gotovo toliko dugo da se u međuvremenu mogla prijeći jedna njemačka milja. Dok je dakle tako ležao u zanosu, njegov duh nije uživao ni u kojem drugom predmetu osim u Bogu i božanstvu, istinitom i istini, te vječnom jedinstvu.
88 Ali prije negoli je počeo gubiti snagu i biti zanesen izvan sebe, bio je počeo prisno razgovarati s Bogom i umiljavati mu se na ovaj način: „O vječna istino, čiji je neiscrpni bezdan nepoznat svim stvorenjima, čini mi se sada da sam ja, bijedni tvoj sluga, doveden do kraja, kao što svjedoči sama nemoć snaga. Stoga, nalazeći se na posljednjem izdisaju, govorim s tobom, svemogući Bože, komu nitko ne može lagati i kojega nitko ne može prevariti, jer ti je sve očito. Ti jedini znaš kako stoji između tebe i mene. Molim dakle tvoju dobrotu i milosrđe, najmilostiviji i najvjerniji Oče; i za sve što sam ikada skrenuo u bilo kakvu nesličnost izvan vrhovne istine, sada se kajem, Gospodine Bože, i žalim svim srcem, zaklinjući te da svojom dragocjenom krvlju to očistiš po svojoj blagosti i mojoj potrebi. Sjeti se, molim te, Gospodine, kako sam tvoju prečistu i presvetu krv u sve dane svoga života uzvišeno veličao prema svojim snagama; neka me ona sada, molim, dok odlazim iz ovoga života, očisti i opere od svakoga grijeha. Molim vas, svi sveci, a osobito ti, preblagi oče i biskupe Nikola, da prignutih koljena i podignutih ruku zajedno sa mnom molite Gospodina da mi udijeli sretnu smrt. O prečista i preslavna Djevice Marijo, pruži mi sada svoju ruku; tvoju, kažem, preblagu ruku, i u ovome posljednjem času primi moju dušu pod svoju zaštitu i okrilje: jer si ti poslije Boga jedina radost i utjeha moga srca. O Gospođo i majko moja, u tvoje ruke predajem duh svoj. Hajde, preslatki anđeoski duhovi, budite, molim vas, svjesni kako je kroz cijeli moj život, kad god bih vas čuo makar i spomenuti, moje srce klicalo i smiješilo se; i kako ste mi često, dok sam se mučio u nevoljama, priređivali posve nebeske radosti te me branili od neprijatelja. Hajde, preslavni duhovi, sada me napokon obuzima krajnja nevolja i tjeskoba, i potreban sam pomoći. Sada dakle pritecite u pomoć meni bijedniku i sačuvajte me od strašnoga i mračnoga pogleda mojih neprijatelja. Hvalu ti i zahvalnost dajem, svemogući Bože, što si mi na umoru udijelio tako priseban um te bistar razum i spoznaju; i odlazim sada s ovoga svijeta s cjelovitom katoličkom vjerom, bez ikakva oklijevanja ili straha; i rado opraštam svima koji su mi ikada bili neugodni, upravo kao što si ti na križu oprostio onima koji su ti nanosili smrt. Gospodine Isuse, tvoje presveto tijelo, koje sam danas na misi primio premda slab, neka me čuva i dovede sve do gledanja tvoga božanskoga lica. Nadalje, moja posljednja molitva, koju upućujem u ovome samom času svoje smrti, jest za moje predrage duhovne sinove i kćeri, koji su mi s osobitom vjernošću ili i ispovijeđu u ovome progonstvu prijateljski predani i privrženi; i kao što si ti, preblagi Isuse, blizak smrti, svoje predrage učenike s najvećom vjernošću preporučio nebeskomu Ocu, neka i oni u istoj ljubavi, molim te, budu tebi preporučeni, da i njima daruješ svetu i sretnu smrt. Ja se doista sada sav djelotvorno odvraćam od svih prolaznih stvorenja i obraćam se samomu božanstvu, u prvi izvor vječnoga spasenja.” Kad je to i mnogo drugoga takve vrste u sebi blago i slatko izgovorio, bio je zanesen izvan sebe i počeo je trpjeti od prije spomenute slabosti. A dok su i on sam i drugi mislili da će otići s ovoga svijeta, vratio se k sebi, obamrlo je srce ponovno primilo životni dah, bolesni su udovi vraćeni u zdravlje, a on je zadobio prijašnje snage.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.