Henrik Suzon, muž presvet i posve apostolski (kako ga naziva Surije), završio je svoj posljednji dan 25. siječnja godine 1365., o kojem Molanus u Addit. ad Usuardum piše: „Istoga je dana umro Henrik Suzon, koji je bio iznimne svetosti.” Crkva ga doduše nije svečano ubrojila u popis svetaca, no ipak ga posvuda nazivaju blaženim, ne samo Abraham Bzovius u Ecclesiastici Annales, sv. 14., nego i naš Antun Balinghem u Ephemeris Mariana, te vrlo mnogi iz Reda propovjednika: doktor teologije Hijacint Choquet u knjizi naslovljenoj Mariæ Deiparæ in ordinem Prædicatorum viscera, pogl. 13., Antun Sijenski u Chronicon Prædicat. uz godinu 1340., Leandro Alberti u De viris illustr. Ord. Prædicat; 3. knjiga, Ivan Mihael Pio u De viris illustr. Ord. Prædicat; 2. knjiga, pogl. 46. Vidjeli smo njegovu tiskanu sliku s ovim natpisom: „Bl. Henrik Suzon, iz Reda propovjednika, sluga vječne Mudrosti, umro u Ulmu godine 1365., i ondje je njegovo tijelo pronađeno neraspadnuto godine 1613.” Njega su ipak, kako smo doznali s druge strane, heretici ponovno zatrpali zemljom. Bellarmin ga naziva mužem najpobožnijim i najbogoljubnijim, a Possevino glasovitim po svetosti i čudesima.
2 No bilo da ga treba nazivati blaženim ili se još suzdržati od toga naslova nadljudske časti, njegov nam se životopis svakako učinio tako prikladnim za raspaljivanje duša pobožnih ljudi da bismo smatrali grijehom ovdje ga izostaviti, osobito stoga što ga je pismu predao najozbiljniji i najpobožniji pisac Lovro Surije, koji se pri sastavljanju toga životopisa poslužio onim što je sam sveti muž o sebi, kao o nekom drugome, bio napisao, a drugi zabilježili čuvši to od njega. On je također, na traženje velikog i svetog opata Ljudevita Blozija, preveo sva Suzonova djela sa švapskoga jezika na latinski i predao ih javnosti, naime: Dialogus Sapientiæ et Ministri ejus, Conciones, Epistolæ, Dialogus de veritate cum appendice, Libellus de novem rupibus, Centum meditationes Dominicæ Passionis, Preces horariæ de æterna Sapientia, Officium Missæ de æterna Sapientia. O tim spisima, kaže on sam u posvetnoj poslanici Bloziju, napokon će moći prosuditi onaj tko ih bude pročitao ne površno, ne nemarno, ne iz puke želje za znanjem i znatiželjom, nego pobožno i pažljivo. Vjerujem doista da nitko nije tako tvrda srca da se ne bi donekle promijenio dotad neiskušanim prosvjetljenjem nebeske milosti ako ne odbije postati njihovim marljivim čitateljem. Jer on svugdje i u svim svojim spisima hotimice djeluje i nastoji oko toga da slijepe ljudske umove dovede do spoznaje Stvoritelja i samih sebe te ih raspali na prezir vidljivih stvari i ljubav prema Bogu, kako bi, koliko je to moguće, pred oči stavio ispraznost, nestalnost, varavost i pogubnost ovoga svijeta i prolaznih stvari kojima su (avaj!) gotovo svi smrtnici previše odani, da bi, spoznavši ih, jadnici odvratili svoju ljubav od njih i posve se predali traženju, spoznavanju, ljubljenju i uživanju Boga, koji jedini može ispuniti svaku čovjekovu želju.
3 O Suzonovu pak životu Surije ondje ovako sudi: „Doduše, ondje nisu zabilježena sva znamenita djela njegova života, nego tek malobrojna od mnogih, kako se njemu svidjelo tajno ih otkriti drugima pod tuđim imenom. Nadalje, u njemačkom kodeksu s kojega smo preveli njegove spise neki se događaji ukratko spominju od nepoznatog pisca, kojih nema u njegovu opširnijem životopisu, a koje nam se svidjelo ovdje ukratko umetnuti, da samo djelo ne bi postalo preopširno ako bi se stavili drugdje. Tako je dakle na krštenju primio ime Henrik. No kada je uzrastao u čudesnu svetost, Bog je ime Henrik promijenio u Amand. Ali je iz poniznosti, dok je živio, odbijao to ikome očitovati, no nakon njegove smrti među objavama koje su mu bile božanski udijeljene pronađeno je da mu je to ime zbog njegove iznimne ljubavi prema Bogu nadjenuo sam Bog. Prezime po ocu nije htio uzeti, premda je potjecao iz časne i ugledne obitelji, nego je zadržao majčino, budući da je bila presveta gospođa, kako bi ujedno nasljedovao i njezine kreposti. Otuda se dogodilo da ga posvuda nisu nazivali Henrik od Berga po ocu, nego Henrik Suzon po majci.”
4 Kada je pak u Konstanci prigrlio red sv. Dominika te mnogo napredovao u pobožnosti, a zatim u Kölnu na Rajni uznapredovao do tolike učenosti da je već trebao biti promaknut u doktora svete teologije, zabranio mu je Duh Gospodina Isusa da primi taj počasni naslov, rekavši da je on više nego dovoljno spoznao na koji način treba sebe obratiti Bogu i propovijedanjem privući i druge k Bogu. Tako je dakle počeo propovijedati s tolikim žarom i djelotvornošću da je propovijedanjem stekao slavno ime. Imao je pak u propovijedanju ovaj običaj: ako bi odlučio reći nešto vrijedno pažnje, da bi slušatelje učinio pozornima, služio bi se ovim riječima: „Poslušajte, molim vas, evo Suzon će zazvučati u skladu sa svojim imenom”, što se na njemačkom kaže daleko značenjskije. Na taj se način na temelju svoga imena služio i drugim izričajima kojima je narod činio pozornim, a koji se ne mogu prikladno izraziti na latinskom.
5 Neke je svoje spise mnogo godina čuvao skrivenima, ne želeći ih nikome pokazati dok ne umre, iz skromnosti. Napokon ga je razum počeo poticati da ih, dok je još na životu, preda svome poglavaru na čitanje, jer bi lako mogao dati obrazloženje ako bi se pojavile kakve dvojbe. I premda bi ih možda neki neupućeni ljudi, čije sudove ne treba mnogo cijeniti, htjeli zlonamjerno kuditi i nepromišljeno osuđivati, ne obazirući se na pobožnu nakanu njegove duše ili zbog svoje tuposti i neznanja ne mogavši u sebi samima shvatiti išta takvo (moglo se naime dogoditi da nakon njegove smrti njegovi spisi dospiju u ruke mlakih ljudi koji se sami ne bi nimalo potrudili da se oni na slavu Božju priopće pobožnima i onima koji ih žele, ili pak da najprije budu pokazani ljudima lišenima svjetla razuma ili pokvarena i zlonamjerna duha, koji bi ih iz svoje zavisti uništili, kako se često događa), odvaživši se, izvadio je iz svojih spisa neke najvažnije i najteže izreke te ih ponudio na čitanje jednom doktoru teologije, čudesno od Boga prosvijetljenom i obdarenom sjajnim duhovnim darovima, vrhovnom poglavaru dominikanskog reda za Njemačku, kojega nazivaju provincijalom, imenom Bartolomej. On ih je pomno pročitao i u svakom ih pogledu odobrio, rekavši da se u dlaku slažu sa Svetim pismom.
6 Zatim je istomu Bartolomeju htio predati na ispitivanje i ono što je zadavalo manje poteškoća, ali kako je ovaj u međuvremenu preminuo, ne mogavši ostvariti svoju želju, počeo se veoma žalostiti jer nije znao što da učini. Zbog toga se ozbiljno predao molitvi Bogu da se udostoji pokazati mu što bi bilo korisno učiniti. Ukaza mu se dakle u viđenju onaj spomenuti znameniti teolog, blistajući u velikom svjetlu, i reče mu da je Bogu veoma ugodno da svoje spise priopći svim pobožnima. Što je on od srca i učinio. Toliko neka bude dovoljno da smo sažetije umetnuli iz njemačkoga kodeksa, gdje se to nalazi opširnije. Nisam naime htio izostaviti ništa što bi bilo na korist čitatelju.
Napisao kartuzijanac Lovro Surije.
PISČEV PREDGOVOR.
Gospodin Henrik Suzon, muž velike svetosti i glasovit po mnogim čudesima, proveo je gotovo od dječaštva život koji malo tko može nasljedovati. Imao je pak neku duhovnu kćer, plemenita roda, ali još plemenitiju po pobožnosti, koja je od njega potajno doznala mnogo toga o njegovu životu i to pretočila u spise. No čim je on to doznao, zapovjedio je da mu se to vrati te je dio toga spalio vatrom, a ono što je preostalo objavio je pod tuđim imenom, ne spominjući sebe nimalo, nego sebe posvuda nazivajući slugom Mudrosti, kako bi izbjegao taštu slavu. Stoga u ovom njegovu životopisu ima vrlo mnogo toga od čega ništa ne može biti djelotvornije za raspaljivanje i najhladnijih ljudskih duša na ljubav prema Bogu. Neki tjelesni ljudi, odani ovome svijetu, obično se gade nad takvim stvarima, ali to ne smije pokolebati one koji žele ugoditi ne ljudima, nego Bogu. Gospodin Bog je htio da nam budu pri ruci primjeri njegovih svetaca, kako bismo se mi, koje riječi malo pokreću, raspalili barem djelima drugih. Djela naime pokreću više nego riječi. Zaklinjem te, pobožni čitatelju, marljivo se bavi čitanjem ovoga životopisa, jer to nećeš činiti bez velika dobitka za svoje spasenje. Zdravo.
Bijaše u Njemačkoj neki čovjek po zvanju dominikanac, rodom Švabljanin, čije ime neka bude u knjizi života. On je želio i biti i zvati se slugom vječne Mudrosti. Dogodilo se pak da je upoznao neku svetu i od Boga prosvijetljenu osobu koja je trpjela od nevolja i žalosti. Bila je ženskoga spola i željela je od spomenutoga sluge vječne Mudrosti čuti ponešto o trpljenju iz njegova vlastitog iskustva, čime bi se njezina ožalošćena duša okrijepila; i to je činila dugo vremena, kad god bi on došao k njoj, te je prikrivenim raspitivanjem izvukla iz njega način njegova početka i napredovanja, kao i neke njegove vježbe i trpljenja, što joj je on u duhovnoj prisnosti tajno otkrivao. No čim je ona osjetila da iz toga crpi utjehu i pouku, sve je zapisala za svoju i tuđu korist, ali potajno i kriomice, a da on o tome nije ništa znao. Poslije pak, kada je primijetio tu duhovnu krađu, ukorio ju je i prisilio da mu vrati što je napisala, te je odmah predao vatri sve što je od nje primio. A kada mu je bio predan i drugi dio, i kada ga je na sličan način htio posve uništiti, božanskom mu je objavom to bilo zabranjeno; i tako ono što je preostalo nije izgorjelo u plamenu, a što je ona najvećim dijelom bila napisala vlastitim rukama; tome je ipak nakon njezine smrti sluga vječne Mudrosti dodao mnoge pobožne pouke pod njezinim imenom.
3 Prvo pak obraćenje ovoga sluge Bogu, ili počeci njegova obraćenja, započeli su tada kada je navršavao osamnaestu godinu. I premda je već pet godina nosio redovnički habit, još je uvijek bio nemirna i nesmirena duha. Iako je doduše bio božanski sačuvan od težih krivnja i grijeha koji bi mogli naškoditi njegovu ugledu, za uobičajene i manje pogreške nije mnogo mario. U međuvremenu ga je Bog ipak tako čuvao da, kamo god bi se okrenuo prema stvarima koje su godile njegovim osjetilima i koje je želio, nije bio miran ni zadovoljan u duši, nego mu se činilo da preostaje još nešto drugo što će njegovoj živahnoj duši donijeti spokoj i mir. Bilo mu je stoga teško dok je trpio taj nemir i smetenost: uvijek su ga iznutra boli poticaji savjesti, a ipak sam sebi nije mogao pomoći, sve dok ga premilostivi Bog jednim obraćenjem nije oslobodio. Ostali su se čudili njegovoj iznenadnoj promjeni i pitali se što mu se dogodilo, govoreći jedan ovo, a drugi ono; no nitko nije pogodio samu bit stvari, budući da je neko skriveno i svijetlo Božje privlačenje iznenada prouzročilo to njegovo odvraćanje od svega i obraćenje Bogu.
O nekim borbama novoga Kristova vojnika.
Kada mu je pak ta milost bila božanski udijeljena, ubrzo su u njemu nastale neke borbe kojima je zli duh nastojao spriječiti njegovo spasenje, a one su izgledale ovako: unutarnji Božji poticaj i nadahnuće tražili su od njega brzo odvraćanje od svih zapreka i posrednika. Nasuprot tomu opirala se napast, ubacujući mu ovakvu misao:
„Zrelije promisli: lako je započeti, ali je teško dovršiti.” No unutarnji Božji poziv isticao je moć i djela Duha Svetoga. Suprotno tome, napast je tvrdila da doduše ne treba nimalo sumnjati u Božju moć, ali da je neizvjesno želi li on to. Tada mu se pak to pouzdano dokazivalo, budući da je premilostivi Bog svojim dobrostivim obećanjima potvrdio da će uistinu pružiti pomoć svima koji se u njegovo ime toga prihvate. Zatim, kada je u tom sukobu milost odnijela pobjedu, neka se druga misao, poput prijateljske slike, uvukla u njegovu dušu i ovako mu savjetovala: „Može se to možda pohvaliti, i s pravom se trebaš popraviti, ali nemoj pretjerivati: započni s takvom umjerenošću da možeš privesti kraju. Dopusti tijelu jelo i piće, budi blag prema sebi, a u međuvremenu izbjegavaj grijeh. Budi u sebi dobar koliko god želiš, ali s takvom umjerenošću da se nitko izvana ne zgraža nad tobom, kako ljudi obično govore: samo neka je srce pobožno, sve je spašeno. Moći ćeš s ljudima provoditi ugodne dane, a ipak ostati u dužnosti kreposti. I drugi se nadaju da će biti spašeni, iako ne provode život predan takvim vježbama.” Tim i sličnim mislima bio je napadan, ali je vječna Mudrost taj varavi savjet obarala ovako: „Tko pokušava sklisku ribu jegulju zadržati za rep i mlako započeti sveti život, taj se u obojem vara; jer dok misli da drži ili jedno ili drugo, ono mu isklizne iz ruku. Tako i onaj tko neukroćeno i nevježbano tijelo želi podvrgnuti u ropstvo živeći nježno i mekušno, nije sasvim pri zdravoj pameti; a tko želi uživati u svijetu i ipak savršeno služiti Bogu, pokušava nemoguću stvar te kvari i izopačuje Božje spise i Kristove ustanove. Stoga, ako želiš svemu reći zbogom, učini to muževnim duhom.”
5 Kada se u toj misli dovoljno dugo zadržao, napokon se odvažio i pouzdao te se hrabro povukao od svih. U međuvremenu je njegova živahna duša u početku podnijela česte (da tako kažem) smrti dok se odvajala od ispraznog društva. Katkad je, svladan slabošću naravi, pristupio k njima radi razbibrige, ali se najčešće događalo da bi onaj tko im je došao veseo odlazio tužan, jer su mu njihovi razgovori i zabave bili neugodni, a njegovi njima mrski. Prilično se često događalo da su ga, čim bi im se pridružio, mučili ovakvim riječima: jedan je zapitkivao kakvu je to osobitu vrstu i način života prigrlio; drugi je tvrdio da je sigurniji uobičajeni način življenja; treći je napokon govorio da takav način života završava lošim ishodima. Tako su ga dočekivali jedan za drugim. No on bi posve zanijemio i govorio u sebi: „O premilostivi Bože, ništa nije pametnije nego bježati od ljudskoga društva. Da doista nisam čuo ove razgovore, nikakva mi šteta otuda ne bi došla.” U to mu je vrijeme najteži križ bio to što nije imao nikoga komu bi mogao otvoriti svoje nevolje, tko bi slijedio isto što i on i ista načela. Živio je dakle osamljen i jadan, te se s velikim naporom povlačio od drugih, što mu je kasnije navika učinila preslatkim.
O nadnaravnom zanosu udijeljenom sluzi vječne Mudrosti.
Dogodilo se na početku njegova redovničkog života da je na blagdan sv. Agneze, djevice i mučenice, nakon objeda ušao u kor i ondje ostao sam, stojeći u najnižim sjedalima desnoga kora. Tada ga je bio obuzeo neki težak tjeskobni nemir zbog gorkoga križa i nevolje koju je podnosio. Dok je pak tako stajao lišen svake utjehe, a nikoga ondje nije bilo, bi uznesena njegova duša, bilo u tijelu bilo izvan tijela, te vidje i ču ono što ni svi jezici ne bi mogli izreći. Bilo je to bez oblika i načina, a ipak je u sebi sadržavalo ugodne naslade svih oblika i načina. Srce mu je i plamtjelo željom, a ipak bilo zasićeno; duh mu je bio posve radostan i mio; izbor i žudnja u njemu su bili uspavani. Samo je oštricu uma upirao u onaj svijetli i sjajni bljesak, gdje ga je obuzeo zaborav i samoga sebe i svih stvari. Nije znao je li dan ili noć. Bila je to uistinu neka provaljujuća slatkoća vječnoga života prema sadašnjem mirnom i tihom opažanju ili iskustvu. Poslije je govorio: „Ako to nije kraljevstvo nebesko, ja doista ne znam što je kraljevstvo nebesko. Jer kakvu god nevolju tko može podnijeti u ovome životu, ne može po jednakosti zaslužiti onu radost koju valja vječno uživati.” Taj je ekstatični zanos trajao jedan sat ili pola sata, a on nije znao boravi li mu duša u tijelu ili izvan tijela.
7 Nadalje, kada je došao k sebi, osjećao se posve onako kako se obično osjećaju oni koji su se vratili iz drugoga svijeta; i toliko mu je tijelo trpjelo od toga trenutnog zanosa da nije mislio da itko na samom pragu smrti u tako kratkom vremenu može iskusiti tolike boli. Čim se pak vratio k sebi, iz dubine je grudi izvlačio duboke uzdahe, a tijelo mu se, premda protiv njegove volje, rušilo na tlo, nimalo drukčije nego kod onih koji klonu od slabosti snaga. Ispuštao je dakle jadne glasove i u sebi izgovarao duboke jecaje, govoreći ovako: „O Bože moj, gdje sam bio, a gdje sam sada? O moje osobito i najviše dobro! Nikakav zaborav nikada neće moći istrgnuti ovaj sat iz mojih grudi.” Tijelom je doduše hodao, ali nitko ipak ništa na njemu izvana nije ni vidio ni primijetio. No njegova je duša i um bio pun nebeskih prizora, a oni su se nebeski bljeskovi u najdubljim skrovištima njegova uma kretali tamo-amo, te mu se činilo kao da lebdi u zraku. Napokon, sile njegove duše bile su ispunjene tim slatkim nebeskim okusom, upravo kao što posuda za pomast, nakon što se iz nje izlije dragocjena tekućina, zadržava najugodniji miris. I taj je isti okus, ustrajući u njemu mnogo vremena nakon toga, u njemu proizvodio nebesku žeđ i čežnju za Bogom.
Kako je sklopio duhovnu ženidbu s vječnom Mudrošću.
Način pak njegova života, kojim se dugo nakon toga služio u unutarnjim vježbama, bio je neprestano nastojanje oko trajnog uživanja prisutnosti vječne Mudrosti, združeno s prijateljskim razgovorom s njom. Kako je to najprije započelo, može se uočiti iz njegovih knjiga o vječnoj Mudrosti koje je, uz Božju pomoć, napisao na njemačkom. Od najranije je dobi njegovo srce bilo nadasve sklono ljubavi. A sama se vječna Mudrost u Božjim spisima pokazuje nimalo drukčije nego kao ona koja je silno obuzeta ljubavlju, te se lijepo uređuje i ukrašava kako bi se svima svidjela; služi se ljupkim govorima i prijateljskim likom kako bi duše sviju namamila na ljubav prema sebi, a u međuvremenu spominje varavost i nepostojanost drugih prijateljica, nasuprot svojoj postojanosti i ljupkosti. Time je svakako bila privučena njegova mladenačka duša, upravo kao što se za panteru kaže da šireći sladak miris privlači k sebi druge zvijeri. Služi se pak ista Mudrost tim načinom mamljenja i blagog te slatkog pozivanja na duhovnu ljubav prema sebi veoma često, osobito u Salomonovim knjigama te u svescima Mudrosti i Knjige Sirahove. Kada bi se dogodilo da se te knjige čitaju za stolom, i kada bi čuo ljubavne i umilne glasove Mudrosti, razveseljena duha počeo bi za njom čeznuti i gorjeti velikom željom za njom, te je ovako u sebi razmišljao: „Doista ću okušati svoju sreću ne bih li možda zaslužio uživati ljubav ove uzvišene prijateljice, o kojoj se pripovijedaju tako veličanstvene stvari, i zadobiti njezino prijateljstvo. Jer moje živahno i mladenačko srce neće moći ne biti privrženo i odano nečijoj ljubavi.” Pritom ju je češće promatrao, a ona mu se često uvlačila u dušu i sasvim mu se smiješila. Kada je pak jednom sjedio za stolom, čuo je kako se o njoj čitaju ove riječi: „Mudrost je ljepša od sunca, i nadilazi svaki raspored zvijezda; uspoređena sa svjetlom, nalazi se prva. Nju sam ljubio i tražio od svoje mladosti, i nastojao sam je uzeti sebi za zaručnicu, i postao sam ljubitelj njezine ljepote. Zbog nje ću imati slavu pred mnoštvom i čast kod starijih. Po njoj ću imati besmrtnost i ostavit ću vječni spomen onima koji će doći poslije mene. Ušavši u svoj dom, otpočinut ću s njom. Jer druženje s njom nema gorčine, ni suživot s njom dosade, nego veselje i radost. Gospodin je Mudrošću utemeljio zemlju, razboritošću je učvrstio nebesa. Njegovom su mudrošću provalili bezdani, a oblaci se zgušnjavaju rosom. Tko ju je zadobio, hodio je pouzdano svojim putem i noga mu se neće spotaknuti. Ako usne, neće se bojati: počinut će i sladak će mu biti san.” Čuvši te i slične medene riječi, gorućom je dušom u sebi prevrtao ove misli: „O uistinu preslavne i izvanredne prijateljice! O kad bi mi ona mogla pripasti! Doista bih bio najsretniji.”
No s druge su ga strane odvraćali protivni žalci misli, naime ovakvi: „Kako ćeš moći ljubiti ono što nikada nisi vidio, što nikada nisi upoznao? Bolja je pregršt sa sigurnim posjedom nego puna kuća s nesigurnim iščekivanjem. Tko podiže visoku građevinu i teži za prijateljstvom izvrsna čovjeka, kojemu je sam daleko nedorastao, nerijetko prevaren u svojoj nadi odlazi gladan. Prijateljstvo ove Gospođe doista ne bi trebalo odbiti kada bi svojim ljubiteljima davala slobodu da njeguju tijelo. Ali sada ona sama kaže: ‘Tko ljubi vino i poslastice, neće biti mudar.’ I također: ‘Dokle ćeš, lijenčino, spavati? Dokle ćeš ustajati od sna? Malo ćeš odspavati, malko zadrijemati, malko sklopiti ruke da počineš, i doći će ti kao trkač tvoje siromaštvo, i oskudica kao naoružan čovjek.’ Hajde, vidi propisuje li ikada itko drugi tako teške zakone svojim ljubiteljima?” Tim se mislima suprotstavila neka božanska pomisao: „Od davnine je zakon i uvjet ljubavi da ljubitelji trpe protivštine i neugodnosti. Nema nijednoga prosca bez križa; i tko god se predaje ljubavi, taj je ujedno i mučenik. Koliko je dakle pravednije da onaj tko namjerava sebi pridobiti tako uzvišenu i znamenitu zaručnicu i prijateljicu u međuvremenu podnese neke protivštine! Pogledaj koliko gorkih zgoda, koliko dosada, koliko napora, htjeli ne htjeli, moraju podnositi prijatelji svijeta.” Tim i sličnim unutarnjim nadahnućima utvrđivao se u duši na ustrajnost, a takve su mu se misli veoma često javljale. Katkad je bio obdaren dobrom voljom, a ponekad je dušu donekle priklanjao ljubavi prema prolaznim stvarima; ali kamo god bi se okrenuo, uvijek bi naišao na nešto takvo čemu bi se potpuno obraćenje njegova srca usprotivilo. I na taj se način naginjao čas na ovu, čas na onu stranu.
10 Jednoga dana, sjedeći za stolom, čuo je kako se o Mudrosti čita nešto čime je bio silno raspaljen. To je bilo ovakvo: „Ja sam kao smrdljika raširila svoje grane, i moje su grane čast i milost. Kao nezasječeni tamjan namirisala sam svoje prebivalište, i moj je miris kao nepomiješani balzam. Tko me pronađe, pronaći će mir i crpsti spasenje od Gospodina.” Nasuprot tomu, o sramotnoj ljubavi prema ženama navodilo se ovo: „Našao sam da je od smrti gorča žena koja je zamka lovaca, a srce joj je mreža; ruke su njezine okovi. Tko je ugodan Bogu, pobjeći će joj, a tko je grešnik, bit će uhvaćen od nje.” Na to je u sebi kliktao govoreći: „Posve su najistinitije ove riječi. Sada mi je sasvim sigurno i odlučeno uzeti Mudrost za zaručnicu te se predati njezinoj ljubavi i službi. I o kad bi mi se”, reče, „barem jednom pružila prilika da je vidim i s njom razgovaram! Tko je ili kakva je ona koja o sebi propovijeda tako čudesne stvari, i toliko toga te tako velike stvari obećava? Je li Bog ili čovjek, muškarac ili žena, znanje ili lukavost, ili što je napokon?” Dok je izgarao tim željama, koliko ju je mogao prepoznati iz spomenutih i drugih izreka Pisma kojima se ona opisuje, pokazala mu se vidljivom u ovakvu liku: lebdjela je visoko iznad njega u stupu oblaka, sjedeći na prijestolju od bjelokosti, blistajući poput zvijezde Danice i sjajući kao sunce u svojoj snazi. Kruna joj bijaše vječnost, odjeća blaženstvo, govor slatkoća, zagrljaj sitost svakoga dobra. Bila je blizu i daleko u isti mah, uzvišena i ponizna, prisutna i skrivena, pokazivala se prisnom, a ipak se nije mogla uhvatiti; bila je viša od uzvišenih nebeskih vrhunaca i dublja od bezdana; dopirala je snažno s jednoga kraja na drugi i sve je blago uređivala. Dok se činilo da se drži u liku otmjene djevojke, ubrzo je pred sobom nosila sliku najljepšega mladića. Katkad se pokazivala kao prijateljica najvještija u svim umijećima, svima ljupka. I tako, okrenuvši se preslatko k njemu te mu se ljubazno, premda ne bez nekog božanskog veličanstva, nasmiješivši, dobrostivo ga oslovi ovim riječima: „Daj mi, sine, srce svoje.” Tada pak on pade pred njezine stope te joj iz dubine duše i najponiznije zahvali. To mu je u ono vrijeme bilo udijeljeno, niti je tada mogao postići više.
11 Poslije pak, kada je po svome običaju hodao zamišljen o toj preljubaznoj Mudrosti, njegovo je srce, nadasve željno ljubavi, u sebi razmatralo ovo pitanje: „Odakle je potekla sva ljubav i ljupkost? Odakle polazi sva ljepota, ures, naslada i dražest? Ne istječe li sve to iz plodnog izvora samoga božanstva? Hajde dakle, srcem, osjetilima i dušom grlim te, neiscrpni bezdane svega poželjnog, osjećajem svoga gorućeg srca: jer mi nitko ne brani.” U međuvremenu se katkad njegovoj duši priopćavao gotovo sam izvor i bujica svakoga dobra, u kojem je ujedno pronalazio sve što je lijepo, ljupko ili poželjno, budući da je to ondje postojalo na neizreciv način. Otuda je stekao neki običaj da bi se, kad god bi čuo da se govore ili pjevaju ljubavne pjesme, srcem i dušom odmah povukao u sebe ili bio ponesen unutra k svojoj preslatkoj prijateljici, iz koje proizlazi sve što je ljupko, nekakvim sabranim pogledom. I doista se ne može izreći koliko je puta tu najmiliju prijateljicu suznih očiju i beskrajno raširena krila srca zagrlio i slatko privinuo na svoje grudi. Tada mu je često bilo posve onako kako biva djetetu koje visi o grudima majke što ga grli svojim rukama i skriva se u njezinu krilu. Kao što se naime takav dječačić glavom i pokretom cijeloga tijela privija uz grudi svoje majke te prijateljskim i umilnim kretnjama te vrste očituje radost svoga srca, tako je i njegovo srce s nekim osjetnim preplavljivanjem hrlilo k najugodnijoj prisutnosti vječne Mudrosti i razmišljalo: „Kad bi mi bila zaručena, Gospodine Isuse, moćna kraljica, to bi mi bilo na radost. Sada dakle, vječna Mudrosti, ti si carica moga srca i roditeljica sve milosti. U tebi mi u izobilju pritječe bogatstva, časti i moći. Osim toga ne žudim ni za čim što ovaj svijet ima.” Pri tim razmatranjima, razvedrena lica, blistavih očiju, srca uzdignuta u klicanje i svih unutarnjih osjetila koja su klicala, provalio je u ove riječi: „Više od zdravlja i ljepote ljubio sam Mudrost, i odlučio sam imati je umjesto svjetla, i došla su mi sva dobra zajedno s njom.”
Kako je spasonosno ime Gospodina Isusa urezao u svoje srce.
U isto vrijeme neki neizmjerni oganj uliven u njegovu dušu silno je raspalio njegovo srce božanskom ljubavlju. Jednoga dana, osjećajući njegov žar i izgarajući preko mjere ljubavlju prema Kristu, ušao je u svoju sobicu, povukao se na skrovito mjesto i predao se preslatkom razmatranju te rekao Gospodinu: „O kad bih, premilostivi Bože, mogao smisliti neki znak ljubavi koji bi bio vječni spomen ljubavi između tebe i mene, i koji bi posvjedočio da ja tebe i ti mene najviše ljubiš, te da se to nikada ne može izbrisati nikakvim zaboravom.” U tom najžarčem zanosu, uklonivši s prsa škapular, kako ga nazivaju, i otkrivši prsa, zgrabi pisaljku i, promatrajući svoje srce, reče: „Svemogući Bože, podaj mi danas snagu i moć da ispunim svoju želju: jer sada se u samu utrobu moga srca trebaš utisnuti.” Rekavši to, počeo je na samom mjestu srca pisaljkom bosti meso i povlačiti pisaljku gore i dolje, sve dok nije urezao ime Isus u ono meso kojim je pokriveno srce. U međuvremenu mu je krv tekla niz tijelo u krilo; gledajući to s najvećim duševnim užitkom, zbog prevelike ljubavi nije mario za bol. Dovršivši to, tako krvav izišao je iz sobice k propovjedaonici hrama te, kleknuvši pred slikom Raspetoga, reče: „De, Gospodine, jedina ljubavi moga srca i duše, pogledaj ogromnu želju moje duše. Ja te doista ne mogu potpuno utisnuti u sebe. Ti dakle, usrdno moljen, dovrši, Gospodine, ono što preostaje, i još se dublje utisni u dno moga srca, te svoje sveto ime tako u meni zapečati i ukleši da nikada ne možeš biti izbrisan i odvojen od moga srca.” Zatim je mnogo vremena bio pogođen tim ranama ljubavi, napokon je ozdravio, a ime Isus ostalo je onako kako je želio utisnuto u srcu. Sama su pak slova bila široka kao ravna slamka i duga kao jedan članak maloga prsta.
13 Sve do smrti nosio je to ime na svojim prsima. Kad god bi se srce pomaknulo, zajedno bi se pomicalo i samo ime, a osobito je oko početaka bilo nadasve svijetlo. On je pak tu stvar najbrižljivije skrivao, niti ju je ikome ikada, osim tek jednome od svojih drugova iz neke najdublje i duhovne prisnosti, potajno pokazao da je vidi. Ako bi mu se poslije dogodilo što protivno, pogledao bi taj znak ljubavi i lakše bi to podnosio. Ponekad je znao reći Gospodinu u prisnom razgovoru: „Ljubitelji ovoga svijeta prišivaju sliku svoje prijateljice na svoju odjeću; a ja sam, Gospodine nadasve ljubljeni, tebe upisao u svoje srce i svoju krv.” Jednom se prilikom nakon jutarnjih molitava vratio sa svoje molitve, sjedio u sobici na svome sjedištu, a pod glavu je umjesto jastuka stavio knjigu koja nosi naslov VITÆ PATRUM. Doživio je pak zanos uma i učinilo mu se da neko svjetlo izlazi iz njegova srca; pogledavši, vidio je u svome srcu zlatni križ protkan mnogim draguljima, u kojima se s čudesnim uresom jasno pojavljivalo ime Isusovo. Odmah je kukuljicom pokrio svoje srce i nastojao prigušiti taj čudesni sjaj da ga tko ne bi ugledao. Tada su pak one goruće zrake na čudesan način plamtjele, tako da ni na koji način nije mogao sakriti njihovu najdjelotvorniju snagu i sjaj.
O nekim predigrama božanske utjehe kojima se privlače Kristovi novaci.
Kada je po uobičajenom običaju nakon jutarnjih molitava došao u svoju kapelicu, sjeo je na svoje sjedište da uhvati malo počinka. Bio je to kratak počinak, dok stražari nisu oglasili svitanje dana; na njihove se glasove i on odmah probudio, naglo pao na tlo i pozdravljao izlazeću zvijezdu Danicu, to jest samu preslavnu Kraljicu neba, s tom nakanom da, kao što ljeti ptičice veselo dočekuju dan koji sviće, i on radosnim osjećajem štuje roditeljicu vječnoga Sunca; govorio je tada neki pozdrav ne jednostavno, nego s nekim slatkim i tihim pjevom duše. Dogodilo se da se u to vrijeme tako, kako je rečeno, predao počinku i u svojoj duši začuo kako odjekuje čudesan zvuk, od kojega je bio potresen cijelim srcem. Zvuk toga glasa bio je veoma prodoran, a osjetio ga je u onaj sat kada obično izlazi zvijezda Danica. Izgovarao je pak ove riječi: STELLA MARIA MARIS HODIE PROCESSIT AD ORTUM. Ta je pjesma nadnaravno odzvanjala u njemu, tako da se sav razveselio u duši te je i sam zajedno pjevao. Kada su pak zajedno dovršili taj pjev, bio je na neki neizreciv način zagrljen i čuo je ovakav glas: „Koliko me ljupkije grliš i čistije bez primjese tvari cjelivaš, toliko ćeš u mojoj vječnoj svjetlosti radosnije i prijateljskije biti zagrljen.” Nakon tih riječi otvorile su mu se oči i obilno su kapale suze, a on je po svome običaju pozdravljao zvijezdu Jutarnjicu. Odmah je dodavao drugi jutarnji pozdrav, ljubeći ujedno tlo, u čast vječne Mudrosti, s onom nadasve pobožnom molitvom koju je sam običavao pisati u knjižicama koje služe pobožnosti, a kojoj je početak ovaj: „Duša je moja čeznula” itd. Tome je priključivao treći pozdrav združen s ljubljenjem tla, u čast najvišeg i najplamenijeg serafskog duha koji izgara najžarčim ljubavnim žarom prema vječnoj Mudrosti, da taj isti duh silno raspali njegovo srce ljubavlju prema Bogu, kako bi i u sebi sav plamtio i sve druge raspaljivao svojim ognjenim govorima i poukama. To su svakako bili njegovi svakodnevni pozdravi kada bi se ujutro budio.
16 Jednom je prilikom u same poklade produljio svoje molitve sve dok stražari danim znakom nisu oglasili svitanje dana. Stoga je ovako u sebi razmišljao: „Počini malo prije nego što dočekaš preslavnu zvijezdu Jutarnjicu.” I dok su u međuvremenu njegova osjetila uživala malko počinka, anđeoski su duhovi glasno počeli pjevati onaj preslatki responzorij, kako ga nazivaju, Surge illuminare Jerusalem, i taj je pjev neizrecivom slatkoćom odjekivao u njegovoj duši. Kada su pak malo otpjevali, njegova je duša bila toliko ispunjena tom nebeskom melodijom da krhko tijelo više nije moglo izdržati, te su mu se tako otvorile oči i, dok mu se srce prelijevalo, niz obraze su mu tekli topli pljuskovi suza. U isto je vrijeme, sjedeći jednom radi hvatanja počinka tako kako je rečeno, u viđenju imao dojam da je prenesen u tuđi kraj, i gle, ugledao je svoga anđela kako mu s desne strane stoji blaga i vedra lica. Naglo skočivši, obuhvatio je i zagrlio taj preslatki anđeoski duh te ga privinuo svojoj duši što je čvršće i prijateljskije mogao, tako da je mislio da između njih nema nikakva posrednika, i tužnim glasom te vlažnih očiju, punim osjećajem srca reče anđelu: „O preslatki duše, koji si mi od Boga dodijeljen za čuvara i tješitelja, zaklinjem te onom ljubavlju kojom goriš prema Bogu da me ne ostaviš.” Odgovori mu anđeo: „Zar se ne usuđuješ pouzdati u Boga? Vjeruj mi, tolikom te dobrohotnošću i ljubavlju od sve vječnosti obgrlio Bog da te nikada neće htjeti ostaviti.”
16 Drugom prilikom, nakon što mu je bio dan počinak od nevolja, dok je u rano jutro u viđenju prisno boravio s nebeskim duhovima, zamolio je jednoga od onih sjajnih prvaka nebeske domovine da mu pokaže na koji način Bog potajno boravi u njegovoj duši. I reče mu anđeo: „Hajde sada veselo pogledaj u samoga sebe i vidi kako Bog s tvojom zaljubljenom dušom izvodi svoju igru.” Bez oklijevanja, pogledavši unutra, vidio je kako njegovo tijelo na onom mjestu gdje je sjedište srca postaje prozirno poput kristala, a u samom središtu njegova srca najmirnije počiva vječna Mudrost u prijateljskom liku, te pokraj nje sjedi njegova duša oslonjena na nebeski blagoslov, slatko naslonjena na njezin bok, stisnuta njezinim zagrljajima i pritisnuta uz božansko srce, skrivajući se ondje i snivajući u nekoj ekstazi i utonuću među rukama najljubljenijeg Spasitelja.
O nekim nebeskim utjehama koje su mu bile udijeljene.
Bio je sam sebi načinio neke tvrde i opore poveze. Dogodilo se pak da mu se jedne noći, upravo na blagdan svih Anđela, u viđenju učinilo da čuje anđeoske pjesme i nebeske zvonke napjeve, kojima je bio toliko okrijepljen da je zaboravio sve svoje nevolje. Reče mu pak jedan od anđela: „Kao što tebe veseli čuti od nas pjesme vječnosti, tako nas raduje čuti od tebe pjesme vječne i najizvrsnije Mudrosti”; i odmah je dodao: „Ovu će pjesmu svakako svi izabrani ispjevati u posljednji dan, kada se vide utvrđenima u uživanju trajnoga blaženstva.” Zatim je na istu svetkovinu mnogo sati proveo u takvu razmatranju nebeskih i anđeoskih radosti; a kada je dan već svitao, prišao mu je neki mladić, likom i odjećom poput nekoga nebeskog glazbenika kojega mu je poslao Bog, a zajedno ga je pratilo mnogo vrsnih i sjajnih mladića u istoj odjeći i liku, osim što je onaj prvi pred sobom nosio neko dostojanstvo iznad ostalih, poput arkanđela. On sam pak velikim i uzvišenim duhom pristupi sluzi vječne Mudrosti, govoreći da su božanski poslani k njemu zato da njegove nevolje olakšaju i rasprše nebeskim radostima. „Stoga”, reče isti duh, „odbacivši bol srca, trebaš nam se pridružiti kao drug i s nama povesti nebeska kola.” Ujedno ga, vukući ga za ruke, pridružiše sebi. Ubrzo spomenuti mladić započe preslatku pjesmicu o djetešcu Isusu, naime ovu: In dulci jubilo itd. Čim je pak sluga Mudrosti čuo kako se ime Isusovo tako slatko i živahno pjeva, toliko se okrijepio u osjetilima i duši da mu se činilo da nikada nije ništa pretrpio, te je odmah bila odagnana svaka tegoba. U međuvremenu je s velikim užitkom duše promatrao kako oni blaženi duhovi izvode najviše i najotmjenije skokove. Onaj je precentor znao sve izvrsno voditi, a ostali su slijedili slatke napjeve njega koji je predvodio pjevanje, pjevajući i plešući s klicanjem srca. Precentor je pak triput ponavljao onaj pripjev: Ergo merito. Ta kola nisu bila kakva su u ovome životu, nego su to bili neki nebeski izljevi i povratci u najprostraniji bezdan božanstva. Bezbrojne su mu se nebeske utjehe te vrste pružale nekoliko godina, i to ponajviše onda kada su ga pritiskale teške nevolje, pa ih je tim blaže podnosio.
18 Neki je prijatelj Božji u viđenju vidio ovoga istog slugu Mudrosti, kada je pristupio oltaru da prinese misnu žrtvu, obasjana uresom najsvjetlije ljubavi, a Božju milost kako poput rose silazi u njegovu dušu, te kako on postaje jedno s Bogom; ujedno je pak iza njegovih leđa stajalo vrlo mnogo dječačića ljupka i mila izgleda, noseći u rukama goruće svijeće oko oltara jedan za drugim, i kako ga svaki od njih raširenih ručica što je slađe mogao grli i privija na svoje grudi. Stoga je zadivljen zapitao tko su oni ili što žele. Odgovorili su da su njegovi sudrugovi i pratioci, dionici hvale i klicanja u vječnom blaženstvu, te da su mu neprestano nazočni i štite ga. Onaj sveti čovjek, koji je to vidio u duhu, reče anđelima: „Što znači to što ste ovoga brata tako slatko zagrlili?” Oni rekoše: „Ovaj nam je brat nadasve najdraži i imamo s njime veliko druženje i prisnost; i znaj da Gospodin Bog u njegovoj duši čini čudesne i neizrecive stvari, i što god ozbiljno zamoli od Boga, nikada kod Boga neće doživjeti odbijanje.”
O nekim viđenjima.
Mnoga su mu se u ona vremena događala viđenja o budućim i tajnovitim stvarima, te mu je Bog, koliko je bilo moguće, dao pouzdanu spoznaju i iskustvo onoga što se zbivalo na nebesima, u podzemlju i u čistilištu. Tada su mu se često običavale prikazivati mnoge duše nakon što bi preminule iz ovoga života te mu otkrivati što im se dogodilo, primjerice kakvim su grijesima navukle na sebe kaznu i kako im se može pomoći, ili kakvu su nagradu postigle od Boga. Među ostalima ukazao mu se blažene uspomene gospodin Eckhart i sveti brat Ivan Futerer iz Strasbourga. Od njih mu je gospodin Eckhart očitovao da je preplavljen neizrecivom slavom i posve preobražen u Boga. Sluga mu je pak Mudrosti postavio dva pitanja: prvo je bilo kako u Bogu prebivaju, odnosno kako su u Bogu postavljeni oni koji s istinskim predanjem bez primjese ikakve zablude ili prijevare žele udovoljiti najvišoj istini. Na to mu je odgovoreno da nitko riječima ne može izraziti utonuće ili uranjanje čovjeka u bezdan koji ne poznaje načina. Drugo je pitanje bilo koja je najkorisnija vježba za onoga tko želi dotle doprijeti. Gospodin Eckhart odgovori: „Ta naime da čovjek odustane od samoga sebe prema svome vlasništvu s dubokim predanjem samoga sebe, da sve prima ne od stvorenja nego od Boga, te da se služi nekom mirnom strpljivošću prema kakvim god vučjim ljudima.” Drugi pak, brat Ivan, također mu je u tom viđenju pokazao osobitu ljepotu i ures svoje duše, a njemu je slično postavio ovakvo pitanje: koja je među svima najkorisnija vježba i što čovjeka najviše boli. On reče da čovjeku ništa ne donosi više boli i koristi nego ako, ostavljen od Boga, strpljivo iziđe iz samoga sebe i tako bude lišen Boga radi Boga.
20 Također mu se naravni otac ovoga sluge Mudrosti, koji je dok je živio bio posve odan svijetu, ukazao nakon smrti u bijednom liku i očitovao mu strašnu čistilišnu muku koju je podnosio, i zbog čega je to ponajviše zaslužio, te mu je izložio način na koji mu može pružiti pomoć; kada je to učinio, ponovno mu se pokazavši, reče da je oslobođen kazna. Osim toga, njegova majka svete uspomene, u čijem je srcu i tijelu dok je bila živa Bog učinio čudesna djela, također se ukazala njegovu pogledu u jednom viđenju, izlažući mu najveće nagrade koje je postigla od Boga. Na taj je način vidio bezbrojne duše, što mu je donijelo stanovitu radost i u onom tijeku života koji je tada držao dugo ga je vremena ne malo krijepilo.
Kako se vladao kada bi pristupao k stolu, kao i dok bi sjedio za njim.
Prije nego što bi pristupio k stolu, kleknuvši pred vječnom Mudrošću s dubokim razmatranjem srca, usrdno ju je molio da mu bude družica i da jede s njime, te joj govorio: „Preslatki Isuse, s velikom te željom srca sada pozivam, zaklinjući te da mi se, kao što me dobrostivo hraniš, i danas pokažeš prisutnim.” Sjedeći za stolom, preslatkoga gosta čiste
moli ga da blagoslovi postavljena jela, čiste duše postavio je nasuprot sebi kao neki predmet i u njega blago i mirno upirao svoje oči; katkad bi se naslonio na bok njegova srca. Uz svako pojedino jelo koje bi mu bilo izneseno, nudeći zdjelicu tome nebeskom domaćinu, molio ga je da ga blagoslovi, služeći se češće prisno ovom molitvom: „Najljubljeniji Gospodine, molim te jedi sa mnom, Gospodine moj Isuse, blagoslovi, molim te, ovo jelo i uzmi od njega zajedno sa svojim slugom.” Takvim se prijateljskim umiljavanjem i takvim riječima služio prema vječnoj Mudrosti. Kada bi htio piti, najprije bi njemu pružio čašu i molio ga da pije. Imao je običaj za stolom uzeti pet gutljaja, i to na spomen pet rana svoga najdražeg Gospodina. Ali budući da su iz njegova božanskog boka potekli krv i voda, taj bi gutljaj udvostručio. Prvi i posljednji zalogaj uzimao je u ljubavi najplamenijeg srca koje bi moglo postojati na zemlji i u najžarčoj ljubavi najvišega serafina, kako bi se ta dvostruka ljubav savršeno priopćila njegovu srcu. Ako bi mu bilo ponuđeno neko neukusno jelo, umakao bi ga u krvavo srce svoga ljubljenog, nimalo ne sumnjajući da mu ono neće donijeti nikakve neugodnosti. rado jede voće,
22 Veoma se naslađivao voćem, ali Bog mu nije dopuštao da u njemu uživa. U jednom je viđenju mislio da mu netko pruža jabuku s ovim riječima: „Uzmi i uživaj; to je naime ono u čemu ti loviš užitak.” On odgovori da se ne naslađuje ni u čemu osim u vječnoj Mudrosti. Nasuprot tomu, onaj ga optuži za laž, govoreći da se neumjereno naslađuje voćem. Zbog toga je, obuzet stidom, pune dvije godine voće nije ni dotaknuo. Kada su one prošle ne bez želje, i kako sljedeće godine voće nije dobro rodilo, tako da se braći nije ni iznosilo na stol, a on je sam, premda ne bez oštre i višestruke borbe, iznudio od samoga sebe da za stolom ništa od voća posebno ne traži, zamolio je Boga, ako mu je doista ugodno da jede voće, da učini da se ono posluži svoj braći: što se tako i dogodilo. Kada je svanulo jutro, neki je nepoznat čovjek donio onomu samostanu mnogo svježega novca, pod jedinim uvjetom da se njime kupi voće. Braća su to učinila i dugo im je vremena to voće bilo dovoljno za uporabu. Tek je tada taj brat počeo zahvalna srca jesti voće. Veće bi jabuke rezao na četiri komada: od njih bi tri pojeo u ime Presvetoga Trojstva, a četvrti u onoj ljubavi kojom je nebeska Majka i Djevica svome prenježnom sinčiću Isusu pružila jabuku da jede; taj je isti komad jeo neoguljen, jer su dječačići tako običavali jesti jabuke. No od Rođenja Gospodnjega pa neko vrijeme nakon toga nije htio uzimati taj četvrti komad, prikazujući ga u svome razmatranju neokaljanoj Djevici da ga ona pruži svome sinčiću, iz ljubavi prema kojemu je on u međuvremenu želio biti bez njega. Ako bi katkad u jelu ili piću bio pohlepniji, crvenio bi se pred svojom časnom zaručnicom. Ako bi pak u nečemu od toga za stolom prekoračio mjeru, sam bi sebi nametnuo kaznu. Jednom je k njemu došao neki putnik, govoreći da mu je u jednom viđenju od Boga zapovjeđeno da, ako želi imati uredan način objedovanja, dođe k njemu i zamoli da mu se otkriju njegove vježbe i pravila.
Kako je dočekao novu godinu.
U Švapskoj, odakle je potjecao, u nekim mjestima na same kalende siječnja običavaju lakoumni mladići noću lutati i od žena koje ljube tražiti neki vijenac, to jest pjevaju pjesmice, izvode slatke napjeve i melodije te rade s najvećim mogućim umijećem i marom kako bi svojoj prijateljici pribavili neku krunu. Kada je on to svakako čuo, njegovoj je mladenačkoj duši to bilo najugodnije, te je iste noći i on sam pristupio svojoj prijateljici i zamolio je da mu daruje vijenac. Uistinu je prije izlaska sunca došao pred sliku Djevice Majke koja svoga prenježnog sinčića umilno privija na grudi, te je ondje kleknuvši tihim i slatkim pjevom srca počeo pjevati posljednicu o istoj Djevici, moleći je da mu omogući da od njezina Sina izmoli krunu, a ako bi on sam u čemu manje mogao, da ona nadopuni. To mu je često bilo tako ozbiljno, i tolika ga je potreba za plakanjem obuzimala, da su mu vrele suze tekle niz lice. Dovršivši to pjevanje, okretao se jedino ljubljenoj Mudrosti i, bacivši se pred njezine noge, iz dubokog bezdana srca ju je pozdravljao te velikom hvalom uzvisivao njezinu ljepotu, plemenitost, kreposti, nježnost i slobodu združenu s vječnim dostojanstvom, koje u njoj daleko nadilaze bilo koje, koliko god lijepe djevojke ovoga svijeta. To je pak činio pjevom, riječima, mislima i željama, kako je najbolje mogao; ujedno je želio da na neki duhovan način on sam bude poput glasnika svih zaljubljenih srdaca, i poput nekoga krila i skupa svih misli, riječi i osjećaja koji proizlaze iz ljubavi, kako bi barem tako on, inače nedostojan, mogao dovoljno hvaliti najdostojniju Mudrost. Na kraju ovako reče: „Ti si ipak, o preslavna prijateljice, moj ugodni Vazam; ti si proljetno ljeto moga srca; ti si najmiliji sat; ti si ona preslatka prijateljica koju jedinu ljubi i gleda moja mladenačka duša, i radi koje se odrekla svake prolazne ljubavi. Molim te, preslatka, udostoj se da mi to bude na korist, i neka mi bude dopušteno danas od tebe zadobiti ispletenu krunu. Podaj mi to, zaklinjem te, predobrostiva, po božanskoj darežljivosti, po svojoj urođenoj dobroti, i nemoj dopustiti da ovoga prvog dana godine koja započinje odem od tebe praznih ruku. Jer ti to neće dolikovati, preslatka slatkoćo. Sjeti se, molim te, da jedan tvoj vjerni sluga o tebi svjedoči kako se kod tebe ne nalazi ‘Da’ i ‘Ne’, nego samo ‘Da’ i ‘Da’. Hajde dakle, slatkoćo moga srca, pruži mi danas nebeskim darom ugodan i ljubak vijenac, da kao što se ludim ljubiteljima svijeta daje neka umjetna kruna, tako se mojoj duši ovoga dana umjesto dara ili novogodišnjeg poklona pruži neka osobita milost ili nešto novoga svjetla iz tvojih najmilijih ruku, o preslatka Mudrosti.” Na taj je način običavao moliti i nikada nije otišao prevaren u svojoj nadi.
O riječima: Gore srca.
Prijatelji su ga katkad propitkivali što ima na umu dok pjeva misu, osobito kada prije kanona započinje one riječi predslovlja: Gore srca, čiji je smisao da srca sviju trebaju uzdisati k Bogu. Te je riječi naime izgovarao s tolikim ganućem da su oni koji su ih slušali mogli biti potaknuti na osobitu pobožnost i predanost. Njima ovako blago odgovara: „Kada sam na misi običavao pjevati spomenute riječi, najčešće sam se u srcu i duši topio od goruće čežnje za Bogom, koja je u to vrijeme zanosila moje srce izvan njega samoga. Jer su se u meni javljale tri uzvišene nakane koje su me poticale prema gore, od kojih se ponekad nudila samo jedna, katkad dvije, a povremeno sve zajedno, te sam po njima i sam bio nošen i zanesen u Boga, a po meni i sva stvorenja. Prva nakana koja mi je iznutra zasjala bila je ova: postavljao sam pred unutarnje oči samoga sebe cijeloga koliki god jesam, s dušom, tijelom i svim svojim silama, i oko sebe smještao sva stvorenja koja je Bog ikada stvorio na nebesima, na zemlji i u počelima, svako pojedino poimence, primjerice ptice nebeske, divlje zvijeri šumske, ribe vodene, zelenilo i trave zemaljske, nebrojeni pijesak morski i sve trunke koje lebde u sunčevim zrakama, a isto tako i sve kapi vode nastale ili koje će nastati od rose, snijega i kiša. I znao sam da se svako od njih sa slatkim zvukom, poput kakve izvanredno skladne citre, iz najdublje srži mojega srca uznosi gore i pjeva nove i uzvišene hvale nadasve ljubljenom i preslatkom Bogu od kraja do kraja. Tada su se pak s velikom čežnjom prema nebrojenom mnoštvu svih stvorenja širile ruke moje duše s tom mišlju i nakanom da ih sve ondje učinim plodnima u božanskoj hvali, ništa drukčije negoli što plemenit i srdačan predkantur poziva pjevače drugove da radosno pjevaju psalme i uzdignu svoja srca gore k Bogu govoreći: Gore srca. Druga nakana bila je ovakva: prizivao sam u pamet svoje srce, a jednako tako i srca svih smrtnika, te sam razmišljao koliko radosti i slasti, koliko ljubavi i mira zadobivaju oni koji svoja srca predaju jedino Bogu, a nasuprot tomu koliko štete i tegobe, koliko križa i nemira ljubav prema prolaznim stvarima stvara u svojim sljedbenicima. I tako sam s velikim ganućem bodrio kako svoje srce, tako i srca svih ostalih ljudi koji žive diljem svijeta na ovaj način: Hajde, izronite napokon iz smrti opačina, srca predana bijednom sužanjstvu; hajde, ustanite, tašta i raspuštena srca, iz nemara te iz mlitavosti i mlakosti svoga lijenog života, uzdignite se gore potpunim i od svega odriješenim obraćenjem svemogućemu Bogu: Gore srca. Treća nakana bila je neko prijateljsko sućutno žaljenje i bol zbog svih ljudi obdarenih dobrom voljom, a ipak nepredanih, koji u samima sebi bijedno lutaju i zapleteni su u zablude tako da ne uživaju ni Boga ni stvorenja, jer im srca vrludaju amo i tamo po vremenitim stvarima i raspršena su. Sve sam njih i sebe zajedno pozivao na pouzdano i neustrašivo izlaganje samih sebe pogibelji povezano sa savršenim odvraćanjem od nas samih i od svih stvorenja govoreći: Gore srca.”
Kako je slavio Očišćenje Djevice Majke.
Kako se približavala svetkovina Očišćenja blažene Marije, tri dana ranije molitvama je onoj nebeskoj rodilji oblikovao nekakvu svijeću, i to trostruku, to jest upletenu od trostruke niti, od kojih je prva bila na čast njezina najčistijega djevičanstva, druga na čast njezine neizmjerne poniznosti, a treća na štovanje njezina majčinskoga dostojanstva, kojima je ona među svim smrtnicima osobito sjala. Tu je, velim, duhovnu svijeću izrađivao tri dana prije, moleći svakoga dana triput Veliča. A kada bi osvanuo sam dan Očišćenja, ujutro prije negoli bi itko ušao u crkvu, on bi pristupio glavnom oltaru i ondje u svojem razmatranju iščekivao presvetu rodilju dok ne bi došla sa svojim nebeskim zalogom. Kad bi se ona približila vanjskim gradskim vratima, pretječući sve druge ganućem svojega srca, izlazio joj je u susret s čitavom povorkom svih srdaca koja ljube Boga. Na samoj pak ulici trčao bi k njoj moleći da se sa svojom pratnjom nakratko zaustavi dok joj ne ispjeva kakvu pjesmu. Odmah bi zatim duhovnim i tihim pjevom, tako da su se usne doduše pomicale, ali se glas uopće nije čuo, pjevao onu posljednicu Inviolata itd., i to koliko je god mogao najljubaznije, te joj iz dubine duše prigibao šiju govoreći: „O Dobrostiva, o Dobrostiva”, zaklinjući je da očituje svoju premilostivu dobrostivost prema bijednom grešniku. Potom bi ustao i slijedio je sa svojom duhovnom svijećom s takvim ganućem i čežnjom da nikada ne dopusti da se u njemu ugasi gorući plamen božanskoga svjetla. Zatim, kada bi stigao do zbora svih onih koji ljube Boga, započinjao bi onu pjesmu Adorna thalamum itd. i opominjao ih da dostojno prime Spasitelja i željno zagrle njegovu majku rodilju, te ih je tako s pohvalama i pjesmama vodio u crkvu. Poslije toga, s golemom čežnjom, prije negoli bi Djevica rodilja ušla i predala Spasitelja sv. Šimunu, pristupajući samoj presvetoj Djevici, prignutih koljena te očiju i ruku uzdignutih prema gore, molio ju je da mu pokaže Djetešce i dopusti da mu utisne poljupce. Kada bi ona to blago dopustila, šireći svoje ruke, a zajedno s njima i najšire granice svijeta, u kratkom bi času i tisuću puta primao i grlio predragog zaručnika svoje duše, promatrao njegove snježnobijele oči i nježne ručice, ljubio preslatka usta i, motreći sve djetinje udove toga nebeskoga zaloga, uzdignutih očiju od divljenja plakao u svojem srcu, diveći se dakako kako je Stvoritelj neba tako neizmjeran i malen, tako krasan na nebesima, a djetinji na zemlji. I u međuvremenu bavio se njime onako kako ga je on sam poticao: pjevajući, plačući, posvećujući se duhovnim vježbama, a potom ga vraćajući Majci, ulazio bi s njom unutra dok se sve ne bi dovršilo.
Kako je provodio poklade.
U subotu prije nedjelje Sedamdesetnice, kada se izostavlja Aleluja, a svjetovni ljudi više nego obično zbog nadolazećih poklada počinju biti predani ludosti, on je u svojem srcu počeo sebi priređivati nebeske poklade na ovaj način. Najprije je razmišljao o prolaznoj i pogubnoj nasladi tjelesnih poklada te o tome kako se mnogi zbog kratkotrajnog užitka zapliću u dugotrajne nevolje i bijede, pa je molio pedeseti psalam Smiluj mi se, Bože itd. na čast svemogućega Boga za sve grijehe, nepravde i pogrde koje mu se u to najraspuštenije vrijeme nanose. Te je pak poklade nazivao seljačkima, jer takvi ne znaju ni za što bolje. Drugo, razmatrao je one predigre nebeskoga života, kako se Bog sa svojim prijateljima još i u ovom smrtnom tijelu po božanskim utjehama takoreći igra, te bi se odmah, spominjući se s mnogo zahvaljivanja i hvale svega što je takva sam iskusio, radovao u Bogu i Gospodinu svojemu.
27 U isto vrijeme svoga obraćenja bilo mu je odozgo darovano neko duhovno pokladno vrijeme koje je bilo ovakvo. Za samih poklada prije povečerja povukao se u toplu prostoriju da se ugrije, jer je silno trpio od studeni i gladi, ali mu je daleko teža bila žeđ koju je tada podnosio. I dok je gledao kako drugi jedu meso i piju vino, dok je on u međuvremenu bio iscrpljen glađu i žeđu, osjetivši iznutra poticaj, ubrzo je izašao van i žaleći samoga sebe iz dubine srca ispustio uzdahe. Te iste noći u viđenju mu se učinilo da se nalazi u nekoj bolnici i začuo je izvana kako se pjeva nebeska pjesma s tolikom milinom glasa da nijedna citra ne bi mogla izjednačiti tu melodiju; a glas je bio kao u dječaka učenika od dvanaest godina. Zaboravivši dakle isti Sluga Mudrosti na jelo i piće, upijao je tu melodiju načuljenih ušiju govoreći s velikim žarom srca: „Tko to pjeva vani? Doista na zemlji nikada nisam čuo takav napjev.” Odgovori mu mladić izvanredne ljepote koji se tada ondje zatekao: „Znaj da ovaj dječak pjeva tebi i da tebe ima pred očima ovom službom pjevanja.” Reče Sluga: „O kad bi me se Bog spomenuo! Molim te, nebeski mladiću, zapovjedi mu da još pjeva.” Ponovno je dakle počeo pjevati najvišim zvukom glasa i otpjevao tri cijele posve nebeske pjesme. Kad su one završile, onaj je dječak, kako mu se činilo, kroz zrak pristupio prozorima toga prebivališta gdje se nalazio Sluga i pružio mu grančicu posve načičkanu crvenim bobicama nalik na jagode. Prije spomenuti mladić uzeo je grančicu iz dječakovih ruku i radostan je ponudio Sluzi ovim riječima: „Hajde, brate moj i druže, primi ove crvene plodove što ti ih na dar daje tvoj najljubljeniji Gospodin, sam ovaj prekrasni mladić, Sin vječnoga Kralja, kojega si dosad slušao kako pjeva. O koliko te on ljubi!” Čuvši to, onaj se brat od radosti obli crvenilom u licu, radosno primi košaricu s plodovima i reče: „O blago meni kojemu pripada tako željeni dar od ovoga slavnog i božanskog mladića, koji me doista ne može ne ispuniti vječnim klicanjem duše.” Okrenuvši se pak mladiću i ostalim blaženim dusima koji su ondje bili nazočni, reče: „Predragi prijatelji, nije li pravo da ja žarko ljubim ovoga milostivog i nebeskog mladića? Zaista ga s pravom trebam ljubiti, i kad bi mi bila poznata njegova premila volja, na sve bih je načine izvršio.” I okrene se spomenutom mladiću te reče: „Reci mi, predragi, čini li ti se da ispravno mislim?” Smiješeći se blago, on reče: „Posve ispravno misliš i s pravom ćeš trebati ljubiti onoga koji tebe više nego mnoge druge dobrostivije gleda i ljubi. Stoga nastoj da ga pratiš golemom ljubavlju, pa budi siguran da ćeš i za mnoge druge morati ubuduće podnositi teže stvari, i ujedno se pripravi.” On reče: „Učinit ću to najradije; a molim te da mi pribaviš priliku da ga vidim, kako bih mu zahvalio na njegovu slavnom daru.” „Pođi”, reče mladić, „k prozoru i pogledaj.” On otvori prozor i gle, ugleda ondje dječaka učenika tolike ljupkosti da mu se nikada nitko nije činio sličnim; a kad je htio kroz prozor izaći k njemu, on mu se blago naklonivši umiljato ga blagoslovi i u trenu iščeznu iz njegovih očiju. I tako je to viđenje završilo. Došavši k sebi, zahvalio je Bogu na takvim božanskim pokladama koje su mu bile udijeljene.
Kako je dočekao prvi dan mjeseca svibnja.
U noći onoga dana koji je glava i početak mjeseca svibnja, po svojem je običaju ostavio sebi nekakvu duhovnu i to zelenu granu te ju je prilično dugo vrijeme svakoga dana častio. Među svim granama koje su ikada izrasle, koliko god bile ljupke, nije mogao pronaći nijednu rascvjetaniju od slavnoga stabla svetoga Križa, koje je milošću, krepostima i svakojakim uresom sjajnije i zelenije nego ikoje grane drveća ikada. Pod tim je dakle stablom činio, kako se običava reći, šest poklona do zemlje, želeći pri svakom pojedinom u svojem razmatranju pojedinačno uresiti tu mističnu granu, i to najotmjenijim stvarima koje bi rascvjetano ljeto moglo iznijeti. Govorio je i pjevao u sebi himan Salve crux sancta itd., dodajući i ovo: „Zdravo, nebesko stablo vječnoga spasenja, na kojem je izrastao plod vječne Mudrosti: prvo ti za tvoj trajni ures umjesto svih rumenih ruža prinosim najdublju ljubav; drugo, umjesto svih ljubičica što pužu po zemlji poniznu podložnost; treće, umjesto svih mirisnih ljiljana najčišći zagrljaj; četvrto, umjesto svakovrsnih cvjetića ugodne boje i svježine što ih je ikoja šuma, livada, gora, stablo, gaj ili polje ovoga ljupkog proljeća donijelo, ili su ikada postojali ili će postojati, duhovni poljubac srca; peto, umjesto pjeva svih ptica koje radosno lete zrakom, što su ga one ikada na bilo kojim grančicama drveća ispjevale, neiscrpne hvale duše; šesto, umjesto svake vrste uresa kojim je ikoja zelena proljetna grana ikada bila obdarena, moje te srce danas uzvisuje duhovnom pjesmom, zaklinjući te da mi ti, blagoslovljeno stablo, budeš u pomoć kako bih te u ovome kratkotrajnom životu zaslužio tako hvaliti da budem dostojan vječno uživati tebe samoga, životvorni plode.” Na taj je način slavio početke svibnja.
POGLAVLJE XV. O žalosnom nošenju križa koje je običavao oponašati na sliku Krista koji ide na raspeće.
Svemogući Bog u početku ga je dugo vremena krijepio nebeskim utjehama, kojima se on toliko naslađivao da mu je sve što se ticalo božanstva bilo ugodno i milo; no ako bi se trebao spomenuti njegove Muke i suobličiti se njezinu nasljedovanju, to mu se činilo gorkim i teškim. Stoga ga je jednom prilikom Gospodin strogo prekorio i rekao mu: „Zar doista ne znaš da sam ja vrata kroz koja trebaju ući svi pravi Božji prijatelji koji žele postići blaženstvo? Posve je nužno da prodreš kroz moje napaćeno čovještvo suobličujući mu se, ako želiš uistinu doprijeti do mojega ogoljenog božanstva.” On je doduše bio prestrašen tim riječima, ali se ipak trudio usmjeriti duh na njih koliko god mu bile teške, te poče učiti ono što prije nije znao i predanim se duhom sav prepusti božanskoj volji.
30 Od toga dakle vremena, svake noći nakon obavljenih jutarnjih molitava na uobičajenom mjestu, koje je bilo u takozvanoj kapitulskoj dvorani, vježbao se u svojevrsnom kristolikom suosjećanju sa svime što je Gospodin Isus za njega pretrpio. Hodao je iz kuta u kut kako bi otresao svaku tromost i bio budniji u osjećanju ili iskustvu Gospodnje Muke. Započinjao je pak s Kristom od same posljednje večere i premještao se s njim s mjesta na mjesto dok ga ne bi doveo pred Pilata. Naposljetku ga je preuzimao pred sudištem osuđena na smrt i prolazio s njim onaj žalosni put nošenja križa koji je sam Gospodin Isus prevalio od sudišta sve do brda Kalvarije. Taj je pak križni put započinjao na ovaj način: kada bi došao do predvorja kapitulske dvorane, prignutih koljena najprije je ljubio stope svojega Gospodina, osuđena na smrt, kako se okreće i žuri prema mjestu pogubljenja. Tu je molio psalam: Bože, Bože moj, pogledaj na me itd., te tako kroz vrata izlazio na groblje ili u klaustar samostana. Zamislio je pak sebi četiri ulice kojima će ići sa svojim Gospodinom. Prvom je koračao s njim u smrt s tom željom da želi ostaviti i prijatelje i imetak i vremenita dobra te na Kristovu hvalu podnositi progonstvo lišeno svake utjehe i dragovoljno siromaštvo. U drugoj ulici nakanjivao je prezreti vremenite časti i dostojanstva te težiti za dragovoljnim prezirom čitavoga svijeta, razmišljajući kako je njegov Gospodin bio crv, a ne čovjek, ruglo ljudima i narodu izmet. Na početku treće ulice ponovno je prigibao koljeno uz ljubljenje zemlje, slobodno se ondje odričući svakoga nepotrebnog počinka, udobnosti i okrepe tijela, i to na čast izmučenoga prenježnog tijela Gospodina Isusa, dozivajući ondje pred oči kako se, kao što je pisano, snaga njegova osušila kao crijep i kako je doveden u prah smrtni. A dok su ga vojnici pred sobom na žalostan način gurali, razmišljao je kako bi upravo to s punim pravom trebalo izmamiti i istisnuti suze iz očiju sviju i uzdahe iz srdaca. Došavši do četvrte ulice, na njezinoj se sredini spustio na koljena, kao da pred vratima kroz koja je Gospodin imao izaći prigiba koljeno, te idući pred njim i poljubivši tlo usrdno je molio da ne pođe u smrt bez njega, nego da mu dopusti umrijeti s njim, jer je Gospodin morao proći tik uz njega. To je pak koliko je god mogao živo utisnuo u svoju dušu kao da se uistinu pred njim događa, te je izgovorio onu molitvu: Zdravo, Kralju naš, Sine Davidov itd. I tako ga je puštao da prođe. Zatim se ponovno spustivši na koljena prema vratima dočekao i križ ovim stihom: O križu zdravo, nado jedina itd., te pustio da i on ide naprijed. Potom je opet prignuo koljeno prema blaženoj Djevici Mariji, Kraljici neba, koju su pred njim vodili shrvanu neizmjernom boli srca; promatrao je njezine žalosne kretnje, vrele pljuskove suza, duboke i bolne uzdahe, nadasve tužno lice i izgled, te joj jednom rekao: Zdravo, Kraljice milosrđa, živote itd., i željno ljubio njezine stope. Tada bi iznenada skočio i požurio za svojim Gospodinom dok se ne bi pridružio njegovu boku. Ta mu je stvar katkad u mašti bila toliko prisutna kao da tjelesno korača uz njegov bok, te je razmišljao kako su nekoć najhrabriji ratnici zdesna i slijeva pratili kralja Davida dok je bježao ispred Abšaloma i prisno stajali uz njega. Ovdje je pak svu svoju volju prepuštao i predavao božanskoj volji, ne želeći odbiti ništa što bi Bog s njime htio učiniti. Poslije toga u mislima je prebirao ono čitanje proroka Izaije koje se čita na Veliki petak: Gospodine, tko povjerova našoj poruci itd., koje živo oslikava njegovo izvođenje na smrt, te pod tim ušavši na vrata kora uspinjao se stubama na crkvenu propovjedaonicu. Kad bi onamo stigao, srušivši se na zemlju pred slikom križa, molio je Gospodina Isusa da nikada ne dopusti da se njegov sluga odvoji od njega ni smrću, ni životom, ni srećom, ni nesrećom.
31 Običavao je još obavljati jedan drugi unutarnji križni put na ovaj način: dok se na povečerju pjevalo Zdravo Kraljice, u svojem je srcu razmatrao kao da presveta Djevica još uvijek puna majčinske boli boravi kod groba svojega Sina, i da je već došlo vrijeme kada je treba otpratiti kući, te da je njegova dužnost to učiniti. Stoga je u svojoj duši oblikovao tri poklona ili ljubljenja zemlje kojima ju je otpratio kući. Prvi je bio kod groba; čim bi naime započelo Zdravo Kraljice, s poštovanjem je prigibao šiju svoje duše i na neki je duhovni način primao u svoje naručje, oplakujući njezine majčinske grudi koje su tada bile ispunjene gorčinom, prezirom, pogrdama i najljućom žalošću; i tješio ju je nekom opomenom, naime da je zbog toga sada svemoćna Kraljica, Kraljica milosrđa, život, slast i nada naša. A kada bi s njom stigao do jeruzalemskih vrata, išao je pred njom i osvrćući se promatrao ju kako na žalostan način ulazi u grad, poprskana i oblivena presvetom krvlju što je kapala iz razderanih rana njezina Sina, i lišena svake utjehe; te ju je ondje ponovno dočekao s gorljivim ljubljenjem tla uz one riječi: „K tebi dakle vapijemo, odvjetnice naša”, potičući je da bude dobre volje jer je već najdostojnija odvjetnica svih nas, i molio ju je da iz ljubavi prema onom žalosnom prizoru svrne svoje milostive oči na njega te mu nakon ovoga progonstva pokaže blagoga Isusa, blagoslovljeni plod utrobe svoje. Treći je napokon poklon činio na vratima kuće njezine majke sv. Ane, kamo su je žalosnu uvodili; i to je činio s nekim preporučivanjem samoga sebe u njezinu preslatku pobožnost i prepobožnu slast, uz one veoma pobožne riječi: „O blaga, o mila, o slatka Marijo”, zaklinjući je da na smrti primi njegovu bijednu i prognanu dušu, da je vodi i štiti od paklenih neprijatelja te kroz vrata nebeska prenese u vječno blaženstvo.
✠
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.