Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 25. siječnja

O svetom i bogonadahnutom piscu Henriku Suzu iz Reda propovjednika, u Ulmu u Njemačkoj

DE SANCTO ET THEOPNEUSTO SCRIPTORE HENRICO SUSONE ORD. PRÆDICAT. ULMÆ IN GERMANIA

Sadržaj (27)
  1. O nadnaravnom zanosu udijeljenom sluzi vječne Mudrosti.
  2. Kako je sklopio duhovnu ženidbu s vječnom Mudrošću.
  3. Kako je spasonosno ime Gospodina Isusa urezao u svoje srce.
  4. O nekim predigrama božanske utjehe kojima se privlače Kristovi novaci.
  5. O nekim nebeskim utjehama koje su mu bile udijeljene.
  6. O nekim viđenjima.
  7. Kako se vladao kada bi pristupao k stolu, kao i dok bi sjedio za njim.
  8. Kako je dočekao novu godinu.
  9. O riječima: Gore srca.
  10. O najkorisnijoj kreposti šutnje.
  11. O mrtvljenju tijela.
  12. POGLAVLJE XIX. O njegovu ležaju.
  13. POGLAVLJE XX. O umjerenosti u piću.
  14. O nekim nutarnjim uznemiravanjima.
  15. Kako se posvetio brizi za spasenje bližnjih.
  16. POGLAVLJE XXV. O mnogostrukom križu.
  17. POGLAVLJE XXVIII. O nekom razbojniku.
  18. O pogibeljima utapanja.
  19. O kratkom prekidu nevolja.
  20. O prijateljskom razgovoru koji je jednom vodio s Bogom.
  21. Kako nevolje valja s hvalom i zahvaljivanjem upravljati Bogu.
  22. O duhovnoj kćeri Sluge.
  23. O prvim počecima čovjeka početnika.
  24. Poglavlje xxxvii.
  25. Poglavlje xxxviii.
  26. O nekoj strašnoj nevolji koja je snašla njega žedna spasenja duša.
  27. O nekim nutarnjim kušnjama.

O najkorisnijoj kreposti šutnje.

Isti je Učenik u nutarnjem čovjeku bio potican da nastoji doprijeti do istinskoga mira srca, čemu je, kako je osjećao, u prvom redu pogodovala šutnja. Zbog toga je stavio toliku stražu na svoja usta da unutar trideset godina nikada za stolom nije prekršio šutnju, izuzevši samo jedan jedini put kada je, vrativši se s mnogom braćom s kapitula, jeo s njima na lađi. A da bi još strože ukrotio jezik i da ne bi bio nagao na govor, u svojem je razmatranju sebi postavio trojicu učitelja bez čijega posebnog dopuštenja nije htio govoriti; a to su bili sveti oci Dominik, Arsenije i Bernard. Kada je dakle namjeravao progovoriti, u mislima je pristupao od jednoga k drugomu moleći dopuštenje i govoreći: „Blagoslovi, Gospodine.” I ako se govor mogao održati u prikladno vrijeme i na prikladnom mjestu, smatrao je da ima dopuštenje od prvoga; ako od govora ne bi izvana pretrpio nikakvu zapreku, imao je ovlast i od drugoga; a ako iz riječi ne bi iznutra navukao nikakav nemir i smetnju, već je vjerovao da je zadobio dopuštenje za govor od te trojice, te bi tek tada progovorio. Ako bi pak osjetio drukčije, ostajao je u šutnji. Pozvan na samostanska vrata, trudio se oko ove četiri stvari: prvo, da svakoga ljubazno primi; drugo, da ga s malo riječi otpremi; treće, da ga utješena otpusti od sebe; četvrto, da se unutra vrati bez ikakve zaraze ili navezanosti osjećaja.

O mrtvljenju tijela.

U svojoj mladosti bio je po naravi nestašan, pa kad su ga počele dražiti mane, osjećajući težak teret neukroćene puti i vlastitoga tijela, silno se mučio. Zbog toga je domišljato izmišljao mnoge stvari i trapio tijelo strašnim bičevanjima nastojeći ga učiniti podložnim duhu. Kostrijet i željezni lanac dugo je nosio na tijelu dok nije bio prisiljen skinuti ih kad je izbila krv. Potajno je dao sebi izraditi pojas, a u njemu neke vrpce u koje je bilo zabodeno sto pedeset oštrih igala, i to mjedenih i turpijom naoštrenih, čiji su šiljci uvijek bili okrenuti prema mesu. Taj je pak pojas bio veoma tijesan i sprijeda stegnut kako bi što bliže prianjao uz tijelo i kako bi oštre igle prodirale u meso; sezao mu je sve do pupka i u njemu je noću spavao. Za vrućega ljeta, kada bi bio umoran od puta i iscrpljenih snaga ili bi obavio službu lektora, u tim je naporima ležao tako stegnut da su ga ujedno silno mučili i crvi; češće se u sebi grčio i savijao te se, prisiljen nuždom, okretao amo i tamo upravo onako kako to čine crvi dok ih se bode iglom. Često od najezde ušiju nije bio pogođen ništa drukčije nego kao da je sa svih strana okružen mnogim mravima. Bilo naime da je htio spavati, bilo da je već bio zaspao, čudesno su ga grizle i sisanjem mučile. Tada bi katkad običavao reći Gospodinu punim srcem: „O Bože moj, kako je gorka ova smrt! Ako koga ubiju razbojnici ili divlje zvijeri, umire brzom smrću; a ja ovdje ležeći među dosadnim crvima i umirem uvijek, a ipak ne mogu umrijeti.” No nikada ga ni duljina zimskih noći ni ljetna žega nisu mogle navesti da od toga odustane. A da bi u toj muci osjećao još manje olakšanja, dodao je još nešto: oko vrata je stavio dio nekoga remena u koji je vješto umetnuo dva koluta načinjena od kože, u koje je uvukao ruke i zatvorio mišice dvjema bravama, čije je ključeve stavio pred krevet na neku dasku sve dok, ustajući na noćne molitve, ne bi samoga sebe oslobodio. U tim su okovima njegove ruke bile tako ispružene prema gore uz vrat, a sami okovi tako učvršćeni da si, sve da mu je i čitava soba planula, ne bi mogao sam pomoći. To je nastavio tako dugo dok mu ruke i mišice od toga stezanja nisu počele silno drhtati.

34 Tada je napokon smislio nešto drugo: dao je sebi izraditi dvije kožne rukavice, kakvima se služe seljaci ili obrtnici dok čupaju trnje i drač, te zapovjedio nekom majstoru da u njih sa svih strana zabije mjedene i veoma šiljaste čavliće, i tako je u njih noću uvlačio ruke. To je učinio iz toga razloga da bi ga, ako bi možda u snu htio skinuti kostrijetni pojas ili si na bilo koji drugi način pomoći dok ga izjedaju oni gadni crvi, ti čavlići uboli u meso; što se i dogodilo. Ako bi naime pokušao sebi pružiti makar malo olakšanja, trljajući u snu prsa tim oštrim čavlićima, tako bi se okrutno izranio kao da su ga rastrgale pandže nekoga medvjeda, toliko da mu je i na rukama i oko srca meso nateklo. Kad bi te rane nakon mnogo tjedana zacijelile, ponovno bi se trljanjem izranio. Ovu vrstu veoma gorke vježbe, štoviše mučeništva, provodio je šesnaest godina. Kad su one protekle, budući da mu je narav hladnjela i bila bijedno iscrpljena, na sveti dan Duhova ukazalo mu se radosno viđenje nebeskih duhova koje ga je uvjerilo da Bog ne želi da to dulje zadrži. Tada je odmah prestao i sve bacio u rijeku.

POGLAVLJE XVIII. O oštrom križu koji je nosio među plećima.

Povrh svih drugih vježbi, veoma ga je žarko privlačilo da na svojem tijelu nosi neki znak osjetilnoga suosjećanja s pregorkom mukom svojega raspetog Gospodina. Izradio je dakle sam sebi drveni križ, duljine muškoga pedlja i odgovarajuće širine, te u nj zabio trideset čavala na čast ili spomen svih Kristovih rana kojima nam je posvjedočio svoju ljubav. Taj je križ na leđima među plećima položio na samo meso i osam ga godina danju i noću neprekidno nosio na hvalu svoga raspetog Gospodina. Zatim je posljednje godine u nj utisnuo i sedam igala, čije je šiljke protjerao kroz sredinu križa za koji su čvrsto prianjale, a preostali gornji dio igala je odrezao. Krvarenje od tih igala podnosio je na čast najoštrije boli kojom su srce i duša Djevice Majke bili duboko probodeni pri Sinovljevoj smrti. Kada je taj križ prvi put privezao uz svoje golo tijelo, njegova je nježna narav zadrhtala; stoga je o kamen malo zatupio oštricu čavala, ali odmah požalivši što ga je svladala ta nimalo muževna mekoća, ponovno ih je sve naoštrio turpijom i prislonio uz tijelo. One dijelove leđa gdje su stršale kosti sam je križ grebao, okrvavio ga i ranjavao; kamo god bi išao, bilo da hoda ili da leži, činilo mu se da je prekriven ježevom kožom. Ako bi ga tko nehotice na tom mjestu dotaknuo ili gurnuo, ozlijedio bi ga. A da bi mu taj isti križ bio podnošljiviji, na njegovu je stražnju stranu urezao spasonosno ime Isusovo. Tim se križem dugo vremena dvaput dnevno bičevao na ovaj način: šakom je udarao po križu i odmah bi se čavli utisnuti u meso tako zaboli da ih je morao izvlačiti zajedno s odjećom. Činio je pak to tako prikladno i oprezno da nitko to nije mogao lako primijetiti. Prvi put bi se tako bičevao kada bi u svojem razmatranju stigao do onoga stupa gdje je njegov Gospodin, ljepotom najkrasniji među sinovima ljudskim, bio tako okrutno izudaran šibama i bičevima, te ga je molio da svojim ranama izliječi njegove rane. Drugi put bi se bičevao kada bi sa svojim Gospodinom došao do križa na koji je on bio pribijen čavlima, uz koji se i sam privezao čavlima s tom nakanom da se nikada ne želi odvojiti od njega. Običavao se i treći put na taj način udarati, ali samo onda kada bi sebi dopustio previše neuredne naslade u uzimanju jela, ili pića, ili sličnih stvari.

36 Jednom prilikom, iz neke nepažnje, na javnom je mjestu uhvatio i zadržao ruke dviju djevica koje su sjedile pokraj njega pred mnogim drugima, ne misleći ni ne smjerajući ni na što zlo. No zbog te se nepažnje ubrzo silno pokajao i smatrao da ta stvar nikako ne smije proći nekažnjeno. Kada je dakle otišao od djevica i došao u svoju kapelicu, na neko skrovito mjesto, zbog te se pogreške udario po križu tako da su mu se oštri čavli zabili u leđa. I ne zadovoljivši se time, povrh toga je samoga sebe izopćio tako da se nakon jutarnjih molitava nije usuđivao ući u kapitulsku dvoranu na svoje uobičajeno mjesto molitve i pridružiti se anđeoskim dusima koji su ondje običavali biti nazočni dok je razmatrao. Poslije pak, kada se za tu krivnju htio posve pomiriti, najprije se strašno izmučio mnogim pokorama te pristupivši najprije do nogu Suca pred njim se izbičevao križem, a zatim idući uokolo po sredini sa svih strana k svecima trideset se puta na isti način izudarao tako da mu je krv potekla niz ramena. Na taj je način okrutno okajao onu nasladu za koju mu se činilo da ju je previše neuredno prigrlio. Po završetku noćnih molitava, odlazeći u kapitulsku kapelicu na svoje skrovito mjesto, stotinu bi se puta prostro licem na zemlju i ljubio tlo, te bi isto toliko puta to učinio prignutih koljena, a pri svakom takvom ljubljenju zemlje imao je svoja posebna razmatranja. Zbog toga je dakako bio prilično izmučen zbog križa. Budući da je naime sam križ čvrsto pritezao uz tijelo i priljubljivao ga uz njega čvršće negoli što to čine obruči na bačvama, te s tim istim križem padajući ničice na tlo stotinu puta ljubio zemlju, pri samom su mu se padu čavli utiskivali u meso, a ti isti bi se, kad bi ustajao, ponovno izvlačili i opet mu pri padu nanosili nove rane, što mu je uistinu zadavalo veliku bol i muku. Da su ostali nepomični na jednom mjestu, bilo bi nepodnošljivo.

37 Prije te vježbe imao je jednu drugu: sam je sebi izradio bič koji se naziva korbač, te ga je dao s jedne i s druge strane obložiti mjedenim i šiljastim bodljama, oštrima poput pisaljke, a po dvije su bodlje na sredini stršale ispred samoga remena tako da su pojedine bile trošiljaste na dijelu kojim su dodirivale tijelo i zadavale rane. Izradivši dakle takav bič, ustajao bi prije noćnih molitava, odlazio u crkveni kor pred Presveti Sakrament i oštro se udarao prilično dugo vremena, dok nije osjetio da je to doprlo do znanja braće; doznavši to, prestao je. Za samih blagdana sv. Klementa, kada nastupa zima, jednom je prilikom obavio opću ispovijed, a kad je nastupila noćna tišina, zatvorivši se u svoju sobu, svojim je bodljikavim bičem toliko izudarao golo tijelo sve do kostrijetnoga pojasa, a ujedno i ruke i noge, da je krv tekla iz njegova tijela ništa drukčije nego kao da je bilo izrezano željezom. Na tom se biču nalazila jedna zakrivljena bodlja u obliku kuke koja je čupala sve što bi zahvatila od mesa. Tada je tako uporno udarao svoje tijelo da se bič raspao na tri dijela i zajedno s bodljama odletio po zidovima sobe, a jedan mu je dio ostao u rukama. Stojeći dakle ondje sav okrvavljen i gledajući samoga sebe, vidio je žalostan prizor vlastitoga tijela, toliko da mu se češće činilo da je na neki način sličan okrutno izbičevanom Kristu. Zatim je iz nekoga sažaljenja nad samim sobom gorko zaplakao te je na onoj zimskoj studeni, onako gol i okrvavljen, kleknuvši na zemlju, molio Boga da posve izbriše njegove grijehe. Nakon toga, na nedjelju Pedesetnice, ponovno po svojem običaju, dok su braća bila za stolom, ušao je u svoju sobu, svukao odjeću i strašno se izbičevao dok mu je krv obilno tekla niz tijelo. I dok je sebi zadavao još teže udarce, neki je brat, čuvši buku bičeva, došao, pa je tako prestao; ali ipak, da bi muka bila još ljuća, natrljao je rane octom i solju.

38 Na sveti dan sv. Benedikta, na koji je i sam bio rođen na ovaj bijedni svijet, u vrijeme objeda povukao se u svoju kapelicu; zaključavši je, svukao se, zgrabio bič i počeo se udarati te je na lijevoj ruci pogodio srčanu žilu koja se naziva središnjom, ili neku drugu obližnju, iz koje je tada krv obilno šiknula i tekla dolje niz prste nogu obilno natapajući sam pod, a ruka je ubrzo silno otekla i poprimila modru boju. Prestrašivši se toga, nije se više usuđivao udarati. U isto vrijeme i istoga sata, dok se tako bičevao, neka sveta djevica imenom Ana, koja je u drugom gradu u nekom samostanu bila zadubljena u molitvu, bila je u viđenju dovedena na ono mjesto gdje se on udarao; vidjevši strašne udarce, silno se sažalila, pristupila mu bliže i, kad je već ispruženom rukom namjeravao udariti, ona se ispriječila te joj se učinilo da je na svoju ruku primila taj udarac. Došavši potom k sebi, pronašla je taj isti udarac utisnut crnom i modrom bojom na svojoj ruci, te je taj očiti dokaz pouzdane istine dugo vremena veoma ozbiljno zadržala na svojem tijelu.

POGLAVLJE XIX. O njegovu ležaju.

U isto vrijeme domogao se nekih starih i odbačenih vrata, postavio ih u sobi pokraj svoga kreveta i na njima običavao spavati, nemajući uopće nikakva pokrivača kojim bi pomogao svomu tijelu. Sam je pak od siteža ispleo tanak pokrivač koji je stavio na vrata, a on mu je sezao samo do koljena. Pod glavu je umjesto uzglavja podmetnuo vrećicu napunjenu zobenom slamom, kojoj je dodao još jedan maleni jastučić. Uopće nije imao ništa, kao što je rečeno, od onoga što pripada uporabi kreveta, i kako je hodao danju, tako je i noću lijegao, izuzevši samo to da je izuvao obuću s nogu i odijevao se u grubi ogrtač.

40 Bio je dakle taj ležaj bijedan. Jer su one tvrde zobene vlati u hrpicama ležale pod njegovom glavom, a križ je oštrim čavlima probadao njegova leđa. Ruke su bile stegnute zaključanim sponama, a bokove je mučio kostrijetni pojas. Ogrtač je pritiskao svojom prevelikom težinom, a vrata su bila tvrda i kruta. Ležao je stoga bijedno pogođen i poput klade nije se mogao pomaknuti bez velike boli. Ako bi pak svladan snom teže legao na križ, čavli su mu se zabijali u kosti; u međuvremenu je ispuštao česte uzdahe prema nebu. U zimsko vrijeme bilo mu je silno teško zbog hladnoće. Ispruživši naime po svojem običaju noge, polagao ih je gole na vrata, a kad bi ih, promrzle od studeni, povukao k sebi i podignutih koljena privukao tijelu, uzburkana krv u nogama strašno ga je mučila; sama su mu se stopala punila sukrvicom, a noge oticale poput vodene bolesti; koljena su bila krvava i izranjena, bokovi od kostrijetnoga pojasa modri i puni čireva. Leđa je ranjavao križ; tijelo je bilo iscrpljeno prevelikom ukočenošću, grlo je sušila žeđ, ruke je zbog nedostatka snage obuzelo drhtanje, i u tim je mukama provodio noći i dane. Sve je to pak podnosio iz goleme i najdublje ljubavi prema vječnoj Mudrosti, Gospodinu našemu Isusu Kristu, čijoj se pregorkoj muci htio donekle suobličiti. Naposljetku, napustivši tu vježbu spavanja na vratima, preselio se u neku ćeliju čiju je stolicu, na kojoj se inače sjedilo, upotrijebio umjesto ležaja. Bila je pak tako uska i kratka da se u njoj nije mogao ispružiti. U toj je dakle tamnici i na prije spomenutim vratima osam godina lijegao na počinak sa svojim uobičajenim sponama.

41 Tada mu je bilo u običaju da nakon povečerja, kada je boravio u samostanu, ne odlazi u toplu prostoriju niti k peći braće radi grijanja tijela, koliko god bjesnjela ljuta studen, i to je obdržavao dvadeset pet godina, osim ako je možda katkad iz nekog drugog razloga morao onamo poći. Tijekom istih godina nikada se nije služio kupeljima, nikada nije prao noge radi ublažavanja tegoba svojega nježnog tijela.

Zatim se tako uzdržavao da je ljeti jednako kao i zimi jeo samo jednom na dan, te se suzdržavao ne samo od mesa, nego i od ribe i jaja. Mnogih je godina toliko bio predan siromaštvu da ni s dopuštenjem ni bez dopuštenja nije htio primiti ni dotaknuti nijedan novčić. Dugo je vremena u nemaloj mjeri toliko težio za čistoćom srca i tijela da se ni na jednom dijelu tijela nije htio ni počešati ni dotaknuti, osim po rukama i nogama.

POGLAVLJE XX. O umjerenosti u piću.

Jednom je prilikom preuzeo vrlo tešku vježbu, odredio si je doista neznatnu mjeru pića koju smije uzimati: a kako ni vani ni kod kuće ne bi tome ništa primiješao ili dodao, izradio je malenu čašu toga obujma i nosio ju je sa sobom kad god bi izlazio. U velikoj žeđi to mu je bilo tek neko osvježenje za osušena usta, kao kad se bolesniku koji gori u velikoj vrućici ukapa malko tekućine. Zatim se vrlo dugo uzdržavao od vina, dopuštajući si njegovu uporabu jedino na dan Uskrsa, u čast tako velike svetkovine. Kako je već dugo trpio takvu žeđ, a zbog strogosti duha nije si htio pomoći ni vodom ni vinom, te je pritom na sažaljenja vrijedan način pogledavao prema nebu, dogodilo se da je jednom prilikom u sebi osjetio ovakav Božji poticaj ili odgovor: „Promisli kako sam ja nekoć, obuzet smrtnim mukama, prežarku žeđ podnio s malo octa i žuči, premda su moji bili svi izvori voda, jer sam ih ja stvorio, kao i sve ostalo na korist i uzdržavanje ljudi. Tako dakle i ti, ako želiš ići mojim stopama, podnosi oskudicu i odricanje strpljivo i blago.”

43 Jednom je prilikom prije Božića posve rekao zbogom svim tjelesnim ugodama i okrepama te je, osim onih uobičajenih vježbi kojima se dugo služio, preuzeo povrh toga još tri druge tjelesne vježbe ili pokore. Prva od njih bila je ta da je noću nakon Jutarnje molitve stajao pred glavnim oltarom bosih nogu na kamenju sve dok ne bi svanuo dan. To je činio onda kada su noći najdulje i kada se braća ranije bude na noćnu molitvu. Druga je bila ta da ni noću ni danju nije prilazio toplim mjestima niti je kod oltara htio ugrijati ruke na vatri, premda su mu u to doba, jer je bila najljuća zima, ruke strahovito bile otekle. Nakon Povečerja tako bi sav promrzao legao na svoje ležište da spava. Nakon noćnih molitava ostajao je, kako je rečeno, bosih nogu pred oltarom na kamenom popločanom podu sve dok se ne bi približio dan. Treća je bila ta da si je tijekom dana zabranio svako piće, koliko god ga jaka žeđ morila, izuzevši jedino vrijeme ručka, kada tada nije trpio žeđ. Ali kako bi se dan primicao večeri, mučila ga je tako strašna žeđ da je čitava njegova narav žudjela za pićem: ipak, on je to susprezao i borio se protiv toga uz mnogostruku i jednako oštru bol. Usta su mu se izvana i iznutra sušila upravo onako kako to biva kod bolesnika obuzetih bolešću; jezik mu je pucao, tako da se poslije više od godinu dana nije mogao oporaviti. Kada je osušen od žeđi stajao na Povečerju te bi se po običaju škropilo blagoslovljenom vodom, s velikom se željom otvorenih usta okretao prema škropilu, ne bi li mu možda koja kapljica pala na osušeni jezik, odakle bi dobio malko osvježenja.

44 Zatim, dok je na takozvanoj kolaciji sjedio za stolom, premda veoma žedan, odmaknuo bi vino od sebe i katkad bi, podigavši oči prema gore, rekao: „Primi, Oče nebeski, kao žrtvu krvi moga srca ovaj gutljaj vina i pruži ga svome Sinu koji, obuzet prevelikom žeđi, upravo umire na križu.” Ponekad bi, mučen tako ljutom žeđi, pristupio zdencu i promatrao vodu kako otamo blago žuboreći izvire i skače u kotao iznutra obložen kositrom, te bi istodobno podizao oči k Bogu, izvlačeći duboke uzdahe iz dna grudi. Katkad bi, prekomjerno klonuo, iz dubine srca rekao Gospodinu: „O vječna dobroto, kako su nedokučivi sudovi tvoji, da meni, premda mi je tako blizu ono prostrano Bodensko jezero, a isto tako i bistra voda Rajne što pokraj protječe, ipak ne može pripasti ni jedan jedini gutljaj vode! To je doista najžalosnije.” U toj je odluci ustrajao sve do onoga vremena kada se čita Evanđelje u kojem se pripovijeda da je Gospodin vodu pretvorio u vino.

45 Uvečer iste te nedjelje, sjedeći za stolom iscrpljen jadom, nije mogao uzimati hranu zbog prevelike žeđi. Čim su se pak izmolile zahvalne molitve, odmah je požurio u svoju kapelicu, jer se zbog nepodnošljive žestine muke više nije mogao suzdržati, te je prolio silnu bujicu suza govoreći Gospodinu: „O vječni Bože, koji jedini gledaš muku i bol, kako sam posve jadan rođen na ovo svjetlo dana, da meni, premda imam u izobilju svega što je potrebno za uzdržavanje života, ipak valja podnositi toliku i tako strašnu oskudicu!” Uz te mu se tužaljke učinilo da u duši čuje ovakav glas: „Budi dobre volje, uskoro ćeš s neba biti obdaren radošću i utjehom. Neka prestanu suze, hrabri Božji borče, ohrabri se i drži se valjano.” Tim se riječima u srcu tako okrijepio da je donekle prestao plakati, ali ipak nije mogao biti posve veseo: nego čim bi mu kapi suza potekle iz očiju, nešto ga je iznutra tjeralo na smijeh zbog nečega ugodnog i sretnog što mu se uskoro s neba imalo dogoditi. Tako raspoložen pošao je na Povečerje. Usta su doduše pjevala psalme, ali uzdrhtala srca, a u međuvremenu mu se činilo da vidi kako će ubrzo biti oslobođen od toga križa: što se ubrzo i dogodilo, te je iste noći to djelomično započelo na ovaj način: U viđenju je ugledao Djevicu Majku s malenim Isusom u onom obličju kakvo je imao kao sedmogodišnjak na zemlji kako mu prilazi, a to je djetešce u rukama držalo čašu punu vode, nešto veću nego što je bio pehar uobičajen u samostanu. Zatim je tu istu čašu blažena Djevica uzela u ruke i ponudila mu je da pije. On ju je uzeo, pohlepno popio i po svojoj želji ugasio svu žeđ.

46 Išao je u to vrijeme poljem uskom stazom, i gle, ugleda neku siromašnu, ali čestitu ženu kako mu ide u susret; kad se ona približila, sklonila se sa suhog puta i sišla u blato dok on ne prođe. A on se okrenu i reče joj: „Što to znači, poštovana gospođo, da sam ja, premda obdaren čašću svećeništva, tebi siromašnoj htio s tolikom poniznošću ustupiti mjesto, dok sam ipak ja radije trebao tebi iskazati poštovanje?” Odgovori ona: „Doista sam navikla svim ženama iskazivati čast i poštovanje zbog presvijetle Majke Božje, Kraljice neba.” Podigavši ona oči i ruke k nebu, reče: „Molim i zaklinjem tu preizvrsnu Bogorodicu da ne odeš iz ovoga života a da ne postigneš neko osobito dobročinstvo od nje, koju toliko štuješ u svima nama.” Na to on reče: „Neka mi to udijeli ta preslavna Carica neba.”

47 Malo zatim dogodilo se da je, premda mu je bilo obilno ponuđeno raznovrsno piće, ipak po svome običaju žedan otišao od stola. Sljedeće noći u viđenju mu se ukaza neka nebeska osoba čudesne ljepote i reče: „Ja sam Djevica Majka koja sam ti prošle noći pružila piće iz zemljane čaše, i kad god te opet bude mučila tako ljuta žeđ, ja ću te iznova okrijepiti smilovavši ti se.” Tada joj on s velikim pouzdanjem reče: „Pa ipak, neokaljana Djevice, ništa nemaš u rukama čime bi mogla ublažiti moju žeđ.” A ona reče: „Pružit ću ti spasonosno piće koje izvire iz samoga moga srca.” Tim se riječima on tako prestrašio da nije mogao odgovoriti, jer se smatrao toga nedostojnim; ali presveta ga Djevica blago utješi i reče: „Budući da se Gospodin Isus tako slatko uronio u tvoje srce, a to si tako mučno zaslužio suhoćom svojih usta, od mene ćeš primiti ovu osobitu utjehu: neću te, naime, okrijepiti tjelesnim pićem, nego jednim spasonosnim, izvrsnim i duhovnim pićem najdublje i potpune čistoće.” Tada on pristade, misleći u sebi kako će se napokon uistinu napiti dovoljno i preko mjere, čime će moći otjerati silnu žeđ. A kad se obilno okrijepio tim nebeskim pićem, ostade mu u ustima poput nekoga mekog zrna snježnobijele boje, kakva je bila mana. I to je kao dokaz istinitosti prilično dugo zadržao u ustima. Potom je, rastopljen u gorućim suzama, iz dubine srca zahvalio Bogu i njegovoj presvetoj Roditeljici na tolikom dobročinstvu koje su mu iskazali. Iste noći Bogorodica se vidljivo ukazala nekom svetom čovjeku koji je boravio drugdje i objavila mu na koji mu je način pružila piće, te dodala ovo: „Idi k Sluzi moga Sina i reci mu mojim riječima: kao što je zapisano o onom slavnom naučitelju Ivanu Zlatoustom, da se, dok je bio dječak učenik, spustio na koljena pred oltarom gdje sam ja na drvenom kipu dojila svoga Sina u svome krilu, te sam po tom istom kipu rekla Sinu da nakratko prestane i dopusti spomenutom dječaku da sisa moje grudi: reci mu, velim, da je ta ista milost u viđenju po meni udijeljena i njemu samome. A kao dokaz istinitosti, ako obratiš pozornost, osjetit ćeš odsada da je nauk koji izlazi iz njegovih svetih usta daleko ugodniji za slušanje, gorljiviji i poželjniji nego dosad.”

48 Kad mu je to bilo preneseno, podigavši ruke, srce i oči uvis, reče: „Blagoslovljeno bilo vrelo vječno izvirućega božanstva, i isto tako blagoslovljena bila preslatka majka svake milosti zbog ovoga nebeskog dara iskazana meni nedostojnomu.” Nešto slično ovome čitatelj će pronaći u prvom dijelu djela Speculum Vincentii. Nadalje, isti je onaj sveti čovjek dodao i ovo: „Ima osim toga još nešto što ti trebam priopćiti. Ove noći ukazala mi se u viđenju Djevica sa svojim djetešcem, držeći u ruci lijepu čašu punu vode. Ona i djetešce s čašću su i blagonaklono govorili o tebi. Zatim je Majka ponudila čašu Sinu, moleći ga da je blagoslovi. On učini kako je Majka htjela, i odmah se voda pretvori u vino; i reče: ‘Dosta je već: ne želim da odsada moj Sluga nastavi ovu vrstu vježbe, da se uzdržava od vina. Neka se odsada služi vinom zbog svoje iscrpljene i istrošene naravi.’” Kad mu je dakle Bog dao tu dopusnicu, odsada je (kao što je prije običavao) pio vino. U isto je doba bio posve skršen prekomjernošću prije spomenutih vježbi i pokora kojima se toliko godina mučio.

49 Ukazao se pak Gospodin Isus jednom svome prijatelju, noseći u rukama posudicu. Upitan od toga istog svetog čovjeka što želi s tom posudicom, reče: „Iz nje želim izliječiti svoga Slugu koji je teško obolio.” I gle, pristupi samome Sluzi, otvori posudicu punu svježe krvi, njome natopi ili namaže srce Sluge, tako da postade posve krvavo; zatim istom krvlju pomaza njegove ruke, noge i sve njegove udove. Tada onaj sveti čovjek, koji je to gledao u viđenju, reče: „Zašto ga, Gospodine, tako obilježavaš krvlju? Želiš li na njega utisnuti sličnost svojih pet rana?” Odgovori Gospodin: „Doista da: jer ću njegovo srce i čitavu njegovu narav obilježiti križem i mukom, izliječit ću ga primijenjenim lijekovima i učinit ću ga čovjekom posve po svome srcu.” Budući da je dakle Sluga proveo život predan takvim teškim tjelesnim pokorama, kakve su djelomično gore spomenute, od osamnaeste godine svoga života pa sve do četrdesete, a čitava njegova narav ili tijelo bilo je posve iscrpljeno i istrošeno te se činilo da ne preostaje ništa drugo osim smrti ako se od takvih stvari ne suzdrži, napokon ih je ostavio. Gospodin mu je pak objavio da su ona strogost i oštrina života, kao i sve one odluke i vježbe, bili tek dobar početak te mrtvljenje i kroćenje njegova neukroćenog tijela; no da ga još na drugi način valja pritiskati i vježbati, ako se s njime ima ispravno postupati.

Kako je bio poslan u neku duhovnu školu istinskoga predanja.

Nakon toga, sjedeći jedne noći poslije Jutarnje molitve na svome sjedalu, dok je razmatrao, pao je u zanos i učinilo mu se da u tom nutarnjem viđenju vidi nekoga divnog mladića kako dolazi odozgo, staje pokraj njega i ovako progovara: „Dovoljno si se dugo zadržavao i vježbao u nižim i početničkim školama, sada je vrijeme da težiš k višemu. Hajde dakle, pođi sa mnom. Odvest ću te u glavno učilište ovoga vremenitog života, gdje ćeš se posvetiti preslavnoj znanosti koja će ti pružiti istinski mir i dobre početke dovesti do sretnoga svršetka.” Obradovan time, on ustade. Mladić ga pak uze za ruku i odvede ga (kako mu se činilo) u neki duhovni kraj, gdje se nalazila znamenita kuća, izgledom i obličjem nalik na neki samostan u kojem su boravili duhovni ljudi. U toj su kući prebivali oni koji su se revno posvećivali već spomenutoj znanosti. Kad je ušao unutra, oni su ga ljubazno i blagonaklono primili i pozdravili. Ubrzo zatim požurili su k predstojniku ili rektoru toga odgojnog zavoda, obavještavajući ga o dolasku jednoga koji je odlučio predati se pod njegovu stegu i temeljito izučiti spomenuto umijeće. On pak odgovori da želi promotriti njegovo lice i vidjeti čemu se od njega valja nadati. Ugledavši ga dakle, blago se nasmiješi i reče: „Moći će doista ovaj naš gost postati izvrsnim učiteljem ove preizvrsne znanosti, ako se ravnodušno htjedne podvrgnuti tamnici u koju ga je nužno baciti.” Ne razumijevajući još ove prilično nejasno izrečene riječi, Sluga se okrenu onomu mladiću koji ga je bio uveo te ga ovako upita: „Reci mi, predragi, kakva je to glavna akademija i njezin nauk, koju si preda mnom spomenuo?” Odgovori anđeoski mladić: „Najizvrsniji nauk ovoga učilišta nije ništa drugo doli savršeno samoodricanje i predanje, kojim netko do te mjere odustane od samoga sebe i umre sebi da, kakvim god mu se Bog pokazao, bilo po sebi samome bilo po stvorenjima, i kako u nevoljama tako i u blagostanju, nastoji uvijek biti postojana i jednaka duha, uz odricanje od sebe i svega što je njegovo, koliko to već ljudska slabost može ostvariti, te gleda jedino na Božju hvalu i čast: upravo onako kako se Krist Isus neprestano ponašao prema svome nebeskom Ocu.” To se svidjelo Sluzi Mudrosti te je govorio da svakako želi proučavati tu znanost i da mu se ne može dogoditi ništa tako mučno što bi ga odvratilo od te odluke; već je počeo smišljati gradnju nekoga prebivališta i zaokupljati se mnogim nemirnim poslovima. Mladić mu to zabrani i reče da to umijeće traži mirnu i pobožnu dokolicu: koliko tko manje djeluje, toliko uistinu više čini, govoreći pritom o onom djelovanju kojim čovjek sam sebi smeta i ne gleda čisto na čast Božju.

51 Kad je taj razgovor završio, Sluga odmah dođe k sebi te, sjedeći šutke, poče u dubini uma razmišljati o onome što je čuo, i uvidje da je to posve u skladu s istinom i s onim što je sam Krist naučavao. Stoga razgovarajući sam sa sobom u nutrini, ovako reče: „Pogledaj u sebe i vidi kako si upravo sada sam sebe uhvatio na djelu, i kako si uz sve prije spomenute vanjske vježbe, koje si po vlastitoj volji na sebe uzeo, još uvijek nepredan za podnošenje vanjske nevolje ili one koju ti nanose drugi. Još uvijek poput plašljiva zečića koji se negdje skriva među grmljem i prestraši se na svaki šum bilo kojeg lista, svakodnevno strepiš pred nevoljama koje dolaze s druge strane, na pogled onih koji su ti protivni mijenjaš boju lica: gdje bi trebao umrijeti i podleći, bježiš; gdje bi se trebao jednostavno i spremno ponuditi, skrivaš se; ako te uzdižu pohvalama, smiješ se; ako te kude, tuguješ. Stoga bih lako povjerovao da su ti potrebne vježbe uzvišenije škole.” Ubrzo zatim, s dubokim uzdahom iz grudi, podižući oči k Bogu, reče: „O vječni Bože, kako mi je jasno razložena sama istina! Jao meni, kada ću napokon biti uistinu predan?”

O nekim teškim samoodricanjima.

Nakon što je Bog zapovjedio Sluzi da izostavi one vanjske vježbe, djelomično već prije spomenute, koje su mu gotovo ugasile život, njegova se iscrpljena i istrošena narav time toliko razveselila da je plakao od radosti kad bi se prisjetio preoštrih sveza i okova i svega ostaloga što je teško i gorko podnio. Tada su mu se po duši vrzmale ovakve misli: „Odsada ću, Gospodine Bože, provoditi miran život i ugađati samome sebi: žeđ ću gasiti vodom i vinom; bez okova ću ležati na slamnjači: tu sam si ugodnost češće želio priuštiti barem prije smrti. Dovoljno sam i preko mjere istrošio svoje snage; sada valja potražiti odmor.” Takve su se lakomislene misli uvlačile u njegova osjetila, ali on nije znao što je o njemu odlučio Bog. I dok su već nekoliko tjedana takve misli zapljuskivale i takoreći okrepljivale njegova osjetila, sjedeći po običaju na svome stolcu, razmatrao je u umu onu najistinitiju izreku svetoga Joba: „Vojovanje je život čovjekov na zemlji.” U međuvremenu ponovno pade u zanos, i učini mu se da vidi nekoga mladića naočita izgleda i muževna držanja kako ulazi k njemu i donosi mu dvije vojničke čizme, a isto tako i drugu odjeću kojom se služe hrabri vitezovi; zatim mu pristupi i, odjenuvši ga u tu odjeću, ovako mu progovori: „Znaj, vojniče, da si dosad vojevao pješice, ali sada Bog želi da se držiš kao vitez.” On je promatrao svoje čizme i s velikim čuđenjem u srcu rekao: „Gle čuda, što mi se dogodilo, što je to od mene postalo? Zar ću tako biti vitez, ja koji sam dosad radije uživao u dokolici i miru?” I reče mladiću: „Kad se već Bogu svidjelo da budem viteškoga reda, da sam barem u nekom sukobu ili boju časno stekao to dostojanstvo, bilo bi mi po tome poželjnije.” Mladić, odvrativši nakratko lice, osmjehnu se i reče: „Nemoj u tom pogledu biti zabrinut, pružit će ti se i više nego dovoljno prilika za borbu. Doista, tko god se želi pokazati duhovnim i hrabrim Kristovim vojnikom, morat će izvojevati i podnijeti mnogo više i mnogo strašnijih bitaka i tjeskoba nego nekoć oni slavni i izvrsni vojskovođe i junaci čija ratna djela i sjajne pobjede svjetovni ljudi slave riječima i pjesmama. Ti si uvjeren da te Bog već oslobodio tvoga jarma i odbacio okove, te da se odsada trebaš posvetiti ugodnostima i miru. Ali stvar stoji posve drukčije. Bog te ne želi osloboditi okova, nego ih samo promijeniti i učiniti daleko težima nego što su ikada prije bili.” Time silno prestrašen, Sluga reče Gospodinu: „Što ćeš napokon sa mnom učiniti, Gospodine? Mislio sam da sam već svladao sve borbe, a kako vidim, tek ih sada valja započeti, i već mi se čini da sam oštrije pritisnut i stiješnjen. Što to znači, Bože moj? Zar sam jedino ja grešnik, a svi su drugi pravedni, da mene bijednika tako strogo kažnjavaš, a druge štediš? Tako sa mnom postupaš od moje rane mladosti, i uvijek si moje mladenačko tijelo mučio teškim i dugotrajnim bolestima, a činilo mi se da sam već dovoljno toga pretrpio.” Reče mu Gospodin: „Nipošto: još nisi dovoljno izvježban. Ako želiš da se s tobom ispravno postupa, nužno je da na sve načine budeš temeljito prokušan.” Tada on reče: „Molim te, Gospodine, ne budi ti teško pokazati mi koliko još križeva trebam podnijeti.” Na to Gospodin reče: „Pogledaj u nebo, i ako možeš izbrojiti nebrojene zvijezde, moći ćeš obuhvatiti brojem i nevolje koje će ti se još dogoditi. I kao što se zvijezde, premda su goleme, ipak čine malenima, tako će se i tvoji križevi činiti malenima ljudima koji nisu izvježbani, a ti ćeš ih ipak iskusiti kao veoma teške i gorke.”

53 I reče Sluga Gospodinu: „Molim te, unaprijed mi naznači same križeve, da ih upoznam.” Na to Gospodin reče: „Nije to nimalo potrebno, štoviše, bolje je da ih ne znaš, kako ne bi unaprijed klonuo duhom. Ipak, od bezbrojnih križeva koje će trebati podnijeti spomenut ću samo tri. Prvi je taj da si dosad doduše sam sebe udarao svojim rukama, i smilovavši se sebi prestajao bi kad si htio; ali sada ću te, istrgnuta iz tvojih ruku, izložiti drugima na zlostavljanje bez ikakve tvoje obrane, gdje će biti nužno da u srcima nekih zaslijepljenih ljudi pretrpiš velik gubitak svoga ugleda i dobroga glasa, što će ti biti daleko gorče podnositi negoli što je bio onaj križ pun oštrih čavala na tvojim leđima. Uistinu, od svojih prijašnjih vježbi stekao si hvalu i slavu kod ljudi, ali ovdje ćeš biti ponižen i posve smatran ništavnim. Drugi je taj da ti je, premda si se mučio brojnim i strašnim umiranjima, ipak po Božjem dopuštenju narav ostala prijateljska i željna da bude ljubljena; ali sada ćeš na onim mjestima gdje budeš tražio neku osobitu vjernost i ljubav iskusiti veliku nevjeru, i bit ćeš strašno pogođen i mučen, i to na toliko mnogo načina da će i oni koji su te prigrlili iskrenom vjernošću i blagonaklonošću iz sućuti biti uvučeni u iste nevolje s tobom. Treći je taj da si dosad sisao grudi poput djetešca koje još nije odbijeno od sise, te si plivao u obilju božanske slatkoće kao u moru. To ti odsada nipošto neću pružiti, nego ću dopustiti da zbog nutarnjeg siromaštva usahneš i kopniš, i bit ćeš ostavljen i od Boga i od ljudi, a jednako će te strahovito mučiti i prijatelji i neprijatelji. I da u malo riječi sažmem mnogo toga: sve što god poduzmeš radi svoje utjehe i ugode okrenut će se posve u suprotno.”

54 Tim je riječima Sluga bio tako preneražen da je zadrhtao cijelim tijelom te je, naglo skočivši, u obličju Raspetoga bacio sebe na zemlju i, vapeći Bogu žalosna srca i plačna glasa, molio da po svojoj očinskoj dobroti, ako je moguće, ne dopusti da bude uvučen u te nesreće; a ako to nije moguće, neka se na njemu izvrši volja njegove vječne odluke. I dok je neko vrijeme ležao obuzet tim tjeskobama i predan tim istim molitvama, začuo je u sebi ovakav glas: „Budi dobre volje: ja sam bit ću s tobom i učinit ću da sve to sretno nadvladaš i izboriš.” Ustao je dakle i prepustio se u Božje ruke. Zatim, kad je svanulo jutro, dok je nakon misne žrtve sjedio žalostan u svojoj sobici i o tome razmišljao u duhu, a ujedno je zbog oštrine zime bio promrzao, osjetio je glas nekoga tko govori u njemu i kaže mu da otvori prozor, pogleda van i uči. On otvori i pogleda. A gle, neki pas trčkarao je sredinom samostanskoga dvorišta, u ustima je nosio pohabanu krpu kojom se omataju noge i izvodio je čudnu igru s tom krpom, bacajući je čas gore, čas dolje i trgajući je kandžama. Sluga pogleda u nebo i, uzdahnuvši iz dubine grudi, začu kako u njemu odjekuju ove riječi: „Na posve isti način i s tobom će postupati usta tvoje braće.” A on je u sebi ovako razmišljao: „Kad već ne može biti drukčije, predaj se, i kao što ova krpa šutke podnosi sva zlostavljanja, čini i ti sam to isto.” Sišao je pak, uzeo onu krpu i mnogo je godina čuvao kao dragocjenost, pa kad god bi htio planuti iz mane nestrpljivosti, izvadio bi krpu da bi se njezinim promatranjem vratio k sebi i spoznao samoga sebe. Ako bi pak katkad s nekim prijezirom okrenuo lice od onih koji su ga pritiskali, u nutrini bi bio ukoren ovim riječima: „Sjeti se kako ja, sam Gospodin tvoj, nisam odvratio svoje prelijepo lice od onih koji su me grdili i pljuvali.” Odmah bi se on, oštro ražalošćen, blago i mirno okrenuo k njima.

35 U početku, kad bi mu se dogodio kakav križ, ovako bi razmišljao: „O dobri Bože, kad bih barem bio oslobođen ove nevolje!” No ukazao mu se dječak Isus u viđenju na sam blagdan Očišćenja i, ukorivši ga, rekao: „Još ne znaš dobro trpjeti: ja ću te tome poučiti. Kad te muči neki križ, ne smiješ gledati na njegov kraj, kao da ćeš tada zadobiti odmor, nego dok sam križ traje, podloži se i pripravi da jednako mirno prihvatiš drugi. Upravo tako dolikuje. Nasljeduj djevojku koja bere ruže, koja nije odmah zadovoljna time što je s trnja ubrala jednu ružu, nego je odlučila sabrati ih više. Tako, velim, čini i ti. Budi pripravna duha da, čim sadašnji križ završi, smjesta prigrliš drugi.”

36 Među ostalim Božjim prijateljima koji su mu unaprijed naviještali križeve što će mu se uskoro dogoditi, osobito mu je pristupila neka redovnica i rekla da je na svetkovinu Anđela nakon noćnih molitava vrlo ozbiljno molila Gospodina za njega. Učinilo joj se pak, kako je govorila, da je u viđenju odvedena na mjesto gdje je bio sam Sluga, te je ugledala kako iznad njega izrasta širok, prostran i predivan ružičnjak, pun rascvjetalih i rumeno crvenih ruža. Podigavši zatim oči k nebu, vidjela je kako izlazi Sunce čudesnoga sjaja, neometano nikakvim oblacima, a u samim zrakama ili svjetlu stajalo je prelijepo djetešce u obličju Raspetoga; štoviše, iz samoga je Sunca jedna zraka dopirala u srce samoga Sluge, tolike snage i djelotvornosti da su mu se zapalili svi udovi i sve žile. Međutim, onaj gusti ružičnjak pun ruža ispriječio se i nastojao ukloniti i zapriječiti sunčani sjaj od njegovih grudi, ali nije mogao, jer su one blistave zrake velikom snagom prodirale kroz sve grmlje i ulijevale se u srce Sluge. Nakon toga ugledala je ono djetešce kako izlazi iz Sunca i rekla mu: „Kamo ideš, dobri dječače?” „K meni najdražem”, reče ono, „mome Sluzi.” A ona reče: „Što znači, preslatki dječače, taj sunčani sjaj u njegovim grudima?” Odgovori dječak: „Tolikom sam jasnoćom svjetla prožeo njegovo srce da će jedan odsjaj toga istog svjetla, izbivši iz njega, vratiti i privući k meni srca mnogih ljudi; niti će ovaj gusti ružičnjak, koji označava raznolike križeve što ih on još treba podnijeti, moći spriječiti da se to slavno i izvrsno u njemu ostvari.” Budući da je pak povučen život ponajviše koristan početniku, učinilo mu se najrazboritijim da u svome samostanu ostane deset i više godina, odvojen od svake prisnosti s ljudima i od čitavoga svijeta. Ustavši od stola, zatvorio se u svoju kapelicu i ondje ostao, te ni na samostanskim vratima ni drugdje nije htio duljiti razgovor ni sa ženama ni s muškarcima, niti ih gledati. Odredio je svojim očima sigurne i uske granice koje nisu smjele prijeći, naime prostor od pet stopa. Uvijek je ostajao kod kuće, ne izlazeći nikamo ni u grad ni u susjedna mjesta, nego se posvećivao jedino sebi i svojoj samoći. Ipak mu sve to nije ništa pomoglo da te iste godine ne bude mučen tako strašnim križevima da se i on sam nad sobom i drugi nad njime sažalijevali.

57 Da bi pak samoću one kapelice, u koju se poput tamnice bez željeza zatvorio čitavo to desetljeće, lakše i podnošljivije podnosio, molbama je privolio nekog slikara da po zidovima naslika drevne Oce i neke njihove izreke, kao i neke druge posve pobožne prizore koji bi napaćena čovjeka poticali na strpljivost. Ali ni ovdje, po Božjem dopuštenju, nije odmah postigao svoju želju. Čim je naime slikar ugljenom ocrtao likove Otaca, počeo je trpjeti bolove u očima te zbog tame pred očima nije mogao nastaviti započeto djelo. Zbog toga je zamolio dopuštenje da ode, tvrdeći da posao tako valja ostaviti dok ne ozdravi. Kad ga je pak upitao koliko je vremena potrebno da prođe dok mu ne bude bolje, odgovorio je: „Tri mjeseca.” Tada mu Sluga zapovjedi da ponovno podigne ljestve, pope se na njih, položi ruke na slike i njima dotaknuvši bolesne slikareve oči reče: „U snazi Božjoj i svetosti ovih Otaca zapovijedam ti, slikaru, da se sutra vratiš ovamo potpuno zdravih očiju.” Kad je svanulo jutro, vratio se radostan i zdrav, zahvaljujući Bogu i njemu na vraćenom vidu. No Sluga to nije pripisao sebi, nego svetim Ocima koje je dotaknuo rukama.

58 Činilo se u to vrijeme da je Bog svima, i zlodusima i ljudima, dao ovlast da ga muče. Podnio je tada nebrojena uznemiravanja zloduha, koji su ga na probrane i gorke načine najdrskije i najbestidnije mučili i strahovito zlostavljali noću i danju, dok je bdio i dok je spavao. Dogodilo se jednom da ga je spopala želja za jedenjem mesa, jer se mnogo godina od njega uzdržavao. A kad je uzevši meso zadovoljio želju, u viđenju je pred njega stao neki najstrašniji zloduh i izgovorio ovaj redak: „Još im je jelo bilo u ustima njihovim, i gnjev se Božji podiže na njih”; te teškim lavežom reče prisutnima: „Ovaj je redovnik zaslužio smrt, kojom ću ga ja sada kazniti.” Kako drugi to nisu htjeli dopustiti, iznese golemo svrdlo i reče mu: „Kad mi već nije dopušteno nanijeti ti drugo zlo, mučit ću tvoje tijelo ovim svrdlom i, probušivši ti usta, zadat ću ti toliko boli i muke koliko si užitka primio od mesa”; i odmah mu zabode svrdlo u usta, od čega mu smjesta čeljusti, zubi i usta toliko otekoše da čitava tri dana nije mogao u usta unijeti ni meso ni išta drugo koliko bi sisanjem mogao primiti.

O nekim nutarnjim uznemiravanjima.

Među ostalim svojim nevoljama podnio je tri vrlo mučne nutarnje napasti; od kojih su prva bile bezbožne misli protiv vjere. U dušu su mu padala ovakva šaptanja: „Kako je napokon Bog mogao postati čovjekom?” i mnogo toga sličnoga, u što se, što im se više htio suprotstavljati dokazivanjem, to više zapletao. Tom se kušnjom mučio devet godina, plačući u međuvremenu i naričući očima i srcem k Bogu i svim svetima da mu izmole pomoć. Napokon, kada se Gospodinu učinilo prikladnim, posve ga je od toga oslobodio, te mu je s neba udijeljena golema čvrstoća prosvijetljene vjere. Druga je bila neuredna tuga. Gotovo neprestano bio je pritisnut tolikim teretom duše kao da čitavu planinu nosi na svojim grudima. To mu se djelomično dogodilo stoga što je njegovo naglo obraćenje Bogu bilo tako silovito da mu je tijelo od toga uvelike oslabjelo. Tu je muku podnosio osam godina.

60 Treća je bila neka napast koja ga je htjela uvjeriti da se nikada ne može spasiti, nego da će se vječno mučiti u paklu: koliko god dobro činio, koliko god se vježbao, da mu ništa ne može pomoći da dospije u broj izabranika, nego da uzalud gubi sav trud i muku. Tim je žalcima misli bio probadan noću i danju: kad bi prilazio crkvi ili poduzimao nešto drugo dobro, ta bi ga napast odmah napala i prilično ga jadno oslovila ovim riječima: „Kakva ti je korist služiti Bogu? Ipak si proklet, nikada ti se neće moći pomoći: odustani već na vrijeme, ionako je svršeno s tvojim spasenjem, kako god se ti ponašao.” Kad je to osjećao, katkad bi ovako razmišljao: „Jao meni jadniku, kamo da se okrenem? Ako zbacim redovničku kukuljicu, čeka me sigurna propast; a ako ostanem ovdje, ni tako neću moći postići spasenje. O vječni Bože, tko je ikada živio nesretniji od mene?” Stajao bi katkad u sebi zapanjen i izvlačio česte uzdahe iz dubine grudi, dok su mu suze tekle niz lice; katkad bi se udarao u prsa govoreći: „Zar je doista, Gospodine Bože, posve nužno da propadnem? Što može biti nesretnije od ovoga? Zar mi doista valja biti bijednikom i na ovome i na budućem svijetu? Jao meni što sam se ikada rodio na ovo svjetlo dana.” Tu je napast navukao iz nekoga neurednog straha. Bilo mu je naime rečeno da je u samostan primljen za neka vremenita dobra, što je grijeh simonije, gdje se duhovne stvari kupuju vremenitima. To mu je ostalo duboko usađeno u grudima sve dok nije upao u to uznemiravanje. Uostalom, nakon što je deset godina podnosio tu najstrašniju muku i čitavo se to vrijeme gledao samo kao osuđenika, došao je napokon k presvetom mužu gospodinu Eckhartu, doktoru teologije; kad mu je izložio svoju muku, njegovim je savjetima bio oslobođen te je izašao iz tamnice pakla u kojoj je toliko godina boravio.

Kako se posvetio brizi za spasenje bližnjih.

Budući da se mnogo godina posvećivao jedino svome nutarnjem čovjeku, a isto tako šutnji i samoći, poslije je mnogim božanskim objavama bio potaknut da usmjeri duh na promicanje spasenja drugih. A nedaće koje su ga snašle u toj vrsti službe i pobožnosti nemaju ni broja ni mjere. S druge pak strane, koliko je bezbrojnih duša pridobio za Gospodina, jednom je prilikom bilo pokazano nekoj djevici prokušane pobožnosti, koja je i sama bila njegova duhovna kći. Dok je naime za vrijeme molitve bila zanesena u duhu, vidjela je ovoga brata kako na nekoj visokoj gori prinosi misnu žrtvu, a uz njega prianja bezbroj ljudi, međusobno različitih: svatko je od njih, kako je bio prisnije sjedinjen s Bogom, tako bio bliži i njemu samome; i što su mu oni bili uže sjedinjeni, to ih je i Bog prisnije pridruživao k sebi. Promatrala ga je kako se veoma ozbiljno moli za sve njih Bogu kojega je držao u rukama. Zamolila je pak da joj se s neba protumači to viđenje: što joj je i udijeljeno, jer joj je Gospodin rekao: „Znaj da ovo nebrojeno mnoštvo ljudi za koje vidiš da prianjaju uz njega označava one koji se njemu ispovijedaju i koji su se predali pod njegovo duhovno vodstvo, ili ga i mimo toga prigrljuju s osobitom vjernošću i blagonaklonošću; sve je njih on meni toliko preporučio da ću njihov život zaključiti blaženim svršetkom niti ću ikada dopustiti da budu odvojeni od mene. Što god mu pak zbog toga bude naneseno od tuđe ili dragovoljne nevolje, bit će i više nego obilno nadoknađeno mojim utjehama.”

62 Prije negoli je ova već spomenuta djevica iznimne svetosti upoznala toga Slugu vječne Mudrosti, bila je iznutra od Boga potaknuta i ponukana da ga vidi. Dogodilo se pak da je, u zanosu uma, u viđenju čula nekoga kako joj govori da dođe onamo gdje je bio Sluga i da ga pogleda. Kad je ona odgovorila da ga zbog mnoštva braće ne može raspoznati, odmah joj je rečeno: „Nije ga teško prepoznati među drugima, jer na glavi nosi rascvjetali vijenac isprepleten crvenim i bijelim ružama, poput ružina vijenca; bijele ruže označavaju njegovu čistoću, a crvene njegovu strpljivost među mnogostrukim patnjama; i kao što onaj zlatni krug koji se obično slika oko glava svetaca označava njihovo vječno blaženstvo koje uživaju u Bogu, tako ovaj vijenac od ruža izražava raznolike nevolje koje Božji prijatelji trebaju podnositi dok u ovome životu hrabrim vježbama vojuju za svoga Boga i Gospodina.” Nakon toga odvede tu istu djevicu anđeo Božji u viđenju do onoga mjesta gdje je boravio Sluga, i ona ga odmah prepozna po vijencu od ruža.

63 U ta vremena, dok je bio strašno i mnogostruko mučen, osobito mu je nutarnje okrepljenje duše bilo neprestano druženje i prisnost s anđeoskim duhovima. Jednom prilikom, lišen vanjskih osjetila, u duhu je vidio kako ga vode na neko mjesto prepuno mnoštva anđeoskih duhova, od kojih mu onaj koji mu je bio najbliži reče: „Pruži svoje ruke i pogledaj.” On pruži ruku i, pogledavši, ugleda kako nasred ruke izbija divna ruža rumeno crvene boje, okružena zelenim lišćem; i ta je ruža toliko narasla da je prekrila čitavu ruku sve do prstiju, te je poprimila toliku ljepotu i milinu da je očima pružala veliku radost. On okrenu ruke na obje strane, i s obje je strane prizor bio nadasve ugodan. Stoga, silno se diveći, reče: „Što znači, predobri mladiću, ovo viđenje?” Onaj odgovori: „Doista, križeve i križeve, i opet druge i druge križeve koje će ti Bog udijeliti označavaju ove četiri ruže na objema rukama i nogama.” Uzdahnu Sluga i reče: „O predobri Bože, da je križ čovjeku tako mučan, a ipak mu donosi toliki duhovni ukras, to je uistinu neko divno tvoje dopuštenje i providnost.”

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

25. siječnja Kalendar godine