Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 25. siječnja

O sv. Demetriju skevofilaku

DE S. DEMETRIO SCEVOPHYLACE

Sadržaj (16)
  1. O sv. Poponu opatu i bl. Adelvivi, njegovoj majci, u Belgijskoj Galiji.
  2. Poponova pobožna hodočašća.
  3. Odbačeni svjetovni život.
  4. Čudesno ozdravljenje gubavca.
  5. Pobožni život bl. Majke Adelvive.
  6. Posjedi samostana sv. Vedasta kojima je Popon revno upravljao.
  7. Prokušana poniznost. Uprava u Beaulieuu.
  8. Uprava u Stavelotu i kod sv. Maksimina, protivnici kažnjeni.
  9. Otklonjeno biskupstvo, obnovljeni samostani.
  10. POGLAVLJE X. Ugled mu potvrđen čudesima.
  11. Obnova i ures Stavelota i Malmedyja.
  12. Kažnjeni suparnici, čudesa.
  13. Uprava nad samostanom sv. Vedasta i Marchiennesom.
  14. Smrt, kreposti, pokop.
  15. Razna čudesa poslije smrti.
  16. Druga čudesa. Piščev pogovor.

Skevofilakom se kod istočnjaka nazivao onaj koji je bio predstojnik crkvenoga posuđa, χρατῶν τὰ σκίνη τῆς ἐκχλησίας, kako kaže Kodin Kuropalat u djelu de officiis Constantinop; imajući u svojoj vlasti crkveno posuđe. U kasnijim stoljećima u Carigradu su postojala tri njihova reda: svećenika, đakona i čitača, a prvak svih njih nazivao se μέγας στευοφύλαξ, veliki čuvar posuđa. I u Jeruzalemu je, kako rekosmo 20. siječnja u Životu sv. Eutimija, skevofilak bio korbiskup Anastazije, čijoj je vjernosti bilo povjereno čuvanje svetih posuda svetoga Uskrsnuća u vrijeme patrijarha Juvenala, kojega je isti potom godine Kristove 458 naslijedio u toj vrhovnoj časti.

2 O sv. Demetriju Skevofilaku nalazimo samo ovo u grčkim Minejima i kod Maksima Kiterejskoga: Τῇατῆ ἡμέρα τοῦ δσίου πατρὸς ἡμῶν Δημητρίου τοῦ Σχευοφύλαχος. Istoga dana spomen svetoga oca našega Demetrija Skevofilaka, ili čuvara svetih posuda. Na VII. ekumenskom saboru, odnosno II. nicejskom, na 5. sjednici, razne je rasprave drevnih otaca čitao Demetrije δ ἔλλαξιστατος Διάχενος καὶ σχευοφύλαξ, prečasni đakon i čuvar posuđa. To je možda isti onaj koji je, slavan po revnosti vjere i učenosti, poslije mogao pružiti izvrsnu službu Crkvi protiv bezbožnih ikonoboraca.

O sv. Poponu opatu i bl. Adelvivi, njegovoj majci, u Belgijskoj Galiji.

Stabulaus, koji se pučki danas naziva Stavelot, najstariji je samostan u Ardenima, koji je sagradio sv. Remakl, biskup Maastrichta, pod okriljem sv. Sigeberta, kralja Austrazije; o njegovu položaju više je rečeno u Životu istoga sv. Remakla 3. rujna. Ondje su živjeli i drugi monasi glasoviti po svetosti, a osobito sv. opat Popon, gotovo četiri stotine godina nakon Remakla, koji je tomu mjestu donio izniman sjaj. Njegovo je ime upisano u martirologije na ovaj dan. Naime, kölnski kartuzijanci u dodatku Usuardu prije 120 godina bilježe: Opat Popon. Molanus u dodatku Usuardu: U Stavelotu preminu gospodin opat Popon. Suvremeni Martyrologium Romanum koji je pregledao i dopunio Baronije: U Arrasu u Galiji sv. Popona opata, glasovita po čudesima. Isto ima i Ménard. Bio je doduše neko vrijeme monah i opat u Arrasu, ali je najdulje živio u Stavelotu i ondje sada počiva. Bolje Wion: U samostanu Stavelotu sv. opata Popona, muža divne svetosti. Benedikt Dorganije: Sv. opata Popona čudesne svetosti. Martyrologium Gallobelgicum tiskan u Liègeu: U samostanu Stavelotu u biskupiji Liège preminu sv. opat Popon, slavan po mnogim čudesima. Konstancije Felicije: Popon, rođen od plemenita roda u Listrogaugiju kod Flamanaca, najprije je bio vojnik, ali nadasve pobožan, zatim i monah te stavelotski opat: to je mjesto proširio i posvetio sv. Petru, Martinu i Remaklu 5. lipnja 1040, a umro je slavan po čudesima u 70. godini života, Kristove godine 1048. Ta se posveta dogodila 7. srpnja, kako ćemo niže reći. Opširnim pohvalnim slovom slavi Popona i Saussay, ali je mjesto pogrešno naveo: U Stavelotu, kaže, u području Arrasa, sv. opata Popona itd. Stavelot je daleko od Arrasa, jer između njih leže Hainaut, pokrajina Namur i dio biskupije Liège.

2 Premda je Poponovo ime već odavno bilo slavno, tek mu se u najnovije vrijeme počelo iskazivati javno štovanje, nakon što je njegov spomen upisan u ploče Rimskoga martirologija. Inače Molanus u djelu Indiculus SS. Belgii piše: Stavelotski opat Popon nije kanoniziran, no po kojim se krepostima i čudesima istaknuo, može se doznati iz njegove povijesti. A u djelu Natales SS. Belgii: Čudno je da carski samostan Stavelot nije kod Apostolske Stolice zatražio njegovu kanonizaciju, premda se o njegovim krepostima i čudesima čita vrlo mnogo toga. Na isto se žali Miraeus u djelu Fasti Belgici. Ipak Tritemije, kojega valja niže navesti, piše da se njegov blagdan slavi 25. siječnja: to je jamačno zaključio iz Djela.

Tijelo podignuto god. 1624.

3 No dvije godine nakon što je Miraeus objavio spomenute Fasti, godine Kristove 1624, vlašću Ferdinanda Bavarskoga, kölnskoga izbornika, biskupa Liègea i opata odnosno upravitelja Stavelota, podignuto je tijelo sv. Popona i izloženo javnom štovanju puka. Taj je događaj ovako ukratko opisao stavelotski monah Kristofor Barbus u knjižici o krepostima sv. Popona objavljenoj godine 1630, u čijoj se posveti ovako obraća istomu prejasnom knezu Ferdinandu: „Što smo se pak usudili ovu skromnu raspravu o krepostima sv. Popona posvetiti Vašoj Prejasnoj Visosti, učinilo je ne dostojanstvo djela, kojega (ako se na nas gleda) nema, nego dužnost odanosti i štoviše puka nužda izbjegavanja nezahvalnosti. Jer kako smo više puta tijekom mnogih proteklih godina željeli da se obavi podizanje svetih relikvija ovoga vašeg presvetog prethodnika i iskaže im se dužno štovanje, po vašoj je zapovijedi, a ne po tuđoj, trebalo ostvariti ono što je predugo bilo odgađano, ne bez velike žalosti svih pobožnih. Vaša je Prejasna Visost obilno učinila prema dužnosti svoje službe, a ni njezina pobožnost nije drukčije prosudila, darovavši srebrnu škrinju vješto ukrašenu zlatom i draguljima, prikladnu za pohranu svetih ostataka, k tome ruho za bogoslužnu uporabu nemalene vrijednosti i ljepote: sve je doista darovala s veličanstvenošću dostojnom kneza i biskupa. S jednakom je brigom pod znakom i zaštitom svete Bogorodice i svetoga Popona osnovana bratovština vjernika, podijeljeni su oprosti, svima je utisnuta pobožnost. Napokon, ništa nije propušteno što bi dolikovalo odrediti pobožnom knezu i potomku pradjedovske vjere, ili što bi samome svecu moglo donijeti kakvu čast, a vjerničkom puku korist.”

4 Toliko on, koji je napisao i drugu knjižicu u stihovima o čudesima sv. Popona te je posvetio Vilimu Bavarskomu, grofu od Longuevillea, barunu od Hollinghovena, stavelotskom koadjutoru, zajedno s govorom u pohvalu sv. Popona; a godinu i dan onoga podizanja označio je ovim kronografskim distihom:

AVgVstI prIMo qVæ Donat terra referre poppo sSperna petens Cesserat ossa sIbI.

No dvije godine nakon ovoga podizanja čini se da je obavljen još svečaniji prijenos, kako pokazuje kronološki distih istoga pisca: qVa CLerVs CeLebres poppo tIIbI feCit honores, oCtobrI DenI sVnt sVper oCto DIes.

5 Život sv. Popona napisao je Everhelm, opat Hautmonta u Hainautu, za kojega se prenosi da je poslije postao opatom samostana sv. Petra na brdu Blandin u Gentu. Ipak je tome životu predgovoren proslov monaha Onulfa upućen samomu Everhelmu, u kojem izjavljuje da se na njegovu molbu prihvatio pisanja života sv. Popona. No možda ga nije dovršio (jer da je bio nepostojan čovjek, očito je iz Everhelmova pripovijedanja), ili ako ga je dovršio, možda se manje svidio Everhelmu, koji je stoga počeo pisati drugi, ili je onaj tako sam preradio da se morao smatrati njegovim, a ne Onulfovim djelom. Sam doista priznaje da je taj Život sastavio; a s pravom mu se pridružuju Valerije Andrija, Possevin, Surije, Miraeus, Molanus i drugi.

6 Taj je život objavio Surije, ali s mjestimično malo uglađenijim stilom. Mi smo vratili izvorni izričaj iz dvaju starih rukopisa, jednoga iz kolegija Družbe Isusove u Paderbornu u Vestfaliji, a drugoga iz samostana sv. Maksimina u Trieru. Isti su život, skraćen prema Suriju, objavili Franjo Haræus, Zaharija Lippeloo i Jakov Doublet. Spominje Popona Sigebert iz Gemblouxa u djelu Chronicon za god. 1048: Pobožni muževi, kaže, i slavni po svetosti, usnuše u Kristu: Odilon, opat Clunyja, Popon iz Stavelota, Guathon (zapravo Wazon), biskup Liègea, Olbert, opat Gemblouxa. Život sv. Odilona donijeli smo 1. siječnja. Spominje sv. Popona i Tritemije u djelu Chronicon Hirsaugiense uz god. 1020: Također je sveti Popon, kaže, opat stavelotskoga samostana našega reda, u ovo vrijeme slavan po nauku i življenju u biskupiji Liège i po čitavoj Galiji, znamenit i po činjenju mnogih čudesa; on je samostansku stegu, u svoje vrijeme gotovo propalu, veličanstveno obnovio. Njegov se blagdan slavi 25. siječnja. A u knj. 3 djela de viris illustr. ord. S. Bened; pogl. 242: Popon, stavelotski opat, muž učen u božanskim Pismima i preslavan po pobožnosti vladanja, ostavio je obilne spomenike svoje svetosti. Postoje njegova djela. Cvao je godine Gospodnje 1020. Njegov se blagdan slavi 25. siječnja.

7 U nekrologiju samostana sv. Maksimina u Trieru, pod 25. siječnja, stoji ovo: Popon, opat naše zajednice, koji je dao izraditi dvije veoma dragocjene krune za ovu crkvu. Iz nekoga starog kodeksa kölnske kartuzije ovo nam je prepisao naš Ivan Gamans: Godine od Utjelovljenja Gospodnjega 1042, za kraljevanja Henrika, dok je ovim mjestom upravljao časni opat Popon, nastala je o relikvijama sv. Kvirina i Justa, zbog neznanja puka koji je smatrao da ih nemamo, opća zabluda, te su jedni mrmljali jedno, drugi drugo, čas potajno, čas javno. Doznavši to spomenuti otac časne uspomene, na molbu i po zajedničkom savjetu braće i vjernih laika, otvorio je škrinje svetaca uoči ida lipanjskih: te nije našao samo relikvije kojima su se nadali, nego i mnoge druge za koje se nije znalo, dok smo mi stajali uokolo, i ostavivši ih dolično složene kako ih je bio našao, istoga ih je sata pred našim očima vjerno ponovno zapečatio svojim pečatom: tako se očitovala i naša lakovjernost i nepromišljenost puka. Relikvije su pak bile ove: dva zuba sv. Petra apostola, cijela tijela svetaca s glavama Kvirina i Justa, te veoma velike relikvije sv. Nikazija, i bl. Skuvikula, i sv. Melancija, i sv. Audoena, i njegova misnica, te drugih nama nepoznatih svetaca. O tijelu prezbitera sv. Kvirina, ruci sv. Nikazija, biskupa Rouena, i relikvijama đakona sv. Skubikula, donesenima u Malmedy za vladavine Karla Velikoga, govorit ćemo na njihov rođendan 11. listopada. O sv. Petru apostolu 29. lipnja, o sv. Audoenu, biskupu Rouena, 24. kolovoza, o sv. Justu, ako je to onaj za kojega se prenosi da je ubijen na području Beauvaisa pod Rikciovarom, 18. listopada.

8 Svetomu sinu Poponu pridružili smo svetu majku Adelvivu, slijedeći Saussaya i Ménarda; od kojih ovaj potonji u djelu Martyrologium Benedictinum na ovaj dan bilježi: U Verdunu bl. Adunaluve, majke sv. Popona, rekluze; u knj. 2 djela observationes naziva je Adunalivom, odnosno Adunalif. Saussay piše: U Verdunu sv. Adunaluve udovice, i na poticaj spomenutoga svoga sina bl. Popona redovnice u verdunskom ženskom samostanu; zatim rekluze u samostanu sv. Vitona u istome gradu. Ona je, prije negoli je primila sveti veo, još živeći u svijetu, gorjela tolikom pobožnošću da je ugašenu svjetiljku zapalila svojom molitvom; a tolikom je čistoćom zablistala nakon što se posvetila savršenijem životu da je vodila razgovore s nebesnicima koji su joj se često ukazivali dok je molila, te je napokon radosno pošla u njihovo društvo.

9 Presveti život Adelvivin pripovijeda se niže u 3. poglavlju Poponova života. Surije je naziva Adalunif, Saussay i Ménard Adunaluva, ovaj potonji i Adunaliva, rukopis iz Paderborna Adelwis, a rukopis sv. Maksimina Adalwyf. Adelwyf na flamanskom ili njemačkom jeziku znači plemenitu ženu. Ako je pak bila nazvana Adeliva, kako se može nagađati iz Ménarda, kao Adel-lief, to znači plemenitu ljubav, ili plemenitosti dragu, ili ljubiteljicu plemenitosti, ili plemenitu ljubljenu. Ako je napokon nazvana Adelwis, odnosno Adelwys, to zvuči kao plemenita mudra, ili mudra plemenitost. Čudno je da nema imena Popona i Adelvive u djelu Hagiologium Flandriæ nadasve marljivoga Antuna Sandera.

Napisao opat Everhelm, iz dvaju starih rukopisa.

PREDGOVOR MONAHA ONULFA.

Iz apostolskih, a također i samostanskih odredaba, koje su već svim vjekovima obznanjene svojim glasom i slavom, jasno je da nitko ne smije ni tihim migom gunđajuće duše zanemariti zapovijedi svojih starijih, nego se odmah na zapovijed zapovjednika pokoriti spremnim pogledom duha: pa iako to može biti na štetu vlastite stidljivosti, ipak za ono što mu je naloženo duguje dobro poslušnosti. Potaknut dakle takvom odredbom i ja Onulf, dapače zadovoljan imenom, a ne zaslugom onoga što pripada monaškom staležu, koji sam se Vama, moj časni oče Everhelme, kad biste zapovjedili, trebao pokoriti po dugu poslušnosti, mnogo sam se više trebao odazvati Vašoj molbi po dugu ljubavi. Zapovijed doduše, kojom nada mnom imate veliku moć i kojoj sam se ja, kao sluga Vaše svetosti, trebao pokoriti, isključili ste, te ste mojoj malenkosti umjesto zapovijedi uputili molbu i ponizno me prisilili da napišem djela blaženoga muža Popona, u naše dane nadaleko glasovita po pravednosti i vjeri. A kako ću pohvaliti Vašu poniznost, kojom ste se prema meni, kao što je rečeno, poslužili umjesto zapovijedi, i opravdati svoje neznanje za posao koji ste mi tako ponizno naložili? U obje se naime strane u prvim pokušajima djelovanja pokazujem nemoćnim: jer niti sam dostatan da Vas pohvalim zbog Vaše poniznosti, niti nalazim kako bih se zbog svoje krhkosti mogao opravdati u naloženom djelu. Sačuvavši ipak radije mjeru pravednosti, neka rasuđivanje s obje strane krene umjerenim srednjim putem, tako da se ni Vama od mene ništa (ne daj Bože) ne uskrati, niti da moja krhkost u tako teškom i zahtjevnom poslu pretrpi svoj slom; neka se to ostvari radom o kojemu se kaže: Uporan rad sve pobjeđuje, i dobrom voljom, od koje se Bogu nikada ništa bogatije nije moglo prinijeti. Po te dvije stvari naime, to jest po radu i dobroj volji, onomu tko hoće i trči postaje lako sve što se zbog svoje golemosti čini teškim. No budući da, kako je pisano, nije do onoga koji hoće ni do onoga koji trči, nego do Boga koji se smiluje, neka se mojoj volji ili trčanju po Vašim molitvama pridruži Božje smilovanje, kako bi Onaj koji daje riječ blagovjesnicima s velikom snagom dao i nama riječ u svojoj snazi da pripovijedamo kreposti blaženoga oca Popona. Stoga onima koji će ovo čitati valja osobito reći neka ne smatraju da ovu knjižicu valja ostaviti među apokrifnim knjigama, nego je uistinu, premda je nova, uvrstiti među kanonske i vjerodostojne spise, jer u njoj gotovo nema ničega osim onoga što je iskustvo vjernika, dok je Bog djelovao u tako velikom mužu, spoznalo viđenjem, te su nam potom vjerodostojnost pružili oni koji su to vidjeli.

Poponovo rođenje, bavljenje oružjem.

Blaženi Popon, u naše dane Bogu i vjekovima najpreporučeniji u svakoj kreposti, i poput drugoga Natanaela pravi Izraelac te prokušan bez prijevare, potekao je iz krajeva Listrogaugija, od kršćanskih i plemenitih roditelja na ovo vremenito svjetlo, već u samim povojima po ulijevanju Duha Svetoga učinjen milim. Rodio se pak od oca Tizekina i presvijetle majke Adelviif, u sedmom mjesecu nakon začeća, mimo uobičajena vremena rađanja, ugledavši ovo svjetlo. Stoga su i za život istoga dječaka njegovi roditelji bili shrvani očajem te su se, strahujući zbog tako prerana i krhka djetinjstva, brinuli, osobito stoga što su ga kao prvorođenca nježno ljubili i što je jedva bilo ikakve nade da bi dobili njemu slična ako bi njega izgubili. Dođe stoga, kako vjerujem, po savjetu Svevišnjega na pamet jednoj gospođi, naime baki istoga dječaka, da ga se u najmekšoj vuni mudrom marljivošću grije tako dugo dok nježno djetinjstvo ne bude moglo učiniti prve korake. I dogodilo se da je taj mališan izbjegao pogibelj prerana rođenja te svojim roditeljima postao radost i klicanje.

2 Dogodilo se u međuvremenu da je njegov otac, po snazi i smionosti nikome od svojih suboraca drugi, poginuo ub hasbanijskom ratu te ga u petom tjednu od rođenja ostavio siročetom, zajedno s majkom udovicom, bez svoje utjehe. I premda je ranije nego što je trebalo bio lišen očinske utjehe, ipak nije bio uskraćen za božansku blagost: tako da se uistinu, da je mogao i znao, mogao ponizno dičiti onom pjesmom u kojoj se kaže: „Otac me moj ostavi, ali Gospodin me primi.” Roditeljici se pak, kao svjedočanstvo istinske čistoće, svidjela ustrajnost pohvalna udovištva, poput one evanđeoske Ane: a kako je ona pohvalnim djelima stekla miris kreposti, čitatelj će moći zapaziti u nastavku, gdje će spoznati da smo na prikladnom mjestu iznijeli ono malo što se o njoj dogodilo.

3 Obratimo pak pogled na život blaženoga muža, na koji nas sada navodi tijek pripovijedanja, i promotrimo redom ono što se na njega odnosi. On je naime s prolaskom vremena, postupno rastući u mladosti, isprazno nastojao naoružati se svjetovnim brigama te se u njima s ostalim svojim suborcima baviti iz težnje za taštom slavom. Dok se u tome neko vrijeme, kakve su već tada bile ratne prilike, veoma isticao darovitošću i smionošću, naposljetku je ipak uvidio da odatle mnogima prijeti pogibelj i propast, pa je htio povući nogu koju je bio stavio na ulazu u svijet; no kako ga je sprječavala služba vojničkoga zvanja, nije u potpunosti uspio učiniti ono što je pokušao. Učinio je ipak koliko je mogao za ispunjenje svoje želje, te se pravodobno osvijestio od neprimjerenih grabeža i napokon se, kad je u njemu božanski ugašena želja za nepravednim stjecanjem, od nje suzdržao. Kako je s vremenom iz dana u dan bivao sve bolji i napredovao u skladu kreposti i pobožne revnosti, premda se još nepostrižen u svjetovnom i vojničkom odijelu pokazivao ratnikom i pod Teodorikom, tada preslavnim mužem, nosio vojničko oružje, ipak je pod vojničkim pojasom oblačio oklop svećeničke pobožnosti i djelima pokazivao znamenja monaške odanosti: tako da se po svemu moglo vjerovati kako svojim djelima unaprijed označuje budući lik pastira te se već pripravlja kao budući svećenik u hramu Gospodnjem. Pragove pak crkava Božjih pohađao je revnim pristupima svojih molitava, a svaku hranu božanskih Pisama preživao je u skrovitim kutcima svoga uma, pazeći jamačno na to da sjeme riječi Božje na njivi srca ne bude ugušeno trnjem poroka, nego da se u strpljivosti umnoži stostrukim plodom.

a Rukopis sv. Maksimina: Listrogagii. To je pokrajina Flandrije koju natapa rijeka Lisa, ili Lætia, ili Legia, znamenita rijeka koja izvire iznad Thérouannea u Morinima, a u Gentu utječe u Scheldtu. Naš Buzelin u knj. 1 djela Galloflandria svjedoči da se taj kraj uz Lisu u starim spomenicima naziva pagus ili regio Legiensis, Lætigus, Lætiensis.
b Budući da se kaže da je sv. Popon umro Kristove godine 1048, u 70. godini života, slijedi da se ovaj rat vodio oko godine 978. Vodio se pak između flandrijskoga grofa Arnulfa i njegova brata Gotfrida te sinova Raginerija Dugovratoga, grofa Hainauta, kojega je zbog zločina prognao sv. Bruno. Hasbanija je pokrajina koja se od rijeke Meuse i grada Liègea proteže prema Leuvenu, a njezin je dio nekoć bio obuhvaćen grofovijom Leuven te se danas nalazi pod vojvodstvom Brabant.

Poponova pobožna hodočašća.

Dogodilo se također da je u danima svoje vojničke službe, potaknut božanskim nadahnućem, pošao pohoditi mjesta Gospodnjega groba s muževima pobožna svjedočanstva, Rotbertom i Lauzom: oni su mu jednakom slogom u tome odgovarali te su pod Božjim vodstvom prevaljivali put koji vodi prema Jeruzalemu. U one dane naime, budući da se ljudska narav, izmiješana s neredom svojih zločina, nije obazirala ni na kakvu mjeru ni obuzdanost, i ljudi su zbog svojih grijeha sami sebi stavljali pred oči sablazan Božjega gnjeva, krajnje nasilje i napadaji pogana zatvarali su taj isti put te su silom kojom su mogli priječili da itko pristupi Gospodnjem grobu: i prema onoj Izaijinoj riječi, opustješe putovi, nesta putnika na stazi. On se ipak sa spomenutim muževima svete uspomene usudio krenuti na taj isti put te se, ne bez nade u mučeništvo, izložiti naporima i pogiblima za svoj život. No tko bi mogao opisati kolikim su pogiblima, gotovo do istrebljenja, bili izloženi kako on sam tako i njegovi suputnici, te kako su mnogovrsni udarci, brodolomi, a i pogrde pogana na njima premašili svaku mjeru? Ali strpljivost, koja je podržala Joba u mnogim pogiblima, obavila ih je snagom postojanosti i neosvojivim zidom vjere, tako da su čak smatrali kako patnje sadašnjega vremena nisu dostojne buduće slave koja će se očitovati u njima. Pod Božjim ipak vodstvom, dok ih je ista strpljivost nerazdvojno pratila zdesna i slijeva, s nemalom su radošću, kako je rečeno, dovršili dionice puta koje su vodile k Gospodnjem grobu. Ondje su, nakon neutaživih želja postigavši ono za čim su žudjeli i zadovoljni obiljem svoje želje dok su izlijevali molitve i uzdahe, obradovani uskrsnim, dapače nebeskim sjajem svjetlosti koja svake godine silazi na isti Gospodnji grob, te se u njemu neumorno potiču na ljubav i divljenje, i njima je, prema onoj riječi Mudraca, bilo pohvalno ne to što su bili u Jeruzalemu, nego što su u Jeruzalemu dobro živjeli.

5 U međuvremenu je bl. Popon, uzevši neke relikvije s Gospodnjega groba, sa spomenutim muževima krenuo natrag istim putem kojim je došao te stigao do mjesta zvanoga Hagiospater, što možemo reći „Kod svetih otaca”, gdje su se u vrijeme progonstva sveci uklonili ispred lica svojih progonitelja i povukli se u pećine stijena i gorske špilje, a tajnim Božjim sudom u istim položajima svojih tijela i u istom tijelu u kojem su tada bili, nepokretni sve do danas, gledaju ih prolaznici. Blaženi ih je muž sa svojim suputnicima promotrio s divljenjem i poštovanjem te ih ponizno zamolio svojim molitvama da im se smiluju. Od njihovih je relikvija spomenuti Božji čovjek Popon s nemalom vjerom uzeo sebi malen dio, ponio ga sa sobom i sa spomenutim muževima Rotbertom i Lauzom kući te ga darovao da se trajno čuva u oratoriju sv. Marije u gradu a Dunsa.

6 Spomenuti je pak Rotbert u samostanub Wasloi, zvanom i Beloacus, uzeo habit monaškoga življenja pod časnim opatom Rikardom, koji je već gotovo svim vjekovima slavan po svojoj pravednosti i čestitosti. A i Lauz je uistinu pod svjetovnim odijelom pokazivao da je monah, te je pod istom odlukom provodio svoj vijek bez kleričke tonzure, ali ne bez kleričkoga života; a u Gentu je u crkvi sv. Ivana,c koju su sami sagradili, izabrao sebi mjesto posmrtnoga počinka. No da zasada šutimo o onima čiji život bolje sabire samo Božje znanje, vratimo se perom u nastavku na život blaženoga muža Popona koji smo počeli pisati.

7 Nakon napora dugoga hodočašća nije prošlo mnogo vremena, kadli mu božanska milost nadahnu da pođe na drugo hodočašće te da i prisutnošću duha i tijela pohodi pragove apostola Petra i Pavla. Postavši tim nadahnućem još spremnijeg duha i napokon postigavši ostvarenje svoje želje, koja je odgađanjem rasla, s preslavnim Teodorikom, pod kojim je vojevao kao što smo prije napisali, krenuo je na put te stigao na dugo i žarko željene pragove apostola Petra i Pavla: ondje je, postigavši puninu svoje želje koja nije poznavala zasićenosti i uredno obavivši ono radi čega je došao, krenuo natrag.

8 Dogodilo se u međuvremenu, kako se tada slučajno pružila prilika za skretanje s puta, da su svratili k sv. Teodoriku, te da je onaj Teodorik kojega smo već spomenuli, preslavni muž pod kojim se bio posvetio vojničkoj službi, potpuno klonuo od slabosti koja je iz dana u dan rasla, a kako mu je život već bio u pogibelji, spopalo ga je bunilo kako je već nalagao tijek bolesti. Blaženi ga je muž Popon nekoliko dana zadržao ondje kod braće toga mjesta te je izmolio da bude oslobođen tegobe pomućena uma, a to je zaslužio svojim molitvama i uz sudjelovanje zasluga sv. Teodorika. Spomenuti je pak Teodorik, zbog darovanoga mu zdravlja razuma kojega je dugo bio lišen, s iznenadnom radošću provalio u velike hvale zahvalnosti te se smjesta zavjetovao da će sina, koji mu se u skorom vremenu po Božjem daru ima roditi, darovati Bogu i sv. Teodoriku. Što se po ishodu događaja poslije tako i dogodilo. Naime, sinu kojega je primio po naklonosti božanske providnosti dao je ime po sv. Teodoriku i po sebi, te ga je, kako je zavjetovao, svečanim darovanjem predao. Nakon što je pak bl. Popon, kao što će u nastavku biti jasnije od svjetlosti, u samostanu Stavelotu naslijedio časnoga opata Bertrama, vođen ljubavlju prema istomu Teodoriku, poslao je po njega i kod sebe ga odgojio u svakom nauku i znanju, dok ga nije u svemu učinio savršenim mužem i prikladnim za Crkvu Božju; naposljetku je čak zatražio da mu postane nasljednik u upravi u Trieru kod sv. Maksiminad. No budući da se sada pružila prigoda da se to spomene, ovo je tek ukratko umetnuto o časnom opatu Teodoriku koji je naslijedio blaženoga muža Popona u upravi; opširnije će se o ostalom govoriti na svome mjestu, i kako ga je odgojio i kako je postao nasljednik, o čemu valja drugdje opsežnije raspraviti.

a Dunsa, pučki Deynse, gradić je u Flandriji, na rijeci Lisi, između Genta i Kortrijka, znamenit po naslovu markgrofovije.
b Wassenburg piše da je ovaj samostan udaljen pet milja od Verduna, a naziva se Beaulieu.
c Dakle nije ga godine 941 posvetio biskup Transmar, kako piše Sander u knj. 5 djela rer. Gandavensium, pogl. 1, na temelju nekog natpisa. Ta je crkva danas katedralna.
d To se niže u pogl. 14, br. 50 opširnije pripovijeda.

Odbačeni svjetovni život.

Sada smo pak smatrali vrijednim truda ovdje uvrstiti djela koja u blaženom mužu zauzimaju blisko mjesto onima što smo ih iznijeli, naime kako je izigrao kneza ovoga svijeta s njegovim četama i težio k odlukama monaškoga zavjeta. U one dakle dane, kad je Balduina Markiz obnašao vrhovnu grofovsku vlast i pravednim zakonima vladao narodimab Flandrije, bl. Popon je uživao velik ugled, kako kod samoga vladara tako i kod prvih među njegovim velikašima, jer je prijateljstvo tako nalagalo, budući da se sjajno isticao pobožnošću, pravednošću i vjernošću. Dogodilo se također da je između ostalih neki Frumold stajao gotovo najbliže boku istoga vladara te se vrlo razborito posvećivao prvim državnim poslovima, a boravio je u mjestu nazvanomc Sithiu; njegovim je prijateljstvom blaženi Popon bio vezan snažnije i osobitije nego ostalima. Toliko je naime među njima u svemu bilo uzajamno slaganje da je isti Frumold nastojao svoju kćer, koja mu se činila izvrsnijom od ostalih što ih je imao, još čvršće združiti ženidbom s tim Božjim čovjekom, trudeći se čak prepisati joj u miraz neka dobra iz svoga posjeda i želeći ga uzeti u svoju kuću kao budućega zeta.

10 Njegovim je željama čovjek Božji na neko vrijeme dao pristanak, ali poslije, opomenut nadahnućem Duha Svetoga, u sebi se usprotivi da se to dogodi. Napokon,d iznenada osjetivši odvratnost prema svadbi, budući da mu je srce iznutra već bilo dirnuto božanskim nadahnućem, kroz nekoliko je dana prikrivao ženidbu neodređenim odgovorom. Ali da ne bi sasvim odustao od započetoga, bojao se da to ne postane sablazan vjernomu prijatelju, tim više što su obojica već zarukama potvrdila odluku o sjedinjenju s kćeri. Stoga je, dok se bližilo vrijeme svadbe, njegov duh oklijevajući s obje strane visio u nedoumici na koju da se stranu okrene, a da sačuva odluku obojice. Naposljetku odluči da, prema onome što je božanska providnost određivala, usmjeri put u Sithiu k Frumoldu kako bi, kako je bilo dogovoreno, postao zet prisnoga muža. Ali da bi to učinio tiho, bez buke, odbijajući kao ne baš željan slave poslužiti se velikom pratnjom ili sjajem, krenuo je na put onamo u tišini gluhe noći. Bez odgađanja: dok je išao usred noći, svjetlost poslana s neba zasja nad njim dok je jahao na konju te izvana i iznutra jednako obasja cijeloga čovjeka. Prestrašen tim neočekivanim događajem, baci pogled uokolo ne bez divljenja i ugleda koplje koje je držao u ruci kako poput zublje zrači silnim sjajem, kao da gori zapaljenim šiljkom. Shvativši stoga muž uzvišena uma da se ovakvo čudo odnosi na njega, dovikne svojim suputnicima da on više nipošto ne ide dalje. „Nužno je”, reče, „moji suborci, poći drugom nakanom i drugim putem: vidim da je pravo vrijeme stati na kraj manama i ovim požudama te svim nastojanjem težiti onamo kamo se sviđa Božanstvu.”

11 Nakon toga, odbacivši vojničko oružje, oblači Božju bojnu opremu i, promijenivši pamet nabolje, boljim se putem vrati svojima. I nije bilo nikakve odgode, nego odmah smjesta pohrli k sv. Teodoriku, o kojemu smo prije pisali, da se zavjetuje za monaha. Ondje mu odmah u susret dođe nekif Eilbert, muž bistra uma, koji je bio brat po tijelu i duhu gospodinag Gerarda, biskupa Cambraia, i koji je nekoć istome blaženom mužu Poponu, dok je ondje boravio zajedno sa spomenutim svojim starijim Teodorikom, postao poznat te ga je zbog njegove svetosti i hvalevrijedna života silno zavolio. Jer se i on sam davno prije ogolio od svjetskih djela i ondje pod monaškom tunikom zamijenio svoje svjetovno stanje te već odavno naučio biti monah koliko službom toliko i imenom. Ovaj dakle, i sam nimalo manje častan, dođe u susret časnomu mužu Poponu, kako rekosmo, a psaltir, kojim se vrlo često služio, već je bio prešao do sedamdeset devetoga psalma, i dirnut u srce milošću Duha Svetoga položi ruku na nj te nadoda pretposljednji redak u spomenutom psalmu koji glasi ovako: „Neka ruka tvoja bude nad čovjekom desnice tvoje i nad sinom čovječjim kojega si učvrstio za sebe.” Ali budući da mu zbog dugotrajne međusobne odsutnosti nije bilo lako prepoznati ga, iako ga je nekoć dušom i tijelom posve dobro poznavao, najprije od njega dozna tko je i radi čega je došao, a zatim nadoda ostatak psalma govoreći: „I nećemo odstupiti od tebe; oživit ćeš nas”, i ostalo što slijedi po redu.

12 Tada, radujući se zajedno njegovim hvalevrijednim odlukama i upravivši k njemu svu srž svoga duha, reče: „Uistinu, brate, Bog te poslao k onome po što si došao, on koji te cijeloga pohodio ovim proročanstvom svoje dobrote.” I poučivši ga dovoljno o tumačenju spomenutoga retka te ga otada učinivši još srčanijim za monaški zavjet koji je tražio, priopći opatu i ostaloj braći razloge njegova zavjeta i očitim dokazima dokaza da ga je uistinu Bog poslao k tome. Što dakle? Opat mu na njegovu molbu zajedno s braćom odobri ulazak i, iskušavši ga u svemu kako uči monaško pravilo, nađe ga bez ljage. Zatim ga, kao Isus maleno dijete, puna nedužnosti i blagosti, postavi u sredinu i odjene mu habit monaške snage. Uistinu bih ga na neki način nazvao malenim djetetom, jer sam iz svjedočanstva njegovih djela spoznao da je bez prijevare: premda je iz dana u dan napredovao dobi i mudrošću, u zloći je ipak, kako kaže Apostol, bio maleno dijete. I da ga uistinu usporedim s prijašnjim ocima prije Zakona i pod Zakonom, iziđe iz svoje zemlje i iz svoga roda s Abrahamom, na Božje nadahnuće i zapovijed, te s Ilijom i Ivanom potraži biti samotnik daleko od svjetskih mamaca; njega je, prema Psalmistu, Bog sakrio u skrovištu lica svoga od meteža ljudskoga i na sve to ga Duhom Svetim nadahnuo da, ostavivši sve svoje imanje, gol umakne svijetu, kako bi za to u zemlji svetih posjedovao dvostruko i prema evanđeoskom obećanju imao stostruko, sa životom koji ne zna za kraj. U međuvremenu ga spomenuti Eilbert, poslije opat u Maroillesu, poče revno poučavati u pismenosti i u potpunosti upućivati u sve što pripada monaškom odgoju, tako da je u kratkom vremenu, prošavši sve što je bilo korisno od znanja, dosegnuo vrhunac monaškoga savršenstva. I nije čudo ako je to mogao darom Duha Svetoga, kako uistinu vjerujemo, onaj koji je uvijek odbacivao svako oklijevanje u učenju. a To je Balduin, od naših povjesničara nazvan Lijepobradi, ili Bradati, ili Časnobradi, po dugoj, tamnosmeđoj lijepoj bradi, grof Flandrije; umro je godine 1036., nakon što je vladao gotovo 46 godina. Nazvan je Markiz ili Markgrof, kao i drugi grofovi Flandrije, jer je Flandrija bila marka, odnosno granica Franačkoga Kraljevstva.b Paderbornski rukopis: Flandrarumque, i možda ispravnije.c O Sithiuu ćemo govoriti 5. rujna uz život sv. Bertina. U međuvremenu pogledaj djelo Morinensia našega Malbrancqa.d Paderbornski rukopis: praeter consuetudinem nuptiarum.f Surije ga naziva Gilbertom, Baldrik u 2. knjizi kronike, pogl. 3, Eilbertom, a Colvenerius Helbertom. O njemu će se govoriti uz život sv. Foranana 30. travnja u Originibus Walciodorensibus.g O njemu opširno raspravlja Baldrik. Bio je svet muž, a umro je 14. ožujka 1048. ili 1049.

Čudesno ozdravljenje gubavca.

Pod često spominjanim pak Eilbertom blažene uspomene, koji je u to vrijeme bio vratar samostana, opat istoga mjesta povjeri bl. Poponu brigu za primanje siromaha u svratištu, te mu kao posve vjernom upravitelju ili dijelitelju kuće Božje predade tu skrb. U toj je upravi držao darežljivost zajedno s gostoljubivošću, te je uistinu s bl. Jobom mogao reći: „Vani nije ostao stranac: vrata su moja bila otvorena putniku.” I opet: „Ako sam pojeo svoj zalogaj, a nije od njega jeo siroče.” Jednoga pak dana, među ostalima koje je imao uvesti u svratište i ujedno nahraniti, dođe neki gubavac koji zbog svoje unakaženosti jedva da je s ikim nalazio ikakva traga zajedništva. Njega se čovjek Božji nimalo nije užasnuo, nego ga je uveo s ostalima te ga uslužnošću kojom je mogao dvorio i nahranio; naposljetku ga je pak, kad je već pala noćna tama, zadržao kod sebe. Ali bojeći se da ga noćna studen, jer je bio bez odjeće, još jače ne stegne, najprije se u sebi zabrinu što treba učiniti u vezi s tim; zatim pak, po savjetu poniznosti, pronađe način kako da se smiluje siromahu. Naime, pokrivačem kojim se on sam običavao pokrivati liježući na postelju pokrio je siromaha i ujedno gubavca, nimalo ne uzmičući zbog njegove unakaženosti, poput drugoga Martina. Ali ni ova poniznost pomiješana sa suosjećanjem nije u očima Božjim smatrana ispraznom ili uzaludnom, jer ju je slijedilo zdravlje u gubavcu i veličanstvenost u blaženom mužu. Pokriven naime tim odjevnim predmetom, spomenuti gubavac najprije ispusti kapi znoja i smjesta, pošto je svaka guba bila protjerana, obuze ga iznenadno zdravlje; te se ujutro svetome mužu koji je došao k njemu ukaza zdrav i uzvrati mu molitve zahvalnosti za dvostruko dobročinstvo pobožnosti koje mu je iskazao. To je časnomu mužu ulilo zapanjenost i strah: zapanjenost naime zato što je Bog njegovim odjevnim predmetom učinio ozdravljenje na siromahu, a strah da zbog toga djela ne postane javno poznat te da ga na vlastitu propast ne počne hraniti naklonost naroda. Ipak, prihvativši njegove molbe, potakne ga da ode bez razglašavanja o njemu i ponizno ga zamoli da za to djelo zahvali Bogu, a ne njemu. Poslije se pak služio istim pokrivačem na svojoj postelji, niti se zbog toga što je njime pokrio gubavca ustručavao sam njime pokrivati.

14 Ali prethodno opisanom čovjeku Božjem Eilbertu taj događaj nije ostao skriven; ipak se neko vrijeme pretvarao da ne zna, te ga ukori zbog njegova odjevnog predmeta koji je dao siromahu i gubavcu; pretvarajući se, kako rekosmo, prekorio ga je zašto je dao svoj, a ne neki drugi. A on, prostrt po zemlji, zamoli od njega tajnu za ono što se dogodilo i najvećim ga prisegama zakle da ga ne razglašava; nasljedujući zasigurno Gospodina koji je iz poniznosti i suosjećanja dotaknuo i očistio gubavca kojega je Zakon zabranjivao doticati, a ipak mu je zabranio da razglasi to djelo. Gle koliko je zaslužila poniznost blaženoga muža, koja je najprije u odjeći, a tek onda u njemu samome imala postati očitom. Niti naime ne treba vjerovati koliko u sebi ima lijeka onaj koji u svojoj odjeći toliko vrijedi po zaslugama. Stoga neka nitko ne sumnja da Bog može ostvariti spasenje u odjeći svojih svetaca, kad je posve jasno da je rubovima svoje odjeće ozdravio ženu koja je patila od krvarenja. Ovaj su pak događaj oni koji su ga osobno doznali od spomenutoga Eilberta meni dok sam pisao (Boga uzimam za svjedoka) priopćili, da se nikome ne bi činilo nevjerojatnim da se u naše vrijeme dogodilo ono što se svjedočanstvom hvalevrijednih osoba dokazuje da je učinjeno po bl. Poponu.

13 U sljedeće se naime vrijeme dogodilo da je muž svete uspomene opat Rikard došao k Svetomu Teodoriku te mu je postao poznat pobožni život čovjeka Božjega o kojemu mu se pripovijedalo. On odmah svrati oči svoje ljubavi na nj i, kako se lako pokazalo jer su se zasluge obojice podudarale, sav se prema njemu rasplamsa djelovanjem ognja Duha Svetoga. Stoga ga je i htio povesti sa sobom te se za to založio svim silama svoga nauma. Najprije je ispitao duh čovjeka Božjega o toj stvari, a zatim je iznio svoje molbe kod njegova opata. Njih je doduše isti opat dugo i mnogo ponizno odbijajući otklanjao; naposljetku je ipak, izmoren njima, premda nerado, dao pristanak. Po njegovu konačnom pristanku čovjek Božji tijelom, ali ne i duhom, ode odande i zaputi se u Verdun sa spomenutim časnim opatom Rikardom. Ondje ga je isti opat prije svega i u svemu kušao radi provjere njegove poslušnosti i strpljivosti, te se pokazao u svemu poslušan, vjeran i strpljiv u službi koja mu je bila odmjerena, a u međuvremenu je među ostalim a sinovima njegova posvojenja bio osobito obdaren ljubavlju: tako da ga je promaknuo na uzvišenije mjesto nego što je prije bio, a zatim mu zapovjedio da upravlja nekim od prvih poslova svojih dobara. Njima je doista upravljao koliko časno toliko i revno, te ih je iz dana u dan pod sve boljim znamenjima još više uvećavao. a Paderbornski rukopis: filios dilectionis.

Pobožni život bl. Majke Adelvive.

U međuvremenu ponovno posjeti svoju majku, koju smo također već spomenuli, odavno obudovjelu bez muža, ali ne i bez kreposti; i da bi je sa sobom istrgnuo iz svijeta, najprije joj iznese namjere svojih razmišljanja. Ali budući da je ona, kakva je već bila u svim odlukama kreposti uvijek onoliko suglasna koliko i u pojedinostima bez prestanka spremna, pohvali svoga sina zbog tako ljubazna nagovora i pođe s njim na stazu redovničkoga života, zapostavivši sve što je bilo u njezinu pravu, kako slobodnjake tako i robove, te prihode baštinske zemlje. Nju su svi slobodnjaci i ujedno sluge, kao lišeni utjehe jedine majke i gospodarice, toliko pratili ne neutješnim krikovima i naricanjima da su se mnogi od njih gotovo do pojasa smočili, glumeći da gaze preko rijeke Schelde, ne bi li je nekako, ganutu sućuti, dozvali natrag k sebi. Ali budući da nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje, i ona je po sličnim primjerima počela kušati put k Bogu koji je osjetila da joj se otvara pod sinovim vodstvom, ne svrćući poglede natrag poput Lotove žene; ipak je one za koje se bojala čvrstom vjerom povjerila Bogu, a zatim je sa svojim sinom popustila uzde svojoj želji na započetom putu.

17 Dovedena zajedno sa svojim sinom u samostana Elnone, naime k Svetomu Amandu, ondje je po proročanstvu nebeskoga viđenja stekla sigurnost svoje želje. Jer dok je ona probdjela noć u bdjenjima i molitvama predb relikvijama (c lipsanae) bl. Kirika, a malo zatim od dugotrajne iscrpljenosti bila u polusnu, ovakvo joj je viđenje odozgo doneseno otkrilo da ju je pogledalo nebesko uslišanje. U posve novom prizoru ugledala je mnoštvo Kristovih svećenika u bijelim haljinama na vijećanjima, koje joj je božansko ukazanje postavilo na obje strane u obliku vijenca kao prizor; među njima se i bl. Amand, kao prvak istoga mjesta, činio da sjedi uzvišenije i časnije od ostalih, te je na njegovu odluku, kako mu je tada na tom mjestu i dolikovalo, bio upravljen pogled svih. A vidjela je i bl. Kirika kako sav blista u svili i draguljima, poprimivši lice lijepa dječaka, kako zatim razgovara sa svakim pojedinim svećenikom i ondje u sredini prinosi molitve za nju koja je ležala prostrta. Njemu sv. Amand, uz jednodušan pristanak onih koji su sjedili s njim, reče: „Hajde, dječače dobre naravi, tvoje je da pružiš desnicu dobrote s molitvama i ovoj udovici koja pred tvojim presvetim relikvijama ne prestaje upućivati neprekidne molitve.” Vidjela je kako se časni dječak Kirik, potaknut tim autoritetom, približio k njoj i cijelu je kao podigao sa zemlje gdje je ležala prostrta. I ovdje je takvo viđenje imalo svoj kraj, a sama majka bl. Popona, odmah se probudivši, dođe k sebi.

18 Ona je doduše ovo viđenje pripovjedila sinu, s kojim se i sama, ohrabrena vjerom u to isto viđenje, uputila u Verdun te, stavivši na sebe po savjetu blaženoga muža koprenu pobožnoga života, pravednošću i ćudoređem već se osmjehnula nakani redovničkoga života. Ondje, pošto se već dugo u mnogovrsnoj svojoj kreposti naučila boriti protiv neprijatelja ljudskoga roda koji je vodio rat i kao pružati ruke protiv bujice mana, kodd sv. Vitona s vremenom je također počela živjeti samotnički; i ondje zatvorena kao rekluza, pobijedivši đavla sa svim mnoštvom njegovih snaga, u miru je dovršila tijek života. Niti će naime biti sumnje da je ona nakon obraćenja kod Boga našla priliku isposlovati što god je zatražila, kad je prije vremena svoga obraćenja već toliko vrijedila kod Njega da je ugašenu svjetiljku ponovno zapalila molitvama, a ne rukama; a ujedno je i to čudo bilo znak da može učiniti slično ako bi razlog prilike to zahtijevao. Neka ovo što je rečeno o obraćenju i životu majke blaženoga muža bude dovoljno. Ono što se tiče njega samoga, neka u međuvremenu nađe u meni pisca prema pripovijedanju starijih.

a Glasoviti još i danas između Tournaija i Valenciennesa samostan sv. Amanda, nekoć po potoku Elnoneu nazvan Elnonense. O njemu opširnije uz život sv. Amanda 6. veljače.
b Kada je tijelo sv. Kirika, ili Kvirika, preneseno onamo, reći ćemo na dan njegova spomendana 16. lipnja. Čuva se vrlo pobožno i mi smo ga osobno ondje častili.
c Ta se riječ rabi u ženskom rodu i drugdje. Viktor iz Vite, knj. 3: „Pokopane su dakle sa svečanim himnima blažene relikvije (lipsanae) svetaca u samostanu Bigua.”
d Sv. Viton, francuski sv. Venne, biskup Verduna, štuje se 9. studenoga. U tom gradu postoji samostan pod njegovim imenom, Reda sv. Benedikta. Ménard u 2. knjizi Observat. ovim i drugim primjerima dokazuje da je nekoć bio običaj da uz muške samostane Reda sv. Benedikta budu neke ćelije koje su nazivali kluzama ili inkluzorijima, u koje bi se zatvarale neke pobožne žene kako bi strožim nastojanjem vježbale krepost. O tom je običaju nešto rečeno 7. siječnja u životopisu Ljudevita Blozija, pogl. 1, br. 6.

Posjedi samostana sv. Vedasta kojima je Popon revno upravljao.

Odavde je često spominjanoga opata Rikarda Balduin Markiz postavio kod a sv. Vedasta, pošto jeb Folrad bio svrgnut s uprave, jer su njegov duh na tu odluku naveli kako svetost istoga muža tako i vijećanje prvaka njegova kraljevstva. Vlašću pak spomenutoga vladara isti opatc Rikard preuze upravu povjerenoga mu djela te čovjeka Božjega Popona, jer se pokazao vrlo sposobnim u vođenju poslova, postavi za svoga zamjenika na tom mjestu. I to nije učinio samo po svojoj odluci, nego i uz naklonjeni pristanak sve braće, čiji je duh već bio svjestan kreposti časnoga muža Popona i obratio k njemu pogled svoje ljubavi nehinjenom ljubavlju. Osim toga, među njima su bili časni muževi čijom se osobitom ljubavlju više nego ostalima bl. Popon mogao dičiti: naime gospodind Fridrik, koji je, imajućie vojvodu Gozelona za brata po tijelu, ondje pratio časnoga opata Rikarda; takođerf Luduin, koji je na tom mjestu zamijenio svoje svjetovno stanje pod monaškom odlukom, a u sljedeće ga je vrijeme, na zahtjev naklonosti spomenutoga opata Rikarda, naslijedio u upravi. I kao što je Jonatanova duša bila privezana uz Davidovu dušu, tako se i naklonost ovih svezama pobožne ljubavi međusobno povezala. Stoga se i dogodilo da često spominjani opat Rikard postavi za svoga zamjenika onoga koga je dotaknula ljubav tako hvalevrijednih muževa zajedno sa svom braćom istoga mjesta.

20 Ali u upravljanju potrepštinama toga mjesta tada je nastala velika teškoća, jer je ondje najvećim dijelom nedostajalo sredstava za uzdržavanje samostana, a vojnici su spomenutoga mjesta kao leno posjedovali dobra koja su im bila ustupljena. Stoga je i taj razlog bl. Poponu, premda je prema svojim snagama časno djelovao, najprije zadao žalost, koju je razboritim savjetom, u kojem je bio vrlo jak, ubrzo odagnao od sebe. Naime, uz pristanak spomenutoga Markiza, spretno je i razborito zatražio natrag samostanska dobra od vojnika te ih je javnim ispravama čvrsto osigurao kako bi trajno ostala braći istoga mjesta. Zbog toga je i navukao na sebe poticaj zasjeda od istih vojnika te je upao u toliku silinu neprijateljstva kod onih kojima je oduzeo nepravedno posjedovana dobra da su posvuda zaposjeli prolaze putova, a zatim pripremali i zasjede da ga ubiju. Ali, kako je pisano, „uzalud su tražili dušu moju”: jer okružen oružjem pravednosti zdesna i slijeva, slomio je sve pokušaje opake urote te, prolazeći posred njih, i mnoštvo prijevara razbio i pogibelji pod Božjim vodstvom izmaknuo. Onaj naime koji je, prolazeći posred farizeja, zatvorio njihove oči da ga ne prepoznaju, te ih, kad je imao trpjeti, lancem svoga imena srušene na zemlju unatrag svezao, i ovdje je, da otkloni pogibelj od svoga sluge, odvratio od njega svaki pogled onih koji su mu postavljali zasjede.

21 U međuvremenu je čovjek Božji imao put kg Henriku, koliko pobožnom toliko i velikom caru rimskoga carstva, prvome nasljedniku nakon Otona Mlađega po odluci prvaka kraljevstva. Naime, pristao je i uh Betuwe, koja leži u blizini rijeke Rajne, gdje je bio neki posjed prihoda sv. Vedasta, za koji se također po službi svoga predstojništva imao brinuti na korist braće. Ondje je zasigurno imao svoj boravak netko poznat blaženom mužu po krvnom srodstvu i prisnosti, komu je darežljivost uz najveće obilje donijela i glas i imetak, i koji se osobito blaženom mužu, kad je stvar zahtijevala, pokazao uslužnim. Naime, doznavši unaprijed za dolazak čovjeka Božjega k sebi, zapovijeda svojima da se pripravi sve kako dolikuje gostu koji ima doći, a zatim da se revno bace mreže za lov riba. Ali dok su se dugo trudili oko toga posla, težina ih je posla izigrala i vratila ih s obale praznih ruku gospodaru. Kad je pak nestala svaka nada da će se uloviti riba, svetost bl. Popona, odavno poznata spomenutom glasovitom mužu, odmah mu je, premda odsutna, nadahnula svoje savjete. Naime, pod tim uvjetom isti domaćin zapovijeda da se ponovno bace iste mreže: ako bl. Popon ima ikakve milosti svetosti kod Boga, neka njegovu želju u lovljenju riba odmah slijedi uspjeh. Što dakle? Bacaju se stoga mreže u lov, koje neće imati manje riba od Petrovih mreža. Toliko su naime mnoštvo riba odmah skupili koliko se prije lova nipošto nisu nadali da će biti, tako da se, kao dokaz i potvrda svetosti blaženoga muža, nisu mogle procijeniti ni brojem ni mjerom. I gle, kad je bl. Popon odsjeo kod glasovitoga muža kojega smo ranije spomenuli, koliko je on sam zaslužio kod Boga pokazalo se po spomenutom mužu jasnim znakom: i najprije ga obavijesti da su njegovi bili prevareni u lovu riba, a zatim da su u njegovo ime bacili mreže i tako ulovili onoliko koliko ih je tada bilo pred njegovim očima.

22 Za udijeljeno mu stoga dobročinstvo božanske dobrote zahvali Stvoritelju svega te, nakon uzajamne izmjene istinske ljubavi sa svojim prijateljem, dovrši ostatak puta koji je imao k caru, kako rekosmo. Od njega pak bi primljen s tolikom veličanstvenošću koliko i kraljevskom čašću, jer je već bio stekao prvo mjesto prijateljstva među ostalima kod njega: njegova je naime svetost toliko raspalila poniznost i blagost spomenutoga cara na ljubav prema njemu da se činilo kako, vođen strahopoštovanjem, radije sluša kao njegove zapovijedi nego što bi htio ispuniti molbe nekoga drugoga.

23 Dogodilo se također da su tada carska vrata bila zauzeta igrama glumaca i da su se kralj i njegovi naslađivali tom vrstom prizora. Medvjedima se također izlagao neki nag čovjek, udova namazanih medom, za kojega se vrlo bojalo zbog njegove pogibelji da možda isti medvjedi, pošto pojedu med, ne dopru do njegovih kostiju. Nadalje, kralj je bio toliko obuzet ljubavlju prema tom prizoru u svojim očima da je, slabo oprezan, premalo strahovao za pogibelj čovjeka. Stoga bl. Popon ukori kralja zbog tako opake poruge nad kršćaninom i ubrzo obuzda njega s njegovim velikašima od toga prizora; zatim također oslobodi čovjeka od pogibelji medvjeda i, koreći i zaklinjući, donese odluku da se to više ne čini. A car Henrik ponizno posluša kako njegovo zaklinjanje tako i njegov ukor, te koga je časno primio kad mu je dolazio, časno ga i otpusti kad se od njega vraćao. On se pak vrati istim putem kojim bijaše došao sve do Arrasa i dovoljno obavijesti opata Rikarda svete uspomene o carevoj dobrostivosti prema sebi.

a O glasovitom samostanu sv. Vedasta u gradu Arrasu, uistinu najplemenitijem, govorit ćemo uz život sv. Vedasta 6. veljače.
b O zločinima, izopćenju, izbacivanju i nesretnoj smrti Folrada, ili Fulrada, najbezbožnijega čovjeka, raspravlja Baldrik u Chronicon, knj. 1, pogl. 106 i 116.
c Rikard je toliko izgradio braću, kako u istom pogl. 116 piše Baldrik, pravilom stegovite pobožnosti i toliko se trudio izvana umnožiti uzdržajna dobra da u našoj okolici, uz Božju pomoć, nijedna opatija nije izvrsnija po pobožnosti niti bogatija dobrima.
d Ovoga izvrsnog monaha Fridrika spominje Baldrik, knj. 3, pogl. 89.
e Drugima se naziva Gothilo i Gothelo. Bio je vojvoda Gornje Lotaringije, odnosno Mozelske.
f Surije ga naziva Livinom, a glasoviti Robert Leduinom. Iznimnim ga pohvalama prati Varin, biskup Beauvaisa, kod Du Chesnea u de Domo Montmorentia u dokazima, str. 12.
g To je sv. Henrik, koji se štuje 14. srpnja.
h Otok Batavaca okružen Waalom i Rajnom, koja se potom naziva Lek, Belgijanci danas pučki nazivaju de Betuwe. Uz bližu obalu Waala leži glasoviti grad Nijmegen, kamo su, kako se čita, često zalazili franački i njemački carevi. i Paderbornski rukopis: officiositati fuerat.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

25. siječnja Kalendar godine