Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 25. siječnja

O sv. Demetriju skevofilaku

DE S. DEMETRIO SCEVOPHYLACE

Sadržaj (16)
  1. O sv. Poponu opatu i bl. Adelvivi, njegovoj majci, u Belgijskoj Galiji.
  2. Poponova pobožna hodočašća.
  3. Odbačeni svjetovni život.
  4. Čudesno ozdravljenje gubavca.
  5. Pobožni život bl. Majke Adelvive.
  6. Posjedi samostana sv. Vedasta kojima je Popon revno upravljao.
  7. Prokušana poniznost. Uprava u Beaulieuu.
  8. Uprava u Stavelotu i kod sv. Maksimina, protivnici kažnjeni.
  9. Otklonjeno biskupstvo, obnovljeni samostani.
  10. POGLAVLJE X. Ugled mu potvrđen čudesima.
  11. Obnova i ures Stavelota i Malmedyja.
  12. Kažnjeni suparnici, čudesa.
  13. Uprava nad samostanom sv. Vedasta i Marchiennesom.
  14. Smrt, kreposti, pokop.
  15. Razna čudesa poslije smrti.
  16. Druga čudesa. Piščev pogovor.

Prokušana poniznost. Uprava u Beaulieuu.

Kad je zatim proteklo nekoliko dana u kojima je vrlo mnogo radio za dobra istoga samostana, unaprijed je po proročanstvu božanskoga viđenja doznao da već mora otići s toga mjesta. Naime, vidio je sebe svega urešena a kazulom, za koju se činilo da oponaša ljepotu samonikloga zelenila, kao pri slavljenju misnih svečanosti; i da je tako naposljetku prignute glave stajao pred oltarom sv. Vedasta te onaj redak iz šezdeset sedmoga psalma, dok mu je zbor braće odgovarao, triput ponavljao: „Blagoslovljen Gospodin iz dana u dan, sretan će nam put dati Bog spasenja našega.” Pošto ga je, kako rekosmo, triput ponovio, odmah iziđe iz oratorija: i ovdje je takvo viđenje doživjelo svoj kraj. Niti je naime bilo zaludno ili bez razloga što je odlazak blaženoga muža zaslužio biti unaprijed naviješten ovim zelenilom svećeničke odjeće, jer u svojim djelima nije oskudijevao plodom vječnoga zelenila.

25 Nedugo potom takvo je viđenje našlo svoje ostvarenje, te na zapovijed časnoga opata Rikarda ode odande i vrati se u Verdun, prijašnje mjesto svoga obraćenja. Ondje mu, radi provjere njegove strpljivosti nakon vrhovne uprave predstojništva, opat nalaže svaku poslušnost u najnižim poslovima samostana, da se zbog svoga nedavnog promaknuća iznad ostalih ne bi možda uzburkao duhom oholosti i tako bio srušen s prijašnjih stupnjeva svojih kreposti. Ali sjećajući se onoga što se kaže: „Koliko si velik, toliko se ponizi u svemu”, držao je poniznost u višim samostanskim službama koje su mu bile povjerene, a istu nije izgubio ni u najnižima i u onima u kojima se činilo da ima mjesta nekoj uvredi, jer se nije znao ni nadimati u sreći ni klonuti u nevolji. Stoga je djelom njegovao dvije izreke kojima se kaže: „Uzaći će smrad onoga koji veliča svoja djela” i „Učenost muža poznaje se po strpljivosti”, jer se jedne od njih bojao iz poniznosti, a za drugom je težio iz strpljivosti.

26 I budući da je svaki teret podložnosti pretjecao poniznošću i strpljivošću, te je opat vidio da nikakav trud nije dovoljan da nadvlada njegovu poslušnost, ne bez razboritosti promaknuo ga je na mjesto najbliže sebi, a ujedno mu zapovjedio da bude drugi u upravljanju prvim poslovima samostanskih dobara; povrh toga povjerio mu je opatiju sv. Mauricija zvanu Wasloi sa svim pripadnostima istoga mjesta i pobrinuo se opomenuti ga da se ondje trudi u obavljanju onoga što je bilo potrebno. Preuzevši je, budući da je našao kako ona, koju je položaj mjesta svojom ljupkošću činio hvalevrijednom, propada u radionicama i klaustrima premalenoga samostana, iz temelja porušeni samostan s okolnim nastambama ponovno sagradi s većom ljepotom nego što je bila te, promijenivši prijašnje ime, odredi da se zbog svoje ljepote nazove Beloacum (Beaulieu). I tim je imenom već do sada nadaleko poznata, niti je poznato da je njime lišena u danima koji su protekli sve do nas.

27 U međuvremenu, dok je car Henrik, kojega smo prije spomenuli, boravio u gradu Strasbourgu radi stanja u kraljevstvu i zbog toga se privatno i javno posvećivao vijećanjima svojih velikaša, dogodilo se da je i ovaj blaženi muž nekom prilikom ponovno imao put k njemu te je tako zajedno sa svojima stigao ub Elsgau. I kad se na nekom mjestu, koje je preporučivala ugodna ljupkost, svratio radi uzimanja hrane, te je već sjeo pred postavljeno jelo, gle, ugleda vuka, tada žedna ljudske krvi, kako je jurnuo iz šumskih skrovišta, silovito zgrabio za goli vrat pastira koji je nasuprot napasao stada i odvukao ga preko vrletnih mjesta na položaje prikladne za požude njegove opačine. Dirnut stoga u srce duhom koliko zaprepaštenja toliko i žalosti, muž Gospodnji, kako je uvijek sav bio pun utrobe milosrđa, reče: „Evo, o Bože, dopustio si da čovjek, kojega si stvorio na svoju sliku i priliku, bude plijen vukovima.” Stoga pozove svoje da napokon priteknu u pomoć nesretniku koji je već gotovo bio dokrajčen, a u međuvremenu sam, uputivši molitve, zazove ime Gospodnje, izjavljujući da će vuk prije ispustiti taj plijen nego što će on okusiti išta od jela ili pića. Ali budući da zbog zapreke močvarnih mjesta pristup njegovih ljudi radi izbavljenja toga davljenika nije bio lak, krenuvši zaobilaznim putem obiđu ona močvarna mjesta, gdje po tragovima prolivene krvi pronalaze čovjeka koji u sebi nije davao nikakvih znakova života, a vuka nigdje ne opažaju. Odmah izgubivši svaku nadu u njegov život, stave ga na konja i dovedu pred blaženoga muža. On, nimalo ne sumnjajući u Božje milosrđe za njega, položi ga pokraj sebe i tihim pokretom uma zazove Boga za njegovo ozdravljenje. U međuvremenu ga krijepi lijekom svoga blagoslova i polako ga odande pokreće; zatim posvećenjem kako svojih ruku tako i molitava zadobi snagu da ustane, tako da je s čovjekom Božjim zajedno blagovao i potom se već pouzdavao u svoj život. I nitko ne sumnja da je on molitvama svetoga muža sačuvan na životu, kad su oni koji su bili nazočni vidjeli da je ozdravio po njegovu blagoslovu i zajedništvu stola. A nakon što je ozdravio, prizorom svojih ožiljaka potresao je one koji su ga vidjeli: iz čije smo vjernosti i mi to sami doznali te ostavili potomcima kao dokaz njegove svetosti.

AUTOR EVERHELM, IZ RUKOPISA.

a Paderbornski rukopis: Casucula.b Elsgau je kraj natapan rijekom Ell, ili Ill, ili Alsa; tako gore Listrogaugium. Saussay je pobrkao prijašnji put na Batavski otok i ovaj u Strasbourg; piše naime: „Zatim, poslan rimskom caru Henriku II. za potrebe samostana, slobodno je ukorio njega koji se odavao nedopuštenim prizorima. Na povratku je vratio u život pastira kojega je vuk zadavio.”

Uprava u Stavelotu i kod sv. Maksimina, protivnici kažnjeni.

Dogodilo se u međuvremenu da je opat samostana u Stavelotu Bertran platio dug smrti i ostavio drugome mjesto da ga naslijedi. Stoga caru Henriku pade na um da na njegovo mjesto postavi bl. Popona; da bi se to ostvarilo, ponizno se obrati opatu Rikardu, koji je tada s njim sudjelovao u vijećanjima, ali mu ipak nipošto ne otkri namjere svoga duha, jer je od njega zatražio samo da mu dade Popona, ali nije htio očitovati iz kojega ga razloga traži. Kako se pak časni opat Rikard isprva dugo i mnogo opirao carskoj molbi, izlažući brojne razloge zbog kojih je govorio da ne može biti bez takva muža, spomenuti car pozva sv. a Heriberta, biskupa Kölna na Rajni, i pridruživši ga sebi, pobrinu se da kod prethodno opisanoga opata još iznese molbe; naposljetku pak kraljevskom vlašću izreče protiv njega odluku poslušnosti. Da ne bi izgledalo da ju je prezreo, prihvati je iz podložnosti, a ne iz volje, i premda nerado, pristade da mu bl. Popon prijeđe u ruke. Njemu odmah pruži pastirski štap uprave u Stavelotu i naloži da ga odnese Poponu kao znak nasljedstva, pridruživši sebi za taj posaob Valbodona, biskupa Liègea, najslavnijega po svetosti i vjernosti u revnom i pobožnom obavljanju svega. Oni po kraljevoj riječi kreću ispuniti što im je zapovjeđeno i promaknuti spomenutoga Božjeg muža Popona u upravu kod sv.c Remakla.

31 Već su bile protekle dvije godine, i na zapovijed spomenutoga cara naslijedi trijerskoga opatad Hierihona kod sv. Maksimina: ondje je protiv njega ustala slična, štoviše teža zavist nekih sa svim mnoštvom zasjeda, onih naime koje je naglo odvratio s puta na monaško i redovničko opsluživanje. I kad su uvidjeli da im pod njim više nije dopušteno ono što je nedopušteno i da uobičajene stvari kod njega ne mogu imati mjesta, smišljaju mnogo toga o njegovoj smrti, a što nisu mogli javno, čine nekim zasjedama svojih opsjena. Za to (strašno za reći!), oskvrnjujući presvete misne svečanosti, bave se svojim gatanjima, a ono što su smatrali molitvama miješaju u nečistoći i krvi svojih ruku s prokletim čaranjima, stavljajući, prema onoj Prorokovoj riječi, tamu za svjetlost, a svjetlost za tamu. Niti im je samo to bilo dovoljno za potpalu njihovih zala, nego nastavljajući i dalje griješiti, dodavati grijeh na grijeh, bivaju dovedeni dotle koliko prokletim toliko i zavidnim bijesom da su u jela i pića koja su stavljali pred blaženoga muža primiješali svoje otrove. Ali zavist đavlova, po kojoj je smrt najprije ušla u svijet, nikakvom smrću po slugama svoje opačine nije ozlijedila slugu Božjega, premda mu je po rukama opakih zloduh češće pružao otrov, a on sam ga toliko puta nije odbio okusiti. Onaj naime u čijim je očima ovaj bl. Popon začepio svoje uši da ne čuje krv i zatvorio svoje oči da ne vidi zlo, zatvorio je i njegovu utrobu od ozljede otrova, kako bi se u gašenju svjetiljke njegova doma izjalovilo svako nastojanje opakih.

32 Niti je na ovaj zločin urote protiv njegova sluge izostala Božja osveta: od njih nijedan te godine, kao da je stado sabrano na jedno mjesto smrti, nije preživio, tako da je doista bilo očito da su ti otrovi kroz usta blaženoga muža prešli u njihovu utrobu i time ostavili ostalima dokaz njihove opačine. Njima je doduše nedostajao vremeniti otrov da bi nanijeli smrt, ali u očima vječnoga Suca otrov njihove opačine bio im je na propast. Stoga su i oni koji su razboritijim savjetom ostali na životu stekli prema njemu strah zajedno s ljubavlju: i tako ga zbog njegove svetosti podložnici počeše najdublje ljubiti, a zbog najnovije Božje osvete nad onima koji su mu postavljali zasjede počeše ga se i bojati. Ali i on sam, sačuvavši tijek nehinjene ljubavi, poče više koristiti nego zapovijedati, tako da je svakoga njegovao u svakoj strpljivosti i nauku, a naposljetku je mnoge od njih promaknuo u pastire Crkava Božjih.

33 Kad je u međuvremenu prošlo nekoliko dana, poče ga iscrpljivati neizmjerna bolest: zbog toga se dogodilo da je legao u postelju i da su njegovi zapali u nepouzdanje u njegov život zajedno sa žalošću. Čudesno je naime, kako rekosmo, najdublja ljubav svih uzdisala za njim: stoga ih je obuzela nepodnošljiva tuga zbog njega, jer su se bojali da ga ne izgube. Među njima je neki Ernest, od laika nekoć postao uistinu monah koliko imenom toliko i službom, s ostalima, štoviše ispred ostalih, tada iznutra dirnut u srce boli zbog bolesti blaženoga muža, u noćnim bdjenjima i molitvama, u kojima se po običaju vrlo mnogo trudio, tada još više nego obično ustrajao kako bi se možda otklonila ta ista bolest svetoga muža. I najprije je pred Gospodinom izricao hvale što je od Njega zaslužio tako velikoga i takvoga oca; zatim je pred Njega iznosio poticaje svoje žalosti i straha, kojima se bojao izgubiti takvoga muža na štetu Gospodnjega stada, te je gubio svaku nadu da će ponovno steći sličnoga.

34 Dok je on probdio noć u takvu skrušenju svoga duha i molitvama pred Gospodinom preporučivao naklonost svoje duše, dođe do njega glas zasigurno božanskim proročanstvom, koji se radi uklanjanja njegove žalosti razlaže u ove riječi: „Poponu”, reče, „ova bolest nije na smrt, jer mu za umnoženje njegove kreposti preostaje još duljina života od dvadeset godina.” Proročanstvo toga glasa zbog svoje mu je novosti ulilo prizor zapanjenosti i uklonilo od njega svaku krivnju žalosti: tako da je onaj koji je prije između nade i straha dvojio zbog gubitka sebi dragoga duhovnog oca, već počinjao bivati toliko sigurniji da ga neće izgubiti koliko se prije tjeskobnije bojao da će ga izgubiti. Na čudesan je naime način Onaj koji je bolesnome Ezekiji dodao petnaest godina, ovome blaženom mužu pridodao još dvadeset godina; onome doduše zbog suza koje je prolio pred Njim, a ovome zato što je onaj za njim udario u naricanje, jer prije nije imao takvoga pastira, a nakon njegova gubitka nije se nadao da će imati sličnoga. I uistinu je svetost obojice to postigla: jer ono što je ovaj Ernest zaslužio čuti o duhovnom ocu, to je i on sam o sebi, da je molio za sebe, mogao slično zasluženo čuti. Ali budući da se s Martinom nije bojao umrijeti niti je odbio živjeti, to je drugi postigao za nj, što je on sam, kako rekosmo, po zasluzi mogao naći. Po božanskom je dakle proročanstvu stvar našla ostvarenje, i blaženi je Popon ubrzo ozdravio te na straži Gospodnjega stada poslije ispunio dvadeset godina. a. Život sv. Heriberta, kölnskoga biskupa, donijet ćemo 16. ožujka. b. Život prečasnoga biskupa Valbodona donijet ćemo 21. travnja. Čini se da se ovo dogodilo oko godine 1019., budući da je sljedeće godine Valbodon umro. c. Malmedy, samostan susjedan Stavelotu, osnovan od istoga sv. Remakla, i nazvan kao „od zla očišćen”, jer je mjesto prije bilo ozloglašeno štovanjem demona, a zatim njihovim uznemiravanjem, kako će se reći u životopisu sv. Remakla. d. Brower ga u Annal. Trevir; knj. 11, naziva Harichonem i prenosi da je, krenuvši u Jeruzalem iz pobožnosti, umro u Miri, metropoli Licije, godine 1024., ali čini se da se to dogodilo malo prije, naime dvije godine nakon što je Popon postao opatom u Stavelotu.

Otklonjeno biskupstvo, obnovljeni samostani.

Dogodilo se u međuvremenu da je cara Henrik, kojega smo već često spominjali, završio svoj život, a da je kraljevstvo naslijedio Konrad, izvanredno hvalevrijedan kako po plemenitosti tako i po oružju. Ali budući da je žeđ za posjedovanjem, koja nikada ne manjka, tada još više unijela povod neslogama među knezovima kraljevstva, bl. Popon, uistinu sin evanđeoskoga mira, praćen Božjom snagom, dugo se i mnogo trudio da ih vrati u milost mira, te je naposljetku našao ispunjenje svoje želje i posredovanjem svoje svetosti sve ih doveo na jedno mjesto mira. Ali i sam je duh nedavno okrunjenoga kralja, o kojemu dotad još ništa nije bio sigurno odlučio, razboritošću i svetošću pridobio na ljubav prema sebi, tako da ljubav koju je nekoć kod Henrika uživao nije propala, kad je sličnu, štoviše veću, našao u njegovu nasljedniku. I budući da je prije mnogo godina nastala nemala nesloga između Rimskoga Carstva i Franaka, on sam je svojim trudom i marljivošću upotpunio milost mira pripravljenu između obojice te je kraljeve Konrada ib Henrika ponovno doveo do sloge; od kojih je jedan, to jest Konrad, vladao narodima Rimljana ili Istočnih Franaka, a drugi, to jest Henrik, Zapadnih Franaka. Imao je naime kod obojice jednako mjesto da postigne što je zatražio, jer je zbog prijateljstva uživao velik ugled kod njih: stoga je nesloga, koja je među njima trajala gotovo kao neka duga starost, njegovim posredovanjem svedena na ništavilo. Zbog toga je nekima dao i povod da mu zavide, jer je sam uspio ostvariti ono u čemu je uspjeh već odavno izostao mnogima koji su to pokušavali.

36 c Biskupstvo grada Strasbourga u međuvremenu, koje mu je zapovijeđu kralja Konrada bilo namijenjeno, otklonio je koliko spretno toliko i ponizno: jer je kralju naveo razlog otklanjanja, govoreći naime da je sin klerika i da bi postao podložan kanonskim kaznama kad bi se lakomisleno usudio preuzeti biskupsku službu. A zbog izmišljotine ove isprike kralj se tada pomalo zacrvenio i, kao ukoren sinodskim propisom, zasad je o tome zašutio. Ali nedugo potom od Ermengarde, kćeri najplemenitijega kneza Gotfrida, dozna da bl. Popon nije bio sin klerika, kako je on bio izmislio kraljevskom veličanstvu, nego laika izvrsna po plemenitom rodu i viteštvu. Zbog toga se poslije i dogodilo da se susreo s blaženim mužem i ukorio ga zbog lukavo smišljene isprike protiv njegove zapovijedi. Ali on, kao onaj kojega je Bog svega posuo poniznošću i podložnošću, ponizno je otklonio kraljev prigovor prema sebi, tvrdeći da je manje prikladan za taj posao onaj za kojega se činilo da nije dostatan ni u upravljanju pastoralnim brigama koje su mu tada ležale na plećima.

37 Budući da je njegova poniznost kralju bila znak ostalih njegovih kreposti, isti kralj odmah svim silama svoga nauma prionu k tome da mu naloži upravljati onim opatijama svoga kraljevstva za koje je vidio da su ponekad lišene pastira. Što je i učinjeno. Jer koje god su se pokazale obudovjelima bez upravitelja, nikakva odgoda nije spriječila da mu ih odmah dodijeli, premda se on sam od njih iz poniznosti pomalo skrivao i prema zapovijedi se služio isprikama nemogućnosti. I najprije mu je uz potvrdu pouzdanih svjedoka povjerio Limburgd smješten u Vogezima, koji mu je već odavno došao u ruke baštinskim ždrijebom, te je uputio molbe da se ondje sagradi samostan u čast sv. Ivana Evanđelista. On, po odredbi kraljevskih molitava, obrađujući s mnogo truda to mjesto, koje je već tada bilo brlog divljih zvijeri, podiže nimalo bijedne nastambe za zajednice slugu Božjih i stavi im laki Kristov jaram pod monaškim pravilom, a zatim postavi svoga nećaka Ivana na čelo kako tom mjestu tako i kod sv. Maksimina u Trieru.

38 Potom je u vrlo mnogim samostanima monaškoga reda, po zapovijedi spomenutoga kralja, prvi nastupio i postavio pojedine upravitelje: u Hersfeldu dodušee Ruodona, poslije biskupa Paderborna; kodf sv. Gala, prema alpskim vrhuncima, Norberta, a u Würzburgug Volmara; uh Echternachu također Humberta, toliko slavna po životu i ćudoređu. U njima je dakle upravljanjem kako savjeta tako i troškova učvrstio stanje uprave; a zatim je u pojedinima sve, i u svima pojedino, kako je trebalo i dolikovalo, uvećao. Osim toga, zauzimanjem njegovih molitava, Heribrand u i Saint-Ghislainu (Cella S. Gisleni), a također Everhelm u k Haumontu počeše se smatrati upraviteljima. U l Brauweileru pak, koji je primio od palatinskoga grofa Elona, postavi na čelo Evona, pošto su sve nastambe toga mjesta bile sagrađene iz temelja; a u m Busendorfu, koji mu je došao u ruke darovanjem grofa Adalberta, slično je pod Kononom, kojega je ondje postavio za upravitelja, okupio stado monaha.

39 Ali i u Utrechtu, koji gleda prema Friziji, od n Adalbolda, biskupa istoga grada, preuzeo je na upravljanje samostan sv. Pavla te ondje zapovjedio o Herigeru da koliko koristi toliko i upravlja. Zatim, kad je ovaj bio izuzet iz ljudskih stvari, dao je da se dva muža naizmjence naslijede u upravi. Nedugo potom spomenuti biskup Adalbold, na poticaj blaženoga muža, težnjao je k monaškim uredbama i povjerio mu svu upravu u pastoralnim poslovima svoga biskupstva: nju je ipak po odredbi bl. Popona ponovno preuzeo i u njoj je dokle god je živio p ostao pod monaškim habitom. Osim toga, u q Villersu je postavio Teodorika, a u Metzu kod r sv. Vincenta Heriberta; u s Waulsortu također nimalo manje Lamberta: te mu je samostane monaške snage božanska milost udijelila preko t Teodorika, biskupa Metza. Kod v sv. Euharija također u Trieru učvrstio je Bertulfa u promaknuću u upravu, što mu je radi upravljanja darovao trijerski nadbiskup x Popon. a Sv. Henrik umro je godine 1024. Stoga je ovdje pogreška u vremenu, jer se prije pripovijeda o bolesti sv. Popona od koje je patio tek tri godine poslije.b To se moralo dogoditi nakon godine 1033., kada je nakon smrti oca Roberta Henrik počeo sam vladati, a prije 1039., kada je umro Konrad. c. Brower tvrdi da se to dogodilo godine 1020., nakon smrti biskupa Wernera.d Drugi Brower god. 1034.: „Car, pozvavši k sebi opata Popona, podižući baziliku od očinskoga kaštela Limburga, koji je smješten između Nemeta i Vangiona, pobrinuo se da bude posvećena na čast Svetoga Križa i sv. Ivana Evanđelista. Nju je zatim sam povjerio Poponu i dao mu ovlast da ujedno po svojoj prosudbi sagradi samostan i onamo dovede monahe poučene prokušanim zakonima života.”e Brower ga naziva Rodulfom. Glasoviti kod Hesa samostan Hersfeld, a Paderborn, koji je ovdje Pathalaburna, grad je u Vestfaliji, na izvorima rijeke Padere, ili Pathere, ili Patris, ili, kako se drugima sviđa, Pada.f O ovom najplemenitijem samostanu, čiji je poglavar knez Carstva, govorit ćemo uz život sv. Gala 16. listopada.g Brower: Wolmarum; paderbornski rukopis: Folmarum.h Surije: Hasternaco. O ovom samostanu raspravlja Ivan Bertels, opat istoga mjesta, u svojoj luksemburškoj povijesti, a mi uz život sv. Vilibrorda 7. studenoga. i Cella S. Gisleni, pučki sada Saint-Ghislain, udaljena je dvije milje od Monsa, glavnoga grada Hainauta. O tom samostanu opširnije uz život sv. Gislena 9. listopada i sv. Gerarda 3. listopada. k Haumont (Altus-mons), još i danas glasoviti samostan koji je osnovao sv. Vincent Madelgarije, u kojem su boravili mnogi sveci, o kojemu često drugdje, i gore 16. siječnja uz život sv. Marcela pape, te niže uz život sv. Aldegunde 30. siječnja. Nadalje, ovaj je Everhelm onaj koji je napisao ovaj isti životopis. l Surije ga naziva Elonom, a slijedi ga Brower: „Elona pak Brauweileru sv. Nikole kod Kölna na Rajni, koji se tada tek dizao.” Egidije Gelenije u životopisu bl. Riheze kaže da je Ehrenfried, palatinski grof Rajne, sa svojom suprugom Matildom (kojega sa Surijem naziva i Ezonom, a rukopis Elonom) oko god. 1024. osnovao ovaj samostan i umro 20. lipnja 1034., a Matilda 20. studenoga 1024., oboje slavni po čudesima, kao i njihovih sedam kćeri, od kojih je najslavnija Riheza, kraljica Poljske. m Brower: „Ali i sam Popon sagradi samostan u Busendorfu na granicama Lotaringije, u preljupkoj osami, uz potok Nied, koji utječe u Saar, te okupivši redovnike u zajedništvo života, postavi im opata Kunona.” n Adalbold je bio XIX. utrechtski biskup; Siffrid Petri naziva ga svetim; umro je 27. studenoga. o Ovaj je različit od Herigera, opata iz Lobbesa, koji je, kako je vidljivo iz Chronicon Lobiense, umro god. 1007., posljednjega dana listopada, prijatelj istome Adelboldu tada još lièškom kleriku. p Paderbornski rukopis: monachili tunica non defecit. r O ovom se samostanu raspravljalo 24. siječnja uz prijenos sv. Felicijana. s Waulsort je smješten u grofoviji Namur; o njemu gore 21. siječnja uz život bl. Makalina, i opširnije 30. travnja uz život sv. Foranana. U povijesti osnutka Waulsorta, napisanoj god. 1249., o sv. Poponu i Lambertu nalazi se ovo: „Nakon odlaska ovoga (Jodulfa), kraljevskom odredbom (zbog nastalih teškoća), gospodin Popon, opat u Stavelotu, koji je u to vrijeme sa stavelotskom upravljao i Crkvom sv. Maksimina, a s njom i vrlo mnogima, po migu biskupa Metza preuzeo je na upravljanje s ostalima i ovu waulsortske Crkvu. I budući da je, ispunjen milošću kreposti, nastojao živjeti bez sablazni i sumnje, svakoj je Crkvi u određeno vrijeme razdijelio njezina dobra, te uzevši sa sobom za izvršenje toga djela vješte i marljive upravitelje, svakoj je odredio njezinoga. Naposljetku umire, pokopan u Stavelotu, i smatra se blaženim, oko godine Gospodnje tisuću pedeset šeste. Dok je Popon još bio živ, gospodin Lambert, predstojnik trijerske Crkve, biva premješten iz nje i doveden u waulsortske; njemu Popon, pružajući pastirski štap, s kraljevskom veličanstvenošću i biskupskom vlašću, odlaže sa sebe ovu povlaštenu službu.” t Teodorik II., biskup Metza, sin Sigefrida, luksemburškoga grofa, brat sv. Kunegunde. v To ime ima po sv. Euhariju, apostolu Trijera, o kojemu 8. prosinca. x Nadbiskup Popon umro je 16. lipnja 1047., nakon što je stolovao 30 godina i 6 mjeseci; neki su ga pogrešno smatrali istim onim Poponom, apostolom Danaca.

POGLAVLJE X. Ugled mu potvrđen čudesima.

Pošto je dakle Ivan, nećak blaženoga muža, od njega samoga kod sv. Maksimina, kako smo već spomenuli, bio promaknut u upravu, a on se sam malo rasteretio težine svoga bremena, uputi se u Stavelot, gdje se još čvršće nego prije posvetio njegovanju monaških uredbi. Štoviše, na samom ulazu u samostan ugleda ga neki Ivan, monah po imenu, a ne po djelu, te ga obasu nevjerojatnim pogrdama i hulama, tako da je više želio da ga onamo unesu mrtva nego da se tada živ pojavi pred njegovim očima: pridružujući pristanak svoje opačine huliteljskim farizejima (o kojima glas Istine kaže: „Ako su domaćina nazvali Beelzebulom, koliko će više njegove ukućane?”), nije samo jednom otvorio usta pogrđujući čovjeka Božjega, nego je češće, želeći mu smrt, ponavljao ohole riječi. Ali budući da je s gađenjem gledajući blaženoga muža zaželio njegovu smrt, nedugo potom sam je sebi time pribavio smrt. Jer kao što se ona smokva u Evanđelju nekoć osušila po Gospodnjoj osudi, tako je i ovaj po osveti Boga koji osvećuje uvrede svoga sluge sav odmah sahnući problijedio, te ga u samom trenutku hula protiv čovjeka Božjega obuze nenadana smrt, i tako ga je sve do posljednjega trenutka njegova života obuzimala strašna bol, sve dok i sam najgorom smrću nije bio uklonjen iz sredine te napokon prestao huliti na druge.

41 Također u drugo vrijeme, nakon večernje molitve, boravio je u ćeliji i vodio nimalo neumjestan razgovor s nekolicinom braće koja su tada slično boravila kod njega, kad jednomu od njih, imenom Adalberonu, zapovjedi da zatvori gornja vrata ćelije, te mu, kako je ovaj zbog užasa noćne tame češće uzmicao, nije prestajao navaljivati. On pak, koji se jednom i drugi put odao mani neposlušnosti, naposljetku prisiljen, ode na ono što mu je bilo zapovjeđeno koliko mlako toliko i bojažljivo, te sam stiže onamo kamo mu je bilo zapovjeđeno. Budući da ga je zli duh poticajima neposlušnosti nagovorio da odmah ne posluša čovjeka Božjega, smjesta ga je sam opsjeo, tako da je škripom nesuvisloga glasa dozivao sve odakle god bilo te svojim iznenadnim prizorom pomahnitala uma potresao one koji su se okupili. Svezan stoga, biva doveden u oratorij i postavljen u sredinu pred svima, gdje braća još usrdnije ustraju u molitvi za nj, a zatim se nad tim kužnim duhom provodi zaklinjanje božanskoga egzorcizma. Niti je naime bl. Poponu ostao skriven uzrok onoga što se dogodilo, koji mu je postao poznat iz neposlušnosti spomenutoga brata. On ubrzo s najvećom ozbiljnošću priđe onome bratu pomahnitala uma, dade mu samo pljusku po licu, kao drugi Benedikt, i bez odgađanja istjera zloga duha. I neka nitko ne sumnja da je to mogao učiniti bez prethodne molitve, jer, kako tvrdi bl. Grgur u svojim Dialogis, neki od svetaca čine znamenja ponekad po molitvi, a ponekad po vlasti. A oni kojima je prema Ivanu Bog dao vlast da postanu djeca Božja, kakvo je čudo ako se po njima mogu događati znamenja po vlasti, kad su po vlasti djeca Božja? Jer i Petar je Tabitu uskrisio moleći, a Ananiju i Safiru ukorivši oborio u smrt: jer život koji je onoj dao po molitvi, ovim je lažljivcima oduzeo po vlasti. Dok ovo stoji kao dokaz ovoga znamenja, neka ostalo što je o čovjeku Božjem pruži nasladu čitateljima. a Paderbornski rukopis: mortis occasio subintravit.

Obnova i ures Stavelota i Malmedyja.

U međuvremenu se posvetio obnovi kako malmedijskoga tako i stavelotskoga mjesta, u čemu je, uz Božju pomoć, napokon postigao učinak svoje nakane. I u Malmedyju je doduše iz temelja sagradio kriptu, kao što se lako može vidjeti, a u Stavelotu je pak, našavši sve radionice zajedno sa samostanom zapuštenima zbog njihove malenosti, počeo ih rušiti iz temelja te je uložio vrlo mnogo troškova u izgradnju nastambi prostranijega smještaja. Ali budući da je neprijatelj ljudskoga roda tome po običaju zavidio, pleo je zamke svojih prijevara ne bi li možda preduhitrio Božjega čovjeka u započetom djelu, štoviše, ne bi li ga usporio nesrećom onih koji su se tada znojili na tom poslu. Naime, na nekoga Hubalda, čijom je domišljatošću i radom to djelo prilično napredovalo, navukao je pad s ograde, tako da se cijelim tijelom izlomio te se u njemu već nije gajila nikakva nada u snagu, osim jedinoga disanja. Doznavši za njegov pad, Božji se čovjek silno ražalostio kako zbog njega tako i zbog napuštenosti djela, ali ipak u tome nije bio lišen uobičajenih ljekovitih sila iz svoje svetosti i kreposti. Naredio je naime da ga se prenese i smjesti na osamljenije mjesto u svojim odajama te da ga se iz vlastitih sredstava, kako mu je i dolikovalo, u svemu njeguje. Zatim mu sam šalje nešto od hrane i pića koji su mu bili doneseni, dodavši i blagoslov, te ga (čudno je reći!) odatle ubrzo podiže k zdravlju. Odakle se i dogodilo da je iznenada izbjegao spletke đavolske prijevare i uklonio svu žalost zajedno s ozljedom spomenutoga Hubalda, tako da je onaj koji je promatračima ulijevao nepovjerenje u svoj život, sada, posve povrativši svoje snage za prijašnji posao, promatračima pružao ugodan prizor i, naprotiv, radost.

43 I već je to djelo napredovalo u visinu i gledalo na cijelo mjesto nadaleko i naširoko uokolo, te je, uz suradnju sedmerostruke milosti Duha Svetoga, sva njegova djelotvornost u njemu obilovala tijekom sedam godina. Niti je Božji čovjek smatrao da je to dovoljno, nego je za povećanje ljepote dodao više dragocjenih ukrasa. Darovao je naime kalež čudesne veličine, izvrsno izrađen od zlata i dragulja, i na krunu je potrošio nemalu opremu od zlata i srebra: tome su vrlo brojni darovi po blaženom čovjeku tada u dodatku dali ures. I da se to ukratko sažme u spisima, sve što na oltarnoj ploči, koralnim plaštevima, palijima i ostalom uresu na tom mjestu ili jest ili je bilo, po savjetu i trudu bl. Popona ondje je počelo postojati. Zatim je mramorne stupove za to isto djelo, uistinu božanskom providnošću, pronašao ondje gdje narav toga mjesta nikada nikome nije dala da pronađe mramor. I uistinu, pošto je on sam već nekoć položio temelj, Bog je nazidao napredak nekoć započetoga djela, tako da je s Apostolom po slovu i duhu mogao reći ono što u ustima istoga Apostola stoji samo po duhu: Prema milosti koja mi je dana, kao mudar graditelj postavio sam temelj, a drugi nazidava. Tko, velim, nazidava, ako ne onaj bez čijega graditeljstva uzalud radi onaj koji gradi?

44 Osim toga, uprava iste Crkve napreduje jednako izvrsno kao i gorljivo, te se za njezino posvećenje na čast sv. Petra i sv. Remakla, i za njezino pomazanje krizmom, sveti čovjek upušta u svako promišljanje. Stoga je za taj posao pozvaoa Herimana, nadbiskupa Kölna Agripinskoga,b i Nikona Liješkoga, kojima je prigoda istoga događaja pridružila više biskupa i opata, a ujedno je, da se to časnije preporuči, pozvao carsko veličanstvo Henrika, kojemu je nakon oca Konrada pravedno nasljedstvo udahnulo Carstvo. Unaprijed određeni dan zasigurno je već zablistao, koji je osvanuo 7. srpnja za posvećenje i pomazanje krizmom istoga doma Gospodnjega, kamo se sa spomenutim muževima slilo nemalo mnoštvo. A kolike je troškove i darove tada iskazao kako carskoj nazočnosti tako i ostalim velikašima koji su bili prisutni, tko bi za njih pisanjem mogao odrediti mjeru? Ali je i od spomenutoga Henrika zakonskim ispravama za potrebe istoga mjesta utvrđen posjed njegova prava u Amelu, koji se protezao na gotovo dvanaest selišta, a zatim je odredio da isti dan posvete bude i nadalje slavljen okupljanjem naroda. Odakle se sve do danas ukorijenio običaj da narodi odasvud hrle na propisani dan. Osim toga je za Malmedy, koji je oduvijek imao da spomenutom mjestu kako pripada tako i uz njega prianja, kako bi čvršće gledao na isto mjesto, nametnuo propisanu carsku presudu, potvrdivši i ono što se činilo da tome mjestu pravedno pripada, da nitko više ne bi mogao imati prava mogućnosti da to nepravedno traži. Ali je i bl. Popon vječnim zakonom valjano utvrdio da Malmedijci polažu obećanje svoga zavjetovanja u Stavelotu, te je otada takva odredba prešla na sve njihove nasljednike. Posvećena je pak i krizmom pomazana spomenuta crkva na čast prvaka apostola Petra i svetih ispovjedalaca Martina i Remakla godine od utjelovljenja Gospodnjega tisuću četrdesete, osme indikcije, takođerc druge godine cara Henrika.

a Ovaj je bio sin grofa Erenfrida ili Elona, zvan također Elo ili Plemeniti, brat bl. Rihece.
b Nithard, koji je ovdje Nikon, a kod Surija Nizon, godine 1039. postao je liješki biskup, umro 24. kolovoza 1042.
c Naslijedio je oca Konrada god. 1039. O ovoj posveti govori Brouwer u 11. knjizi.

Kažnjeni suparnici, čudesa.

U vrijeme kad se dogodilo da je bl. Popon povjerio Ivanu na upravljanje samostan sv. Maksimina, zbilo se da je i sam u viđenju doznao neke stvari o preuzimanju iste uprave. Glas je naime k njemu dopro, kako se uistinu pouzdano zna, božanskim proroštvom, koji mu je dao čuti zasigurno onu izreku koju je nekoć Krist izgovorio Petru, navješćujući tako njegovo trpljenje: Kad si bio mlađi, reče, sam si se opasivao i hodio kamo si htio; ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo ti nećeš. Odmah je shvatio da se to proroštvo zbiva božanski, te je očima proroštva uvidio da je to drukčije označeno o njemu, a drukčije o Petru. U međuvremenu je održao govor braći o upravi često spominjanoga Ivana, i o budućim događajima kako u sebi tako i u njemu nizao je riječi kao o prošlima. Ipak je češće ponavljajući poučavao da istoga Ivana već nedaleko čeka zalazak smrti. Stvar je stoga nakon kratkoga vremena po dogovoru s Božjim čovjekom našla ostvarenje, te je on iste naime godine završio život. a Kad je on uklonjen iz sredine, budući da se iz poniznosti donekle trudio otkloniti od sebe odluku nebeskoga proroštva, zapovjedio je da u upravi naslijedi neki Bernard. On biva jednako tako, jedva navršivši dvije godine, izuzet iz ljudskih stvari, te otada ne preostaje ništa osim straha sa zaprepaštenjem. Ipak je prije najbližega časa svoga odlaska braći koja su stajala oko njega izrekao ovakvu odluku: da se nitko, osim spomenutoga Božjega čovjeka Popona, ne promakne u upravu, da ne bi slično i sam poginuo na samom pragu svoga nasljedstva ili promaknuća. Napokon, da se božanski odgovor ni na koji način ne bi obezvrijedio, carsko veličanstvo zapovijeda bl. Poponu da ponovno preuzme isti samostan sv. Maksimina. I tako se onomu što se uzalud trudio otkloniti, premda tada nerado, ipak podvrgnuo, te je, kako je u viđenju bio primio, pružio svoje ruke ispružene prema pastirskim službama, i drugi ga je poveo onamo kamo sam nije htio.

46 Ali Limburg, kojemu je slično, dok je bio živ, bio na čelu Ivan, preuzeo je na upravljanje Gumbert, monah po zavjetu i mjestu svetoga čovjeka, ali ono što si je nepromišljeno prisvojio kao ne svoje bez pristanka istoga blaženoga Popona, nedugo zatim izgubio je zajedno sa svojim životom, tako da ga je, dok mu se utroba malo-pomalo rastakala, takva dugotrajna pošast odvukla sve do smrti. Nakon njega je, ne bojeći se ničega sličnoga, potajno ušao Hagon, kojega je slično zahvatila teška nesreća do smrti. U međuvremenu je Godestena, čiji se samotnički život već nadaleko pročuo po svojoj svetosti i glasu, ljubav prema nasljeđivanju otrgnula od samotničkoga i na neki način pustinjačkoga nauma, tako da je razvalio zapreke svoga zatvoreništva i sam si umišljao, kao na temelju svoje svetosti, da će on nekažnjeno učiniti ono što prijašnji nisu mogli. Ali budući da nije osjetio da ga razdiru bodlje njegove pohlepe, onaj komu je glas dao da ga svi ljudi dotle poštuju, upao je zbog toga u težak put smrti jer se usudio preuzetno postupati kao po svojim zaslugama. Naime, težeći u visinu, pada s visine: jer je jednoga dana pao s vrha brda u dubine dolina i odatle našao povod smrti. I tako su se svi koji su se protiv bl. Popona služili prijevarama kako podmetanja tako i požude skupljali na jedno mjesto smrti, a stanje se onoga samostana malo-pomalo iz dana u dan urušavalo, te sve do danas ne prestaje pokazivati tragove svoje oskudice.

47 Boraveći dakle Božji čovjek Popon u Stavelotu, gdje vjernici neprestano pjevaju postojanu hvalu (stabilis laus), kako bi Bogu prinosio žrtve i hvale s plodovima milostinje, dogodilo se da je neka žena izgubljena uma, lutajući po brdima i dolinama, poljima i šumama i razdirući samu sebe, u neznanju dospjela na spomenuto mjesto. Inače se nikako nije mogla zadržati ni u gostinjcu ni u gradu, nego je slučajno ušla u tada spomenuto mjesto i stigla sve do svetišta Božjega čovjeka. Bilo je tada vrijeme kad je Božji čovjek dovršio misno slavlje, kad su poslužitelji pružili vodu za pranje ruku ili usta. Vidjevši to, ona nesretna žena zatraži da joj se dade popiti ta ista voda, koju je po običaju trebalo izliti u umivaonik. Primivši je, nije više trpjela ludilo uma. Pokazao je Bog u tom činu kolike je zasluge kod njega bio ovaj Svetac. Premda je naime svetost bl. Benedikta, oca monaha, bila neusporediva, ipak se u ovom djelu pokazao njegovim nasljedovateljem: jer kao što se k njegovoj špilji žena vratila ozdravljena po njegovim zaslugama, tako se i k njegovoj ćeliji po vodi pranja njegovih ruku ili usta i ova vratila izliječena.

48 Neki ugledni muž Stjepan, povezan prisnošću s blaženim čovjekom, odloživši vojnički pojas, povukao se u gore spomenuti samostan i zavjetovao se za monaha. On je, već iscrpljen starošću, očekivao posljednji dan. Posjećen dakle od braće, reče da želi umrijeti, ali da bez Očeva dopuštenja ne može. Kad je ovaj bio pozvan, zavrijedio je od njega blagoslov i popudbinu, te mu je udovoljio kako je molio, i tako su se rastali. Božji se čovjek vratio u ćeliju odakle je bio izašao, a Stjepan je krenuo putem svega tijela. Tko se ne bi divio tolikom Očevu ugledu i vjeri umirućega učenika? Vidimo da se po ovom Svecu obnavljaju djela drevnih Otaca. a U rukopisu sv. Maksimina nešto novijom rukom bilo je dopisano ovo:

Izlijevajte srca molitve, ovdje trune pobožni opat Ivan. Jao, teški onaj dan koji te, Oče, odavde otrže! Nakon što je nekoliko godina bio na čelu ovoj Crkvi, Φωχή sud, συρα ulazi u grob. Dok srpanj žeže polja na pete ide, prenesen iz sredine vraća se u Gospodinu. Ovoga, blagi Svedržitelju, ljubitelju života a ne smrti, na molitve onih koji prose, pridruži svojim borcima.

U rukopisnom nekrologiju istoga samostana na V. srpanjske ide stoji ovo: Opat Everwin. Ivan, opat ovoga mjesta.

Uprava nad samostanom sv. Vedasta i Marchiennesom.

U međuvremenu biva s ovoga svijeta pozvan upravitelj Arrašanaa Ivan, te se povodom svetosti bl. Popona predlažeb markgrofu Balduinu za nasljednika. On se oko toga, dok su mu glasnici dolazili, dugo i mnogo trudio i, premda kasno, ishodio pristanak svetoga čovjeka na to. Ipak carsko dopuštenje, za koje je isti markgrof vidio da u tome još preostaje, nije dopuštalo da se to odmah ostvari, osobito jer je u to vrijeme vladala velika nesloga,c i snažan sukob između Istočnjaka i njegovih. Napokon kralj dopušta isto dopuštenje bl. Poponu, i tako biva doveden sve do Arrasa. I najprije je ud gradu Namuru se biskupom Wazonom stigao u Liège, koji mu je uvijek bio u srcu zbog duhovne ljubavi, kojega je i sam primio kad je nekoć iz Liègeaf bio protjeran iz zavisti i počeo se kod sebe za njega osobito brinuti, a zatim ga je nakon nekoliko dana pozvao natrag onamo odakle je bio prognan, te ga svojim savjetom i naklonošću poslije preporučio za biskupsku službu. Dok su oni naime išli zajedno, započinje razgovor o nebeskim stvarima, i duh se jednako uzdiže k višnjima, kad gle bl. Popon, potrčavši naprijed, reče: Hajde, već sada idem pred tobom; čineći očito jedno, a duhom proroštva želeći označiti svoju smrt koja je već bila blizu.

50 Primivši u međuvremenu od spomenutoga biskupa ono za što je vidio da mu je tada privremeno potrebno, stigao je sve do Arrasa, kao što smo već spomenuli. Ondje je zaslužio biti izvrsno primljen s jednakom naklonošću sviju, kao onaj čija im je svetost nekoć bila dovoljno poznata iz iskustva. Stoga se za svakoga obavlja posao iz ljubavi prema njemu: i ono što uz pomoćnika Emelina: je svakome do tada bilo njegovo, stavlja se pred njega, tako da su se među njima uistinu održavala apostolska vremena, dok su sve stvari oni u kojima je bilo jedno srce i jedna duša polagali pred noge apostola. Tako im je počeo više koristiti nego vladati, a za upravljanje njihovim poslovima na koristan i častan način postavio je razborita muža Emelina, koji je bio tjelesni brat spomenutoga biskupa Wazona, suradnik svetoga čovjeka i, kako se u narodu kaže, desna ruka.

31 Dok je to tako stajalo, okrenimo pero prema odlasku blaženoga čovjeka iz ovoga života. Predosjećajući stoga bl. Popon da ga izbliza čeka čas njegova odlaska iz ovoga tijela, krenuo je na put koji vodi prema Stavelotu, kako mu ono mjesto, koje ga je strože držalo pod monaškim pravilom, ne bi nedostajalo pri njegovu ukopu. Odlazeći pak odande, ostavio je svojima tragove ljubavi i naredio da se svakomu tijekom trideset dana daje po jedang vrč vina. Ta se odredba ljubavi doista ukorijenila kod njih kroz toliko dana. Pošto su mu molbe bile uslišane, dobio je za to dopuštenje markgrofa, i tako je počeo koračati putem svoga povratka.

32 Spomenuti je markgrof ipak povjerio njegovoj zaštiti samostanh Marchiennes, i naložio da u samom trenutku svoga povratka ondje sve uredi. Taj je teret podnio više nerado nego dragovoljno, te je došao na to mjesto koje je jednako posjećeno kao i uređeno. Ondje mu je u susret izišla povorka monaha izvrsno odlikovana čestitošću i strogošću, što je promatračima bilo znakom kolika je ljubav prema njegovoj svetosti živjela u njima. U međuvremenu je počeo svima pribavljati pojedine stvari koje bi bile od koristi, i kao onaj evanđeoski upravitelj davati potrebno bez oholosti. Ali budući da ga je mnogovrsna prilika poslova vukla drugamo, niti je vidio da je sam dovoljan za sve, za upravljanje time promaknuo je sebi kao drugoga Balduina, poslije opata Arrašana.

33 I već kad se približavalo posljednje vrijeme njegova odlaska, dok se u ćeliji malo prepuštao snu, ukazaše mu se snovi oblikovani maštovitim, štoviše đavolskim priviđenjima, i pokazaše mu demona kako stoji gotovo tik uz njega, koji je, upućujući prijetnje Božjemu čovjeku, dodao da će on ubrzo otići s toga mjesta. Njemu Božji čovjek reče: Bog, čijom je odlukom uprava ovoga mjesta prešla na mene, i kad hoće i kako hoće, po njemu će me čekati odlazak odavde. I odmah je demon, zaletjevši se, pokušao napasti ga i kroz viđenje mu nanijeti tešku nevolju. Stoga je, pritisnut maštovitim priviđenjem, dodajući onaj redak iz stotinu dvadeset i trećega psalma povikao: Pomoć je naša u imenu Gospodinovu; i na zvuk toga povika kako se on sam, tako i oni koji su pred njim bili zaspali, trgnuše i probudiše, a svjetiljku, koja je pred njim u to doba noći običavala svijetliti, Božji je čovjek ugledao ugašenu, te je po očitom znaku prošloga viđenja shvatio da je to učinio neprijatelj.

54 Niti treba biti čudno što je demon to mogao protiv Božjega čovjeka po snovima, za kojega znamo da nije po snovima ili zagonetkama, nego licem u lice kušajući napao samoga pravoga Boga i pravoga čovjeka, a zatim ga po želji svoje zloće vodio s mjesta na mjesto. On je naime taj koji postavlja zasjede peti ljudskoga roda, i protiv Svetaca vodi nametljive ratove svoje zlobe, čas se jednima na neki način prikazujući vidljivim, čas se drugima namećući maštovitom stravom snova. O toj vrsti snova čitamo i ono što je zapisano: Mnoge su snovi zaveli i pali su oni koji su se u njih uzdali. I premda malo skrećemo s predmeta, ipak govorimo ono što je nametnuto povodom izloženoga predmeta. Treba znati da se prema većini nalazi samo šest, a prema drugima pet vrsta snova. I šest doduše, kako čitamo u božanskim stranicama, ne bez razloga ovdje umećemo, koji nastaju od punine trbuha, od praznine, od priviđenja, od razmišljanja i priviđenja zajedno, od objave, od razmišljanja i objave zajedno. Ali one koje smo stavili prve poznaju se iz iskustva, a preostale četiri, kako svjedoči bl. Grgur, nalaze se na stranicama Svetoga pisma. I zasigurno je utvrđeno da je ovaj blaženi Božji čovjek Popon bio kušan priviđenjem, za kojega ipak vjerujemo da je zbog svoje svetosti, uz Božju pomoć, uistinu bio sačuvan od njegove povrede. Oni pak koji žele upoznati podjelu spomenutih snova na samo pet vrsta, neka čitaju Makrobija o Scipionovu snu, gdje neće naći ništa različito između jednih i drugih, ako se duboko promotri njihovo značenje.

a On je bio nasljednik Ludvina, o kojemu je gore bilo govora.
b Ovaj je bio sin Barbatov, o kojemu je prije bilo riječi, zvan Pobožni i Lilski, zbog zasluga za taj grad. Za njega pisac čudesa sv. Riktrude piše da su ga redovnici i knezovi molili da Poponu povjeri upravu nad samostanom sv. Vedasta.
c Pomoć je naime pružao Balduin Gotfridu, sinu Gotelona Velikoga, vojvode Lotaringije, protiv cara Henrika.
d Kod Surija Nannete; postoje doduše Nannetes ili Namnetes u Armorici, ali kakva je ondje tada posla imao naš starac? Nikakva, niti je ondje bio. Nego ovdje razumij Namur, glasoviti grad Belgije na rijeci Meuse. Francuzi ga zovu Namur, Nijemci Naemen ili Namen, ovdje Naumene.
e Ovaj je bio nasljednik Nitharda, o kojemu je gore bilo riječi, velik muž.
f Kad je bio dekan, kad je predstojnik Ivan protiv njega pobunio seljačku svjetinu, čiju je oholost i nepravdu bio ukorio napisanim pismom, bio je prisiljen nakratko napustiti grad, kako pripovijeda liješki kanonik Anzelmo u pogl. 86. i 87.
g To jest, vrčeve vina. Tako u pravilu sv. Benedikta, pogl. 38: Tjednici pak (koji u kuhinjskoj službi tjedno služe braći) neka jedan sat prije objeda prime povrh određenoga obroka po jedan vrč pića i kruh, kako bi u sat objeda bez mrmljanja i teškoga truda služili svojoj braći.
h Ovaj je plemeniti samostan smješten uz rijeku Scarpe iznad grada i samostana sv. Amanda, a naziva se Marianas, Marcianas, kod Baldrika Marcenias, kod drugih Marcennas, Marcenas. Nepoznati pisac čudesa sv. Riktrude, koja ćemo donijeti 12. svibnja, pripovijeda o dolasku sv. Popona u taj samostan i da je imao veliko ime i ne manju milost kod Boga i ljudi... i da su pod njim mnogi samostani besprijekorno upravljani... te da su ga zbog mudrosti i svetosti svi koji su ga poznavali držali u divljenju.

Smrt, kreposti, pokop.

Ali pošto je ovo, kako rekosmo, umetnuto povodom izloženoga predmeta, neka se ostalo o blaženom čovjeku povjeri ovim spisima, kojega je Bog neprestanim obranama štitio od pošasti što hoda u tmini i od demonskoga napada. Prekriživši se u međuvremenu znakom križa i dovršivši zadaću božanske službe, kojoj je posvećivao ostatak noći, počeo ga je iscrpljivati snažan napad groznice i neiscrpni bolovi već ga stadoše tjerati prema kraju života. Stoga je, pozvavši gospodina Everhelma, opata iz Hautmonta, koji ga je bio pratio sve dotle, zajedno s ostalom braćom, prorekao da se približava dan njegova preminuća. Zatim je ipak opomenuo spomenutoga opata za svoj pohod i pomazanje. Povrh toga mu je dodao da ga nakon smrti treba prenijeti u prijašnje mjesto njegova zavjetovanja, u Stavelot, i da će njegovo tijelo, strano povredi željeza, ondje naime dobiti mjesto svoga usnuća, predvidjevši za sebe mrtva i pojedina prenoćišta na putu, koja bi, da je bio živ, zasigurno sam bio odabrao za sličan posao svraćanja.

36 Dovršivši zatim sve za sebe, bosih je nogu pristupio kostrijeti koju je dao sebi prostrti, i poljubivši zemlju kako tijelom tako i prsima prostrtim ničice, položio se nauznak, a zatim je, nalažući nazočnima responzorij, započeo samo ovako: Pritecite u pomoć, sveci Božji, iziđite u susret, anđeli Gospodnji; to je naloženo prihvatilo mnoštvo nazočne braće i dovršilo sve do kraja s dodanim također litanijama. Nakon toga dovršetka on je na čudesan način došao k sebi, ponovno sjeo i povrh toga ovako počeo govoriti: Znajte zasigurno, braćo, da preostaju neke stvari u onome što trebam učiniti, i da mi Bog pruža još vremena da vam govorim. Niti je bez razloga to rekao došavši k sebi, jer je ono što je trebalo učiniti, a još nije bio sasvim ispunio, govoreći i djelujući poslije proveo u djelo. I najprije je prihvatio savjet o razdavanju dobara koja je dotad imao: od kojih je neka poslao Božjim crkvama na umnoženje, a neka je pak razdijelio prijateljima i Kristovim siromasima na spomen na sebe, te je tako sam uklonio svaku sumnju neprijatelja lakomosti, prisjećajući se one apostolske riječi: Ništa nismo donijeli na ovaj svijet, pa ništa ne možemo ni iznijeti. U međuvremenu je zapovjedio Teodoriku, kojega je sam nekoć, kako smo prije rekli, odgojio u svakom nauku, da što prije pođe k svojima, kako bi se požurili po njegovim riječima obratiti carskoj nazočnosti za njega, te da preuzme pastirsku brigu u upravljanju samostanom sv. Maksimina. Kad su mu nazočni rekli: Što odlučujete da treba učiniti sa Stavelotom? reče: Nemam vam o tome ništa drugo reći nego da želim da bude preporučeno jedino Bogu. To, kako rekoh, zasigurno povjeravam jedino Bogu, niti dopuštam drugoga upravitelja osim onoga kojega on sam providi.

37 Napokon je svećeničkom vlašću i štolom podijelio braći oproštenje grijeha, te je ispruženih ruku izgovorio riječi molitve na ovaj način: Daj, Bože neizmjerni, neizrecivi i veliki, da ako sam se uistinu obratio, imam ovakav znak, naime da na Obraćenje sv. Pavla, koje nastupa ove noći, prijeđem iz tijela; što sam uvijek želio da se dogodi, uvijek tebe, Bože, molio. I govoreći to, naredio je da ga ponovno polože na kostrijet i stavio posljednji završetak govoru. Kad gle, u trenutku ponoći na čudesan je način podigao ruke, te je u ono vrijeme koje je molio, pošto je bila dovršena jutarnja služba, izdahnuo duh. Iznenada su nazočni povikali: Evo, o bl. Popone, ovaj je čas svima znak tvoje svetosti. Evo, koliko je zavrijedila milost tvoje dobrote, Bog je u svojoj mudrosti obznanio svijetu. Niti je ikomu tada bilo lako suzdržati se od suza, kad je tako sretno zavrijedio prijeći k onomu komu je uvijek živio: sretno je, velim, prešao onaj koji je uvijek sretnim znamenjima u sebi umnažao kreposti, a da se ne bi činilo da to mimoilazimo kao iz nemara, pristupimo govoriti u dokaz tako izvrsna njegova odlaska, koliko nam snage dopuštaju.

38 Bilo je naime u njemu skrušenje srca koje je obilno teklo iz izlijevanja Duha Svetoga, za kojim je već u prvo vrijeme svoga obraćenja toliko žudio da bi, kad bi vidio kako se neki od braće odatle potiču na suze, a žalio što sam ne može slično, uzeo kamen i njime udarao prsa, ne bi li mu možda na taj način potekla barem mala kap skrušenja. Postigavši nedugo zatim tu svoju želju, zadobio je od Boga toliku milost skrušenja da je ondje gdje je često, kleknuvši stotinu puta, danju i noću ustrajao u molitvi, dao da sav pod bude natopljen suzama. Zatim je pri slavljenju misa suzama vlažiob misnicu kojom se odijevao, a za vrijeme objeda volio se više hraniti čitanjem nego jelom, te je uistinu zbog suza koje je odatle običavao lijevati imao s Psalmistom govoriti: Suze su mi bile kruh danju i noću.

39 Što pak da kažem o mučenju njegova tijela, o umiranju i skrušenosti puti? Nju je toliko satirao postovima i bičevima da je sve što bi grešno njegovo tijelo poželjelo protiv duha sam potajno brisao udarcima nanesenim vlastitom rukom, i zbog toga je sam nad sobom provodio osvetu. Uporaba pak kupelji bila mu je rijetka u bolesti od koje je neprestano trpio, a nikada je sebi nije dopuštao prije bolesti ni nakon obraćenja, a također se na svaki način uzdržavao od tovljenih jela. Niti mu se samo takvo uzdržavanje činilo dovoljnim za trapljenje tijela, nego je povrh toga, da bi sebe razapeo svijetu, dodao sebi križeve hodočašća, često pohađajući pragove apostola, često također, umjerenost,

Job 29, 15. darežljivost prema siromasima, c druge kreposti.

Gal 6, 1.

Mt 18, 10.

Kada je umro.

d Ugodan miris iz tijela pokojnika: prenosi se u Stavelot: časno se prima u Liègeu: također, i da tako kažem uobičajenije, pohađajući bdjenja ostalih svetaca.

60 Niti se može izreći kolikom je razboritošću ublažavao svaki svoj sud, kolikim ga je pravednim milosrđem oplemenjivao. I uistinu je s bl. Jobom bio oko slijepcu i noga hromomu, te se za parnicu siročeta i siromaha brinuo kao za svoju, štoviše i više, a osim što ih je hranio svakodnevnim troškovima, na svake je kalende obilno okrepljivao tri stotinec Kristovih siromaha. Slao je također mnoge darove kako od zlata tako i od srebra onima koji vode pustinjački i samotnički život, a vrlo mnoge poglavare svrgnute s uprave svojim je savjetovanjem i bogatstvom i pridigao i vratio na prijašnje mjesto upravljanja. I da se sve kreposti njegove čestitosti iznesu ukratko, te iz pripovijedanja starih dadu vjeru čitateljima, bio je čvrst u vjeri, sam dugotrpljiv, u ljubavi nehinjen, sućutan svakomu bližnjemu, te duhom i licem uvijek najspremniji na svako dobro djelo; podložnike je korio blago, podnosio strpljivo, a ako bi koga htio ukoriti zbog bilo kakva prijestupa, najprije bi ušao u sebe i oplakivao to kao svoje, prema onoj Apostolovoj riječi: Ako čovjek bude zatečen u kakvu prijestupu, vi koji ste duhovni ispravljajte takvoga u duhu blagosti, pazeći na samoga sebe da i ti ne budeš kušan. I da se prijeđe preko ustrajnosti njegovih bdjenja i molitava (jer je ugodno prijeći preko uobičajenih stvari), u tijelu je uistinu živio kao anđeo, dok je uvijek svoj duh držao upravljenim na nebeske stvari, gdje anđeli gledaju lice Očevo. I zbog toga neka svakomu od vjernika čudesa, i ona koja smo rekli i ona koja treba reći, budu dovoljna da pobude vjeru, i neka zadovolje za njegovu svetost, pošto je isključena svaka tama nepovjerenja. Umro je zasigurno 25. siječnja, godine utjelovljene Riječid tisuću četrdeset i osme, prve indikcije, sedamdesete godine svoje dobi, a desete godine carstva Henrika Drugoga.

61 U međuvremenu se odijeva u svećeničko ruho, kako je običavao stajati uz svete oltare, gdje se iz njegova svetoga tijela osjeća miris najugodnije sladosti, koji je nekoć u njemu dok je živio još jače mirisao u krepostima, a sada ne prestaje mirisati u njegovu tijelu. Braća su se također pobrinula da ono sveto tijelo odjenu u bijelu misnicu, čija je duša sretnije na nebesima među odjevenima u bijele haljine zavrijedila pronaći prvu haljinu.

62 Zatim se izlaže u oratoriju: ona se noć provodi u molitvama za njega sve do svanuća dana, kad gle, pripravivši ono što su bili pribavili za njegov prijenos, potajno iziđoše s praga njegove domovine. I boraveći zasigurno na istim mjestima konačišta koja su od njega naučili dok je bio živ, stigoše sve do Liègea, te poslavši naprijed glasnika obavijestiše o dolasku blaženoga čovjeka Wazona, biskupa istoga grada. A on je najprije radujući se pomislio da će tada doći živ, ali kad mu je glasnik izložio kako stoji stvar s njegovom smrću, počeo se neutješno predavati kricima i naricanjima te nevjerojatno tugovati što je izgubio takva sudionika svoje ljubavi. Pošto su se pak naricanja, ne bol, donekle smirila, takav je glas već ispunio cijeli Liège, te je biskupskom vlašću izdao svim samostanima istoga grada ovu odredbu: da se ono sveto tijelo dočeka s križevima, svjetiljkama i kadionicama i da se isprati onom čašću koja dolikuje takvu Božjemu sluzi. To se doista dogodilo, dok su se svi izmiješali, s pobožnošću i tugom ujedno, niti je bilo ikoga koga skrušenje srca zbog takvih događaja nije iznutra dirnulo. I mi doduše, koji ovo pišemo o njemu, sami smo slično cijeli u žalosti: koliko su više oni koji su tada prisustvovali njegovu sprovodu osjećali bol zbog gubitka tolikoga i takvoga muža? Ali ako stoga treba tugovati što smo izgubili onoga kojega smo ljubili, mnogo se više zasigurno treba radovati što smo ga u nebeski stan poslali naprijed kao zagovornika za nas. Osim toga je spomenuti biskup dao siromasima Kristovim milostinju za svetoga čovjeka, te je sve do Stavelota s ostalima prenio one časne posmrtne ostatke prateći ih. Niti je teškoća puta ili vremena ni najmanje umorila one koji su koračali, osobito jer je zimska studen tada zahvaćala cijelu površinu zemlje, dok je Božja sila bez sumnje ondje djelovala i nevidljivo pratila prijenos svoga sluge.

63 Napokon se, kako rekosmo, stiže u Stavelot, i sve mnoštvo toga mjesta, kako laika tako i monaha, biva obuzeto bolima i jaucima, tako da je povik onih koji nariču nadjačavao glasove onih koji pjevaju psalme, a i u malenima je osjećaj izazivao jecaj. Ubrzo nakon misnoga slavlja otvara mu se grob nasred kripte, gdje je sam za života odabrao, i ondje se taj obred obavlja, ne bez anđeoske nazočnosti. Naime, spomenutom biskupu, kojemu je zbog njegovih zasluga bilo lako to vidjeti, ukazalo se anđeosko viđenje tijekom toga sprovoda, te je on poslužitelja koji je stajao uz njega više puta ponavljajući pitao vidi li isto. Ali ono što je on zbog zasluga, kako smo prije rekli, zavrijedio vidjeti, nije naše da tumačimo zašto nitko to nije mogao vidjeti, osim možda što nikomu od nazočnih njegova svetost nije bila dovoljna za spomenuto viđenje, ili što Božja milost nije htjela otkriti nikomu osim samomu biskupu. I već je sunce dovršilo šesti dan oko pogreba nepokopanoga tijela, a ipak u njemu nije nestao prijašnji miris, tako da su zasigurno takvi svjedoci koji su bili nazočni, da su u njemu osjetili kao slatkoću ljekarničkoga praha. Neko pak poticajno pismo, koje mu je nekoć o ljubavi napisao časni opat Rikard, položili su zajedno s kaležem na njegova prsa, a prijepis toga pisma ostavili su u istom samostanu potomcima, kako bi se u njemu iskusila sloga i ljubav obojice, te kako bi čitatelji ondje pronašli što vrijedi milost ljubavi. Neka nam ovo bude dovoljno što smo rekli o smrti i prijenosu blaženoga čovjeka, o čijim krepostima i čudesima neka čitateljima ne uzmanjka vjere, osobito jer se potvrđuju po svjedocima koji su ih upoznali očevidnim osvjedočenjem, te se čvršće utvrđuju u ovim spisima.

a Navedeni pisac iz Marchiennesa: Odmah zahvaćen groznicom legao je u postelju, i unutar mjeseca u kojem je došao u Marchiennes ispunio je udes ljudskoga stanja. Zbog njegove smrti uznemirila se cijela Flandrija i mnoge druge pokrajine, jer su izgubile muža zdrava savjeta i obnovitelja mira.
b Tako rukopisi i Surije, koji tumači kao misnicu (casula), niže pod brojem 6 rukopisi imaju casucula, a Surije casubula.
c Rukopis iz Paderborna također: koje treba hraniti.
d Naime već započete od siječanjskih kalenda, i tako se šest posljednjih mjeseci godine 1030. uzima kao cijela godina. Da ovdje ne treba po francuskom običaju uzeti sljedeću godinu, jasno je iz prve indikcije.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

25. siječnja Kalendar godine