Spominje se da je u Beneventu u Italiji biskup bio sv. Sofija ili Kadok, nekima Sofije, rođen od sv. Gundleja, kralja Južnoga Walesa. Njegov spomendan 24. siječnja bilježe Filip Ferrari, Marije Vipera, Nikola Harpsfeld, Martyrologium Anglicanum i pisac životopisa. Marijeve ćemo riječi donijeti poslije. Ferrari je smatrao da su Sofija i Kadok dvojica; ovako naime piše: „U Benaventi u Engleskoj sv. Sofije biskupa i mučenika; ondje također sv. Kadoka mučenika.” Bilo je doduše nekoć u Britaniji, kako je vidljivo iz Antoninova itinerara, mjesto Banavenna, ili Bennavenna, ili Bennaventa, koje učeni muževi smještaju u pokrajinu Northampton, oko izvora rijeke Avon, gotovo u samom središtu Engleske, gdje je Weedon, nekoć samostan sv. Verburge (o kojoj ćemo govoriti 3. veljače). Ali nije vjerojatno da je ovdje Kadok bio biskupom, budući da je Bennaventa bila pod vlašću poganskih Angla, a možda su je oni i razorili.
Beneventi in Italia Episcopus fuisse memoratur S. Sophias sive Cadocus, quibusdam Sophius, S. Gundleo Australis Walliæ Rege genitus. Ejus natalis XXIV Januarii consignatur a Philippo Ferrario, Mario Vipera, Nicolao Harpsfeldio, Martyrologio Anglicano, Vitæ scriptore. Marii verba post dabimus. Ferrarius duos existimavit Sophiam et Cadocum, ita enim scribit: Benaventæ in Anglia S. Sophiæ Episcopi et Martyris, Ibidem S. Cadocci Martyris. Fuit quidem urbs Britanniæ olim, ut ex Antonini Itinerario patet, Banavenna, sive Bennavenna, aut Bennaventa: quam viri cruditi in Northamtonensi provincia, circa Aufonæ amnis fontes locant, ipso fere Angliæ umbilico, ubi Wedon, olim S. Werburgæ (de qua 3 Februarii agemus) monasterium. Ast hic Episcopum fuisse Cadocum verisimile non est, cum sub Anglorum paganorum dominatu esset Bennaventa, et fortasse ab iis excisa.
2 Biskupom Beneventa u Italiji čini ga autor djela Anglicani Martyrologii, koji je ono što je u prvom izdanju postavio kao različito, sv. Sofiju biskupa i mučenika od Kadoka mučenika, u kasnijem ispravio. Isti piše da su mu u Walesu i na području Gloucestera bile posvećene mnoge crkve. Konstantin Ghinius u Natalibus SS. Canonicor. navodi ga 20. studenoga s Dorom, Deodatom i Milom, biskupima iste stolice. „Ondje je i Sofija”, kaže, „koji je triput u Jeruzalem, a sedam puta u Rim pobožno hodočastio; u Beneventu, gdje je bio biskup, dok je slavio misu, proboden je kopljem.” Toliko on. I doista se sv. Doro štuje u Beneventu toga dana dvostrukim obredom, kako je vidljivo iz Marija Vipere; ali sv. Deodat 27. lipnja, niti je bio beneventski biskup, nego nolanski, no njegove su relikvije poslije prenesene u Benevento, gdje se također časti slavljem dvostrukoga oficija. Spomendan sv. Milona (kojega on naziva Milom) slavi se 23. veljače, ali ne crkvenim oficijem.
2 Beneventi in Italia Episcopum facit Anglicani Martyrologii Auctor, qui quod in prima editione diversum statuerat Sophiam Episcopum et Martyrem a Cadoco Martyre, in posteriori correxit. Idem multa illi in Wallia et Glocestrensi ditione dicata fuisse templa scribit. Constantinus Ghinius in Natalibus SS. Canonicor. 20 Novembris eum refert cum Doro, Deodato, et Milo ejusdem Sedis Antistitibus. Adest et Sophias, inquit, qui ter Hierosolymam, septies Romam, religiose peregrinatus; Beneventi, ubi Episcopus erat, dum Missam celebrat, lancea confoditur. Hæc ille. Et colitur quidem S. Dorus Beneventi eo die ritu duplici, ut ex Mario Vipera patet; at S. Deodatus 27 Junii: nec Beneventanus Episcopus fuit, sed Nolanus: at reliquiæ ejus sunt postea Beneventum translatæ, ubi et Officii duplicis celebritate honoratur. S. Milonis (quem ipse Milum vocat) agitur 23 Februarii natalis, non tamen officio ecclesiastico.
3 Život sv. Sofije sastavio je nepoznat, nevješt i tup pisac. Pronašli smo ga u rukopisnom kodeksu iz Roode Kloostera i usporedili s prastarim izdanjem Ivana Capgravea. No hoćemo li ga objaviti ili ne, dugo smo neodlučno oklijevali. Ipak, budući da je poznato da se svetac štuje, radije smo iznijeli ono što je o njemu bilo predano, kakvo god bilo; osobito zato što se slaže s onim što se o njemu pripovijeda u povijestima drugih svetaca, kako ćemo niže zabilježiti. Zasigurno su primiješane neke nevjerojatne i slabo uvjerljive stvari: poput one o divu Canu pozvanom iz podzemlja natrag u život. Pa ipak to neće smatrati nevjerojatnim oni koji, slijedeći sv. Ivana Damaščanskoga i neke vrlo ozbiljne teologe, smatraju da je Trajanova duša gotovo pet stotina godina nakon što je umro, na zagovor sv. Grgura Velikoga, bila oslobođena iz muka Ereba; čemu se slično spominje drugo u Vita S. Francisci de Paula: oboje ćemo razmotriti u svoje vrijeme. Ovdje pak nije potrebno ustanoviti drukčije čudo nego kod uskrišenja mnogih drugih koji su ili lišeni dara vjere ili sputani grijesima otišli s ovoga života, podložni vječnim mukama ili već na njih osuđeni, ali ne neopozivom presudom; pa su ipak zagovorom svetaca vraćeni u život da bi ga odsad sveto provodili ili barem sveto završili. Niti naime dugotrajnost već podnesenih kazni može spriječiti Suca koji želi poštedjeti i tako ići na ruku časti svojih svetaca. A što ako je ono što je prvotno bilo rečeno ili napisano o nekom moćnom čovjeku uskrišenom od smrti grijeha i kao istrgnutom iz podzemlja, ali koji je još uživao ovaj životni dah, taj nevješti pisac prenio na stvarno prokletstvo? Kako god bilo, bez milosrđa su oni koje je osvetnička božanska pravda jednom strmoglavila u one tartarske tmine; i sigurno je da se odmah nakon svačije smrti obavlja taj siječanjski svezak III. sud: a ipak su se mnogi sveci, s osobitim pouzdanjem u sebi sklono Božanstvo, usudili više dana nakon njihove smrti moliti da se vrate u život, i Bog je često uslišao. Znamenit je odgovor s neba koji ide u prilog ovoj stvari, dan sv. Bonifaciju, lausannskom biskupu, premudrom mužu, što se ovako pripovijeda u njegovu životopisu 19. veljače: „Najveće je suosjećanje ovaj sveti muž imao s dušom Aristotelovom i mnogo je tugovao zbog njegove propasti; i češće je molio da mu se, ako je moguće, Bog udostoji smilovati. Jednom pak prilikom začu glas s neba koji mu reče: ‘Prestani moliti za njegovu dušu, jer nije sagradio moju Crkvu kao Petar i Pavao, niti je naučavao moj Zakon.’ Čuvši to i tugujući, ubuduće je prestao.”
3 Vitam S. Sophiæ contexuit scriptor anonymus, imperitus et hebes. Reperimus eam in MS. codice Rubævallis, et cum Joannis Capgravii editione perantiqua contulimus. Sed eam ederemus, necne, diu ancipites hæsitavimus. Tamen cum coli constet Sanctum, maluimus, qualiacumque de eo tradita crant, promere; præsertim, cum consentiant, quæ in aliorum historiis Sanctorum de eo narrantur, ut infra annotabimus. Sunt quidem certe nonnulla paradoxa, parumque credibilia admista: quale illud de Can gigante ab inferis revocato ad vitam. Nec tamen fidem supra ii hoc ducent, qui, S. Joannem Damascenum et quosdam gravissimos Theologos secuti, animam Trajani quingentis fere postquam decesserat annis, S. Gregorio Magno deprecante, liberatam ex Erebi cruciatibus arbitrantur: cui afsine aliud in Vita S. Francisci de Paula memoratur: nos utrumque suo tempore expendemus. Hic autem non aliud miraculum statuere necesse est quam in multorum aliorum suscitatione, qui vel fidei dono destituti, vel peccatis obstricti migrarant et vita, æternis cruciatibus obnoxii, aut jam addicti, sed non peremptoria sententia; et Sanctorum tamen patrocinio vitæ restituti sunt, ut sancte eam vel ducerent deinceps, vel certe finirent. Nec enim penarum jam toleratarum diuturnitas impedire volentem parcere, itaque suorum Sanctorum honori velificari, Judicem potest. Quid si, quod erat de suscitato a morte peccati, ac veluti ex inferis erepto, viro quopiam potente, sed adhuc auris hisce vitalibus fruente, dictum scriptumve primitus, istud imperitus scriptor ad veram traxit damnationem? Utut sit, immiserabiles sunt, quos vindex divinitas semel in tenebras illas tartareas dedit præcipites; certumque est, statim a cujusque morte judicium Januarii Tom. III. illud peragi: et plurimi tamen Sanctorum, singulari propitii sibi Numinis fiducia, ausi pluribus post eorum excessum diebus precari, ut in vitam redirent: annuitque sæpenumero Deus. Memorabile est quod ad hanc rem facit, S. Bonifacio Lausanensi Episcopo, viro sapientissimo, editum cælitus responsum, quod ita in ejus vita 19 Februarii narratur: Maximam compassionem habuit vir iste sanctus cum anima Aristotelis, et multum doluit de perditione illius; sæpiusque oravit, ut si fieri posset, Deus ejus misereri dignaretur. Quadam autem vice audivit vocem de celo dicentem sibi: Cessa pro anima illius orare, quia non ædificavit Ecclesiam meam, sicut Petrus et Paulus, nec Legem meam docuit. Quod ille audiens ac dolens, de cetero cessavit.
4 Da je sv. Sofija ubijen godine 490., piše Ferrari, a sv. Kadok (kojega smatra različitim, kako rekosmo) godine 500., što je preuzeo iz djela Anglicanum Martyrologium, premda se u njegovu posljednjem izdanju kaže da se to ubojstvo dogodilo oko godine 490. Stoga Marije Vipera, preučeni muž, u Catalogo Sanctorum Ecclesiae Beneventanae nagađa da su ga počinili arijanci; ovako naime piše: „Sofije, XXIV. biskup Beneventa, sin Guigliesca, kralja Sjevernoga Walesa u Britaniji, postao je monah, a poslije opat istoga samostana koji je vlastitim troškom osnovao. Triput je u Jeruzalem, a sedam puta u Rim pobožno hodočastio. Naposljetku, kad je sv. Tamar, beneventski biskup, prešao u bolji život, uzdignut na biskupski vrhunac zbog svojih kreposti, zasjao je čudesnom svetošću i s najvećom pobožnošću upravljao samom beneventskom Crkvom: ondje su ga zbog katoličke vjere kopljima proboli arijanci dok je slavio sveta otajstva, zaklan uz oltar, postao je žrtva Kristova 24. siječnja godine spasenja 490, a u biskupstvu ga je naslijedio Epifanije; dok je Italijom tada vladao kralj Odoakar, zaražen kugom arijanaca.” Toliko Vipera. Odoakar je godine 476. napao Italiju, a ubijen je godine 493. Sv. Tamar štuje se 13. listopada.
4 Interfectum esse S. Sophiam, anno 490, scribit Ferrarius, S. Cadocum (quem diversum retur, ut diximus,) anno 500, quod ex Anglicano Martyrologio accepit, et quidem in hujus postrema editione dicitur cædes illa circiter annum 490 contigisse. Ideoque Marius Vipera, vir doctissimus, in Catalogo Sanctorum Ecclesiæ Beneventanæ, eam ab Arianis perpetratam conjicit; ita enim scribit: Sophius Episcopus Beneventanus XXIV, filius Guigliesci Regis Valliæ Septemtrionalis in Britannia, monachus effectus est, et postmodum Abbas ejusdem monasterii, quod propriis expensis fundaverat. Ter Hierosolyma, septies Romam religiose peregrinatus est. Demum S. Thamaro Episcopo Beneventano ad meliorem vitam translato, ad Episcopale fastigium ob ejus virtutes evectus, mira sanctitate refulsit, ac summa pietate ipsam Beneventanam Ecclesiam gubernavit: ubi ob Catholicam fidem lanceis confossus ab Arianis, dum sacra mysteria perageret, ad altare mactatus, hostia Christi effectus est IX Kalend. Febru. anno salutis CDXC, Epiphanio ei succedente in Episcopatu; Odoacro Rege, Arianorum peste contaminato, Italiam tunc tenente. Hæc Vipera. Odoacer anno 476 Italiam invasit, occisus est anno 493. S. Tammarus colitur 13 Octobris.
5 No dok je kod Britonaca vladao Artur, Kadok je još bio opat, kako je vidljivo niže u br. 8; isti je obratio sv. Iltuta, bratića i vršnjaka istoga Artura, kako se kaže u njegovu životopisu 6. studenoga: a Artur je, kako piše Matej Westminsterski, Kristove godine 316. naslijedio oca Utherpendragona u kraljevstvu, u dobi od petnaest godina, a umro je godine 342. Odakle slijedi da je Kadok dugo nakon godine 490. bio na životu, jer godine 316. još nije bio biskup. Nikola Harpsfeld u 1. knjizi historiae Anglicanae, pogl. 27, piše da je umro godine 370.: „Slavi se također u ovo vrijeme”, kaže, „Kadok, osnivač samostana Llancarfan (tako ga nazivaju jer je pri započinjanju toga djela imao pitome i poslušne jelene): kojega je naslijedio Elenije, nimalo ne zaostajući za takvim učiteljem. Umro je oko pet stotina sedamdesete godine pod Maglokunom, 24. siječnja. Spomen na Kadoka crkva sagrađena u njegovu čast kod Corinnije čuva sve do današnjega dana.”
5 Ast regnante apud Britannos Arturo, adhuc Abbas erat Cadocus, ut infra nu. 8. patet: idem S. Itutum, ejusdem Arturi consobrinum et equalem, ut in ejus vita 6 Novembris dicitur, convertit: atqui Arturus, ut Matthæus Westmonasteriensis scribit, anno Chr. 316, Utherpendragon patri in regnum successit, annos quindecim natus; obiit vero anno 342. Unde consequens est, diu post annum 490 superstitem fuisse Cadocum, qui anno 316 nondum Episcopus erat. Nicolaus Harpsfeldius anno 370 obiisse scribit lib. 1 historiæ Anglicanæ cap. 27. Celebratur etiam ad hæc tempora, inquit, Cadocus monasterii Lancarvanan (ita appellant, quod in illo opere inchoando cervos familiares obedientesque haberet) auctor: cui Ellenius a tali præceptore nihil degenerans successit. Obiit ad annum quingentesimum septuagesimum sub Maglocuno, IX Calendarum Februarii. Memoriam Cadoci ecclesia in honorem ejus apud Corinniam constructa ad hunc usque diem conservat.
6 Spominje se sv. Kadok u životopisu, kao što je prije napisano, Spomen o njemu drugdje. sv. Iltuta 6. studenoga; također u životopisu kralja sv. Gundleja, njegova oca, 29. ožujka, kojega je, dok je provodio pustinjački život, Kadok navodno često posjećivao, učvršćivao opomenama, a zatim mu na samrti bio nazočan sa sv. Dubricijem biskupom. O njemu se govori i u životopisu sv. Kejne Djevice, njegove tetke po majci, 8. listopada. Drugi se pak spominje u životopisu sv. Riharija 26. travnja, Kajdok, svet muž, ali mnogo mlađi od ovoga našega.
6 Mentio fit S. Cadoci in vita, ut ante scriptum, Alibi ejus mentio. S. Ituti 6 Novembris: in vita quoque S. Gundlei Regis, patris ejus, 29 Martii; quem anachoreticam vitam agentem, dicitur Cadocus sæpe visitasse, monitisque confirmasse, ac deinde morienti, cum S. Dubritio Episcopo adfuisse. In vita quoque S. Keynæ Virginis, illius materteræ, 8 Octobris, de eo agitur. Alius in víta S. Richarii 26 Aprilis memoratur Caidocus, vir sanctus, sed multo hoc nostro junior.
ŽIVOT OD NEPOZNATOGA AUTORA, iz rukopisa iz Roode Kloostera i Capgravea.
VITA AUCTORE ANONYMO, ex MS. Rubeæ-vallis, et Capgravio.
Monaški život i čudesa sv. Kadoka, ili Sofije. a Sveti Kadok, sin bl. a Gundleja kralja, dok je bio zatvoren u utrobi svoje majkeb Gladuze, svake su noći u četiri kuta kuće u kojoj je boravila viđene četiri svjetiljke kako blistaju vatrenim sjajem sve do rođenja sina. A u noći u kojoj se dječak rodio ukaza se anđeo Gospodnji govoreći kralju: „Sutra će k tebi doći neki sveti pustinjak; pobožno ga primivši, ponizno zamoli da očisti tvoga sina kupelju preporođenja i nadjene mu ime Katmajl, te da ga nakon sedam godina primi na pouku u pismenosti i lijepom ponašanju.” Kad je to učinjeno, u vrijeme kad se dječak rodio, smočnice su pronađene pune mlijeka i meda. milostinje. 2 A dok je dijete raslo, sve što bi mu došlo pod ruku, sve je dijelio siromasima. U skromnoj odjeći svakoga je sata pohađao crkvu, a noću je uzimao malo kruha i vode, posve odbacivši birana jela. Često pozivan na razne igre, utjecao se u crkvu govoreći: „O slijepi ljudski ume, koji uvijek težiš za prolaznim, a odbacuješ vječno! Pogledajte što ste i za što ste stvoreni. Zar ne znate da će doći dan Gospodnji, kada će se smijeh pretvoriti u plač, a plač u radost?”
Nosi žeravicu u njedrima, a odjeća ostaje neoštećena. 3 Jednoga dana, kad se ugasila vatra, zapovjedi učitelj dječaku Katmajlu, to jest Kadoku, da donese vatre za kuhanje hrane; a neki mu seljak odbi dati vatre, osim ako ne ponese užarenu žeravicu u krilu. A on primi živo ugljevlje u ogrtač ic neopaljene odjeće donese svome učitelju. Podignuvši pak oči k nebu, izli molitve Bogu da taj seljak sa svojim žitom izgori ujedno od potpale vlastitih glavnji. I dometnu: „Nisam zato, Gospodine, molio tvoju dobrotu što bih želio da onaj grešnik bude osuđen u svome zločinu, nego da božanska moć u ovome svijetu bude očitovana zločincima, da te se više boje i da se plaše opirati onima koji ti služe.” Kad je to rekao, onaj seljak se zapali zajedno sa svojim gumnom i izgori. gradi samostan. 4 Otišavši naposljetku od svoga učitelja, sagradi samostan i okupi mnogo braće. Krenuvši zatim Kadok bez novca i torbe te prešavši more, neka ga kraljica zamoli da je se udostoji osloboditi sramote neplodnosti. Njoj on reče: „Idi u miru, Bog neka ti dade molbu koju si zatražila.” Te iste noći zače sina, kojemu rođenom nadjenu na krštenju ime Ele. Stigavši naposljetku u Jeruzalem, Kadok pohodi sveta mjesta; njemu Gospodin udijeli i jezik naroda kroz koje je prolazio, te poče govoriti raznim jezicima. Vrativši se nakon tri godine, uze dječakad Elina, sina nerotkinje kraljice, ponese ga na ramenima, odgoji i pouči. Budući da ga je naime majka bila zavjetovala Bogu i predala njemu na odgoj i pouku u ćudoređu, veoma ga je ljubio.
5 Kad je neki zlobni krvnik nakon njegova hodočašća zaklao njegova bratića Beliva, doznavši za povratak svetoga muža, obuzet silnim strahom, brže-bolje pobježe ispred njegova lica. A dok ga je Kadok progonio, pred njegovim očima, poput praha ili dima ispred lica vjetra, na mig Gromovnika, iščeznu. Neki tiranin imenom Savil sa svojim drugovima silom otme hranu i piće Božjega čovjeka, oda se pijanstvu i žderanju te požuri na put da ubije Kadoka i njegovu braću. I gle, pred očima sluge Božjega zemlja otvori svoja usta i proguta tiranina s njegovim pratiocima, a jama sve do današnjega dana stoji ondje za svjedočanstvo. Blaženi je muž svakodnevno hranio stotinu klerika, isto toliko siromaha i isto toliko udovica, osim gostiju i pridošlica koji su mu često dolazili. Premda je naime kao opat upravljao mnogim monasima pod sobom, posjedujući dio kraljevstva svoga oca, dijelio je potrebna dobra siromašnima.
6 Dok je sjedeći na katedri poučavao narode, pedeset vojnika nekoga kneza, držeći sokolove na rukama, dolazilo je k njemu da mu silom otmu hranu. Njima on zapovjedi poslati pedeset kruhova, jednu svinju i pivo. A kad su se smjestili da uzmu pripravljenu okrepu, zemlja se iznenada raspukne i u tren oka ih proguta u dubinu, dok je hrana ostala netaknuta. Vidjevši to,e Iltut, njihov poglavar, koji je tada bio odsutan, pade pred stope bl. Kadoka, zatraži oproštenje i primi monaški habit.
7 Dođe neki Irac na mjesto gdje je sv. Kadok gradio oratorij, koji je sve radnike sveca nadmašivao finom vještinom. Pozavidjevši mu zbog toga, ostali ga opako ubiše te mu odrubiše glavu, a oko obezglavljenoga tijela privezaše velik kamen i baciše ga u duboko jezero. Kad je sveti Kadok čuo naricanje sinova ubijenoga, probdio je sa svojim klericima cijelu noć u molitvama da mu se Gospodin udostoji otkriti što se dogodilo. A kad je svanulo jutro, obezglavljeni graditelj, noseći glavu u svome krilu i veliki kamen na leđima, okrvavljen i strašna izgleda, pokaza se svetomu mužu; a odrubljena glava progovori ovim riječima: „Slugo Božji, pričvrsti me na vrat u prijašnje stanje, i otkrit ću ti što ti je dosad bilo nepoznato o ovoj stvari.” Kad je to učinio, otkri mu zločin radnika i kako su ga, vođeni zavišću, sramotno zaklali. I reče svetac: „Izaberi što hoćeš: ili u ovome životu ponovno živjeti s nama, ili se vratiti u vječni život da vječno kraljuješ s Bogom.” A on reče: „Gospodine, neka se moja duša vrati u vječni pokoj.” I rekavši to, izdahnu.
8 Neki vojskovođa Britonaca zaklao je trojicu vojnikaf presvijetloga kralja Artura. I dok ga je Artur posvuda progonio, nigdje nije mogao naći sigurno mjesto, niti se itko usudio zaštititi ga zbog kraljeve naklonosti, sve dok izmoren bijegom nije došao kao bjegunac k čovjeku Božjem. Ovaj se smilovao njegovim mukama i dobrostivo ga primio. Naposljetku, kad je kralj pristao na svečeve molbe, suci odluče da za otkup svakoga od ubijenih kralj Artur primi tri najbolje krave: takvu su naime presudu kod Britonaca potvrdili drevni kraljevi. Artur ipak odbi jednobojne krave te je uz mnogo izmotavanja zaželio krave razdijeljene boje, sprijeda crvene, a straga bijele. Na Kadokovu zapovijed dovedeno je devet krava i, nakon izgovorenih molitava Bogu, promijeniše se u spomenute boje, te se u rukama onih koji su ih držali pred očima kralja pretvoriše u snopove paprati. Vidjevši to, kralj Artur ponizno zatraži oproštenje zbog nepravednoga zahtjeva.
a Život sv. Gundleja, kralja Južnoga Walesa (ne Sjevernoga, kako imaju Marije Vipera i Martyrologium Anglicanum), donijet ćemo 20. ožujka. Vipera ga naziva Guigliescus.
b U Vita S. Gundlei naziva se Guladusa, a u životopisu sv. Kejne Gladus.
c Dokaz nedužnosti uobičajen kod više drugih svetaca.
d Čini se da je ovo isti onaj Elin, ili Elen, kojega je niže u br. 14 Kadok postavio za opata samostanu u Llancarfanu.
e Ovo se čudo i Iltutovo obraćenje opširnije pripovijeda u samom Iltutovu životopisu 6. studenoga.
f O ovom najhrabrijem kralju Britonaca raspravlja većina pisaca engleske povijesti te pripovijedaju mnoge stvari crpljene iz nekih kronika Britonaca, posve bajkovite. Westminsterski ljetopisac piše da su ga sv. Dubricije i ostali velikaši okrunili za kralja Kristove godine 516., a da je umro godine 542., premda Britonci tvrde da je on još živ, kao što neki drugi tvrde za svoje kraljeve.
S. Cadoci, sive Sophiæ, vita monastica, miracula. a Sanctus Cadocus B. a Gundlei Regis filius, cum in utero matris suæb Gladusæ clausus esset, per singulas noctes in quatuor angulis domus, in qua manebat, quatuor lampades igneo splendore coruscantes usque ad partum filii visæ sunt. Apparuit autem Angelus Domini nocte qua natus est puer, dicens Regi: Cras veniet ad te anachoreta quidam sanctus, quem devote suscipiens, humiliter implora quatenus filium tuum lavacro regenerationis purificet, et nomen ejus Cathinail appellet, eumdemque post septennium litteris et moribus informandum suscipiat. Quo facto, tempore quo natus est puer, cellaria lacte et mella plena inventa sunt. elecemosynæ.
2 Cum autem cresceret infans, quidquid veniebat ad manus ejus totum pauperibus erogabat. Sub vili habitu singulis horis ecclesiam frequentans, et in nocte modicum panis et aquæ, lautioribus cibis penitus abjectis, sumebat. Ad diversos sæpe ludos invitatus, ad ecclesiam confugit, dicens: O cæca mens hominum, quæ semper transitoria appetit, et æterna respuit! Videte quid sitis, et ad quid facti estis. Nescitis quia dies Domini veniet, quando risus vertetur in luctum, et luctus in gaudium?
3 Quodam die extincto igne præcepit magister puero Cathinail, id est Cadoco, ignem ad coquendam escam deferre: et rusticus quidam ignem illi dare renuit, nisi carbones ardentes in gremio deportaret. At ille vivos in chlamyde carbones suscepit, etc inusta veste ad magistrum suum detulit. Erectis autem in coëlum oculis, preces ad Deum fudit, quatenus rusticus ille cum farre suo, suorum pariter fomento titionum concremaretur. Et intulit: Non ideo, Domine, bonitati tuæ supplicavi, ut peccatorem illum in suo flagitio condemnari exoptarem; verum ut divina potestas in hoc mundo sit scelerosis manifesta, teque magis paveant, et tibi ministrantibus resistere timeant. Quo dicto rusticus ille cum trituratorio suo succensus exuritur. construit monasterium.
4 Discedens tandem a magistro suo monasterium construxit, et Fratres multos congregavit. Profectus deinde Cadocus sine nummis et sacculo, et mare transiens a Regina quadam supplicatur ut a sterilitatis opprobrio cam liberare dignaretur. Cui ille: Vade in pace, Deus det tibi petitionem, quam rogasti. Eadem autem nocte filium concepit, cui nato Elle in baptismo nomem imposuit. Cadocus tandem Hierusalem perveniens, loca sancta visitavit: cui et Dominus gentium îdioma, per quas transitivit, contulit, variisque linguais loqui coepit. Post triennium vero rediens puerumd Ellinum sterilis Reginæ filium accipiens in humeris bajulavit, educavit, et instruxit. Quia enim mater illum Deo voverat, et sibi educandum et moribus informandum tradiderat, valde eum diligebat.
5 Lictor quidam malitiosus post illius peregrinationem cum Bellivum patruelem ipsius trucidasset, reditu sancti viri cognito, nimio pavore perterritus, a facie ejus celerius aufugit. Prosequente autem illum Cadoco, sub oculis ejus, tamquam pulvis aut fumus a facie venti, nutu Tonantis, evanuit. Tyrannus quidam nomine Sawil cum suis sociis cibum viri Dei et potum vi diripiens, ebrietati et crapulæ vacavit, et ad interficiendum Cadocum et Fratres ejus iter maturavit. Et ecce coram oculis servi Dei terra aperuit os suum, et absorpto cum suis satellitibus tyranno, fossa usque in hodiernum diem ibidem in testimonium perseverat. Pascebat vir beatus centum quotidie Clericos, totidem pauperes, et totidem viduas, præter hospites et advenas ad eum crebro venientes. Licet enim Abbas multos sub se monachos regeret, portionem tamen regni patris sui possidens indigentibus necessaria distribuit.
6 Cum in cathedra sedens populos doceret, quinquaginta milites cujusdam Reguli, accipitres in manibus habente, veniebant ad illum, ut escam ab eo violenter auferrent. Quibus ille quinquaginta panes, unum porcum et cervisiam mitti jussit. Cumque ad sumendam paratam se locassent refectionem, terra ex insperato dirupta in ictu oculi in profundum absorbuit eos, esca permanente intacta. Quo viso e Iltutus illorum Princeps, qui absens tunc erat, vestigiis B. Cadoci provolutus veniam petiit, et habitum monasticum suscepit.
7 Supervenit quidam Hiberniensis ad locum, in quo S. Cadocus oratorium fabricavit, qui operarios omnes Sancti subtili artificio superabat. Invidentes ob hoc ceteri nequiter ipsum peremerunt, et amputato capite ejus, et magno saxo circa truncum corpus alligato, in altum stagnum præcipitatur. Cumque planctum filiorum occisi Sanctus audisset Cadocus, cum suis Clericis pervigil in orationibus pernoctavit; ut rem gestam Dominus ei revelare dignaretur. Facto autem mane decollatus artifex caput in sinu suo gestans, et magnum lapidem supra tergum ferens, cruentus horrida specie viro sancto se exhibuit; præcisumque caput in hæc verba prorupit: Serve Dei, fige me supra collum in pristino statu, et quæ tibi incognita haectenus de hac re extiterunt, denudabo. Quod cum fecisset, indicavit ei nefas artificum, et quomodo invidia ducti illum flagitiose trucidarunt. Et ait Sanctus: Elige quod vis, aut in hac vita nobiscum denuo vivere, aut in æternam cum Deo perenniter regnaturus vitam remeare. Et ille: Domine ut in æternam requiem regrediatur anima mea. Et hoc dicto expiravit.
8 Dux quidam Britonum tres militesf Arturi Regis illustrissimi trucidavit. Et Arturo ubique eum persequente nusquam tutum locum reperire potuit, nullusque ipsum tueri ob Regis favorem ausus fuit, donec fuga satigatus ad virum Dei profugus venit. Qui illius miseratus labores, benignus illum suscepit. Demum acquiescente ad preces Sancti Rege, a Judicibus decernitur, ut pro redemptione uniuscujusque occisorum, Arturus Rex tres boves optimas susciperet: hujusmodi enim judicium apud Britones a Regibus priscis sancitum fuit. Arturus tamen unicolores vaccas renuit, et in anteriori parte rubeas, et in posteriori parte candidi coloris distinctas plurima tergiversatione gestivit. Jussu ergo Cadoci adductæ sunt novem vaccæ, et fusis ad Deum precibus in prælibatos colores mutatæ sunt, et inter manus tenentium illas in conspectu Regis in filicis fasces transfigurantur. Quo viso, super injusta petitione humiliter Rex Arturus veniam flagitavit.
a S. Gundlei Regis Wallæ Australis (non Septemtrionalis, ut Marius Vipera et Martyrologium Anglicanum habent) vitam dabimus 20 Martii. Vipera Guigliescum vocat.
b In Vita S. Gundlei vocatur Guladusa, in vita S. Keynæ Gladus.
c Aliis pluribus Sanctis usitatum innocentiæ argumentum.
d Ilic idem videtur esse Ellinus, vel Ellenus, quem infra n. 14. Lancarvanensi canobio Abbatem præfecit Cadocus.
e Hoc miraculum, atque Iltuti conversio, fusius narratur in ipsius Iltuti vita 6 Novemb.
f De hoc fortissimo Britonum Rege agunt plerique rerum Anglicarum scriplores, multaque narrant ex nescio quibus Britonum Chronicis hausta, penitus fabulosa. Westmonasteriensis a S. Dubritio celerisque Proceribus inauguratum Negem scribit anno Christi 516, obiisse anno 542, licet Britones ipsum adhuc vivere contendant, ut alii quidam suos Neges.
Razna i zapanjujuća čudesa.
Varia et stupenda miracula.
Kad je neki knez, uvrijeđen od stanovnika, okupivši vojsku htio opustošiti susjedni kraj, prestrašeni narodi toga kraja zaklinjući sv. Kadoka rekoše: „Gospodine,
Gospodine, pomozi nam i izbavi nas iz ruke ovoga kralja, jer što god zamoliš od Boga, isprosit ćeš.” „Budite postojani”, reče, „i ne bojte se: Gospodin će uništiti naše neprijatelje.” I kad je te noći sa svojim klericima izlio molitve Bogu, kad je svanulo jutro, stup oblaka išao je pred njim; pokrivši kraljeve šatore, pomračio je dan tako da nitko nije mogao vidjeti drugoga. I pristupivši sveti muž kralju, reče: „Zdravo, kralju. Molim te”, reče, „ako sam našao milost u tvojim očima, dobro primi moje riječi.” Njemu kralj reče: „Govori.” „A zašto si”, reče svetac, „došao s naoružanom četom u moju domovinu radi pljačke i pustošenja, osobito kad to nisam zaslužio?” I reče kralj: „Priznajem da sam sagriješio protiv tebe; što sam ludo učinio, blag i milosrdan oprosti dajući mi odrješenje, i neka tvojim zagovorom odstupi ova tama.” Svetac reče: „Neka ti se oproste tvoji golemi zločini.” I dok je on još govorio, a ljetna svjetlost odozgo izlivena razli silnu vedrinu po taboru. I pavši licem na zemlju, kralj mu zahvali i proslavi Boga.
Cum Regulus quidam vicinam regionem, incolis offensus, congregato exercitu vastare vellet; populi regionis perterriti S. Cadocum exorantes, dixerunt: Domine adjuva nos, et erue nos de manu Regis hujus, quia quæcumque petieris a Deo impetrabis. Constantes, inquit, estote et nolite timere: ad nihium deducet Dominus inimicos nostros. Cumque nocte illa cum Clericis suis preces Deo fudisset, mane facto columna nubis præcedebat eum: quæ tentoria Regis operiens diem obscuravit, ut nullus alterum videre posset. Et accedens vir sanctus ad Regem ait: Salve Rex. Quæso, inquit, si in oculis tuis gratiam inveni, verba mea bene suscipe. Cui Rex, Loquere, inquit. Et quid, inquit Sanctus, ad patriam meam armata manu prædandi vastandique caussa advenisti, præsertim cum id non meruerim? Et ait Rex: Fateor me in te peccasse, quod stulte egi, propitius et misericors veniam concedendo remitte, et tua intercesione tenebrositas ista discedat. Sanctus ait: Remittantur tibi prægrandia facinora tua. Et adhuc eo loquente, lux a æstiva desuper effusa nimiam serenitatem in castris effudit. Et procidens in faciem suam Rex, ei gratiam retulit, et Deum glorificavit.
10 Sin nekoga kralja dođe s brojnim mnoštvom da opljačka posjede Južnih Britonaca i posve opustoši zemlju. Kad su njegovi konjanici podmetnuli vatru u žitnicu sv. Kadoka, a moglo se samo dimiti, dim se poput drvene grede ravnim putem pružio sve do šatora kraljeva sina i zaslijepio svjetlo očiju svima. Kad je pak kraljev sin s poniznom molbom zamolio sv. Kadoka i zatražio oproštenje, zajedno sa svojima dobi natrag prijašnji vid očiju.
10 Filius cujusdam Regis cum multitudine copiosa ad diripiendas possessiones Australium Britonum, et terram penitus depopulandam venit. Cujus equites cum ignem in horreum S. Cadoci misissent, et tantum fumari posset, fumus instar lignei postis recto tramite usque ad papilionem filii Regis tetendit, et lumen oculorum omnium obcæcavit. Orante autem S. Cadocum cum humili supplicatione filio Regis, et veniam petente, pristinam luminum aciem cum suis recepit.
11 Okupivši pak svoje učenike, reče im: „Budući da sam po božanskom migu triput u Jeruzalem, a sedam puta u Rim pošao iz ljubavi prema Bogu, preostaje da radi molitve pođem u crkvub sv. Andrije u Škotskoj.” Kad je išao onamo, ukaza mu se anđeo govoreći: „Gospodin Bog tvoj po meni ti zapovijeda da ne odlaziš odavde, nego da kroz razdoblje od sedam godina ostaneš na ovome mjestu radi obraćenja naroda na Kristovu vjeru.” Ondje je dakle poučavao narod, krstio i izliječio sve bolesnike.c A jednoga dana, dok je kopao zemlju za gradnju samostana, pronađe čudovišnu i nevjerojatno veliku vratnu kost nekoga drevnog diva. I diveći se, svetac reče: „Neću ići ni na jelo ni na piće, nego će mi molitva biti umjesto hrane, a suze umjesto pića, dok nam Bog ne otkrije ovo čudo.” Te iste noći ukaza mu se anđeo Gospodnji i reče: „Evo, vapaj tvoje molitve uzdigao se k Bogu i uslišan je; sutra će naime uskrsnuti stari div i bit će kopač dokle god bude živ.” A kad je svanulo jutro, dođe div golema i strašna stasa, pade pred noge sveca i reče ovako: „Sveti Kadoče, slugo Božji, zaklinjem tvoju dobrotu da nipošto ne dopustiš da se moja bijedna duša, dosad mučena u teškim mukama pakla, ponovno vrati onamo.” Upitan tko je i iz kojega naroda, reče: „Kraljujući nekoć s one strane toga i toga brda, kad sam jednom sa svojim pljačkašima došao ovamo radi pljačke i pustošenja, kralj ove zemlje zaklao je mene i moju vojsku u teškoj bitki.” Upitan za ime, reče da se zove Can. „Raduj se”, reče čovjek Božji, „i budi vedra duha, jer mi je od Boga dano da ćeš dulje živjeti na ovome svijetu; a nakon tijeka sadašnjega života, ako budeš iskazivao vjernu i pobožnu poslušnost Bogu te se pokoravao mojim zapovijedima, tvoja će duša prijeći u vječnu slavu da kraljuje s Bogom.” Sve do svoje smrti ostao je na istome mjestu kopajući i radeći.
11 Congregatis autem discipulis ejus ait illis: Quandoquidem divino nutu ter Hierusalem, septies Romam pro Dei amore profectus sum; superest ut orandi gratia ad ecclesiamb S. Andreæ in Scotiam profiscicar. Quo cum pergeret, apparuit ei Angelus dicens: Dominus Deus tuus per me tibi præcipit, ne hinc discedas, sed septem annorum spatio gratia convertendi populum ad Christi fidem in hoc loco persistas. Ibi igitur populum docuit, baptizavit, cunctosque languidos curavit.c Quadam autem die dum terram ad construendum monasterium foderet, os colli cujusdam prisci gigantis monstruosum et incredibilis quantitatis invenit. Et admirans Sanctus dixit: Non ad escam neque ad potum vadam, sed erit mihi oratio pro cibo, lacrymæ pro potu, donec hoc prodigium nobis a Deo propaletur. Eadem nocte Angelus Domini ei apparens dixit: Ecce clamor orationis tuæ ad Deum ascendens exauditus est, cras enim veteranus gigas resuscitatus, vir fossor, quoad vixerit, erit. Mane autem facto, immanis et horribilis staturæ gigas adveniens, pedibus Sancti provolutus sic dixit: Sancte Cadoce serve Dei, tuam efflagito benignitatem, quatenus miseram animam meam, in duris inferni suppliciis hactenus cruciatam, illuc denuo remeare nequaquam permittas. Et interrogatus quis esset, et de qua gente, ait: Ultra talem montem quandoque regnans, cum semel cum meis predonibus diripiendi vastandique caussa huc venissem, Rex istius terræ me et exercitum meum commisso gravi prælio trucidavit: Requisitus de nomine suo, Can ipsum vocari dixit. Latare, inquit vir Dei, et alacri sis animo, nam mihi a Deo concessum est te diutius in hoc seculo victurum; et post præsentis vitze cursum, si Deo fidele devotumque obsequium exhibueris, ac meis præceptis obtemperaveris, anima tua ad perennem gloriam cum Deo regnatura migrabit. Usque ad obitum suum fodiendo et laborando in eodem loco permansit.
12 Vraćajući se svetac u svoj samostan, zatečed plemenitoga učenjaka Gildu kako je s nekim prelijepim zvoncem stigao onamo iz Irske. Kako su se ljepota, zvuk i boja svidjeli bl. Kadoku, zamoli Gildu da mu proda zvonce. „Neću ga prodati”, reče onaj, „nego ću ga prinijeti na oltar sv. Petra.” I budući da je tvrdio da ga ni po koju cijenu neće prodati, otišavši u Rim pokaza gae papi Aleksandru govoreći: „Ovo zvonce koje sam izradio i donio ovamo iz Irske prinosim Bogu i sv. Petru.” A kad udareno nije davalo nikakva zvuka, diveći se papa upita kako se to može dogoditi. Čuvši što je Kadok bio rekao, blagoslovi zvonce i reče: „Odnesi natrag bl. Kadoku ovo zvonce koje sam ja blagoslovio i posvetio,f kako bi se na njemu polagala svaka glavna prisega. Ako tko naime nad njim upadne u zločin krivokletstva, ako ne učini dostojnu pokoru, bit će bez sumnje proklet i ovdje i u budućnosti. Čuo sam naime za nevjeru i buntovnu tvrdoglavost toga naroda; stoga im ga šaljem da po njemu složno prisežući sklapaju savez i mir.” Kad je zvonce doneseno bl. Kadoku, dalo je sladak i poželjan zvuk onima koji su ga slušali. Tvrde naime Britonci da je iz ljubavi prema sv. Kadoku po ovome zvoncu Gospodin uskrisio dvojicu mrtvaca u život.
12 Rediens Sanctus ad monasterium suum, invenitd Gildam nobilem scholasticum cum pulcherrima quadam campanula de Hibernia illuc advenisse. Cumque decor, et sonus colorque B. Cadoco placuisset, Gildam nolam sibi vendere imploravit. Non, inquit ille, vendam, sed super altare S. Petri offeram illam. Et cum nullo pretio eam vendere se assereret, Romam profectus ostendit eame Alexandro Papæ, dicens: Hanc nolam a me fabricatam, et ab Hibernia huo delatam, Deo et S. Petro offero. Et cum nullum omnino sonum pulsata redderet, admirans Papa qualiter hoc fieri posset, inquirit. Et auditis quæ a Cadoco dicta fuerant, benedixit nolam, et ait: Hanc campanulam a me benedictam et consecratam B. Cadoco reporta,f quatenus in hac omne principale jusjurandum fiat. Si quis enim super ipsam perjurii crimen incurrerit, nisi dignam poenitentiam egerit, hinc et in futuro procul dubio anathema erit. Ego enim gentis illius incredulitatem rebellemque cervicositeatem audivi; ideoque illam eis mittam, ut per eam fœdus et pacem concorditer sacramentis faciat. Allata autem B. Cadoco nola dulcem sonum audientibus et desiderabilem reddidit. Asserunt enim Britones, pro S. Cadoci amore per hanc nolam duos mortuos ad vitam Dominum resuscitasse.
13 Sveti je Kadok također izveo iz zemlje izvor koji neprestano teče; neku je veliku rijeku triput udario štapom koji je nosio u ruci i s 24 druga prešao je suhim nogama. Dok su jednoga dana pasle ovce sv. Kadoka, gle, dođoše dva vuka, rastrgaše više ovaca, nekolicinu ubiše grabežljivim ugrizima te počeše preplivavati morski zaljev. A kad su stigli do sredine, božanskim su sudom pretvoreni u kamenje. Dok je pak sg Mont-Saint-Michela došao uh Cornwall i trpio silnu žeđ, zabode štap na suho mjesto i odmah iz zemlje poče izvirati obilan izvor; i pomoli se da svi bolesnici koji onamo dođu prime lijek za svoje bolesti, da ona voda ugasi otrovne pošasti te izbaci sve crve iz utrobe onih koji je piju. Uz taj izvor u Cornwallu sagrađena je velika crkva u čast sv. Kadoka.
a Rukopis iz Roode Kloostera čita festina; možda festiva.
b Grad St Andrews u Fifeu, smješten na poluotoku između dvaju ušća, Fortha i Taya, leži uz ocean. Ovdje je metropolitansko sjedište cijele Škotske. O relikvijama sv. Andrije koje je onamo donio sv. Regul opat raspravlja Ivan Major, knj. 1, de gestis Scotor; pogl. 13, i Hektor Boece, knj. 6. Camden svjedoči da se u starim spisima ovaj grad naziva Regimund, to jest brdo sv. Regula.
c Kakva je vjerodostojnost ove povijesti, rekli smo u Uvodu.
d Češće se u životopisima svetih Britonaca i Škota spominju takva zvonca ili zvona, koja sv. Adamnan u životopisu sv. Kolumbe naziva cloccas. Vještinu njihova lijevanja poznavao je sv. Gilda, kako će se reći u njegovu životopisu 29. siječnja, pa nije čudo što je htio prinijeti neko lijepo zvonce sv. Petru.
e Pogrešno je napisano ime pape: nitko po imenu Aleksandar nije stolovao oko toga vremena. Jer prvi toga imena podnio je mučeništvo pod carem Hadrijanom, a drugi, izabran godine 1061., umro je 22. travnja 1073.
f Čini se da je ovo nevješti pisac crpio iz bapskih pričica. Grijeh je doduše krivo se zakleti bilo čime; ali što bi palo na pamet presvetome papi, tko god on bio, da odredi kako se, kad potreba zahtijeva prisegu, ona ima polagati radije po tom zvoncu nego po Bogu ili po nekoj stvari koju je Bog stvorio, što bi se svakako činilo pobožnim? Možda se dogodilo da je to zvonce zbog uspomene na sv. Kadoka bilo na cijeni, da se po njemu počelo prisezati, pa kad su krivokletnici ponekad bili kažnjeni od Boga, neukom je puku dan povod da pomisli, čuvši da ga je iz tuđine sv. Gilda donio sv. Kadoku, kako ga je papa u tu svrhu posvetio.
g Udaljen je šest milja od grada Avranchesa u Normandiji rt nekoć zvan Ocrium, kako smatra Masson, sada Mont-Saint-Michel, ili samostan sv. Mihovila u morskoj pogibelji, ili sv. Mihovila na brdu Tombe. Osobito se ondje štuje sveti arkanđeo 16. listopada, kako je vidljivo iz rouenskoga brevijara. Dolazak sv. Kadoka na ovo mjesto spominje se u životopisu sv. Kejne 8. listopada.
h Cornubia i Cornwallia, najzapadnija pokrajina Engleske, Englezima Cornwall, a domorocima koji djelomično još čuvaju djedovski jezik Kernaw, jer se pruža poput rogova (koje oni zovu kern). Drugima, koji slijede bajkovite priče, naziva se Corinia ili Corinae, po vojskovođi Korineju.
13 Sanctus etiam Cadocus fontem jugiter manantem de terra produxit: fluvium quemdam magnum virga, quam manu gestabat, ter percussit, et cum xxiv sociis siccis pedibus pertransivit. Cum S. Cadoci oves die quadam pascerentur, ecce duo lupi supervenientes pluribus ovibus laceratis, nonnullis rapacibus morsibus necatis, brachium maris transnatare ceperunt. Et-cum ad medium venissent, divino judicio in lapides transformati sunt. Dum autem deg monte S. Michaelis inh Cornubiam venisset, et sitim maximam sustineret, in loco arido baculum fixit, et statim sons largifluus de terra scaturire coepit: oravitque, ut cuncti languidi illuc accedentes suorum medelam morborum reciperent; venenosas pestes illa aqua extingueret, vermesque cunctos de ventre potantium projiceret. Juxta fontem illum in Cornubia in honore S. Cadoci fundata est ecclesia magna.
a MS. lub. val. festina; forte festiva.
b S. Andreæ Urbs in Fifa, peninsula inter duo zstuaria Fortham et Taum sita, Oceano adjacet. Metropolitana hic Scotæ totius sedes. De allatis isthuc S. Andreæ reliquiis a S. Regulo Abbate, agit Joannes Major lib 1, de gestis Scolor. cap. 13, ei Hector Noetius lib. 6. Teslatur Cambdenus in antiquis schidis urbem hanc Regimund, id est, montem S. Reguli dici.
c Quæ hujus historiæ fides sit, diximus in Prolegomenis.
d Saxpius in vitis SS. Britannorum ac Scolorum ejusmodi nolarum vel campanarum mentio fit, quas S. Adamnanus in vita S. Columbæ cloccas vocat. Eas fundendi artem callebat S. Gildas, ut in ejus Vita 29 Janu. dicetur, ut non mirum sit, cum elegantem aliquam offerre S. Petri voluisse.
e Vitiose scriptum Pontificis nomen: nullus circa ca tempora Alexander sedit. Nam primus ejus nominis sub Adriano Imper. martyriumsubit: secundus anno 1061, creatus, obit 22 April. 1073.
f Hæc videtur auctor imperitus ex anilibus narratiunculis hausisse. Piaculum est quidem per quancumque rem pejerare: sed quid in mentem venisset sanctissimo Pontifici, quisquis ille fuit, statuere ut cum necessitas jusjurandum postularet, id potius per nolam istam, quam per Deum, aut rem quamplam a Deo conditam, ut cutique religiosum visum esset, fieret? Evenit fortassis, ut nola illa ob S. Cadoci memoriam in pretio esset, perque eam captum sit jurari, et perjuris divinitus aliquando punitis, rudi vulgo ansa præbita sit existimandi, cum audirent peregre a S. Gilda ad S. Cadocum allatam, a Pontifice in eum finem fuisse sacratam.
g Distat sex milibus passuum ab Abrincensi urbe in Normannia, promontorium Ocrium olim dictum, ut censet Masonus. nunc Mons S. Michaelis, sive monasterium S. Michaelis in periculo maris, vel S. Michaelis in monte Tumba. Præcipua isthic sancti Archangeli vencratio 16 Octobris, ut patet ex Breviario fiothomagensi. Adventus S. Cadoci ad hunc locum mentio fit in Vita S. Keynæ 8 Octobris.
h Cornubia, et Cornwallia, extrema versus Occidentem Angliæ provincia, Anglis Cornwall, indigenis avitam linguam adhuc ex parte retinentibus, Kernaw, quod instar cornuum (quæ illi kern vocant) teneutur. Altis, fabulosa sectantibus, Corinia vel Corinae dicitur, a Corinæo Duce.
Biskupstvo, mučeništvo.
Episcopatus, martyrium.
Ukaza se anđeo Gospodnji bl. Kadoku govoreći: „Bog je odlučio da već odeš iz zemlje Britanije.” A on reče: „Sve što mi Gospodin zapovjedi, rado ću prema mogućnosti provesti u djelo; ali a kako ću otići odavde, posve ne znam.” Anđeo reče: „Sutra pođi na mjesto na kojem si poslije propovijedanja običavao počivati i ondje će te iznenadab prekriti svijetao oblak, te ćeš tako na njemu biti prenesen u grad Benevento. U isti sat kada siđeš s oblaka, opat toga grada u tvojoj će nazočnosti biti časno predan ukopu, a na njegovo će te mjesto monasi požuriti postaviti za opata.” Te iste noći isti se anđeo ukaza u viđenju prioru grada Beneventa govoreći ovako: „Sutra će k vama ovamo doći neki mudri britanski klerik, izabrani sluga Božji; usrdno molite papu da bude zaređen i postavljen za opata nad vama. Njega je naime Bog izabrao da vam bude postavljen umjesto vašega opata; a kod vas će se zvati Sofija, jer je pun mudrosti Božje.” Kadok pak, ustavši ujutro, zaredi svoga učenika Elenija za opata umjesto sebe. I dok je još držao govor učenicima, gle, Božji sjaj iznenada obasja sve, te ne mogavši podnijeti sjaj tolikoga svjetla, padoše svi zajedno ničice na svoja lica na zemlju. A sveti Kadok, uznesen u bijelom oblaku, iščeznu ispred njihovih očiju; i kao u tren oka, sišavši s oblaka u gradu Beneventu, bi viđen među onima koji su pokapali opata. U isti sat cijela zajednica monaha zajedno s biskupom postavi ga za opata i nazva ga Sofijom. Kad je naposljetku umro biskup toga grada, ukaza se anđeo Gospodnji bl. Sofiji, zapovijedajući mu da primi biskupski red. A te iste noći isti anđeo u snu zapovjedi arhiđakonu da sljedećega dana bez odgađanja po božanskoj zapovijedi promakne bl. Sofiju na stupanj biskupstva. Kad je to ujutro redom otkriveno svim klericima, jednoglasnim pristankom svih bi uzdignut na stupanj biskupstva.
Apparuit Angelus Domini B. Cadoco dicens: Deus decrevit te jam de terra Britanniæ discessurum. Et ille: Omnia quæ mihi præcepta fuerint a Domino, libens effectui pro posse mancipabo: sed a qualiter hinc discedam penitus ignoro. Angelus ait: Cras ad locum, in quo post prædicationem solebas quiescere, perge et ibi subitob nubes lucida operiet te; atque sic super eam transveheris ad civitatem Beneventanam. Eadem hora qua de nube descendes, Abbas illius urbis in tua præsentia sepulturæ honorifice tradetur, in cujus loco monachi te Abbatem constituere maturabunt. Eadem nocte idem Angelus Priori Beneventanæ civitatis in visu apparuit ita dicens: Cras quidam Clericus sapiens Britannus, servus Dei electus, ad vos huc venturus est, quem Abbatem super vos ordinari et constitui a Pontifice obnixius supplicate. Ipsum enim elegit Deus ut Abbatis vestri vice vobis subrogetur; Sophiasque apud vos vocabitur, quia sapientia Dei plenus est. Cadocus autem mane surgens Ellenum discipulum suum loco sui ordinavit Abbatem. Et cum adhuc discipulis sermonem faceret, ecce claritas Dei repente omnes circumfulsit, et non valentes tanti luminis ferre claritatem, proni pariter in facies suas super terram ecciderunt. Sanctus autem Cadocus in nube candida raptus ab oculis eorum evanuit: et quasi in palpebræ motu in civitate Beneventana de nube descendens, inter sepelientes Abbatem visus est. In eadem hora cuncta monachorum congregatio, cum Episcopo Abbatem eum constituit, et Sophiam illum nuncupavit. Defuncto demum illius civitatis Episcopo, apparuit Angelus Domini B. Sophiæ, præcipiens ei quatenus Episcopatus ordinem susciperet, Eadem vero nocte idem Angelus Archidiacono in somnis jussit ut sequenti die remota dilatione B. Sophiam ad pontificatus gradum divina jussione promoveret. Quo mane cunctis Clericis per ordinem revelato, unanimi omnium consensu ad Episcopatus gradum assumptus est.
15 A anđeo Gospodnji naposljetku mu se ukaza u noćnom viđenju govoreći: „Evo, od Gospodina Boga tvoga daje ti se izbor; sada izaberi kojim krajem želiš napustiti ovaj smrtni život i prijeći u vječno kraljevstvo.” On odgovori: „Budući da se mučeništvo u očima Gospodnjim nalazi dragocjenijim od svake smrti, birajući njega, želim ga iznad svega ostaloga.” I reče anđeo: „Budi snažan srcem i duhom, jer je Gospodin s tobom. Sutra će naime neki okrutni kralj ući u ovaj grad i opustošiti ga, a jedan njegov vojnik, ušavši u samostan, okrutno će te probosti šiljkom koplja i zaklati nad žrtvenikom dok budeš slavio božanska otajstva.” Sv. Sofija, zahvalivši na tome Bogu, reče: „Spreman sam za mučeništvo, jer su ovom smrću Gospodin naš Isus Krist i njegovi apostoli i mnogi drugi pobijedili svijet i zadobili slavu nebeskoga kraljevstva.” U prvi sat, dok je slavio misu, tiranin je sa svojom vojskom pustošio predgrađa, a neki konjanik, bijesno ušavši u crkvu, probode kopljem sv. Sofiju dok je prinosio posvetu Gospodnjega tijela i krvi. On, podignuvši oči k nebu, preporuči svoju dušu Gospodinu govoreći: „Gospodine Isuse Kriste, primi duh moj, i ne ubroji ovome ovaj grijeh, jer nije znao što čini. Gospodine Bože svemogući, nevidljivi Kralju, Isuse Kriste Spasitelju, usliši moju molbu i podaj da oni koji budu posjedovali neki dioc mojih kostiju čine čudesa, nadaleko tjeraju demone i da svaka pošast odstupi od njih; a tko na zemlji iskaže čast mome tijelu, neka te, pošto mu budu oprošteni grijesi, uvijek slavi na nebesima.” Bez odgađanja začu se glas iz svijetloga oblaka koji reče: „Kadoče, slugo moj, uziđi u kraljevstvo Oca moga, i učinit ću ti što si zatražio te ti se neću usprotiviti, jer si se u smrti spomenuo mene. Tko god me u velikoj nevolji zazove spominjući se tvoga imena, zaista ti kažem da ću ga, blag i milostiv, osloboditi od njegove nevolje.” Čuvši to, 24. siječnja predade duh u ruke Gospodnje.
13 Angelus autem Domini demum in visu noctis apparuit ei dicens: En a Domino Deo tuo datur tibi optio, nunc elige quo exitu hanc lethalem vitam deserens ad regnum velis migrare perpetuum. Qui respondit: Quoniam enim martyrium omni morte in conspectu Domini pretiosius invenitur, illud eligens præ cæteris exopto. Et Angelus, Robustus, inquit, esto corde et animo, quia Dominus tecum est. Cras enim Rex quidam crudelis civitatem hanc ingrediens depopulabitur eam, et miles quidam ipsius, monasterium ingressus, divina mysteria te celebrantem super aram atrociter hastae cuspide terebrans trucidabit. S. Sophias inde gratias agens Deo, dixit: Promptus ad martyrium factus sum, hac enim nece Dominus noster Jesus Christus, et Apostoli ejus, multique alii mundum triumpharunt, et coelestis regni gloriam adepti sunt. Hora prima cum Missam celebraret, tyrannus cum suo exercitu suburbia devastavit, et eques quidam cum furore ecclesiam intrans, S. Sophiam Dominici corporis et sanguinis consecrationem libantem lancea penetravit. Qui oculis ad cœlum erectis, animam suam Domino commendavit dicens: Domine Jesu Christe accipe spiritum meum, et ne statuas huic hoc peccatum, quoniam ignoravit quid egit. Domine Deus omnipotens, invisibilis Rex, Jesu Christe salvator, postulationem meam exaudi, et præsta, ut quic ossium meorum partem aliquam possederint, virtútes faciant, dæmones procul pellant, et omnis ab eis pestis absistat; et qui corpori meo honorem exhibuerit in terris, dimissis peccatis te semper glorificet in coelis. Nec mora, vox de nube, lucida facta est, dicens: Cadoce famule mi, ascende ad regnum Patris mei, et quæ postulasti faciam tibi, et non contrastabo te, quoniam in morte mei memor es tu. Quicumque in tribulatione magna memor nominis tui invocaverit me, amen dico tibi, quia a tribulatione sua placabilis et propitius liberabo eum. His auditis, ix Kalendas Februarii in manus Domini spiritum emisit.
16 Ondje je u njegovu čast sagrađena velika crkva nad njegovim grobom, u koju nijednom Britoncu nije dopušteno ući: dogodit će se naime, kako tvrde građani, da će neki Britonac iz njegova samostana u Britaniji, naimed Llancarfana, doći onamo i jednom otuda potajno ukrasti relikvije svetoga tijela. Štoviše, što je još teže, proriču da će nakon odnošenja svetoga tijela onaj izvor koji je pokraj grada, a koji je on svojim molitvama učinio da poteče iz zemlje za potrebe radnika pri gradnji gradskih zidina, poput mora potopiti cijeli grad i njegove stanovnike. Udaljeno je naime ono mjesto spomenutoga samostana u Walesu ode Cowbridgea tri milje, i ondje se nalazi župna crkva smještena u ravnici. a Pitaj kako to nije znao onaj koji je toliko puta išao u Jeruzalem? b Niti nam se sviđa ovaj način prijenosa. Doduše, nije teško Onome koji hoda na krilima vjetrova i koji je svoga proroka iz Judeje u Mezopotamiju postavio posredstvom anđela u trenu prenijeti nekoga preko neizmjernih prostranstava zemalja; ali ovdje se ne vidi nikakav razlog za tako veliko i tako rijetko čudo. Vjerojatnije je da je, vraćajući se iz Jeruzalema, ondje bio zadržan te zatim postao opat, a poslije biskup.c Neobične molitve, ali izrečene iz golemoga pouzdanja u božansku dobrohotnost prema sebi.d Mjesto je u Glamorganu, pokrajini Walesa. U Vita S. Gundlei pogrešno se naziva Nancarban, a kod Harpsfelda Lancarvanan.e Camden svjedoči da Britonci taj gradić nazivaju Pont-van, po kamenom mostu. Na trećoj milji odatle nalazi se Bovium koji spominje Antonin, sada Boverton.
16 In ejus honore fundata est ibi ecclesia magna super sepulchrum ejus, in qua nullus Britannus intrare permittitur: futurum est enim, ut asserunt cives, quemdam Britonem ex suo in Britannia monasterio, scilicetd Lancarvan, illuc advenire, et reliquias corporis sancti furto inde quandoque auferre. Quinimo quod gravius est, post ablationem corporis sancti fontem illum, qui secus urbem est, quem ad operariorum usum in ædificatione murorum civitatis per illius preces de tellure manare fecit, velut mare super totam urbem et habitatores illius inundaturum præsagiunt. Distat enim ille locus prædicti monasterii in Wallia ae Coubrige tribus miliaribus, et est ibi ecclesia parochialis in plano sita. a Qui potuit id quære, qui toties Hierosolymam adierat? b Neque hic transvectionis modus nobis probatur. Non est quidem difficile ei qui ambulat super pennas ventorum, et Prophetam suume Judæa in Mesopotamiam Angeli opera statuit, momento trans immensa terrarum spatia quempiam deportare: sed nulla hic videtur tanti tamque rari mitraculi causa. Creditibilus est Hierosolynis redeuntem, isthic retentum, ac deinde Abbatem, post Episcopum factum.c Paradox preces, sed ab ingenti divinæ erga se benevolentia fiducia expressæ.d Locus est in Glamorgania Wallia provincia. In Vita S. Gundlei dicitur Nancarban, vitiose; apud Harpsfeldium Lancarvanan.e Id oppidum a Britannis Pont-van dici testatur Cambdenus, a saxeo ponte. Tertio inde miliari abest Bovium Antonino menoratum, nunc Boverton.
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.