Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 22. siječnja

O sv. Vincenciju mučeniku

DE S. VINCENTIO MARTYRE

ARHIĐAKONU ZARAGOŠKOME,

ARCHIDIACONO CÆSARAUGUSTANO,

U Valenciji u Hispaniji.

Valentiæ in Hispania.

Velika je rasprava među nekim glasovitim gradovima Hispanije o rođenju najslavnijega mučenika sv. Vincencija, dok ga građani Zaragoze prisvajaju sebi, stanovnici Valencije ga ponovno traže, a Huesca viče da je njezin. I uistinu, ovo nadmetanje pobožnosti ne može se s pravom osuditi. Jer ako se nekoć sedam gradova natjecalo oko podrijetla jednoga poganskog pjesnika, zašto da najplemenitiji gradovi ne smatraju da kolijevci tako slavnoga borca pridonosi najviše i sjaja i zaštite? Ipak, čini se da više pisaca presuđuje u prilog Huesce, čemu se pridružuje i Rimski brevijar. Ponekad je oštriji spor između Portugalaca i Francuza oko posmrtnih ostataka istoga svetog mučenika, o čemu niže.

Magna inter celebres aliquot Hispaniæ urbes de S. Vincentii gloriossimi Martyris natalibus contentio est; dum eum sibi Cæsaraugustani vendicant, Valentini repetunt, Osca suum esse clamitat. Neque sane hac pietatis dimicatio reprehendi merito potest. Nam si de profani poetæ ortu septem olim urbes certarunt; cur non tam illustris athletæ cunabulis sibi urbes nobilissimæ plurimum et splendoris accedere censeant et præxidi? Plures tamen videntur Scriptores secundum Oscam prountiare, suffragante quoque Breviario Romano. Acrius aliquando inter Lusitanos est Gallosque de ejusdem sancti Martyris exuvris certamen, de quo infra.

2 Njegov rođendan za nebo ovako naviješta Uzard: „U gradu Valenciji u Hispaniji sv. Vincencija, đakona i mučenika”, čiji pobjedonosni boj, u vremenima Dioklecijana i Maksimijana, nakon silna pokolja i teških muka, tekst same njegove muke očituje da je dovršen pod upraviteljem Dacijanom. Opširnije Rimski martirologij: „U Valenciji u hispanskoj Tarakonenskoj pokrajini, sv. Vincencija, đakona i mučenika, koji je pod najbezbožnijim upraviteljem Dacijanom podnio tamnice, glad, konja za mučenje, iščašenja udova, užarene ploče, usijanu željeznu rešetku i druge vrste muka te odletio u nebo po nagradu mučeništva.” Plemenitu pobjedu njegove muke Prudencije sjajno opijeva u stihovima, a bl. Augustin i papa sv. Leon hvale ga najvišim pohvalama. Slažu se i ostali martirologiji, a neki doista iznose veoma opširnu pohvalu i svojevrstan sažetak života.

2 Natalem ejus ita prædicat Usuardus: Apud Valentiam civitatem Hispaniæ S. Vincentii Levitæ et Martyris, cujus certaminis triumphum, temporibus Diocletiani et Maximiani, post nimiam cedem ac gravia tormenta, textus ipsius passionis sub Datiano Præside completum esse declarat. Fusius Martyrologium Romanum: Valentiæ in Hispania Tarraconensi,

S. Vincentii Levitæ et Martyris, qui sub Datiano impiissimo Præside carceres, famem, equuleum distortiones membrorum, laminas candentes, cratem ferream ignitam, aliaque tormentorum genera perpessus, ad martyrii præmium evolavit in celum. Cujus passionis nobilem triumphum Prudentius luculenter versibus exequitur; et B. Augustinus ac S. Leo Papa summis laudibus commendant. Consentiunt cetera Martyrologia, et nonnulla quidem perquam prolixum elogium, ac quoddam veluti vitæ compendium exhibent.

3 Stari rukopis Martirologija sv. Jeronima: „Španija, drugi mučenici združeni u martirologijima. Đakona, i drugih 18: Kvintilijana, Kasijana, Matutina, Polvija, Urbana, Marcijala, Fausta, Sukcesa, Feliksa, Pavla, Petra, Januarija, Primitiva, Ebota, Cedijana, Optata, Frontona, Julija.” U rukopisu iz Dungalena doista se navode. To su možda oni za koje se predaje da su 16. travnja u Zaragozi okrunjeni mučeništvom, osamnaest svetih boraca, i mnoga se imena podudaraju, osim što se ondje umjesto Kasijana, Matutina, Fausta, Petra, Pavla i Januarija navode Luperk, Apodemije i četiri Fortunata, a umjesto Ebota, Cedijana i Julija: Evencije, Cecilijan i Julija. Ali oni nisu trpjeli u Valenciji, nego u Zaragozi. Mogao bi tko pomisliti da su to tamničari za koje Akta sv. Vincencija predaju da su se obratili po nebeskim čudesima. O njima ponovno niže, kad bude riječ o sv. Orionu, Memnonu itd. Isti rukopis sv. Jeronima 20. siječnja: „I u Španijama Vincencija.” I ponovno 21. siječnja spominje Vincencija; je li to ovaj ili drugi, ne znamo.

3 Vetus MS. Martyrol. S. Hieronymi: Spania, alii Martyres in Martyrologiis conjuncti. Diaconi, et aliorum XVIII, Quintiliani, Cassiani, Matutini, Polvi, Urbani, Martialis, Fausti, Successi, Felicis, Pauli, Petri, Januarii, Primitivi, Eboti, Cediani, Optati, Frontonis, Julii. In MS. Dungalensi uidem referuntur. Hi sunt fortassis qui XVI Aprilis Cæsaraugustæ coronati martyrio seruntur octodecim sancti athletæ, et pleraque congruunt nomina; nisi quod pro pro Cassiano, Matutino, Fausto, Petro, Paulo, Januario, isthic recensentur Lupercus, Apodemius, et quatuor Fortunati: pro Eboto, Cediano, Julio, Eventius, Cæcilianus, Julia. Ast illi non Valentiæ, sed Cæsaraugustæ passi. Suspicetur quis lictores hoc esse, quos cælestibus portentis conversos S. Vincentii Acta tradunt. De iis rursum inferius, cum de SS. Orione, Memnone, etc. agetur. Idem MS. S. Hieronymi XX Januarii: Et in Spanis Vincenti. Iterumque XXI Janu. Vincentium memorat, hunc an alium, haud scimus.

4 Grci ga također na ovaj dan slave ovom pohvalom. Mineji:

Vincencija ću dostojno pohvaliti, kao đakona i mučenika Gospodnjega

Ovaj je za cara Maksimijana, pod upraviteljem Domicijanom, bio rodom iz Augustopola. Uhvaćen pak s biskupom Valerijem, odvučen je u grad koji se zove Valantija i bačen u tamnicu. Odatle odvučen pred Domicijana, biva šiban šibama i rastrgan željeznim kandžama, te ovješen spaljivan bakljama i probadan željeznim i užarenim šiljcima. Ali budući da je Svetac ostajao neozlijeđen, a tamničari su malaksali, sam upravitelj, gotovo očajan, pokušava ga zavesti laskanjem. Svetac je pak, predan molitvi, predao duh Bogu. Njegove su pak svete relikvije ondje pokopali pobožni i bogobojazni ljudi. Isto ima Maksim Kiteranski, ali ne u svemu u skladu s latinskim Aktima.

4 Græci quoque hoc die isto eum elogio celebrant. Menæa:

Vincentium digne laudabo, Ut Diaconum et Martyrem Domini

Hic sub Maximiano Imperatore, Præside Domitiano, Augustopoli oriundus fuit. Captus vero cum Valerio Episcope, in urbem pertractus est quæ Valantia dicitur, atque in custodiam conjectus. Inde ad Domitianum raptus, virgis cæditur, et ferreis ungulis laniatur, ac suspensus lampadibus aduritur, subulisque ferreis et ignitis lancinatur. Sed cum illæsus permaneret Sanctus, lictores vero deficerent, Præses ipse desperabundus, blanditiis conatur eum pervertere. Sanctus autem in preces efflusus Deo spiritum reddidit. Sanctæ vero ejus reliquiæ ibidem sepultæ sunt a piis et religiosis hominibus. Eadem habet Maximus Cytheræus, at non usquequaque Actis Latinis consentanea.

5 Isti Grci 11. studenoga slave njegov spomen, na koji dan Menologij: „Istoga dana rođendan svetoga mučenika Vincencija, đakona, koji je trpio u Augustopolu u Hispaniji.” A Mineji:

Bačen u tamnicu, Vincencije trpi; a oslobođen iz tamnice tijela, trči uvis.

Ovaj sveti mučenik Vincencije u Augustopolu u Hispaniji poučavao je narod s biskupom Hilarijem i sam je bio đakon. Obojica uhvaćeni odvedeni su pred sudište upravitelja Dacijana, koji odmah zapovijeda da ih, opterećene željeznim okovima, odvuku u grad Valenciju i predaju u najsmrdljiviju tamnicu. Nakon nekoliko pak dana zapovijeda da se izvedeni Vincencije rastrga, pribije na zemlju u obliku križa i muči dio po dio tijela. Odatle pak istrgnut muči se i bičuje, i bokovi mu se prže. Zatim, kad su mu svi udovi bili iščašeni, ponovno prima užarene željezne šipke preko prsa. I tada bačen u tamnicu, okrijepljen anđeoskom i božanskom pomoći, ubrzo je predao duh Bogu. Sasvim isto ima Kiteranski. Ovdje treba prema prijašnjoj pohvali istih Mineja ispraviti ime biskupa Hilarija, a iz ovoga u onome ime upravitelja Domicijana.

5 Idem Græci XI Novembris, illius memoriam agunt, quo die Menologium: Eodem die natalis sancti Martyris Vicentii Diaconi apud Augustopolim Hispaniæ passi. Menæa vero:

Conjectus Vicentius in carcerem, patitur, Solutus vero carcere carnis, sursum currit.

Hic sanctus Martyr Vincentius in Augustopoli Hispaniæ, populum docebat cum Hilario Episcopo, eratque ipse Diaconus. Comprehensi ambo rapti sunt ad tribunal Datiani Præsidis, qui mox ferreis vinculis oneratos, in civitatem Valentiam pertrahi jubet, et fœtidissimo carceri mancipari. Post aliquot vero dies eductum Vicentium laniari jubet, crucisque in modum terræ affigi, et membratim cruciari. Inde vero avulsus torquetur, et flagellatur, lateraque ei ustulantur. Colluxatis deinde membris omnibus rursus ferreas virgas ignitas supra pectus excipit. Ac tum in carcerem conjectus, Angelico divinoque auxilio recreatus, mox spiritum Deo reddidit. Eadem omnino habet Cytheræus. Hic ex priori eorumdem Menæorum elogio corrigendum Hilarii Episcopi nomen, ex hoc in illo Domitiani Præsidis.

6 Akta sv. Vincencija Ivanu Hesselsu iz Leuvena, čovjeku inače stroga i izbirljiva suda, u svemu se sviđaju. Nisu ih, doduše, zapisali bilježnici, ali su ipak veoma drevna. Ovdje ih donosimo uspoređena iz najstarijih rukopisa: iz Marchiennesa, Saint-Omera, Metza, kojega nam je ustupio naš Jakov Sirmond, Triera sv. Maksimina, Utrechta sv. Martina, Santa Maria di Ripatorio, Marka Velsera, zajedno s izdanjem Bonina Mombrizija i Agones martyrum. Ista je na grčkome opisao Šimeon Metafrast, koja su, ponovno prevedena na latinski po Guglielmu Sirletu, objavili Alojzije Lipomani i Lovro Surije iz mnogih starih rukopisa.

Sv. Vincencije i Valerije biva uhvaćeni. a Dovoljno je vjerojatno na slavu mučenika Vincencija što je neprijatelj zavidio naslovu opisanih djela njegove muke. Stoga donosimob vjernosti puno izvješće o djelima koje sudac ne bez razloga nije htio da se zabilježi slovima, jer se stidio da se čuje kako je pobijeđen. Naime, prirodna je sklonost onih koji zlo lutaju da uklone iz sredine svjedočanstvo čestitosti.

6 Acta S. Vincentii Joanni Hessels a Lovanio, viro severi alioquin et morosi judicii, omnibus modis placent. Non a Notariis quidem excepta, sed antiquissima tamen sunt. Ea ex vetustissimis codicibus Marchianensi, Audomarensi, Metensi cujus nobis Jacobus Sirmondus noster copiam fecit, Trevirensi S. Maximini, Ultrajectino S. Martini, S. Mariæ de Ripatorio, M. Velseri, cum Bonini Mombritii editione, et Agonibus Martyrum, collata hic damus. Eadem Græce descripsit Simeon Metaphrastes, quæ postliminio Latine reddita a Guilielmo Sirleto, atque ab Aloysio Lipomano et Laurentio Surio edita sunt. ex plurimis veteribus MSS.

SS. Vincentius et Valerius comprehenduntur. a Probabile satis est ad gloriam Vincentii Martyris, quod descriptis passionis ipsius gestis titulum invidit inimicus. Unde reddimusb fide plena relationem gestorum, quæ litterarum apicibus annotari Judex non immerito noluit, quia victum se erubescebat audiri. Naturalis siquidem providentia est male errantium, auferre de medio testimonium probitatis.

2 d Ali budući da namjeravamo predati znanju vjernika plemenitu pobjedu Mučenika, dostojno je da se ukratko iznese i plemenitost njegova roda. Naime, potekao je od oca Eutihija, koji je biof sin najplemenitijega konzula Agresta, ag majka mu je Enola, poznato je da je rođena u gradu Huesci. Od djetinjstva predan književnim naukama, po providnosti višnje blagodati, koja ga je unaprijed predviđala kao buduću izabranu posudu,h u dvostruku znanju najdjelotvornije se proslavio pod bl. Valerijem, biskupom grada Zaragoze, od kojega je također primio uzvišenu službu đakonata, znamenitu po svetosti. I budući da se zna da je isti biskup bio teža jezika, predavši službu naučavanja časnomu Vincenciju, sam je marljivo ustrajao u molitvi i božanskom razmatranju. Spomenuti je pak arhiđakon često marljivo i prikladno vršio biskupovu službu.

2 d Sed quoniam nobilem Martyris triumphum notitiæ fidelium tradere disponimus, dignum est ut et generis ipsius nobilitas breviter intimetur. Extitit enim patree Eutychio progenitus, qui fuitf Agresti nobilissimi Consulis flius:g mater vero ejus Enola, ex Osca urbe noscitur procreata. Qui a pueritia studiis litterarum traditus, superna providente clementia, quæ sibi eum prævidebat vas electionis futurum,h gemina scientia, sub B. Valerio Cæsaraugustæ civitatis Antistite efficacissime claruit; a quo etiam sanctitate insignis diaconii arcem suscepit. Et quoniam idem Episcopus impeditioris linguae fuisse dignoscitur, tradito doctrinæ ministerio venerabili Vincentio, ipse orationi et divinæ contemplationi sedulus insistebat. At vero memoratus Archidiaconus vices sæpe Pontificis diligenter et opportune exequebatur.

3 Kad se dakle u gradu Zaragozi, kao što svjedoče iskrenost mnogih i k ovjerovljene riječi istine, nekom upravitelju Dacijanu, poganinu i svetogrdniku, od njegovih gospodara i vladara, naime Dioklecijana i Maksimijana, slučajno pružila prilika da okrutno postupa prema kršćanima i kad je njemu koji je lajao zahuhtala bjesnoća bezbožne okrutnosti, potaknut duhom pakosti zapovjedio je da se pohvataju biskupi i prezbiteri i ostali službenici svetoga reda. Odmah su dakle biskup Valerije i arhiđakon Vincencije, oslanjajući se na l postojanost vjere i nadu da će uživati pobjedu, spremno pohrlili u ispovijedanje Božanstva, vjerujući da će biti utoliko sretniji što su pobožnom dugotrajnošću uspjeli nadvladati oštrije muke tiranina. Stoga im se odgađanje borbe i muka činilo umanjenjem nagrade.

3 Cum igitur apud Cæsaraugustam civitatem, ut multorum sinceritas et i signata veritatis verba testantur, Daciano cuidam Præsidi gentili et sacri lego, a Dominis et Principibus suis, Diocletiano videlicet et Maximiano, sæviendi in Christianos forte occasio cecidisset, et ei oblatranti profanæ crudelitatis rabies aspirasset; Episcopos ac Presbyteros ceterosque sacri ordinis ministros, spiritu nequitiæ exagitatus, rapi præcepit. Protinus ergo Valerius Episcopus et Vincentius Archidiaconus k fidei soliditate, et spe fruendi victoria subnixi, in confessionem Deitatis alacriter l concurrerunt, tanto feliciores se futuros esse credentes, quanto acriora tyranni supplicia, pia longanimitate certasset evincere. Unde certaminis ac pœnarum dilatio, remunerationis eis videbatur diminutio.

4 Ali sudac Dacijan zapovjedio je da se Božji sveci m najprije odvuku u Valenciju pod tamničkim nadzorom, u bijedi gladi i uz zveckanje okova, da ih slomi tegobom n putovanja i lakše pokori nepravdom one za koje je vidio da se ne mogu svladati kaznom. Dok su oni na rukama i vratovima podnosili golemu težinu željeza i po svim udovima već tada trpjeli smrtne muke, i kad je o već mislio da su klonuli od neprestane nepravde i da, tako dugo isključeni iz javnoga općenja, nemaju snage ni u tijelu ni u duhu, bojeći se da ne pretrpi štetu po svoju okrutnost, zapovjedio je da ih p izvedu iz tamnice, ne želeći da završe život prije muka, kojima je prijetio da neće poštedjeti ni mrtve ako odbiju prihvatiti štovanje njegovih bogova. Odatle prestrašen pri pogledu na njih što su cjeloviti u tijelu i snazi i među mukama jači, reče svojima: „Zašto ste ovima dopustili obilniju hranu i piće?” Jer se, zaslijepljen bjesnilom, čudio da su snažniji oni koje je Bog hranio.

4 At Datianus Judex Sanctos Dei m primo Valentiam sub carcerali custodia, et famis miseria, ac catenarum stridore pertrahi præcepit, ut eos vexatione n itineris frangeret, et facilius subigeret injuria, quos videbat non posse de pœna superari. Qui cum manibus et cervicibus immensa ferri pondera sustinerent, et per omnes artus jam tunc mortis supplicia paterentur; cumque o jam defecisse eos crederet jugi injuria, et tam diu a publica conversatione seclusos nec corpore prævalere nec spiritu, timens ne sævitiæ suæ damna pateretur, p produci jussit e carcere, nolens eos ante tormenta vitam finire: quibus proponebat quod nec mortuis parceret, si deorum suorum culturam suscipere renuissent. Hinc pavefactus ad conspectum eorum, quod integri corpore et viribus essent, et inter supplicia fortiores, ait suis: Ut quid istis largiori pastu indulsistis et potu? Mirabatur enim furore cæcus, robustiores esse quos Deus paverat.

5 I odmah se okrenuvši biskupu, reče: „Što radiš ti, Valerije, što činiš pod imenom vjere protiv vladara? Zar ne znaš da oni koji preziru kraljevske odredbe izlažu život pogibelji? Zapovjedili su gospodari svijeta i vladari da bogovima prinosite ljevanice, ne želeći da se dostojanstvo staroga štovanja oskvrnjuje novim i nečuvenim zakonima. Stoga poslušno poslušaj što opominjemo, kako bi po tvom primjeru niži lako prihvatili ono što vide da ti, za kojega se zna da si biskup ove vjere, nisi prezreo. Ali i ti, Vincencije, spasonosno poslušaj moje riječi, tebe kojega preporučuju i plemenitost roda i ljepota najmilije mladosti. Stoga javno izrecite odluku svoje presude, da se ili, ako pristanete, uzvisite častima, ili, ako prezrete, podvrgnete kaznama muka.”

5 Et mox conversus ad Episcopum: Quid agis inquit, tu, Valeri, quid sub nomine religionis contra Principes facis? Nescis quia qui regalia decreta spernunt, de vita periclitantur? Jusserunt Domini orbis et Principes ut diis libamina persolvatis, nolentes dignitatem veteris culturæ novis et inauditis legibus profanari. Unde quod monemus obsequenter attende, quatenus tuo exemplo inferiores facile suscipiant, quod te, qui religionis hujus cerneris esse Episcopus, viderint non sprevisse. Sed et tu Vincenti verbis meis salubriter obaudi, quem et nobilitas generis, et decor commendat gratissimæ juventutis. Itaque vestræ definitionis sententiam in commune edicite, ut aut consentientes honoribus amplificemini, aut contemnentes tormentorum supplicis subdamini.

6 Kad je biskup šutio, jer je bio čudesne jednostavnosti i nedužnosti, učen u znanju, ali, kao što smo unaprijed rekli, teža jezika, reče Vincencije: „Ako zapovijedaš, Oče, pristupit ću sucu odgovorima.” A bl. Valerije reče: „Davnih sam ti dana, najdraži sine, povjerio brigu božanske riječi, ali i sada za vjeru za koju stojimo povjeravam ti odgovore.” Tada Vincencije, čiji je sav um već bio svjestan vijenca, okrenuvši se Dacijanu, reče: „Dosad je govor koji si održao o zatajivanju vjere završio; ali znaj da je u razboritosti kršćana bezbožno na bilo koji način huliti zatajujući štovanje Božanstva. I da te ne bih dulje zadržavao, ispovijedamo da smo štovatelji kršćanske vjere te sluge i svjedoci jednoga i pravoga Boga koji traje u vijeke. U njegovo ime, spremni da se borimo, prihvaćamo duhovno oružje protiv pomno smišljenih dokaza tvoje lukavosti, ne bojeći se tvojih prijetnji i muka, nego radije najdragovoljnije grleći smrt za istinu. Jer tvojim mukama vježbamo se za vijenac, a smrću se vodimo u život. Neka dakle u mukama đavolskoj okrutnosti služi tijelo koje će umrijeti, jer će unutarnji čovjek sačuvati neokaljanu vjeru svomu Stvoritelju. Naime, onaj najotrovniji zmaj i nezasitni ubojica ljudi prisiljava vas da mukama i smrtima nasrćete na kršćansku nedužnost, on koji je, zavideći prvim ljudima na blaženstvu raja, lišene dostojanstva besmrtnosti jadno podvrgnuo i položio pod smrt. On je lukavošću zlobe ustanovio da se umjesto Boga štuju idoli, žaleći što se čovjek poslušnošću može vratiti onamo odakle je on sam, oholivši se, pao. To je onaj kojega sa svojim slugama izgonimo iz ljudskih tijela božanskim zazivanjem; njemu vi pod najispraznijim izmišljotinama prinosite obred bezbožnoga štovanja i u novom ludilu pretpostavljate stvorenje Stvoritelju.” a Redovnik Mihael u Sanctuarium Capuanum kaže da je ovo proslov, ali da se ono što je pod brojem 3 nalazi u oficiju te Crkve u prvih devet čitanja kojima se opisuju Djela svetoga mučenika. U raznim rukopisima ovome se proslovu stavlja na početak onaj uvod: „Za careva Dioklecijana i Maksimijana, kad je dan progon, u ono vrijeme u Hispanijama, u zaragoškoj pokrajini, za upravitelja Dacijana, sveti je mučenik u svome ispovijedanju podnio mučeništvo u gradu Valenciji, 22. siječnja.” b Rukopis Met. vjernosti puno i glasovito izvješće, koje itd.c Isti rukopis istine, drugi: opačine.d Ovo do broja 3 u nekim rukopisima nedostaje.e U svim rukopisima Euticiju.f Mombricije: Agessi, drugi: Agressi; dr. Aggressi.g Franjo Dijego de Aynsa y Yriarte, knj. 2, Antiquitates Oscenses, pogl. 12, prenosi da je sv. Vincencije bio rođak sv. Lovre i to potvrđuje svjedočanstvima raznih pisaca, od kojih neki njegovu majku Enolu čine sestrom sv. Lovre, što ipak samom Aynsi nije dokazano. U pogl. 10 iz staroga brevijara Crkve u Tarragoni iznosi ovo: „Vincencije plemenita roda, od oca Eutihija, sina najplemenitijega prvaka ondje, i majke Enole, rođen u gradu Huesci kod Novih vrata i živio pokraj trga. Odatle poslan u Zaragozu predan je najsvetijemu čovjeku Valeriju, biskupu toga grada.” Malo zatim niže kaže da je na mjestu koje se zove Tabernae, oko jednu milju od grada Huesce, iz staroga rukopisnog misala i u njemu ovu molitvu o sv. Vincenciju: „Bože koji si grad Huescu uresio rođenjem najsvetijega mučenika Vincencija, udijeli, molimo, da subraću i puk rečenoga grada, koji u kući u kojoj je rođen slave njegova slavlja, sačuvaš od svake nevolje i po njegovim zaslugama dovedeš do vječnih radosti.” Otuda je očito da je kuća u kojoj je rođen poslije bila posvećena.h Drugi rukopisi: istinska. i Mombricije: Znamenita. k Rukopis Aud. duhom učvršćeni. 1 Većina rukopisa: potrčali su. m Aynsa svjedočanstvima mnogih pisaca uči da su Svecima, prije nego što su poslani u Valenciju, bile nanesene razne muke. n Pokazuje se još i danas u predgrađu Segorbea svratište zvano FUNDus, nasuprot ubožnici, gdje se predaje da su Sveci proveli noć. U Cariflenu se pripovijeda da je sv. Valerije u Kristovo ime izveo zdenac. o Isti pisac piše da su od početka svibnja do kraja prosinca držani u tamnici, a u međuvremenu izloženi raznim nevoljama. p Ovo prvo ispitivanje, kako kaže isti, održano je na mjestu koje se zove Sv. Tekla.

6 Cumque reticeret Episcopus, erat enim miræ simplicitatis et innocentiæ; eruditis scientia, sed, ut præmisimus, impeditioris linguae; ait Vincentius: Si jubes, Pater, responsis Judicem aggrediar. Et B. Valerius, Dudum, inquit, fili charissime, divini verbi tibi curam commiseram; sed et nunc pro fide pro qua adstamus, responsa committo. Tunc Vincentius, centius, cujus mens tota jam erat coronae conscia, conversus ad Datianum, Hactenus, inquit, habitus a te sermo de neganda fide peroravit: sed nefarium apud Christianorum prudentiam esse cognosce, Deitatis cultum abnegando aliquatenus blasphemare. Et ne te longius protraham, profitemur nos Christianae religionis esse cultores, et unius ac veri Dei permanentis in secula famulos et testes. In ejus nomine contra exquisita caliditatis tuae argumenta spiritualia constanter arma pugnaturi accipimus, minas tuas et supplicia non metuentes, sed potius mortem pro veritate libentissime amplectentes. Suppliciis enim tuis erudimur ad coronam, morte deducimur ad vitam. Serviat proinde diaboliceæ crudelitati moritura caro in poenis, quoniam homo interior fidem intemeratam suo servabit auctori. Ille etenim venenatissimus serpens et insatiabilis homicida Christianam innocentiam tormentis et mortibus vos cogit appetere, qui Paradisi felicitatem primis invidens hominibus, immortalitatis spoliatos dignitate morti miserabiliter subdidit, ac substravit. Ipse malignitatis astu idola pro Deo coli instituit, dolens illuc hominem posse obediendo redire unde ipse superbiendo noscitur corruisse. Iste est, quem cum satellitibus suis a corporibus humanis divina invocatione ejicimus; cui vos sub vanissimis figmentis ritum profani cultus exsolvitis, et nova dementia creatori creaturam præfertis. a Michael Monachus in Sanctuario Capuano ait hunc prologum esse: at quæ numero 3, habentur, in illius Ecclesiæ officio, primae norem Lectionibus, quibus sancti Martyris Acta describuntur, contineri. In variis codicibus huic prologo illud præfigitur exordium: Sub Dioceliano et Maximiano Imperatoribus data persecutione, iis temporibus in Hispaniis, provincia Cesaraugustana, Datiano Præside, sanctus Martyr in sua confessione martyrium tulit, in civitate Valentia, die undecimo Kalendas Februarii.b MS. Met. fidem pl enam, relationemque famæ, quam etc.c Idem MS. veritatis, alii, pravitatis.d Ilæc ad 3 usque numerum, in quibusdam MSS. desunt.e Fulgo in omnibus MSS. Euticio.f Mombrit. Agessi, alii, Agressi; al. Aggressi.g Franciscus Didacus de Aynsa-y-Yriarte lib. 2, Antiquiat. Oscanarum cap. 12, tradit S. Vincentium fuisse S. Laurentii consanguineum, idque variorum auctorum testimoniis confirmat, quorum nonnulli Enolam ejus matrem, sororem faciunt S. Laurentii, quod tamen ipsi Aynsx non probatur. Cap. 10, ex antiquo Itreviario Ecclesiæ Tarraconensis ista profert: Vincentius nobilis genere, patre Eutychio Agressi nobilissimi Principis illio, et matre Enola, in urbe Osca ad portam Novam natus, et juxta forum conversatus est. Inde missus Cesaraugustam traditus est viro sanctissimo Valerio ejus civitatis Episcopo. Paullo deinde inferius ait loco cut Tabernis nomen, uno circiter ab urbe Osca militari, ex tare vetus Missale MS. in coque hanc de S. Vincentio orationem: Deus qui urbem Oscensem nativitate sacratissimi Martyris Vincentii decorasti; tribue, quassumus, ut confratres et plebem dictæ urbis, in domo qua natus est ejus solemnia celebrantes, ab omni adversitate custodias, et ipsius meritis ad gaudia aeterna perducas. Unde tiquet, domum in qua natus fuit, deinde consecratam fuisse.h Alia MSS. genuina. i Mombrit. Insignita. k MS. Aud. spo solidati. 1 Pleraque MSS. cucurrerunt. m Aynsa multorum scriptorum testimoniis docet, varia Sanctis, priusquam Valentiam mitterentur, irrogata fuisse supplicia. n Ostenditur etiamnum in suburbio Segorviensi diversorium, FUNDus dictum,e regione xenodochii, ubi noctem peregisse Sancti traduntur. Carifleno puteum S. Valerius elicuisse in Christi nomine fertur. o Idem auctor ab initio Mai ad finem Decembris in carcere detentos scribit, variis interea exagitatos urumnis. p Prima hæc quæstio, ut idem ait, habita est in loco qui S. Theclæ dicitur.

Sv. Vincencije biva okrutno mučen.

S. Vincentius dire torquetur.

Razbjesnio se dakle đavao protiv kršćanske vjere, i kad vidi da se njega prezire i omalovažava, uzdahnuo je. I već od srdžbe gotovo izvan sebe upravitelj Dacijan reče: „Uklonite odavde ovoga biskupa. Pravedno je, naime, da ode u progonstvo jer je prezreo carski proglas. a A buntovnika, koji je došao na javnu sramotu, izložite težim mukama. Jer vidim da njegovoj drskosti treba nanijeti veće muke, jer ono što će mu doći kao kazna, on sam unaprijed smatra slavom. Privedite ga spravi za mučenje: rastegnite mu udove i razdvojite po svemu tijelu.”

Exarsit ergo diabolus adversus Christianam fidem, et dum contemni se ac despici videt, ingemuit. Jamque præ ira poene extra se positus Datianus Præses dixit: Amovete hinc Episcopum istum. Justum est enim subire eum exilium, quoniam Imperiale contempsit edictum. a Gravioribus autem rebellem, qui in contumeliam publicam venit, exhibete tormentis. Animositati enim ejus video inferenda esse majora supplicia; quia quiequid sibi accessurum est pro poena, ipse præsumit ad gloriam. Applicate eum ad equuleum: membris distendite, et toto corpore dissipate.

Nek podnese ovu kaznu prije samih muka. Usred toga upravitelj Dacijan reče: „Što kažeš, Vincencije? Ili gdje vidiš svoje već jadno tijelo?” A on, ojačanb Božjom nazočnošću, vedra lica odgovori: „To je ono što sam uvijek želio, to je ono što sam svim željama tražio. Nitko mi nije bio draži ni prisniji. Ti jedini najviše odgovaraš mojim željama. Evo, već se uzdižem u visine i, viši od svijeta, prezirem same tvoje vladare. Ne želim da moja slava bude manja i ne nanosi štetu hvali. Jer Božji je sluga spreman sve podnijeti za ime Spasiteljevo. Ustani dakle i bjesnic svim duhom svoje zloće; vidjet ćeš da ja Božjom snagom mogu više dok me muče nego što možeš ti sam koji mučiš. Okrutnošću kojom dišeš pribavit ćeš mi slavu, dok si pobijeđen usred težih dovršetaka mojih muka. Stoga se ja već osobito radujem jer ću, dok trpim, biti osvećen.”

Hanc poenam ante ipsa tormenta sustineat. Inter hæc Datianus Præses ait: Quid dicis Vincenti? vel ubi conspicis tuum jam miserabile corpus? At ille Deib præsentia roboratus, alacri vultu respondit: Hoc est quod semper optavi: hoc est quod votis omnibus exquisivi. Nemo mihi amicior, nec familiarior fuit. Tu solus meis maxime votis concordas. Ecce jam in sublime agor, et ipsos Principes tuos, seculo altior, despicio. Nolo gloriam mean minus, nec damna inferas laudi. Paratus est enim Dei servus ad omnia pro Salvatoris nomine sustinenda. Insurge ergo, et toto malignitatis tuæ spiritu debacclare; videbis me Dei virtute plus posse dum torqueor, quam possis ipse qui torques. Crudelitate, qua spiras, præstabis mihi gloriam; cum inter graviora suppliciorum meorum exitia vinceris. Unde ego jam singulariter gaudeo, quia dum patior vindicabor.

8 Dacijan je počeo vikati i još se žešće okomiti šibama i toljagama na svoje mučitelje i krvnike. I tako je đavao, dok je Svetac malo-pomalo bio siguran od kazne i pouzdan u Božju pomoć, najprije mučio svoje,d i uistinu one koje je imao u svojoj vlasti. Stoga Vincencije reče: „Što kažeš, Dacijane? Evo, već se osvećujem nad tvojim sljedbenicima. Sam si sebi učinio osvetu u muci.” Najjačim je pak glasome sluga đavlov počeo izvikivati bjesnije riječi, škripati škrgutom zuba, i dok razdire Božjega mučenika, radije sam sebe rastrže. Napokon suf prestali izmučeni krvnici, a izmorena ruka liktora, dok visi niz Svetčeve bokove, pobijeđena je klonula. Pobijedilo je lice onih koji su mučili, snaga jakih je uvenula, udovi koji su se topili od potoka znoja su se iscrpili, usplahirenim je prsima umornih zadrhtalo, tako da bi pomislio da se oni radije muče u mukama svetoga mučenika.

8 Clamare Datianus coepit, et in tortores ac carnifices suos virgis et fustibusc amplius desævire. Sicque Sancto a poena paullatim tuto, et de Dei auxilio securo, prius snos diabolus vexabat;d et vere, quos in potestate habebat. Ait ergo Vincentius: Quid dicis Datiane? Ecce jam de apparitoribus tuis vindicor. Ultionem mihi ipse in poena fecisti. Summa autem vocee minister diaboli rabidiores coepit intornare sermones, stridore dentium frendere; et dum Dei Martyrem lacerat, se potius ipse laniare. Tandemf cessavere torti carnifices; et defatigata lictorum manus, dum per Sancti latera pendet, victa defecit. Expalluit torquentium vultus, fortium robur emarcuit, sudorum rivis liquescentia membra tabuerunt: anhelum pectus fessis intremuit; ut putares eos potius in tormentis sancti Martyris torqueri.

9 Blijed kao krpa i sam Dacijan, drhtavih prsa, okrutnih i prijetećih očiju,g počeo je vikati vojnicima: „Što radite? Jer ne prepoznajem vaše ruke. Često ste pobjeđivali ubojice koji su se tvrdokorno opirali, probijali ste duboke šutnje ubojica roditelja i vračara, i same tajne preljubnika otkrivene su kad ste vi navalili, i svatko tko se bojao umrijeti zbog priznanja svoje krivnje doveden je u smrt svojim priznanjem. Danas, kažem vam, o vojnici mojih vladara, ono što se govori na sramotu naših careva ne možemo k obuzdati da se prešuti makar samo zbog našega stida. I mi koji smo druge prisilili na priznanje njihove smrti, ovome ne možemo zapovjediti šutnju na našu sramotu. Ali vi zadržite nakratko desnice, povratite snage, da okrutnoga neprijatelja oštrije pritegne na kaznu svježi vojnik. Neka oštrija pandža prodire u najdublje kosti rebara, i neka bol prodirući u nutrinu izmami uzdah, a ne prezir.”

9 Exanguis et ipse Datianus, pectore trementi, torvis et minacibus oculis,g clamare militibus coepit: Quid agitis? Non enim agnosco manus vestras. Homicidas pertinaciter obsitentes sæpe vicistis; paricidarum magorumque silentia alta rupistis; arcana quoque ipsa adulterorum vobis incumbentibus patefacta sunt: et quisquis pro confessione sui reatus mori timebat, in mortem sua confessione perductus est. Hodie, inquam, o milites Principum meorum, quod in contumeliam Imperatorum nostrorum dicitur, non possumus colihere, ut vel pro solo nostro pudore taceatur. Et qui alteros in confessionem mortis sue coegimus, huic silentium pro nostra contumelia nequimus imperare. Sed vos continete paullisper dexteras, vires resumite, ut improbum hostem, innovatus miles ad poenam durius coerceat. Rimelur acrior ungula intima costarum; et dolor interiora penetrans, gemitum reddere faciat, non contemptum.

10 Tada se ponovno blago nasmiješivši đakon Vincencije reče: „To je uistinu ono što se čita: Gledajući neće vidjeti i slušajući neće razumjeti. Jer ispovijedam Gospodina Krista, jedinoga Sina jedinoga Svevišnjega Oca, i ispovijedam da je on sam s Ocem i Duhom Svetim jedan jedini Bog. Budući da dakle priznajem ono što je istinito, tvrdiš da niječem; očito moraš mučiti ako lažem i ako svoje vladare nazovem bogovima. Ali muči dulje onoga koji ispovijeda i, molim te, ne prestaj s mojom mukom, kako bi makar tako, premda svojim svetogrdnim duhom, mogao uzdisati za dokazanom istinom i priznati me njezinim nesavladivim ispovjedaocem. Jer oni koje zapovijedaš da ispovijedamo kao bogove drveni su i kameni idoli. Ti budi njihov svjedok i postani mrtav svećenik mrtvih: ja žrtvujem jedinomu i živomu Bogu, koji je blagoslovljen u vijeke.”

10 Tunc denno subridens Vincentius Diaconus dixit: Hoc est sane quod legitur, Quia videntes non videbunt, et audientes non intelligent. Dominum enim Christum confiteor, filium altissimi Patris unici unicum, ipsum cum Patre et Spiritu sancto unum solum Deum esse profiteor. Quia ergo quæ vera sunt, fateor, negare me asseris, plane debes torquere si mentiar, sique deos Principes tuos dicam. Sed torque diutius confitentem, nec a mea obsecro poena cesses; ut vel sic possis probatam, licet sacrilego spiritu tuo, suspirare veritatem, ejusque me insuperabilem agnoscere confessorem. Nam quos jubes deos confiteri, idola sunt lignea et lapidea. Tu illorum testis, tuque mortuorum fias mortuus Pontifex: ego uni et vivo sacrifico Deo, qui est benedictus in sæcula.

11 Ali upravitelj, kipući od prevelika ludila i posve izobličena lica ljudskosti, upravljao je oštrinu pogleda i izlijevao otrov pogubnih očiju samo na tijelo blaženoga mučenika, gledajući krv kako teče već ne samo iz bokova, nego iz svega tijela. Jer bila je otkrivena nutrina utrobe. Naime, različitost muka razdvojila je zglobove iz njihovih spojeva. Nije bilo ničega zbog čega bi se već mogao srditi na svoje, nego se i sam čudio što biva pobijeđen. Reče pak: „Smiluj se sebi, Vincencije, da ne izgubiš cvijet mladenačke dobi koja tek sada cvjeta i da, smješten u prve godine, ne umanjiš sebi dulji život. Poštedi svoje muke da makar kasno stekneš muke koje preostaju.” A on, ispunjen Duhom Svetim, reče: „O otrovni đavlov jeziku, što da ne učinim na sebi, ti koji si htio iskušati Boga i Gospodina našega? Ne bojim se nikakvih muka koje navaljuješ u srdžbi. Više je za strah to što se pretvaraš da se želiš smilovati.h Neka napokon navale sve muke, i ako možeš izvesti kakvo mađioničarstvo, kakvo umijeće svoje izopačenosti, kakvu snagu zlobe, pokaži. Jer moraš pod gorkim otrovom iskusiti slatku vjeru i jakost iz i kršćanskoga srca. Naime, nadvisuje jakost strpljivost onoga koji u Evanđelju govori svojima: Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duši ne mogu ništa učiniti. Stoga ništa ne umanjuj od muka, da u svemu priznaš da si pobijeđen.”

11 At nimia Præses fervens insania, totaque facie humanitatis eversa, solam in corpus beati Martyris aciem luminum, venenumque pestiferorum fundebat oculorum, profluentem non jam a solis lateribus, sed a toto corpore sanguinem cernens. Erant enim viscerum interna patefacta. Nam juncturas e compagibus, diversitas tormentorum separaverat. Nihil erat unde jam suis posset irasci, sed quod vincebatur jam et ipse mirabatur. Ait autem: Miserere tui, Vincenti, ne florem perdas nunc primum vernantis ætatis, et in primis annis positus vitam tibi minuas longiorem. Parce suppliciis tuis, ut vel sero quæ supersunt tormenta luceris. At ille Spiritu sancto repletus ait: O virosa diaboli lingua, quid in me non facias, qui Deum et Dominum nostrum tentare voluisti? Non timeo supplicia quæcumque iratus impegeris. Hoc magis formidini est, quod fingis te velle misereri.h Percurrant denique omnes pœnæ: et si quid præstigiarum, si quid tuæ artis perversæ, si quid malignitatis viribus potueris, exere. Debes enim dulcem sub amarissimo veneno fidem et fortitudinem ab animo experiri i Christiano. Præstat quippe tolerantiam fortitudinis, qui suis in Evangelio loquitur: Nolite timere eos, qui corpus occidunt, animæ autem non habent quid faciant. Nihil ergo de suppliciis minuas, ut in omnibus te victum esse fatearis.

12 Nakon toga Dacijan reče: „Neka se ovaj prenese na zakonito ispitivanje i neka prođe kroz teže muke. A ako duša može toliko dugo izdržati, neka u mukama klonu barem udovi. Ovaj me ne može pobijediti dok je živ.” Odgovarajući, Vincencije reče: „O kako sam sretan! Te su mi prijetnje na hvalu i slavu, a oštrija strahota punije blaženstvo. Stoga ono što misliš da je teža srdžba, time bolje počinješ se smilovati.” Odatle uzet sa sprave za mučenje i odvučen na stratište ognja, đakon Vincencije, gotovo sam pretičući svoje mučitelje i koreći oklijevanje krvnika, spremno je žurio na kaznu. Već je, naime, okrutni sluga zapovjedio da se iznese ležaj s k željeznim rebrima i da se, dodavši odozdo hrpu ugljena, prisloni Božji mučenik da bude spaljen. Neustrašivi dakle Kristov borac dragovoljno je uzašao na spravu od užarena željeza: muči se, bičuje, spaljuje i, rastegnuta udova, raste prema kazni. Utiče se također u prsa i udove pritisnuta oštrina ploča. I dok teče tekućina između samih oštrica užarena željeza, pucketavi plamen prska se salom. Rane se nanose na rane, muke bjesne na mukama. Iskričavi komadići soli raspršeni vatrom rasprskavaju se po udovima, i već se ne bacaju strelice muka samo na udove, nego i u same skrovitosti utrobe. I budući da nije ostao nijedan dio cjelovita tijela, i sama rana koja je bila nanesena prva sada se obnavlja. Ostaje Božji sluga nepokolebljiv i, upravivši oči u nebo, molio je Gospodina l.

12 Post hæc Datianus dixit: Transferatur hic ad legitimam quæstionem, ac percurrat molestiora tormenta. Et si tam diu anima durare potest, inter supplicia vel membra deficiant. Vincere me iste non potest dum vivit. Vincentius respondens, O felicem me! inquit, istæ minæ tuæ ad laudem et gloriam mihi sunt; et terror asperior, cumulatior beatitudo. Quod ergo irasci te putas gravius, modo melius incipis misereri. Hinc ex eculeo assumptus Levita Vincentius, atque ad ignis patibulum raptus, tortores suos pœne ipse præveniens, moras carnificum arguendo ad pœna alacriter properabat. Jam enim truculentus minister proferri lectum cum k ferratis jusserat costis, et addita subter carbonum congerie, exurendum Dei Martyrem applicare. Intrepidus itaque Dei athleta, candentis ferri machinam ultro conscendit: torquetur, flagellatur, exuritur, et distensus membris crescit ad pœnam. Inseritur quoque pectori et membris depressa asperitas laminarum. Et decurrente inter ipsas candentis ferri acies liquore, stridens flamma arvina respergitur. Vulnera vulneribus infliguntur; tormentis tormenta deseviunt. Salis ignibus sparsi crepitantes minutiæ per membra dissiliunt: et jam non ad artus tantum sed ad ipsa viscerum abdita suppliciorum tela jaciuntur. Et quoniam integri corporis pars nulla supererat, quæ primum fuerat plaga illata, jam et ipsa renovatur. Manet Dei servus immotus, et erectis in cœlum luminibus Dominum precabatur l.

a Rukopisi Aud. i March. težu.
b Dr. blagost.
c Rukopis Met. bjesnjeti u tom istom bjesnilu.
d Dr. i s pravom.
e Rukopisi S. Max. i Met. đavao da riče.
f Dr. prestadoše.
g Neki rukopisi dodaju: kao zbunjeni njegovom smrću.
h Drugi rukopisi: navale. i Rukopis Aud. Kršćansku. k Dr. željeznim. Dr. nazubljenim; podupire Prudencije:

a MSS. Aud. et March. graviorem.
b Al. clementia.
c MS. Met. illo ipso furore bacchari.
d Al. et jure.
e MSS. S. Max. et Met. diabolus fremere.
f Al. cessere.
g Addunt nonnulla MSS. quasi in sua morte confusis.
h Alia MSS. incurrant. i MS. Aud. Christianam. k Al. ferreis. Al. serratis; favet Prudentius:

Nazubljenim ležaj ravnalom u gustu zublju oštri.

Serrata lectum regula Dente in frequenti exasperat.

1 Nakon što je na rešetki okrutno iskasapljen Svetac, neki prenose da su mu noge pribijene čavlima na kolac, i da je u tome mučenju ustrajao ne malen dio vremena.

1 Postquam in craticula dire excarnificatus est Sanctus, palo pedes ejus clavis afficos tradunt quidam, cumque non exiguo temporis spatio in isthoc perdurasse cruciatu.

Sv. Vinko na razne načine božanski okrijepljen, svladavši muke, umire.

S. Vincentius varie divinitus recreatus, tormentis superatis, moritur.

U međuvremenu Dacijan, nimalo ispravno zabrinut zbog preblaženoga Vinka, raspitivao se kod svojih vojnika koji su se vraćali što radi i što govori. Izvještavaju ga omučeni i od napora gotovo žalosni da je on prošao kroz svaa muka vedra lica, snažnijega duha i da ispovijeda Gospodina Krista još upornijom ispoviješću nego što je bio započeo. Jao, reče Dacijan, pobijeđeni smo. Ali od muka preostaje samo ovo: ako se tvrdokornost ne može sviti, neka barem zauvijek traje u kazni; duh koji se ne može obuzdati neka bude kažnjen. Potražite, reče, tamno mjesto, pritisnuto teškim krovom, odvojeno od svakoga javnog svjetla i osuđeno na vječnu noć, posebno za njegov zločin, to jest tamnicu izvan tamnica. Ondjeb posvuda nagomilajte oštre komade crijepa, tako da što god pogodi loše zasječeni lom ležećega tijela, zabije se neizglađenim šiljcima, i da se samo okretanje bokova obnavlja za muku, kako bi, naime, ono što udovi promjenom položaja nastoje izbjeći, uvijek pogađalo. Osim toga, raširivši i rastegnuvši noge, privežite mu stopala za drvo, da bi, kad se udovi razderu mukom, buntovnik protiv vladara izdahnuo. Zatim ga ostavite zatvorena u tmini, da ni očima ne udahne svjetlo. Neka ondje ne ostane nitko od ljudi, da se ne bi ohrabrio ni zajedništvom kakva razgovora. Neka sve bude zatvoreno i zabravljeno. Samo se pobrinite da se javi kad klone. Izvršitelji bez odgode ispune ono što je sudac naredio i najčvršćega Božjega borca zatvore u strašnu tamnicu.

Interea Datianus de Vincentio beatissimo non recte sollicitus, recurrentibus militibus suis, quid ageret, quid diceret, inquirebat. Renuntiatur ab afflictis, et præ labore pœne mœrentibus, percurrisse illum universa a supplicia hilari vultu, spiritu fortiore, et pertinaci magis eum professione quam cœperat Christum Dominum confiteri. Heu, ait Datianus, vincimur. Sed hoc solum de suppliciis superest: si flecti pertinacia non potest, vel semper duret in pœna; spiritus, qui coerceri non potest, puniatur. Quærite, inquit, locum tenebrosum et oppressum urgente tectura, ab omni publica luce sepositum, perpetuaque nocte damnatum, reatui ejus peculiarem, extra videlicet carceres carcerem. Ibib fragmenta testarum exasperata passim congerite, ut quicquid jacentis corporis male incisa fractura tetigerit, illimatis infigat aculeis, et ipsa conversio laterum innovetur ad pœnam: ut id scilicet, quod commutatis artubus membra quærunt evadere. semper offendant. Divaricatis præterea et distensis cruribus, ligno pedes ejus constrigite, quatenus. discissis pœna artubus rebellis Principum expiret. Inde clausum relinquite in tenebris, ne oculis quidem respiret ad lucem. Nullus ibi hominum relinquatur, ne vel consortio alicujus sermonis animetur. Clausa et obserata sint omnia. Soliciti tantum estote ut quando defecerit nuntietur. Implent sine mora ministri quod Judex præceperat; et Dei athletam fortissimum horrendo recludunt ergastulo.

14 Ali kad je prvi počinak, svladavši ih snom, opustio umorne udove stražara, ono što je Dacijan nanio kao kaznu najteže smrti božanski se preobražava u slavu. Noć one tamnice prima vječno svjetlo. Blistaju voštanice koje sjaje jače od sunčeva sjaja, popustila drvena kladac se raspuknula, a oštrina crijepova postaje ugodnost i mekoća mirisnoga cvijeća. Time okrijepljen, nepobjedivi Božji borac radosno kliče pjevajući Bogu psalam i hvalospjev. I tako se strašna samoća ublažavad anđeoskim mnoštvom. Okružen njihovom četom, vrstan mučenik bio je krijepjen štovanjem dostojnim divljenja i milovan razgovorom. Prepoznaj, kažu, o nepobjedivi Vinko, za čije si se ime vjerno borio. Onaj tko je učinio da budeš pobjednik u mukama uistinu ti na nebesima čuva pripremljenu krunu. Budi stoga već siguran u nagradu, jer ćeš uskoro, položivši breme tijela, biti pridružen našemu zboru. Otud se uzdižu hvale Bogu, a ugodan sklad anđeoskoga glasa odzvanjajući kao glazbalo razliježe se nadaleko.

14 Sed cum prima quies fessos artus custodum somno vincente laxasset, quod Datianus pro pœna gravissimæ mortis intulerat, divinitus commutatur in gloriam. Carceris illius nox æternam accipit lucem. Flagrant cerei ultra solis fulgorem radiantes, laxatumque ligni roburc dissiluit, ac testarum asperitas fit florum redolentium jocunditas et mollities. Quibus invictissimus Dei athleta refectus, psalmum Deo et hymnum dicens, lætus exultat. Sicque solitudo horribilis Angelica relevaturd frequentia. Quorum caterva vallatus Martyr egregius venerando fovebatur obsequio, et mulcebatur alloquio. Agnosce, inquiunt, o Vincenti invictissime, pro cujus nomine fideliter decertasti. Ipse tibi revera coronam præparatam servat in cœlestibus, qui te victorem esse fecit in pœnis. Esto igitur jam securus de præmio, quia mox, deposito carnis onere, nostro addendus eris collegio. Dantur hinc laudes Deo, et resonante organo vocis Angelicæ modulata suavitas procul diffunditur.

15 Uznemireni pak stražari iznenada se prestrašiše i, potreseni snažnim zaprepaštenjem, nastoje sigurnije istražiti čudo; prilaze zatvorenim vratima i, gledajući kroz pukotine, opažahu da poslužitelji Božanstva blistaju zvjezdanom ljepotom, da špilja, nekoć strašna po paklenim tminama, sjaji neizmjernim svjetlom, da šiljci crijepova višestruko cvatu i da sveti Božji mučenik, odriješenih svih okova, hoda amo-tamo pjevajući psalme. Oni se ubrzo ražalostiše od božanskoga straha i poštovanja te, ostavivši zabludu poganstva, vjerno se predadoše kršćanskoj vjeri, želeći sada, promijenjena uma, iskazati dužnosti svoje pobožnosti onomu u čijem su ubojstvu prije sudjelovali. Došlo je i obližnje mnoštvo vjernika, nedavno žalosno zbog njegovih muka, ali sada radosno zbog slave udijeljene s neba. Njima blaženik Vinko reče: Ne bojte se i ne smatrajte da Božje hvale treba prezirati. Štoviše, hitro uđite i bez straha očima upijte utjehe pružene anđeoskim služenjem. Ondje gdje ste ostavili tmine, radujte se svjetlu, i vi koji ste vjerovali da on uzdiše u mukama, radujte se što kliče u hvalama pravomu Bogu. Okovi su popustili, snage su porasle, tijelo su okrijepile meke prostirke. Radije se divite i istinitim pohvalama potvrđujte da je Krist u svojim slugama uvijek pobjednik. Neka se dakle javi Dacianu kakvim se svjetlom naslađujem. Neka smislie ako što može i neka doda mojoj slavi, ne uskraćujući ništa od naslova hvale, nego izvršavajući sve što god još pronađe bjesnoća onoga koji bjesni. Jer samo se njegova milosrđa bojim, da se ne bi činilo da želi oprostiti.

15 Turbati vero subito expavere custodes, et ut vehementi stupore attoniti certius de miraculo explorare contendunt; clausas fores adeunt, et introspicientes per rimas Deitatis ministros siderea venustate coruscare cernebant: antrum tartareis tenebris pridem horribile, immensa luce splendere; testarum aculeos multipliciter florere, sanctumque Dei Martyrem solutis cunctis nexibus deambulantem psallere. Qui mox divino terrore atque respectu compuncti, relicto gentilitatis errore Christianæ religioni fideliter sese dedere, cupientes jam mente mutata devotionis suæ obsequia ei impendere, in cujus ante fuerant nece grassati. Venerat et multitudo vicina fidelium, dudum de ipsius mœsta suppliciis, sed jam de concessa colitus gloria alacris. Quibus B. Vincentius dixit: Nolite timere, laudesque Dei contemnendas, nolite putare. Imo propere irrumpite, et solatia Angelico obsequio ministrata oculis haurite securi. Ubi reliqueratis tenebras, gaudete lucem, et quem ingemiscere in suppliciis credebatis, in laudes veri Dei exultare gaudete. Laxata sunt vincula, crevere vires, corpus stramenta mollia refecerunt. Miramini potius, et veris asserite præconiis Christum in servis suis semper esse victorem. Renuntietur ergo Datiano, qua perfruor luce. Commentetur e si valet aliquid, et addat ad gloriam meam, de laudis titulo nihil defraudans, sed exercens quicquid adhuc furor bachantis invenerit. Siquidem solam illius misericordiam timeo, ne videatur velle ignoscere.

16 Ad hanc renuntiationem exanguis et trepidus Datianusf in hæc verba prorupit: Et quid amplius faciemus. Victi sumus. Referatur itaque ad lectulum corpus, stramentisque mollioribus foveatur. Nolo enim gloriosiorem facere, si inter tormenta defecerit. Indulta pauxillum requies, attrita pœnis membra refoveat; et obducto in cicatricem hiatu vulnerum, denuo novis et exquisitis suppliciis innovatus et ipse subdatur. Verum Datiano inaniter tractante de supplicio, Christus clementer disponit de præmio. Delatus namque Dei Martyr ad lectulum, ac püs Sanctorum manibus in strati mollitie repositus, mox pretiosam resolutus in mortem, cœlo spiritum reddidit. Videres circumstantium frequentiam Sancti vestigia certatim deosculando prolambere, vulnera Ex MSS.g totius laceri corporis pia curicisitate palpare, sanguinem linteis excipere, sacra venerationeg posteris profuturum.

16 Na ovu dojavu blijed i drhtav Dacijanf provali u ove riječi: Pa što ćemo još učiniti? Pobijeđeni smo. Vratite stoga tijelo na ležaj i neka se okrijepi mekšim prostirkama. Ne želim ga, naime, učiniti slavnijim ako klone usred mučenja. Dopušteni kratki počinak neka okrijepi mukama izmučene udove, i kad se zjap rana prekrije ožiljkom, neka se ponovno obnovljen i sam podvrgne novim i pomno smišljenim mukama. Ali dok Dacijan uzalud smišlja o mučenju, Krist milostivo određuje o nagradi. Donesen, naime, Božji mučenik na ležaj i položen pobožnim rukama svetaca u mekoću ležaja, ubrzo je, razriješen u dragocjenu smrt, predao duh nebu. Mogao si vidjeti mnoštvo okupljenih kako se natječu poljubiti i oblizati svetčeve stope, rane svega raskomadanog tijela pobožnom brižljivošću opipati, krv upijati platnima, što će na sveto štovanje koristiti potomcima.g Mnogi vunu (ili: lan) natapaju kapajućom krvlju, da kao svetu zaštitu sačuvaju svojim potomcima u kući.

a Addit MS. lip. publica.
b Addunt MSS. Met. et S. Max. mucrones etc. Sumptum forte ex Prudentio, ita scribente:

a Dodaje rukopis iz Leipziga: javno.
b Dodaju rukopisi iz Metza i sv. Maksimina: oštrice itd. Preuzeto možda od Prudencija, koji ovako piše:

Fragmenta testarum jubet Hirta impolitis angulis, Acuminata, informia, Tergo jacentis sternere. Totum cubile spiculis Armant dolores anxii; Insomne qui subter latus. Mocrone pulsent obvio.

Krhotine crijepova zapovijeda, hrapave s neobrađenim kutovima, zašiljene, bezoblične, prostrti pod leđa ležećega. Cijelu postelju bodljama naoružavaju tjeskobne boli, da pod besanim bokom udaraju oštricom koja im se nađe na putu.

Sed hæc de mucrone et acæ ipsarum testarum videntur accipienda.c MS. lip. dissolvitur.d Al. reverentia.e Addit MS. Met. adhuc diabolus.f Addunt MSS. Met. et S. Max. etiam ipse sibi male conscius, in se poenam sensit, dum in famulum Dei sævit. Tandem vox vera, etsi invita simplicitate prorupit. Aynsa ait, priusquam ad mollem lectum transferretur, perductum ad Datianum esse et benigne compellation; vulgataque per urbem fama. Præsidem paenitudine ductum velle Vincentii plagas curare, cumque humaniter habere, confluxisse ad deferenda Sancto obsequia Christianos complures: quos omnes tyrannus post Sancti mortem trucidavit.

Ali čini se da to valja shvatiti o oštrici i vršku samih krhotina.
c Rukopis iz Leipziga: razrješuje se.
d Drugdje: poštovanjem.
e Dodaje rukopis iz Metza: još đavao.
f Dodaju rukopisi iz Metza i sv. Maksimina: i sam sebi zla svjestan, osjetio je kaznu u sebi dok bjesni protiv sluge Božjega. Napokon se istinit glas, iako nehotičnom iskrenošću, probio. Aynsa kaže da je, prije nego što je prenesen na mekanu postelju, bio doveden pred Dacijana i ljubazno oslovljen; a kad se gradom proširio glas da se namjesnik, potaknut kajanjem, želi pobrinuti za Vinkove rane i s njim čovječno postupati, nagrnuli su mnogi kršćani da svecu iskažu počast, te ih je tiranin sve nakon svečeve smrti dao pogubiti.

Mnogi lanenu haljinu natapaju krvlju što kapa, kako bi za svoje potomke kod kuće sačuvali svetu zaštitu.

Plerique vesterñ lineam Stillante tingunt sanguine, Tutamen ut sacrum suis Domi reservent posteris.

Neka stoga ušuti nova bezbožnost i neka ne bjesni protiv svetinja svetih.

Conticescat igitur novitia impietas, neque adversus Sanctorum pignora debacchetur.

Uzalud tiranin bjesni nad tijelom koje je pobožno položeno.

In corpus frustra sævit tyrannus, id religiose conditum.

Doznavši, dakle, za njegov odlazak, već pobijeđen i zbunjen Dacijan reče: Ako ga nisam mogao svladati živoga, kaznit ću barem pokojnika. Nema duha koji bi se opirao, nema duše koja bi se natjecala u pobjedi: s praznim tijelom nema nikakve borbe. U beskrvne udove tijela lišenoga života bjesnjet ću novim mukama. Nasitit ću se sada kazne, premda mi nije mogla pripasti pobjeda. Bacite ga, reče, na otvoreno polje bez ikakve zapreke koja bi branila, da beživotno truplo, lišeno počasti ukopa, potpuno proždreno od zvijeri i ptica, ne bude na vidiku, da ne bi možda kršćani, pokupivši njegove relikvije, prisvojili sebi mučeničko dostojanstvo. Izloženo, dakle, mukama bez pokrova, časno tijelo ponovno se časti anđeoskim stražama i služenjem. Nije ga čuvala nikakva ljudska ruka, koja bi se možda mogla pokvariti, pa ni samo pobožno milosrđe svetih, koje se radovalo da je mučenik pripao samo njima zajednički. I mislim da su upravo zbog toga božanskim poticajem uskraćene ljudske dužnosti, da se nipošto ne bi činilo da nedostaje božanska straža. Gavran, dakle, troma i najlijenija ptica, sjedeći nedaleko, pokazujući svojim mračnim izgledom kao držanje ožalošćenoga, dok je nekim naletom izdaleka odgonio ostale ptice koje su dolazile i strašne svojim brzim krilima, oštrim je nasrtajem otjerao od tijela velikoga vuka koji je iznenada pristigao. A on je, okrenuvši vrat, zapanjen gledao u sveto tijelo i, kako vjerujemo, divio se anđeoskoj straži. Sada nam je vraćena povest starine po sličnoj ptici. Jer onaj koji je prije Iliji punim ustima donosio hranu, sada svetomu mučeniku Vinku vrši naređene službe.

Cognito igitur abscessu ejus, jam victus atque confusus Datianus dixit: Si non potui superare viventem, puniam vel defunctum. Non est spiritus qui repugnet, non est anima quæ vincere contendat: cum vacuo corpore nullum est certamen. In exangues artus corporis destituti novis suppliciis debacchabor. Satiabor nunc de paena, etsi mili non potuit provenire victoria. Projicite, inquit, illum in apertum campum nullo defendente obstaculo, ut cadaver exanime sepulturæ carens honcre, a feris et avibus penitus consumptum non comparat; ne forte Christiani eius tollentes. reliquias, Martyris sibi vindicent dignitatem. Expositum ergo ad supplicia sine tegmine venerabile corpus, Angelicis rursum excubiis et obsequiis honoratur. Non illud aliqua hominum, quæ forte corrumpi potuisset, manus servabat, non ipsa licet pia Sanctorum miseratio, quæ sibi tantum provenisse Martyrem in commune gaudebat. Et puto ob hoc divino instinctu humana negata esse obsequia, ut divina non deesse aliquatenus videretur custodia. Corvus itaque avis lenta et pigerrima, haud procul residens, quasi tetra sui specie lugentis habitum demonstrans, cum adventantes aves reliquas ac pernicibus metuendas alis quodam impetu eminus fugaret, advenientem subito immanem lupum incursu etiam non segni abegit a corpore. At ille reflexa cervice in aspectum sacri corporis stupefactus haerebat, et, ut credimus, custodiam mirabatur Angelicam. Reddita nunc nobis est antiquitatis historia, per avem similem. Nam qui ante Eliæ pleno ore cibos detulerat, nunc S. Vincentio Martyri jussa ministrat obsequia.

18 Uplašen ovim glasnikom, Dacijan reče: Mislim da već ni mrtvoga neću pobijediti. Jer dok ga žestoko progoneći bjesnim, svojom ga okrutnošću činim slavnijim. Ali ako nije mogao biti uništen na zemlji, neka bude potopljen u more, da se ne crvenimo svakoga dana pred očima svih. Njegovu će pobjedu sakriti barem mora. Neka se, reče, skvrčeno truplo zašije u mijeh ocoubojice i, položeno u kratku košaru, kad lađari odmaknu na veće daljine, pritisne u valove dubljega mora, da ga, naime, gladni riblji zalogaji, ako što ostane na raskomadanom tijelu, ili ližući potroše ili rastrgnu zvjerskim raljama, koga nije dohvatila zvjerska tromost. Osim toga, vjeran sluga neka ne propusti privezati mlinski kamen nimalo male težine, da ne bi možda pokretni val donio truplo na tuđe obale i ono ikako zadobilo uskraćeni ukop. Nego neka, nošeno amo-tamo valovima i često udarano o hridi, potpuno propadne, da ni mrtvo ne počiva među kamenjem. Gle što činiš, najokrutniji Daciane! Činiš da i u drugomu elementu naš mučenik bude slavan. Dakle, kako je bilo naređeno, truplo pravednika se zašiva i, stegnuto do vrata, čvrsto se privezuje tvrdim užetima za mlinski kamen. Tada se neki Eumorfije, čovjek pokvarena uma i svetogrdna duha, koji je upravo za to bio obećao Dacianu kobnu uslugu, sakupivši iz grada pomorce, spremao izvršiti neizreciv zločin; i stvorivši družinu, ukrcavši se na lađu, vjeran obećanju u zločinu, poticao je drugove da pređu duge i prostrane vode. Što potaknuti pomorci ne odgađaju ispuniti. Ali kad su im se pred očima izgubili vrhovi gora i svaka obala nestala, bojeći se da ne budu odneseni u kakvu drugu pokrajinu, bacili su ga usred mora i potisnuli u valove. I vraćajući se Dacianu veseli, kao da svomu namjesniku donose prve radosti, bučno su vikali neskladnim pljeskom, razvikujući mornarskom razuzdanošću da je Vinko uklonjen ispred očiju svih; i zbog toga, kao prvi glasnici, još naglije, žurili su da se vrate najvećom brzinom.

18 Territus ad hæc Datianus nuntio, dixit: Puto quia jam nec mortuum vincam. Cum enim eum acrius sæviens persequor, gloriosiorem mea sævitia facio. Sed si consumi in terra non potuit, demergatur in pelagus, ne erubescamus quotidie sub oculis omnium. Victoriam eius vel maria celabunt. Insuatur, inquit, complicitum cadaver in culco paricidæ, brevique fiscellæ impositum, ubi nautæ spatia longiora processerint, altioris sali fluctibus imprimatur; quatenus scilicet impasti pisces, siquid lacero superest corpori, vel lambendo consumant, aut belluino lacerotur ore, quem a lentitudo non attigit bestialis. Fidus præterea minister molam haud parvi ponderis annectere non negligat, ne forte unda mobili ad peregrina cadaver devectum litora, negatam assequatur aliquatenus sepulturam. Quin potius reciprocatum fluctibus, et ad scopulos frequenter illisum dispereat, ut nec mortuus inter saxa quiescat. Ecce quid agis sævissime Datiane? Facis et in alio elemento Martyrem nostrum esse gloriosum. Ergo ut jussum fuerat, justi cadaver insuitur, et cervicetenus constipatum duris ad molam funibus coarctatur. Tunc quidam Eumorphius, homo profanæ mentis et sacrilegi spiritus, qui in hoc ipsum Datiano funestum promiserat obsequium, collectis ex urbe nauticis viris, infandum scelus insistebat peragere: et facto agmine navem conscendens, promisso fidelis in crimine, socios spatia longa atque diffusa hortabatur transmittere. Quod incitati nautæ implere non differunt. At ubi eorum oculis montium sunt subducta cacumina, litusque omne evanuit, tímentes ne forte ad aliam provinciam deportarentur, in medium maris injectum fluctibus impresserunt. Et redeuntes ad Datianum hilares quasi suo Præsidi prima gaudia reportarent, plausu dissono perstrepebant, nautica vociferantes lascivia, subtractum ab oculis omnium esse Vincentium: et ob hoc quasi primi nuntii magis præcipites, summa cum celeritate festinabant redire.

19 Ali one najčvršće Dacianove veslače, dok je upravljala Božja ruka, preteklo je tijelo blaženoga mučenikab; i ono za koje se smatralo da se drži u dubini pučine, već je bilo došlo do luke svoga počinka, nalazeći na neki način počast ukopa prije nego što je moglo biti javljeno da je izloženo; da se po očitovanim božanskim čudesima Kristov vojnik pokaže nepobjedivim i nakon smrti, koga nisu mogli pobijediti ni muke ni mora. U dan svoje borbe, naime, nije bio ostavljen od pobožnoga Gospodina, jer mu je dao da satre glavu staroga zmija dok se vjerno trudio boriti u njegovim zapovijedima.

19 Sed illos Datiani fortissimos remiges, Dei manu gubernante, beati Martyrisb corpus prævenerat; et quod altioris sali credebatur profundo teneri, jam ad portum sibi venerat quiescendi, ante quodammodo honorem reperiens sepulturæ, quam nuntiari potuisset expositum; ut divinis clarescentibus miraculis, Christi miles post mortem quoque ostenderetur invictus, quem nec supplicia vincere, nec maria quiverant. In die enim sui certaminis non est a pio Domino destitutus, quia dedit illi caput antiqui serpentis conterere, dum fideliter studuit in mandatis ejus decertare.

20 U međuvremenu sveti mučenik, susrevši nekoga čovjeka u zanosu, označuje da je prenesen na obalu i pokazuje mjesto na kojem je ležao. Dok se on pomalo dvoumio zbog viđenja i spremao se prekasno iskazati dužnu počast tako velikomu pokopu,c opomenuta u snu neka udovica imenom Jonika, puna godina i svetosti, primila je prave znakove tijela koje počiva, to jest ondje gdje ga je mekani pijesak, prevrtan valovima, pokopao, i klizeći nanos samoga elementa poslužio za počast ukopa. Znajući dobro da joj je to viđenje objavljeno odozgo, nastojala se potajno javiti mnogima kršćanske vjere i brižno ih je potaknula da zajedno pođu na pothvat koji joj je bio pokazan s neba. Dođe, dakle, na mjesto i, kao prepoznajući očima sigurne znakove, usmjerava se sigurnom namjerom na zavijenoj obali. Ubrzo nalaze tijelo blaženoga Vinka upravo na dodiru kopna i voda, koga su božanska čudesa po zasluzi njegove svetosti proslavila i na kopnu i na moru. Stoga ga, zbog poganske jarosti ne mogavši pokopati dostojnim štovanjem ukopa, odnesoše u neku malu baziliku da bude sahranjen. Naposljetku pak, kad je prestala okrutnost nevjernika i rasla pobožnost vjernika, preblaženi mučenik, odatle podignut na čast ukopa, biva s doličnim poštovanjem prenesen i položen na počinak pod sveti oltar izvan zidina istoga grada Valencije. Ondje se po njegovim zaslugama na mnoge načine pružaju božanska dobročinstva na hvalu i slavu imena Kristova, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje Bog u vijeke vjekova. Amen.abc

20 Interea sanetus Martyr quemdam virum in eestasi conveniens, se deportatum ad litus indicat, locumque, in quo jacebat, demonstrat. Qui de visione aliquantulum hæsitans, dum tardius tanto funeri monstratum exhibere parat obsequium;c commonita in somnis quæ quædam vidua, nomine Jonica, ætate et sanctitate plenissima, vera signa quiescentis corporis accepit, scilicet ubi illad reciprocatum fluctibus mollis arena tumulaverat, et elementi ipsius prolambente congerie ad honorem sepulturæ famulanda servierat. Quam visionem non ignorans divinitus sibi esse manifestatam, pluribus Christianæ religionis clam innotescere studuit, et ut ad negotium sibi coelitus ostensum una pergerent, sollerter eos exhortari curavit. Venit ergo ad locum, et quasi rætegens certa oculis signa in curvo litore expedita intentione dirigitur. Mox B. Vincentii corpus inter ipsa soli aquarumque commercia reperiunt, quem divina miracula pro suae sanctitatis merito et terris clarificaverant et pelago. Itaque propter gentilium furorem non valentes eum digno venerationis tumulare cultu, ad quamdam parvulam detulerunt basilicam sepeliendum. Tandem autem cessante perfidorum crudelitate, ac fidelium crescente devotione, beatissimus Martyr ad sepulturæ honorificentiam inde levatus, digna cum reverentia deportatur, et sub sacro altari extra muros ejusdem civitatis Valentiae ad quietem reponitur. Ubi meritis ipsius divina multipliciter præstantur beneficia ad laudem et gloriam nominis Christi, qui cum Patre et Spiritu saneto vivit et regnat Deus per infinita secula seculorum, Amen.

a Rukopis iz Aulnea: okrutnost, drugdje: tromost.
b Aynsa piše da je sama stijena za koju je bilo privezano sveto tijelo izronila iz valova te poput spužve doplivala do obale zajedno s tijelom, a mornari se, obuzeti nekim svetim strahopoštovanjem, nisu usudili dotaknuti je.
c Ottavio Panciroli u djelu Thesauri absconditi almæ Urbis, reg. 3, eccl. 11, piše da su tijelo ovoga mučenika najprije pokopali anđeli, a da se ovo ukazanje dogodilo nakon što se stišao progon. No to se pobija iz Djela.

a MS. Aul. feritas, al. lentitudo.
b Aynsa scribit, saxum ipsum, cui sacrum corpus fuerat alligatum, ex vndis emersisse, alque instur spunæ adnatasse ad littus cum corpore: quod conspicati nautæ non sint ausi prox sacro quodam stupore altingere.
c Octavius Pancirolus in Thesauris absconditis alm. æ Urbis reg. 3, eccl. 11, scribit suise Martyris corpus primum ab Angelis sepultum; hanc apparitionem sedata persecutione esse faclam. Sed refellitur ex Actis.

O relikvijama sv. Vinka.

De reliquiis s. Vincentii.

§ 1. Štola sv. Vinka donesena u Pariz, njemu posvećen samostan, koji je sada sv. Germana.

§ 1. Stola S. Vincentii allata Parisios, dicatum ei cænobium, quod nunc S. Germani.

Mnogi su, kako u drugim pokrajinama, tako osobito u Hispaniji, bili mučenici Vinkovi; i u samom imenu nalazi se neki predznak sreće. Otud se na mnogim mjestima relikvije koje se čuvaju pod tim imenom, jer su djela drugih ponegdje ukinuta ili nepoznata, smatraju relikvijama onoga najpoznatijega arhiđakona iz Cezareje Auguste. Ono pak što se najvažnije o njima prenosi, odlučili smo ovdje iznijeti, a ponešto je i izvan svake rasprave. A o onima, naime, koje su prenesene u Galiju, ovako piše Saussay:

Multi, tum aliis in provinciis, tum in Hispania præsertim, Vincentii Martyres fuere: et inest ipso in nomine omen quoddam felicitatis. Hinc pluribus locis quæ habentur illius nominis reliquæ, aliorum vel abolitis, vel ignoratis alicubi Actis, celeberrimi illius Cæsaraugustani Archdiaconi existimatæ sunt. Quæ tamen præcipua de illis feruntur, promere hic constituimus, et sunt nonnulla extra controversiam. Ac de iis quidem, quæ in Galliam translatæ, ita scribit Saussanus:

2 Nadalje, njegovo prejasno tijelo, u većem dijelu, zajedno sa štolom kojom urešen je blaženi arhiđakon posluživao kod žrtvenika biskupu Valeriju, po najkršćanskijemu kralju Hildebertu, branitelju pravovjerne vjere u Hispaniji, preneseno je iz Valencije, gdje je on dovršio slavnu borbu, u Galiju u svomu glavnom dijelu i u novoj bazilici posvećenoj uspomeni samoga svetoga mučenika blizu pariških zidina po istomu kralju položeno s golemom slavom, da kraljevskomu gradu bude ne samo na ures, nego i na trajnu utvrdu. Drugi pak dio njegovih relikvija poslije je iz Hispanije za vrijeme provale Saracena odnesen u Italiju radi čuvanja i položen u Capui; odatle je po blaženomu Teodoriku, biskupu Metza, zaslugom cara Otona, svoga rođaka, prenesen u grad Metz i najčasnije položen u onoj bazilici koju je za štovanje tako velikoga borca spomenuti biskup podigao i posvetio. Uostalom, glava istoga mučenika još prije je po sv. Domnolu, biskupu Le Mansa (koji je zaslužio da mu to dragocjeno daruje spomenuti kralj Hildebert), bila prenesena u grad Le Mans i s doličnim uresom položena u prigradskoj crkvi koju je na njegovo štovanje pod vlastitim naslovom istoga mučenika taj pobožni biskup sagradio; ona i danas uživa naziv tako velikoga zaštitnika i ponosi se sretnim pokroviteljstvom, poduprta tako znamenitom zalogom.

2 Porro ejusdem sacratissimum corpus potiori ex parte, una cum stola qua ornatus beatus Archilevita Valerio Antistiti ad aram ministrabat, a Childeberto Rege Christianissimo orthodoxæ fidei in Hispania vindice, e Valentia, ubi ille agonem gloriosum expleverat, in Gallias pro majori parte advectum, in nova basilica sacræ ipsius Martyris memoriæ consecrata prope muros Parisienses, ab eodem Rege ingenti cum gloria collocatum fuit, regiæ urbi ut non solum esset ornamento, sed itidem perenni munimento. Pars vero altera illius reliquiarum postea ex Hispania sub Saracenorum invasione, in Italiam ad conservandum deportata, et Capuæ reposita; hinc a B. Theoderico Metensi Episcopo, beneficio Othonis Imperatoris sui consanguinei, ad Metensem urbem transvecta est atque honorificentissime condita, ea in basilica, quam ad tanti athletæ cultum præmemoratus Antistes extruxit et sacravit. Ceterum caput ejusdem Martyris pridem antea a S. Domnolo Episcopo Cenomanensi (qui pretioso hoc munere a prædicto Rege Childeberto donari promeritus est) ad Cenomanensem delata civitatem, congruo decore collocatum fuerat in suburbicaria ecclesia, quam ad ipsius venerationem proprio sub titulo ejusdem Martyris, pius ille Antistes construxerat: quæ hodieque tanti tutelaris nuncupatione pollet, et felici patrocinio, insigni adeo fulta pignore, gloriatur.

3 O svakoj ćemo govoriti posebno; i najprije o onim relikvijama za koje se spominje da ih je u Pariz donio Hildebert. Njegov hispanski pohod ovako opisuje sv. Grgur iz Toursa u 3. knjizi Historia Francorum, 29. poglavlju. Nakon toga kralj Hildebert ode u Hispaniju; ušavši u nju s Klotarom, opkoljavaju i opsjedaju vojskom grad Cezareju Augustu. A oni se u tolikoj poniznosti obratiše k Bogu da su, odjeveni u kostrijet, uzdržavajući se od jela i pića, s tunikom blaženoga mučenika Vinka uz pjevanje psalama obilazili gradske zidine. I žene, zaogrnute crnim plaštevima, raspuštene kose, posuta pepela, tako da bi pomislio da služe muškim sprovodima, išle su za njima jadikujući. I tako je to mjesto svu svoju nadu položilo u Gospodnje milosrđe, da se govorilo kako se ondje slavi post Ninivljana, i nije se smatralo da se može dogoditi išta drugo nego da se njihovim molitvama smekša božansko milosrđe. Oni pak koji su opsjedali, ne znajući što opsjednuti rade, kad su vidjeli da se tako obilazi zid, mislili su da oni čine neku čaroliju. Tada uhvativši jednoga seljaka iz grada, ispituju ga što je to što čine. On reče: Nose tuniku blaženoga Vinka i s njom mole da im se Gospodin smiluje. Bojeći se toga, oni se ukloniše od toga grada; ipak, osvojivši najveći dio Hispanije, s velikim plijenom vratiše se u Galiju.

3 De singulis separatim agemus; ac primo de iis reliquiis, quas attulisse Parisios Childebertus memoratur. Ejus Hispanicam expeditionem ita describit S. Gregorius Turonensis lib. 3, hist. Franc. cap. 29. Post hæc Childebertus Rex in Hispaniam abiit, quam ingressus cum Clothario, Cæsaraugustanam civitatem cum exercitu vallant atque obsident. At illi in tanta humilitate ad Deum conversi sunt, ut induti ciliciis, abstinentes a cibis et poculis, cum tunica B. Vincentii Martyris muros civitatis psallendo circuirent. Mulieres quoque amictæ nigris palliis, dissoluta cæsarie, superposito cinere, ut eas putares virorum funeribus deservire, plangendo sequebantur. Et ita totam spem locus ille ad Domini misericordiam retulit, ut diceretur ibidem Ninivitarum jejunium celebrari: nec æstimaretur aliud posse fieri, nisi eorum precibus divina misericordia inflecteretur. Hi autem qui obsidebant, nescientes quid obsessi agerent, cum viderent sic murum circuiri, putabant eos aliquid agere maleficii. Tunc adprehensum unum de civitate rusticum, ipsi interrogant quid hoc esset quod agerent? Qui ait: Tunicam B. Vincentii deportant, et cum ipsa ut eis Dominus misereatur, exorant. Quod illi timentes, se ab ea civitate removerunt: tamen acquisita maxima Hispaniæ parte, cum magnis spoliis in Gallias redierunt.

4 Iste se stvari pripovijedaju u sažecima Gesta Francorum, ali se ondje kaže da su Franci, ušavši u Hispaniju, pustošeći spalili samu zemlju, ubijajući narod itd., da su stanovnici Cezareje Auguste, ne samo žene nego i muškarci, posuli pepelom glavu, da je biskup, pozvan od kraljeva na razgovor, došao u susret s darovima, da je Hildebert od njega zatražio da mu da relikvije blaženoga Vinka te da je, došavši u Pariz, sagradio crkvu u čast istoga svetoga mučenika. Isto piše Adon u Chroniconu pod 327. godinom i dodaje da je ondje položio tu istu štolu u toj istoj crkvi. Sigebert to navodi pod 342. godinom, kao i Baronije; Franjo Didak od Aynsa-y-Iriartea prenosi da je Cezareja Augusta bila opsjednuta 18 dana, da se ondje zadržani dio tunike i sada čuva, da je od fine tkanine, protkane zlatom, bijela i poškropljena krvlju svetoga mučenika.

4 Eadem in gestis Francorum epitomatis narrantur, sed ibi dicuntur Franci in Spaniam ingressi, ipsam terram vastantes succendisse, interficientes populum etc. Cæsaraugustani, non fæminæ solum, sed et viri, aspersisse capiti cinerem: Episcopus a Regibus evocatus ad colloquium, cum muneribus occurrisse: postulasse ab eo Childebertus ut ei reliquias B. Vincentii daret: ac Parisios veniens ecclesiam in honorem ejusdem sancti Martyris ædificasse. Idem scribit Ado in Chronico ad an. 327, additque eamdem ipsam stolam in eadem ipsa ecclesia reposuisse. Sigebertus id refert ad annum 342, uti et Baronius, Franciscus Didacus de Aynsa-y-Yriarte tradit diebus 18, obsessam fuisse Cæsaraugustam: tunicæ partem isthic retentam, etiamnum asservari: esse byssinam, auro intertextam, candidam, sancti Martyris sanguine respersam.

5 I Aimoin isti pohod i prijenos relikvija donekle jasnije opisuje u 2. knjizi De gestis Francorum, 19. poglavlju: Kralj Hildebert, koji je prijašnjih godina ušao u Hispaniju i zauzeo grad Toledo, pozvao je u pomoć svoga brata Klotara, s kojim je bio sklopio savez, da, oslanjajući se na njegovo zajedništvo, krene pokoriti sebi tu istu pokrajinu. Kad je stiglo pojačanje sa snažnom vojskom, ujedinjenim snagama stigoše sve do Cezareje Auguste; spriječeni da uđu u grad, započinju opsadu. I dok su se građani opirali, a borba se vodila najvećom silom s obje strane, naposljetku se Hispanijci, prestrašeni samim rasporedom opsade i okrutnošću Franaka, povukoše iz boja te, okrenuvši se svim žarom duha da zazovu Kristovo milosrđe, uzevši križeve s litanijom, počeše hodajući obilaziti zid. Videći to, kraljevi posumnjaše da vrše neku čaroliju; i uhvativši nekoga od seljaka, pomnije ga ispituju koje su vjere stanovnici grada ili što to rade obilazeći grad uz pjevanja. Njima on reče: Građani su kršćani; sada mole da im se Gospodin smiluje. Kralj im reče: Idi, kažu, i reci gradskomu biskupu neka bez oklijevanja dođe k nama. Kad je on došao, Hildebert mu ovako progovara: Znajući da ste štovatelji kršćanske vjere i jednoga pravoga Boga, odlučili smo vas poštedjeti ako ti, koji u tom mjestu vršiš biskupsku službu, udovoljiš našoj molbi i predaš nam relikvije sv. Vinka, koji je (kako nam je vrlo često pripovijedao preblaženi German, biskup našega grada Pariza) u ovom gradu, kao što svjedoče iskrenost mnogih i zapečaćene riječi istine, zasjao kao vrstan đakon. Biskup, ne oklijevajući, nudi kraljevima štolu, to jest tuniku, toga slavnoga đakona i mučenika. Oni je s doličnom čašću primaju, prema obećanju prekidaju opsadu i, opustošivši svu pokrajinu, s plijenom i golemim grabežom vraćaju se u rodnu zemlju.

5 Aimoinus quoque eamdem expeditionem, reliquiarumque Translationem, aliquanto distinctius describit lib. 2, de gestis Francorum cap. 19, Childebertus Rex, qui anterioribus annis Hispaniam ingressus Toletum urbem ceperat, Clotharium fratrem suum, cum quo fœdus firmaverat, sollicitavit in adjumentum sui; quo ejus fretus societate eamdem provinciam sibi subacturus aggrederetur. Quo cum valido exercitus adventante supplemento, viribus conjunctis Cæsaraugustam usque accesserunt: a cujus urbis ingressu prohibiti, obsidionem adoriuntur. Et resistentibus oppidanis, cum summa vi utrimque decerneretur; tandem Hispani ipsa obsidionis dispositione, et Francorum feroci perterriti animositate, animos a prælio revocaverunt, ac tota mentis intentione ad Christi misericordiam implorandam conversi, assumptis Crucibus cum Letania murum obambulantes circuire coperunt. Quod Reges cernentes, aliquod maleficium exercere suspicati sunt: captumque quemdam ex rusticis sollicitius interrogant, cujus religionis habitatores civitatis essent, aut quid urbem circumeundo præ cantationibus agerent. Quibus ille: Cives, ait, Christiani sunt; nunc ut sui misereatur Dominus exorant. Cui Reges: Vade, inquiunt, die Episcopo urbis, ut ad nos nihil hæsitans veniat. Quem advenientem Childebertus taliter alloquitur: Christianæ, inquit, religionis ac unius veri Dei vos agnoscentes esse cultores, parcere vobis decrevimus, si assensum nostrae petitioni tu, qui Antistitis in loco fungeris officio, præbens, nobis S. Vincentii reliquias contuleris: qui (ut beatissimus Germanus Parisiacæ, nostrae videlicet, urbis Episcopus nobis sæpissime retulit) in hac urbe, ut multorum synceritas et signata veritatis verba testantur, eximius Levita enituit. Pontifex nil moratus ejusdem inclyti Levitæ ac Martyris stolam, id est, tunicam, Regibus offert. Quam illi condigno honore suscipientes, obsidionem juxta promissum solvunt, et devastata omni provincia cum spoliis et ingenti præda nativum repetunt solum.

6 Izostavivši zatim ponešto, u 20. poglavlju dodaje ovo: Uistinu Hildebert donosi u Pariz primljenu štolu blaženoga Vinka i baziliku, sagrađenu od temelja prema odredbi preblaženoga Germana, dade posvetiti imenu istoga svetoga đakona i mučenika; u njoj je pobožno darovao ne malen dio posuda koje smo gore spomenuli da je donio iz Toleda, zajedno s škrinjama evanđelja, i križeve čudesna rada te druga najizvrsnija darovanja.

6 Quibusdam deinde interjectis, cap. 20, ista sublit: Verum Childebertus acceptam B. Vincentii stolam Parrisiis defert: ædificatamque solo tenus, secundum beatissimi Germani dispositionem, basilicam, nomini ejusdem sancti Levitæ ac Martyris dedicare fecit: in qua non minimam vasorum partem, quæ eum a Toleto asportasse supra memoravimus, cum capsis Evangeliorum, cruces quoque mirifici operis, aliaque devotus excellentissima contulit munera.

7 Toliko Aimoin, koji prilaže Hildebertovu ispravu, ili, kako je naziva, pragmatiku, kojom ovome samostanu podjeljuje razna posjede i povlastice. O posveti pak te crkve u 2. knjizi, 29. poglavlju piše ovako: Nakon smrti najoslavnijega kralja Hildeberta, u 49. godini otkako je počeo kraljevati, dok još nije bila posvećena ni blagoslovljena crkva sv. Vinka koju je bio sagradio, slavni kralj Klotar, ne smatrajući dostojnim da se to odgađa, pobrinuo se posavjetovati s preblaženim Germanom, zajedno s kraljicom Ultrogotom, suprugom spomenutoga slavnoga Hildeberta, kao i s njegovim srodnicima Krotbergom i Krotcindom, da je s doličnom čašću posveti preblaženi German, kako bi na dan posvete iz vlastitih dobara časno dodijelili miraz samoj crkvi. Što su i učinili i potvrdili svojim pismom.

7 Hac Aimoinus, qui Childeberti diploma, sive, ut vocat, pragmaticum, subjungit, quo varias huic cænobio possessiones ac privilegia largitur. De ecclesiæ vero illius dedicatione lib. 2, cap. 29, ita scribit: Defuncto gloriosissimo Rege Childeberto, 49 postquam regnare coeperat anno, nondum quidem dedicata vel consecrata S. Vincentii, quam fabricaverat, ecclesia; gloriosus Clotharius Rex non dignum ducens hoc fore procrastinandum, conferre curavit cum beatissimo Germano, unaque cum Ultrogotha Regina præfati inclyti Childeberti uxori, necnon et cum Crothberga et Crothsinda ejus afflnibus, quatenus ipsa cum digno honore consecraretur a beatissimo Germano, ut in die dedicationis ex rebus propriis ipsi ecclesiæ dotem honorifice conferrent. Quod et fecerunt, et scripto suo corroboraverunt.

8 Dana je ta Hildebertova isprava u 48. godini njegova kraljevanja, što je bila 359. godina Kristova, 6. prosinca; on sam preminuo je sljedeće godine, a zatim je Klotar dvije godine držao samovlast franačkoga kraljevstva, u koje je vrijeme obavljena posveta crkve. Obljetni spomen njezine posvete upisao je u svoj martirologij Uzard, redovnik istoga samostana, 23. prosinca: U Parizu posveta bazilike u čast svetoga Križa i sv. Vinka mučenika, i ukop gospodina kralja Hildeberta. Isto Galezinije, Kanizije, Florarium. Također Saussay: U Parizu posveta prigradske bazilike u čast svetoga Križa i sv. mučenika Vinka, koju je osnovao najkršćanskiji kralj Hildebert, koji se, vrativši se iz Hispanije s pobjedom, ondje na štovanje božanstva pobožno položio štolu istoga blaženoga arhiđakona, koju je bio donio iz Cezareje Auguste, kao i ne malen dio posuda koje je bio odnio iz Toleda, zajedno sa škrinjama evanđelja, križevima čudesna rada i drugim najizvrsnijim darovima. Posvetio je ovu znamenitu baziliku sv. German, pariški biskup, na čiji ju je poticaj sam kralj Hildebert kraljevskom veličanstvenošću bio sagradio. U njoj je napokon pokopan sam sv. German i zasjao onim čudesima kojima je proslavljenu crkvu sa samostanom i predgrađem prisvojio pod svoj naslov i zaštitu. Život samoga sv. Germana, pariškoga biskupa, dat ćemo 28. svibnja.

8 Datum est illud Childeberti diploma anno regni ejus 48; qui erat Christi 359, die 6 Decembris; ipse anno anno sequenti decessit: ac tenuit deinde Francorum regni monarchiam Clotharius biennio, quo tempore dedicatio facta ecclesiæ est. Ejus dedicationis anniversariam memoriam suo Martyrologio inscripsit Usuardus, ejusdem cænobii monachus, 23 Decembris: Parisiis dedicatio basilicæ in honore sanctæ Crucis et S. Vincentii Martyris: et depositio Domni Childeberti Regis: Eadem Galesinius, Canisius, Florarium. Saussaius quoque: Lutetiæ Parisiorum dedicatio basilicæ suburbanæ in honore sanctæ Crucis et S. Martyris Vincentii, fundatæ per Childebertum Regem Christianissimum, qui redux ab Hispania cum triumpho, stolam ipsius beati Archilevitæ, quam ex Cæsaraugusta attulerat, necnon minimam vasorum partem, quæ asportaverat a Toleto, cum capsis Evangeliorum, crucibusque mirifici operis, aliisque excellentissimis muneribus ibidem ad cultum deitatis veneranter reposuit. Consecravit hanc illustrem basilicam S. Germanus Episcopus Parisiensis, cujus hortatu illam Rex ipse Childebertus regali magnificentia ædificaverat. In qua demum ipse S. Germanus tumulatus, iis prodigiis refulsit, quibus illustratam ecclesiam cum cænobio et suburbio suum in titulum et tutelam vendicavit. Vitam ipsius S. Germani Parisiensis Episcopi dabimus 28 Maii.

9 Je li osim štole sv. Vinka, to jest tunike ili dijela tunike, Hildebert donio u Pariz iz Hispanije druge njegove relikvije, ne prenose stari pisci, barem oni koje smo vidjeli. Sam Hildebert u svojoj pragmatici samo kaže da je donio relikvije sveca iz Hispanije i ne iznosi koje su to bile. Tvrdio je gore Saussay da je donio prejasno tijelo u većem dijelu zajedno sa štolom, i to iz Valencije, gdje je on dovršio slavnu borbu, premda nitko od starih pisaca ne prenosi da je relikvije odnio iz Valencije, nego iz opsjednute Cezareje Auguste. Jer to što kralja Hildeberta naziva najkršćanskijim braniteljem pravovjerne vjere u Hispaniji, sjajnija je pohvala nego da se zasluženo može pripisati onomu kralju okaljanu bratskom mržnjom i pokoljem nećaka. Prvi je, naime, hispanski pohod poduzeo da osveti nepravdu učinjenu sestri Klotildi, koju je njezin muž, arijanski kralj Amalarik, zbog postojanosti u katoličkoj vjeri na nedostojne načine mučio. Uzroke drugoga pohoda sv. Grgur iz Toursa ne navodi; Aimoin piše da je bio jedini, da krene pokoriti sebi tu istu pokrajinu.

9 An præter stolam S. Vincentii, sive tunicam, aut tunicæ partem, alias ejus reliquias attulerit Parisios ex Hispania Childebertus, non tradunt antiqui, quos quidem viderimus. Ipse Childebertus in suo pragmatico soltum dicit se Sancti reliquias de Spania apportasse; nec quæ illæ fuerint exponit. Asserit Saussaius supra, sacratissimum corpus potiori ex parte, una cum stola advexisse, et quidem Valentia, ubi ille agonem gloriosum expleverat; cum nemo veterum tradat Valentia, sed Cæsaraugusta obsessa, reliquias cum abstulisse. Nam quod Childebertum Regem Christianissimum orthodoxæ fidei in Hispania vindicem appellat, luculentior laudatio est, quam ut tribui Regi illi fraternis odiis, nepotumque cæde impiato merito possit. Prior quidem expeditio Hispanica suscepta ab eo est, ut injuriam sorori Chlotildi factam vindicaret, quam suus conjux Amalaricus Rex Arianus, ob Catholicæ fidei constantiam, indignis modis vexabat. Secundæ expeditionis causas S. Gregorius Turonensis non prodit; Aimoinus illam unicam scribit fuisse, ut eamdem provinciam sibi subacturus aggrederetur.

§ II. Druge relikvije sv. Vinka u Galiji.

§ II. Aliæ in Gallia S. Vincentii reliquiæ.

Ipak je u Galiju donesena glava sv. Vinka, bilo po istomu Hildebertu, kako želi Saussay, bilo po komu drugomu, svakako za njegova vremena. To proizlazi iz života sv. Domnola, biskupa Le Mansa, koji ćemo dati 16. svibnja, u kojem se nalazi ovo: Sagradio je, naime, najpobožniji ljubitelj svete Crkve neki samostan u predgrađu svoga grada, kako bi bio utvrda toga grada i kako bi mogao Gospodinu pridobiti duše, te ga je posvetio u čast svetih mučenika Vinka i Lovre. Na samoj je posveti želio da bude nazočan spomenuti biskup German, kako bi se svečanim posvećenjem obojice narod potaknuo na veću pobožnost. Prigodom njegova posvećenja oporukom mu je od dobara svoje Crkve mnogo ostavio i potvrdio, uz dopuštenje i naklonost franačkoga kralja Hilperika i njegovih velikaša, dok su to mnogi biskupi savjetovali, a ponajviše sv. German, a poticali da to učini i kler i narod. Potpisao je pak svojom rukom i odobrio blaženik German i više drugih biskupa. Nadalje, u istoj je crkvi časno položio glavu blaženoga mučenika Vinka i velik dio rešetke na kojoj je pečen sv. Lovro; također je htio da ondje po propisu pravila žive i služe Gospodinu redovnici pod skrbi i upravom opata Leusa, koga je sam postavio. Tolikom je pak ljubavlju obujmljivao preblaženoga biskupa Germana da mu je u toj istoj crkvi svetih mučenika Vinka i Lovre pripravio grobno mjesto, gdje je ipak poslije, zbog nekih određenih razloga, pokopan ne sv. German, nego dostojno on sam. Toliko ondje. Ali ili ondje glava svetoga mučenika nije bila cijela, ili je poslije donesena u samostan u Castresu, kad ju je kardinal biskup Porta Konrad dao prenijeti iz Castresa u Clairvaux, gdje se i sada čuva, kao što vjerodostojnim svjedočanstvima dokazuje Jakov Breul, koji i navodi Konradovu ispravu izdanu 1224. godine, 30. travnja. O drugim relikvijama sv. Vinka darovanima građanima Le Mansa govorit ćemo u sljedećem poglavlju. Franjo Diag u 6. knjizi Annales del reino de Valencia, 6. poglavlju, tvrdi da je u Le Mans k sv. Domnolu donesena glava drugoga mučenika Vinka.

Allatum tamen in Galliam S. Vincentii caput, sive ab eodem Childeberto, ut vult Saussaius, seu quo alio, ejus certe xstate. Constat id ex S. Domnoli Cenomanensis Episcopi vita, quam 16 Maii dabimus, in qua isthæc habentur: Extruxit autem sanctæ Ecclesiæ amator devotissimus monasterium quoddam in suburbio civitatis suæ; tum ut ejus urbis esset munimentum, tum ut posset Domino animas lucrifacere: idque in honorem sanctorum Martyrum Vincentii et Laurentii consecravit. Ipsi autem consecrationi adesse voluit memoratum Germanum Episcopum, ut amborum solenni dedicatione ad majorem populus devotionem incitaretur. In ejus vero consecratione, de rebus Ecclesiæ suæ multa testamento ei legavit atque confirmavit, permittente et favente Chilperico Francorum Rege ejusque Principibus; multis etiam id suggerentibus Episcopis, inprimis autem S. Germano; Clero quoque populoque ut id faceret adhortante. Subscripsit autem sua manu et approbavit B. Germanus pluresque alii Episcopi. Porro in eadem ecclesia caput B. Vincentii Martyris, et magnam craticulæ partem, in qua S. Laurentius assatus est, honorifice reposuit: monachos etiam sub cura et moderatione Leusi Abbatis, quem ipse præfecit, ad regulæ præscriptum illic degere Dominoque servire voluit. Tanto autem amore beatissimum Germanum Episcopum complectebatur, ut in eaipsa SS. Vincentii et Laurentii Martyrum ecclesia sepulturæ locum ei præpararit: ubi tamen postea, ob certas quasdam caussas, non S. Germanus, sed ipsemet digne humatus est. Hæc ibi. Verum aut non integrum isthic sancti Martyris caput fuit, aut post ad Castrense cænobium advetum est, cum illud Castris ad Claramvallem transferri curarit Conradus Cardinalis Portuensis, ubi etiamnum asservatur, ut authenticis testimoniis probat Jacobus Breulius, qui et diploma Conradi recitat datum an. 1224, pridie Kal. Maii. Alias Cenomanis reliquias S. Vincentii donatas § sequenti dicemus. Franciscus Diagus lib. 6, annal. regni Valentiæ cap. 6, contendit, alterius Martyris Vincentii caput fuisse Cenomanos ad S. Domnolum allatum.

11 I na drugim se mjestima u Galiji neke relikvije sv. Vinka drže u štovanju. Naime, sv. Grgur iz Toursa u 1. knjizi De gloria Martyrum, 90. poglavlju, ovako piše: Vinko, bilo đakon bilo mučenik, dovršio je mučeništvo u Hispaniji. Na granici pak područja Poitiersa nalazi se u Arbatilicu selo imenom Becciaco, u kojem se čuvaju njegove relikvije. Njegova se svetkovina slavi 11. kalenda jedanaestoga mjeseca. Ali stanovnici mjesta, a osobito arhiprezbiter, pogođeni ne znam kakvom zabludom, htjedoše da se slavi dan ranije. Kad su, dakle, nakon odsluženih misa sjeli za gozbu, gle, jedan od opsjednutih poče vikati i govoriti: Trčite, građani, izađite iz sela, izađite u susret blaženomu Vinku: evo, dolazi na bdjenje, evo, sutra ćete imati njegov blagdan. Dok je on to govorio, obnavljaju svečanosti i svu noć probdiju u bdjenjima. Kad je pak svanulo, dok su se slavile svečanosti misa, i ovaj opsjednuti, koji je prorekao dolazak sveca, i još dvojica s njim bijahu očišćeni. Ali i dvojica uzetih istoga su dana ozdravili, i tako su sa slavlja otišli s radošću.

11 Alibi quoque in Gallia S. Vincentii reliquiæ nonmullæ in veneratione habentur. Nam S. Gregorius Turonensis lib. 1, de gloria Martyrum cap. 90, ita scribit: Vincentius vel Levita vel Martyr Hispanis martyrium consummavit. Apud terminum vero Pictavum vicus est in Arbatilico, nomine Becciaco, in quo ejus habentur reliquiæ. Cujus solennitas xi Kal. mensis undecimi celebratur. Sed incolæ loci, et præcipue Archipresbyter, errorem nescio quem passus, ante diem eam voluit celebrari. Dictis igitur Missis cum ad convivium resident, ecce unus ex energumenis clamare copît ac dicere: Currite cives, egredimini a vico, exite obviam B. Vincentio: ecce ad vigilias venit: ecce festa ejus crastino habituri estis die. Hæc eo dicente, renovant solennia, et tota nocte in vigiliis excubant. Mane autem facto, dum Missarum solennia celebrarentur, et hic energumenus, qui adventum Sancti prædixit, et alii cum eo duo mundati sunt. Sed et duo paralytici ipsa die directi sunt, et sic a festivitate cum lætitia est discessum.

12 Kad su pak njegove relikvije nosili neki hodočasnici, došli su do sela Ceratense u području grada Toursa i ondje su, donijevši ih, bili primljeni u kolibu nekoga siromaha. Sutradan su pak dvojica uzetih nad tim svetinjama dobili hod, a jedan slijepac primio je vid.

12 Cum autem reliquiæ ejus a quibusdam peregrinis deferrentur, ad Ceratensem Turonicæ urbis vicum accesserunt, ibique ad tugurium cujusdam pauperis deferentes suscepti sunt. In crastino autem duo paralytici super hæc pignora acceperunt gressum, unusque caecus lumen recepit.

13 Nedaleko pak od toga sela nalazi se drugo selo, koje zovu Orbaniacum, u čijoj se crkvi čuvaju relikvije ovoga sveca; kad su ih bili odnijeli kradljivci, a onaj koji ih je bio odnio ostavio ih u Bourgesu nekomu opatu za primljenu cijenu, opatu je bilo objavljeno da ih vrati na mjesto odakle su bile premještene. Ništa manje i arhiprezbiteru bliskomu tomu samostanu u viđenju je očitovano da nipošto ne oteže s vraćanjem. Kad ih je, primivši ih, nosio uz pjevanje psalama, neki čovjek koji je cijelu godinu ležao pritisnut teškom bolešću, donesen u rukama svojih, čim je moleći pokorno poljubio veo kojim su bili prekriveni sveti ostaci, odmah ozdravio čim je bolest suzbijena i pošao je za mučeničkim sprovodom zajedno s ostalima.

13 Haud procul autem ab illo vico est alius vicus, quem Orbaniacum vocant, in cujus ecclesia hujus sancti habentur reliquiæ: quæ cum a furibus ablatæ fuissent, et ipse qui easdem abstulerat in Biturico cuidam Abbati accepto pretio reliquisset; revelatum est Abbati, ut eas loco, unde dimotæ fuerant, restauraret. Nihilominus et Archipresbytero huic monasterio propinquo per visum manifestatum est, ne penitus moras innecteret ad restituendum. Quas acceptas cum psallendo deferret, homo quidam, qui per annum integrum oppressus gravi aegritudine decumbebat, inter suorum deportatus manus, ut velum quo sanctæ tegebantur favillæ, adorans suppliciter osculatus est, mox compressa infirmitate sanatus, exequiis martyrialibus cum ceteris est secutus.

14 Toliko sv. Grgur. Tiskane knjige imaju da se njegova svetkovina obično slavi 11. kalenda jedanaestoga mjeseca; mi vraćamo 11. kalenda prema vjerodostojnosti martirologija i običaju svih Crkava. Selo Ceratense grada Toursa rukopis iz Ripatoria naziva Ceratinsim, a Orbaniacum Orbani.

14 Hæc S. Gregorius. Excusi libri habent xi Kal. undecimi mensis agi ejus celebritatem solere: restituimus xi Kal. ex fide Martyrologiorum, et omnium Ecclesiarum usu. Vicum Ceratensem urbis Turonicæ, MS. Rip. Ceratinsim vocat; Orbaniacum, Orbani.

15 Teodorik, biskup Metza u Belgijskoj Galiji, prateći Otona I. u Italiju, donio je odatle kako druge relikvije svetaca, tako i sv. Vinka; u njegovu je čast također osnovao samostan. O toj stvari Sigebert pod 970. godinom. Teodorik, biskup Metza, prateći Otona I. u Italiju, donio je odatle kako druge relikvije svetaca, tako i sv. Vinka; u njegovu je čast također osnovao samostan. O toj stvari Sigebert pod 970. godinom. Teodorik, biskup Metza, bliži caru krvlju, naklonošću i prisnošću od drugih, dok je u pohodu na Italiju tri godine pod njim služio, sabrao je iz raznih krajeva Italije na svaki način koji je mogao mnoga tijela i relikvije svetaca: najprije iz Marsije sv. Elpidija..., iz Cordobe relikvije mučenika i đakona Vinka, koje su iz Hispanije nekoć dva redovnika odnijela u Capuu, a iz Capue ondje prenesene... Sve je to s dijelom lanca sv. Petra apostola, s njegovim vlasima i krvlju prvimučenika sv. Stjepana te dijelom rešetke mučenika sv. Lovre, što mu je darovao papa Ivan, zajedno s mnogim drugim relikvijama svetaca, biskup Teodorik prenio u Galiju ove godine i položio u crkvi mučenika sv. Vinka koju je sam sagradio na otočiću grada. Time bi mogao pobiti ono što je gore napisao Saussay, da ih je sam Teodorik uzeo iz Capue. Nadalje, o Teodoriku, čiji se spomendan slavi 18. srpnja, češće će se govoriti na drugom mjestu.

15 Theodoricus Metensis in Gallia Belgica Episcopus Ottonem 1, in Italiam comitatus, cum alias inde Sanctorum reliquias, tum S. Vincentii, attulit; cujus etiam honori monasterium condidit. Qua de re Sigebertus ad annum 970. Deodericus Mettensium Episcopus Ottonem 1, in Italiam comitatus, cum alias inde Sanctorum reliquias, tum S. Vincentii, attulit; cujus etiam honori monasterium condidit. Qua de re Sigebertus ad annum 970. Deodericus Mettensium Episcopus, Imperatori sanguine, dilectione, ac familiaritate ceteris devinctior, dum in Italiacæ expeditione per triennium sub eo militaret, multa corpora et pignora Sanctorum de diversis Italiæ locis quocumque potuit modo collegit: primum a Marsia S. Elpidium..... a Corduno pignora Vincentii Martyris et Levitæ, ab Hispania olim a duobus monachis Capuam, a Capua illuc deportata..... Hæc omnia cum parte catenæ S. Petri Apôstoli, cum capillis ejusdem, et sanguine S. Stephani Protomatyris, et parte de craticula S. Laurentii rentii Martyris a Papa Joanne sibi donata, cum aliis multis Sanctorum pignoribus Præsul Deodericus in Galliam hoc anno transtulit, et in ecclesia S. Vincentii Martyris a se in insula urbis constructa locavit. Hinc refellas quod supra scriptis Saussaius, ab ipso Theodorico esse Capua sublata. Porro de Theodorico, cujus natalis recolitur 18 Julii, sæpius alibi agetur.

16 Ivan Cognatus u 3. knjizi Historiae Tornacensis, 36. poglavlju, svjedoči da se neke relikvije sv. Vinka čuvaju i u katedralnoj crkvi u Tournaiju. Bilo je i u kapeli u Bruxellesu naših slavnih i najpobožnijih vladara Alberta i Izabele nekih ostataka istoga svetoga mučenika. Glaber Rudolf u 3. knjizi Historiae, 2. poglavlju, o Robertu, kralju Galije, piše ovako: Ponudio je, kaže, kralj Robert Henriku neizmjerne darove zlata i srebra i dragocjena dragog kamenja, povrh toga i stotinu najljepše urešenih konja. Ali on, videći prijateljevu velikodušnost, prihvatio je od toga samo evanđelistar, ukrašen zlatom i dragim kamenjem, te slično izrađen relikvijar koji sadrži zub đakona i mučenika sv. Vinka. Odakle je taj zub dobio Robert i kamo ga je položio sv. Henrik, nama je nepoznato.

16 Joannes Cognatus Historiæ Tornacensis lib. 3, cap. 36, testatur aliquas quoque S. Vincentii reliquias in cathedrali Tornacensi ecclesia asservari. Fuerunt et in sacrario Bruxellensi gloriosorum piissimorumque Principum nostrorum Alberti et Isabellæ, aliquæ ejusdem sancti Martyris exuviæ. Glaber Rodulphus lib. 3, hist. cap. 2, de Roberto Galliæ Rege ita scribit: Obtulit Robertus Rex, inquit, immensa munera auri atque argenti et pretiosarum gemmarum Henrico; centum insuper equos honestissime phaleratos. At ille cernens amici liberalitatem, suscepit ex illis tantum librum Evangelii, aureis lapidibus pretiosis insertum, ac phylacterium simile factum, continens dentem S. Vincentii Levitæ et Martyris. Unde hunc dentem acceperit Robertus, ubi cum S. Henricus collocarit, nos latet.

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

22. siječnja Kalendar godine