Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 22. siječnja

O sv. Vincenciju mučeniku

DE S. VINCENTIO MARTYRE

§ III. Relikvije sv. Vinka donesene u Castres: njihovi dijelovi na druga mjesta.

§ III. Reliquiæ S. Vincentii Castrum allatæ: earum partes alio.

Castres, ili Castra, ili Castras, grad je u Okcitaniji smješten na rijeci Agout, nekoć glasoviti samostan benediktinskoga reda, pod biskupom Albija, ali ga je papa Ivan XXII. uzdigao u katedralnu crkvu; Pavao III., 1536. godine, 22. studenoga, odredio je da od redovnika postanu svjetovni kanonici. Da je ovamo u njegovo doba doneseno iz Hispanije tijelo mučenika sv. Vinka, svjedoči Aimoin, koji je živio u doba Ludovika Pobožnoga i njegovih sinova, te je sam prijenos opisao u dvije knjige koje je Jakov Breul objavio u tisku. Tu pripovijest Portugalac Andrija Resende u pismu Bartolomeu Quevedu pogrešno ismijava; ali osim dosjetaka, povremeno nimalo skromnih, jedva da iznosi ikakav dokaz kojim bi srušio njezinu vjerodostojnost. Koji pak od njih posjeduju tijelo svetoga mučenika, imaju li jedni i drugi samo dio, ili cijelo, ali različitih svetaca istoga imena, ne želimo istraživati, a kamoli donositi presudu o cijeloj toj raspravi. Svakako ćemo niže pokazati da nisu cijele njegove relikvije odnesene iz Valencije u Castres ili u Portugal, budući da je biskup Valentin darovao njegovu ruku Barijskoj crkvi u Apuliji.

Castrum, sive Castra, aut Castras, urbs est Occitaniæ ad Acutum amnem sita; olim celebre ordinis Benedictini monasterium, sub Albigensi Episcopo, sed Joannes XXII Papa in Ecclesiam cathedralem excrit; Paulus III, an. 1536, 22 Novemb. de monachis seculares Canonicos esse sancivit. Huc S. Vincentii Martyris ex Hispania allatum sua ætate corpus testatur Aimoinus, qui Ludovici Pii ejusque filiorum vixit ætate, atque ipsam Translationem duobus libris descripsit, quos Jacobus Breulius typis vulgavit. Quam historiam Andreas Resendius Lusitanus in epistola ad Bartholomæum Kebedium false irridet: sed præter jocos, subinde parum modestos, vix argumentum profert ullum, quo fidem illius elidat. Utri tamen corpus possideant sancti Martyris, an utrique partem solum, an integrum, sed diversorum ejusdem nominis Sanctorum, nolumus quærere, nedum de tota ea controversia sententiam ferre. Certe non integras ejus reliquias Valentia Castrum, aut in Lusitaniam avectas, infra ostendemus, cum Valentinus Episcopus brachium ejus Bariensi Ecclesiæ in Appulia donarit.

18 Obljetni spomen nalaza sv. Vinka bilježi u Martyrologium Gallicanum Saussay 27. listopada s opširnim hvalospjevom. Istoga dana Molanus i kartuzijanci u Kölnu u dodatku Uzardu, Kanizije, Galezinije: Istoga dana Nalaz tijela đakona i mučenika sv. Vinka. Stari primjerak Uzardova martirologija, koji je otprilike prije 400 godina ispisan i čuva se u samostanu sv. Germana u Parizu: Istoga dana Nalaz, ili Prijenos, đakona i mučenika sv. Vinka. Galezinije u bilješkama te Ferrario izjavljuju da pišu o onomu prijenosu koji je izvršio Audald. Inače isti Galezinije 23. rujna: U Valenciji u Hispaniji Nalaz mučenika sv. Vinka. Navodi u bilješkama spise Bergamske crkve. A Ferrario, navodeći također spise iste Crkve, koje još nismo vidjeli, i Galezinija: U Bergamu, kaže, Nalaz tijela sv. Vinka.

18 Inventionis S. Vincentii anniversariam memoriam consignat in Martyrologio Gallicano Saussaius 27 Octobris cum prolixo elogio. Eodem die Molanus et Carthusiani Colon. in addit. ad Usuardum, Canisius, Galesinius: Ipso die Inventio corporis S. Vincentii Levitæ et Martyris. Vetus exemplar Martyrologii Usuardi, quod a 400 circiter annis exaratum asservatur in monasterio S. Germani Parisiis: Ipso die Inventio, seu Translatio, S. Vincentii Levitæ et Martyris. Declarat Galesinius in Notis ac Ferrarius se de ea Translatione per Audaldum facta scribere. Alioquin idem Galesinius 23 Septembris: Valentiæ in Hispania Inventio S. Vincentii Martyris. Citat in Notis tabulas Ecclesiæ Bergomensis. At Ferrarius, citans itidem tabulas ejusdem Ecclesiæ, nobis necdum visas, et Galesinium: Bergomi, inquit, Inventio corporis S. Vincentii.

19 Da se u Castresu čuvaju relikvije sv. Vinka, posvjedočeno je kroz mnoga prošla stoljeća i javnim ispravama i sjajem čudesa. Njihov je malen dio za sebe zatražio i ishodio Ludovik, sin francuskoga kralja Filipa Augusta, otac sv. Ludovika. Postoji o toj stvari pismo najpobožnijega i najnepobjedivijega grofa Šimuna od Montforta u arhivu samostana sv. Germana, koje je objavio Breul: Svima koji će vidjeti ovo pismo Šimun, grof od Leicestera, gospodar Montforta, po Božjoj providnosti namjesnik Bourgesa i Bayeuxa, pozdrav u Gospodinu. Budući da nas je naš najdraži gospodar Ludovik s mnogo usrdnih molbi zamolio da mu damo nešto od relikvija blaženoga mučenika Vinka, čije se prejasno tijelo po svjedočanstvu knjiga koje se nalaze u spomenutoj crkvi i po mnoštvu čudesa koja se po slavnim zaslugama spomenutoga preblaženoga mučenika ondje često događaju nalazi u nekoj crkvi sagrađenoj u njegovu čast u Castrasu, nekomu našem mjestu u biskupiji Albi, mi, imajući na umu pobožnost spomenutoga Ludovika te korist i napredak koji je on pridonio u stvari Isusa Krista, dali smo mu od kosti čeljusti spomenutoga slavnoga mučenika. Na svjedočanstvo čega dali smo ovo pismo ovjeriti svojim pečatom. Dano u Toulouseu u kapeli templarskoga reda.

19 Castri asservari S. Vincentii reliquias, a pluribus retro seculis, et publicis scriptis et miraculorum splendore testatum est. Partem carum aliquantulam sibi Ludovicus Philippi Augusti Regis Galliæ filius, S. Ludovici pater, expetiit et impetravit. Extant Simonis Montfortii piissimi invictissimique Comitis de ea re litteræ in archivo monasterii S. Germani, a Breulio editæ: Universis præsentes litteras inspecturis Simon Comes Leincestrensis, Dominus Montis fortis, Dei providentia Bituricensis et Bajocensis Vicarius, salutem in Domino. Cum charissimus Domnus noster Ludovicus cum multa precum instantia nos rogaret, quod nos ei dari faceremus aliquid de reliquiis B. Vincentii Martyris, cujus corpus sanctissimum in quadam ecclesia quæ in honorem ipsius fundata est apud Castras, quamdam villam nostram in diocesi Albiensi, per librorum auctoritatem, qui sunt in ecclesia prædicta, et miraculorum frequentiam, quæ per prædicti beatissimi Martyris merita gloriosa frequenter ibidem fiunt: nos devotionem prædicti Ludovici attendentes, utilitatem et promotionem, quam ipse contulit in negotio Jesu Christi, eidem dari fecimus de osse maxillæ prædicti Martyris gloriosi. In cujus rei testimonium præsentes litteras sigillo nostro fecimus sigillari. Datum Tholosæ in capella Domus militiæ templi.

20 Postoji o darovanju tih istih relikvija ondje pismo opata Castresa Vilima, koje navodi i Vilim Catel u 2. knjizi, 23. poglavlju. Ono glasi ovako: Vilim, Božjim milosrđem nazvani opat Castresa, i sav samostanski zbor redovnika, svim vjernicima Kristovim koji će vidjeti ovo pismo vječni pozdrav u Gospodinu i dostojnu nagradu za svoja dobra djela. Promatrajući postojanu pobožnost plemenitoga muža gospodina Ludovika, sina slavnoga francuskoga kralja, naime gospodina Filipa, i pobožnu naklonost dobra značaja u traženju relikvija najslavnijega đakona i mučenika Vinka (koji je podnio muku pod namjesnikom Dacijanom u gradu Valenciji u Hispaniji), spremno smo mu udovoljili; želeći s ljubavlju ispuniti njegove želje, koje nisu odstupale od puta razuma, pratećom naklonošću, darovali smo mu besplatno i dragovoljno neki dio čeljusti glave predragocjenoga mučenika, na čast i poštovanje pravedne molbe te kraljevskoga dostojanstva i veličanstva. Dano u Castrasu, gdje se čuva tijelo već rečenoga mučenika, na nedjelju unutar osmine Gospodnjega uzašašća, godine njegova Utjelovljenja 1215., dok je kraljevao spomenuti slavni gospodar Filip, kralj Franaka. O ovo su pismo ovješeni pečati opata i samostana u Castresu; prvi ovaj natpis sadrži: S. G. OPATA CASTRENSKOGA, drugi ima utisnut lik glave sv. Vinka, s ovim natpisom uokolo: PEČAT SV. BENEDIKTA U CASTRESU.

20 Extant de earumdem reliquiarum donatione ibidem litteræ Abbatis Castrensis Willelmi, quas et Gültelmus Catellius citat lib. 2, cap. 23. Ex ita habent: Willelmus Dei misericordia dictus Abbas Castrensis, et totus Fratrum conventus, universis Christi fidelibus has litteras inspecturis æternam in Domino salutem, et dignam bonorum operum suorum remunerationem. Considerantes nobilis viri Domini Ludovici, flii illustris Regis Franciæ, Domini videlicet Philippi, constantem devotionem, et piam bone indolis affectionem, in petendo reliquias gloriosissimi Vincentii Levitæ et Martyris (qui passus est sub Daciano Præside in Valentia civitate Hispaniæ) facillem præbuimus sibi assensum; volentes caritative ejus vota, quæ a rationis tramite non discordabant, affectu prosequente complere: dedimus eidem gratis et spontanea voluntate quamdam partem maxillæ capitis pretiosissimi Martyris, ob honorem et reverentiam justæ petitionis et regiæ dignitatis ac majestatis. Datum apud Castras, ubi corpus jam dicti Martyris servatur, Dominica infra Octavas Dominicæ Ascensionis anno Incarnationis ejusdem mccxv, regnante Domno Philippo illustri Rego Francorum superius nominato. His litteris appensa sunt sigilla Abbatis, et Conventus Castrensis; primum hoc scripti continet: S. G. ABBATIS CASTRENSIS, alterum habet figuram capitis S. Vincentii impressam, cum hac in circuitu scriptura: SIGILLUM S. BENEDICTI CASTRIS.

21 Kost ždrijela sv. Vinka, za koju je vjerojatno da je bila spojena s onom donjom čeljusti, svjedoči Breul da je pronađena u samostanu sv. Germana; i da je njezin dio, ne veći od prvoga članka palca, 1602. godine, nakon mnogih molbi, darovan uglednoj ženi Mariji od Boussu, da ga podijeli s nekom španjolskom vojvotkinjom; da je također dio te kosti, davno obećan, napokon iste 1602. godine, 21. travnja, predan samostanu sv. Vinka u Le Mansu.

21 Os faucis S. Vincentii, quod cum illa mandibula verisimile est conjunctum fuisse, in monasterio S. Germani repertum testatur Breulius; partemque ejus non majorem primo pollicis articulo, anno 1602, post multas preces donatam illustri feminæ Mariæ de Boussu, partiendam cum Duce quadam Hispana; partem quoque illius ossis dudum promissam, tandem eodem anno 1602, 21 April. traditam monasterio S. Vincentii Cenomanensi.

22 Srce istoga sveca čuvalo se u gradiću koji zovu Dun-le-Roi, a koje je nekoć grof Sancerrea Teobald dao ukrasiti srebrom. Gradić su 1362. godine opsjeli heretici i zauzeli predajom, te su odmah, protivno danoj riječi, opljačkali crkvicu sv. Vinka, koja jedina postoji u tom gradiću i podložna je župnoj i kaptolskoj crkvi sv. Stjepana smještenoj u predgrađu, uzevši sve uređenje i sveto posuđe. Srce sv. Vinka netko je, povjereno mu od priora crkve sv. Stjepana, potajno čuvao; ali izdan i pogođen mnogim udarcima, bio je napokon prisiljen predati ga njima; oni su doduše razgrabili srebro, ali su samu svetu zalihu javno spalili u drugomu gradiću, odakle se razlio najugodniji miris. Tako otprilike Breul u bilješkama uz ovaj prijenos. Nadalje, da su relikvije sv. Vinka prenesene u Castres ispovijedaju sami stanovnici Valencije, kao što svjedoči i Resende, te Franjo Diag u 6. knjizi Annales del reino de Valencia, 6. poglavlju, gdje piše da se u Valencijskoj crkvi ne slavi samo rođendan svetoga mučenika 22. siječnja, nego i prijenos relikvija u Galiju sljedećega dana, oboje dvostrukim obredom.

II. POVIJEST PRIJENOSA, PISAC REDOVNIK AIMOIN. PREDGOVOR PISCA.

Spomena dostojnim svetim ocima, gospodinu opatu Bernonu, i ostaloj braći pod njim, koji u pokrajini Albi i samostanu bl. Benedikta, koji se zove Castres, pod njegovom upravom redovničkom revnošću služe Bogu, grešnik Aimoin, najposljednji od redovnika blagog Germana, pariškoga biskupa, (želi) sadašnji napredak i vječnu krunu u Kristu.

Upoznavši vašu, o najdraži oci, razboritu i ujedno čudesnu jednostavnost, ne čudim se što je bilo drago vašoj svetosti naložiti meni neznatnomu tako velik posao, da pismeno zabilježivši predam na znanje naraštajima i budućim stoljećima dolazak blaženoga đakona i mučenika Kristova Vinka k vama te razlog toga dolaska po višnjoj opomeni. U tome također prikladno zahtijevate da veliko razjasnim u malo riječi, ili da zbog izbjegavanja zamora opširno sažmem u kratkom izlaganju, kako bi svima koji čitaju ovo djelo, uz Kristovu pomoć, bilo prihvaćenije. Dotaknut ću se također, koliko je dovoljno da se pouzdano spozna njegov nalazak i njegov prijenos k vama, onoga što se tiče čudesa istoga sveca, očitovanih u velikom mnoštvu na putu ili kod vas. Ali budući da ste se u tome prihvatili mene, premda nedostojna, ipak dostojno, neka uvijek bude pobožna volja Gospodnja, i neka slijedi njegova, svetoga i izvrsnoga svjedoka, česta molitva za mene kod njega. I neka ne bude dopušteno da se ja, makar nezaslužan, nađem neposlušan tolikim i tako velikim učiteljima koji traže ono što je dostojno; neka i vaša svetost moli božansku milost za mene, da ono što se po zaslugama ne usuđujem, poduprt pomoću svetih molitava, mogu izvršiti ne ja doduše, nego milost Božja sa mnom.

Uspoređeno sa starim rukopisom iz Ripatoria. PONOVNO PRIMLJENE PRONAĐENE RELIKVIJE.

Godine osamsto pedeset i pete Utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista, dok je vladao pravovjerni vladar Franakaa Karlo, sin cara Ludovika, u nekom dijelu njegovih kraljevstava, naime u Akvitaniji, i samostanu koji se pučkim nazivom zoveb Conkittas, nekomu redovniku Hildebertu pokazano je viđenje, čije će značenje, budući da je pokazano s neba, razjasniti ono što slijedi. Bio je, dakle, taj čovjek jednostavan, provodeći vrijeme iza mladenačke dobi, starac po vladanju i poučen u vježbama svete strpljivosti. Primivši također redovničko odijelo (koje je žarko želio osobito od vremena svoga svećeništva), pokazao se takvim u djelima svega redovničkoga života da je, slijedeći i stope prethodnih otaca ovoga života, i sam mnogima bio na primjer. Kad se on jednom, nakon izvršena duga bdjenja, predao snu, ovako mu je odjeknuo božanski glas govoreći: Brate, bdiješ li? Kad je on odgovorio: Gospodine, što želiš od mene?, reče: Ustani, pođi i uputi se u Valenciju u Hispaniji te izvan zidina toga grada potraži mjesto ukopa đakona i mučenika Vinka. Njegovo tijelo, jer je crkvu koja je bila iznad njega razorio poganski puk zbog pokvarena vladanja zlih građana i onih koji žive uokolo, ondje bez ikakve časti bogoslužja, dok nikakav krov, osim majke, ne zaklanja, kvasi nebeska kiša. Jer dostojno je, znaj, i volja je Gospodnja da taj slavni Božji prijatelj, odatle brižno iskopan, bude prenesen na mjesto mira i zakonitoga štovanja. Nakon tih zapovijedi ubrzo se iz vida onoga koji gleda povlači taj nebeski lik koji je govorio takvo viđenje, zajedno s glasom. A on, otjeravši san i u budnu duhu ponavljajući ono što je vidio, prignut ustaje da zamoli božansku milost, da se po njemu Stvoritelj svega udostoji ispuniti ono što je pokazao.

22 Cor ejusdem Sancti in oppido, quod Dunum-Regis appellant, asservabatur, quod Theobaldus Sancerræ Comes olim argento decorari jusserat. Oppidum anno 1362 obsedere hæretici ac deditione cepere, mozque contra fidem datam, ecclesiolam S. Vincentii, quæ sola in eo oppido existit, subestque parochiali et collegiatæ B. Stephani in suburbio sitæ xdi, omnibus ornamentis, sacraque supellectile spoliarunt. Cor S. Vincentii quidam a Priore Ecclesiæ S. Stephani sibi commissum clam servabat: sed proditus, multisque affectus verberibus, compulsus est tandem id illis tradere; qui argentum quidem diripuerunt, ipsum vero sacrum pignus publice in alio oppido combusserunt, unde suavissimus odor expiravit. Ita fere Breulius in Notis ad hane Translationem. Translatas porro Castrum reliquias S. Vincentii profitentur ipsi Valentini, ut testatur etiam Resendius, ac Franciscus Diagus lib. 6, Annal. regni Valentiæ cap. 6, ubi scribit, non solum natalem sancti Martyris celebrari 22 Januarii, sed et translationem reliquiarum in Galliam postridie; utrumque officio duplici, in Ecclesia Valentina.

II HISTORIA TRANSLATIONIS, AUCTORE AIMOINO MONACHO. PRÆFATIO AUCTORIS.

Dignis memoria sanctis Patribus, Domno Abbati 4 Bernoni,, ceterisque sub eo Fratribus, in pago Albiensi, et monasterio B. Benedicti, quod Castrum cognominatur, sub ejus regimine, regulari studio Deo comiliantibus, Aimoinus peccator, almi Germani Parisiorum Præsulis monachorum novissimus, præsentem prosperitatem, æternamque in Christo coronam.

Vestra, o amantissimi Patres, prudenti necnon et mirabili simplicitate comperta, non miror quod libuit sanctitati vestræ mihi modico tantum injungere negotium, quatenus adventum beati Levitæ et Martyris Christi Vincentii ad vos, ejusdemque adventus supernæ admonitionis caussam, litteris mandando, posteris futurisque seculis sciendum præberem. In quo etiam illud competenter exigitis, ut grandia paucis elucidem, seu pro vitando fastidio spatiosa brevi sermone contraham; quo omnibus legentibus hoc opus, Christo favente, probetur acceptius. Id quoque, quemadmodum de miraculis ejusdem Sancti, in itinere vel penes vos multiplici numerositate exhibitis, tantum ut ejus Inventio, ejusque ad vos Translatio certa dignoscatur, contingam. Sed quoniam me super hoc, quamvis indignum, dignanter tamen aggressi estis; fiat Domini pia semper voluntas, ipsiusque sancti et egregii testis consequens pro me ac frequens apud eum oratio. Neque fas sit me tot tantisque Præceptoribus digna, licet ab immerito, postulantibus inobedientem reperiri; vestra quoque pro me sanctitate divinam supplicante clementiam; ut quod meritis non præsumo, sanctarum precum sublevatus auxilio, non ego quidem, sed gratia Dei mecum, perficere possim.

Cum veteri MS. Ripatorii collatus. RELIQUÆ INVENTÆ DENUO RECEPTÆ.

Anno octingentesimo quinquagesimo quinto Incarnationis Domini nostri Jesu Christi, regnante orthodoxo Francorum Principe a Carolo Hludovici Imperatoris filia, in parte quadam regnorum ipsius, in Aquitania scilicet, et monasterio, quod vulgari appellationeb Conkittas vocitatur, Hildeberto cuidam monacho visio ostensa est, quam cœlitus monstratam sequentia declarabunt. Erat igitur idem vir simplex, ultra juvenilem ætatem tempus agens, senex moribus ac sanctæ patientiæ studiis eruditus. Habitum etiam monasticum (quem præsertim a tempore sui sacerdotii inhianter desideraverat) adeptus, talem se totius religionis præbuerat actibus; qui etiam præcedentium hujus vitæ Patrum sequens vestigia, multis et ipse foret in exemplum. Hic cum se aliquando post exsolutum vigiliarum debitum sopori dedisset, vox ei divina sic insonuit, dicens: Frater vigilas? Cui respondenti, Domine quid me vis? Surgens, inquit, vade, et aggredere Valentiam Hispaniarum: ac perquire extra muros ejusdem civitatis locum sepulturæ Vincentii Levitæ et Martyris. Cujus corpus, ecclesia, quæ desuper fuit, a paganis ob malignorum civium et circum habitantium pravam conversationem destructa, ibi absque ullo religionis honore, nullo, excepta matre, obstante tegmine, imbre madescit æthereo. Nam dignum est, scito, Dominique voluntas, ut idem gloriosus Dei amicus inde diligenter effossus, ad locum transferatur pacis cultusque legitimi. Quibus edictis, mox a conspectu videntis illa coelestis species hujusmodi visionem narrantis, una cum voce subducitur. Qui sopore depulso, et quod viderat vigilanti animo replicans, ad Dei rogandam pronus consurgit clementiam, quatenus per eum cunctorum opifex, quod ostenderat, dignaretur explere.

2 Bio je u istomu samostanu drugi uistinu pobožan redovnik, također svećenik i obraćenik, imenom Audald, povezan s njim posebnom prisnošću, po dobi i načinu života gotovo posve sličan;c iz čijih usta vjerujemo da smo u vjeri primili ono što se pripovijeda, pa i mnogo više. K tomu je najprije pristupio spomenuti sužupnik Hildebert i, otkrivši mu u tajnom razgovoru ono što mu je bilo objavljeno, zatražio ga za druga potičući ga na to na mnoge načine: hrabri prijatelja, moli dragoga, obećava da će biti nazočna pomoć Božja i svetoga mučenika, a također za trud znoja obećava nagradu vječne uzvrate. Čuvši to i primivši u skrovitost pozornoga srca, pobožni muž, drug koji je odmah blagonaklono prihvatio riječima, vrlo rado dade svoj pristanak; osobito jer je isti od nekoga plemenitoga hispanijskoga muža, imenomd Bera, često slušao da se tijelo toga svetoga đakona i mučenika s toga mjesta, opustjela od štovatelja, može lako odnijeti u bilo koji kraj od bilo koga. I složio se duh obojice, najspremniji da prođe tolika prostranstva zemalja i najspremniji da podnese ako bi se pojavile kakve zapreke. Stoga iznose stvar svoje volje opatu toga istoga mjesta Blandinu i ostaloj braći, od kojih su morali zatražiti savjet za to da to učine ili izvrše. Doista se pojavio zajednički i snažan žar duha svih koji su se okupili, čije je umove, naime, obasjala višnja snaga i prožeła radost jednake nade.

2 Erat alius in eodem monasterio religiosus sane monachus, æque Sacerdos et conversus, Audaldus nomine, speciali ei familiaritate connexus, ætate ac vitæ moribus pene consimilis:c cujus ab ore quæ dicuntur, et multo etiam ampliora nos in fide accepisse confidimus. Ad hunc primus memoratus conpresbyter Hildebertus accessit; et quod sibi revelatum fuerat secreta allocutione detegens, eum in hoc multis modis animando socium postulavit: hortatur amicum, precatur dilectum: Dei sanctique Martyris adfuturum repromittit auxilium; necnon et pro laboris sudore, æternæ recompensationis præmium pollicetur. Quibus auditis vir devotus, et attenti pectoris arcano receptis, confestim verbis favens sodalis, assensum libentissime præbuit: præsertim cum idem a quodam nobili Hispaniensi viro,d Bera nomine, frequenter audierit, quod ejusdem sancti Levitæ et Martyris corpus ab eodem loco cultoribus desolato facile in quamcumque partem a quolibet asportari posset. Convenitque utriusque eorum animus, ad tot terrarum intervalla percurrenda promptissimus, atque ad perferenda si qua etiam forent impedimenta paratissimus. Itaque Blandino ejusdem loci Abbati, reliquisque Fratribus suæ voluntatis rem patefaciunt: a quibus hoc agendi seu perficiendi eos oportebat expetere consilium. Processit sane omnium qui convenerant communis in hoc validusque animi ardor: quorum scilicet mentes virtus illustraverat superna, et æqualis spei perflaverat lætitia.

3 Primivši, dakle, to, gorućih doduše duhova, po božanskom (što valja više priznati) savjetu, spremivši sve, izlaze samo s dvojicom slugu, radosno idući prema mjestu i djelu koje im je s neba naznačeno. Dok su pak hodali i ubrzavali put brzim korakom, Hildebert, pritisnut tjelesnom tegobom, napustio je, premda nevoljko, započeto putovanje. Audald pak, žalostan i zatim zadovoljan samo jednim pratiteljem, nakon mnogih poganskih zasjeda, koje bi bilo predugo nabrajati, kao i pritisaka različitih nevolja, hrabro prolazeći dok ga je vodio Krist, napokon jednoga dana stiže u gore spomenuti grad Valenciju. Ondje je četiri dana boravio u njezinu predgrađu, već posve napuštenu od kršćana, tjeskoban i neodlučan što da radi; petoga dana, susrevši nekoga Maura Zahariju, kod kojega je bio u gostima, raspitivao se nasamo o stvari zbog koje je došao i, otkrio mu tajne, pita može li mu u tome pomoći. Kad je on odgovorio da to može vrlo dobro i da dobro poznaje mjesto gdje je ležao dragocjeni Gospodnji mučenik te da je grobnica njegova spomenika još čitava, Pođimo, reče Audald, i pogledajmo je li tako kako svjedočiš. Kad je on rekao: Što ćeš mi dati novca ako ti pokažem ono što tražiš?, redovnik reče: Malo doduše imam, ali ću to sve, ili barem od toga koliko zatražiš, bez oklijevanja isplatiti. Otud je spomenuti Zaharija, nadahnut odozgo i, kako vjerujemo, ublažen zauzimanjem svetoga mučenika, zatražio kao cijenu ne više negoe četrdeset srebrnjaka, to jest pet solidā. Kad su mu oni rado predani, zajedno su otišli na mjesto gdje su se ukazivale samo ruševine zidina crkve i pronašli smještaj samoga groba, kakav je bio, netaknut i označen natpisom. Na njemu je bilo odozgo upisano da ondje počiva sveti đakon i mučenik Vinko. Također su se u istomu natpisu među ostalim sjajila umetnuta imena prejasnih roditelja, oca Euticija i majke Enole, od kojih je svijetu potekao takav borac. Dakle, saznavši i označivši mjesto sarkofaga, vratili su se kući dok je još bio velik dio dana, dok je Audald slavio i blagoslivljao Boga koji je tako sretno usmjerio tijek njegova putovanja.

3 Hoc igitur accepto, ardentibus dumtaxat animis, divino (quod est magis fatendum) consulto, paratis omnibus exeunt cum duobus tantum famulis, hilares procedentes ad locum et opus sibi cœlitus intimatum. Gradientibus autem eis ac viam festino tramite accelerantibus, Hildebertus carnis incommodo pressus, assumptum iter quamquam invitus reliquit. Audaldus vero mœstus, ac deinde uno solo comite contentus, post multas, quas prolixum esset expedire, paganorum insidias, pariterque tribulationum variarum pressuras, ducente se Christo, audacter percurrens, tandem aliquando Valentiam superius nominatam civitatem aggreditur. Ubi diebus quatuor in ejus suburbio, a Christianis jam penitus derelicto, anxius dubiusque quid ageret immoratus, quinto die Zachariam quemdam Maurum, apud quem hospitabatur, conveniens, sciscitabatur ab eo privatim de re propter quam venerat, et utrum se in hoc adjuvare possit, denudatis secretis interrogat. Quo respondente se optime posse, atque locum ubi pretiosus Domini Martyr jacebat, ipsiusque monumenti tumbam adhue integram bene se nosse; Eamus, inquit Audaldus, et videamus utrumne ita sit, quemadmodum testaris. Quo aiente, Quid mihi dabis pecuniæ, si quod quæris ostendero? monachus ait: Parum quidem habeo: sed illud totum vel certe exinde quantum petieris incunctanter appendam. Unde prædictus Zacharias superno inscriptum, sanctique Martyris (ut credimus) obtentu moderatus, non amplius quam e quadraginta argenteos, solidos videlicet quinque, pretium postulavit. Quibus libenter tributis, simul ierunt ad locum, ubi maceriarum ecclesiæ tantum patebant ruinæ, atque ipsius sepulchri situm, ut fuerat, incontaminatum tituloque signatum repererunt. In quo erat super inscriptum, quod illic requiesceret sanctus Levita et Martyr Vincentius. Præclarorum quoque parentum nomina, patris Euticii, matris vero Enolæ, a quibus orbi agonista talis processerat, eidem epitaphio inter cætera refulgebant inserta. Ergo comperto seu denotato sarcophagi loco, die adhue multo domum reversi sunt, glorificante Audaldo Deum ac benedicente, qui itineris sui cursum ita prospere direxisset.

4 Zatim, dok noćni počinak osobito umiljato uspavljuje ljudske udove, uzevši svjetlo, ustaju i sami se u tajnosti vraćaju na grob; i nalaze mramornu posudu čudesne ljepote sa svih strana (kako je priličilo) brižno utvrđenu, koju obojica, upirući snagama, otvaraju neočekivanomg lakoćom, više nego što se može vjerovati. Što je, osim toga, od divljenja zbog njegove nevjerojatne cjelovitosti, ili što od ganuća i suza, naime zbog radosti i neiskušanoga mirisa aromatične ugodnosti koji se ondje razlio, spomenuti onaj redovnik, nalaznik tolikoga dobra, ondje tada osjetio, smatra se neizrecivim, kako svjedoči i sama njegova zakletva. Ovo pak sjaji jasnije od svjetla da je po takvim znakovima kao po nekim glasovima bilo obznanjeno da je pronađen onaj koji se tražio, Božji mučenik i đakon Vinko. Kojega su, mimo višestrukih i čudesnih povreda njegovih muka, pronašli tako (kao što smo unaprijed kušali) cijela i slobodna od ljage truleži da nikako nije mogao biti složen u vrećicu pripremljenu za nošenje, jer su mu tetive još bile ukočene, osim ako bi bio razdvojen po udovima (jer je to silila sama nužda), savijen. Kad je to s poštovanjem i uzvišenošću obavljeno, prenosi se u svratište i iz dana u dan iščekuje vrijeme i prilika za odlazak i ponovno viđenje domovine.

4 Proinde dum quies noctis membris præsertim humanis blanditur, accepto lumine consurgentes soli secreto revertuntur ad tumulum: inveniuntque miræ pulcritudinis vas marmoreum undique (ut decebat) studiose studiose munitum, quod ultra quam credi potest inopinag facilitate simul ambo viribus insistentes aperiunt. Quid præterea admirationis pro incredibili ejus integritate, quidve conpunctionis seu lacrymarum, propter videlicet gaudium ac inexpertam aromaticæ suavitatis illic diffusam fragrantiam memoratus ille monachus, tanti boni repertor, inibi tunc persenserit, ineffabile, ipso jurejurando attestante, habetur. Hoc tamen luce clarius fulget, quod hujusmodi signis veluti quibusdam vocibus promulgatum fuerit, quod is qui quærebatur Dei Martyr et Levita Vincentius esset inventus. Qui extra multiplices et admirandas suppliciorum ejus injurias, ita (ut prælibavimus) integer liberque a putredinis labe repertus est; ut nullo modo in præparato sibi ad efferendum sacculo, nervis adhuc rigidis componi potuerit: nisi per artus (hoc ipsa cogente necessitate) dissolveretur complicatus. Quibus cum reverentia et tumore perfectis, ad hospitium deportatur, tempusque ac opportunitas exeundi patriamque revisendi præstolatur in dies.

5 Napokon, kupivši palmove grane i povezavši ih oko samoga tijela, kao da se zbog toga skriva stečeno blago, dižući tako veliku i tako časnu nagradu, obogaćen tim darom i obogaćen tim biserom, taj siromašni trgovac, postavši najbogatijim, kad vidi vrijeme, ponovno započinje željeno putovanje. Njemu Gospodin, želeći ponovno pokazati da je pronašao traženo tijelo đakona i mučenika Vinka, jedne noći, dok je sve, pa i samoga Audalda, bio obuzeo san jači nego obično, iznenada sjaj, bez sumnje spušten s neba, ispuni čitavo prebivalište u kojem se nalazio svetac, tako da je domaćin, ležeći zasebno, mislio da gori ništa drugo nego njegova kuća dok se valja proždrljivost vatre. I dok je uplašen vikao tko je zapalio vatru, Audald, kao umoran od puta, jedva ustaje otresavši mir sna i, primajući glasove domaćina koji je vikao, šutke i bojažljivo promatra događaj upravljan s neba. A kad se sabrao u sebi, prepoznao je snagu Svevišnjega; domaćina, kao okrutna po poganstvu, umiruje blagim govorom da se ne bi prestrašio, izjavljujući da je vatru bez sumnje zapalio on sam. Čuvši to, on se zatvorio unutar ograda svoje ložnice i nije mu dopušteno niti je nađen dostojnim da zasluži upoznati otajstvo učinjenoga čuda.

5 Emptis denique palmarum ramis, et circa ipsum corpus ligatis, veluti hujusce rei gratia thesaurus occultaretur adquisitus, tantum tamque venerabile præmium levans, hoc onustus munere, haecque locupletatus margarita negotiator ille pauper ditissimus effectus, optatum iter dum tempus videt resumit. Cui Dominus rursus ostendere volens, quod quæsitum Vincentii Levitæ et Martyris corpus invenerit, sub nocte quadam dum super universos eumdemque Audaldum sopor solito vehementior irruisset; subito fulgor, haud dubium quin celo delapsus, omne replevit quo Sanctus inerat habitaculum; adeo ut hospes seorsum recubans nil aliud quam domum suam, volvente ignis edacitate, ardere putaret. Dumque clamores pavitans quis ignem succendisset emitteret; Audaldus veluti de itinere fessus, vix somni decussa quiete assurgit, vocesque clamantis hospitis accipiens, rem celitus administratam, ipso perfusus splendore tacitus timidusque attendit. At ubi in sese recollectus virtutem agnovit Altissimi; hospitem, utpote gentilitatis ritu ferocem, blando ne paveat demulcet affatu, ignem procul dubio a se accensum fuisse pronuntians. Hoc autem audito, sese ille intra cubiculi sui claustra continuit; nec est permissus dignusque inventus, qui facti miraculi mereretur nosse mysterium.

6 Redovnik pak, ustavši u zoru hitro, nastoji što prije dovršiti ono što je preostalo od puta. Otud je nakon nekoliko dana žurno stigao u grad Cezareju Augustu i te noći biva primljen, kao hodočasnik, iz milosrđa gostoprimstva kod neke Bogu predane ženice koja je imala kuću blizu zidina samoga grada. Ona, budna i šuteći u skrovitijem dijelu svoje kuće, dok je zabrinuto počivala, primijetila je da spomenuti redovnik pjevajući psalme stoji pred svetim tijelom uz upaljene voštanice. Stoga u noćno vrijeme, kad je dan znak, žurno odlazi u crkvu i ono što je vidjela dojavila je po glasniku gradskomu biskupu. On je hitro zapovjedio da mu se, uklonivši stid, donese zamotuljak zajedno s palmama, a naredio je da se redovnik uhiti. A on je malo prije, razmišljajući o potrebnim troškovima puta, pošao na trg da kupi kruh, ostavivši kod kuće slugu, jer je bio nijem. Biskup je, naime, razvezavši zavežljaj i izloživši pred svima ono što je bilo unutra, pronašao iznutra skrivenu svetinju brižno zašivenu u vrećicu. Zapanjen i silno se čudeći, i smatrajući posve da je to zacijelo tijelo nekoga svetoga mučenika, zapovjedio je da se ono odnese i pobožno položi u crkvi bl. Marije vazda Djevice (koja je majka crkava istoga grada), u kojoj je nekoć pod biskupom Valerijem isti mučenik i snažni borac držao znamenitu čast arhiđakona.

6 Monachus vero orto mane festine consurgens, quod residebat itineris maturius conficere satagit. Unde post aliquot dies Cæsaraugustam civitatem properanter aggressus, a quadem Deo devota muliercula prope ipsius urbis mœnia domum habente, misericordia hospitandi, utputa peregrinus, illa nocte suscipitur. Quæ sollicita, dum in occultiore parte suæ domus vigilans et tacens quiesceret, animadvertit memoratum monachum ante Sancti corpus lucentibus cereis psallenter astare. Itaque pulsato nocturnali tempore signo ad ecclesiam concita pergit: atque quod viderat per internuntium Episcopo civitatis intimavit. Qui festinans sarcinam sibi una cum palmis pudore sublato deportari jussit, monachum autem comprehendi mandavit. Ille vero paullo ante de necessariis viæ sumptibus meditans, propter emendos panes, ministro, quia erat mutus, domi relicto, ad forum processerat. Episcopus namque diviso fasce, et quæque inerant universis coram expositis, reperit sanctum intrinsecus latens pignus sacco diligenter insutum. Quod stupens niniumque admirans, et æstimans omnino quod erat plane alicujus sancti Martyris corpus, jussit illud auferri, atque in ecclesia B. Mariæ semper Virginis (quæ est mater ecclesiarum ejusdem urbis) veneranter recondi: in qua olim sub Valerio Pontifice idem Martyr strenuusque athleta archidiaconii arcem insignistenuerat.

7 Kad je to tako izvedeno prijevarom, Audald, ne znajući za to, vraća se kući s hranom od kruha; i našavši (avaj, žalosti!) to tužno djelo, pogođen duševnom boli, pun suza pristupi tomu istomu biskupu, imenom Senioru, tužeći se s njim zbog tijelca koje mu je nepravedno oduzeto. I moj je, reče, moj je bio onaj rođak koji je u hispanijskim krajevima nedavno umro i bio pokopan. Budući da sam više volio položiti njegovo truplo među beživotne udove ostalih svojih predaka, prolazeći i svladavši ova prostranstva zemalja izmučen mnogim nevoljama, uz Kristovu pomoć, otkupio sam ga od ublažene okrutnosti pogana davši ne malen dar. Ali (o bezakonja!) naišao sam, reče, na biskupa okrutnijega od pogana. Jer ono što je njihova strogost, čovječno smekšana, dopustila onomu tko je pobožno molio, to tvoje nasilje, na svaki način pokrenuto bezbožnošću, grabi, drsko prisvaja i kao luđak nazivaš svetim tijelo grešna čovjeka. Tada je biskup, potaknut ovim i drugim prebjesnim gnjevom, zapovjedio da se redovnik zadrži, obećavajući mu nečuvene vrste mučenja i modrice od šiba, ako ne iznese iz kojega ga je grada ili mjesta ukrao ili pod kojim se imenom taj svetac časti. Kad je to počeo i ustrajao da to sramotno vrši još okrutnije po krvniku, Audald, htio ne htio i vrlo dugo tučen, te napokon obješen za testise, kao da se činilo da priznaje da ga donosi iz krajeva Hispanije i da ima ime mučenik sv. Marin (izmislivši to ime). I tako (da prijeđemo preko ostaloga), dijelom prevarivši biskupa koji je bezbožni otimač svete plijeni, potjeran uz velik plač srca i obilje suza, tužan i izranjavan od udaraca, redovnik se vraća u svoje mjesto. Čuvši to i ne vjerujući, braća njegova samostana osudiše Audalda zbog laži te, nadjenuvši mu ime lutalice, odvojivši ga od sebe, a kad je već i sam dragovoljno odlazio, odbijaju ga i daju mu dopuštenje, štoviše nužnost, da boravi gdje god mu se sviđa. On, stigavši sve do samostana bl. Benedikta, gore nazvanoga Castres, opatu te zajednice, pobožnu mužu gospodinu Gizelbertu i ostaloj braći koja su ondje živjela, po redu je izložio sav tijek svoga putovanja ili djela i kako mu je oduzeto tijelo svetoga đakona i mučenika. Oni, zapanjeni i veoma radosni zbog onoga što se govorilo, najprije primaju Audalda po redovničkom običaju, a zatim mu daju mjesto boravka kod sebe dokle god bude živio te zajedno vijećaju, iščekujući prikladno vrijeme za to, kako bi nastojali tako velik ures jednom uz pomoć višnje milosti prenijeti k sebi.

7 His ita dolo peractis, Audaldus horum nescius cum panis edulio donum regreditur: inventoque (proh dolor!) hoc tristi facto, perculsus animi dolore, ad eumdem Episcopum, nomine Seniorem, lacrymis plenus accessit, conquerens cum eo de injuste sibi subducto corpusculo. Et meus, ait, meus fuerat ille propinquus in partibus Hispaniarum nuper mortuus ac sepultus. Cujus cadaver inter reliquorum parentum meorum exanimes artus componere malens, hæc terrarum spatia multis vexatus calamitatibus, Christo propitio peragrans evici: atque illud non parvo xenio dato, ex paganorum placata feritate redemi. Sed (proh nefas!) inquit, offendi Episcopum crudeliorem ethnicis. Quod enim eorum austeritas humanitus emollita pie quærenti concessit, hoc tua violentia improbe omnimodis exagitata rapit, impudenterque præsumit, et veluti insanus sanctum dicis corpus hominis peccatoris. Tune Episcopus inter hæc et alia nimis rabida permotus iracundia monachum teneri præcepit: inexquisita tormentorum genera virgarumque ei livores repromittens, nisi de quanam civitate vel loco eum furatus esset, seu quo nomine idem Sanctus censeretur, exponeret. Quod cum copisset, ac crudelius carnifice turpiter exercere perstitisset; Audaldus volens nolens et valde diu cæsus, ac per testiculos tandem suspensus, quasi visus est confiteri, quod ab Hispaniæ partibus illum deferret, quodque S. Marinus Martyr (hoc invento vocabulo) nomen haberet. Sicque (ut reliqua transeamus) Episcopo sacræ præda nefario invasore partim deluso, cum magno cordis ploratu fletuque plurimo pulsus, ad proprium locum monachus tristis verberibusque attritus revertitur. Quod monasterii sui Fratres audientes, nec credentes, Audaldum mendacii redarguerunt, nomenque illi gyrovagi imponentes, a se sequestrando, jamque etiam ipso sponte exeunte, repellunt: et ubicumque libeat licentiam ei, imo necessitatem tribuunt commorandi. Qui ad coenobium B. Benedicti, Castrum superius cognominatum, usque perveniens, ejusdem congregationis Abbati, viro religioso, Domno Gisleberto cæterisque Fratribus ibidem degentibus omnem sui itineris sive actus continentiam, qualiterque sibi sancti Levitæ et Martyris corpus sublatum fuerit, per ordinem explicavit. Qui nimirum attoniti, et pro his quæ dicebantur valde gavisi, Audaldum regulari more prius suscipiunt: ac deinde ille secum quamdiu adviveret habitandi locum concedunt: simulque deliberant, tempus ad hoc congruum opperientes, quatinus tantum ad se decus quandoque superna opitulante gratia transferre satagerent.

8 Kad je napokon prošlo vrijeme, to jest kad je proteklo osam i pol godina, šalju iz svoje sredine braću u Cezareju Augustu, po nalogu Salamona, grofa Cerdanje, njima najprisnijega,f da uz posredovanje toga istoga Salamona preuzmu tijelo svetoga đakona i mučenika i ponesu ga sa sobom uz Kristovo smilovanje. Salamonu je, naime, to već odavno bilo poznato; (budući da je bio razborit muž i željan dobra) kad mu se pružila prilika, otišao je k velikomug kralju Cordobe, pretvarajući se među ostalim da je u gradu Cezareji Augusti njegov rođak, po imenuh Sugnarije, dok je bio prenošen iz krajeva Hispanije, nasilno otet i zadržavan od Seniora, biskupa toga istoga grada. On je pak, osim drugih darova ponuđenih dragovoljno, zatraživši stotinu solida da zapovjedi kako bi se tijelo vratilo, naložio da se napiše ispravai malomu kralju često spomenutoga grada, po imenu Abdila, zapovijedajući da i on, uzevši isto toliko solida, naredi da se grofu Salamonu vrati tijelo njegova rođaka Sugnarija. Kad je to tako obavljeno i kad je ubran određeni iznos novca za kneževske duhove, biskup biva pozvan i strogo se ispituje zašto je, zanemarivši carsko poštovanje, počinio toliku nepravdu nad mrtvacem, kao optuženik za veleizdaju, koji nije poštovao ni samoga sebe. Kad je on sve poricao i s mnogim zakletvama Bogom i svecima tvrdio da to nije učinio, Audald pristupajući postojana duha sprema se čvrsto pobiti biskupa. Ali dok su se oni dugo bez učinka i, kako se kaže, na ženski način prepirali, nakon što su se dugo borili i da bi priznao bio potican i blagim pozivima, biskup je napokon kao buntovnik određen za muke, i obećava mu se da će, ako se ne urazumi prihvativši istinu i napustivši tvrdokornost poricanja, s užetom svezanim za noge ili vrat biti vučen uokolo po gradu i da će na kraju, ismjehivan, biti raskomadan dio po dio. Naime, čudesa, premda su se ondje po isteku spomenutoga vremena često očitovala pod imenom sv. Marina, bila su privukla njegov duh tolikoj ljubavi prema mučeniku. Prestrašen, ipak, užasom takvih prijetnji, ne samo da priznaje što je učinjeno, nego uzdišući, doduše ne bez boli, otkriva i ono što je mnogima bilo nepoznato, naime gdje je to sveto tijelo bilo pokopano. Zbog toga ohrabreni redovnici koji su bili došli, uzevši ujedno oruđe za kopanje, pristupaju da istraže označeni grob mučenika. Dok su se oni natjecali kao obučeni za rad, pronalaze i podižu dragocjeni dar nebeskoga talenta. I kad je jedan od njih, imenom Ratbert, oklijevajući sumnjao je li to isti ili neki drugi te tvrdio da pri otvaranju lijesa to najprije treba oprezno ispitati prema određenim znakovima poznatima Audaldu, odmah obolijeva na nozi koju je bio pomaknuo prema tome, dok mu koljeno i potkoljenica silno trnu. Budući da je to ostalo, ostali, učinjeni po tom znaku dokaza dovoljno sigurnima, nastoje samo oko pronađenoga tijela i prikladno ga slažu za nošenje. I postigavši toliku želju, te kad je redovnik nakon kratkoga vremena potpuno povratio snagu noge, izlazeći s hvalospjevima i zahvalama (kako je nalagala razboritost i prilika mjesta), spremaju se vratiti svojim kućama, dok ih vodi Gospodin, kojemu je čast i moć, snaga i kraljevstvo, u vijeke vjekova. Amen.abcde

8 Exacto denique tempore, annis scilicet octo et semis evolutis, ad Cæsaraugustam, Salomone sibi familiarissimof Cerdaniensi Comite mandante, ex se Fratres mittunt; qui sancti Levitæ et Martyris corpus, procurante hoc ipso Salomone reciperent, secumque Christo miserante deferrent. Salomoni namque hoc jamdudum compertum fuerat: (ut erat vir prudens atque boni cupidus) adg Regem majorem Cordubensem opportunitate accepta perrexerat, fingens inter reliqua quod apud Cæsaraugustam civitatem parens ipsius, vocabuloh Sugnarius, dum ab Hispaniæ partibus deferretur, a Seniore ejusdem civitatis Episcopo violenter sublatus detineretur. Ille vero exceptis aliis donariis sponte oblatis, ut corpus reddi juberet solidis centum expostulatis, ad i Regulum sæpe dictæ civitatis, nomine Abdilam, chartam facere mandat, imperans ut ipse totidem quoque solidis sumptis, Salomoni Comiti propinqui sui Sugnarii corpus restitui præciperet. Quibus sic expeditis, ac Principum animi8 taxata pecuniarum summa lucratis, Episcopus advocator, et cur tantam in mortuum, Imperatoria posthabita reverentia, exercuerit iniquitatem, velut reus majestatis, quique etiam etiam nec sibi reveritus fuerit, districte inquiritur. Quo omnia negante, et quod id non fecerit cum multis Dei Sanctorumque juramentis affirmante, Audaldus accedens constanti animo Episcopum fortiter convincere parat. Sed illis diu absque effectu, et, ut dicitur, muliebriter contendentibus, postquam diu est conflictum, et ut confiteretur blandis insuper invitationibus provocatum, Episcopus ad extremum veluti rebellis tormentis destinatur, eique quod ligato pedibus ejus vel collo fune per circuitum civitatis trahleretur, quodque illusus membratim demum dissiparetur, repromittitur, nisi data veritate a negandi duritia sibimet consulens resipisceret. Virtutes namque licet sub nomine S. Marini, transacto præscripti temporis spatio, illic frequenter ostensæ, animum illius in tantum Martyris amorem pertraxerant. Exterritus tamen hujusmodi minarum horrore, non solum quod gestum est confitetur, verum etiam et quod multis habebatur incognitum, quo videlicet illud sacrum corpus esset humatum, non sine dolore quidem gemebundus aperit. Qua de re animosiores redditi qui advenerant monachi, simulque fodiendi viribus sumptis, accedunt ad designatum Martyris vestigandum sepulchrum. Concertantibus autem eis utpote ad elaborandum instructis, pretiosum reperiunt elevantque celestis doni talentum. Cumque unus illorum, Ratbertus nomine, hæsitans dubitaret, idem an alius esset, atque loculum aperiendo certis signis Audaldo notis, hoc prius caute perspici debere contenderet; statim pede quem ad hoc promoverat infirmatur, plurimum sibi formicante genu cum tibia. Quo remanente reliqui hoc indicii signo satis certi redditi, corpus tantum procurant inventum, atque ad deportandum apte componunt. Tantoque potiti desiderio, ac post paullulum monacho pedis vigora pleniter recuperato, cum hymnis et gratiarum laudibus (prout ratio et loci qualitas dictabat) exeuntes, ad propria redire, Domino ducente, disponunt; cui est honor et potestas, virtus et imperium, in secula seculorum, Amen.

a Calvo scilicet.
b MS. Rip. Okatas.
c Ilinc ætatem AImoini licet agnoscere: uti et ex prolog. lib. 2.
d Editio Breulii Berta.
e MS. Ripat. sexaginta.
f Cerretani, vel Cerroetani, Hispanix citerioris populi, etiam Ptolemæo aliisque veteribus nominati; nunc sãb Catalaunix principalu censentur, ditio vulgo Cerdalla appellatur.
g Erat Corduba imperii Maurici sedes, ejusque Rex celeris Maurorum in Hispania seu Ducibus seu Regulis, ea saltem ætate, jura dabat. Erat tum Rex Mahomad Abderrahmani filius.
h MS. Rip. Signarius. i De Regibus Cæsaraugustanis consule Marianam nostrum lib. 10, de rebus Hispan. cap. 7. Diagus Abdilam hunc, qui aliis Abdalla dicitur, conjicit regnasse inter Muzam Aben Heazin, et Aben Alfage.

Moći prenesene u Castres. Čudesa.

Reliqulæ castrum delatæ. miracula.

Dosad o pronalasku odnosno ponovnom zadobivanju svetoga tijela; a sada neka ono što preostaje, o prijenosu i čudesima koja su se pritom dogodila, prihvati sljedeća knjižica s onim što slijedi.

Budući da smo dakle dosad vjernim perom, pod Kristovim vodstvom, sredili ono što se dogodilo oko pronalaska ovoga svetog levita i mučenika odnosno ponovnog zadobivanja njegova tijela, sada brižljivo u kratkoj raspravi, kako smo i započeli, pogledajmo ono što preostaje o samom prijenosu i čudesima koja su se u njemu dogodila. Jer čitatelja ne valja odbijati, nego ga dapače privlačiti onomu što se kazuje, tako da, ako ga i neuglađen govor odbija, barem ga sažetost umilostivi. Stoga smo i cijelo ovo djelo htjeli podijeliti u dva dijela, premda su opsegom malena. I molimo da nam se oprosti ako smo u ovome usput u čemu pogriješili, jer smo od mnogih događaja izabrali malobrojne te smo upravo one koje smo smatrali dostojnima vjere i pripovijedanja, uz svjedočanstvo prisutnih očevidaca, revnošću pobožnog truda dali zapisati na samome mjestu.

Hucusque de sancti corporis inventione, seu repetitione: nunc autem quæ restant, translationis et gestorum in ca miraculorum, sequens libellus cum subjecto excipiat.

Ergo quia hactenus, quæ circa hujus sancti Levitæ et Martyris inventionem seu corporis repetitionem gesta sunt, fideli stylo, Christo duce, digessimus: jam nunc quæ restant ipsius translationis et gestorum in ea miraculorum, brevi quemadmodum coepimus tractatu sollicite videamus. Neque enim effugari lectorem, multo magis vero ad ea quæ dicuntur invitari oportet, qualiter etsi sermo incultus exasperat, saltem succinctus demulceat. Ideoque omne hoc opus in duo etiam dividere voluimus corpora, licet quantitate exigua. Nobisque donari petimus, quicquid prætereunter in his excessimus, qui de multis pauca legentes, illa prorsus quæ fide ac relatione digna inventa habuimus, eis præsentibus qui viderant attestantibus, pii laboris studio, ipso in loco, scribere curavimus.

1 Naime, kad su oni žurno stigli do gradićaa Balaguera uz rijekub Segre, zaustavili su se na nekom otoku spojenom s kopnom i odmah se razglasilo da je ondje tijelo plemenitog levita i mučenika. Tada se okupiše mnogi prinoseći darove i počasti prema svojim mogućnostima. Među njima bijaše dovedena i jedna žena koja je odavno bila slijepa: ona se prostrla na tlo pred samim moćima te zatražila da joj se daruje vid; i dok je neko vrijeme plakala i ustrajala u molitvi, pred očima svih prisutnih zadobila je vid te se, diveći se samoj sebi kakva je došla a kakva je postala, govorila: „Hvala tebi, Bože, i tebi, sveti mučeniče, što si me smatrao dostojnom obilja svoje snage.”

1 Siquidem illis ad a Balagnium oppidum, juxta fluviumb Segarim, cursim pervenientibus, in quadam insula solo contigua resederunt: statimque divulgatum est nobilis Levitæ et Martyris corpus adesse. Tunc conveniunt nonulli munera et obsequia pro posse offerentes. Inter quos mulier dudum cæca adducta est: quæ humi ante ipsas reliquias prostrata, lumen sibi donari poposcit: et aliquandiu flens, ac in oratione persistens, visum cunctis qui aderant cernentibus recepit, et semetipsam qualis venerat qualisque effecta esset admirans, aiebat: Gratias tibi Deus, tibique sancte Martyr, qui me tuæ virtutis ubertate dignam duxisti.

2 Krenuvši pak odande, brzim hodom uprave put prema utvrdic Bergi, gdje je Gospodin, učinivši također čudo, milostivo pokazao koliku zaslugu i koliku milost kod njega ima sveti levit i mučenik. Naime, među ostalima koji su tražili njegove najmilije darove bijaše donesen i jedan hromac, bolestan po cijelom tijelu: on se pred moćima (kao što se u takvim prilikama obično događa) najprije počeo mučiti silnom boli i valjati po podu, što se prisutnima činilo čudnim. Ali malo zatim, po Božjem smilovanju i zagovoru bl. Vincenta, učvrstiše se tabani njegovih nogu i izravnaše koraci, tako da se, praćen radošću koja prati zdravlje, sam zdrav vratio svojima.

2 Profecti autem inde adc Bergam castellum celeri cursu iter dirigunt: ubi Dominus itidem præstito miraculo, quid meriti quidve gratiæ apud eum sanctus Levita et Martyr haberet clementer ostendit. Nam inter reliquos, gratissima ejus munera requirentes, adfuit quidam delatus claudus, totoque corpore ægrotus: qui coram reliquiis (ut in talibus contingere solet) coepit primum dolore valido affligi et in pavimento volutari: quod astantibus mirum videbatur. Sed paullo post, miserante Deo, per intercessionem B. Vincentii consolidatæ sunt bases pedum ejus, et directi gressus: ita ut lætitia sospitatis amica comitatus, per se ad suos sanus rediret.

3 Budući da se svjetiljka ne smije sakriti, nego staviti na svijećnjak da svijetli, postavivši već ono sveto tijelo, koje je blistalo tolikim sjajem kreposti, na nosila, stigoše pod vodstvom i miroljubivim predvođenjem grofa Salomona sve do Cerdanye. Ondje su se naime, zbog dočeka i potrebnog odmora na putu, po razboritoj odluci bili odlučili neko vrijeme zadržati. Ušavši u jedno selo te iste pokrajine koje je od drevnih stanovnika dobilo ime Albis, položiše ga na oltar crkve Bl. Djevice Marije. Kad se onamo kroz dva dana slilo nebrojeno mnoštvo obaju spolova, među njima su se našla dvojica zgrčenih koljena, jedna nemoćna žena, jedan slijepac te grozničavi ili opsjednuti, koji su zaslugama toga sveca bili oslobođeni svake tegobe svojih bolesti. Nismo ni čuli da je itko zahvaćen bilo kakvom bolešću nemoći (ako je pristupio s vjerom) požalio što je došao ili da je otišao bez lijeka ozdravljenja.

3 Quia vero lucerna non debet abscondi, sed ut luceat super candelabrum poni, jam illud sanctum corpus tanto virtutum fulgore coruscum feretro aptantes, Salomone Comite prævio pacificoque ductore, Cerdaniam usque venerunt. Ibi enim propter occurrencees, et necessariam itineris quietem, salubri consideratione aliquantisper stare decreverant. Intrantesque quamdam ejusdem provinciæ villam, quæ a priscis cultoribus nomen Albis accepit, imposuerunt illud super altae ecclesiæ B. Mariæ Virginis. Quo innumera multitudine utriusque sexus per biduum confluente, reperti sunt inter eos contracti genibus duo, et una debilis mulier, cæcus unus, ac febricitantes, seu energumeni, ejus Sancti meritis ab omni infirmitatum gravedine liberati. Nec andivimus, quod ullus quocumque debilitatis morbo invasus, (si fideliter accessit) se vel advenisse, vel certe sine remedii medicina recessisse doluerit.

4 Pošto su dakle gotovo na svakom mjestu noćenja učinjena čudesa, kao na primjer ud Llíviji gdje su podignuta dvojica hromih, ue Carcassonneu izvan grada u crkvi posvećenoj istomu levitu i mučeniku gdje su izliječeni opsjednuti i nemali broj drugih bolesnika, već radosni približavaju se Castresu, kamo su i išli, samostanu glasovitoga oca Benedikta. Ali kakav je bio onaj sjajni doček redovnika dostojan tolikoga primanja, sa svijećnjacima i voštanicama i svim doličnim uresima, kao i najpobožnije okupljanje puka, smatram suvišnim pokušavati opisivati. Tijelo su stoga mučenika položili na čuvanje i štovanje u crkvu blage Bogorodice Marije pred samim vratima toga samostana, ponajviše zbog pobožnog mnoštva žena kojima je ulaz u sam samostan zabranjen prema drevnom običaju otaca toga mjesta. Odlučili su ipak sagraditi novu baziliku njemu u čast u blizini samostana, u koju bi pobožnim osobama obaju spolova bio slobodan pristup.

4 Pene igitur per singula mansionum loca patratis miraculis, ut, verbi gratia, ind Livia duobus claudis erectis, ine Carcasona extra urbem in ecclesia ipsi Levitæ et Martyri sacrata, dæmoniacis, infirmisque aliis non paucis curatis; jam læti Castrum, quo tendebatur, praecipui Patris Benedicti monasterium appropinquant. Sed qualis fuerit tanta exceptione dignus cum eracibus ac cereis omnibusque congruis ornatibus ille monachorum splendidus apparatus, necnon et devotissimus populi concursus, reor superfluum si exponi contendatur. Martyris itaque corpus servandum venerandumque in ecclesia almæ genitricis Dei Mariæ ante ipsius coenobii portam collocaverunt, ob devotam maxime feminarum frequentiam, quibus monasterii ipsius aditus ex antiqua Patrum ejusdem loci consuetudine denegatur. Decreverunt tamen novam basilicam in ejus honorem monasterio vicinam extruere, ad quam utriusque sexus personis devotis liber sit accessus.

5 Ali budući da se moglo posumnjati u spomenuti njegov pronalazak i željeni prijenos, svemogući je Bog to na vrhunac svoje dobrote htio potvrditi ovakvim čudom. U selu Videcellas, udaljenom svega tri milje od samostana, neka žena koja ondje još živi, imenom Aitruda, bijaše od svoga susjeda opomenuta da ostavi posao predenja vune te s ostalima pohita u susret dočeku bl. mučenika Vincenta. Odbijajući to učiniti, s podrugljivim smijehom reče da je to prije tijelo nekoga poganskog Maura ili Španjolca negoli mučenika. I odmah, lišena službe svih udova, zgrči se te, jadno oborena na zemlju poput mrtvaca, strašnim glasom poviče da će uskoro izdahnuti i zamoli svoje da je odnesu u svečev hram. Kad je onamo dovezena kolima, ostala je devet dana, pred očima mnogih, podnoseći istu nemoć toga udarca; a nakon drugih devet dana, vraćena zdravlju, izađe zdrava, kao što je zdrava i sada.

5 Sed quoniam poterat dubitari de prædicta ejus inventione et optata delatione, hoc omnipotens Deus ad cumulum suæ honitatis tali miraculo roborari voluit. In villa Videcellas, a monasterio tribus dumtaxat millibus distante, femina quædam ibidem adhuc degens, nomine Aitrudis, a vicino suo admonita est, ut deposito lanificii opere, in occursum susceptionis B. Vincentii Martyris cum aliis properaret. Quod illa facere facere recusans, cum cachinno dixit, esse potius corpus cujusdam Mauri Ethnici vel Hispani, quam Martyris. Et extemplo omnium privata membrorum officiis contrahitur, ac veluti cadaver miserabiliter in terram consternata, se mox expiraturam terribili voce proclamat, rogatque suos, ut ad Sancti templum deferatur. Ubi curru delata, per dies novem, aspicientibus multis, eamdem percussionis debilitatem sustinens mansit: atque post alios novem saluti reformata, valens, ut nunc quoque valet, exivit.

6 Dok je naime puk posjećivao to mjesto, ili dok su bolesnici pritisnuti raznim slabostima tražili lijek ozdravljenja, neki koji su dolazili iz krajeva Cerdanye, nedaleko od samostana opljačkani i lišeni svojih stvari, goli, jecajući i plačući stigoše k svecu. Ali čudesnim načinom milošću višnje pravednosti dogodi se da su pljačkaši, pokušavajući pobjeći drugamo, čudesno prisiljeni za njih nepovoljnim putovanjem, sa svime što su bili oteli žurno stigli na to isto mjesto. I gledajući se međusobno pljačkaši i opljačkani, ovi se počeše bojati, a oni još mnogo više diviti; i kad je puk htio ustati protiv krivaca, ponizno zamoliše da im zbog ljubavi prema Kristu i svetom mučeniku ne nanose nikakvo zlo. Kad su to isprosili, sve vratiše te, hvaleći Boga i svetoga Vincenta, svatko se vrati svome domu, ovi radosni zbog nađenih stvari, a oni zbog besplatno stečenog oproštenja.

6 Enimvero frequentantibus locum plebibus, sive infirmis variis languoribus oppressis sanitatum medelam exquirentibus; a Cerdaniæ partibus quidam venientes, haud longe a monasterio propriis rebus expoliati, nudi ad Sanctum gemebundi flentesque perveniunt. Sed mirum in modum gratia supernæ accidit æquitatis, ut prædatores aliorsum fugere tentantes, adversa sibi profectione mirabiliter coacti, cum universis quæ abstulerant ad eumdem locum festinanter accederent. Et sese mutuo intuentes spoliatores ac spoliati, isti timere, hì vero multo amplius mirari cæperunt: volentibusque populis in reos consurgere, supplices rogarunt ne quid sibi mali ob Christi sanctique Martyris amorem inferrent. Quo impetrato omnia restituerunt: et Deum Sanctumque laudantes Vincentium, ad propria singuli repedant; isti de inventis, illi autem de venia gratis adquisita jocundi.

7 Ne smije se prešutjeti ni ono što je dostojno jednakog divljenja. Neki je čovjek iz kraja Cambraija, dolazeći radi molitve kad je dan već bio na izmaku, ostavio svoje koplje prislonjeno uz jedno od stabala koja su pred ulazom spomenute bazilike, sačuvavši poštovanje prema svetištu. I dok je tako razoružan ušao u crkvu i pobožno ustrajao u molitvi, neki lopov ugrabi njegovo koplje i pobježe, uputivši se svojoj kući koja nije bila daleko. Ali pomućena uma, izmoren postom i hodanjem cijelu noć, stiže na udaljenosti od gotovo trideset milja upravo do kolibe onoga čovjeka čije je koplje bilo. I kad je žedan zatražio malo vode, žena prepozna muževo koplje, uze ga natrag i poštedje lopova koji je priznao svoju krivnju, ne bez divljenja snazi sv. Vincenta, koji se pobrinuo da se nepravda nanesena njegovu hodočasniku na taj način ispravi.

7 Nec silentio prætereundum, quod pari admiratione dignum est. Quidam enim ex Camerensi pago, causas orationis, inclinato jam die adveniens, lanceam suam uni arborum, quæ sunt ante memoratae basilicæ ingressum, servato religionis honore, innixam reliquit. Cumque ecclesiam sic exarmatus intrasset, et orationi devote insisteret, fur quidam lancea ejus rapta aufugit, domum suam non longe positam petens. Sed mente perturbatus, ad ejusdem viri tugurium, cujus erat hasta, infra triginta ferme leucas, jejunio ac itinere per totam noctem fatigatus devenit. Cumque sitiens paullulum aquæ peteret, mulier agnitam mariti hastam recipit, et furi reatum suum confitenti pepercit, non sine admiratione virtutis S. Vincentii, qui peregrini sui injuriam eo modo reparari curavit.

8 Budući da smo spomenuli gradnju nove crkve sv. Vincenta levita i mučenika, prikladno je na ovome mjestu navesti novo čudo. Naime, na tu se gradnju zajedno slilo više od dvjesto muškaraca s darovima, osim žena, male djece i bolesnika. Među njima bijaše neki slijepac, siromašan imetkom, koji, da se u službi svecu ne bi pojavio praznih ruku, zatraži od svoga vodiča da mu s puta dade nemalen kamen te ga odmah podigne i stavi na vrat. I kad ga je puk korio zbog ludosti, kao onoga koji se zbog težine laća nemoguće stvari, on ustvrdi da nikada neće odustati od započetoga dok dar preuzetog kamena ne donese na gradilište novoga hrama sv. Vincenta. Bez odlaganja, usred tih riječi, odagnana je sljepoća i on zadobi vid.

8 Quandoquidem de nova S. Vincentii Levitæ et Martyris fabricanda ecclesia mentionem fecimus, congruum est huic loco novum referre miraculum. Ad hanc enim constructionem confluentibus pariter plus quam ducentis viris cum muneribus, præter mulieres, parvulos, et infirmos. Inter quos fuit quidam cæcus rebusque pauper, qui ne in Sancti servitio vacuus appareret, lapidem non parvum sibi ex itinere a ductore dare poposcit, atque illum subito levatum collo supposuit. Cumque a plebe stultitiæ argueretur, ut qui rem impossibilem propter pondus attentaret, asseruit se numquam ab incepto quieturum, donec munus assumpti lapidis ad novi templi S. Vincentii, structuram detulisset. Nec mora, inter hæc verba, depulsa cæcitate visum recepit.

9 Časni mužf Elisagar, biskup grada Toulousea, čuvši za ta znamenja kreposti, pastirskim je pravom potaknuo kler i puk da se oni koji žele pripreme poći s njime na molitvu svetom mučeniku. Kad je u određeno vrijeme dobri pastir, okružen mnoštvom ovaca, bos već od devete milje, postavši uzor stadu, pobožno stigao, jedan od njih koji je prste obiju ruku od samoga rođenja imao tako zgrčene i priljubljene uz dlan da se nikada nisu mogli rastvoriti niti ispružiti, nakon molitava i suza prolivenih pred svetim mučenikom osjeti da su se opustili, dok je ipak tekla živa krv s mjesta za koja su prije bili srasli. Vidjevši to, biskup i svi koji bijahu s njime provališe u božanske hvale, pjevajući suznim glasom litanije, himne i Te Deum laudamus, ljubeći s velikom radošću te iste krvlju oblivena ruke.

9 Vir venerabilis / Helisagar Tolosæ civitatis Episcopus his auditis virtutum signis, jure pastorali Clerum populumque hortatus est, ut qui vellent ad sancti Martyris orationem secum ire pararent. Qui dum decreto tempore pastor bonus ovium turmis circumseptus, a nono etiam milliario discalceatus, forma factus gregi, reverenter advenisset, quidam eorum digitos utriusque manus ab ipsa nativitate ita contractos et volæ hærentes habens, ut numquam explicari seu extendi valerent, post orationes et lacrymas coram sancto Martyre fusas, sensit eos solutos, manante tamen vivo cruore e locis quibus prius inhæserant. Quo viso Episcopus † universi qui cum eo erant, in laudes divinas prorumpunt, litanias, hymnos, et Te Deum laudamus lacrymosa voce psallentes, ipsasque manus sanguine litas jam gaudio magno deosculantes.

10 Neki je čovjek u njedrima sakrio srebro potrebno mu za neki posao. To je besramno izvukla žena vješta u lopovskom umijeću. Ali njezina se ruka koja je držala to srebro odmah ukočila tako da je (pred očima svih) nije mogla ni otvoriti ni privući k sebi. Ona pak, utekavši se svetim moćima sv. Vincenta i ondje s braćom i ostalim vjernicima pobožno moleći, bi izliječena te je opuštenom rukom vratila ukradeno srebro.

10 Quidam argentum sibi ad aliquod opus necessarium in sinu absconderat. Quod inverecunde mulier in latrocinandi arte perita extraxit. Sed manus ejus ipsum argentum continens statim obriguit ita ut eam nec aperire, nec ad se (cunctis videntibus) reducere valeret. Ipsa vero ad S. Vincentii sacras reliquias confugiens, et ibidem cum Fratribus aliisque fidelibus devote orans, curata est, manuque relaxata furatum argentum restituit.

11 Drugi je pak imao kćer slijepu od rođenja te je, uzdajući se u nadu u ozdravljenje, odlučio dovesti je pod posvuda razglašenu zaštitu sv. Vincenta. I stigavši sve do samostana, gdje je doznao da je samo sveto tijelo, zbog straha od poganskih Normana, preneseno na udaljenije i sigurnije mjesto, učestalo uzdišući govoraše: „Smiluj se, Kriste, smiluj se, o preblaženi Vincente. Smiluj se meni bijednomu, smiluj se ovoj mojoj kćeri.” Tim suznim vapajima potaknuta na smilovanje višnja blagost, koja ne drijema, odmah je, po molitvama velikoga borca i vjeri roditelja, vratila vid djevojčici.

11 Alius cæcam habens filiam a nativitate, eam medendi fretus fiducia, ad S. Vincentii divulgata passim patrocinia adducere statuit. Et ad monasterium usque veniens, ubi comperit ipsum sacrum corpus, propter timorem paganorum Nortmannorum, ad remotiorem et tutiorem locum transportatum fuisse, crebrius ingemiscens dicebat: Miserere Christe, miserere o Beatissime Vincenti. Miserere mihi misero, miserere huic filiæ meæ. His lacrymarum vocibus superna, quæ non dormitat, ad miserandum excitata clementia, continuo obtinentibus magni agonistæ precibus et fide parentis, lumen restituit puellæ.

12 Kad su se pak Normani, koji bijahu došlig opsjedati Toulouse, povukli, redovnici su natrag dovezli sveto tijelo i uz dostojne ga obrede položili na štovanje na ono mjesto gdje je i prije bilo.

12 Nortmannis autem, qui adg obsidendam Tolosam venerant, abscedentibus, monachi sanctum revehunt corpus; dignisque eo in loco, ubi prius fuerat, officiis venerandum reponunt.

13 Nadalje, neka djevojka slijepa od rođenja, čvrsto vjerujući da posredovanjem tolikoga mučenika može zadobiti vid, zamoli sestru da je što prije odvede k njemu. Dok su zajedno išle, čuše da je prenesen u daleko udaljenu zemlju. Budući da onamo zbog oštrine zime i surovih planinskih vrhova nisu mogle stići, slijepa potakne svoju sestru da od voska koji su ponijele sa sobom načini svijeće te ih odnese barem na mjesto gdje je sveto tijelo na putu nakratko počinulo. Čula je naime da je to mjesto slavno po čudesima, tako da bi i nerazumne životinje koje bi ga dotaknule postajale nemoćne. Kad su to učinile i obje se ondje jecajući prostrle, nakon izgovorene molitve žena koja je došla ne poznajući svjetlo poče vikati da jasno vidi.

13 Rursus puella quædam a nativitate cæca, indubitanter credens, interventu tanti Martyris se posse lumen recipere, sororem rogavit, ut ad eum quantocyus perduceretur. Quæ dum simul incederent, audierunt in terram procul remotam delatum fuisse. Ad quam propter rigorem hiemis et aspera juga montium non valentes pervenire; cæca sororem suam hortata est, ut ex cera quam secum tulerant candelas conficeret, easque saltem ad locum, quo sanctum corpus in itinere ad modicum pausarat, deferret. Audierat enim locum miraculis celebrem, ita ut etiam animalia ratione carentia illum contingentes debilia redderentur. Quod cum fecissent, atque se illic ambæ gementes prostravissent, fusa prece, quæ lucis nescia venerat mulier, coepit clamare se clare videre.

14 U istome albijskom kraju bio je neki ribar imenom Ubidando, koji je, vidjevši svoje drugove kako idući u ribolov zastaju na spomenutom mjestu radi štovanja, prekoravao ih govoreći: „Volio bih da se klanjate svim stablima ove šume, vi koji nerazboritim rasuđivanjem posvećujete trgove svih putova bogoslužjem svetišta.” Kad je to izrekao, odmah se njegova drska usta okrenuše prema uhu uvis i postadoše nakazna više nego što se može reći. Tada se pokajavši otrča na spomenuto mjesto te, ispružen cijelim tijelom, prizna da je bio drzak i bogohulan. Zatim brzo ode u crkvu u kojoj se častilo tijelo svetoga levita i mučenika i pohađao ju je svakoga sata dana i noći sve dok nije ozdravio.

14 In eodem Albiensi pago fuit quidam piscator, nomine Ubidandus, qui cum videret socios suos piscatum pergentes, in præfato loco causa venerationis morari, eos increpabat dicens: Vellem arbores hujus silvæ universas adoraretis; qui omnium plateas viarum indiscreta consideratione, oratorii religione sacratis. Quibus dictis, illico petulans os ejus in aurem sursum convertitur, atque ultra quam dici potest monstruosum efficitur. Tuncque poenitens ad prædictum locum cucurrit, totoque extensus corpore se contumeliosum et blasphemum fuisse fatetur. Deinde ad ecclesiam, in qua sancti Levitæ et Martyris corpus excolebatur, velociter perrexit: eamque singulis horis dici vel noctis frequentavit, donec sanaretur.

15 Kad se tako to svjetlo nadaleko i naširoko proširilo, i slijepci od rođenja koji bijahu dovedeni dobivali su vid, gluhima i nijemima vraćala se služba osjetila, hromi su ozdravljali, opsjednuti su se čistili pošto bi zlodusi bili protjerani, a pritisnuti bilo kojom tegobom drugih bolesti, prisutni i odsutni, postajali su zdravi. Tako je neka siromašna žena, odavno lišena vida, dok su je vodili svetom mučeniku, na pola puta bila ostavljena od vodiča umornih od dosade i truda, te zamoli jednoga od prisutnih da barem upaljene svijeće (male darove svoga siromaštva) prinese pred oltarom svetoga mučenika. Dok ih je on ispruženom rukom htio uzeti, sama ih žena ugleda; i povukavši ruku natrag, više ne traži ni vodiča ni njihova nositelja, nego radosna i iz dana u dan sve jasnije videći dovrši započeti put, štoviše pretekavši mnoge, te napokon stigne do groba bl. Vincenta. Ondje, prinijevši goruće svijeće ne po drugome nego sama, zadobi punu oštrinu vida.

15 Hac itaque luce longe lateque diffusa, etiam a nativitate adducti cæci illuminabantur, surdis ac mutis sensus officia reddebantur, claudi curabantur, energumeni fugatis daemonibus mundabantur, et aliarum infirmitatum quacumque molestia aggravati, præsentes absentesque sani efficiebantur. Unde paupercula quædam a multo tempore luminibus privata, cum ad sanctum Martyrem duceretur, in medio itinere a ductoribus tædio et labore fessis derelicta, rogavit quemdam adstantium, ut saltem candelas (suæ orbitatis munuscula) ante sancti Martyris altare accensas offerret. Qui dum manu extenta eas accipere vult, ab ipsa muliere videntur; recollectoque brachio, jam non ductorem nec earum latorem quærit, sed hilaris et de die in diem clarius videns iter cæptum, etiam plerosque antevertens, perficit, et tandem ad sepulchrum B. Vincentii pervenit. Ubi candelis ardentibus, non per alium sed per se oblatis, plenam oculorum aciem recepit.

16 Ovome je slično čudo učinjeno uh rutenskom kraju, koji se pučki naziva Rouergue. Neki čovjek zgrčenih koljena, dok su ga vodili sv. Vincentu, bi na pola puta ostavljen sam i uplakan od svojih lijenih, tromih i nečovječnih vodiča. Ali budući da Gospodin ne prestaje milosrdno uslišavati molitve onih koji mu vape iz bilo kakve tjeskobe nužde, odmah se smilova bijedniku te, oblivena nebeskim lijekom, nemoćnika koji je ležao podiže na noge, tako da je velikim koracima koračajući uskoro sustigao svoje napuštatelje. Oni pak, zapanjeni tolikim čudom, počeše sami sebe optuživati i žestoko koriti što su tako lijeni i nemilosrdni ostavili onoga koji je bio dostojan dobročinstva nebeskog lijeka.

16 Huic simile est miracenlum inh Rotenensi pago, qui vulgo Rodinigus appellatur, patratum. Quidam contractus genibus cum ad S. Vincentium adduceretur, a suis ductoribus ignavis, pigris et inhumanis, in medio itinere solus et plorans derelictus est. Sed quia Dominus, de quacumque necessitatis angustia ad se clamantium preces misericorditer exaudire non cessat; extemplo miseratur miserum, ac coelesti perfusum medicamine, jacentem debilem facit erectum: adeo ut magnis passibus gradiens, suos desertores mox assequeretur. Illi autem tanto miraculo attoniti, seipsos accusare vehementerque redarguere coeperunt, quod coelestis remedii beneficio dignum, ita pigri inclementesque deseruissent.

17 Običaj je, kako smo spomenuli, spomenute zajednice bio da se svim ženama zabrani ulazak u samostan. Stoga su se braća toga samostana razborito pobrinula da se tijelo bl. Vincenta levita i mučenika položi u baziliku Bogorodice Marije, kamo je ženama bio slobodan pristup. No s vremenom, kako je takvo okupljanje iz dana u dan jenjavalo, unijeli su ga u stariju samostansku crkvu i položili iza oltara bl. Benedikta dok se njegov hram ne dovrši. Poslije toga neka je žena, slijepa već mnogo godina, pokušala ući sve do mjesta gdje je svetac ležao, ali ju je netko naišavši odbio i prisilio da se žalosna vrati natrag. Ona uzdišući i podižući oči duše k nebu ponizno moljaše da joj dođe utjeha svetoga mučenika. I tako usred potoka suza odagna sljepoću.

17 Consuetudo, ut meminimus, præfatæ Congregationis fuit, et fœminæ omnes ab ingressu monasterii arcerentur. Idcirco ejusdem cenobii Fratres prudenter providerant, ut corpus B. Vincentii Levitæ et Martyris in basilica Dei genitricis Mariae poneretur, ad quam liber erat mulierum accessus. At vero successu temporis, conventu hujusmodi per dies cessante, intulerunt illud in seniorem monasterii ecclesiam, atque retro áltare B. Benedicti, donec ejus templum consummaretur, posuerunt. Post hæc mulier ab annis plurimis cæca conata est usque ad locum quo Sanctus jacebat ingredi: sed quidam obvians hanc repulit atque retrorsum mœstam abire coegit. Quæ suspirans, ac ad coelum oculos mentis erigens, sancti Martyris sibi provenire supplex orabat solatium. Sique inter lacrymarum flumina cæcitatem expulit.

18 Na nekom mjestu uz taj isti samostan, koje se naziva Waldarijeva ćelija, zablistao je ovaj spomena vrijedan glas kreposti. Kad su se naime uz samo to mjesto rasprostrle čete vojnika, redovnici su pošli i Hermengaudu, grofu Albija, moleći da njihove usjeve zaštiti od upada neprijatelja i brštenja konja. U tim je krajevima naime vrlo malo livada. On zapovjedi da se uzmu četiri k oltarnika crkve sv. Vincenta koje su darovale siromašne ženice, privežu za isto toliko štapova ili motki i zabodu uokolo rascvjetalog polja, kako bi se tim znakom neprijatelji suzdržali od pustošenja ljetine. Ali jedan od njih, prezrevši takav znak, baci jedan oltarnik sa štapom na zemlju te, udaren u čelo stražnjim kopitima konja kojega je nastojao utjerati u same usjeve, ispusti dušu. Kad se to čulo i razglasilo među neprijateljima, strah obuze sve, a očiti Božji sud i zasluga svetoga mučenika svugdje se od svih slavi kao moćna.

18 In quodam loco eidem cœnobio adjacenti, qui Waldarii cella nuncupatur, hoc memorandum enituit virtutis præconium. Secus etenim ipsum locum diffusis militum copiis monachi i Hermengaudum Albiæ Comitem adierunt, orantes ut ab hostium invasione, equorumque depastione eorum sata protegeret. Nam in illis partibus perpauca extant prata. Qui quatuor k pallas ecclesiæ S. Vincentii a pauperibus mulierculis oblatas præcepit assumi, et totidem baculis seu perticis alligari, atque in circuitu florentis agri affigi, quatenus eo signo a messis direptione hostes temperarent. Sed unus eorum tale signum despiciens, palam unam cum baculo in terram excussit, et ab equo, quem in ipsa sata inducere nitebatur, versis calcibus in fronte percussus, spiritum exhalavit. Quo audito et per hostes diffamato, timor universos invadit, evidensque Dei judicium ac sancti Martyris meritum ubique valens prædicatur a cunctis.

19 Ovome je događaju gotovo slično ono što slijedi. Naime, kad je gospodin redovnik Alberik s bratom Ilijom pošao u empurijski kraj te boravio na imanju svoje poslušnosti nazvanom Garricula, navališe neprijatelji koji su, ne štedeći nikoga, opustošili kraj i imanje. Štoviše, odveli su i konje samoga Alberika, niti je mogao ishoditi da mu se vrati barem jedan, za kojega je znao da je snažniji. Ali upravo taj konj koji je bio zatražen, kao osvetnik dvostruke nepravde, mislim na otmicu i pravedno traženje povrata, udari otmičara kopitima u golu glavu i predade ga smrti. Tim činom prestrašeni drugovi u bezakonju pobjegoše, ostavivši ne samo konje nego i sve što su na tome imanju bili opljačkali.

19 Huic facto propemodum simile est quod sequitur. Nam Domno Alberico monacho cum Fratre Helia in pagum Impuriensem profecto, atque in villa suæ obedientiæ, Garricula nuncupata, commorante, supervenerunt hostes, qui pagum villamque, nemini parcentes, depopulati sunt. Quin etiam equos ipsius Alberici abduxerunt, nec impetrare potuit ut saltem unus, quem robustiorem noverat, redderetur. Sed ipsemet equus qui postulabatur, quasi vindex duplicis injuriæ, raptus, inquam, et justæ repetitionis, raptorem calcibus in nudo capite percussum, morti tradidit. Quo facto iniquitatis socii perterriti, non solum equos, verum etiam quicquid in eadem villa rapuerant relinquentes, aufugerunt.

20 Sljedeći primjer o izliječenom nijemom i gluhom stavit će završetak. Neki ugledni muž Juraj imao je nijema i gluha slugu; kad su ga vodili na grob sv. Vincenta levita i mučenika i kad nije bio udaljen od samostana više od gotovo dvanaest milja, počeo je govoriti i bez zapreke čuti one koji govore. Tada zamoli pratitelje da ga brzo odvedu na to mjesto kako bi zahvalio svetom mučeniku. Što su i učinili, na slavu i hvalu Boga i Gospodina našega Isusa Krista, koji daje da njegovi sveci čudesnom snagom posvuda pobjeđuju; komu čast i vlast ostaje bez kraja u vijeke vjekova, amen.

a Diégo vjerojatno nagađa da je to Balagarium, što se pučki naziva Balaguer, a predaje se da je i danas veseo i lijep grad.
b Ovo je Sicoris, možda kod starih nazvan i Sicanus, koji izvire u Cerretanima i teče kroz Ilergete; danas se pučki naziva Segre.
c Berga je gradić na rijeci Rubricatus. Vjerojatno je bio poznat i u Ptolemejevo doba.
d Llívia, prastari gradić oko izvora Sicorisa. Smatraju da je to drevna Julia Libyca, koju Ptolemej pripisuje Cerretanima, a drugi Sardonima; Diégo piše da je danas obuhvaćena grofovijom Cerdanyom.
e Stari i slavni grad Volka Tektosaga u Narbonskoj Galiji, Carcasso i Carcassum, poslije nazvan Carcassonne.
f Spominje ovoga najpobožnijeg biskupa Catel u katalogu toulouških biskupa i piše Elisagar.
g O vremenu ove opsade raspravlja Catel, knj. 3, str. 338.
h Ruteni, pučki Rouerguois, malen narod, kako piše naš Philibert Monet. Njihov glavni grad nekoć bijaše Segodunum, danas se pučki naziva Rutena, francuski Rodez. Njegov je biskup podložan metropolitu u Bourgesu. i O grofovima Albija raspravlja Catel, knj. 2, pogl. 10, gdje navodi ovo Aimoinovo mjesto. k Breulius tumači kao stolnjake; ispravno. Tako i Vilim Durand u djelu Rationale, knj. 4, pogl. 29.

20 Sequens exemplum de muto et surdo curato finem imponet. Georgius quidam vir illustris servum mutum et surdum habuit: qui cum ad sepulcrum S. Vincentii Levitæ et Martyris duceretur, nec amplius a monasterio quam duodecim ferme millibus distaret, cæpit loqui, loquentesque absque impedimento audire. Tunc comites rogavit, ut eum cito ad locum, ob referendas sancto Martyri grates perducerent. Quod et fecerunt, ad gloriam et laudem Dei et Domini nostri Jesu Christi, qui Sanctos suos mirabili potentia ubique triumphare facit; cujus honor et imperium sine fine permanet in secula seculorum, Amen.

a Conjicit Diagus, probabiliter, Balagarium esse, quod vulgo Balaguer dicitur, traditurque esse etiamnum læta pulcraque urbs.
b Hic est Sicoris, forte et Sicanus dictus veteribus, qui in Cerretanis ortus, per Ilergetes fluit; vulgo nunc Segre appellatur.
c Berga oppidum est ad Rubricatum amnem. Etiam Ptolemæxi avo notum fuisse, probabile est.
d Livia, oppidum perantiquum circa Sicoris fontes. Veterum Juliam Libycam pulant esse, quam Ptolemæxus Cerretanis, alii Sardonibus tribuunt: Diagus nunc Comilatu Cerretaniæ contineri scribit.
e Vetus et celebris Volcarum Tectosagum in Gallia Narbonensis urbs, Carcasso, et Carcassum, post Carcassona dicta.
f Memorat hunc religiosissimum Antistilem Catellius in catalogo Episcoporum Tolosatium, et Elisagar scribit.
g De hujus obsidionis tempore agit Catellius lib. 3, p. 338.
h Ruteni, vulgo Roverguois, pusilla gens, ut scribit Philibertus Monetus noster. Urbs eorum præcipua olim Segodunum, vulgo nunc Rutena, Gallice Rodes appellatur. Ejus Episcopus Bituricensi Metropolitæ subest. i De Comitibus Albigensibus agit Catellius lib. 2, cap. 10, ubi hunc Aimoini locum citat. k Mappas interpretatur Breulius; recle. Sic et Guilielmus Durandus in Rationali lib. 4, cap. 29.

Ista povijest opisana u Pjesmi

Eadem historia carmine descripta

Od istoga autora Aimoina.

Auctore eodem Aimoino.

Predgovor redovniku teotgeru.

Præfatio ad theotgerum monachum.

Najistaknutijem među levitima, gospodinu Teotgeru, koji prema skladnoj etimologiji svoga imena nosi Boga, suposlužitelj Aimoin šalje pozdrav.

Levitarum præcipuo, Domno Theotgero, juxta consonam sui nominis etymologiam, Deum gerenti, Aimoinus comminister salutem dicit.

Hvalevrijednoj vašoj ljubavi, moj najslađi Teotgere, koja se čestom revnošću brine oko moje skrbi, pobožno se pokoravajući u svemu, dragovoljno se kao tvoja deva prigibam da ponesem teret koji si mi ti naložio. Naime, nakon što sam dovršio prozno djelo, tvoja me ljubav nagoni da o dolasku blaženoga levita i Kristova mučenika Vincenta načinim ponovno dvije knjižice, novu stvar i divljenja vrijednu zbog svoje kratkoće: svaku ću od njih zaključiti sa po trideset stihova, rasporedivši u svakoj po deset poglavlja. Stoga radije biram činiti se poput novoga pisca negoli da se na bilo koji način i u bilo kojoj prilici uskratim vašoj ljubavi, meni slađoj od meda.

Laudabili caritati vestræ, mi dulcissime Theotgere, frequenti studio circa mei curam satagenti, in omnibus parere devotus existens, inclino me tuus camelus sponte, ad injunctum mihi abs te onus ferendum. Rem siquidem novam et pro sui brevitate mirandam, prosaico opere expleto, me vestra dilectio de adventu beati Levitæ et Martyris Christi Vincentii facere cogit geminos rursus libellos: quos singulos tricenis modo versibus claudam, per denos etiam positis in unoquoque capitulis. Unde consultius eligo veluti recens scriptor videri, quam me vestro amori, mihi melle dulciori, quavis occasione ullo modo absentari.

Knjiga prva.

Liber primus.

Pošto se dvaput po četiri stotine, deset puta po pet i još četiri kruga navršiše od Krista Poglavara, rođena od djevičanskoga i vazda svetoga roda, Audald bijaše tim imenom poznat u Castresu kao redovnik, po zajedničkom pravilu prokušan, i svećenik koji je nosio čast svetoga Arona. On, uzevši jednoga druga, pretrpje mnoge gorčine, ali pretvarajući sve u slatke okuse, odvažno ustraja da ga jednom Valencija primi kao građanina pošto izvrši hodočasnički boj.

Bis quadringentis, decies quinisque volutis, Quatuor inque super Cyclis a Præsule Christo, Virgineo semperque sacro de germine nato, Audaldus fuerat tali de nomine notus In Castro monachus, communi lege probatus, Atque sacer sancti gestans Aaronis honorem. Hic uno comite assumpto perpessus amara Plura; sed in dulces convertens cuncta sapores, Institit audacter, quandoque Valentia civem Quo se susciperet, peregrino functus agone.

2 Da bi to učinio, gost krova Maura Zaharije otkriva sada tajne svoga srca ovome: kako je u Španjolsku sišao jedino iz ljubavi prema Božjem levitu i mučeniku Vincentu; zatim umilnim molbama raznježujući njegovu dušu i um, kupuje Maura novcem od žuđenoga srebra. Naposljetku ustavši traže ogradu groba, koja očito blista ovim natpisom: OVDJE POČIVA LEVIT VINCENT UTEMELJEN ČAŠĆU MUČENIŠTVA. Jer zapisana imena označavahu rod roditelja.

2 Quod faceret Mauri Zachariæ culminis hospes, Denudat secreta sui jam pectoris olii: Esset quodque Dei Levitæ Martyris atque Vincenti Hispanias solo delapsus amore: Hinc precibus blandis animum mentemque relambens, Mercatur Maurum cupidi nummis argenti. Denique surgentes monumenti septa requirunt: Quæ manifesta nitent titula hoc: VINCENTIUS 18TIC MARTYRII LEVITA JACET FUNDATUS HONORE. Nomina namque genus signabant scripta parentum.

3 Pošto su dakle noću ponovno pregledali te znakove, upregnuvši snage kopaju i otvaraju grobnicu. I iznose sveto tijelo dok im služi svjetiljka, uz nebeski znak slatkoće istinskoga djela, koja je rastući nadvisivala sve miomirise. A kad je nakon izvršenih povezivanja to bilo potrebno, Audald se posluži kukuljicom od sašivenoga platna. Odande se radosni vraćaju kući dok sjaju zvijezde, a Audald iščekuje dan povratka u domovinu, što je vedar i učinio, dočekavši nakon nekog vremena pogodno doba.

3 His igitur caussis signorum nocte revisis, Viribus admissis fodiunt tumbamque recludunt. Educuntque sacrum corpus, famulante lucerna, Indice ceelesti facti dulcedine veri, Quæ super excrescens aromata cuncta subibat. Cumque ligaturis expletis his opus esset Utitur Audaldus suta sindone cuculla. Inde domum læti redeunt lucentibus astris, Audaldo expectante diem patriam repetendi, Quod hilaris fecit, nactus post tempus amicum.

Knjiga druga.

Liber secundus.

Ostavivši u Zaragozi prijevaru poglavara, a izostavivši i drugo jer bi bilo dugo pripovijedati, u Castres, lijepu ćeliju oca Benedikta, stiže Kristov mučenik i sveti levit. Kakve su bile radosti pri njegovu dolasku, nitko ni sa stotinu usta ne bi mogao izreći riječima. Kakav je bio lijepim redom doček od redovnika, zna jedini svjedok Isus: posvuda su se razlili prikladni zlatom protkani uresi, a draguljima bogato zelenilo blistalo je sve do nebesa.

Cæsar-in-Augusta Senioris fraude relicta, Omissis necnon aliis, ob dicere longum, Ad Castrum, bellam Patris cellam Benedicti, Perveniat Christi Martyr Levitaque sanctus. Cujus in adventu fuerint quæ gaudia, nullus Ora gerens centum poterit depromere verbis. A monachis pulchra serie susceptio qualis Extiterit, solus qui testis novit Jesus: Aptis aurifluis ornatibus undique fusis Gemmivomo ad celos usque inradiante virore.

2 Tada se nasmijala žena kojoj bijaše takva oholost te nije htjela vjerovati da je to tijelo svetoga levita, tvrdeći radije da je to možda kakav smrdljivi Maur: odmah se, oborena na zemlju klonulim udovima, zgrči i oduze joj se nada u život koji je izmicao. Ali dovedena k svecu, dok se rađala vjera, biva izliječena; i došavši na kolima, otiđe izliječena na svojim nogama. Pošto je najprije učinjeno ovo znamenje tolikom snagom, poslije su uslijedila i mnoga druga, kojima se ne zna broja, a djelomično su zabilježena i u proznom govoru.

2 Tunc risisse fuit, mulier, cui talia fastus, Et sancti corpus Levitæ credere nolens; Esse magis Maurum contendens forte putentem: Protinus in terram membris prostrata caducis Contrahitur, vitæ sublata spe fugientis. Sed Sancto deducta, fide nascente, medetur; Et pedibus, plaustro veniens, curata recessit. Primitus hoc signo tanta virtute patrato, Post quoque, quæ numerus nescit, sunt plura secuta, Prosaico nec non partim sermone notata.

3 Naime, pred vratima samostana u dvorani Bogorodice ovo se događalo pod neizmjernim Kristovim darom, dok se svecu gradio hram njemu u vlastitu čast, kamo bi napokon blag preselio s pravom pokopan, tako da bi mu pristupali zajedno i muškarac i žena. U međuvremenu se svidjelo, kako je protjecalo vrijeme, podići odande sveto tijelo i dostojno ga smjestiti iza oltara pobožnoga oca svetoga Benedikta: ondje se štuje punim bogoslužjem zaslužene časti, neprestano blistajući trajnim znamenjima kreposti.

3 Namque monasterii ante fores Genitricis in aula Ista sub immenso gerebantur munere Christi, Dum fieret Sancto templum proprio sub honore; Quo placidus demum migraret jure sepultum, Masculus atque simul veniens quod femina adiret. Interea placuit defluxa temporis urna, Inde levare sacrum corpus, digneque locari Post altare pii Patris sancti Benedicti: Quo meriti pleno cultu veneratur honoris, Assiduis signis virtutum rite coruscans.

Po daru Kralja kraljeva i Gospodara gospodara Isusa Krista, dobroga i blagoga Spasitelja svijeta, koji s Bogom Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje Bog u beskonačne vijeke vjekova, amen.

Præstante Rege regum et Domino dominorum Jesu Christo, bono et benigno Salvatore mundi: qui cum Deo Patre et Spiritu sancto vivit et regnat Deus per infinita secula seculorum, Amen.

O MOĆIMA SV. VINCENTA prenesenima u Luzitaniju.

DE RELIQUIIS S. VINCENTIIin Lusitaniam translatis.

§ I. Moći sv. Vincenta dovezene u Lisabon.

§ I. Reliquiæ S. Vincentii devectæ Ulyssipponem.

Lisabon je, kaže naš Antonio Vasconcelos, slavan kako po mnogim drugim stvarima, tako osobito po tijelu nepobjedivoga mučenika Vincenta, kojega je najpobožniji kralj Luzitanaca Alfons Henrik, radi čuvanja i ujedno uresa, ne bez svečanog sjaja pohranio u prvostolnici. Slažu se vrlo mnogi pisci, premda se Diégo i drugi protive. A Resende doduše odbacuje Aimoinovo pripovijedanje kao bajkovito. Mi pak nimalo ne sumnjamo da je i jednima i drugima pripao ili dio tijela velikoga Vincenta ili cijelo tijelo nekog imenjaka sveca, osobito zbog slavnih čudesa učinjenih na oba mjesta zazivanjem sveca: bez kojih se možda ne bi poklonila posve sigurna vjera ni redovniku Audaldu, koji pripovijeda gotovo nevjerojatne stvari o okrutnosti zaragoškoga biskupa, ni mozarapskim redovnicima, koji spominju događaj primljen jedino predajom predaka.

Ulyssippo cum aliis permultis, inquit Antonius Vasconcellius noster, tum precipue Vincentii Martyris invictissimi corpore, nobilis est; quem Alfonsus Henricius Lusitanorum Rex pientissimus, majori in templo, ad custodiam simul et ornamentum, non sine pompa celebri reposuit. Adstipulantur scriptores plurimi, etsi Diagus aliique repugnent. Et Resendius quidem Aimoini narrationem ut fabulosam respuit. Quin utrisque vel pars corporis magni Vincentii, vel cognominis cujuspiam Divi corpus integrum singulis contigerit, minime ambigimus; præsertim ob illustria utrobique patrata Sancti invocatione miracula: sine quibus neque Audaldo monacho, fere incredibilia de Cæsaraugustani Antistitis crudelitate narranti, certa omnino fides fortassis haberetur; neque Musarabibus monachis, rem sola majorum traditione acceptam memorantibus.

2 O tome i o cijelom prijenosu ovako piše Resende: Nećemo iznositi redovničke krađe, nego javne ljetopise kraljevstva i povijest Alfonsa Henrika, prvoga kralja Luzitanaca, ne samo ovu koja kola na portugalskom jeziku, a koju je Duarte Galvão, plemenit čovjek i raznolike učenosti, ne toliko sastavio koliko sažeo, nego drevnu, napisanu od vremena samoga kralja na latinskom, kako su ona vremena nosila, koju s poštovanjem čuvaju kanonici Sv. Križa u Coimbri, gdje je isti kralj pokopan. U njima dakle čitamo da je Alfons Henrik na polju kod Ouriquea u znamenitoj bitki razbio Ismara i druga četiri saracenska kralja te ih, pošto im je opljačkao tabor i pobio mnoge tisuće, natjerao u bijeg. Kad se vratio u Coimbru, u susret mu je čestitajući izišao sv. Teotonije. Budući da je među zarobljenicima vidio priličan broj onih koji su govorili da su kršćani, zvani mozarapi, to jest, kako se tumači, pomiješani Arapi, zamolio je kralja da im se daruje sloboda. Kad ih je kralj pozvao k sebi i upitao tko su i iz kojeg naroda potječu, odgovorili su da su podrijetlom doduše iz Valencije, ali stanovnici onoga rta koji u krajevima Algarbea strši u more. Njihovi su preci pobjegli iz Valencije zajedno s tijelom presvetoga mučenika Vincenta iz straha od nadolazećega Abd ar-Rahmana te se nastanili na tome rtu i ondje sagradili siromašne kućice uz kapelicu gdje su čuvali tijelo svetoga mučenika. I ondje su ostali sve dok neki moćni Maur, došavši onamo radi lova, nije pobio njihove roditelje, a njih kao dječake odveo u roblje. Kao siguran znak te stvari rekli su da mogu navesti to ako su ostale kućice ili barem gavrani koji su prisno posjećivali onu kapelicu od vremena kad je preblaženi mučenik onamo pristao, odakle je i nastalo da su Mauri taj rt nazvali Brdom gavrana, te da to još i sada čine po drevnom običaju. Kralj, čuvši to i raspaljen željom, donese odluku i odobri da se sklopi primirje na nekoliko dana. A kad je onamo otišao uzalud, jer je izgled mjesta već bio izobličen zapuštenošću, tada se doduše vratio neobavljena posla.

2 De his totaque translatione ita scribit Resendius: Non proferemus monachilia furta, sed regni publicos annaleis, et Alphonsi Henrici, primi Lusitanorum Regis historiam, non modo hanc quæ Lusitana lingua circumfertur, a Duarte Galvano viro nobili et eruditionis variæ, non tam compositam, quam in epitomen redactam, sed antiquam, ab ipsius Regis temporibus Latine, ut illa ferebant tempora, scriptam, quæ a Sanctæ Crucis Conimbricensis, ubi idem Rex sepultus est, Canonicis reverenter adservatur. In his ergo legimus Alphonsum Henricum in Orichiensi agro memorabili prælio Ismarium, aliosque quatuor Saracenorum Reges fudisse, et exutos castris, multis millibus interemptis, fugasse. Cui Conimbricam reverso, obcurrisse S. Theotonium gratulabundum. Qui quorum inter captivos vidisset aliquam multos, qui se Christianos esse dicerent, Muzarabas vocatos, hoc est, ut interpretantur, mixtos Arabas, petiisse a Rege, ut libertate donarentur. Quos ad se vocatos, quorum interrogasset Rex, quinam, aut unde gentium essent, respondisse, origine quidem se Valentinos, incolas vero promontorii fuisse illius, quod in Algarbii finibus mari prominet. Eorum majores Valentia simul cum corpore sacratissimi Martyris Vincentii aufugisse, metu adventantis Abderamenis, illoque in promontorio consedisse, domosque ibi pauperes inædificasse, juxta sacellum, ubi sancti Martyris corpus custodirent. Illique eos mansisse, donec Maurus quidam potens venationis causae eo deveniens, eorum parenteis obcidisset, se pueros captivos fuisse abductos. Signum rei certæ illud se posse dicere, si domunculæ permanerent, aut corvi saltem, qui sacellum illud familiariter frequentarent, a tempore quo Martyr beatissimus illuc adplicuisset, unde factum esset ut Mauri promontorium illud Corvorum montem adpellarent, id etiamdum pristino more facerent. Regem his auditis, incensum cupiditate, iniisse consilium, probasseque fieri aliquot dierum inducias. Eoque quorum ivisset frustra, loci facie situ jam deformata, infecta re tunc quidem revertisse.

3 No pošto je poslije postupno pokorio Saracene i zauzeo Lisabon, raspalio se željom da pronađe mučenika te je u tu svrhu sagradio samostan kanonika i posvetio ga sv. Vincentu. Napokon, dvadeset i šeste godine od zauzeća Lisabona, seviljskom kralju Alibu Jakobu koji je tražio primirje na pet godina udovoljio je jedino radi te stvari te poslao na rt, već ispražnjen od Saracena, naoružane ljude na lađi, a zajedno s njima i starije od onih mozarapa koji su se bolje sjećali tih mjesta. Ondje su se ponizno pomolili Bogu te su, po znaku gavrana, napokon pronašli tragove kućica i kapelice, a pošto su mnogim kopanjima otvorili zemlju i očistili ruševine, pronašli su drveni lijes svetoga tijela ispod srušenog oltara kapelice. A kad je tijekom prikupljanja napola truloga lijesa jedan od prisutnih potajno sakrio malu kost, srušio se izbezumljen i slijep sve dok nije izvadio ono što je bio sakrio u njedrima. Zatim, kad je tijelo položeno na lađu, dva gavrana, jedan na pramac a drugi na krmu, sjedoše poput prisnih svečevih pitomaca niti su odande odletjela, nego su na lađi pratila svete zaštitnikove moći. Napokon su pristali u Lisabonu, uz svetište sv. Juste i Rufine, na kojem se mjestu i danas nalaze gradska vrata nazvana po sv. Vincentu. Dotle je naime tada dopiralo more, koje je poslije postupno potisnuto ostavilo prostora za širenje grada. Tada je u noćnoj tišini, radi izbjegavanja meteža, tijelo preneseno u svetište sv. Juste. Kad je ipak svanuo dan i glas se proširio, strčalo se naoružano mnoštvo s različitim težnjama i malo je nedostajalo da se ne posegne za oružjem. Tada dotrča Gonçalo Viegas, zapovjednik kraljevske vojske, smiri pobunu i uvjeri ih da valja pričekati volju kralja koji je u to vrijeme bio odsutan. Naposljetku se Robert, dekan prvostolnice, u svoje ime i u ime kaptola potajno sastao s Munionom, upraviteljem crkve sv. Juste, te isposlovao da dopusti da se tijelo prenese u prvostolnicu. Kralj nije zamjerio ono što je učinjeno, premda je na umu imao smjestiti ga u samostan kanonika koji je sam posvetio svetom mučeniku. Niti se on smirio, nego je ponovno poslao na rt ljude da pomnije istraže je li još štogod preostalo. Pronađen je još dio lubanje i nekoliko krhotina lijesa. Kralj je na spomen toga događaja gradu Lisabonu dao grb: lađu koja uz jarbol nosi lik svetoga mučenika i dva gavrana, jednoga na pramcu a drugoga na krmi. A na mjestu gdje je sveto tijelo dugo bilo skriveno dao je sagraditi plemenitu crkvu i promijenio je ime rtu te učinio da se nakon toga naziva rtom sv. Vincenta. To je sažetak povijesti Luzitanaca.

3 Verum debellatis postea paullatim Saracenis, captaque Olisipone, exarsisse desiderio inveniendi Martyris, eaque gratia construxisse Canonicorum cænobium, Divoque Vincentio nuncupasse. Anno tandem a capta Olisipone vigesimo sexto, Allibo Jacob Hispalensi Regi inducias in quinquennium postulanti, sola hujus rei gratia concessisse, ac misisse ad promontorium Saracenis jam vacuum viros armatos in navi, unaque ex Muzarabibus illis seniores, qui locorum melius recordarentur. Ibi suppliciter adorato Numine, domuncularum ac sacelli, corvorum indicio, tandem reperisse vestigia, multisque fossionibus aperta terra, et ruderibus expurgatis, invenisse ligneum sacri corporis conditorium, subtus dirutam sacelli aram. Quumque inter colligendum semiputre conditorium, ex iis qui aderant unus clam parvum os abscondisset, lymphatum ac cæcum corruisse, donec quod in sinu absconderat, deprompsisset. Inde corpus impositum navi quorum esset, corvos duos, alterum in prora, alterum in puppi consedisse, tamquam familiareis Divi alumnos, neque inde revolasse, verum comitatos in navi sanctas Patroni reliquias. Tandem adplicuisse Olisiponi, juxta fanum Divarum Justæ et Rufinæ, quo loci porta urbis etiam nunc est, S. Vincentii adpellata. Eo enim usque mare tunc erat, quod paullatim postea propulsum, ampliandæ urbi locum reliquit. Tunc noctis silentio, vitandi tumultus causa, deportatum corpus ad fanum Justæ. Orto tamen die quorum increbuisset fama, concurrisse armatam multitudinem, diversis studiis, parumque abfuisse, quin ventum esset ad arma. Adcurrisse tunc Consalvum Viegam militiæ regiæ præfectum, et seditionem composisse, expectandamque Regis eo tempore absentis voluntatem persuasisse. Robertum denique summi templi Decanum, suo et Capituli nomine, secreto convenisse Munionem Divæ Justæ Rectorem, impetrasseque ut corpus ad summum templum deferri permitteret. Regem quod factum esset, non improbasse, licet in animo haberet in Canonicorum cænobio sancto Martyri a se nuncupato illud conlocare. Nec quievisse illum, sed misisse denuo ad promontorium, qui num quid adhuc superesset solertius scrutarentur. Inventam adhuc calvariæ partem, et conditorii fragmenta aliquot. Regem ob gestæ rei memoriam Olisiponi urbi insignia dedisse, navem juxta malum Divi Martyris imaginem gestantem, ac duos corvos, alterum in prora, alterum in puppi considenteis. Et in loco ubi sanctum corpus diu latuerat, curasse templum nobile ædificari, et nomen promontorio immutasse, atque ut S. Vincentii post id vocaretur effecisse. Hæc summa est historiæ Lusitanorum.

4 To piše Resende, koji dodaje da se posvuda vide grbovi i drevne slike kao svjedoci toga događaja; i dodaje drugo svjedočanstvo Arapa Rasisa: Maur Rasis, kaže, povjesničar Dalharaba, miramolina Marokanaca i kralja Córdobe, latio se pisanja starina Španjolske kako bi sastavio ljetopise saracenskih kraljeva koji su vladali u Španjolskoj, a koji i danas postoje. Naslov knjige glasi: Incipit liber Rasæ, historici Dalharab Marrochiorum Miramolini Cordubæque Regis, quem ipsius jussu composuit. Prevedena je na portugalski jezik s arapskoga po meni, majstoru Muhamedu Saracenu, plemenitom graditelju. A sa mnom je pisao Egidije Petrov, klerik gospodina Petra Ivanova od Portelle, oca gospodina Ivana Avolina. Taj dakle Rasis o brdima, rijekama i gradovima Španjolske, o drevnim kraljevima Španjolaca prije Rimljana, o Rimljanima i Gotima govori ponešto prikladno, a vrlo mnogo besmisleno, na način kako su poganski pisci i pjesnici o svetim stvarima Božanskoga pisma govorili kao u snu, sve zamatajući u bajke. No kad je došao do njemu poznatijih vremena saracenskih kraljeva, valja ga smatrati piscem kojega ne treba prezreti. Dakle, o Abd ar-Rahmanu, četvrtom toga imena, a devetnaestom među saracenskim kraljevima, ovo od riječi do riječi:

4 Ista Resendius, qui addit spectari passim insignia, et picturas vetustas, gestæ rei testes; subditque aliud testimonium Rasæ Arabis: Rases Maurus, inquit, Dalharab Marrochiorum Miramolini, ac Cordubæ Regis historicus, Hispaniæ vetustates scribere est adortus, ut Regum Saracenorum, qui in Hispania regnarunt, annaleis, qui etiam nunc exstant, concinnaret. Libri titulus est: Incipit liber Rasæ, historici Dalharab Marrochiorum Miramolini Cordubæque Regis, quem ipsius jussu composuit. Versus est in linguam Lusitanam ex Arabica, per me Magistrum Machometum Saracenum, nobilem architectum. Et scribebat mecum Ægidius Petri, Clericus Domini Petri Joannidæ Portellensis, patris Domini Joannis Avolini. Is igitur Rases, de montibus, fluminibus, et urbibus Hispaniæ, de priscis Hispanorum Regibus ante Romanos, de Romanis ac Gothis, nonnulla commode, permulta inépte, quo pacto ethnici scriptores atque poetæ, de rebus sacris divinæ Scripturæ, quasi per somnium, loquuti sunt, omnia fabulis involventes. Ut tamen ad Saracenorum Regum compertiora sibi tempora devenit, non contemnendus scriptor judicandus est. Ergo de Abderamene hujus nominis quarto Saracenorum Regum undevigesimo, hæc ad verbum:

5 Stotinu trideset i osme godine arapske ere Abd ar-Rahman, sin Muavijin, dođe u Španjolsku. I pošto je pobijedio i ubio Jusufa, zauze kraljevstvo Španjolske. Reče Abd al-Malik, sin Habibov, da je ispitao odgojitelja Abd ar-Rahmana i od njega istražio istinu o tome od kojega je oca i iz kojega roda potekao. Odgojitelj je odgovorio da je otac Abd ar-Rahmanov bio Muavija, seljak i ratar. Kad je k njemu slučajno svratio miramolin, radosno je primljen na konak te ga je, ganut gostoljubivošću domaćina, poveo sa sobom. Muavija se ponašao tako marljivo i mudro da je ubrzo postao prvi među miramolinovim prisnim prijateljima. Zatim, nakon što je umetnuto nekoliko stvari koje se ne tiču predmeta, slijedi: Taj je Abd ar-Rahman sve gradove i utvrde koje su Saraceni imali u Španjolskoj podvrgnuo pod svoju vlast. Zaratio je i protiv kršćana. Krenuvši iz Seville, osvojio je Beju, Évoru, Santarém, Lisabon i cijeli Algarve. I na čudesan je način pritisnuo kršćane Španjolske. Nije bilo grada ni utvrđenog mjesta koje bi se moglo obraniti pred njegovom moći. Nego su stanovnici, napustivši gradove, bježali u asturijska brda. On je srušio sve crkve Španjolske koje je još zatekao čitave. A bilo ih je mnogo i izvrsno sagrađenih, kako iz grčkih tako i iz rimskih vremena. On je davao da se sva tijela onih u koje kršćani vjeruju, koje štuju i nazivaju svecima, otmu iz crkava i spale. Vidjevši to, kršćani su, kako je tko mogao, s tim svojim svetinjama bježali u brda i na sigurna i nepristupačna mjesta. Tako je gotovo sve što je u Španjolskoj bilo pobožno štovano prema kršćanskoj vjeri bilo odneseno u asturijsko gorje. Kad se pak približio Valenciji, kršćani koji su ondje živjeli imali su ondje tijelo nekoga mrtvog čovjeka kojemu je ime bilo Vincent; i oni su mu se klanjali kao Bogu. A oni koji su imali tijelo u svojoj vlasti uvjeravali su puk da taj čovjek čini da slijepi vide, nijemi govore i hromi ispravno hodaju; i tako su zaluđivali ludi narod. Kad su pak doznali za Abd ar-Rahmanov dolazak, pobojali su se da se ta prijevara ne otkrije te pobjegoše noseći sa sobom tijelo toga čovjeka. I reče Allibohaces, onaj dobri vitez iz Fesa, da je jednoga dana sa svojom pratnjom radi lova došao na morsku obalu u Algarbeu, na kraj brda koje zalazi u ono more, i ondje pronašao tijelo toga čovjeka s onima koji su s njime pobjegli iz Valencije, koji su ondje sagradili kućice u kojima su stanovali. I ljude je doduše pobio, a dječake odveo u roblje, dok je tijelo toga čovjeka ondje ostavio. Toliko Rasis.

5 Æra Arabum centesima trigesima octava, Abderame Moabiæ filius, in Hispaniam venit. Et debellato interfectoque Joseph, regnum Hispaniæ invasit. Dixit Abdemelich filius Abib, se interrogasse nutritium Abderamenis, et de illo veritatem exquisisse, quo patre, quove ortus esset genere. Nutritium respondisse, Patrem Abderamenis fuisse Moabian virum rusticum agricolam. Ad quem quum casu Miramolinus divertisset, hospitio hilariter adceptum, motumque hospitis humanitate, eum secum duxisse. Moabian tam industrie ac sapienter se gessisse, ut brevi inter Miramolini familiares et amicos primus fuerit. Deinde interjectis nonnullis, quæ ad rem non faciunt, sequitur: Hic Abderamen urbeis omneis et oppida, quæ Saraceni habebant in Hispania, in suam potestatem redegit. Bellum quoque intulit Christianis. Ac Hispali profectus, expugnavit Bexam, Eboram, Sanctirenam, Olisiponem, totumque Algarbium. Addixitque mirum in modum Hispaniæ Christianos. Nec fuit civitas, aut oppidum munitum, quod se tueri adversus potentiam ejus posset. Sed habitatores desertis civitatibus confugiebant ad Asturiæ monteis. Hic omneis Hispaniæ ecclesias, quas adhuc integras invenit, destruxit. Erant autem multæ et egregie fabricatæ, tam a Græcorum, quam a Romanorum temporibus. Hic omnia corpora illorum in quos Christiani credunt, quosque venerantur, Sanctosque adpellant, rapta de ecclesiis comburi faciebat. Quo viso, Christiani, ut quique poterant, cum talibus his rebus fugiebant ad monteis, et tuta atque inadcessa loca. Itaque pleraque omnia quæ in Hispania erant, secundum Christianorum fidem religiose culta, ad Asturiæ montanæ sunt deportata. Quum autem adpropinquasset Valentiæ, Christiani, qui ibi habitabant, habebant ibi corpus quujusdam hominis mortui, cui nomen erat Vincentius; et ipsi adorabant illum, quasi Deum. Et qui corpus in potestate habebant, persuadebant vulgo, quod ille homo cæcos faciebat videre, mutos loqui, et claudos recte ambulare: ac sic dementabant, stultam gentem. Quum autem cognoverunt de Abderamenis adventu, timuerunt ne hæc fallacia detegeretur, et fugerunt, corpus illius hominis secum portantes. Et dixit Allibohaces eques ille bonus Fæcensis, se quum die quadam cum suo comitatu venationis caussa venisset ad oram maris in Algarbio, in fine montis qui mare illud ingreditur, invenisse ibi corpus illius hominis, cum iis qui cum illo fugerant a Valentia, qui ibi domunculas fecerant, in quibus habitabant. Et homines quidem obcidisse, pueros autem duxisse captivos, corpus vero hominis illius ibi reliquisse. Hæc Rases.

6 Svjedočanstvom toga istog Rasisa služi se naš Mariana u djelu de reb. Hisp; knj. 7, pogl. 6. Godine spasenja, kaže, sedamsto pedeset i devete, a arapskoga carstva sto četrdeset i druge, svi su Mauri u Španjolskoj ponovno okupljeni pod vlast jednoga te je osnovano novo kraljevstvo s utemeljiteljem Abd ar-Rahmanom Abenhumejom, kojemu je potom dano prezime Adahil; i zbačen je jaram vlasti koji su sirijski kalifi i afrički miramolini nametnuli najprije osvojenoj Španjolskoj. Jedino je Valencija, grad Edetana u Tarakonskoj Španjolskoj, ustrajući u staroj vjeri, izmorena oružjem i opsadom Abd ar-Rahmana, napokon podlegla jarmu novoga kralja. Kršćani, građani toga grada, iz straha pred barbarskim pobjednikom i da vjera ne bi bila na ruglo neprijateljima kršćanskoga imena, bježeći su sa sobom odnijeli kosti mučenika Vincenta, kojemu su se klanjali kao Bogu i koji je bio slavan po glasu čudesa (tako govori Arapin Rasis, čovjek Maur), u onaj krajnji dio Luzitanije gdje Sveti rt izbija u more. Njih je Allibohazes iz Feza, dok se bavio lovom, pronašao i pobio, a dječake odveo u roblje; po njihovu je iskazu poslije pokazano gdje su ostavljene svete kosti. Od toga je događaja mjestu zacijelo nastalo ime rta SV. VINCENTA. Isti Mariana o prijenosu moći u Lisabon u knj. 11, pogl. 16: Luzitanski kralj, usred ratnih meteža spominjući se kršćanske pobožnosti, osobno je sa Svetoga rta, kamo je dvaput pošao da osobno razgleda mjesto, dao prenijeti kosti mučenika sv. Vincenta u najveći hram u Lisabonu i to je dovršio godine tisuću sto osamdeset i treće. Da se to dogodilo deset godina prije, bit će rečeno niže. Isti Mariana u knj. 4, pogl. 12: Njegovo tijelo (sv. Vincenta) sa Svetoga rta, kamo je bilo odneseno iz straha od Maura koji su pustošili cijelu Španjolsku (odakle tomu rtu ime sv. Vincenta), Alfons, prvi kralj Luzitanije, prenio je u Lisabon, glavni grad te pokrajine.

6 Ejusdem Rasæ testimonio utitur Mariana noster lib. 7, de reb. Hisp. cap. 6. Salutis, inquit, anno septingentesimo quinquagesimo nono, imperii Arabum centesimo quadragesimo secundo, Mauri omnes in Hispania sub unius imperium revocati, novumque regnum fundatum, Abderrahmano Abenhumeia, cui Adahil deinde cognomen est factum, conditore; imperique jugum excussum, quod Syriæ Caliphæ, Africæ Miramamolini, captæ primum Hispaniæ imposuerunt. Una Valentia; Edetanorum in Hispania Tarraconensi urbs, in fide veteri perstans, Abderrahmani armis et obsidione fatigata, tandem novi Regis jugum subiit. Christiani ejus urbis cives, barbari victoris metu, et ne religio ludibrio esset hostibus nominis Christiani, Vincentii Martyriis ossa, quæ tamquam Deum adorabant, et miraculorum fama celebris erat (sic Rasis Arabs loquitur, homo Maurus) secum fugientes asportarunt in extremæ Lusitaniæ partem eam, qua promontorium Sacrum excurrit in mare. Eos Allibohazes Phutensis, dum venationi studet, repertos occidit: pueros captivos abduxit: quorum indicio ubi sacra ossa relicta essent postmodum est demonstratum. Loco certe ab ea re promontorii D. VINCENTII nomen est factum. Idem de translationis Ulyssipponem reliquiis Mariana lib. 11, cap. 16. Lusitanus Rex inter bellicos tumultus Christianæ pietatis memor, ipse quidem ex promontorio Sacro, quo, ut præsens locum lustraret, se bis contulit. D. Vincentii Martyris ossa Olisiponem in templum maximum transferenda curavit, atque perfecit anno millesimo centesimo octogesimo tertio. Decennio prius id factum infra dicetur. Idem Mariana lib. 4, cap. 12. Corpus ejus (S. Vincentii) ex promontorio Sacro, quo fuerat delatum metu Maurorum Hispaniam universam vastantium (unde illi promontorio D. Vincentii nomen) Alfonsus primus Rex Lusitaniæ Olisiponem transtulit, ejus provinciæ urbem primariam.

7 U životu sv. Antuna Padovanskoga, koji ćemo donijeti 13. lipnja, stoji ovo: U Španjolskoj, u gradu Lisabonu, koji je smješten na zapadnoj strani kraljevstva Portugala, na krajnjim granicama zemlje, nalazi se neka veoma velika crkva sagrađena u čast slavne Djevice Bogorodice Marije, u kojoj časno počiva dragocjeno tijelo bl. mučenika Vincenta. Slažu se Ivan Marietta u knj. 2, pogl. 12, Carrillo, Aynsa i većina drugih pisaca španjolske povijesti.

7 In vita S. Antonii de Padua, quam 13 Junii dabimus, istæc habentur: In Hispaniis, civitate Ulixbona, quæ ad Occidentalem regni Portugalliæ plagam, in extremis terræ finibus sita est; quædam prægrandis ecclesia in honore Virginis gloriosæ genitricis Dei Mariæ fabricata consistit, in qua pretiosum B. Vincentii Martyris corpus honorifice requiescit. Subscribunt Joannes Marietta lib. 2, cap. 12. Carillus, Aynsa, et alii plerique rerum Hispanicarum scriptores.

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

22. siječnja Kalendar godine