Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 22. siječnja

O sv. Vincenciju mučeniku

DE S. VINCENTIO MARTYRE

Sadržaj (24)
  1. U Valenciji u Hispaniji.
  2. Sv. Vincencije biva okrutno mučen.
  3. Sv. Vinko na razne načine božanski okrijepljen, svladavši muke, umire.
  4. O relikvijama sv. Vinka.
  5. § II. Druge relikvije sv. Vinka u Galiji.
  6. § III. Relikvije sv. Vinka donesene u Castres: njihovi dijelovi na druga mjesta.
  7. Moći prenesene u Castres. Čudesa.
  8. Ista povijest opisana u Pjesmi
  9. Od istoga autora Aimoina.
  10. Predgovor redovniku teotgeru.
  11. Knjiga prva.
  12. Knjiga druga.
  13. O MOĆIMA SV. VINCENTA prenesenima u Luzitaniju.
  14. § II. Povijest prijenosa, godišnji blagdan.
  15. Čudesa sv. Vincencija, objavljena u Lisabonu,
  16. Pronađene moći sv. Vincenta.
  17. Moći prenesene u Lisabon.
  18. Razna čudesa koja su se dogodila kod njih.
  19. Druga ozdravljenja bolesnika.
  20. Izgubljene stvari pronađene pomoću sv. Vinka.
  21. Stišane oluje i druga dobročinstva udijeljena smrtnicima.
  22. O relikvijama sv. Vinka
  23. prenesenima u Bari u Apuliji.
  24. Pripovijest o prijenosu

§ III. Relikvije sv. Vinka donesene u Castres: njihovi dijelovi na druga mjesta.

Castres, ili Castra, ili Castras, grad je u Okcitaniji smješten na rijeci Agout, nekoć glasoviti samostan benediktinskoga reda, pod biskupom Albija, ali ga je papa Ivan XXII. uzdigao u katedralnu crkvu; Pavao III., 1536. godine, 22. studenoga, odredio je da od redovnika postanu svjetovni kanonici. Da je ovamo u njegovo doba doneseno iz Hispanije tijelo mučenika sv. Vinka, svjedoči Aimoin, koji je živio u doba Ludovika Pobožnoga i njegovih sinova, te je sam prijenos opisao u dvije knjige koje je Jakov Breul objavio u tisku. Tu pripovijest Portugalac Andrija Resende u pismu Bartolomeu Quevedu pogrešno ismijava; ali osim dosjetaka, povremeno nimalo skromnih, jedva da iznosi ikakav dokaz kojim bi srušio njezinu vjerodostojnost. Koji pak od njih posjeduju tijelo svetoga mučenika, imaju li jedni i drugi samo dio, ili cijelo, ali različitih svetaca istoga imena, ne želimo istraživati, a kamoli donositi presudu o cijeloj toj raspravi. Svakako ćemo niže pokazati da nisu cijele njegove relikvije odnesene iz Valencije u Castres ili u Portugal, budući da je biskup Valentin darovao njegovu ruku Barijskoj crkvi u Apuliji.

18 Obljetni spomen nalaza sv. Vinka bilježi u Martyrologium Gallicanum Saussay 27. listopada s opširnim hvalospjevom. Istoga dana Molanus i kartuzijanci u Kölnu u dodatku Uzardu, Kanizije, Galezinije: Istoga dana Nalaz tijela đakona i mučenika sv. Vinka. Stari primjerak Uzardova martirologija, koji je otprilike prije 400 godina ispisan i čuva se u samostanu sv. Germana u Parizu: Istoga dana Nalaz, ili Prijenos, đakona i mučenika sv. Vinka. Galezinije u bilješkama te Ferrario izjavljuju da pišu o onomu prijenosu koji je izvršio Audald. Inače isti Galezinije 23. rujna: U Valenciji u Hispaniji Nalaz mučenika sv. Vinka. Navodi u bilješkama spise Bergamske crkve. A Ferrario, navodeći također spise iste Crkve, koje još nismo vidjeli, i Galezinija: U Bergamu, kaže, Nalaz tijela sv. Vinka.

19 Da se u Castresu čuvaju relikvije sv. Vinka, posvjedočeno je kroz mnoga prošla stoljeća i javnim ispravama i sjajem čudesa. Njihov je malen dio za sebe zatražio i ishodio Ludovik, sin francuskoga kralja Filipa Augusta, otac sv. Ludovika. Postoji o toj stvari pismo najpobožnijega i najnepobjedivijega grofa Šimuna od Montforta u arhivu samostana sv. Germana, koje je objavio Breul: Svima koji će vidjeti ovo pismo Šimun, grof od Leicestera, gospodar Montforta, po Božjoj providnosti namjesnik Bourgesa i Bayeuxa, pozdrav u Gospodinu. Budući da nas je naš najdraži gospodar Ludovik s mnogo usrdnih molbi zamolio da mu damo nešto od relikvija blaženoga mučenika Vinka, čije se prejasno tijelo po svjedočanstvu knjiga koje se nalaze u spomenutoj crkvi i po mnoštvu čudesa koja se po slavnim zaslugama spomenutoga preblaženoga mučenika ondje često događaju nalazi u nekoj crkvi sagrađenoj u njegovu čast u Castrasu, nekomu našem mjestu u biskupiji Albi, mi, imajući na umu pobožnost spomenutoga Ludovika te korist i napredak koji je on pridonio u stvari Isusa Krista, dali smo mu od kosti čeljusti spomenutoga slavnoga mučenika. Na svjedočanstvo čega dali smo ovo pismo ovjeriti svojim pečatom. Dano u Toulouseu u kapeli templarskoga reda.

20 Postoji o darovanju tih istih relikvija ondje pismo opata Castresa Vilima, koje navodi i Vilim Catel u 2. knjizi, 23. poglavlju. Ono glasi ovako: Vilim, Božjim milosrđem nazvani opat Castresa, i sav samostanski zbor redovnika, svim vjernicima Kristovim koji će vidjeti ovo pismo vječni pozdrav u Gospodinu i dostojnu nagradu za svoja dobra djela. Promatrajući postojanu pobožnost plemenitoga muža gospodina Ludovika, sina slavnoga francuskoga kralja, naime gospodina Filipa, i pobožnu naklonost dobra značaja u traženju relikvija najslavnijega đakona i mučenika Vinka (koji je podnio muku pod namjesnikom Dacijanom u gradu Valenciji u Hispaniji), spremno smo mu udovoljili; želeći s ljubavlju ispuniti njegove želje, koje nisu odstupale od puta razuma, pratećom naklonošću, darovali smo mu besplatno i dragovoljno neki dio čeljusti glave predragocjenoga mučenika, na čast i poštovanje pravedne molbe te kraljevskoga dostojanstva i veličanstva. Dano u Castrasu, gdje se čuva tijelo već rečenoga mučenika, na nedjelju unutar osmine Gospodnjega uzašašća, godine njegova Utjelovljenja 1215., dok je kraljevao spomenuti slavni gospodar Filip, kralj Franaka. O ovo su pismo ovješeni pečati opata i samostana u Castresu; prvi ovaj natpis sadrži: S. G. OPATA CASTRENSKOGA, drugi ima utisnut lik glave sv. Vinka, s ovim natpisom uokolo: PEČAT SV. BENEDIKTA U CASTRESU.

21 Kost ždrijela sv. Vinka, za koju je vjerojatno da je bila spojena s onom donjom čeljusti, svjedoči Breul da je pronađena u samostanu sv. Germana; i da je njezin dio, ne veći od prvoga članka palca, 1602. godine, nakon mnogih molbi, darovan uglednoj ženi Mariji od Boussu, da ga podijeli s nekom španjolskom vojvotkinjom; da je također dio te kosti, davno obećan, napokon iste 1602. godine, 21. travnja, predan samostanu sv. Vinka u Le Mansu.

22 Srce istoga sveca čuvalo se u gradiću koji zovu Dun-le-Roi, a koje je nekoć grof Sancerrea Teobald dao ukrasiti srebrom. Gradić su 1362. godine opsjeli heretici i zauzeli predajom, te su odmah, protivno danoj riječi, opljačkali crkvicu sv. Vinka, koja jedina postoji u tom gradiću i podložna je župnoj i kaptolskoj crkvi sv. Stjepana smještenoj u predgrađu, uzevši sve uređenje i sveto posuđe. Srce sv. Vinka netko je, povjereno mu od priora crkve sv. Stjepana, potajno čuvao; ali izdan i pogođen mnogim udarcima, bio je napokon prisiljen predati ga njima; oni su doduše razgrabili srebro, ali su samu svetu zalihu javno spalili u drugomu gradiću, odakle se razlio najugodniji miris. Tako otprilike Breul u bilješkama uz ovaj prijenos. Nadalje, da su relikvije sv. Vinka prenesene u Castres ispovijedaju sami stanovnici Valencije, kao što svjedoči i Resende, te Franjo Diag u 6. knjizi Annales del reino de Valencia, 6. poglavlju, gdje piše da se u Valencijskoj crkvi ne slavi samo rođendan svetoga mučenika 22. siječnja, nego i prijenos relikvija u Galiju sljedećega dana, oboje dvostrukim obredom.

II. POVIJEST PRIJENOSA, PISAC REDOVNIK AIMOIN. PREDGOVOR PISCA.

Spomena dostojnim svetim ocima, gospodinu opatu Bernonu, i ostaloj braći pod njim, koji u pokrajini Albi i samostanu bl. Benedikta, koji se zove Castres, pod njegovom upravom redovničkom revnošću služe Bogu, grešnik Aimoin, najposljednji od redovnika blagog Germana, pariškoga biskupa, (želi) sadašnji napredak i vječnu krunu u Kristu.

Upoznavši vašu, o najdraži oci, razboritu i ujedno čudesnu jednostavnost, ne čudim se što je bilo drago vašoj svetosti naložiti meni neznatnomu tako velik posao, da pismeno zabilježivši predam na znanje naraštajima i budućim stoljećima dolazak blaženoga đakona i mučenika Kristova Vinka k vama te razlog toga dolaska po višnjoj opomeni. U tome također prikladno zahtijevate da veliko razjasnim u malo riječi, ili da zbog izbjegavanja zamora opširno sažmem u kratkom izlaganju, kako bi svima koji čitaju ovo djelo, uz Kristovu pomoć, bilo prihvaćenije. Dotaknut ću se također, koliko je dovoljno da se pouzdano spozna njegov nalazak i njegov prijenos k vama, onoga što se tiče čudesa istoga sveca, očitovanih u velikom mnoštvu na putu ili kod vas. Ali budući da ste se u tome prihvatili mene, premda nedostojna, ipak dostojno, neka uvijek bude pobožna volja Gospodnja, i neka slijedi njegova, svetoga i izvrsnoga svjedoka, česta molitva za mene kod njega. I neka ne bude dopušteno da se ja, makar nezaslužan, nađem neposlušan tolikim i tako velikim učiteljima koji traže ono što je dostojno; neka i vaša svetost moli božansku milost za mene, da ono što se po zaslugama ne usuđujem, poduprt pomoću svetih molitava, mogu izvršiti ne ja doduše, nego milost Božja sa mnom.

Uspoređeno sa starim rukopisom iz Ripatoria. PONOVNO PRIMLJENE PRONAĐENE RELIKVIJE.

Godine osamsto pedeset i pete Utjelovljenja Gospodina našega Isusa Krista, dok je vladao pravovjerni vladar Franakaa Karlo, sin cara Ludovika, u nekom dijelu njegovih kraljevstava, naime u Akvitaniji, i samostanu koji se pučkim nazivom zoveb Conkittas, nekomu redovniku Hildebertu pokazano je viđenje, čije će značenje, budući da je pokazano s neba, razjasniti ono što slijedi. Bio je, dakle, taj čovjek jednostavan, provodeći vrijeme iza mladenačke dobi, starac po vladanju i poučen u vježbama svete strpljivosti. Primivši također redovničko odijelo (koje je žarko želio osobito od vremena svoga svećeništva), pokazao se takvim u djelima svega redovničkoga života da je, slijedeći i stope prethodnih otaca ovoga života, i sam mnogima bio na primjer. Kad se on jednom, nakon izvršena duga bdjenja, predao snu, ovako mu je odjeknuo božanski glas govoreći: Brate, bdiješ li? Kad je on odgovorio: Gospodine, što želiš od mene?, reče: Ustani, pođi i uputi se u Valenciju u Hispaniji te izvan zidina toga grada potraži mjesto ukopa đakona i mučenika Vinka. Njegovo tijelo, jer je crkvu koja je bila iznad njega razorio poganski puk zbog pokvarena vladanja zlih građana i onih koji žive uokolo, ondje bez ikakve časti bogoslužja, dok nikakav krov, osim majke, ne zaklanja, kvasi nebeska kiša. Jer dostojno je, znaj, i volja je Gospodnja da taj slavni Božji prijatelj, odatle brižno iskopan, bude prenesen na mjesto mira i zakonitoga štovanja. Nakon tih zapovijedi ubrzo se iz vida onoga koji gleda povlači taj nebeski lik koji je govorio takvo viđenje, zajedno s glasom. A on, otjeravši san i u budnu duhu ponavljajući ono što je vidio, prignut ustaje da zamoli božansku milost, da se po njemu Stvoritelj svega udostoji ispuniti ono što je pokazao.

2 Bio je u istomu samostanu drugi uistinu pobožan redovnik, također svećenik i obraćenik, imenom Audald, povezan s njim posebnom prisnošću, po dobi i načinu života gotovo posve sličan;c iz čijih usta vjerujemo da smo u vjeri primili ono što se pripovijeda, pa i mnogo više. K tomu je najprije pristupio spomenuti sužupnik Hildebert i, otkrivši mu u tajnom razgovoru ono što mu je bilo objavljeno, zatražio ga za druga potičući ga na to na mnoge načine: hrabri prijatelja, moli dragoga, obećava da će biti nazočna pomoć Božja i svetoga mučenika, a također za trud znoja obećava nagradu vječne uzvrate. Čuvši to i primivši u skrovitost pozornoga srca, pobožni muž, drug koji je odmah blagonaklono prihvatio riječima, vrlo rado dade svoj pristanak; osobito jer je isti od nekoga plemenitoga hispanijskoga muža, imenomd Bera, često slušao da se tijelo toga svetoga đakona i mučenika s toga mjesta, opustjela od štovatelja, može lako odnijeti u bilo koji kraj od bilo koga. I složio se duh obojice, najspremniji da prođe tolika prostranstva zemalja i najspremniji da podnese ako bi se pojavile kakve zapreke. Stoga iznose stvar svoje volje opatu toga istoga mjesta Blandinu i ostaloj braći, od kojih su morali zatražiti savjet za to da to učine ili izvrše. Doista se pojavio zajednički i snažan žar duha svih koji su se okupili, čije je umove, naime, obasjala višnja snaga i prožeła radost jednake nade.

3 Primivši, dakle, to, gorućih doduše duhova, po božanskom (što valja više priznati) savjetu, spremivši sve, izlaze samo s dvojicom slugu, radosno idući prema mjestu i djelu koje im je s neba naznačeno. Dok su pak hodali i ubrzavali put brzim korakom, Hildebert, pritisnut tjelesnom tegobom, napustio je, premda nevoljko, započeto putovanje. Audald pak, žalostan i zatim zadovoljan samo jednim pratiteljem, nakon mnogih poganskih zasjeda, koje bi bilo predugo nabrajati, kao i pritisaka različitih nevolja, hrabro prolazeći dok ga je vodio Krist, napokon jednoga dana stiže u gore spomenuti grad Valenciju. Ondje je četiri dana boravio u njezinu predgrađu, već posve napuštenu od kršćana, tjeskoban i neodlučan što da radi; petoga dana, susrevši nekoga Maura Zahariju, kod kojega je bio u gostima, raspitivao se nasamo o stvari zbog koje je došao i, otkrio mu tajne, pita može li mu u tome pomoći. Kad je on odgovorio da to može vrlo dobro i da dobro poznaje mjesto gdje je ležao dragocjeni Gospodnji mučenik te da je grobnica njegova spomenika još čitava, Pođimo, reče Audald, i pogledajmo je li tako kako svjedočiš. Kad je on rekao: Što ćeš mi dati novca ako ti pokažem ono što tražiš?, redovnik reče: Malo doduše imam, ali ću to sve, ili barem od toga koliko zatražiš, bez oklijevanja isplatiti. Otud je spomenuti Zaharija, nadahnut odozgo i, kako vjerujemo, ublažen zauzimanjem svetoga mučenika, zatražio kao cijenu ne više negoe četrdeset srebrnjaka, to jest pet solidā. Kad su mu oni rado predani, zajedno su otišli na mjesto gdje su se ukazivale samo ruševine zidina crkve i pronašli smještaj samoga groba, kakav je bio, netaknut i označen natpisom. Na njemu je bilo odozgo upisano da ondje počiva sveti đakon i mučenik Vinko. Također su se u istomu natpisu među ostalim sjajila umetnuta imena prejasnih roditelja, oca Euticija i majke Enole, od kojih je svijetu potekao takav borac. Dakle, saznavši i označivši mjesto sarkofaga, vratili su se kući dok je još bio velik dio dana, dok je Audald slavio i blagoslivljao Boga koji je tako sretno usmjerio tijek njegova putovanja.

4 Zatim, dok noćni počinak osobito umiljato uspavljuje ljudske udove, uzevši svjetlo, ustaju i sami se u tajnosti vraćaju na grob; i nalaze mramornu posudu čudesne ljepote sa svih strana (kako je priličilo) brižno utvrđenu, koju obojica, upirući snagama, otvaraju neočekivanomg lakoćom, više nego što se može vjerovati. Što je, osim toga, od divljenja zbog njegove nevjerojatne cjelovitosti, ili što od ganuća i suza, naime zbog radosti i neiskušanoga mirisa aromatične ugodnosti koji se ondje razlio, spomenuti onaj redovnik, nalaznik tolikoga dobra, ondje tada osjetio, smatra se neizrecivim, kako svjedoči i sama njegova zakletva. Ovo pak sjaji jasnije od svjetla da je po takvim znakovima kao po nekim glasovima bilo obznanjeno da je pronađen onaj koji se tražio, Božji mučenik i đakon Vinko. Kojega su, mimo višestrukih i čudesnih povreda njegovih muka, pronašli tako (kao što smo unaprijed kušali) cijela i slobodna od ljage truleži da nikako nije mogao biti složen u vrećicu pripremljenu za nošenje, jer su mu tetive još bile ukočene, osim ako bi bio razdvojen po udovima (jer je to silila sama nužda), savijen. Kad je to s poštovanjem i uzvišenošću obavljeno, prenosi se u svratište i iz dana u dan iščekuje vrijeme i prilika za odlazak i ponovno viđenje domovine.

5 Napokon, kupivši palmove grane i povezavši ih oko samoga tijela, kao da se zbog toga skriva stečeno blago, dižući tako veliku i tako časnu nagradu, obogaćen tim darom i obogaćen tim biserom, taj siromašni trgovac, postavši najbogatijim, kad vidi vrijeme, ponovno započinje željeno putovanje. Njemu Gospodin, želeći ponovno pokazati da je pronašao traženo tijelo đakona i mučenika Vinka, jedne noći, dok je sve, pa i samoga Audalda, bio obuzeo san jači nego obično, iznenada sjaj, bez sumnje spušten s neba, ispuni čitavo prebivalište u kojem se nalazio svetac, tako da je domaćin, ležeći zasebno, mislio da gori ništa drugo nego njegova kuća dok se valja proždrljivost vatre. I dok je uplašen vikao tko je zapalio vatru, Audald, kao umoran od puta, jedva ustaje otresavši mir sna i, primajući glasove domaćina koji je vikao, šutke i bojažljivo promatra događaj upravljan s neba. A kad se sabrao u sebi, prepoznao je snagu Svevišnjega; domaćina, kao okrutna po poganstvu, umiruje blagim govorom da se ne bi prestrašio, izjavljujući da je vatru bez sumnje zapalio on sam. Čuvši to, on se zatvorio unutar ograda svoje ložnice i nije mu dopušteno niti je nađen dostojnim da zasluži upoznati otajstvo učinjenoga čuda.

6 Redovnik pak, ustavši u zoru hitro, nastoji što prije dovršiti ono što je preostalo od puta. Otud je nakon nekoliko dana žurno stigao u grad Cezareju Augustu i te noći biva primljen, kao hodočasnik, iz milosrđa gostoprimstva kod neke Bogu predane ženice koja je imala kuću blizu zidina samoga grada. Ona, budna i šuteći u skrovitijem dijelu svoje kuće, dok je zabrinuto počivala, primijetila je da spomenuti redovnik pjevajući psalme stoji pred svetim tijelom uz upaljene voštanice. Stoga u noćno vrijeme, kad je dan znak, žurno odlazi u crkvu i ono što je vidjela dojavila je po glasniku gradskomu biskupu. On je hitro zapovjedio da mu se, uklonivši stid, donese zamotuljak zajedno s palmama, a naredio je da se redovnik uhiti. A on je malo prije, razmišljajući o potrebnim troškovima puta, pošao na trg da kupi kruh, ostavivši kod kuće slugu, jer je bio nijem. Biskup je, naime, razvezavši zavežljaj i izloživši pred svima ono što je bilo unutra, pronašao iznutra skrivenu svetinju brižno zašivenu u vrećicu. Zapanjen i silno se čudeći, i smatrajući posve da je to zacijelo tijelo nekoga svetoga mučenika, zapovjedio je da se ono odnese i pobožno položi u crkvi bl. Marije vazda Djevice (koja je majka crkava istoga grada), u kojoj je nekoć pod biskupom Valerijem isti mučenik i snažni borac držao znamenitu čast arhiđakona.

7 Kad je to tako izvedeno prijevarom, Audald, ne znajući za to, vraća se kući s hranom od kruha; i našavši (avaj, žalosti!) to tužno djelo, pogođen duševnom boli, pun suza pristupi tomu istomu biskupu, imenom Senioru, tužeći se s njim zbog tijelca koje mu je nepravedno oduzeto. I moj je, reče, moj je bio onaj rođak koji je u hispanijskim krajevima nedavno umro i bio pokopan. Budući da sam više volio položiti njegovo truplo među beživotne udove ostalih svojih predaka, prolazeći i svladavši ova prostranstva zemalja izmučen mnogim nevoljama, uz Kristovu pomoć, otkupio sam ga od ublažene okrutnosti pogana davši ne malen dar. Ali (o bezakonja!) naišao sam, reče, na biskupa okrutnijega od pogana. Jer ono što je njihova strogost, čovječno smekšana, dopustila onomu tko je pobožno molio, to tvoje nasilje, na svaki način pokrenuto bezbožnošću, grabi, drsko prisvaja i kao luđak nazivaš svetim tijelo grešna čovjeka. Tada je biskup, potaknut ovim i drugim prebjesnim gnjevom, zapovjedio da se redovnik zadrži, obećavajući mu nečuvene vrste mučenja i modrice od šiba, ako ne iznese iz kojega ga je grada ili mjesta ukrao ili pod kojim se imenom taj svetac časti. Kad je to počeo i ustrajao da to sramotno vrši još okrutnije po krvniku, Audald, htio ne htio i vrlo dugo tučen, te napokon obješen za testise, kao da se činilo da priznaje da ga donosi iz krajeva Hispanije i da ima ime mučenik sv. Marin (izmislivši to ime). I tako (da prijeđemo preko ostaloga), dijelom prevarivši biskupa koji je bezbožni otimač svete plijeni, potjeran uz velik plač srca i obilje suza, tužan i izranjavan od udaraca, redovnik se vraća u svoje mjesto. Čuvši to i ne vjerujući, braća njegova samostana osudiše Audalda zbog laži te, nadjenuvši mu ime lutalice, odvojivši ga od sebe, a kad je već i sam dragovoljno odlazio, odbijaju ga i daju mu dopuštenje, štoviše nužnost, da boravi gdje god mu se sviđa. On, stigavši sve do samostana bl. Benedikta, gore nazvanoga Castres, opatu te zajednice, pobožnu mužu gospodinu Gizelbertu i ostaloj braći koja su ondje živjela, po redu je izložio sav tijek svoga putovanja ili djela i kako mu je oduzeto tijelo svetoga đakona i mučenika. Oni, zapanjeni i veoma radosni zbog onoga što se govorilo, najprije primaju Audalda po redovničkom običaju, a zatim mu daju mjesto boravka kod sebe dokle god bude živio te zajedno vijećaju, iščekujući prikladno vrijeme za to, kako bi nastojali tako velik ures jednom uz pomoć višnje milosti prenijeti k sebi.

8 Kad je napokon prošlo vrijeme, to jest kad je proteklo osam i pol godina, šalju iz svoje sredine braću u Cezareju Augustu, po nalogu Salamona, grofa Cerdanje, njima najprisnijega,f da uz posredovanje toga istoga Salamona preuzmu tijelo svetoga đakona i mučenika i ponesu ga sa sobom uz Kristovo smilovanje. Salamonu je, naime, to već odavno bilo poznato; (budući da je bio razborit muž i željan dobra) kad mu se pružila prilika, otišao je k velikomug kralju Cordobe, pretvarajući se među ostalim da je u gradu Cezareji Augusti njegov rođak, po imenuh Sugnarije, dok je bio prenošen iz krajeva Hispanije, nasilno otet i zadržavan od Seniora, biskupa toga istoga grada. On je pak, osim drugih darova ponuđenih dragovoljno, zatraživši stotinu solida da zapovjedi kako bi se tijelo vratilo, naložio da se napiše ispravai malomu kralju često spomenutoga grada, po imenu Abdila, zapovijedajući da i on, uzevši isto toliko solida, naredi da se grofu Salamonu vrati tijelo njegova rođaka Sugnarija. Kad je to tako obavljeno i kad je ubran određeni iznos novca za kneževske duhove, biskup biva pozvan i strogo se ispituje zašto je, zanemarivši carsko poštovanje, počinio toliku nepravdu nad mrtvacem, kao optuženik za veleizdaju, koji nije poštovao ni samoga sebe. Kad je on sve poricao i s mnogim zakletvama Bogom i svecima tvrdio da to nije učinio, Audald pristupajući postojana duha sprema se čvrsto pobiti biskupa. Ali dok su se oni dugo bez učinka i, kako se kaže, na ženski način prepirali, nakon što su se dugo borili i da bi priznao bio potican i blagim pozivima, biskup je napokon kao buntovnik određen za muke, i obećava mu se da će, ako se ne urazumi prihvativši istinu i napustivši tvrdokornost poricanja, s užetom svezanim za noge ili vrat biti vučen uokolo po gradu i da će na kraju, ismjehivan, biti raskomadan dio po dio. Naime, čudesa, premda su se ondje po isteku spomenutoga vremena često očitovala pod imenom sv. Marina, bila su privukla njegov duh tolikoj ljubavi prema mučeniku. Prestrašen, ipak, užasom takvih prijetnji, ne samo da priznaje što je učinjeno, nego uzdišući, doduše ne bez boli, otkriva i ono što je mnogima bilo nepoznato, naime gdje je to sveto tijelo bilo pokopano. Zbog toga ohrabreni redovnici koji su bili došli, uzevši ujedno oruđe za kopanje, pristupaju da istraže označeni grob mučenika. Dok su se oni natjecali kao obučeni za rad, pronalaze i podižu dragocjeni dar nebeskoga talenta. I kad je jedan od njih, imenom Ratbert, oklijevajući sumnjao je li to isti ili neki drugi te tvrdio da pri otvaranju lijesa to najprije treba oprezno ispitati prema određenim znakovima poznatima Audaldu, odmah obolijeva na nozi koju je bio pomaknuo prema tome, dok mu koljeno i potkoljenica silno trnu. Budući da je to ostalo, ostali, učinjeni po tom znaku dokaza dovoljno sigurnima, nastoje samo oko pronađenoga tijela i prikladno ga slažu za nošenje. I postigavši toliku želju, te kad je redovnik nakon kratkoga vremena potpuno povratio snagu noge, izlazeći s hvalospjevima i zahvalama (kako je nalagala razboritost i prilika mjesta), spremaju se vratiti svojim kućama, dok ih vodi Gospodin, kojemu je čast i moć, snaga i kraljevstvo, u vijeke vjekova. Amen.abcde

Moći prenesene u Castres. Čudesa.

Dosad o pronalasku odnosno ponovnom zadobivanju svetoga tijela; a sada neka ono što preostaje, o prijenosu i čudesima koja su se pritom dogodila, prihvati sljedeća knjižica s onim što slijedi.

Budući da smo dakle dosad vjernim perom, pod Kristovim vodstvom, sredili ono što se dogodilo oko pronalaska ovoga svetog levita i mučenika odnosno ponovnog zadobivanja njegova tijela, sada brižljivo u kratkoj raspravi, kako smo i započeli, pogledajmo ono što preostaje o samom prijenosu i čudesima koja su se u njemu dogodila. Jer čitatelja ne valja odbijati, nego ga dapače privlačiti onomu što se kazuje, tako da, ako ga i neuglađen govor odbija, barem ga sažetost umilostivi. Stoga smo i cijelo ovo djelo htjeli podijeliti u dva dijela, premda su opsegom malena. I molimo da nam se oprosti ako smo u ovome usput u čemu pogriješili, jer smo od mnogih događaja izabrali malobrojne te smo upravo one koje smo smatrali dostojnima vjere i pripovijedanja, uz svjedočanstvo prisutnih očevidaca, revnošću pobožnog truda dali zapisati na samome mjestu.

1 Naime, kad su oni žurno stigli do gradićaa Balaguera uz rijekub Segre, zaustavili su se na nekom otoku spojenom s kopnom i odmah se razglasilo da je ondje tijelo plemenitog levita i mučenika. Tada se okupiše mnogi prinoseći darove i počasti prema svojim mogućnostima. Među njima bijaše dovedena i jedna žena koja je odavno bila slijepa: ona se prostrla na tlo pred samim moćima te zatražila da joj se daruje vid; i dok je neko vrijeme plakala i ustrajala u molitvi, pred očima svih prisutnih zadobila je vid te se, diveći se samoj sebi kakva je došla a kakva je postala, govorila: „Hvala tebi, Bože, i tebi, sveti mučeniče, što si me smatrao dostojnom obilja svoje snage.”

2 Krenuvši pak odande, brzim hodom uprave put prema utvrdic Bergi, gdje je Gospodin, učinivši također čudo, milostivo pokazao koliku zaslugu i koliku milost kod njega ima sveti levit i mučenik. Naime, među ostalima koji su tražili njegove najmilije darove bijaše donesen i jedan hromac, bolestan po cijelom tijelu: on se pred moćima (kao što se u takvim prilikama obično događa) najprije počeo mučiti silnom boli i valjati po podu, što se prisutnima činilo čudnim. Ali malo zatim, po Božjem smilovanju i zagovoru bl. Vincenta, učvrstiše se tabani njegovih nogu i izravnaše koraci, tako da se, praćen radošću koja prati zdravlje, sam zdrav vratio svojima.

3 Budući da se svjetiljka ne smije sakriti, nego staviti na svijećnjak da svijetli, postavivši već ono sveto tijelo, koje je blistalo tolikim sjajem kreposti, na nosila, stigoše pod vodstvom i miroljubivim predvođenjem grofa Salomona sve do Cerdanye. Ondje su se naime, zbog dočeka i potrebnog odmora na putu, po razboritoj odluci bili odlučili neko vrijeme zadržati. Ušavši u jedno selo te iste pokrajine koje je od drevnih stanovnika dobilo ime Albis, položiše ga na oltar crkve Bl. Djevice Marije. Kad se onamo kroz dva dana slilo nebrojeno mnoštvo obaju spolova, među njima su se našla dvojica zgrčenih koljena, jedna nemoćna žena, jedan slijepac te grozničavi ili opsjednuti, koji su zaslugama toga sveca bili oslobođeni svake tegobe svojih bolesti. Nismo ni čuli da je itko zahvaćen bilo kakvom bolešću nemoći (ako je pristupio s vjerom) požalio što je došao ili da je otišao bez lijeka ozdravljenja.

4 Pošto su dakle gotovo na svakom mjestu noćenja učinjena čudesa, kao na primjer ud Llíviji gdje su podignuta dvojica hromih, ue Carcassonneu izvan grada u crkvi posvećenoj istomu levitu i mučeniku gdje su izliječeni opsjednuti i nemali broj drugih bolesnika, već radosni približavaju se Castresu, kamo su i išli, samostanu glasovitoga oca Benedikta. Ali kakav je bio onaj sjajni doček redovnika dostojan tolikoga primanja, sa svijećnjacima i voštanicama i svim doličnim uresima, kao i najpobožnije okupljanje puka, smatram suvišnim pokušavati opisivati. Tijelo su stoga mučenika položili na čuvanje i štovanje u crkvu blage Bogorodice Marije pred samim vratima toga samostana, ponajviše zbog pobožnog mnoštva žena kojima je ulaz u sam samostan zabranjen prema drevnom običaju otaca toga mjesta. Odlučili su ipak sagraditi novu baziliku njemu u čast u blizini samostana, u koju bi pobožnim osobama obaju spolova bio slobodan pristup.

5 Ali budući da se moglo posumnjati u spomenuti njegov pronalazak i željeni prijenos, svemogući je Bog to na vrhunac svoje dobrote htio potvrditi ovakvim čudom. U selu Videcellas, udaljenom svega tri milje od samostana, neka žena koja ondje još živi, imenom Aitruda, bijaše od svoga susjeda opomenuta da ostavi posao predenja vune te s ostalima pohita u susret dočeku bl. mučenika Vincenta. Odbijajući to učiniti, s podrugljivim smijehom reče da je to prije tijelo nekoga poganskog Maura ili Španjolca negoli mučenika. I odmah, lišena službe svih udova, zgrči se te, jadno oborena na zemlju poput mrtvaca, strašnim glasom poviče da će uskoro izdahnuti i zamoli svoje da je odnesu u svečev hram. Kad je onamo dovezena kolima, ostala je devet dana, pred očima mnogih, podnoseći istu nemoć toga udarca; a nakon drugih devet dana, vraćena zdravlju, izađe zdrava, kao što je zdrava i sada.

6 Dok je naime puk posjećivao to mjesto, ili dok su bolesnici pritisnuti raznim slabostima tražili lijek ozdravljenja, neki koji su dolazili iz krajeva Cerdanye, nedaleko od samostana opljačkani i lišeni svojih stvari, goli, jecajući i plačući stigoše k svecu. Ali čudesnim načinom milošću višnje pravednosti dogodi se da su pljačkaši, pokušavajući pobjeći drugamo, čudesno prisiljeni za njih nepovoljnim putovanjem, sa svime što su bili oteli žurno stigli na to isto mjesto. I gledajući se međusobno pljačkaši i opljačkani, ovi se počeše bojati, a oni još mnogo više diviti; i kad je puk htio ustati protiv krivaca, ponizno zamoliše da im zbog ljubavi prema Kristu i svetom mučeniku ne nanose nikakvo zlo. Kad su to isprosili, sve vratiše te, hvaleći Boga i svetoga Vincenta, svatko se vrati svome domu, ovi radosni zbog nađenih stvari, a oni zbog besplatno stečenog oproštenja.

7 Ne smije se prešutjeti ni ono što je dostojno jednakog divljenja. Neki je čovjek iz kraja Cambraija, dolazeći radi molitve kad je dan već bio na izmaku, ostavio svoje koplje prislonjeno uz jedno od stabala koja su pred ulazom spomenute bazilike, sačuvavši poštovanje prema svetištu. I dok je tako razoružan ušao u crkvu i pobožno ustrajao u molitvi, neki lopov ugrabi njegovo koplje i pobježe, uputivši se svojoj kući koja nije bila daleko. Ali pomućena uma, izmoren postom i hodanjem cijelu noć, stiže na udaljenosti od gotovo trideset milja upravo do kolibe onoga čovjeka čije je koplje bilo. I kad je žedan zatražio malo vode, žena prepozna muževo koplje, uze ga natrag i poštedje lopova koji je priznao svoju krivnju, ne bez divljenja snazi sv. Vincenta, koji se pobrinuo da se nepravda nanesena njegovu hodočasniku na taj način ispravi.

8 Budući da smo spomenuli gradnju nove crkve sv. Vincenta levita i mučenika, prikladno je na ovome mjestu navesti novo čudo. Naime, na tu se gradnju zajedno slilo više od dvjesto muškaraca s darovima, osim žena, male djece i bolesnika. Među njima bijaše neki slijepac, siromašan imetkom, koji, da se u službi svecu ne bi pojavio praznih ruku, zatraži od svoga vodiča da mu s puta dade nemalen kamen te ga odmah podigne i stavi na vrat. I kad ga je puk korio zbog ludosti, kao onoga koji se zbog težine laća nemoguće stvari, on ustvrdi da nikada neće odustati od započetoga dok dar preuzetog kamena ne donese na gradilište novoga hrama sv. Vincenta. Bez odlaganja, usred tih riječi, odagnana je sljepoća i on zadobi vid.

9 Časni mužf Elisagar, biskup grada Toulousea, čuvši za ta znamenja kreposti, pastirskim je pravom potaknuo kler i puk da se oni koji žele pripreme poći s njime na molitvu svetom mučeniku. Kad je u određeno vrijeme dobri pastir, okružen mnoštvom ovaca, bos već od devete milje, postavši uzor stadu, pobožno stigao, jedan od njih koji je prste obiju ruku od samoga rođenja imao tako zgrčene i priljubljene uz dlan da se nikada nisu mogli rastvoriti niti ispružiti, nakon molitava i suza prolivenih pred svetim mučenikom osjeti da su se opustili, dok je ipak tekla živa krv s mjesta za koja su prije bili srasli. Vidjevši to, biskup i svi koji bijahu s njime provališe u božanske hvale, pjevajući suznim glasom litanije, himne i Te Deum laudamus, ljubeći s velikom radošću te iste krvlju oblivena ruke.

10 Neki je čovjek u njedrima sakrio srebro potrebno mu za neki posao. To je besramno izvukla žena vješta u lopovskom umijeću. Ali njezina se ruka koja je držala to srebro odmah ukočila tako da je (pred očima svih) nije mogla ni otvoriti ni privući k sebi. Ona pak, utekavši se svetim moćima sv. Vincenta i ondje s braćom i ostalim vjernicima pobožno moleći, bi izliječena te je opuštenom rukom vratila ukradeno srebro.

11 Drugi je pak imao kćer slijepu od rođenja te je, uzdajući se u nadu u ozdravljenje, odlučio dovesti je pod posvuda razglašenu zaštitu sv. Vincenta. I stigavši sve do samostana, gdje je doznao da je samo sveto tijelo, zbog straha od poganskih Normana, preneseno na udaljenije i sigurnije mjesto, učestalo uzdišući govoraše: „Smiluj se, Kriste, smiluj se, o preblaženi Vincente. Smiluj se meni bijednomu, smiluj se ovoj mojoj kćeri.” Tim suznim vapajima potaknuta na smilovanje višnja blagost, koja ne drijema, odmah je, po molitvama velikoga borca i vjeri roditelja, vratila vid djevojčici.

12 Kad su se pak Normani, koji bijahu došlig opsjedati Toulouse, povukli, redovnici su natrag dovezli sveto tijelo i uz dostojne ga obrede položili na štovanje na ono mjesto gdje je i prije bilo.

13 Nadalje, neka djevojka slijepa od rođenja, čvrsto vjerujući da posredovanjem tolikoga mučenika može zadobiti vid, zamoli sestru da je što prije odvede k njemu. Dok su zajedno išle, čuše da je prenesen u daleko udaljenu zemlju. Budući da onamo zbog oštrine zime i surovih planinskih vrhova nisu mogle stići, slijepa potakne svoju sestru da od voska koji su ponijele sa sobom načini svijeće te ih odnese barem na mjesto gdje je sveto tijelo na putu nakratko počinulo. Čula je naime da je to mjesto slavno po čudesima, tako da bi i nerazumne životinje koje bi ga dotaknule postajale nemoćne. Kad su to učinile i obje se ondje jecajući prostrle, nakon izgovorene molitve žena koja je došla ne poznajući svjetlo poče vikati da jasno vidi.

14 U istome albijskom kraju bio je neki ribar imenom Ubidando, koji je, vidjevši svoje drugove kako idući u ribolov zastaju na spomenutom mjestu radi štovanja, prekoravao ih govoreći: „Volio bih da se klanjate svim stablima ove šume, vi koji nerazboritim rasuđivanjem posvećujete trgove svih putova bogoslužjem svetišta.” Kad je to izrekao, odmah se njegova drska usta okrenuše prema uhu uvis i postadoše nakazna više nego što se može reći. Tada se pokajavši otrča na spomenuto mjesto te, ispružen cijelim tijelom, prizna da je bio drzak i bogohulan. Zatim brzo ode u crkvu u kojoj se častilo tijelo svetoga levita i mučenika i pohađao ju je svakoga sata dana i noći sve dok nije ozdravio.

15 Kad se tako to svjetlo nadaleko i naširoko proširilo, i slijepci od rođenja koji bijahu dovedeni dobivali su vid, gluhima i nijemima vraćala se služba osjetila, hromi su ozdravljali, opsjednuti su se čistili pošto bi zlodusi bili protjerani, a pritisnuti bilo kojom tegobom drugih bolesti, prisutni i odsutni, postajali su zdravi. Tako je neka siromašna žena, odavno lišena vida, dok su je vodili svetom mučeniku, na pola puta bila ostavljena od vodiča umornih od dosade i truda, te zamoli jednoga od prisutnih da barem upaljene svijeće (male darove svoga siromaštva) prinese pred oltarom svetoga mučenika. Dok ih je on ispruženom rukom htio uzeti, sama ih žena ugleda; i povukavši ruku natrag, više ne traži ni vodiča ni njihova nositelja, nego radosna i iz dana u dan sve jasnije videći dovrši započeti put, štoviše pretekavši mnoge, te napokon stigne do groba bl. Vincenta. Ondje, prinijevši goruće svijeće ne po drugome nego sama, zadobi punu oštrinu vida.

16 Ovome je slično čudo učinjeno uh rutenskom kraju, koji se pučki naziva Rouergue. Neki čovjek zgrčenih koljena, dok su ga vodili sv. Vincentu, bi na pola puta ostavljen sam i uplakan od svojih lijenih, tromih i nečovječnih vodiča. Ali budući da Gospodin ne prestaje milosrdno uslišavati molitve onih koji mu vape iz bilo kakve tjeskobe nužde, odmah se smilova bijedniku te, oblivena nebeskim lijekom, nemoćnika koji je ležao podiže na noge, tako da je velikim koracima koračajući uskoro sustigao svoje napuštatelje. Oni pak, zapanjeni tolikim čudom, počeše sami sebe optuživati i žestoko koriti što su tako lijeni i nemilosrdni ostavili onoga koji je bio dostojan dobročinstva nebeskog lijeka.

17 Običaj je, kako smo spomenuli, spomenute zajednice bio da se svim ženama zabrani ulazak u samostan. Stoga su se braća toga samostana razborito pobrinula da se tijelo bl. Vincenta levita i mučenika položi u baziliku Bogorodice Marije, kamo je ženama bio slobodan pristup. No s vremenom, kako je takvo okupljanje iz dana u dan jenjavalo, unijeli su ga u stariju samostansku crkvu i položili iza oltara bl. Benedikta dok se njegov hram ne dovrši. Poslije toga neka je žena, slijepa već mnogo godina, pokušala ući sve do mjesta gdje je svetac ležao, ali ju je netko naišavši odbio i prisilio da se žalosna vrati natrag. Ona uzdišući i podižući oči duše k nebu ponizno moljaše da joj dođe utjeha svetoga mučenika. I tako usred potoka suza odagna sljepoću.

18 Na nekom mjestu uz taj isti samostan, koje se naziva Waldarijeva ćelija, zablistao je ovaj spomena vrijedan glas kreposti. Kad su se naime uz samo to mjesto rasprostrle čete vojnika, redovnici su pošli i Hermengaudu, grofu Albija, moleći da njihove usjeve zaštiti od upada neprijatelja i brštenja konja. U tim je krajevima naime vrlo malo livada. On zapovjedi da se uzmu četiri k oltarnika crkve sv. Vincenta koje su darovale siromašne ženice, privežu za isto toliko štapova ili motki i zabodu uokolo rascvjetalog polja, kako bi se tim znakom neprijatelji suzdržali od pustošenja ljetine. Ali jedan od njih, prezrevši takav znak, baci jedan oltarnik sa štapom na zemlju te, udaren u čelo stražnjim kopitima konja kojega je nastojao utjerati u same usjeve, ispusti dušu. Kad se to čulo i razglasilo među neprijateljima, strah obuze sve, a očiti Božji sud i zasluga svetoga mučenika svugdje se od svih slavi kao moćna.

19 Ovome je događaju gotovo slično ono što slijedi. Naime, kad je gospodin redovnik Alberik s bratom Ilijom pošao u empurijski kraj te boravio na imanju svoje poslušnosti nazvanom Garricula, navališe neprijatelji koji su, ne štedeći nikoga, opustošili kraj i imanje. Štoviše, odveli su i konje samoga Alberika, niti je mogao ishoditi da mu se vrati barem jedan, za kojega je znao da je snažniji. Ali upravo taj konj koji je bio zatražen, kao osvetnik dvostruke nepravde, mislim na otmicu i pravedno traženje povrata, udari otmičara kopitima u golu glavu i predade ga smrti. Tim činom prestrašeni drugovi u bezakonju pobjegoše, ostavivši ne samo konje nego i sve što su na tome imanju bili opljačkali.

20 Sljedeći primjer o izliječenom nijemom i gluhom stavit će završetak. Neki ugledni muž Juraj imao je nijema i gluha slugu; kad su ga vodili na grob sv. Vincenta levita i mučenika i kad nije bio udaljen od samostana više od gotovo dvanaest milja, počeo je govoriti i bez zapreke čuti one koji govore. Tada zamoli pratitelje da ga brzo odvedu na to mjesto kako bi zahvalio svetom mučeniku. Što su i učinili, na slavu i hvalu Boga i Gospodina našega Isusa Krista, koji daje da njegovi sveci čudesnom snagom posvuda pobjeđuju; komu čast i vlast ostaje bez kraja u vijeke vjekova, amen.

a Diégo vjerojatno nagađa da je to Balagarium, što se pučki naziva Balaguer, a predaje se da je i danas veseo i lijep grad.
b Ovo je Sicoris, možda kod starih nazvan i Sicanus, koji izvire u Cerretanima i teče kroz Ilergete; danas se pučki naziva Segre.
c Berga je gradić na rijeci Rubricatus. Vjerojatno je bio poznat i u Ptolemejevo doba.
d Llívia, prastari gradić oko izvora Sicorisa. Smatraju da je to drevna Julia Libyca, koju Ptolemej pripisuje Cerretanima, a drugi Sardonima; Diégo piše da je danas obuhvaćena grofovijom Cerdanyom.
e Stari i slavni grad Volka Tektosaga u Narbonskoj Galiji, Carcasso i Carcassum, poslije nazvan Carcassonne.
f Spominje ovoga najpobožnijeg biskupa Catel u katalogu toulouških biskupa i piše Elisagar.
g O vremenu ove opsade raspravlja Catel, knj. 3, str. 338.
h Ruteni, pučki Rouerguois, malen narod, kako piše naš Philibert Monet. Njihov glavni grad nekoć bijaše Segodunum, danas se pučki naziva Rutena, francuski Rodez. Njegov je biskup podložan metropolitu u Bourgesu. i O grofovima Albija raspravlja Catel, knj. 2, pogl. 10, gdje navodi ovo Aimoinovo mjesto. k Breulius tumači kao stolnjake; ispravno. Tako i Vilim Durand u djelu Rationale, knj. 4, pogl. 29.

Ista povijest opisana u Pjesmi

Od istoga autora Aimoina.

Predgovor redovniku teotgeru.

Najistaknutijem među levitima, gospodinu Teotgeru, koji prema skladnoj etimologiji svoga imena nosi Boga, suposlužitelj Aimoin šalje pozdrav.

Hvalevrijednoj vašoj ljubavi, moj najslađi Teotgere, koja se čestom revnošću brine oko moje skrbi, pobožno se pokoravajući u svemu, dragovoljno se kao tvoja deva prigibam da ponesem teret koji si mi ti naložio. Naime, nakon što sam dovršio prozno djelo, tvoja me ljubav nagoni da o dolasku blaženoga levita i Kristova mučenika Vincenta načinim ponovno dvije knjižice, novu stvar i divljenja vrijednu zbog svoje kratkoće: svaku ću od njih zaključiti sa po trideset stihova, rasporedivši u svakoj po deset poglavlja. Stoga radije biram činiti se poput novoga pisca negoli da se na bilo koji način i u bilo kojoj prilici uskratim vašoj ljubavi, meni slađoj od meda.

Knjiga prva.

Pošto se dvaput po četiri stotine, deset puta po pet i još četiri kruga navršiše od Krista Poglavara, rođena od djevičanskoga i vazda svetoga roda, Audald bijaše tim imenom poznat u Castresu kao redovnik, po zajedničkom pravilu prokušan, i svećenik koji je nosio čast svetoga Arona. On, uzevši jednoga druga, pretrpje mnoge gorčine, ali pretvarajući sve u slatke okuse, odvažno ustraja da ga jednom Valencija primi kao građanina pošto izvrši hodočasnički boj.

2 Da bi to učinio, gost krova Maura Zaharije otkriva sada tajne svoga srca ovome: kako je u Španjolsku sišao jedino iz ljubavi prema Božjem levitu i mučeniku Vincentu; zatim umilnim molbama raznježujući njegovu dušu i um, kupuje Maura novcem od žuđenoga srebra. Naposljetku ustavši traže ogradu groba, koja očito blista ovim natpisom: OVDJE POČIVA LEVIT VINCENT UTEMELJEN ČAŠĆU MUČENIŠTVA. Jer zapisana imena označavahu rod roditelja.

3 Pošto su dakle noću ponovno pregledali te znakove, upregnuvši snage kopaju i otvaraju grobnicu. I iznose sveto tijelo dok im služi svjetiljka, uz nebeski znak slatkoće istinskoga djela, koja je rastući nadvisivala sve miomirise. A kad je nakon izvršenih povezivanja to bilo potrebno, Audald se posluži kukuljicom od sašivenoga platna. Odande se radosni vraćaju kući dok sjaju zvijezde, a Audald iščekuje dan povratka u domovinu, što je vedar i učinio, dočekavši nakon nekog vremena pogodno doba.

Knjiga druga.

Ostavivši u Zaragozi prijevaru poglavara, a izostavivši i drugo jer bi bilo dugo pripovijedati, u Castres, lijepu ćeliju oca Benedikta, stiže Kristov mučenik i sveti levit. Kakve su bile radosti pri njegovu dolasku, nitko ni sa stotinu usta ne bi mogao izreći riječima. Kakav je bio lijepim redom doček od redovnika, zna jedini svjedok Isus: posvuda su se razlili prikladni zlatom protkani uresi, a draguljima bogato zelenilo blistalo je sve do nebesa.

2 Tada se nasmijala žena kojoj bijaše takva oholost te nije htjela vjerovati da je to tijelo svetoga levita, tvrdeći radije da je to možda kakav smrdljivi Maur: odmah se, oborena na zemlju klonulim udovima, zgrči i oduze joj se nada u život koji je izmicao. Ali dovedena k svecu, dok se rađala vjera, biva izliječena; i došavši na kolima, otiđe izliječena na svojim nogama. Pošto je najprije učinjeno ovo znamenje tolikom snagom, poslije su uslijedila i mnoga druga, kojima se ne zna broja, a djelomično su zabilježena i u proznom govoru.

3 Naime, pred vratima samostana u dvorani Bogorodice ovo se događalo pod neizmjernim Kristovim darom, dok se svecu gradio hram njemu u vlastitu čast, kamo bi napokon blag preselio s pravom pokopan, tako da bi mu pristupali zajedno i muškarac i žena. U međuvremenu se svidjelo, kako je protjecalo vrijeme, podići odande sveto tijelo i dostojno ga smjestiti iza oltara pobožnoga oca svetoga Benedikta: ondje se štuje punim bogoslužjem zaslužene časti, neprestano blistajući trajnim znamenjima kreposti.

Po daru Kralja kraljeva i Gospodara gospodara Isusa Krista, dobroga i blagoga Spasitelja svijeta, koji s Bogom Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje Bog u beskonačne vijeke vjekova, amen.

O MOĆIMA SV. VINCENTA prenesenima u Luzitaniju.

§ I. Moći sv. Vincenta dovezene u Lisabon.

Lisabon je, kaže naš Antonio Vasconcelos, slavan kako po mnogim drugim stvarima, tako osobito po tijelu nepobjedivoga mučenika Vincenta, kojega je najpobožniji kralj Luzitanaca Alfons Henrik, radi čuvanja i ujedno uresa, ne bez svečanog sjaja pohranio u prvostolnici. Slažu se vrlo mnogi pisci, premda se Diégo i drugi protive. A Resende doduše odbacuje Aimoinovo pripovijedanje kao bajkovito. Mi pak nimalo ne sumnjamo da je i jednima i drugima pripao ili dio tijela velikoga Vincenta ili cijelo tijelo nekog imenjaka sveca, osobito zbog slavnih čudesa učinjenih na oba mjesta zazivanjem sveca: bez kojih se možda ne bi poklonila posve sigurna vjera ni redovniku Audaldu, koji pripovijeda gotovo nevjerojatne stvari o okrutnosti zaragoškoga biskupa, ni mozarapskim redovnicima, koji spominju događaj primljen jedino predajom predaka.

2 O tome i o cijelom prijenosu ovako piše Resende: Nećemo iznositi redovničke krađe, nego javne ljetopise kraljevstva i povijest Alfonsa Henrika, prvoga kralja Luzitanaca, ne samo ovu koja kola na portugalskom jeziku, a koju je Duarte Galvão, plemenit čovjek i raznolike učenosti, ne toliko sastavio koliko sažeo, nego drevnu, napisanu od vremena samoga kralja na latinskom, kako su ona vremena nosila, koju s poštovanjem čuvaju kanonici Sv. Križa u Coimbri, gdje je isti kralj pokopan. U njima dakle čitamo da je Alfons Henrik na polju kod Ouriquea u znamenitoj bitki razbio Ismara i druga četiri saracenska kralja te ih, pošto im je opljačkao tabor i pobio mnoge tisuće, natjerao u bijeg. Kad se vratio u Coimbru, u susret mu je čestitajući izišao sv. Teotonije. Budući da je među zarobljenicima vidio priličan broj onih koji su govorili da su kršćani, zvani mozarapi, to jest, kako se tumači, pomiješani Arapi, zamolio je kralja da im se daruje sloboda. Kad ih je kralj pozvao k sebi i upitao tko su i iz kojeg naroda potječu, odgovorili su da su podrijetlom doduše iz Valencije, ali stanovnici onoga rta koji u krajevima Algarbea strši u more. Njihovi su preci pobjegli iz Valencije zajedno s tijelom presvetoga mučenika Vincenta iz straha od nadolazećega Abd ar-Rahmana te se nastanili na tome rtu i ondje sagradili siromašne kućice uz kapelicu gdje su čuvali tijelo svetoga mučenika. I ondje su ostali sve dok neki moćni Maur, došavši onamo radi lova, nije pobio njihove roditelje, a njih kao dječake odveo u roblje. Kao siguran znak te stvari rekli su da mogu navesti to ako su ostale kućice ili barem gavrani koji su prisno posjećivali onu kapelicu od vremena kad je preblaženi mučenik onamo pristao, odakle je i nastalo da su Mauri taj rt nazvali Brdom gavrana, te da to još i sada čine po drevnom običaju. Kralj, čuvši to i raspaljen željom, donese odluku i odobri da se sklopi primirje na nekoliko dana. A kad je onamo otišao uzalud, jer je izgled mjesta već bio izobličen zapuštenošću, tada se doduše vratio neobavljena posla.

3 No pošto je poslije postupno pokorio Saracene i zauzeo Lisabon, raspalio se željom da pronađe mučenika te je u tu svrhu sagradio samostan kanonika i posvetio ga sv. Vincentu. Napokon, dvadeset i šeste godine od zauzeća Lisabona, seviljskom kralju Alibu Jakobu koji je tražio primirje na pet godina udovoljio je jedino radi te stvari te poslao na rt, već ispražnjen od Saracena, naoružane ljude na lađi, a zajedno s njima i starije od onih mozarapa koji su se bolje sjećali tih mjesta. Ondje su se ponizno pomolili Bogu te su, po znaku gavrana, napokon pronašli tragove kućica i kapelice, a pošto su mnogim kopanjima otvorili zemlju i očistili ruševine, pronašli su drveni lijes svetoga tijela ispod srušenog oltara kapelice. A kad je tijekom prikupljanja napola truloga lijesa jedan od prisutnih potajno sakrio malu kost, srušio se izbezumljen i slijep sve dok nije izvadio ono što je bio sakrio u njedrima. Zatim, kad je tijelo položeno na lađu, dva gavrana, jedan na pramac a drugi na krmu, sjedoše poput prisnih svečevih pitomaca niti su odande odletjela, nego su na lađi pratila svete zaštitnikove moći. Napokon su pristali u Lisabonu, uz svetište sv. Juste i Rufine, na kojem se mjestu i danas nalaze gradska vrata nazvana po sv. Vincentu. Dotle je naime tada dopiralo more, koje je poslije postupno potisnuto ostavilo prostora za širenje grada. Tada je u noćnoj tišini, radi izbjegavanja meteža, tijelo preneseno u svetište sv. Juste. Kad je ipak svanuo dan i glas se proširio, strčalo se naoružano mnoštvo s različitim težnjama i malo je nedostajalo da se ne posegne za oružjem. Tada dotrča Gonçalo Viegas, zapovjednik kraljevske vojske, smiri pobunu i uvjeri ih da valja pričekati volju kralja koji je u to vrijeme bio odsutan. Naposljetku se Robert, dekan prvostolnice, u svoje ime i u ime kaptola potajno sastao s Munionom, upraviteljem crkve sv. Juste, te isposlovao da dopusti da se tijelo prenese u prvostolnicu. Kralj nije zamjerio ono što je učinjeno, premda je na umu imao smjestiti ga u samostan kanonika koji je sam posvetio svetom mučeniku. Niti se on smirio, nego je ponovno poslao na rt ljude da pomnije istraže je li još štogod preostalo. Pronađen je još dio lubanje i nekoliko krhotina lijesa. Kralj je na spomen toga događaja gradu Lisabonu dao grb: lađu koja uz jarbol nosi lik svetoga mučenika i dva gavrana, jednoga na pramcu a drugoga na krmi. A na mjestu gdje je sveto tijelo dugo bilo skriveno dao je sagraditi plemenitu crkvu i promijenio je ime rtu te učinio da se nakon toga naziva rtom sv. Vincenta. To je sažetak povijesti Luzitanaca.

4 To piše Resende, koji dodaje da se posvuda vide grbovi i drevne slike kao svjedoci toga događaja; i dodaje drugo svjedočanstvo Arapa Rasisa: Maur Rasis, kaže, povjesničar Dalharaba, miramolina Marokanaca i kralja Córdobe, latio se pisanja starina Španjolske kako bi sastavio ljetopise saracenskih kraljeva koji su vladali u Španjolskoj, a koji i danas postoje. Naslov knjige glasi: Incipit liber Rasæ, historici Dalharab Marrochiorum Miramolini Cordubæque Regis, quem ipsius jussu composuit. Prevedena je na portugalski jezik s arapskoga po meni, majstoru Muhamedu Saracenu, plemenitom graditelju. A sa mnom je pisao Egidije Petrov, klerik gospodina Petra Ivanova od Portelle, oca gospodina Ivana Avolina. Taj dakle Rasis o brdima, rijekama i gradovima Španjolske, o drevnim kraljevima Španjolaca prije Rimljana, o Rimljanima i Gotima govori ponešto prikladno, a vrlo mnogo besmisleno, na način kako su poganski pisci i pjesnici o svetim stvarima Božanskoga pisma govorili kao u snu, sve zamatajući u bajke. No kad je došao do njemu poznatijih vremena saracenskih kraljeva, valja ga smatrati piscem kojega ne treba prezreti. Dakle, o Abd ar-Rahmanu, četvrtom toga imena, a devetnaestom među saracenskim kraljevima, ovo od riječi do riječi:

5 Stotinu trideset i osme godine arapske ere Abd ar-Rahman, sin Muavijin, dođe u Španjolsku. I pošto je pobijedio i ubio Jusufa, zauze kraljevstvo Španjolske. Reče Abd al-Malik, sin Habibov, da je ispitao odgojitelja Abd ar-Rahmana i od njega istražio istinu o tome od kojega je oca i iz kojega roda potekao. Odgojitelj je odgovorio da je otac Abd ar-Rahmanov bio Muavija, seljak i ratar. Kad je k njemu slučajno svratio miramolin, radosno je primljen na konak te ga je, ganut gostoljubivošću domaćina, poveo sa sobom. Muavija se ponašao tako marljivo i mudro da je ubrzo postao prvi među miramolinovim prisnim prijateljima. Zatim, nakon što je umetnuto nekoliko stvari koje se ne tiču predmeta, slijedi: Taj je Abd ar-Rahman sve gradove i utvrde koje su Saraceni imali u Španjolskoj podvrgnuo pod svoju vlast. Zaratio je i protiv kršćana. Krenuvši iz Seville, osvojio je Beju, Évoru, Santarém, Lisabon i cijeli Algarve. I na čudesan je način pritisnuo kršćane Španjolske. Nije bilo grada ni utvrđenog mjesta koje bi se moglo obraniti pred njegovom moći. Nego su stanovnici, napustivši gradove, bježali u asturijska brda. On je srušio sve crkve Španjolske koje je još zatekao čitave. A bilo ih je mnogo i izvrsno sagrađenih, kako iz grčkih tako i iz rimskih vremena. On je davao da se sva tijela onih u koje kršćani vjeruju, koje štuju i nazivaju svecima, otmu iz crkava i spale. Vidjevši to, kršćani su, kako je tko mogao, s tim svojim svetinjama bježali u brda i na sigurna i nepristupačna mjesta. Tako je gotovo sve što je u Španjolskoj bilo pobožno štovano prema kršćanskoj vjeri bilo odneseno u asturijsko gorje. Kad se pak približio Valenciji, kršćani koji su ondje živjeli imali su ondje tijelo nekoga mrtvog čovjeka kojemu je ime bilo Vincent; i oni su mu se klanjali kao Bogu. A oni koji su imali tijelo u svojoj vlasti uvjeravali su puk da taj čovjek čini da slijepi vide, nijemi govore i hromi ispravno hodaju; i tako su zaluđivali ludi narod. Kad su pak doznali za Abd ar-Rahmanov dolazak, pobojali su se da se ta prijevara ne otkrije te pobjegoše noseći sa sobom tijelo toga čovjeka. I reče Allibohaces, onaj dobri vitez iz Fesa, da je jednoga dana sa svojom pratnjom radi lova došao na morsku obalu u Algarbeu, na kraj brda koje zalazi u ono more, i ondje pronašao tijelo toga čovjeka s onima koji su s njime pobjegli iz Valencije, koji su ondje sagradili kućice u kojima su stanovali. I ljude je doduše pobio, a dječake odveo u roblje, dok je tijelo toga čovjeka ondje ostavio. Toliko Rasis.

6 Svjedočanstvom toga istog Rasisa služi se naš Mariana u djelu de reb. Hisp; knj. 7, pogl. 6. Godine spasenja, kaže, sedamsto pedeset i devete, a arapskoga carstva sto četrdeset i druge, svi su Mauri u Španjolskoj ponovno okupljeni pod vlast jednoga te je osnovano novo kraljevstvo s utemeljiteljem Abd ar-Rahmanom Abenhumejom, kojemu je potom dano prezime Adahil; i zbačen je jaram vlasti koji su sirijski kalifi i afrički miramolini nametnuli najprije osvojenoj Španjolskoj. Jedino je Valencija, grad Edetana u Tarakonskoj Španjolskoj, ustrajući u staroj vjeri, izmorena oružjem i opsadom Abd ar-Rahmana, napokon podlegla jarmu novoga kralja. Kršćani, građani toga grada, iz straha pred barbarskim pobjednikom i da vjera ne bi bila na ruglo neprijateljima kršćanskoga imena, bježeći su sa sobom odnijeli kosti mučenika Vincenta, kojemu su se klanjali kao Bogu i koji je bio slavan po glasu čudesa (tako govori Arapin Rasis, čovjek Maur), u onaj krajnji dio Luzitanije gdje Sveti rt izbija u more. Njih je Allibohazes iz Feza, dok se bavio lovom, pronašao i pobio, a dječake odveo u roblje; po njihovu je iskazu poslije pokazano gdje su ostavljene svete kosti. Od toga je događaja mjestu zacijelo nastalo ime rta SV. VINCENTA. Isti Mariana o prijenosu moći u Lisabon u knj. 11, pogl. 16: Luzitanski kralj, usred ratnih meteža spominjući se kršćanske pobožnosti, osobno je sa Svetoga rta, kamo je dvaput pošao da osobno razgleda mjesto, dao prenijeti kosti mučenika sv. Vincenta u najveći hram u Lisabonu i to je dovršio godine tisuću sto osamdeset i treće. Da se to dogodilo deset godina prije, bit će rečeno niže. Isti Mariana u knj. 4, pogl. 12: Njegovo tijelo (sv. Vincenta) sa Svetoga rta, kamo je bilo odneseno iz straha od Maura koji su pustošili cijelu Španjolsku (odakle tomu rtu ime sv. Vincenta), Alfons, prvi kralj Luzitanije, prenio je u Lisabon, glavni grad te pokrajine.

7 U životu sv. Antuna Padovanskoga, koji ćemo donijeti 13. lipnja, stoji ovo: U Španjolskoj, u gradu Lisabonu, koji je smješten na zapadnoj strani kraljevstva Portugala, na krajnjim granicama zemlje, nalazi se neka veoma velika crkva sagrađena u čast slavne Djevice Bogorodice Marije, u kojoj časno počiva dragocjeno tijelo bl. mučenika Vincenta. Slažu se Ivan Marietta u knj. 2, pogl. 12, Carrillo, Aynsa i većina drugih pisaca španjolske povijesti.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

22. siječnja Kalendar godine