Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 22. siječnja

O sv. Vincenciju mučeniku

DE S. VINCENTIO MARTYRE

Sadržaj (24)
  1. U Valenciji u Hispaniji.
  2. Sv. Vincencije biva okrutno mučen.
  3. Sv. Vinko na razne načine božanski okrijepljen, svladavši muke, umire.
  4. O relikvijama sv. Vinka.
  5. § II. Druge relikvije sv. Vinka u Galiji.
  6. § III. Relikvije sv. Vinka donesene u Castres: njihovi dijelovi na druga mjesta.
  7. Moći prenesene u Castres. Čudesa.
  8. Ista povijest opisana u Pjesmi
  9. Od istoga autora Aimoina.
  10. Predgovor redovniku teotgeru.
  11. Knjiga prva.
  12. Knjiga druga.
  13. O MOĆIMA SV. VINCENTA prenesenima u Luzitaniju.
  14. § II. Povijest prijenosa, godišnji blagdan.
  15. Čudesa sv. Vincencija, objavljena u Lisabonu,
  16. Pronađene moći sv. Vincenta.
  17. Moći prenesene u Lisabon.
  18. Razna čudesa koja su se dogodila kod njih.
  19. Druga ozdravljenja bolesnika.
  20. Izgubljene stvari pronađene pomoću sv. Vinka.
  21. Stišane oluje i druga dobročinstva udijeljena smrtnicima.
  22. O relikvijama sv. Vinka
  23. prenesenima u Bari u Apuliji.
  24. Pripovijest o prijenosu

§ II. Povijest prijenosa, godišnji blagdan.

8 Povijest prijenosa napisao je Stjepan, precentor Lisabonske crkve, još za života Alfonsa Henrika, prvoga kralja Luzitanaca, koji se za nju bio pobrinuo. Ovu nam je povijest, prepisanu iz drevnoga kodeksa preslavnoga samostana u Alcobaçi s naslovom Tertia pars Passionum, iz Madrida poslao preslavni muž don Toma Tamayo de Vargas, povjesničar Katoličkoga kralja, posvjedočivši da se nalazi i u arhivima Lisabonske prvostolnice.

9 Spomen toga prijenosa slavi se godišnjom svečanošću 15. rujna dvostrukim časoslovom, koji je vrhovni svećenik Siksto V. odobrio 24. ožujka 1590. zajedno s ostalim vlastitim časoslovima te Crkve, koje je prema pravilu Rimskoga brevijara, po nalogu biskupijske sinode i svoga biskupa Jurja de Almeide, sredio lisabonski kanonik Petar Lovro de Távora, koji u predgovoru samomu Sikstu V. među ostalim ovako piše: „Budući da pak Lisabonska Crkva po posebnom i prastarom običaju i pravu svake godine 15. rujna pod dvostrukim obredom slavi blagdan prijenosa istoga presvetog mučenika Vincenta, a istoga se dana obavlja i svečana procesija svećenika i svega puka u čast istoga mučenika, sastavio sam, napustivši drugi drevni, i vlastiti časoslov ovoga blagdana onom marljivošću kojom sam mogao, prema skromnosti svoga dara, (prema reformiranom Brevijaru), kako bih osvježio zamrlu uspomenu na prijenos i ponovno probudio, podigao i umnožio drevnu pobožnost svega puka prema svome zaštitniku, koja je već bila gotovo ugasla. Stoga smo u responzorijima, kako je običaj Crkve, spomenuli neka čudesa ovoga svetog mučenika: ta čudesa naime nisu apokrifna, nego se čuvaju na pergameni u crkvenom arhivu, potvrđena su najstarijim i vjerodostojnim svjedočanstvima te su izvrsno naslikana na drevnoj oltarnoj slici i ispisana zlatnim slovima. Čitanja smo pak uzeli iz povijesti najpobožnijega i najodanijega Andrije Resendea, koji je po općem sudu bio najbolji istraživač i istine i starine, a koji je i najelegantnijim pjesmama opjevao Vincentov trijumf. Himne smo pak dijelom uzeli iz Prudencija uz malo dodataka i izmjena, a dijelom su sastavljeni prema vjernosti povijesti, skromnim doduše umijećem, ali u onom metru kojim se ponekad služi i Crkva. Budući da je pak uoči ovih dvaju blagdana, po običaju nadbiskupije, svima pod prijetnjom smrtnoga grijeha propisan post, dodali smo i službu bdjenja, kako bismo sačuvali običaj Rimske Crkve, i uzeli je upravo iz bdjenja sv. Lovre.”

10 Za isti dan Martyrologium Lusitanicum, koje su sastavili oci Družbe Isusove, donosi: „U gradu Lisabonu, prijenos tijela preslavnoga mučenika Vincenta s rta koji je po njemu dobio ime u kraljevstvu Algarve u isti grad Lisabon, izvršen revnošću Alfonsa Henrika, prvoga kralja Portugala, koji je zapovjedio da se to sveto blago smjesti u katedralnu crkvu istoga grada, koji je malo prije toga oteo Maurima; a kako ona štuje svetoga mučenika kao posebnog zaštitnika, za vječni je spomen tolikoga dobročinstva sebi za grb uzela lađu kojom je sveto tijelo onamo dovezeno.”

11 Nadalje, premda je bilo poznato da se u lisabonskoj prvostolnici čuvaju zemni ostaci sv. Vincenta, ipak je svima bilo skriveno u kojem su njezinu dijelu pohranjeni, bilo zbog nemara predaka, bilo radije zbog prevelike opreznosti kojom je znanje o tome mjestu bilo priopćeno samo nekolicini, nakon čije se smrti uvuklo neznanje. Kad je pak godine 1614. u nekoj kapeli toga hrama trebalo nešto obnoviti, pronađen je kovčežić svetih zaloga s natpisom koji je svjedočio da su ondje pohranjene moći sv. Vincenta, dovezene onamo lađom uz pratnju dvaju gavrana. Zatim je uz veliko klicanje i slavlje kroz tri tjedna održavana svečanost koju opširno i elegantno opisuje gore navedeni Franjo Didak de Aynsa y Yriarte u knj. 2 djela Antiquit. Oscanar; pogl. 18.

Čudesa sv. Vincencija, objavljena u Lisabonu,

Od autora Stjepana, lisabonskog precentora. Iz starih rukopisa izvadio D. Toma Tamayo de Vargas, povjesničar Katoličkoga kralja.

Pronađene moći sv. Vincenta.

Pisma izjavljuju da su sretni kraljevi koji pravedno zapovijedaju, i ništa ne govore da je ljudskim prilikama korisnije nego kad po Božjem smilovanju imaju vlast oni koji su stekli znanje upravljanja narodima; moć pak onih koji se Boga boje, ljube ga i štuju, koji više ljube ono kraljevstvo gdje se ne boje imati sudionike, koji svoju moć stavljaju u službu božanskog veličanstva radi što većeg širenja Božjega štovanja, ne koristi toliko njima samima koliko podanicima. U tim je pohvalama doista osobito zasjala hrabrost kraljab Alfonsa, koji je svoju moć radi širenja Crkve tako čestim ratovima uvježbao da sada, kad je zreo dobi i razborom, sjedi strašan ne samo susjednim nego i ostalim kraljevima, te neprijatelji radije žele s njime iskusiti mir ili prijateljstvo negoli rat; a i Luzitaniju je toliko uzvisio naslovima da najveći njezin dio, slobodan od neprijatelja vjere i ispunjen vjernim narodima, prinosi Gospodinu obilne zahvale i žrtve hvale. Ako tko kao brižljiv promatrač pogleda mjesta koja je slavni kralj ili darovao božanskom bogoslužju i vjeri, ili koja je zidinama i pučanstvom radi učvršćenja kraljevstva i slabljenja neprijatelja bilo proširio bilo iznova sagradio, doista će priznati, koliko ljudskom sudu bude dopušteno, da mu je pripala sretna božanska milost. Budući da me daklec gradivo nadilazi dok namjeravam pisati o dobročinstvima koja je domovina Božjom voljom primila dok je on kraljevao, izostavivši ostalo za što snaga našega uma nimalo ne dostaje, dotaknut ću se zasad jednostavnim pripovijedanjem tek nekoliko stvari koje su u njegove dane grad Lisabon, po promislu božanske dobrote, uzvisile iznad svakog vjerovanja.

2 Kao što se dakle po spisima i pripovijedanju predaka najpouzdanije vjeruje, preblaženi je Božji borac Vincent kod Valencije okrunjen mučeništvom i ondje pokopan. No kad je pod kraljem Roderikom gotovo po cijeloj Španjolskoj, uslijed provale Saracena, kršćanstvo propadalo, neki su pobožni muževi, tražeći sigurnija mjesta, na najudaljenijem mjestu prema zapadu, koje se latinski naziva: AD CAPUT S. VINCENTII DE CORVO, a arapskid EL KENICIET AL CORABII, to jest ECCLESIA CORVI, pohranili spomenute mučenikove kosti te sagradili ćelije koliko ih je ono usko i u more istureno mjesto moglo primiti, u kojima su pobožni muževi neko vrijeme na čast Božju služili slavnom mučeniku i s mnogo pobožnosti, ne bez božanskih dobročinstava, obavljali njegovo štovanje. A kad je spomenuti kralj Alfons, već tada od dječaštva veoma hvalevrijedan i mladić glasovite naravi, često pobijedivši neprijatelje, svladavši kraljeve, opustošivši i osvojivši gradove, počeo biti strah Maurima, pristupio je na spomenuto mjesto naoružan snagom kako vjere tako i naroda, kako bi odande sa sobom donio preblaženo tijelo. Ali kraljeva pobožna odanost nije toliko ostala uzaludna zbog nemara ili premalo podnesenog truda koliko po volji samoga mučenika. Stoga valja obratiti pozornost na obrazloženje samoga kralja o samoj stvari, koji kaže da blaženi mučenik stoga nije htio da ga kralj pronađe jer mu se svidjelo da ga radije štuje lisabonski puk, dok je nasuprot tome kraljeva nakana bila pohraniti ga u Bragi ili Coimbri ako ga pronađe i donese, osobito jer mu božanska dobrota još nije bila predalae Lisabon.

3 Kralju ipak briga pobožnoga truda nije bila uzaludna. Jer Gospodinu je prinio ugodnu žrtvu odanosti i molitve na spomen uzvišenoga mučenika, čijom je pomoću i zagovorom, kako je vjerojatno, učinjeno da je u isto vrijeme kad je spomenuti kralj vratio kršćanskoj zemlji veoma mnogo kršćana iz ropstva nevjernika, koji su se nazivalig mozarapi, kao pomiješani Arapi, među njima dovedena i dvojica braće, pobožnih muževa poodmakle dobi i redovničkog odijela, koji su na spomenutom mjestu i u službi preblaženoga mučenika složno proveli svoj vijek. Dok su oni čestito i pobožno živjeli u Lisabonu, najpomnije su poučili mnoge, koji su to osobito nastojali doznati, o tome gdje su od predaka bili čuli da je bl. Vincent položen. Stoga, pošto se nakon nekog vremena već stekla pouzdana sigurnost o tim mjestima i napokon, Božjom voljom, mirovni ugovori između često spominjanoga kralja i Maura učinili put do spomenutoga mjesta sigurnijim, neki ljudi dobre volje i potaknuti božanskim duhom opreme brodove, prikupe što je potrebno, otisnu se na more, svladaju pogibelji i sretnom plovidbom stignu na željeno mjesto: ondje, ustrajući u bdjenjima i molitvama, oko unaprijed označenih mjesta otvore zemlju te nakon mnogo truda božanskom objavom pronađu žarko željeno tijelo; stavivši poželjni teret na lađu, nije lako riječima opisati s kakvim se radostima, s kakvim naposljetku zahvalama, kako veseli i vedri vraćaju. a Naslov ovih čudesa u rukopisima bijaše: Incipiunt miracula S. Vincentii Martyris, edita Ulixbonea Magistro Stephano Sedis Ulixbonis Præcentore.b Naš Antonio Vasconcelos piše da je ovaj rođen godine 1094., mjeseca srpnja; da je naslijedio oca grofa Henrika god. 1112; da je bio veoma ratoboran muž, proglašen prvim kraljem i da je živio preko 90 godina, što se ne slaže s onim što se donosi niže u pogl. 3.c Čini se da treba čitati: materia.d Trebalo je napisati (kako nas je upozorio naš uvijek s čašću spominjani Adrian Crommius, od kojega smo nekoć bili upućeni ne samo u svete spise nego i u osnove sirijskog i arapskog jezika) AL CHORAB; to jest crkva ili zajednica gavrana.e Vasconcelos piše da je Lisabon osvojen godine 1147., 20. listopada, u petak, na dan sv. Krispina i Krispinijana. Ali se ti podaci ne slažu. Godine 1147. nedjeljno slovo bilo je E, dakle 20. listopada odnosno 20. listopada pao je u ponedjeljak, a blagdan sv. Krispina i Krispinijana, koji se slavi 25. listopada, u subotu.g Kakav je bio položaj ovih mozarapa, izlaže naš Mariana u djelu de reb. Hisp; knj. 7, pogl. 15. Našima je doduše, kaže, u prvo vrijeme kad su barbari zauzeli i pritisnuli Španjolsku, od pobjednika bila dopuštena sloboda očinske vjere: svećenici, redovnici, posvećene djevice, odijelom se razlikujući od ostalih i ošišani po starom obredu, viđali su se u javnosti itd. Gotovo je jednak danas položaj kršćana pod Turcima. Ali nemilosrdniji od Turaka i Maura, kalvinisti ruše sve svetinje, prognaju katoličke svećenike i redovnike, oskvrnjuju samostane i oduzimaju svako vršenje vjere.

Moći prenesene u Lisabon.

4 PRVO ČUDO. Ne smije se prešutjeti ono što je jedan od drugova koji je bio prisutan priznao da se dogodilo njemu samome: da je naime od svetih kostiju nešto, dok su se u velikom strahu od neprijatelja na brzinu skupljale, potajno ukrao. Nakon toga čina ostao je lišen vida sve dok veoma ustrašen i žalostan nije ostalim dijelovima pridružio dio koji je bio uzeo, i odmah mu je, pošto je zadobio oproštenje, vraćena služba očiju.

5 II. ČUDO. Ali doista ni to se ne smije smatrati da se dogodilo bez božanskoga dobročinstva, što se more oko onih krajeva uvijek ježi od vjetrova i valova, a tada im se na povratku pokazalo tako blagim i pitomim kao da nikada nije bilo naviklo uzburkavati se nikakvim gibanjima. Stižu dakle u Lisabon te, ulazeći uz Božju pomoć u željene luke radosnim veslanjem, dotiču obalu i, stavivši presveti teret na pobožna ramena, iznose ga iz lađe. Ali da nepromišljeno nasilje nekih ne bi moglo naškoditi, pod okriljem noći gotovo potajnim koracima potajno je prenesen u svetište bl. djevice Juste. No kad je gradu postao očito poznat događaj tako izvanredne stvari, nasta strka nenaoružanih i naoružanih. Ovi se nasilno prepiru i tvrde da ga valja položiti u samostan a regularnih kanonika koji borave izvan grada, dok drugi razboritijim mišljenjem uzvikuju da presveto tijelo treba odnijeti u katedralnu crkvu. Nob Gonçalo Egee, kojega je u one dane spomenuti kralj bio postavio na čelo vojskec Estremadure, čovjek doista odvažan i razborit, zapovjedi da se iz sredine ukloni nasilje i prepirka te da se o tako velikoj stvari pričeka kraljeva volja. Tada naposljetku Robert, dekan majke Crkve, muž mio Bogu i gradskom puku, okupivši drugove kanonike, raspoređene s jedne i druge strane kako komešanje puka ne bi stvar okrenulo drukčije, zahvalno obdari častimad M; upravitelja same crkve gdje je presveto tijelo u gradu najprije bilo položeno; i potaknuti božanskom naklonošću prihvate ga pobožnim i radosnim rukama te uz štovanje cijeloga grada, božanske himne i pohvale odnesu ga, radujući se nebeskom daru, u prvostolnicu, i položivši ga s dužnim štovanjem časte ga pobožnim osjećajima i neprestanim službama koliko god napokon ljudska snaga dopušta.

6 Trče dakle spomenuti regulari zatražiti nešto od moći dragocjenoga mučenika i dopiru do kraljevih ušiju s tako radosnim vijestima da su rekli kako se među svim onim što mu je za života po Božjoj naklonosti običavalo poći za rukom ovo dogodilo na osobit način. Mogao si stoga opaziti njegove suze radosnice na kraljevskom licu; mogao si u katoličkom mužu prepoznati pobožnu dušu i pohvaliti vjernika kojega bi vidio tako radosna kako odaje tolike zahvale, kako toliko uzvisuje i hvali božansku blagost, i to s pravom: vjerovao je naime da se sve to događa na umnoženje njegove sreće. Raduje se što se njegov grad, to jest zemlja blagoslova, Božjom voljom i njegovom posebnom vojnom snagom vraćena pod kršćansku vlast, u njegovo vrijeme uzvisuje tolikim mučenikom. Raduje se povrh toga što će crkva koju je on sam na čast Božju i spomen Blažene Djevice Marije utemeljio i obogatio, vlastitom rukom i troškom utemeljenu sagradio, a već sagrađenu uistinu obdario obilnijim dobročinstvima tijekom vremena, što će dakle ta crkva najizvrsnije prednjačiti pred ostalim crkvama u susjedstvu mnogim darovima božanske milosti, a osobito ovim prisutnim moćima slavnoga mučenika.

7 Potaknut dakle u najvećoj mjeri istinskom pobožnošću i razboritošću, potiče i zapovijeda da ugledni i odvažni muževi brzim hodom pohitaju na mjesto gdje je bilo pronađeno sveto tijelo te da sve što je od praha, ili opreme groba, ili kostiju ostalo zbog nemara drugih, oni budnom brigom i svom marljivošću donesu natrag. To je sve obavljeno onom brzinom i srećom kojom je poznato da je to poželio onaj koji je to zapovijedao. Vraćaju se naime oni koji bijahu poslani te sveti prah, drvo groba i dio lubanje s ostalim dijelovima u Lisabonu sastavljaju uz silno štovanje građana. A kolika slatkoća čudesnoga mirisa drveta postoji sve do današnjega dana onima koji žele iskusiti, ako im se dopusti pristupiti bliže, susreće ih čudesan miomiris i najslađi miris.

a Rukopis je imao Quorum. Ali treba čitati Canonicorum.
b Ovaj je možda bio sin Egas Moniza (kojega Mariana naziva Egas Nunnius), najboljega i najhrabrijega muža, koji je odgajao djetinjstvo Alfonsa I. poukama, upravljao njegovom mladošću savjetima i pomogao počecima kraljevstva vjernošću i marljivošću. Resende i čitanja lisabonskog časoslova nazivaju ga Gonçalo Viegas.
c Ova pokrajina, čiji je glavni grad Lisabon, daleko je najplodnija žitom i stokom.
d Resende ovoga naziva Munio.

Razna čudesa koja su se dogodila kod njih.

8 III. ČUDO. Ali ne smije se prešutjeti ono što je nedavno iskusio naš precentor magister Benedikt, muž ozbiljna života i ćudoređa. Dok se on po običaju približio oltaru pokraj kojega su položene presvete kosti s nakanom da se pomoli, osjetio je da ga je prožela tolika ugodnost miomirisa i mirisa da se, kao dirnut zapanjenošću uma i zanosom, predao molitvi sve dok onaj miris nije iščeznuo poput sjaja nekoga dima.

9 Stoga se bilježi dan i radosnom se uspomenom sretno slavi dan u koji je pouzdano da je tijelo preblaženoga Vinka preneseno u Lisabonsku crkvu; taj se radosni prijenos određuje na 15. rujna godine Gospodnjea 1173., u 45. godini kraljevanja kralja Alfonsa, a 67. godini života istoga Alfonsa, dok je s njim sukraljevao sin istoga kralja Sančo,b mladić od 19 godina, divne naravi; a u 26. godini od osvojenja spomenutoga gradac.

10 Budući da se, dakle, nazočnost tako slavnoga mučenika tiče sreće cijeloga kraljevstva, lisabonski je narod vezan najvećim i trajnim dugom da neprestanim hvalama blagoslivlja božansku blagost zbog tako izvrsna dobročinstva, da je uzvisuje mnogim zahvalama i po svemu veličanstvenim govorom naviješta. Premda, naime, božanskom snagom imaju neusporedivo dobru zemlju, jer zemlju, velim, pohvalnu po plodovima svake vrste, obilnu uljem, vinom i žitaricama, najzdraviju po zraku, bogatu blagodatima voda; ipak se po našem sudu sadašnjim darom nebeske naravi može pretpostaviti ostalim gradovima u svomu susjedstvu. Zbog ovoga, naime, nazočnoga dara Onaj koji je čudesan u veličanstvu i slavan u svojim svetima po milosti uobičajene dobrote svakoga dana čini čudesno velika i veličanstveno čudesna djela. Jer oni koji božanskoj milosti ili zaslugama preblaženoga mučenika Vinka ne pripisuju to što se zlodusi izgone iz opsjednutih tijela, što nijemi govore, što se hromima vraća hod, što se priskače u pomoć onima koji su u pogibelji na moru, što se slijepima vraća vid, što se čudesno vraća novac ukraden krađom, što se žene ozdravljaju od dugotrajna krvarenja, što se ljudi iskrivljenih udova čine uspravnima i što se iz ljudskih tijela istjeruju razne nemoći, takvi se imaju smatrati ne samo nezahvalnima na Božjim dobročinstvima nego i posve tuđima broju vjernika. Kanići, dakle, redom raspravljati o spomenutim čudesima, da božanska dobročinstva ne bi ostala skrivena znanju potomaka, premda obilje gradiva priječi onoga koji izlaže, ipak ću, onako kako se zna da su se ova i vrlo mnoga djela dogodila, izložiti što kraće mognem. Kad je, dakle, glas o tolikim čudesima odavde i odande privlačio narode te jedne sazivao da vide čudesne stvari, a druge da slave ime Gospodnje; ipak većinu još više požuruje nada da će se božanskom dobrotom i Vinkovim zaslugama vratiti zdravlje bolesnim tijelima ili dušama koje muči zli duh.

11 IV. ČUDO. Vidio sam, a i najveće mnoštvo koje je bilo nazočno, djevojku već za udaju, rođenu od lisabonskih roditelja, donesenu trudom drugih u crkvu u kojoj se štuje spomenuti mučenik Vinko. Dok je ona kretnjom iznemogla tijela i otežanom službom grla davala znak da želi biti položena k oltaru, okolno je mnoštvo upitalo roditelje kakva to bolest tolikom bijedom muči djevojku. Kad su oni pripovjedili da je ona tijekom nekoliko dana bila pritisnuta velikom tegobom bolesti, te je naposljetku, pogođena mahnitošću, izgubila govor, i da zato žele, budući da je ljudska pomoć već zakazala, zazvati božansko milosrđe. Dok su oni, velim, tako govorili, djevojka se u molitvi polaže pod svete relikvije. Dok je okolni narod pobožnim suzama i zajedničkim zavjetima molio za nju, neobičan mir i neka slatkoća sna ublaži djevojčine udove; tako ipak da se nazočnima činilo kako se blažim pokretom pomiče amo-tamo: odakle se ubrzo snažnija sama od sebe budi te, kad joj se vratila služba udova, dok su se svi divili čudesnomu događaju, ustaje, a usta, koja su bila svezana jer je to krivnja zahtijevala, odmah postadoše slobodna jer ih je Gospodin odriješio, i spremna na hvalu njemu i preslavnomu mučeniku. Stoga uzvikuje i svjedoči da joj se, dok je ležala u polusnu, ukazao muž u bijelom, a kad je upitala tko je taj što prilazi tako prekrasan, reče: Ja sam Vinko, koji sam te vratio zdravlju; te uhvativši djevojku za ruku, kako joj se učinilo, podiže je, zapovjedivši da ustavši izgovori ono što je osjetila da joj je udijeljeno iz dara božanske dobrote. Koje je, dakle, hvale, koje glasove klicanja, koje suze radosti, dok su posvuda gradom odzvanjala zvona, muž, žena, svaka dob, napokon sav grad hrleći izlio božanskoj dobroti, očito je da mi to možemo izreći to manje dostatno što Božja veličanstvena djela uzvišenije nadilaze ljudsko srce.

12 V. ČUDO. U isto je vrijeme neki kanonik naše Crkve zbog žara groznice već mnogo dana bio zapao u toliku tegobu i slabost da je jedva, dok ga je vukla nada u ozdravljenje, mogao doći do crkve; prenoćivši u njoj, nakon što je dovršio bdjenja u molitvi, vratio se kući snažan, sa vraćenim zdravljem.

13 VI. ČUDO. Na sličan je način neki dječačić, sin prije spomenutoga graditelja crkve, po preblaženomu mučeniku zadobio zdravlje. Na njegovu se ozlijeđenu licu pokazivala tolika izobličenost da su ozljede roditeljima zadavale užas, a beznađe u ozdravljenje nemalo ih žalostilo. Bol je, dakle, sina potaknula pobožnost roditelja te, kako je običaj kad se očajava u ljudsku pomoć, ponizno zazivaju božansku pomoć. Dolaze stoga k sv. Vinku, noseći svjetlo kako vjerom tako i rukama, postavljaju trogodišnjega dječaka pred svete relikvije te dječačića uče riječi kojima neka od Vinka ište zdravlje. Mogao si se smekšati u duši, mogao si se tako ganuti u umu gledajući nijemoga i mucavoga kako stoji prignutih koljena, prolivenih suza, i s roditeljima ponavlja ove riječi: O sv. Vinko, daj mi zdravlje, i bit ću tvoj sluga dok budem živio. Kad su takve riječi više puta ponovljene, dječaku se uistinu vraća zdravo i lijepo lice, niti je nježno lice nadalje bilo okaljano ikakvim biljegom bolesti.

14 VII. ČUDO. U međuvremenu je u blizini prije imenovane crkve boravila neka žena, uistinu vjerna i bogobojazna, koja je mnogo godina trpjela od krvarenja i velike tegobe; osim što je neukošću liječnika potrošila novac, spoznala je da nema nikakve pomoći; s vjerom i molitvom pristupila je Vinku, zaiskala zdravlje i primila ga na ovaj način: budući da joj se nakon obavljene molitve, dok je spavala, ukazao sv. Vinko,d da obuče oprane i čiste haljine, jer više neće imati nikakva zla koje je trpjela deset godina. Te je riječi slijedio učinak obećanoga zdravlja. Jer je nakon toga žena, oslobođena prije spomenute bijede, zahvalnim govorom slavila Božju blagost i Vinkovo dobročinstvo, narodu priznaje da je zdrava, naviješta nebesko milosrđe i uzvisuje milost danas darovana zdravlja.

a Iz ovoga se protiv gore postavljene kronologije našega Vasconcelosa zaključuje da je Alfons rođen 1106. godine, a počeo kraljevati 1128. godine.
b On je rođen 1154. godine, 11. studenoga, kako piše Vasconcelos.
c Ona je osvojena, kao što je gore rečeno, 1147. godine.
d Čini se da nedostaje „zapovijedajući” ili nešto slično.

Druga ozdravljenja bolesnika.

13 VIII. ČUDO. U iste je dane i neka djevojčica, kako se govorilo od osam godina, u pratnji roditelja došla k zagovoru preslavnoga mučenika da bude oslobođena od zloduha. U njoj je bio neprijatelj tako mučan i težak da ju je tri ili četiri puta na dan mučio tolikim napornim navalama da je bolesne udove jedva održavao vlastiti duh. Vjerojatno je da je tjeskobe ove paćenice, nakon nekoliko noći bdjenja i molitava, pogledao Onaj koji podiže posrnule i uspravlja sve pogažene te je, otjeravši nasilje i zlobu tlačiteljskoga neprijatelja po molitvama preblaženoga mučenika, vratio djevojčicu zdravlju i ubuduće je sačuvao sigurnom i nepovrijeđenom.

16 Ali i o dvama gavranima, koje su već mnogi češće vidjeli kako živahnim letom dolaze pod luk i svod prednje crkve, neki se podrugljivci i nezahvalnici prema božanskoj dobroti podsmjehuju. A ja pak smatram da je ono bilo mnogo nevjerojatnije; uistinu nevjerojatnije, jer je čudesnije; a ipak je najistinitije da je ptica nezasitne proždrljivosti i odana ždrijelu, zaboravivši proždrljivu narav, mogla meso presvetoga mučenika, izranjavano željeznom spravom, plamenom i mnogostrukom kaznom, ne samo ne dotaknuti, nego ga i čuvati nepovrijeđenim od ostalih ptica i, što je još čudesnije, od divljih zvijeri. Zar je božanskim migom ova ptica čak i gladna mogla četrdeset dana hraniti svetoga proroka, a nije mogla doletjeti k spomenutoj crkvi, makar radi svjedočanstva svetoga tijela? Stoga, da bi oni koji zavide božanskim krepostima zastranili u još očitiju ludost, neka govor nastavi red započeta pripovijedanja; a one koje ni stvar čudesna za čuti ili vidjeti ne priklanja na hvalu božanskoga veličanstva, neka veći razlog nevjerea...

17 IX. ČUDO. Bila je, dakle, u Lisabonu sedmogodišnja uzeta djevojčica, koja je imala lice iskrivljeno tolikom izobličenosti da su joj, izgubivši dah prirodnoga puta, usta snagom bolesti bila zavrnuta prema jednome uhu te su jedva gotovo uz sljepoočnicu ispuštala dah uvučena zraka. Stoga njezini roditelji, čuvši da spomenuti slavni mučenik mnoge takve oslobađa od njihovih nemoći, dovode djevojčicu u često spominjanu crkvu; te u mnogom jecanju i skrušenosti srca polažu svoje prinose kod svetih relikvija: i da ne duljim govor više nego što je potrebno, izlažu božanskoj blagosti i preblaženomu Vinku djevojčicu, opomenutu da ponizno moli koliko može. Bez odgode: kao zapanjena i prestrašena novim viđenjem, ustajući uistinu ne vlastitom snagom, ipak radosna i zdrava, kad su joj usta vraćena i postavljena na svoje mjesto, progovara te pred narodom koji je bio nazočan i divio se redom priznaje kako joj se ukazao bl. Vinko i dodirom vlastite ruke stavljenim na bolesni obraz vratio djevojčici lice i zdravlje. Nastaje stoga u cijelome gradu radostan poklik do zvijezda, te kler s narodom glasnim klicanjem uzvisuje slavu i hvale Gospodinu na visinama; blagoslivljaju Boga i Gospodina Izraelova, koji pohađa svoj puk tolikim čudesima i čini narodu tako divno milosrđe u slavnomu mučeniku. Divi se narod i blaženim proglašava lice djevojčice, koje je zaslužilo da ga dotakne tako velika i tako sveta ruka i da tako sretnim dodirom zadobije zdravlje.

18 X. ČUDO. Oklijeva duh, i dok se pred očima stječu vrlo mnoge stvari dostojne spomena i veoma vrijedne divljenja, među mnogima uistinu ne znam koju od njih treba osobitije pretpostaviti drugima. Što se, naime, tiče sadašnjega trenutka, mnogima će se možda činiti suvišnim povjeravati pismu tolike stvari koje se po svježem sjećanju najpoznatije slave u ustima sviju. Moglo bi, naime, biti dovoljno po općem znanju to što se raduje graditelj spomenute crkve i sam, kolikom god može rječitošću, naviješta kako ga je bl. Vinko obdario zdravljem. Ipak, budući da valja vjerovati kako se slavni mučenik pobrinuo ne samo za graditelja nego i za prije imenovano djelo, zato smatram da trebam opširnije razložiti dar božanske blagosti dan tomu čovjeku. Kad je on po kraljevskom nalogu bio pošao da potraži mjesto odakle bi se lakše moglo vaditi kamenje za gradnju crkve (jer se u Lisabonu klesano kamenje dobiva vrlo teško i uz velike troškove), s tom, velim, nakanom, dok je obilazio prikladnija mjesta za kamenje, mazga na kojoj je jahao, idući po vrletnim i besputnim predjelima gore, iznenada se poskliznula tako da je teret stavljen na sebe zbacila daleko od sebe, a zbačenoga čovjeka među kamenjem pritisnula opteretivši ga svojom težinom koja se odozgo svalila na nj. Pritrče stoga oni koji su bili bliže, podignu čovjeka i izvuku ga polumrtva te ga, dozivajući ga imenom graditelja, pitaju je li posve živ. A on, dok dvoji i sam se sebi čudi je li živ, naposljetku odgovara onima koji ga pitaju da ne zna koji dio ozlijeđenoga tijela muči veća tjeskoba; jer kao jedna jedina ozljeda istom je bolju satrla tijelo; ipak se najviše tuži na popustili sklop rebara. Nakon dva dana, dakle, veoma bolestan, kako-tako prevezen, biva doveden u Lisabon te, pošto su liječnici očajavali u svoju vještinu, tuđim rukama biva prinesen preblaženomu mučeniku. Ondje, dok je ponizno bdijući proveo jednu noć, kad je svanulo jutro, sa vraćenim udovima i odagnanom tegobom, zdrav i nepovrijeđen vraća se kući čvrstim korakom; te zahvalnim duhom i radosnim govorom svojoj ženi i razveseljenoj obitelji svjedoči koliku je milost primio od božanske dobrote.

19 XI. ČUDO. Bio je u isto vrijeme neki mladić izb Guimarãesa, već mnogo vremena iscrpljen tolikom slabošću od četverodnevnih groznica da je, budući da liječnici nisu ništa postizali, popuštao krajnjoj iznemoglosti i dršćući očekivao čas u koji će završiti život. Čuvši ipak za čudesna djela Božja i bl. Vinka, prikupi nadu u duši te naumi i zavjetuje se da će poći slavnomu mučeniku; i dok je ubrzavao put, prije nego što je stigao do željenoga mjesta, biva oslobođen duge tegobe groznica. A obećani je put zahvalnom pobožnošću dovršio do kraja te je, izloživši misne prikazne darove, danas pred narodom slaveći Gospodina objavio što mu je preblaženi mučenik učinio.

20 XII. ČUDO. U to je vrijeme također neka mlađa djevojka, nekoliko dana prije udana za muža, zapala u klonulost živaca; te izgubivši jednu stranu boka, trudom roditelja biva donesena u crkvu i prostrta pred svete relikvije u nadi da će zadobiti zdravlje. Dok su roditelji za nju molili i lili suze, djevojka se malo-pomalo pribere, snažnije podigne udove s mjesta na kojima je ležala, rukom koja je prije bila beskorisna za rad prebaci skliznuli ogrtač preko ramena te, kad su joj se i ostali udovi vratili uobičajenoj uporabi, majci koja ju je pitala odgovori da je po sv. Vinku vedra i zdrava: ispruži ruku u dokaz zdravlja i ustade kad joj se vratio hod u nogama, govoreći da je ozdravljena i da se želi vratiti kući, dok se mnoštvo nazočnih divilo.

21 XIII. ČUDO. Klerici koji su bili nazočni ipak je opominju da se uzdržava kroz tri dana i nalažu joj da se ne služi zagrljajima muža dok bdjenjima i molitvama ne učini dostojan spomen Bogu i slavnomu mučeniku na sjećanje na darovano zdravlje. Odbijajući ih poslušati, dok su roditelji s radošću pripremali gozbu, upusti se u zabranjene poljupce i s mužem. Zbog toga je, lišena dara zdravlja udijeljena malo prije, nesumnjivo, kako smatram, kao očit dokaz neposluha, kad joj se i jezik sputao, izgubila govor. Žalosnija se, dakle, vodi odakle je bila došla sa zdravljem; i nakon kratka vremena, kad je izvršila zavjet boljega života, ponovljenim darom božanske dobrote vratila se ozdravljena. Ali premda je preblaženi mučenik uistinu veoma dobrostiv u čudesima davanja ozdravljenja, ipak je još više tješitelj potlačenih siromaha u stvarima oduzetima krađom ili na druge načine negoli koristan vratitelj izgubljene stvari.

a Ovdje nešto nedostaje.
b O gradiću Guimarãesu, koji se pučki sada zove Guimarães, rečeno je 10. siječnja uz život sv. Gundisalva, 1. poglavlje, slovo K. Neki žele da je to antička Araduca.

Izgubljene stvari pronađene pomoću sv. Vinka.

22 XIV. ČUDO. U našem je, naime, susjedstvu boravio neki besprijekoran čovjek, bogobojazan i Božji prijatelj, prije nekoliko dana bogat i među sebi sličnim vojnicima Estremadure obilan potrebnim dobrima. Ali, kako većinu smrtnika obavija sudbina sadašnjega života, i njegove su posljednje dane, jer su stvari krenule naopako, obuzeli siromaštvo i starost. Ipak je skromnost razborita muža činila siromaštvo blažim dok ga je strpljivo podnosio. Ali bijeda je toga čovjeka s vremenom dotle došla da je izgubio jedno govedo, djelić svega svoga skromnog imetka, dok je bez nadzora lutalo brdima. Kad ga je spomenuti čovjek nekoliko dana tjeskobno tražio pretražujući zemlju putovima i bespućima, obuzet klonulošću zbog zlih prilika, slomljen zimom, postom i uzaludnim lutanjem, kleknuvši na koljena, ovako progovori dok su mu suze i jecaji zaprečivali riječi: O slavni mučeniče Vinko, ako je postojana i nedvojbena istina da se presvete relikvije tvoga tijela nalaze u Lisabonu, pogledavši na moju bijedu, vrati mi, zaklinjem te, ono što tražim. Rekavši to, odmah začu riku goveda kao da dolazi izbliza, te dok su mu vrlo guste magle oduzimale vid, slušajući ponovljene glasove, krene boljim korakom i, veoma obradovan i veseo, prepozna kravu koja mu se ukazala pred očima te je, zahvaljujući u sebi Bogu i slavnomu mučeniku, odvede kući.

23 XV. ČUDO. Ali ništa manje čudesan dokaz pobožnosti pokazao se u onome što je u iste dane iskusio neki stanovnik Lisabona. On je od prijatelja bio primio na čuvanje položeni novac od četiri zlatnika: bio je to pak čovjek skromna imetka, ali obilan vjernim ćudoređem i životom. On i žena zajedničkim su radom ruku pribavljali hranu djeci i sebi, ne posjedujući ništa osim kuće u koju su se sklanjali. Dogodilo se pak da je neki znanac, koji je dobro poznavao mjesto na kojem je spomenuti novac bio položen, već poznato i unaprijed zabilježeno, pristupio onamo te, potajno ukravši zlatnike, pobjegao i prešavši rijeku Tajo sklonio se ua Almadu. Onaj pak koji je novac povjerio, kako je mislio, vjernoj pohrani, nakon nekoliko dana zatraži zlato jer ga je nužda tjerala. Kad je prije spomenuti građanin mislio da ga ima spremnogab i traženo nimalo nije pronašao, blijeda lica i jezika koji je od boli zamirao odgovori da mu je novac ukraden krađom. Žena odmah tužnim naricanjem ganu susjedstvo na suze i jadnim glasom zavapi da je bijedna i da se više neće izvući iz nevolja siromaštva. Jadni čovjek biva, dakle, izveden na sud pred pretora i, budući da s izgubljenim novcem nije izgubio ništa od vlastite imovine, prema običaju zemlje biva osuđen da ga vrati. Tjeskoban zbog tolikih zala, moli odgodu: tužan se vraća kući, imajući sa ženom malo savjeta što treba učiniti. Ona, posavjetovavši se s gatarima, kaže da je novac već odnesen sve do Francose, gradića koji je udaljen šest dana hoda od Lisabona. Očajavajući stoga da će zbog duljine puta sustići kradljivca, namjeravali su prodati svoju kuću za bilo kakvu cijenu, kako bi potom boravili pod nekom špiljom i u krajnjoj bijedi prosili hranu i kruh od vrata do vrata.

24 Muž se ipak vrati k supruzi i, kad su mu navrle suze, ovako progovori jadnici: O ženo, reče, evo sv. Vinko pruža utjehe bijednima koji mole i pred našim očima nitko ponizna srca i čiste duše ne pristupa nazočnosti njegovih relikvija a da sa sobom ne ponese željene lijekove. Ustanimo stoga i, prinoseći dar i još više dušu, kako naša mogućnost dopušta, položimo pred njim suze svoje tužbalice; i ako nada ne vara dušu, našoj će boli svojom dobrotom priteći brz lijek. Svidio se taj govor oboma te, izloživši darove koje su pripremili za prinos, slave bdjenja; i provevši dio noći u molitvi, primaju pouzdanu obavijest o izgubljenim stvarima. Netko je, naime, u viđenju rekao mužu: Pođi u Almadu, i onaj tko ti prvi dođe u susret silazeći iz utvrde, taj će te obavijestiti o tvome novcu. Zaplovi, dakle, kad je svanulo jutro, i stigavši brzo na unaprijed označeno mjesto, odmah susrete čovjeka koji je imao zlatnike, te ga on sam prvi prijateljski pozdravi. Znam, reče onaj koji je počinio krađu, da tražiš svoje zlatnike; ali ako zauvijek prešutiš moje ime i zadržiš u tajnosti ono što ću ti o tome priznati, ja ću te s vraćenim novcem radosna poslati natrag tvojoj ženi. Kad je, dakle, dana riječ i obećana šutnja o zlu djelu, drage je volje obećao dati i dio novca. Ali onaj drugi reče: Nipošto neću više ništa od toga zadržati za sebe; jer otkako sam ih zlo uzeo, duša mi je uvijek bila gonjena teškim užasima te sam, kao u nekom novom pomračenju uma, lišen mira, silno zanijemio od straha. Primio je stoga čovjek radujući se zlato i silno veseo vraća se kući, noseći sa sobom svoje utjehe k ženi, koja će se radovati tolikomu dobročinstvu najpobožnijega mučenika.

25 XVI. ČUDO. Sličnom milošću pobožnosti neka je vrlo siromašna ženica, kad nikako nije mogla pronaći rublje primljeno na pranje koje joj je bilo ukradeno krađom, vraćajući se od umoljenoga mučenika, našla ga položena kod kuće i u cijelosti vraćena.

26 I druga jedna, vrlo bijedna, koja je stanovala u predgrađu Lisabona, primila je od milostinje gore spomenutoga kralja deset zlatnika za otkup sina te ih, kad su joj bili ukradeni, nije nalazila; izlivši molitvu sa suzama, zaiskala je milosrđe od bl. Vinka, i vrativši se kući, susrete praščića kojega je sama othranila kako u svojim ustima donosi spomenuto zlato pred noge svoje gospodarice.

Siječanj, svezak III.

27 XVII. ČUDO. Neki je pak u isto vrijeme kupovao zečje kožice i, da bi ih obrađivao u nadi dobitka, potrošio je sve što je imao na njihovu kupnju. Dok je na njihovo čuvanje pazio nemarnijim radom, izgubi ih jer je netko drugi bio brižljiviji u prisvajanju tuđega; preokrenuvši gotovo cijeli grad da ih pronađe, naposljetku boljom odlukom pribjegne zazivanju milosrđa blaženoga mučenika. Bio je tada nazočan i obavljao svoja bdjenja predstojnik škola prije imenovane crkve i, kako smo primili od njega samoga dok je to pripovijedao, on i njegovo nazočno društvo nasmijali su se takvim riječima spomenutoga trgovca; upravivši, naime, oči i pokrenuvši lice, reče: O sv. Vinko, nipošto se neću maknuti iz tvoje nazočnosti dok ne zapovjediš da mi se vrate moje kože. Prije nego što je, dakle, nastupila ponoć, hitro ustavši budi drugove govoreći da je po bl. Vinku dobio pouzdanu obavijest u kojoj kući i kod kojega čovjeka mora pronaći kožice; za koje znamo da ih je čovjek pronašao s onolikom sigurnošću s kolikom je postojanošću vjere i pouzdanja molio slavnoga mučenika za izgubljenu stvar. Ali svakako valja pamtiti i duboko razmatrati kolike je zasluge kod Gospodina preblaženi duh ovoga mučenika i koliko svojom molitvom vrijedi na nebu za otpuštanje grijeha duša, onaj koji se na zemlji pokazuje toliko moćnim ne samo u ozdravljanju tijela od mnogostruke bolesti nego i u stvarima potrebnima za život.

a Almada je gradić poznat po utvrdi, preko rijeke Tajo, nasuprot Lisabonu.
b Pretpostavljamo da tako treba čitati. Bilo je napisano „ceteros”.

Stišane oluje i druga dobročinstva udijeljena smrtnicima.

Ali i mora se ishodom čudesnih događaja pokazuju nimalo lišenima njegovih dobročinstava. Neki, naime, stanovnici Lisabona danas nipošto ne bi bili svjedoci onoga što ćemo ispripovjediti da, nakon što im je dano spasenje iz tolikih pogibelji, svoj sadašnji život ne duguju slavnomu mučeniku. Kad su oni već na granici mora i kopna sebi obećavali obalu i luku lakom plovidbom, velika snaga vjetrova i protivan udar silovitih valova, pokidavši sidrenu užad, odnese bijedne mornare na pučinu daleko od pogleda na kopno, dok su vesla uzalud radila; a nadolazeća tamna noć udvostručuje oluje, i u udvostručenim tminama kormilar očito ne zna kamo treba usmjeriti lađicu. Dio, dakle, plačući lije suze i prazni lađu otežalu od kiše i mora; a dio se spominje onoga što je slatko ostavio kod kuće i želi da se njegovi pobrinu za njega kao za pokojnika. Tri su, dakle, noći i dana, nerazlučiva zbog nevremena i tmina, mučeni bez jela i pića, nimalo u nedoumici glede smrti. Doista, premda je smrt odgođena olujom, ipak očekuju sigurnu smrt zbog duga posta. Tada napokon jadnim glasovima zazivaju sv. Vinka i jednodušno čine zavjete Vinku: i odmah primaju povoljan povjetarac, dok se more smirilo i zrak razvedrio, te bivaju mimo očekivanja čudesnom brzinom doneseni u željene luke; i prije nego što pođu svojim kućama, najprije izvršavaju zavjete sv. Vinku, o čijoj milosti i neizrecivoj dobroti svjedoče, dok se narod divi, da su spašeni iz neizmjernih pogibelji. A žene, i kako je koja bila bliža onima u pogibelji, iznakažena lica i kose po običaju svoga naroda, pjevale su tužbalice i, pošto su po običaju otpjevane mise, preporučile duše svojih muževa. Kad su se oni ponovno pojavili živi, svu žalost pretvaraju u radost i mnogim zahvalama pokazuju koliko za spas svojih duguju Bogu i preblaženomu mučeniku.

29 XVIII. ČUDO. Zaista je dostojno zaslugama ovoga slavnoga mučenika pripisati to što je lađa iza Alcobaçe izbjegla sličnu pogibelj brodoloma na moru. Doista je gospodin opat, brinući se za zajedničku (R:c Možda „emitur”.)ab IZ RUKOPISA. potrebu braće, zapovjedio da se teretna lađa napuni solju,b koje ima u velikom izobilju u Alcobaçi, i odveze u drugu luku gdje se skupljec prodaje. Lađa je, dakle, uz naklonost varava povjetarca isplovila iz luke i, dok se kretala mnogo dalje od kopna, iznenada nabujavši udari protivan vjetar u jedra te tolikim vihorom zahvati pogođenu lađu da je strašnim naletom valova bila naglo nošena prema zavojima hridi i mjestima odakle nitko ne bi umakao. Tada pak redovnici koji su bili nazočni, prestrašeni neposrednom pogibelji, zajedno vičući upućuju molitve sv. Vinku i velikim zapomaganjem vape da ih istrgne iz neposredne smrti. Na čudesan način, dakle, čim je molitva završila, oluja odmah prestade, vjetar se okrenu u najugodniji povjetarac i lađa s velikom tišinom uplovi u luku u kojoj se štuje bl. Vinko. Ondje, oslobođeni tolikoga straha, pohitaju u nazočnost blaženoga mučenika i zahvalnim govorom pred narodom iznose koliku su neposrednu smrt izbjegli njegovom zaslugom.

30 Ali i vrlo mnogi drugi, koji sebi ribolovom pribavljaju hranu i odjeću, učinivši vrlo često zavjete bl. Vinku, vraćaju lađe s pučine veoma natovarene mnoštvom riba. Zbog ovih i mnogih drugih znakova čudesa pomorci nazivaju Vinka moćnikom mora i manje se boje morskih pogibelji svi koji čestim spominjanjem čine mučenika sebi naklonjenim. Ali vratimo pripovijedanje onomu što po njemu Gospodin čini bijednicima.

31 XIX. ČUDO. Neki je pak dugo vremena bio izgubio vid očiju, te mu je, dok je ponizno molio Boga i slavnoga mučenika, vraćeno dugo izgubljeno zdravlje očiju. To je on sam, koji je bio slijep, priznao pred prije spomenutim gospodinom Gonsalvom, vojnim tribunom, koji je tada slavio svoja bdjenja kod blaženoga mučenika.

oslobođena opsjednuta;

32 XX. ČUDO. Iste je te noći i neka nijema i opsjednuta djevojčica obdarena vraćenim zdravljem.

33 XXI. ČUDO. Ali i nakon nekoliko dana neki je drugi, kojega je zloduh često mučio, ozdravljen čudesnom i spomena dostojnom milošću. On je noću bio došao tražiti lijekove, slučajno one iste noći kad je gospodin Galdin, upravitelj dobara i meštar vitezova Templara za kraljevstvo Portugal, muž uistinu milostiv i slavan, zajedno s mnogim drugim vitezovima obavljao svoja bdjenja u duhu velike pobožnosti. Dogodilo se da je spomenuti bolesnik stao pred prije imenovanoga meštra ispred svetih relikvija; te osjetivši uobičajeni znak dolazeće bolesti, poče glasno vikati i od onih koji su sjedili zajedno tražiti pomoć protiv nasilja napadajućega neprijatelja. Njemu meštar pouzdano reče: Ne boj se, seljače, nego imaj dobro pouzdanje i ispruživši ruku dotakni škrinju; govorio je, naime, onaj koga je mučio zloduh da ga je zli duh obično zaposjedao kroz mali prst desne ruke. Ispruživši stoga tu ruku, dotaknuo je škrinju u kojoj se čuvaju svete relikvije i malo je odahnuo od neprijatelja. Triput je, dakle, u toj noći njegov neprijatelj prestrašio bijednoga čovjeka, te je dodirom svete škrinje po zapovijedi spomenutoga meštra, pošto mu je mučenik dao sigurnost, naposljetku zdrav izbjegao pogibao od neprijatelja.

34 XXII. ČUDO. I neki drugi mladić, nemoćan već mnogo dana, bio je izgubio uporabu svih udova od pupka naniže; i kad su liječnici očajavali u njegovo ozdravljenje, boljom odlukom bi doveden rukama drugih u nazočnost preblaženoga mučenika. Kad je on češće prinio suze i molitve svoje pobožnosti preblaženomu mučeniku, otišao je tako zdrav sa vraćenim udovima kao da nikada nije bio pritisnut nikakvom tegobom.

35 XXIII. ČUDO. Slično je drugi neki, kojega je zloduh često hvatao danju, nepodnošljivo patio, te bdijući mnogo dana i noći kod svetoga mučenika i moleći vrlo dugo uz bdjenja, naposljetku je obećao slavnomu Vinku trajno služenje svoga tijela dok bude živio i, boraveći dulje s nama, u cijelosti je oslobođen spomenute bijede.

36 XXIV. ČUDO. Jedan drugi također boravi u Torresu; toliko je bio klonuo u životnom duhu zbog duge tegobe grozničave bolesti da je dršćući već očekivao posljednji kraj smrtnoga časa. Dok ga je posljednja bol, kako se i bojao, stezala, pred nazočnim se susjedima zavjetovao da će, ako preživi, poći k sv. Vinku: i čim je učinio zavjet, na divljenje svih koji su bili nazočni, vraćeno mu je najsavršenije zdravlje. Milost toga dobročinstva on sam poslije, a i drugi kojima je dar preblaženoga mučenika bio poznat, kad su stigli u Lisabon, nisu prestajali dužnim zahvaljivanjem razglašavati zasluge blaženoga mučenika.

a Alcobaça je plemeniti i bogati samostan cistercitskoga reda, koji je sagradio Alfons I.
b O solanama Portugala i obilju soli raspravlja Vasconcelos u Descriptio Lusitaniae.

O relikvijama sv. Vinka

prenesenima u Bari u Apuliji.

Kad su relikvije sv. Vinka bile prenesene u Portugal, a zatim u Galiju, Valencija ipak nije ostala posve bez ikakva njegova zaloga. Jer kad su razne, kako biva, Crkve toga grada prisvojile sebi neki dio posmrtnih ostataka, bilo je onoga što je u osmom stoljeću preneseno na Sveti rt, a sto godina poslije u Castres, te zatim i u Italiju, kao što ćemo uskoro reći, osim ako tko želi da su stanovnici Castresa poslije nešto darovali natrag stanovnicima Valencije. Jer ono o čemu neki raspravljaju, da Audald poslije ništa nije mogao pronaći ako su iz straha od Abderamana bile odnesene u Portugal, te da oni bjegunci ne bi odnijeli samo dio ostavivši dio kao plijen barbarima, to nas nimalo ne pokolebava. Nisu, naime, tada pobjegli svi građani Valencije, niti su oni koji su pobjegli imali u svojoj vlasti svetinje i opremu svih Crkava, nego možda jednoga hrama ili samostana. Ono pak što nasuprot tomu piše Aimoin, da je Audald pronašao cijelo tijelo još povezano svojim tetivama, nije takve naravi da bi nas prisililo priznati kako nijedan njegov dio nije nedostajao. Često smo vidjeli kostur kao cijeloga ljudskog tijela i povezan, premda je nedostajao dio ruku, nekoliko rebara i druge kosti.

2 Nije, dakle, ni cijela Italija, premda dovoljno bogata svojima, štoviše obogaćujući ostale pokrajine blagom, lišena zaloga tako slavnoga mučenika. O nekim relikvijama sv. Vinka koje su dva redovnika odnijela u Capuu izvijestili smo gore iz Sigeberta, ali njih sada posjeduje grad Metz u Belgijskoj Galiji. U Rimu postoje tri bazilike posvećene sv. Vinku i Anastaziju, kako svjedoči Oktavije Panciroli; i u jednoj od njih, koja se posjećuje u IX.

Pripovijest o prijenosu

Ruke sv. Vinka mučenika,

Izvađena iz barijskoga rukopisa po Antunu Beatillu iz Družbe ISUSOVE.

Nedugo nakon što je prošlo malo vremena od polaganja tijela preblaženogaa Nikole u njegovu barijsku baziliku, dogodilo se da je biskupb grada Valencije došao u Bari kako bi nekom lađom spomenutoga grada sa svojim sunarodnjacima pošao pohoditi Kristov grob, radi kojega je bio došao iz svoje domovine. Kad je to javljeno gospodinuc Iliji, nadbiskupu barijsked i kanuzinske stolice, dozvavši svoga arhiđakona, zapovjedio je da se spomenuti biskup časno ugosti u časnom svratištu nekoga sugrađanina.

2 Doista, dok su lađe odgađale prijelaz preko mora, biskup se razboli od teške nemoći. Njemu je gospodin Ilija vrlo često slao svoje liječnike i svakodnevno mu je služio iz svojih dobara. Biskup biva osuđen na smrt; vidjevši da ostaje na samrti, poslao je s poštovanjem i dao sebi dozvati prije spomenutoga biskupa gospodina Iliju, da u njegove ruke preda sebe i svoje. Čuvši to, spomenuti gospodin nimalo nije oklijevaoe poći k njemu, nego je u pratnji mnoštva klerika došao u kuću gdje je bolesnik ležao te po običaju takvih raširio nad njim blagoslov sa znakom Križa. Bolesni biskup, uhvativši rukom njegovu desnicu i ljubeći je s prevelikom pobožnošću, ovako progovori: Moja je želja, časni oče, da pođem u Jeruzalem trajala mnogo proteklih godina; ali dijelom zbog najvećega dostojanstva moga biskupstva i raznih službi naše pokrajine koje su se ispriječile, a dijelom zbog zapreka mojih rođaka, iz straha od duga puta dosad nikako nisam mogao započeti. Ali vidim da sam pritisnut tako najtežom nemoći da ono što sam već žarko želio nipošto ne mogu izvršiti. Ispovijedam, dakle, svoje grijehe pred vašom nazočnošću, oče i gospodine, i iz vaših ću posvećenih ruku sada pobožno primiti tijelo Kristovo.

3 Nakon što je to učinjeno, otvorenim glasom pred svima, premda se bolest opirala, govorio je: Za svoje dostojanstvo i najveću pobožnost nosim u srebrnoj škrinjici ruku đakona sv. Vinka, koju smatram dragocjenijom iznad svega svoga blaga. Ali budući da prepoznajem vrijeme svoga odlaska, za kojim sam žudio otkako sam navršio šezdesetu godinu, da budem s Kristom, sviđa mi se da se spomenuta ruka čuva u crkvi bl. Nikole; i želim da ona uvijek bude ovdje meni na spomen, kako bi se moja duša uvijek naslađivala molitvama i žrtvama vaše Crkve. Rekavši to, predao ju je u ruke gospodina Ilije govoreći: Ako, gospodine oče, umrem, neka bude tako kako je prije rečeno; ako se pak vratim zdravlju, neka ne bude nikakve odgode da je uzmem sa sobom. To je gospodin nadbiskup pred svima čvrstom voljom obećao.

4 Trećega dana nakon toga duh je biskupov odletio na nebo. Tijelo se s najvećom čašću prenosi u crkvu bl. Nikole te je, nakon što su obavljeni obredi kako je običaj kršćana, pokopano u miru. Odmah je gospodin Ilija, svečano pripravivši procesiju, dok su zvona snažno zvonila, s onim mnoštvom klerika i laika uzeo ruku sv. Vinka i položio je zajedno s rukom sv. Tome apostola na mjesto na kojem počiva tijelo sv. Nikole, gdje sada još časnije ostaju na hvalu i slavu svevišnjega Boga.

a Bilo je to 1087. godine kad je u Bari doneseno tijelo sv. Nikole biskupa.
b Moglo bi se pitati je li ovaj bio biskup Valencije Segalauna u Galiji ili Valencije Kontestana u Taragonskoj Hispaniji. Ova je doduše u to vrijeme bila u vlasti Maura, ali je ipak mogla imati svoje mozarapske biskupe, kao i drugi gradovi; i budući da je ondje nekoć smrt podnio sv. Vinko, čini se da je pisac mislio na nju kad je jednostavno rekao Valencija.
c Ilija je bio redovnik iz Cave, zatim opat u Bariju u samostanu sv. Benedikta, te napokon 1089. godine izabran za nadbiskupa toga grada, a posvetio ga je sam Urban II. u mjesecu listopadu iste godine u novoj nadbiskupskoj crkvi u Bariju; živio je u biskupstvu 15 godina, 7 mjeseci i 22 dana, a umro 23. svibnja 1105. Baziliku sv. Nikole započeo je još dok je bio opat od milostinje koja se svakodnevno prinosila te ju je ukrasio mnogim dragocjenim darovima i relikvijama svetaca. Tako naš Antun Beatillo u Catalogus Archiepiscoporum Barensium.
d Te su biskupije sjedinjene oko 848. godine, kako svjedoči isti pisac Beatillo.
e Treba čitati „distulit” ili nešto slično.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

22. siječnja Kalendar godine