§ II. Povijest prijenosa, godišnji blagdan.
§ II. Translationis historia, anniversarium festum.
8 Povijest prijenosa napisao je Stjepan, precentor Lisabonske crkve, još za života Alfonsa Henrika, prvoga kralja Luzitanaca, koji se za nju bio pobrinuo. Ovu nam je povijest, prepisanu iz drevnoga kodeksa preslavnoga samostana u Alcobaçi s naslovom Tertia pars Passionum, iz Madrida poslao preslavni muž don Toma Tamayo de Vargas, povjesničar Katoličkoga kralja, posvjedočivši da se nalazi i u arhivima Lisabonske prvostolnice.
P erscripta est translationis historia a Stephano Ecclesiæ Ulyssipponensis Præcentore, adhuc superstite Alfonso Henricio primo Lusitanorum Rege, qui eam curarat. Historiam hanc ex celeberrimi Alcobacensis cænobii vetusto codice, cui titulus Tertia pars Passionum, descriptam, nobis Madrito transmisit Don Thomas Tamayo de Vargas, Regis Catholici Historiographus, V. CL. testatus et in archivis majoris Ecclesiæ Ulyssipponensis extare.
9 Spomen toga prijenosa slavi se godišnjom svečanošću 15. rujna dvostrukim časoslovom, koji je vrhovni svećenik Siksto V. odobrio 24. ožujka 1590. zajedno s ostalim vlastitim časoslovima te Crkve, koje je prema pravilu Rimskoga brevijara, po nalogu biskupijske sinode i svoga biskupa Jurja de Almeide, sredio lisabonski kanonik Petar Lovro de Távora, koji u predgovoru samomu Sikstu V. među ostalim ovako piše: „Budući da pak Lisabonska Crkva po posebnom i prastarom običaju i pravu svake godine 15. rujna pod dvostrukim obredom slavi blagdan prijenosa istoga presvetog mučenika Vincenta, a istoga se dana obavlja i svečana procesija svećenika i svega puka u čast istoga mučenika, sastavio sam, napustivši drugi drevni, i vlastiti časoslov ovoga blagdana onom marljivošću kojom sam mogao, prema skromnosti svoga dara, (prema reformiranom Brevijaru), kako bih osvježio zamrlu uspomenu na prijenos i ponovno probudio, podigao i umnožio drevnu pobožnost svega puka prema svome zaštitniku, koja je već bila gotovo ugasla. Stoga smo u responzorijima, kako je običaj Crkve, spomenuli neka čudesa ovoga svetog mučenika: ta čudesa naime nisu apokrifna, nego se čuvaju na pergameni u crkvenom arhivu, potvrđena su najstarijim i vjerodostojnim svjedočanstvima te su izvrsno naslikana na drevnoj oltarnoj slici i ispisana zlatnim slovima. Čitanja smo pak uzeli iz povijesti najpobožnijega i najodanijega Andrije Resendea, koji je po općem sudu bio najbolji istraživač i istine i starine, a koji je i najelegantnijim pjesmama opjevao Vincentov trijumf. Himne smo pak dijelom uzeli iz Prudencija uz malo dodataka i izmjena, a dijelom su sastavljeni prema vjernosti povijesti, skromnim doduše umijećem, ali u onom metru kojim se ponekad služi i Crkva. Budući da je pak uoči ovih dvaju blagdana, po običaju nadbiskupije, svima pod prijetnjom smrtnoga grijeha propisan post, dodali smo i službu bdjenja, kako bismo sačuvali običaj Rimske Crkve, i uzeli je upravo iz bdjenja sv. Lovre.”
9 Peragitur anniversaria celebritate illius Translationis memoria XV Septembris, officio duplici, quod Sixtus V Pontifex Maximus an. 1590, 24 Martii, approbqvit una cum aliis illius Ecclesiæ propriis officiis, quæ ad Romani Breviarii normam digesserat, diœcesanæ synodi suique Antistitis Georgei Dalmeida mandato, Petrus Laurentius de Tavora Ulyssiponensis Canonicus, qui in præfatione ad ipsum Sixtum V, inter alia ita scribit: Cum vero, particulari et antiquissimo usu ac jure, de translatione ejusdem sanctissimi Martyris Vincentii quotannis decimo septimo Kalendas Octobris sub duplici officio diem festum agat Olysiponensis Ecclesia, et eodem die Sacerdotum et totius ejus officium, totius populi fiat altera solemnis supplicatio in honorem ejusdem Martyris; proprium etiam officium hujus festi, alio antiquo dimisso, ea qua potui diligentia, pro ingenii mei tenuitate, (Breviarii reformati) composui, ut et translationis memoriam intermortuam refricarem, et antiquam totius populi devotionem erga suum Patronum, pene jam extinctam, iterum excitarem, erigerem, et augerem. Quapropter in Responsoriis aliquorum miraculorum hujus sancti Martyris, ut mos est Ecclesiæ, memoriam fecimus: sunt enim hæc miracula non apocrypha quidem, sed apud Ecclesiae archivium in membrana observata, antiquissimis et fide dignis testimoniis comprobata, et in antiqua altaris tabella optime depicta, litterisque aureis exarata. Lectiones vero desumpsimus ex historia religiosissimi et devotissimi Andreæ Resendii, qui, omnium consensu, optimus fuit et veritatis et antiquitatis indagator, qui etiam elegantissimi carminibus Vincentii triumphum decantavit. Hymnos vero partim ex Prudentio paucis additis et mutatis desumpsimus; partim vero ad instar historiæ fidem, tenui quidem marte, sed eo metro quo etiam aliquando Ecclesia utitur, sunt compositi. Cum vero in vigilia horum duorum festorum, ex consuetudine Archiepiscopatus, sub pena mortalis reatus omnibus indictum sit jejunium, officium Vigiliæ, ut morem servaremus Ecclesiæ Romanæ, adjunximus, et illud ipsum ex vigilia S. Laurentii desumpsimus. memoria in sacris Fastis.
10 Za isti dan Martyrologium Lusitanicum, koje su sastavili oci Družbe Isusove, donosi: „U gradu Lisabonu, prijenos tijela preslavnoga mučenika Vincenta s rta koji je po njemu dobio ime u kraljevstvu Algarve u isti grad Lisabon, izvršen revnošću Alfonsa Henrika, prvoga kralja Portugala, koji je zapovjedio da se to sveto blago smjesti u katedralnu crkvu istoga grada, koji je malo prije toga oteo Maurima; a kako ona štuje svetoga mučenika kao posebnog zaštitnika, za vječni je spomen tolikoga dobročinstva sebi za grb uzela lađu kojom je sveto tijelo onamo dovezeno.”
10 Ad eumdem diem Martyrologium Lusitanicum a Patribus Societatis Jesu concinnatum: In civitate Ulyssippone, Translatio corporis præclari Martyris Vincentii, ex promontorio, quod ab eo nomen accepit in regno Algarbii, adeamdem urbem Ulyssipponensem, peracta studio Alfonsi Henricii primi Portugalliæ Regis, qui sacrum illum thesaurum collocari mandavit in Cathedrali ecclesia ejusdem urbis, paullo antea ab eo Mauris ereptæ; quæ cum sanctum Martyrem ceu peculiarem patronum veneretur, in perpetuum tanti beneficii monumentum, insignia sibi sumpsit navem, qua sacrum corpus isthuc fuit advectum.
11 Nadalje, premda je bilo poznato da se u lisabonskoj prvostolnici čuvaju zemni ostaci sv. Vincenta, ipak je svima bilo skriveno u kojem su njezinu dijelu pohranjeni, bilo zbog nemara predaka, bilo radije zbog prevelike opreznosti kojom je znanje o tome mjestu bilo priopćeno samo nekolicini, nakon čije se smrti uvuklo neznanje. Kad je pak godine 1614. u nekoj kapeli toga hrama trebalo nešto obnoviti, pronađen je kovčežić svetih zaloga s natpisom koji je svjedočio da su ondje pohranjene moći sv. Vincenta, dovezene onamo lađom uz pratnju dvaju gavrana. Zatim je uz veliko klicanje i slavlje kroz tri tjedna održavana svečanost koju opširno i elegantno opisuje gore navedeni Franjo Didak de Aynsa y Yriarte u knj. 2 djela Antiquit. Oscanar; pogl. 18.
11 Porro cum constaret in majori x de Ulyssipponensi asservari S. Vincentii exuvias, qua lamen ejus parte conditæ essent, cunctos latebat, seu qua majorum negligentia, sive potius nimia cura ejus loci notitia cum paucis communicata; quibus demortuis signorantia subrepserat. Cum vero anno 1614, in quodam xdis ejus sacello nescio quid innovari esset necesse, repertum conditorium est sacrorum pignorum cum epigraphe, quæ isthic repositas S. Vincentii reliquias testaretur, navi eo advectas, corvis duobus assectantibus. Magno deinde plausu et triumpho acta ad tres hebdomadas celebritas, quam fuse et eleganter describit superius citatus Franciscus Didacus de Aynsa-y-yriarte lib. 2, antiquit. Oscanar. cap. 18.
Čudesa sv. Vincencija, objavljena u Lisabonu,
A miracula s. Vicentii, ulyssippone edita,
Od autora Stjepana, lisabonskog precentora. Iz starih rukopisa izvadio D. Toma Tamayo de Vargas, povjesničar Katoličkoga kralja.
Auctore Stephano, Præcentore Ulyssipponensi. Ex veteribus MSS. eruta a D. Thoma Tamayo de Vargas, Regis Catholici Historiographo.
Pronađene moći sv. Vincenta.
Inventæ S. Vincentii reliquiæ.
Pisma izjavljuju da su sretni kraljevi koji pravedno zapovijedaju, i ništa ne govore da je ljudskim prilikama korisnije nego kad po Božjem smilovanju imaju vlast oni koji su stekli znanje upravljanja narodima; moć pak onih koji se Boga boje, ljube ga i štuju, koji više ljube ono kraljevstvo gdje se ne boje imati sudionike, koji svoju moć stavljaju u službu božanskog veličanstva radi što većeg širenja Božjega štovanja, ne koristi toliko njima samima koliko podanicima. U tim je pohvalama doista osobito zasjala hrabrost kraljab Alfonsa, koji je svoju moć radi širenja Crkve tako čestim ratovima uvježbao da sada, kad je zreo dobi i razborom, sjedi strašan ne samo susjednim nego i ostalim kraljevima, te neprijatelji radije žele s njime iskusiti mir ili prijateljstvo negoli rat; a i Luzitaniju je toliko uzvisio naslovima da najveći njezin dio, slobodan od neprijatelja vjere i ispunjen vjernim narodima, prinosi Gospodinu obilne zahvale i žrtve hvale. Ako tko kao brižljiv promatrač pogleda mjesta koja je slavni kralj ili darovao božanskom bogoslužju i vjeri, ili koja je zidinama i pučanstvom radi učvršćenja kraljevstva i slabljenja neprijatelja bilo proširio bilo iznova sagradio, doista će priznati, koliko ljudskom sudu bude dopušteno, da mu je pripala sretna božanska milost. Budući da me daklec gradivo nadilazi dok namjeravam pisati o dobročinstvima koja je domovina Božjom voljom primila dok je on kraljevao, izostavivši ostalo za što snaga našega uma nimalo ne dostaje, dotaknut ću se zasad jednostavnim pripovijedanjem tek nekoliko stvari koje su u njegove dane grad Lisabon, po promislu božanske dobrote, uzvisile iznad svakog vjerovanja.
Scripturæ declarant Reges esse felices qui justa imperant; nihilque loquuntur rebus humanis esse commodius, quam si Deo miserante habeant potestatem, qui scientiam regendi populos consecuti sunt; illorum vero potentiam, qui Deum timent, diligunt, colunt; qui plus amant illud regnum, ubi non timent habere consortes; qui suam potestatem ad Dei cultum maxime dilatandum divinæ majestati famulari faciunt: non tam sibi præstatur, quam subditis. In his equidem laudum præconiis Regisb Alfonsi strenuitas admodum effulsit, qui suam potentiam ad Ec- Januarii Tom. III. clesiæ dilatationem adeo frequentibus bellis exercuit, ut nunc cum sit ætate maturus et sensu, non solum vicinis, sed etiam ceteris sedeat Regibus formidabilis; hostesque malint cum eo pacem aut amicitiam experiri, quam bellum; Lusitaniam quoque titulis adeo auxit, quod potissima pars ejus ab hostibus fidei libera populisque repleta fidelibus, uberes Domino gratias et sacrificia laudis exsolvit. Si loca quis diligens contemplator inspexerit, quæ Rex illustris aut divinis cultibus contulit et religioni, aut quæ mœnibus et populis ad regni firmamentum et hostium infirmationem seu ampliavit, seu denuo construxit; profecto fatebitur, quantum humano licebit judicio, ipsi divinam gratiam contigisse felicem. Cum ergo mec mea superet de beneficiis scribere proponentem, quæ patria nutu Dei, dum iste regnaret, accepit; omissis aliis, quibus nostri facultas ingenii minime sufficit, pauca interim quæ diebus illius civitatem Ulixbonam, per divinæ pietatis intuitum supra quam credi potest extollunt, relatu simplicis sermonis attingam.
2 Kao što se dakle po spisima i pripovijedanju predaka najpouzdanije vjeruje, preblaženi je Božji borac Vincent kod Valencije okrunjen mučeništvom i ondje pokopan. No kad je pod kraljem Roderikom gotovo po cijeloj Španjolskoj, uslijed provale Saracena, kršćanstvo propadalo, neki su pobožni muževi, tražeći sigurnija mjesta, na najudaljenijem mjestu prema zapadu, koje se latinski naziva: AD CAPUT S. VINCENTII DE CORVO, a arapskid EL KENICIET AL CORABII, to jest ECCLESIA CORVI, pohranili spomenute mučenikove kosti te sagradili ćelije koliko ih je ono usko i u more istureno mjesto moglo primiti, u kojima su pobožni muževi neko vrijeme na čast Božju služili slavnom mučeniku i s mnogo pobožnosti, ne bez božanskih dobročinstava, obavljali njegovo štovanje. A kad je spomenuti kralj Alfons, već tada od dječaštva veoma hvalevrijedan i mladić glasovite naravi, često pobijedivši neprijatelje, svladavši kraljeve, opustošivši i osvojivši gradove, počeo biti strah Maurima, pristupio je na spomenuto mjesto naoružan snagom kako vjere tako i naroda, kako bi odande sa sobom donio preblaženo tijelo. Ali kraljeva pobožna odanost nije toliko ostala uzaludna zbog nemara ili premalo podnesenog truda koliko po volji samoga mučenika. Stoga valja obratiti pozornost na obrazloženje samoga kralja o samoj stvari, koji kaže da blaženi mučenik stoga nije htio da ga kralj pronađe jer mu se svidjelo da ga radije štuje lisabonski puk, dok je nasuprot tome kraljeva nakana bila pohraniti ga u Bragi ili Coimbri ako ga pronađe i donese, osobito jer mu božanska dobrota još nije bila predalae Lisabon.
2 Sicut igitur litteris et narratione majorum certissime creditum est, beatissimus athleta Dei Vincentius apud Valentiam martyrio coronatus, ibique sepultus fuit. Verum quando sub Rege Roderico fere per totam Hispaniam, Saracenis irruentibus, Christianitas interiret, quidam viri religiosi tutiora loca quærentes, in loco remotissimo versus Occidentem, qui Latine dicitur: AD CAPUT S. VINCENTII DE CORVO, Arabice verod EL KENICIET AL CORABII, id est, ECCLESIA CORVI, præfata Martyris ossacondiderunt; cellulasque quantas ille locus angustus et in mare porrectus excipere posset, exstruxerunt; in quibus a viris religiosis per aliquod tempus, ad honorem Dei, Martyri glorioso servitum est, et ejus obsequium, non sine divinis beneficiis, cum multa devotione peractum. At ubi præfatus Rex Alfonsus jam tunc a puero admodum commendabilis et famosæ indolis adolescens, sæpe victis hostibus, Regibus superatis, urbibus quoque vastatis et captis, Mauris esse terrori cœpisset; ad locum prænominatum, ut inde secum beatissimum corpus afferret, virtute tam fidei quam gentis armatus accessit. Sed Regis pia devotio non tam incuria seu minus perpesso labore, quam ipsius Martyris voluntate cassa est. Libet igitur super re ipsa Regis ipsis rationem attendere, qui dicit idcirco beatum Martyrem a Rege se nolle fuisse repertum, quia sibi placitum fuerat ab Ulixbonensi populo potius venerari, ete contra Regis animus Bracharæ, seu Colimbriæ, si repertum referret, condere proponebat: præsertim cum nondum pietas divina sibi contulerite Ulixbonam.
3 Kralju ipak briga pobožnoga truda nije bila uzaludna. Jer Gospodinu je prinio ugodnu žrtvu odanosti i molitve na spomen uzvišenoga mučenika, čijom je pomoću i zagovorom, kako je vjerojatno, učinjeno da je u isto vrijeme kad je spomenuti kralj vratio kršćanskoj zemlji veoma mnogo kršćana iz ropstva nevjernika, koji su se nazivalig mozarapi, kao pomiješani Arapi, među njima dovedena i dvojica braće, pobožnih muževa poodmakle dobi i redovničkog odijela, koji su na spomenutom mjestu i u službi preblaženoga mučenika složno proveli svoj vijek. Dok su oni čestito i pobožno živjeli u Lisabonu, najpomnije su poučili mnoge, koji su to osobito nastojali doznati, o tome gdje su od predaka bili čuli da je bl. Vincent položen. Stoga, pošto se nakon nekog vremena već stekla pouzdana sigurnost o tim mjestima i napokon, Božjom voljom, mirovni ugovori između često spominjanoga kralja i Maura učinili put do spomenutoga mjesta sigurnijim, neki ljudi dobre volje i potaknuti božanskim duhom opreme brodove, prikupe što je potrebno, otisnu se na more, svladaju pogibelji i sretnom plovidbom stignu na željeno mjesto: ondje, ustrajući u bdjenjima i molitvama, oko unaprijed označenih mjesta otvore zemlju te nakon mnogo truda božanskom objavom pronađu žarko željeno tijelo; stavivši poželjni teret na lađu, nije lako riječima opisati s kakvim se radostima, s kakvim naposljetku zahvalama, kako veseli i vedri vraćaju. a Naslov ovih čudesa u rukopisima bijaše: Incipiunt miracula S. Vincentii Martyris, edita Ulixbonea Magistro Stephano Sedis Ulixbonis Præcentore.b Naš Antonio Vasconcelos piše da je ovaj rođen godine 1094., mjeseca srpnja; da je naslijedio oca grofa Henrika god. 1112; da je bio veoma ratoboran muž, proglašen prvim kraljem i da je živio preko 90 godina, što se ne slaže s onim što se donosi niže u pogl. 3.c Čini se da treba čitati: materia.d Trebalo je napisati (kako nas je upozorio naš uvijek s čašću spominjani Adrian Crommius, od kojega smo nekoć bili upućeni ne samo u svete spise nego i u osnove sirijskog i arapskog jezika) AL CHORAB; to jest crkva ili zajednica gavrana.e Vasconcelos piše da je Lisabon osvojen godine 1147., 20. listopada, u petak, na dan sv. Krispina i Krispinijana. Ali se ti podaci ne slažu. Godine 1147. nedjeljno slovo bilo je E, dakle 20. listopada odnosno 20. listopada pao je u ponedjeljak, a blagdan sv. Krispina i Krispinijana, koji se slavi 25. listopada, u subotu.g Kakav je bio položaj ovih mozarapa, izlaže naš Mariana u djelu de reb. Hisp; knj. 7, pogl. 15. Našima je doduše, kaže, u prvo vrijeme kad su barbari zauzeli i pritisnuli Španjolsku, od pobjednika bila dopuštena sloboda očinske vjere: svećenici, redovnici, posvećene djevice, odijelom se razlikujući od ostalih i ošišani po starom obredu, viđali su se u javnosti itd. Gotovo je jednak danas položaj kršćana pod Turcima. Ali nemilosrdniji od Turaka i Maura, kalvinisti ruše sve svetinje, prognaju katoličke svećenike i redovnike, oskvrnjuju samostane i oduzimaju svako vršenje vjere.
3 Regi tamen inutilis pii laboris curaf fuit. Nam placitam devotionis obtulit et orationis hostiam Domino, in memoriale altissimi Martyris: cujus ope atque suffragiis actum esse credibile est, quod eodem tempore quo Rex præfatus quamplurimos Christianos, quig Musarabes, quasi mixti Arabes, nuncupabantur, ab infidelium servitute terræ restituit Christianæ: inter quos duo fratres, viri religiosi, ætatis provectæ, habitus monachalis; qui in loco præfato, et servitio beatissimi Martyris suas ætates concorditer egerant, advecti sunt. Qui dum honeste et religiose Ulixbonæ vixissent, quamplures id maxime scire curantes, notitiam ubi ab antecessoribus B. Vincentium positum didicerant, diligentissime docuerunt. Unde post aliquod tempus cum jam haberetur certitudo definita locorum; et tandem, volente Deo, pacis fœdera inter Regem sæpe dictum, et Mauros, ad locum præfatum securius iter efficerent; quidam bono animo, et spiritu acti divino, navigia parant, collectisque necessariis maria tentant, pericula superant, et ad locum optatum felici navigatione perveniunt: ubi vigiliis et orationibus insistentes, circa loca præsignata terram aperiunt, corpusque præoptatum post multum laborem per divinam revelationem inveniunt, navique desiderabilem sarcinam imponentes, cum quibus gaudiis, quibus denique gratiarum actionibus, quam læti, quam hilares redeant, prosequi facile dictum non est. a Titulus horum miraculorum in MSS. erat: Incipiunt miracula S. Vincentii Martyris, edita Ulixbone a Magistro Stephano Sedis Ulixbonis Præcentore.b Hinc anno 1094, mense Julio natum; Comiti Henrico patri successisse an. 1112. virum bellicosissimum, primum Regem acclamatum supra 90 vixisse annos scribit Antonius Vasconcellius noster, quæ non congruunt cum iis quæ infra cap. 3, traduntur.c Videtur legendum, materia.d Scribendum fuit (ul nos monuit, semper cum honore nominandus, Adrianus Crommius noster, a quo non solum sacris litteris, sed et linguarium Syriacæ atque Arabicæ rudimentis imbuti olim sumus) AL CHORAB; id est, Ecclesia, vel congregatio, corvi.e Captam scribit Vasconcellius Ulyssipponem anno 1147, XIII Kal. Novemb. feria 6, die SS. Crispini et Crispiniani. Sed hi characteres non congruunt. Anno 1147, littera Dominicalis fuit E, ergo XIII Kal. Novemb. sive 20 Octobris incidit in fertam 2, SS. Crispini et Crispiniani festum, quod 25 Octobr. agitur, in sabbatum.g Quæ horum Muzarabum fuerit conditio exponit Mariana noster lib. 7, de reb. Hisp. cap. 15. Nostris quidem, inquit, quo primum tempore occupata a Barbaris et oppressa est Hispania, concessa a victoribus erat patriae religionis libertas Sacerdotes, monachi, sacræ Virgines, insigni veste discreti a ceteris, atque ex veteri ritu detonsi in publico conspiciebantur etc. Eadem fere Christianorum sub Turcis nunc conditio est. Sed Turcis ac Mauris immittores Calvinistæ sacra omnia evertunt, Sacerdotes Catholicos monachosque proscribunt, cænobia profanant, omne religionis exercitium adimunt.
Moći prenesene u Lisabon.
Reliquiæ Ulyssipponem translatæ.
4 PRVO ČUDO. Ne smije se prešutjeti ono što je jedan od drugova koji je bio prisutan priznao da se dogodilo njemu samome: da je naime od svetih kostiju nešto, dok su se u velikom strahu od neprijatelja na brzinu skupljale, potajno ukrao. Nakon toga čina ostao je lišen vida sve dok veoma ustrašen i žalostan nije ostalim dijelovima pridružio dio koji je bio uzeo, i odmah mu je, pošto je zadobio oproštenje, vraćena služba očiju.
PRIMUM MIRACULUM. Illud silentio dandum non est, quod de sociis unus, qui aderat, sibi ipsi, quod accidit, evenisse confessus est: sibi videlicet de sacris ossibus quiddam, dum multo metu hostium carptim colligerentur, se furto tulisse. Quo facto tamdiu permansit visu privatus, quoad reliquis partibus partem quam tulerat trepidus admodum et mæstus adjungeret, statimque suum oculis officium, impetrata venia, redditum est.
5 II. ČUDO. Ali doista ni to se ne smije smatrati da se dogodilo bez božanskoga dobročinstva, što se more oko onih krajeva uvijek ježi od vjetrova i valova, a tada im se na povratku pokazalo tako blagim i pitomim kao da nikada nije bilo naviklo uzburkavati se nikakvim gibanjima. Stižu dakle u Lisabon te, ulazeći uz Božju pomoć u željene luke radosnim veslanjem, dotiču obalu i, stavivši presveti teret na pobožna ramena, iznose ga iz lađe. Ali da nepromišljeno nasilje nekih ne bi moglo naškoditi, pod okriljem noći gotovo potajnim koracima potajno je prenesen u svetište bl. djevice Juste. No kad je gradu postao očito poznat događaj tako izvanredne stvari, nasta strka nenaoružanih i naoružanih. Ovi se nasilno prepiru i tvrde da ga valja položiti u samostan a regularnih kanonika koji borave izvan grada, dok drugi razboritijim mišljenjem uzvikuju da presveto tijelo treba odnijeti u katedralnu crkvu. Nob Gonçalo Egee, kojega je u one dane spomenuti kralj bio postavio na čelo vojskec Estremadure, čovjek doista odvažan i razborit, zapovjedi da se iz sredine ukloni nasilje i prepirka te da se o tako velikoj stvari pričeka kraljeva volja. Tada naposljetku Robert, dekan majke Crkve, muž mio Bogu i gradskom puku, okupivši drugove kanonike, raspoređene s jedne i druge strane kako komešanje puka ne bi stvar okrenulo drukčije, zahvalno obdari častimad M; upravitelja same crkve gdje je presveto tijelo u gradu najprije bilo položeno; i potaknuti božanskom naklonošću prihvate ga pobožnim i radosnim rukama te uz štovanje cijeloga grada, božanske himne i pohvale odnesu ga, radujući se nebeskom daru, u prvostolnicu, i položivši ga s dužnim štovanjem časte ga pobožnim osjećajima i neprestanim službama koliko god napokon ljudska snaga dopušta.
5 II MIRACULUM. Sed certe cum nec hoc sine beneficio accidisse divino æstimandum est, quod mare circa partes illas ventis semper horret et undis, et tunc ita se mite redeuntibus et placabile præbuit, ac si nullis unquam solitum fuerit motibus agitari. Veniunt igitur Ulixbonæm, et agente Deo portus intrantes optatos læto remige littus attingunt, onusque sanctissimum piis humeris imponentese navi deponunt. Sed ne violentia quorumdam valeat inconsiderata nocere, sub nocte quasi clanculis gressibus ad memoriam B. Justæ Virginis occulte relatum est. Verum ubi civitati manifesto rei tam excellentis eventus innotuit, factus est concursus inermium et armatorum. Hi ad monasterium a Canonicorum regularium extra civitatem commorantium cum violentia litigant et contendunt debere deponi: alii saniori sententia reclamant ad cathedralem ecclesiam sanctissimum corpus oportere deferri. At verob Gonsalvus Egee, quem in illis diebus Rex antedictus militiæ præfeceratc Extrematuræ, vir utique strenuus et discretus, mandate medio violentiam et litigium tolli, Regisque super re tanta beneplacitum expectari. Tunc denique matris Ecclesiæ Decanus Robertus, vir Deo et populo civitatis acceptus, collectis sociis Canonicis, ne plebis commotio rem aliter verteret, hinc inde dispositis,d M. Personam ipsius Ecclesiæ, ubi primum in civitate sanctissimum corpus fuerat depositum, gratanter honoribus donant; ipsumque divino consulti favore piis manibus et lætis excipiunt, et cum totius civitatis veneratione et hymnis divinis et laudibus, ad majorem ecclesiam, dono nimirum colæsti lætantes, asportant, et veneratione debita collocatum piis affectibus, servitiis incessabilibus, quantum denique vis humana permittit, honorant.
6 Trče dakle spomenuti regulari zatražiti nešto od moći dragocjenoga mučenika i dopiru do kraljevih ušiju s tako radosnim vijestima da su rekli kako se među svim onim što mu je za života po Božjoj naklonosti običavalo poći za rukom ovo dogodilo na osobit način. Mogao si stoga opaziti njegove suze radosnice na kraljevskom licu; mogao si u katoličkom mužu prepoznati pobožnu dušu i pohvaliti vjernika kojega bi vidio tako radosna kako odaje tolike zahvale, kako toliko uzvisuje i hvali božansku blagost, i to s pravom: vjerovao je naime da se sve to događa na umnoženje njegove sreće. Raduje se što se njegov grad, to jest zemlja blagoslova, Božjom voljom i njegovom posebnom vojnom snagom vraćena pod kršćansku vlast, u njegovo vrijeme uzvisuje tolikim mučenikom. Raduje se povrh toga što će crkva koju je on sam na čast Božju i spomen Blažene Djevice Marije utemeljio i obogatio, vlastitom rukom i troškom utemeljenu sagradio, a već sagrađenu uistinu obdario obilnijim dobročinstvima tijekom vremena, što će dakle ta crkva najizvrsnije prednjačiti pred ostalim crkvama u susjedstvu mnogim darovima božanske milosti, a osobito ovim prisutnim moćima slavnoga mučenika.
6 Currunt igitur prænominati regulares aliquid de reliquis pretiosi Martyris perituri, et regias aures rumoribus adeo lætis attingunt, ut inter illa quæ sibi prospera dum viveret, Dei favore, cedere consueverant, istud præcipue dicerent accidisse. Posses itaque lacrymas gaudii suas in regio vultu notare: posses in viro Catholico pium animum deprehendere, et commendare fidelem, quem adeo lætum tantas exsolvere grates, tantum divinam extollere videres et laudare clementiam; et merito: credidit enim id totum fieri ad suum felicitatis augmentum. Gaudet suam civitatem, terram scilicet benedictionis, Dei nutu, sua speciali militia potestati redditam Christianæ, suis temporibus tanto Martyre sublimari. Gaudet et insuper Ecclesiam, quam ipse ad honorem Dei et memoriam Beatæ Virginis Mariæ constituit et ditavit, manuque propria sumptuque fundatam ædificavit, et beneficiis amplioribus successu temporis ædificatam profecto dotavit, hanc, inquam, gaudet, aliis vicinitatis Ecclesiis, multis divinæ gratiæ dotibus, et his maxime præsentibus Martyris gloriosi reliquis excellentissime præferendam.
7 Potaknut dakle u najvećoj mjeri istinskom pobožnošću i razboritošću, potiče i zapovijeda da ugledni i odvažni muževi brzim hodom pohitaju na mjesto gdje je bilo pronađeno sveto tijelo te da sve što je od praha, ili opreme groba, ili kostiju ostalo zbog nemara drugih, oni budnom brigom i svom marljivošću donesu natrag. To je sve obavljeno onom brzinom i srećom kojom je poznato da je to poželio onaj koji je to zapovijedao. Vraćaju se naime oni koji bijahu poslani te sveti prah, drvo groba i dio lubanje s ostalim dijelovima u Lisabonu sastavljaju uz silno štovanje građana. A kolika slatkoća čudesnoga mirisa drveta postoji sve do današnjega dana onima koji žele iskusiti, ako im se dopusti pristupiti bliže, susreće ih čudesan miomiris i najslađi miris.
7 Vera igitur pietate et prudentia summopere motus, hortatur et mandat, quatenus viri commendabiles et strenui, ad locum, in quo fuerat sacrum corpus inventum, motu celeri properent, et quidquid aut pluveris, aut tumuli apparatus, aut ossium esset ex aliorum incuria derelictum, isti vigili cura, et omni diligentia reportarent. Quod totum ea festinatione et felicitate peractum est, qua constat hunc, qui hæc jubebat, hoc exoptasse. Revertunt enim qui missi fuerant, et sacros cineres, et ligna sepulchri et partem testæ capitalem, et cum reliquis partibus Ulixbonæ ingenti civium veneratione componunt. Sed quanta dulcedo miri odoris lignorum existat adhuc in præsentie die volentibus experiri, si propius admittantur, mira fragrantia et suavissimus odor occurrit.
a Rukopis je imao Quorum. Ali treba čitati Canonicorum.
b Ovaj je možda bio sin Egas Moniza (kojega Mariana naziva Egas Nunnius), najboljega i najhrabrijega muža, koji je odgajao djetinjstvo Alfonsa I. poukama, upravljao njegovom mladošću savjetima i pomogao počecima kraljevstva vjernošću i marljivošću. Resende i čitanja lisabonskog časoslova nazivaju ga Gonçalo Viegas.
c Ova pokrajina, čiji je glavni grad Lisabon, daleko je najplodnija žitom i stokom.
d Resende ovoga naziva Munio.
a MS. habebat Quorum. Sed Canonicorum legendum.
b Hic fortassis filius fuit Egæ Monisii (quem Mariana Egam Nunnium vocat) viri optimi et fortissimi, qui Alfonsi I, pueritiam præceptis excoluit, adolescentiam consiliis rexit, regni initia fide industriaque adjuvit. Resendius et Lectiones officii Ulyssipponensis vocant Gonsalvum Viegam.
c Hac regio, cujus caput Ulyssippo, longe fertilissima segetis pecorisque.
d Resendius Munionem hunc vocat.
Razna čudesa koja su se dogodila kod njih.
Varia ad eas facta miracula.
8 III. ČUDO. Ali ne smije se prešutjeti ono što je nedavno iskusio naš precentor magister Benedikt, muž ozbiljna života i ćudoređa. Dok se on po običaju približio oltaru pokraj kojega su položene presvete kosti s nakanom da se pomoli, osjetio je da ga je prožela tolika ugodnost miomirisa i mirisa da se, kao dirnut zapanjenošću uma i zanosom, predao molitvi sve dok onaj miris nije iščeznuo poput sjaja nekoga dima.
8 III MIRACULUM. Sed hoc prætereundum non est quod Magister Benedictus Præcentor noster, vir vita gravis et moribus nuper expertus est. Qui dum more solito ad altare, juxta quod ossa sanctissima posita sunt, orandi animo propius accessisset, tantæ se sensit et fragrantiæ et odoris suavitate perfusum, quod quasi stupore mentis et extasi tactus, orationi tamdiu se dedit, quoad odor ille quasi claritas fumi cujusdam abscederet.
9 Stoga se bilježi dan i radosnom se uspomenom sretno slavi dan u koji je pouzdano da je tijelo preblaženoga Vinka preneseno u Lisabonsku crkvu; taj se radosni prijenos određuje na 15. rujna godine Gospodnjea 1173., u 45. godini kraljevanja kralja Alfonsa, a 67. godini života istoga Alfonsa, dok je s njim sukraljevao sin istoga kralja Sančo,b mladić od 19 godina, divne naravi; a u 26. godini od osvojenja spomenutoga gradac.
9 Scribitur itaque dies, et grata memoria feliciter celebratur, in qua beatissimi corpus Vincentii ad Ulixbonensem Ecclesiam constat esse translatum: quæ translatio jocundaque statuitur XVII Kal. Octob. anno Domini a 1173, regni autem Regis Alfonsi 45, vitæ vero ejusdem Alfonsi anno 67, filioque Regis ejusdem Sancio conregnante,b 19 annorum adolescente, mirabilis indolis; ab urbis vero præfatæ captionec anno 26.
10 Budući da se, dakle, nazočnost tako slavnoga mučenika tiče sreće cijeloga kraljevstva, lisabonski je narod vezan najvećim i trajnim dugom da neprestanim hvalama blagoslivlja božansku blagost zbog tako izvrsna dobročinstva, da je uzvisuje mnogim zahvalama i po svemu veličanstvenim govorom naviješta. Premda, naime, božanskom snagom imaju neusporedivo dobru zemlju, jer zemlju, velim, pohvalnu po plodovima svake vrste, obilnu uljem, vinom i žitaricama, najzdraviju po zraku, bogatu blagodatima voda; ipak se po našem sudu sadašnjim darom nebeske naravi može pretpostaviti ostalim gradovima u svomu susjedstvu. Zbog ovoga, naime, nazočnoga dara Onaj koji je čudesan u veličanstvu i slavan u svojim svetima po milosti uobičajene dobrote svakoga dana čini čudesno velika i veličanstveno čudesna djela. Jer oni koji božanskoj milosti ili zaslugama preblaženoga mučenika Vinka ne pripisuju to što se zlodusi izgone iz opsjednutih tijela, što nijemi govore, što se hromima vraća hod, što se priskače u pomoć onima koji su u pogibelji na moru, što se slijepima vraća vid, što se čudesno vraća novac ukraden krađom, što se žene ozdravljaju od dugotrajna krvarenja, što se ljudi iskrivljenih udova čine uspravnima i što se iz ljudskih tijela istjeruju razne nemoći, takvi se imaju smatrati ne samo nezahvalnima na Božjim dobročinstvima nego i posve tuđima broju vjernika. Kanići, dakle, redom raspravljati o spomenutim čudesima, da božanska dobročinstva ne bi ostala skrivena znanju potomaka, premda obilje gradiva priječi onoga koji izlaže, ipak ću, onako kako se zna da su se ova i vrlo mnoga djela dogodila, izložiti što kraće mognem. Kad je, dakle, glas o tolikim čudesima odavde i odande privlačio narode te jedne sazivao da vide čudesne stvari, a druge da slave ime Gospodnje; ipak većinu još više požuruje nada da će se božanskom dobrotom i Vinkovim zaslugama vratiti zdravlje bolesnim tijelima ili dušama koje muči zli duh.
10 Cum igitur ad totius regni felicitatem attineat Martyris adeo gloriosi præsentia, maximo populus Ulixbonensis jugi tenetur debito, divinam clementiam super tam excellenti beneficio laudibus incessabilibus benedicere, multis gratiarum actionibus extollere, et per omnia sermone magnifico prædicare. Licet enim terram habeant virtute divina incomparabiliter bonam, nam, terram, inquam, omnium generum fructibus commendabilem, oleo, vino, frugibus abundantem, aere saluberrimam, undarum beneficio copiosam; præsenti tamen cœlestis generis dono ceteris potest nostro judicio suæ vicinitatis civitatibus anteponi. Propter præsens siquidem donum, is qui est majestate mirabilis, et in Sanctis suis gloriosus, mirifice magna, et magnifice mirabilia, per assuetæ bonitatis gratiam, diebus singulis operatur. Dæmonia siquidem ab obsessis corporibus effugari, mutos loqui, claudis gressum restitui, in mari periclitantibus subveniri, cæcos illuminari, sublatas furto pecunias mirabiliter reddi, mulieres a diutino sanguinis fluxu sanari, tortos membra rectos effici, ab humanis corporibus varios languores expelli, qui divinæ gratiæ aut beatissimi Martyris Vincentii meritis non adscribunt, non solum Dei beneficiorum ingrati, verum etiam a fidelium numero alienissimi sunt habendi. De prælibatis igitur miraculis ex ordine tractaturus, ne divina beneficia posterorum notitiam lateant, licet impediat copia proponentem, tamen sicut hæc et plurima gesta noscuntur, prout brevius possim, expediam. Cum ergo tantis audita miraculis, hinc inde populos fama contraheret, et hos ad videndum res mirabiles, illos ad glorificandum nomen Domini convocaret; plerosque tamen spes amplius properat, ut pietate divina, et Vincentii meritis, ad ægra corpora, seu mentes spiritu vexatas maligno, sanitas reducatur.
11 IV. ČUDO. Vidio sam, a i najveće mnoštvo koje je bilo nazočno, djevojku već za udaju, rođenu od lisabonskih roditelja, donesenu trudom drugih u crkvu u kojoj se štuje spomenuti mučenik Vinko. Dok je ona kretnjom iznemogla tijela i otežanom službom grla davala znak da želi biti položena k oltaru, okolno je mnoštvo upitalo roditelje kakva to bolest tolikom bijedom muči djevojku. Kad su oni pripovjedili da je ona tijekom nekoliko dana bila pritisnuta velikom tegobom bolesti, te je naposljetku, pogođena mahnitošću, izgubila govor, i da zato žele, budući da je ljudska pomoć već zakazala, zazvati božansko milosrđe. Dok su oni, velim, tako govorili, djevojka se u molitvi polaže pod svete relikvije. Dok je okolni narod pobožnim suzama i zajedničkim zavjetima molio za nju, neobičan mir i neka slatkoća sna ublaži djevojčine udove; tako ipak da se nazočnima činilo kako se blažim pokretom pomiče amo-tamo: odakle se ubrzo snažnija sama od sebe budi te, kad joj se vratila služba udova, dok su se svi divili čudesnomu događaju, ustaje, a usta, koja su bila svezana jer je to krivnja zahtijevala, odmah postadoše slobodna jer ih je Gospodin odriješio, i spremna na hvalu njemu i preslavnomu mučeniku. Stoga uzvikuje i svjedoči da joj se, dok je ležala u polusnu, ukazao muž u bijelom, a kad je upitala tko je taj što prilazi tako prekrasan, reče: Ja sam Vinko, koji sam te vratio zdravlju; te uhvativši djevojku za ruku, kako joj se učinilo, podiže je, zapovjedivši da ustavši izgovori ono što je osjetila da joj je udijeljeno iz dara božanske dobrote. Koje je, dakle, hvale, koje glasove klicanja, koje suze radosti, dok su posvuda gradom odzvanjala zvona, muž, žena, svaka dob, napokon sav grad hrleći izlio božanskoj dobroti, očito je da mi to možemo izreći to manje dostatno što Božja veličanstvena djela uzvišenije nadilaze ljudsko srce.
11 IV MIRACULUM. Vidi ipse, et quæ præsens aderat multitudo quam maxima, puellam jam nubilem, ab Ulixbonæ parentibus ortam, ad ecclesiam, in qua præfatus Martyr Vincentius honoratur, aliorum officio deportatam. Quæ dum gestu perditi corporis et gutturis impedito munere gravis, innueret quod vellet ad altare deponi, a parentibus circumstans turba quæsivit, cujusnam morbi puellam tanta miseria fatigaret. Quibus referentibus, illam per aliquot dies ægritudinis magna molestia fuisse gravatam; demum insania tactam amisisse loquelam, et ideo se velle, cum jam ab ope humana deficeret, misericordiam implorare divinam. His, inquam, ita dicentibus, puella sacris reliquiis in oratione supponitur. Pro qua dum a populo circumstante piis lacrymis, et communibus votis oratur, quies insolita et quædam soporis dulcedo membra puellæ demulcet; ita tamen ut mitiori motu videretur ab assistentibus hinc inde moveri: unde mox seipsa fortior excitatur, restitutoque membrorum officio, cunctis præ mirabili eventu stupentibus, surgit, et os, quod culpa fuerat exigente ligatum, fit illico solvente Domino liberum, et ad laudem ipsius et gloriosissimi Martyris expeditum. Exclamat itaque, et sibi, dum semisopita jaceret, virum in albis apparuisse testatur, quærentique, quisnam esset, qui tam speciosus accederet? Ego sum, inquit, Vincentius, qui te saluti reddidi: manuque puellæ, ut sibi visum fuerat, apprehensa elevavit eam, præcipiens ut surgens eloqueretur quod sibi senserat ex dono divinæ bonitatis impensum. Quas igitur laudes, quas voces exultationis, quas lætitiæ lacrymas, signis undique civitatis sonantibus, vir, mulier, ætas omnis, civitas denique tota concurrens divinæ bonitati deprompserit, eo minus sufficientius nos constat effari, quo Dei magnalia excellentius humanum pectus excedunt.
12 V. ČUDO. U isto je vrijeme neki kanonik naše Crkve zbog žara groznice već mnogo dana bio zapao u toliku tegobu i slabost da je jedva, dok ga je vukla nada u ozdravljenje, mogao doći do crkve; prenoćivši u njoj, nakon što je dovršio bdjenja u molitvi, vratio se kući snažan, sa vraćenim zdravljem.
12 V MIRACULUM. Per idem tempus quidam Ecclesiæ nostrae Canonicus ardore febrium jam multis diebus ita molestiæ accesserat et debilitati, ut vix ad ecclesiam, spe trahente salutis, valeret accedere: in qua dum pernoctasset, completis in oratione vigilii, domum sanitate reddita validus remeavit.
13 VI. ČUDO. Na sličan je način neki dječačić, sin prije spomenutoga graditelja crkve, po preblaženomu mučeniku zadobio zdravlje. Na njegovu se ozlijeđenu licu pokazivala tolika izobličenost da su ozljede roditeljima zadavale užas, a beznađe u ozdravljenje nemalo ih žalostilo. Bol je, dakle, sina potaknula pobožnost roditelja te, kako je običaj kad se očajava u ljudsku pomoć, ponizno zazivaju božansku pomoć. Dolaze stoga k sv. Vinku, noseći svjetlo kako vjerom tako i rukama, postavljaju trogodišnjega dječaka pred svete relikvije te dječačića uče riječi kojima neka od Vinka ište zdravlje. Mogao si se smekšati u duši, mogao si se tako ganuti u umu gledajući nijemoga i mucavoga kako stoji prignutih koljena, prolivenih suza, i s roditeljima ponavlja ove riječi: O sv. Vinko, daj mi zdravlje, i bit ću tvoj sluga dok budem živio. Kad su takve riječi više puta ponovljene, dječaku se uistinu vraća zdravo i lijepo lice, niti je nježno lice nadalje bilo okaljano ikakvim biljegom bolesti.
13 VI MIRACULUM. Simili modo quidam puerulus, magistri operis antedicti filius, per beatissimum Martyrem salutem adeptus est. Cujus facie læsa tanta in vultu deformitas apparebat, quod et læsuræ parentibus horrorem incuterent, et salutis desperatio non minime contristaret. Movit igitur devotionem parentum filii dolor, et, sicut moris est, cum desperatur humana divinam supplices opem implorant. Veniunt itaque ad S. Vincentium, lumen tam fide quam manibus ferentes, triennem puerum ante sacras reliquias statuunt, verba quibus Vincentium salutem exposcat, puerulum docent. Posses animo flecti, posses itaque mente compungi, videndo elinguem et balbulum flexis genibus, lacrymis fusis, adstantem, et hæc dicta cum parentibus iterantem: O S. Vincenti da mihi salutem; et tuus, dum vixero, servus existam. Hujuscemodi verbis aliquoties repetitis, sana quidem et formosa facies puero redditur, nec ulterius vultus tener ulla morbi notula maculatur.
14 VII. ČUDO. U međuvremenu je u blizini prije imenovane crkve boravila neka žena, uistinu vjerna i bogobojazna, koja je mnogo godina trpjela od krvarenja i velike tegobe; osim što je neukošću liječnika potrošila novac, spoznala je da nema nikakve pomoći; s vjerom i molitvom pristupila je Vinku, zaiskala zdravlje i primila ga na ovaj način: budući da joj se nakon obavljene molitve, dok je spavala, ukazao sv. Vinko,d da obuče oprane i čiste haljine, jer više neće imati nikakva zla koje je trpjela deset godina. Te je riječi slijedio učinak obećanoga zdravlja. Jer je nakon toga žena, oslobođena prije spomenute bijede, zahvalnim govorom slavila Božju blagost i Vinkovo dobročinstvo, narodu priznaje da je zdrava, naviješta nebesko milosrđe i uzvisuje milost danas darovana zdravlja.
a Iz ovoga se protiv gore postavljene kronologije našega Vasconcelosa zaključuje da je Alfons rođen 1106. godine, a počeo kraljevati 1128. godine.
b On je rođen 1154. godine, 11. studenoga, kako piše Vasconcelos.
c Ona je osvojena, kao što je gore rečeno, 1147. godine.
d Čini se da nedostaje „zapovijedajući” ili nešto slično.
14 VII MIRACULUM. Quædam interim mulier, sane fidelis et timorata, vicina prænominatæ moratur ecclesiæ, quæ multis annis fluxu sanguinis et magna molestia laborabat; præterquam imperitia medicorum consumpta pecunia nihil opis esse didicerat; fide et prece Vincentium adiit, sanitatem poposcit, et hoc modo recepit: siquidem post factam orationem, sibi quidem dormienti S. Vincentius apparuit,d ut vestes ablutas et mundas indueret; nihil ulterius mali, quod per decennium passa fuerat, habitura. Quæ verba præmissæ salutis effectus secutus est. Nam deinde mulier ab antedicta miseria liberata, clementiam Dei et Vincentii beneficium grato sermone glorificat, se sanam esse populo confitetur, cœlestem misericordiam prædicat, et gratiam hodie datæ sanitatis extollit.
a Ex his conficitur contra superius positam Vasconcelii nostri epocham, natum Alfonsum anno 1106, regnare capisse anno 1128.
b Natus is est anno 1154, 11 Novemberis, ut scribit Vasconceliius.
c Ea capta, ut supra dictum, an. 1147.
d Videtur deesse, præcipiens, aut quid simile.
Druga ozdravljenja bolesnika.
Aliæ curationes infirmorum.
13 VIII. ČUDO. U iste je dane i neka djevojčica, kako se govorilo od osam godina, u pratnji roditelja došla k zagovoru preslavnoga mučenika da bude oslobođena od zloduha. U njoj je bio neprijatelj tako mučan i težak da ju je tri ili četiri puta na dan mučio tolikim napornim navalama da je bolesne udove jedva održavao vlastiti duh. Vjerojatno je da je tjeskobe ove paćenice, nakon nekoliko noći bdjenja i molitava, pogledao Onaj koji podiže posrnule i uspravlja sve pogažene te je, otjeravši nasilje i zlobu tlačiteljskoga neprijatelja po molitvama preblaženoga mučenika, vratio djevojčicu zdravlju i ubuduće je sačuvao sigurnom i nepovrijeđenom.
13 VIII MIRACULUM. In iisdem etiam diebus puelula quædam, octo sicut dicebatur annorum, ut a dæmonio liberaretur ad gloriosissimi Martyris suffragium parentibus comitata pervenit. Huic inerat hostis adeo molestus et gravis, ut eam ter aut quater in die intantum laborioso vexaret incursu, quod ægra membra vix proprius spiritus sustentaret. Hujus dolentis angustias, post aliquot vigilias noctium et orationes, illum intuitum fuisse credibile est, qui corruentes elevat, erigit omnes elisos, hostisque opprimentis violentia et improbitate depulsa per beatissimi Martyris preces puellam saluti restituit, securamque de cetero atque incolumem conservavit.
16 Ali i o dvama gavranima, koje su već mnogi češće vidjeli kako živahnim letom dolaze pod luk i svod prednje crkve, neki se podrugljivci i nezahvalnici prema božanskoj dobroti podsmjehuju. A ja pak smatram da je ono bilo mnogo nevjerojatnije; uistinu nevjerojatnije, jer je čudesnije; a ipak je najistinitije da je ptica nezasitne proždrljivosti i odana ždrijelu, zaboravivši proždrljivu narav, mogla meso presvetoga mučenika, izranjavano željeznom spravom, plamenom i mnogostrukom kaznom, ne samo ne dotaknuti, nego ga i čuvati nepovrijeđenim od ostalih ptica i, što je još čudesnije, od divljih zvijeri. Zar je božanskim migom ova ptica čak i gladna mogla četrdeset dana hraniti svetoga proroka, a nije mogla doletjeti k spomenutoj crkvi, makar radi svjedočanstva svetoga tijela? Stoga, da bi oni koji zavide božanskim krepostima zastranili u još očitiju ludost, neka govor nastavi red započeta pripovijedanja; a one koje ni stvar čudesna za čuti ili vidjeti ne priklanja na hvalu božanskoga veličanstva, neka veći razlog nevjerea...
16 Sed et de duobus corvis, qui jam a múltis visi sunt sæpius alacri volatu sub arcum et testudinem anteriori ecclesiæ pervenisse; quidam irrisores et divinæ pietatis ingrati subsannant. At ego quidem illud æstimo multo fuisse incredibilius; sane incredibilius, quia mirabilius; et tamen verissimum est, quod inexpletæ avis edacitatis et gulæ dedita, naturae oblita voracis, potuit carnem sanctissimi Martyris ferro, flamma, pœnaque multiplici tritam; non solum non attingere, verum illæsam a ceteris avibus, et, quod magis est mirandum, a feris bestiis custodire. Potuitne nutu divino hæc avis etiam jéjuna sanctum Prophetam dies quadraginta cibare, et non potuit ad præfatam ecclesiam, vel propter testimonium sancti corporis advolare? Unde ut apertiore dementia divinis virtutibus invidentes aberrent, propositæ narrationis ordinem exequatur oratio; et quos nec res auditu vel visu mirabilis ad laudem divinæ majestatis inclinant, major incrudelitatis caussa. a....
17 IX. ČUDO. Bila je, dakle, u Lisabonu sedmogodišnja uzeta djevojčica, koja je imala lice iskrivljeno tolikom izobličenosti da su joj, izgubivši dah prirodnoga puta, usta snagom bolesti bila zavrnuta prema jednome uhu te su jedva gotovo uz sljepoočnicu ispuštala dah uvučena zraka. Stoga njezini roditelji, čuvši da spomenuti slavni mučenik mnoge takve oslobađa od njihovih nemoći, dovode djevojčicu u često spominjanu crkvu; te u mnogom jecanju i skrušenosti srca polažu svoje prinose kod svetih relikvija: i da ne duljim govor više nego što je potrebno, izlažu božanskoj blagosti i preblaženomu Vinku djevojčicu, opomenutu da ponizno moli koliko može. Bez odgode: kao zapanjena i prestrašena novim viđenjem, ustajući uistinu ne vlastitom snagom, ipak radosna i zdrava, kad su joj usta vraćena i postavljena na svoje mjesto, progovara te pred narodom koji je bio nazočan i divio se redom priznaje kako joj se ukazao bl. Vinko i dodirom vlastite ruke stavljenim na bolesni obraz vratio djevojčici lice i zdravlje. Nastaje stoga u cijelome gradu radostan poklik do zvijezda, te kler s narodom glasnim klicanjem uzvisuje slavu i hvale Gospodinu na visinama; blagoslivljaju Boga i Gospodina Izraelova, koji pohađa svoj puk tolikim čudesima i čini narodu tako divno milosrđe u slavnomu mučeniku. Divi se narod i blaženim proglašava lice djevojčice, koje je zaslužilo da ga dotakne tako velika i tako sveta ruka i da tako sretnim dodirom zadobije zdravlje.
17 IX MIRACULUM. Erat igitur Ulixbonæ septennis puella paralytica, quæ vultum habebat tanta deformitate distractum, ut amisso spiramine viæ naturalis, os ad aurium unam vi morbi retortum retracti aeris aeris vix flatum fere juxta tempus emitteret. Unde parentes illius, audito quod multos hujusmodi præfatus Martyr gloriosus a suis languoribus allevaret, puellam ad ecclesiam sæpedictam adducunt; oblationesque suas ad sacras reliquias in gemitu multo et cordis contritione deponunt: et ne sermonem diutius quam opus sit teneam, puellam divinæ clementiæ et beatissimo Vincentio, monitam, ut quantum posset supplex oret, exponunt. Nec mora: quasi stupefacta et visu novo conterrita, officioque revera non suo consurgens, hilaris tamen et sana, ore reddito et suo loco restituto, profatur, populoque qui præsens aderat admirante, confitetur ex ordine, qualiter B. Vincentius sibi apparuit, et propriæ manus contactu ægræ maxillæ apposito, faciem puellæ restituit et salutem. Fit igitur in urbe tota lætus ad sidera clamor, et in excelsis Domino gloriam et laudes vociferationis cum populo Clerus extollunt; Deum et Dominum Israel benedicunt, qui plebem suam per tanta miracula visitat et tam admirabilem genti facere in Martyre glorioso misericordiam. Miratur et prædicat populus faciem puellæ beatam, quæ tanta et tam sacra manu contingi meruit, et habere tam felici contactu salutem.
18 X. ČUDO. Oklijeva duh, i dok se pred očima stječu vrlo mnoge stvari dostojne spomena i veoma vrijedne divljenja, među mnogima uistinu ne znam koju od njih treba osobitije pretpostaviti drugima. Što se, naime, tiče sadašnjega trenutka, mnogima će se možda činiti suvišnim povjeravati pismu tolike stvari koje se po svježem sjećanju najpoznatije slave u ustima sviju. Moglo bi, naime, biti dovoljno po općem znanju to što se raduje graditelj spomenute crkve i sam, kolikom god može rječitošću, naviješta kako ga je bl. Vinko obdario zdravljem. Ipak, budući da valja vjerovati kako se slavni mučenik pobrinuo ne samo za graditelja nego i za prije imenovano djelo, zato smatram da trebam opširnije razložiti dar božanske blagosti dan tomu čovjeku. Kad je on po kraljevskom nalogu bio pošao da potraži mjesto odakle bi se lakše moglo vaditi kamenje za gradnju crkve (jer se u Lisabonu klesano kamenje dobiva vrlo teško i uz velike troškove), s tom, velim, nakanom, dok je obilazio prikladnija mjesta za kamenje, mazga na kojoj je jahao, idući po vrletnim i besputnim predjelima gore, iznenada se poskliznula tako da je teret stavljen na sebe zbacila daleko od sebe, a zbačenoga čovjeka među kamenjem pritisnula opteretivši ga svojom težinom koja se odozgo svalila na nj. Pritrče stoga oni koji su bili bliže, podignu čovjeka i izvuku ga polumrtva te ga, dozivajući ga imenom graditelja, pitaju je li posve živ. A on, dok dvoji i sam se sebi čudi je li živ, naposljetku odgovara onima koji ga pitaju da ne zna koji dio ozlijeđenoga tijela muči veća tjeskoba; jer kao jedna jedina ozljeda istom je bolju satrla tijelo; ipak se najviše tuži na popustili sklop rebara. Nakon dva dana, dakle, veoma bolestan, kako-tako prevezen, biva doveden u Lisabon te, pošto su liječnici očajavali u svoju vještinu, tuđim rukama biva prinesen preblaženomu mučeniku. Ondje, dok je ponizno bdijući proveo jednu noć, kad je svanulo jutro, sa vraćenim udovima i odagnanom tegobom, zdrav i nepovrijeđen vraća se kući čvrstim korakom; te zahvalnim duhom i radosnim govorom svojoj ženi i razveseljenoj obitelji svjedoči koliku je milost primio od božanske dobrote.
18 X MIRACULUM. Hæret animus, et dum præ oculis plurima memoria digna et valde miranda concurrunt, de multis nimirum ignoro quod horum specialius debeat aliis anteponi. Quantum enim ad præsens, multis fortasse videbitur esse superfluum litteris commendare quamplurima, quæ recenti memoria per omnium ora notissima celebrentur. Satis enim esse communi notitia potest, quod operis ecclesiæ præfatæ magister gaudet, et per se, quanta potest eloquentia prædicat, qualiter a B. Vincentio salute donatus est. Verumtamen quia non solum magistro, sed et operi prænominato Martyr gloriosus consuluisse credendus est, ideirco videor homini datum divinæ debere clementiæ donum latius explicare. Iste cum esset ex regio mandato profectus, ut locum exquireret, unde facilius ad construendam ecclesiam lapides erui possent; (difficillime siquidem et multis impensis quadratos lapides Ulixbonæ contingit haberi) hoc, inquam, animo, dum loca lapidum circuit aptiora, mula, qua vectabatur, per aspera montis et devia gradiens, ita casu subito lapsa est, ut onus impositum a se longe dejiceret, et excussum hominem inter lapides aggravando sua mole desuper advolvente comprimeret. Accurrunt igitur qui propius aderant, et hominem levantes semivivum expediunt, et utrum integre vivat nomen mutando Magistri requirunt. Is vero dum dubitat, et de se miratur an vivat, respondet tandem quærentibus se nescium esse, quam partem læsi corporis major angustia molestaret; æquali quippe dolore quasi læsio una corpus attriverat; magis tamen de costarum compage soluta conqueritur. Post biduum igitur Ulixbonam æger admodum quoquo modo revectus adducitur, et desperata medicorum peritia, alienis manibus beatissimo Martyri præsentatur. Ubi dum suppliciter excubans noctem unam peregisset, mane facto redditis membris, depulsa molestia, sanus et incolumis domum gradu firmo revertitur; et quantam ex divina bonitate receperit gratiam grato animo et sermone lætifico suæ uxori et lætanti familiai protestatur.
19 XI. ČUDO. Bio je u isto vrijeme neki mladić izb Guimarãesa, već mnogo vremena iscrpljen tolikom slabošću od četverodnevnih groznica da je, budući da liječnici nisu ništa postizali, popuštao krajnjoj iznemoglosti i dršćući očekivao čas u koji će završiti život. Čuvši ipak za čudesna djela Božja i bl. Vinka, prikupi nadu u duši te naumi i zavjetuje se da će poći slavnomu mučeniku; i dok je ubrzavao put, prije nego što je stigao do željenoga mjesta, biva oslobođen duge tegobe groznica. A obećani je put zahvalnom pobožnošću dovršio do kraja te je, izloživši misne prikazne darove, danas pred narodom slaveći Gospodina objavio što mu je preblaženi mučenik učinio.
19 XI MIRACULUM. Fuit eodem tempore juvenis quidam deb Uvimarannis, quartanis febribus adeo multo tempore tanta debilitate confectus, quod nihil proficientibus medicis extremo defectui cederet, horamque qua diem clauderet trepidus expectaret. Auditis tamen Dei et B. Vincentii mirabilibus, spem animo colligit, et Martyrem gloriosum adeundum proponit et vovit; et dum viam accelerat, antequam ad locum optatum perveniat, febrium longa molestia liberatur. Iter autem promissum matre grata per solvit, et Missæ oblationis donis expositis, quid sibi Martyr beatissimus egerit hodie coram populum Dominum glorificando declarat.
20 XII. ČUDO. U to je vrijeme također neka mlađa djevojka, nekoliko dana prije udana za muža, zapala u klonulost živaca; te izgubivši jednu stranu boka, trudom roditelja biva donesena u crkvu i prostrta pred svete relikvije u nadi da će zadobiti zdravlje. Dok su roditelji za nju molili i lili suze, djevojka se malo-pomalo pribere, snažnije podigne udove s mjesta na kojima je ležala, rukom koja je prije bila beskorisna za rad prebaci skliznuli ogrtač preko ramena te, kad su joj se i ostali udovi vratili uobičajenoj uporabi, majci koja ju je pitala odgovori da je po sv. Vinku vedra i zdrava: ispruži ruku u dokaz zdravlja i ustade kad joj se vratio hod u nogama, govoreći da je ozdravljena i da se želi vratiti kući, dok se mnoštvo nazočnih divilo.
20 XII MIRACULUM. Tunc quoque temporis adolescentula, paucis ante diebus marito tradita, nervorum dissolutionem incurrit; et parte lateris unius amissa, parentum obsequio ad ecclesiam portatur, et ante sacras reliquias, spe salutis habendæ, prosternitur. Pro qua dum parentes orationem et lacrymas faciunt, puella se paullatim recolligit, et membra de locis quo jacuerat fortius elevat, et manu, quæ prius inutilis actui fuerat, collapsim mantellum humero superponit, ceterisque membris usui solito restitutis, quærenti matri, se per S. Vincentium hilarem esse respondet et sanam: manum in argumentum salutis extendit, pedibusque reddito gradu consurgit, dicens se esse sanatam, et velle domum, turba præsentium admirante, redire.
21 XIII. ČUDO. Klerici koji su bili nazočni ipak je opominju da se uzdržava kroz tri dana i nalažu joj da se ne služi zagrljajima muža dok bdjenjima i molitvama ne učini dostojan spomen Bogu i slavnomu mučeniku na sjećanje na darovano zdravlje. Odbijajući ih poslušati, dok su roditelji s radošću pripremali gozbu, upusti se u zabranjene poljupce i s mužem. Zbog toga je, lišena dara zdravlja udijeljena malo prije, nesumnjivo, kako smatram, kao očit dokaz neposluha, kad joj se i jezik sputao, izgubila govor. Žalosnija se, dakle, vodi odakle je bila došla sa zdravljem; i nakon kratka vremena, kad je izvršila zavjet boljega života, ponovljenim darom božanske dobrote vratila se ozdravljena. Ali premda je preblaženi mučenik uistinu veoma dobrostiv u čudesima davanja ozdravljenja, ipak je još više tješitelj potlačenih siromaha u stvarima oduzetima krađom ili na druge načine negoli koristan vratitelj izgubljene stvari.
a Ovdje nešto nedostaje.
b O gradiću Guimarãesu, koji se pučki sada zove Guimarães, rečeno je 10. siječnja uz život sv. Gundisalva, 1. poglavlje, slovo K. Neki žele da je to antička Araduca.
21 XIII MIRACULUM. Monetur tamen a Clericis, qui aderant, abstinere per triduum, et indicitur ne velit amplexibus uti mariti, donec vigiliis et orationibus dignam faciat Deo et glorioso Martyri de datæ salus recordatione memoriam. Quos audire recusans, dum a parentibus cum lætitia convivium apparatur, vetitis osculis et marito miscetur. Unde collatæ paullo ante sanitatis dono fraudata, nimirum, ut estimo, ad evidentiam inobedientiæ, etiam lingua præpedita, loquelam amisit. Tristior igitur unde cum salute venerat, ducitur; et post moram parvulam voto vitæ melioris effecto, iterato divinæ bonitatis dono facta sana reversa est. Sed et certo cum sit Martyr beatissimus in dandarum sanitatum miraculis valde beneficus, pauperum tamen est oppressorum in rebus furto seu aliis modis ablatis consolator, quam rei perditæ utilis restitutor.
a Aliquid hic deest.
b De Wimaranensi oppido, quod vulgo nunc Guimaraes vocant, dictum 10 Janu. ad vitam S. Gondisalvi cap. 1, litt. K. Quidam Araducam veterum esse volunt.
Izgubljene stvari pronađene pomoću sv. Vinka.
Res amissæ, ope S. Vincentii repertæ.
22 XIV. ČUDO. U našem je, naime, susjedstvu boravio neki besprijekoran čovjek, bogobojazan i Božji prijatelj, prije nekoliko dana bogat i među sebi sličnim vojnicima Estremadure obilan potrebnim dobrima. Ali, kako većinu smrtnika obavija sudbina sadašnjega života, i njegove su posljednje dane, jer su stvari krenule naopako, obuzeli siromaštvo i starost. Ipak je skromnost razborita muža činila siromaštvo blažim dok ga je strpljivo podnosio. Ali bijeda je toga čovjeka s vremenom dotle došla da je izgubio jedno govedo, djelić svega svoga skromnog imetka, dok je bez nadzora lutalo brdima. Kad ga je spomenuti čovjek nekoliko dana tjeskobno tražio pretražujući zemlju putovima i bespućima, obuzet klonulošću zbog zlih prilika, slomljen zimom, postom i uzaludnim lutanjem, kleknuvši na koljena, ovako progovori dok su mu suze i jecaji zaprečivali riječi: O slavni mučeniče Vinko, ako je postojana i nedvojbena istina da se presvete relikvije tvoga tijela nalaze u Lisabonu, pogledavši na moju bijedu, vrati mi, zaklinjem te, ono što tražim. Rekavši to, odmah začu riku goveda kao da dolazi izbliza, te dok su mu vrlo guste magle oduzimale vid, slušajući ponovljene glasove, krene boljim korakom i, veoma obradovan i veseo, prepozna kravu koja mu se ukazala pred očima te je, zahvaljujući u sebi Bogu i slavnomu mučeniku, odvede kući.
22 XIV MIRACULUM. Quidam namque in vicinia nostra moratur homo sine querela, Dei timidus et amicus, dives ante aliquos dies, et inter sui similes Extrematuræ milites rerum necessarium abundans. Sed, ut plerosque mortalium sors vitæ præsentis obvolvit, hujus quoque dies ultimos rebus sinistre cedentibus paupertas occupaverat et senectus. Viri tamen prudentis modestia pauperiem efficit, dum patienter sustinet, mitiorem. Sed hominis miseria successu temporis eo processit, ut bovem unam, totius possessiunculæ particulam, dum sine custodia montibus oberraret, amitteret. Quam dum per aliquos dies homo præfatus per viam et inviam anxius terram lustrando quæsisset rerum malarum tædio tactus, hyeme, jejunio, et inutili fractus erratu, positis genibus, ita lacrymis et gemitu verba præpediente profatur: O Martyr gloriose Vincenti, si constans et indubitabile verum est sanctissimas corporis tui reliquias esse Ulixbonæ, meam miseriam intuendo, mihi, obsecro, quod quæro restitue. Qui dicto statim mugitum bovis quasi de prope venientis attendit, et nebulis admodum spissis visum eripientibus sonos audiens iteratos, gressu meliore procedit, vaccamque oculis præsentatam gravidus plurimum et lætabundus agnoscit, secumque gratias referens Deo et Martyri glorioso, domum reducit.
23 XV. ČUDO. Ali ništa manje čudesan dokaz pobožnosti pokazao se u onome što je u iste dane iskusio neki stanovnik Lisabona. On je od prijatelja bio primio na čuvanje položeni novac od četiri zlatnika: bio je to pak čovjek skromna imetka, ali obilan vjernim ćudoređem i životom. On i žena zajedničkim su radom ruku pribavljali hranu djeci i sebi, ne posjedujući ništa osim kuće u koju su se sklanjali. Dogodilo se pak da je neki znanac, koji je dobro poznavao mjesto na kojem je spomenuti novac bio položen, već poznato i unaprijed zabilježeno, pristupio onamo te, potajno ukravši zlatnike, pobjegao i prešavši rijeku Tajo sklonio se ua Almadu. Onaj pak koji je novac povjerio, kako je mislio, vjernoj pohrani, nakon nekoliko dana zatraži zlato jer ga je nužda tjerala. Kad je prije spomenuti građanin mislio da ga ima spremnogab i traženo nimalo nije pronašao, blijeda lica i jezika koji je od boli zamirao odgovori da mu je novac ukraden krađom. Žena odmah tužnim naricanjem ganu susjedstvo na suze i jadnim glasom zavapi da je bijedna i da se više neće izvući iz nevolja siromaštva. Jadni čovjek biva, dakle, izveden na sud pred pretora i, budući da s izgubljenim novcem nije izgubio ništa od vlastite imovine, prema običaju zemlje biva osuđen da ga vrati. Tjeskoban zbog tolikih zala, moli odgodu: tužan se vraća kući, imajući sa ženom malo savjeta što treba učiniti. Ona, posavjetovavši se s gatarima, kaže da je novac već odnesen sve do Francose, gradića koji je udaljen šest dana hoda od Lisabona. Očajavajući stoga da će zbog duljine puta sustići kradljivca, namjeravali su prodati svoju kuću za bilo kakvu cijenu, kako bi potom boravili pod nekom špiljom i u krajnjoj bijedi prosili hranu i kruh od vrata do vrata.
23 XV MIRACULUM. Sed non minus mirabile pietatis extitit argumentum, quod quidam Ulixbonæ habitans in iisdem diebus expertus est. Hic ab amico depositam pecuniam quatuor aureorum conservandam receperat: erat autem homo rerum exilium, sed morum et vitæ fidelis abundans. Is et uxor manuum labore communi communi liberis victum et sibi parabant, nihil præter domum, qua se reciperent, possidentes. Contigit autem ut quidam familiariter noscens ad locum, in quo prædicta pecunia posita erat, jam cognitum et prænotatum accederet: aureisque furtive sublatis fugam tenuit, et se a Almada transmisso Tago recepit. Is autem qui pecuniam custodiæ, sicut putabat, fideli commiserat, post paucos dies aurum exigente necessitate requirit. Quod dum in promptub se civis antedictus habere putaret, et quæsitam minime reperiret, exangui vultu, linguaque præ dolore deficiente, respondet, pecuniam sibi furto esse sublatam. Uxor illico ejulatu flebili motam viciniam vertit in lacrymas, et miserabili voce conclamat, se miseram, non amplius a paupertatis incommodis emersuram. Ducitur ergo ante Prætorem homo miser in caussam, et quia cum amissa pecunia rei propriæ nihil amiserat, ipsam reddere juxta terræ consuetudinem judicatur. Tantis itaque malis anxius petit inducias: domum tristis revertitur, cum uxore quid facere debeat parum consilii habiturus. Quæ consultis sortilegis, dicit pecuniam jam ad Francosam usque fore delatam, quod oppidum vi distat Ulixbona dietis. Latronem itaque de viæ magnitudine persequi desperantes, domum suam quo possent pretio vendere proponebant, sub aliqua postmodum spelunca mansuri, victum panemque ostiatim ultima miseria petituri.
24 Muž se ipak vrati k supruzi i, kad su mu navrle suze, ovako progovori jadnici: O ženo, reče, evo sv. Vinko pruža utjehe bijednima koji mole i pred našim očima nitko ponizna srca i čiste duše ne pristupa nazočnosti njegovih relikvija a da sa sobom ne ponese željene lijekove. Ustanimo stoga i, prinoseći dar i još više dušu, kako naša mogućnost dopušta, položimo pred njim suze svoje tužbalice; i ako nada ne vara dušu, našoj će boli svojom dobrotom priteći brz lijek. Svidio se taj govor oboma te, izloživši darove koje su pripremili za prinos, slave bdjenja; i provevši dio noći u molitvi, primaju pouzdanu obavijest o izgubljenim stvarima. Netko je, naime, u viđenju rekao mužu: Pođi u Almadu, i onaj tko ti prvi dođe u susret silazeći iz utvrde, taj će te obavijestiti o tvome novcu. Zaplovi, dakle, kad je svanulo jutro, i stigavši brzo na unaprijed označeno mjesto, odmah susrete čovjeka koji je imao zlatnike, te ga on sam prvi prijateljski pozdravi. Znam, reče onaj koji je počinio krađu, da tražiš svoje zlatnike; ali ako zauvijek prešutiš moje ime i zadržiš u tajnosti ono što ću ti o tome priznati, ja ću te s vraćenim novcem radosna poslati natrag tvojoj ženi. Kad je, dakle, dana riječ i obećana šutnja o zlu djelu, drage je volje obećao dati i dio novca. Ali onaj drugi reče: Nipošto neću više ništa od toga zadržati za sebe; jer otkako sam ih zlo uzeo, duša mi je uvijek bila gonjena teškim užasima te sam, kao u nekom novom pomračenju uma, lišen mira, silno zanijemio od straha. Primio je stoga čovjek radujući se zlato i silno veseo vraća se kući, noseći sa sobom svoje utjehe k ženi, koja će se radovati tolikomu dobročinstvu najpobožnijega mučenika.
24 Redit tamen maritus-ad conjugem, et obortis lacrymis ita miserandam affatur: O mulier, inquit, ecce S. Vincentius petentibus miseris solatia confert et nobis videntibus nemo corde supplici et animo mundo ad præsentiam reliquiarum ejus accedit, qui secum optata remedia non reportet. Surgamus itaque, et, prout nostra facultas expetit, munus et animum potius offerentes, coram ipso lacrymas nostrae quærelæ ponamus; et nisi spes animum fallit, nostro dolori velox aderit sua pietate remedium. Placuit hic sermo duobus, et expositis quæ oblationi paraverant donis, vigilias celebrant; et parte noctis in orando peracta certam notitiam de rebus amissis accipiunt. Quidam enim marito per visum apparens: Vade, inquit, Almadam, et qui tibi de castello veniens primo occurrerit, is de tua pecunia te certum faciet. Navigat igitur mane facto, et citus ad locum præmonstratum adveniens statim hominem aureos habentem obviam habuit, et ab ipso prius amico more salvere jubetur. Scio, inquit qui furtum commiserat, quod tuos aureos quæris; sed si tacitum semper de nomine meo, et secretum habueris quod inde fuero tibi confessus, ego cum pecunia reddita tuæ te lætum uxori remittam. Data itaque fide et rei male gestæ taciturnitate promissa, partem quoque pecuniæ se daturum animo libenti spopondit. Sed et alius, Nequaquam, inquit, diutius inde quidquam mihi retinebo; quoniam ut hos male tuli, semper animus duris horroribus actus, quasi alienatione nova, remota quiete, vehementer obstupui. Recepit igitur aurum homo gaudens, et valde lætissimus domum regreditur, secumque sua solatia defert ad uxorem, de piisimi Martyris tanto beneficio gavisuram.
25 XVI. ČUDO. Sličnom milošću pobožnosti neka je vrlo siromašna ženica, kad nikako nije mogla pronaći rublje primljeno na pranje koje joj je bilo ukradeno krađom, vraćajući se od umoljenoga mučenika, našla ga položena kod kuće i u cijelosti vraćena.
25 XVI MIRACULUM. Simili pietatis gratia quædam muliercula valde pauperrima, pannos ad lavandum susceptos, dum furto sublatos minime reperiret, ab exorato Martyre rediens, domi positos et ad plenum restitutos invenit.
26 I druga jedna, vrlo bijedna, koja je stanovala u predgrađu Lisabona, primila je od milostinje gore spomenutoga kralja deset zlatnika za otkup sina te ih, kad su joj bili ukradeni, nije nalazila; izlivši molitvu sa suzama, zaiskala je milosrđe od bl. Vinka, i vrativši se kući, susrete praščića kojega je sama othranila kako u svojim ustima donosi spomenuto zlato pred noge svoje gospodarice.
26 Alia quoque, quæ in suburbio habitabat Ulixbonæ misera valde, decem aureos, quos ad redimendum filium ex eleemosyna Regis supradicti receperat, et subtractos non inveniens, fusa cum lacrymis oratione a B. Vincentio misericordiam petit, et domum reversa nutritum a se porcellum obviam habuit, prædictum aurum ore suo ad pedes dominæ suæ præsentantem.
Siječanj, svezak III.
Januarii Tom. III.
27 XVII. ČUDO. Neki je pak u isto vrijeme kupovao zečje kožice i, da bi ih obrađivao u nadi dobitka, potrošio je sve što je imao na njihovu kupnju. Dok je na njihovo čuvanje pazio nemarnijim radom, izgubi ih jer je netko drugi bio brižljiviji u prisvajanju tuđega; preokrenuvši gotovo cijeli grad da ih pronađe, naposljetku boljom odlukom pribjegne zazivanju milosrđa blaženoga mučenika. Bio je tada nazočan i obavljao svoja bdjenja predstojnik škola prije imenovane crkve i, kako smo primili od njega samoga dok je to pripovijedao, on i njegovo nazočno društvo nasmijali su se takvim riječima spomenutoga trgovca; upravivši, naime, oči i pokrenuvši lice, reče: O sv. Vinko, nipošto se neću maknuti iz tvoje nazočnosti dok ne zapovjediš da mi se vrate moje kože. Prije nego što je, dakle, nastupila ponoć, hitro ustavši budi drugove govoreći da je po bl. Vinku dobio pouzdanu obavijest u kojoj kući i kod kojega čovjeka mora pronaći kožice; za koje znamo da ih je čovjek pronašao s onolikom sigurnošću s kolikom je postojanošću vjere i pouzdanja molio slavnoga mučenika za izgubljenu stvar. Ali svakako valja pamtiti i duboko razmatrati kolike je zasluge kod Gospodina preblaženi duh ovoga mučenika i koliko svojom molitvom vrijedi na nebu za otpuštanje grijeha duša, onaj koji se na zemlji pokazuje toliko moćnim ne samo u ozdravljanju tijela od mnogostruke bolesti nego i u stvarima potrebnima za život.
27 XVII MIRACULUM. Quidam autem eodem tempore pelliculas emere cirogillinas, et ut in eis operaretur, spe lucri, quidquid habebat in eis emendis expenderat. Quibus conservandis dum animum opere negligentiori impendit, ipsas alio curam agente habendis alienis sollicitiorem amittit: pro quibus urbe fere tota quærendis eversa, ad misericordiam beati Martyris implorandam consilio tandem meliore recurrit. Aderat tunc et suas agebat vigilias Ecclesiæ prænominatæ Magister scholarum, et sicut ab eodem confitente recepimus, ipse et sua societas præsens præfati negotiatoris verba hujusmodi risit; intendens enim oculos, et faciem commovens, ait: O S. Vincenti de tua præsentia nequaquam movebor, donec meas pelles mihi reddi præcipias. Prius igitur quam nox media fieret, propere surgens socios excitat, dicens se per B. Vincentium certum effectum, qua domo, et apud quem debeat hominem pelliculas invenire: quas ea certitudine scimus hominem invenisse, qua fidei constantia ex certa fiducia Martyrem gloriosum rem perditam precabatur. Sed certememoriter habendum est et valde pensandum, quam magni meriti apud Dominum sit beatissimus hujus Martyris spiritus, quantumque sua prece remittendis criminibus valeat animarum in celo, qui non solum corporibus a multiplici morbo sanandis, sed et rebus victui necessariis tantum valere monstratur in terris.
a Almada je gradić poznat po utvrdi, preko rijeke Tajo, nasuprot Lisabonu.
b Pretpostavljamo da tako treba čitati. Bilo je napisano „ceteros”.
a Almada oppidum est castello nobile, ultra Tagum, e regione Ulyssipponis.
b Ita legendum conjicimus. Scriptum erat, ceteros.
Stišane oluje i druga dobročinstva udijeljena smrtnicima.
Tempestates sedatæ, alia mortalibus concessa beneficia.
Ali i mora se ishodom čudesnih događaja pokazuju nimalo lišenima njegovih dobročinstava. Neki, naime, stanovnici Lisabona danas nipošto ne bi bili svjedoci onoga što ćemo ispripovjediti da, nakon što im je dano spasenje iz tolikih pogibelji, svoj sadašnji život ne duguju slavnomu mučeniku. Kad su oni već na granici mora i kopna sebi obećavali obalu i luku lakom plovidbom, velika snaga vjetrova i protivan udar silovitih valova, pokidavši sidrenu užad, odnese bijedne mornare na pučinu daleko od pogleda na kopno, dok su vesla uzalud radila; a nadolazeća tamna noć udvostručuje oluje, i u udvostručenim tminama kormilar očito ne zna kamo treba usmjeriti lađicu. Dio, dakle, plačući lije suze i prazni lađu otežalu od kiše i mora; a dio se spominje onoga što je slatko ostavio kod kuće i želi da se njegovi pobrinu za njega kao za pokojnika. Tri su, dakle, noći i dana, nerazlučiva zbog nevremena i tmina, mučeni bez jela i pića, nimalo u nedoumici glede smrti. Doista, premda je smrt odgođena olujom, ipak očekuju sigurnu smrt zbog duga posta. Tada napokon jadnim glasovima zazivaju sv. Vinka i jednodušno čine zavjete Vinku: i odmah primaju povoljan povjetarac, dok se more smirilo i zrak razvedrio, te bivaju mimo očekivanja čudesnom brzinom doneseni u željene luke; i prije nego što pođu svojim kućama, najprije izvršavaju zavjete sv. Vinku, o čijoj milosti i neizrecivoj dobroti svjedoče, dok se narod divi, da su spašeni iz neizmjernih pogibelji. A žene, i kako je koja bila bliža onima u pogibelji, iznakažena lica i kose po običaju svoga naroda, pjevale su tužbalice i, pošto su po običaju otpjevane mise, preporučile duše svojih muževa. Kad su se oni ponovno pojavili živi, svu žalost pretvaraju u radost i mnogim zahvalama pokazuju koliko za spas svojih duguju Bogu i preblaženomu mučeniku.
Verum et maria nullatenus beneficiorum illius expertia rerum eventu mirabilium ostenduntur. Quidam enim Ulixbonæ habitant, eorum hodie quæ dicturi sumus minime testes existerent, nisi data de periculis de tantis salute præsentem vitam Martyri glorioso deberent. Ii cum jam ad maris et terræ confinia littus et portum sibi facili navigatione promitterent, vis magna ventorum et violentium actus undarum contrarius, ruptis anchoræ funibus, miseros nautas in altum a conspectu telluris longe, frustra laborantibus remis, involvit: geminat autem adveniens nox obscura procellas, et duplicatis tenebris quorsum tenere naviculam debeat rector nimirum ignorat. Pars itaque lacrymans fundit aquas, et navim imbre marique gravatam evacuat: pars autem quod dulce domi reliquerat, memorat, et quod sui defuncti agat curam, exoptat. Tres ergo noctes et dies hyeme et tenebris indiscretos sine cibo potuque, nequaquam mortis incerti, vexantur. Enimvero etsi tempestate dilatam, certam tamen expectant per longa jejunia mortem. Tum denique S. Vincentium miserandis vocibus intonant, unanimes vota Vincentio faciunt: statimque auram prosperam, mari reddito, et aere clarificato recipiunt, et præter speratum mira celeritate in portus inferuntur optatos; et quam ad suas domos adeant ante B. Vincentio vota persolvunt, cujus de gratia et ineffabili pietate testantur, populo admirante, de periculorum immensitate salvatos. Verum uxores, et ut quæque periclitantibus proximior fuerat, vultu deformes et crine gentis suæ ritu, nænias egerunt, et Missis de more cantatis animos commendaverunt maritorum. Quibus vivis iterum apparentibus, omnem luctum in gaudia vertunt, et quantum de salute suorum Deo et beatissimo Martyri debeant, multarum actionibus gratiarum ostendunt.
29 XVIII. ČUDO. Zaista je dostojno zaslugama ovoga slavnoga mučenika pripisati to što je lađa iza Alcobaçe izbjegla sličnu pogibelj brodoloma na moru. Doista je gospodin opat, brinući se za zajedničku (R:c Možda „emitur”.)ab IZ RUKOPISA. potrebu braće, zapovjedio da se teretna lađa napuni solju,b koje ima u velikom izobilju u Alcobaçi, i odveze u drugu luku gdje se skupljec prodaje. Lađa je, dakle, uz naklonost varava povjetarca isplovila iz luke i, dok se kretala mnogo dalje od kopna, iznenada nabujavši udari protivan vjetar u jedra te tolikim vihorom zahvati pogođenu lađu da je strašnim naletom valova bila naglo nošena prema zavojima hridi i mjestima odakle nitko ne bi umakao. Tada pak redovnici koji su bili nazočni, prestrašeni neposrednom pogibelji, zajedno vičući upućuju molitve sv. Vinku i velikim zapomaganjem vape da ih istrgne iz neposredne smrti. Na čudesan način, dakle, čim je molitva završila, oluja odmah prestade, vjetar se okrenu u najugodniji povjetarac i lađa s velikom tišinom uplovi u luku u kojoj se štuje bl. Vinko. Ondje, oslobođeni tolikoga straha, pohitaju u nazočnost blaženoga mučenika i zahvalnim govorom pred narodom iznose koliku su neposrednu smrt izbjegli njegovom zaslugom.
29 XVIII MIRACULUM. Hujus profecto Martyris gloriosi dignum est meritis imputare, quod navis a Alcobaciæ de consimili periculo naufragia maris evasit. Enimvero Domnus Abbas, communi provi-
aliquæ Romæ, dicta visitur, aliquæ sunt S. Vincentii reliquiæ: unde, quando, per quem allatæ, nec ipse tradit, nec nos alibi legimus. Peregrinus Merula in Sanctuario Cremonensi scribit isthic in parochiali S. Vincentii ecclesia, insigne os pectoris illius asservari. Barii in Appulia brachium extat in celeberrima toto orbe S. Nicolai Episcopi basilica. Id qua ratione isthuc pervenerit, ex veteri Legendario illius Ecclesiæ nobis transcripsit Antonius Beatillus noster, cui plurimum Barienses sui cives debent, ob S. Nicolai, Sanctique Sabini historiam accuratissime illustratam.
dens usui Fratrum, navim onerariam sale,b qui multum abundans est Alcobaciæ, repleri præceperat, et ad portum alium, ubi cariusc emittitur, apportari. Navis igitur, aura fallaci favente, portu exierat, et dum multum a terra longius agitur, subito intumens irruit ventus in vela contrarius: et turbine navim tanto perculsam involvit, ut horrendo undarum incursu navis ad scapulorum anfractus, et loca de quibus nullus evaderet, præceps inferretur. Tunc vero viri religiosi qui aderant, præsenti periculo territi, una clamore vociferantes, ad S. Vicentium preces emittunt, et ut eos de præsentia mortis eripiat ejulatu magno conclamant. Miro igitur modo oratione finita, statim procella cessante ventus in auram suavissimam verifitur; et navis in portum, ubi B. Vincentius honoratur, cum magna tranquillitate devehitur. Ubi de tanto metu securi ad beati Martyris præsentiam festinant, et multas illi de periculorum emersione grates exsolvunt, populoque quam præsentem mortem per meritum illius evaserint gratis sermonibus eloquuntur.
30 Ali i vrlo mnogi drugi, koji sebi ribolovom pribavljaju hranu i odjeću, učinivši vrlo često zavjete bl. Vinku, vraćaju lađe s pučine veoma natovarene mnoštvom riba. Zbog ovih i mnogih drugih znakova čudesa pomorci nazivaju Vinka moćnikom mora i manje se boje morskih pogibelji svi koji čestim spominjanjem čine mučenika sebi naklonjenim. Ali vratimo pripovijedanje onomu što po njemu Gospodin čini bijednicima.
30 Sed etiam alii quamplures, qui sibi victum et vestitum piscando conquirunt, votis persæpe B. Vincentio factis, naves ab alto reducunt multitudine piscium admodum oneratas. His et aliis multis virtutum indiciis, navigantes Vincentium potentem maris appellant, et minus marina pericula timent quicumque frequenti memoria revocatum sibi propitium Martyrem efficiunt. Verum ad ea quæ per illum Dominus circa miseros operatur narrationem vertamus.
31 XIX. ČUDO. Neki je pak dugo vremena bio izgubio vid očiju, te mu je, dok je ponizno molio Boga i slavnoga mučenika, vraćeno dugo izgubljeno zdravlje očiju. To je on sam, koji je bio slijep, priznao pred prije spomenutim gospodinom Gonsalvom, vojnim tribunom, koji je tada slavio svoja bdjenja kod blaženoga mučenika.
oslobođena opsjednuta;
31 XIX MIRACULUM. Quidam autem multo tempore visum oculorum amiserat, et supplicanti Deo et glorioso Martyri, sanitas oculis diu perdita restituta est. Quod ipse, qui cænus fuerat, coram D. Gunsalvo præfato Tribuno militiæ, qui tunc suas vigilias ad beatum Martyrem celebrabat, confessus est.
energumena liberata;
32 XX. ČUDO. Iste je te noći i neka nijema i opsjednuta djevojčica obdarena vraćenim zdravljem.
32 XX MIRACULUM. Ipsaque eadem nocte puellula quædam muta et dæmoniaca, salute reddita sibi donata est.
33 XXI. ČUDO. Ali i nakon nekoliko dana neki je drugi, kojega je zloduh često mučio, ozdravljen čudesnom i spomena dostojnom milošću. On je noću bio došao tražiti lijekove, slučajno one iste noći kad je gospodin Galdin, upravitelj dobara i meštar vitezova Templara za kraljevstvo Portugal, muž uistinu milostiv i slavan, zajedno s mnogim drugim vitezovima obavljao svoja bdjenja u duhu velike pobožnosti. Dogodilo se da je spomenuti bolesnik stao pred prije imenovanoga meštra ispred svetih relikvija; te osjetivši uobičajeni znak dolazeće bolesti, poče glasno vikati i od onih koji su sjedili zajedno tražiti pomoć protiv nasilja napadajućega neprijatelja. Njemu meštar pouzdano reče: Ne boj se, seljače, nego imaj dobro pouzdanje i ispruživši ruku dotakni škrinju; govorio je, naime, onaj koga je mučio zloduh da ga je zli duh obično zaposjedao kroz mali prst desne ruke. Ispruživši stoga tu ruku, dotaknuo je škrinju u kojoj se čuvaju svete relikvije i malo je odahnuo od neprijatelja. Triput je, dakle, u toj noći njegov neprijatelj prestrašio bijednoga čovjeka, te je dodirom svete škrinje po zapovijedi spomenutoga meštra, pošto mu je mučenik dao sigurnost, naposljetku zdrav izbjegao pogibao od neprijatelja.
33 XXI MIRACULUM. Sed et post paucos dies alius quidam a dæmonio saepe vexatus, mirabili gratia et memoria digna sanatus est. Iste ad petenda remedia nocte venerat, eadem forte qua Donnus Galdinus Procurator rerum et Magister militiæ Templi per regnum Portugalliae, vir utique gratiosus et illustris, suas vigilias una cum aliis multis militibus animo magnæ devotionis agebat. Contigit præfatum infirmum coram Magistro prænominato ante sacras reliquias sisti: et solito morbi venientis signo percepto, coepit emissa voce clamare, et contra violentiam invadentis hostis a consedentibus opem expetere. Cui Magister confidenter: Ne timeas, inquit, Villane, sed bonam fiduciam habe, et extendens manum arcam attinge; dicebat enim is qui a dæmonio vexabatur, quod per dextræ manus digitum minimum se solitus fuerat malignus spiritus occupare. Hanc itaque manum extendens tefigit arcam, in qua reliquiæ sacræ reponuntur et ab hoste paullulum respiravit. Ter igitur in ipsa nocte miserum hominem suus hostis exterruit, et arcæ sancte per mandatum præfati Magistri tactu, data per Martyrem securitate, perniciem hostis deinde sanus evasit.
34 XXII. ČUDO. I neki drugi mladić, nemoćan već mnogo dana, bio je izgubio uporabu svih udova od pupka naniže; i kad su liječnici očajavali u njegovo ozdravljenje, boljom odlukom bi doveden rukama drugih u nazočnost preblaženoga mučenika. Kad je on češće prinio suze i molitve svoje pobožnosti preblaženomu mučeniku, otišao je tako zdrav sa vraćenim udovima kao da nikada nije bio pritisnut nikakvom tegobom.
34 XXII MIRACULUM. Alius quoque juvenis a multis diebus invalidus, ab umbilico inferius omnium usum membrorum amiserat; et de sanitate medicis desperantibus, ad præsentiam Martyris beatissimi, meliore consilio, per manus aliorum deductus est. Is cum suæ devotionis lacrymas et orationes beatissimo Martyri saepius obtulisset, ita sanus restitutus membris abscessit, ac si numquam fuisset aliqua molestia prægravatus.
35 XXIII. ČUDO. Slično je drugi neki, kojega je zloduh često hvatao danju, nepodnošljivo patio, te bdijući mnogo dana i noći kod svetoga mučenika i moleći vrlo dugo uz bdjenja, naposljetku je obećao slavnomu Vinku trajno služenje svoga tijela dok bude živio i, boraveći dulje s nama, u cijelosti je oslobođen spomenute bijede.
35 XXIII MIRACULUM. Similiter alius, a dæmone frequenter in die correptus, intolerabiliter laborabat, et multis diebus et noctibus ad sanctum Martyrem excubans, et cum vigiliis diutissime factis orationibus, tandem donec viveret perpetuum corporis sui servitium Vincentio glorioso promisit, et nobiscum diutius morans ex toto præfata miseria liberatus est.
36 XXIV. ČUDO. Jedan drugi također boravi u Torresu; toliko je bio klonuo u životnom duhu zbog duge tegobe grozničave bolesti da je dršćući već očekivao posljednji kraj smrtnoga časa. Dok ga je posljednja bol, kako se i bojao, stezala, pred nazočnim se susjedima zavjetovao da će, ako preživi, poći k sv. Vinku: i čim je učinio zavjet, na divljenje svih koji su bili nazočni, vraćeno mu je najsavršenije zdravlje. Milost toga dobročinstva on sam poslije, a i drugi kojima je dar preblaženoga mučenika bio poznat, kad su stigli u Lisabon, nisu prestajali dužnim zahvaljivanjem razglašavati zasluge blaženoga mučenika.
a Alcobaça je plemeniti i bogati samostan cistercitskoga reda, koji je sagradio Alfons I.
b O solanama Portugala i obilju soli raspravlja Vasconcelos u Descriptio Lusitaniae.
36 XXIV MIRACULUM. Alius itidem apud Turres moratur, intantum spiritu vitali defecerat per longam febrilis morbi molestiam, ut jam ultimum fatalis horæ terminum trepidus expectaret. Quem dum ultimus, ut timuit, angeret dolor, vicinis præsentibus se vovit ad S. Vincentium, si viveret, profecturum: et statim facto voto, cunctis qui aderant admirantibus, sanitati perfectissimæ redditus est. Cujus beneficii gratiam ipse postmodum, et alii quibus Martyris beatissimi donum notum extiterat, cum Ulixbonam pervenissent, debita gratiarum actione divulgare postmodum beati Martyris merita non cessarunt.
a Alcobacia nobile et opulentum ordinis Cisterciensis cænobium, ab Alfonso I, ædificatum.
b De salinis Lusitaniæ, salisque copia, agit Vasconcellius in Descriptione Lusitaniæ.
O relikvijama sv. Vinka
De reliquiis s. Vincentii
prenesenima u Bari u Apuliji.
Barium in Appuliam translatis.
Kad su relikvije sv. Vinka bile prenesene u Portugal, a zatim u Galiju, Valencija ipak nije ostala posve bez ikakva njegova zaloga. Jer kad su razne, kako biva, Crkve toga grada prisvojile sebi neki dio posmrtnih ostataka, bilo je onoga što je u osmom stoljeću preneseno na Sveti rt, a sto godina poslije u Castres, te zatim i u Italiju, kao što ćemo uskoro reći, osim ako tko želi da su stanovnici Castresa poslije nešto darovali natrag stanovnicima Valencije. Jer ono o čemu neki raspravljaju, da Audald poslije ništa nije mogao pronaći ako su iz straha od Abderamana bile odnesene u Portugal, te da oni bjegunci ne bi odnijeli samo dio ostavivši dio kao plijen barbarima, to nas nimalo ne pokolebava. Nisu, naime, tada pobjegli svi građani Valencije, niti su oni koji su pobjegli imali u svojoj vlasti svetinje i opremu svih Crkava, nego možda jednoga hrama ili samostana. Ono pak što nasuprot tomu piše Aimoin, da je Audald pronašao cijelo tijelo još povezano svojim tetivama, nije takve naravi da bi nas prisililo priznati kako nijedan njegov dio nije nedostajao. Često smo vidjeli kostur kao cijeloga ljudskog tijela i povezan, premda je nedostajao dio ruku, nekoliko rebara i druge kosti.
Cuom in Lusitaniam sunt S. Vincentii ac deinde in Galliam reliquiæ translatæ, non omnino nullum sibi ejus pignus Valentia retinuit. Nam cum variæ, ut fit, illius urbis Ecclesiæ partem sibi exuviarum aliquam vindicassent, fuit quod seculo octavo ad promontorium Sacrum et centum post annis Castrum, ac deinde in Italiam quoque deportaretur, ut mox dicemus, nisi quis velit redonatum Valentinis postmodum aliquid a Castrensibus. Nam quod quidam disputant, si metu Abderamenis avectæ in Lusitaniam sunt, nihil reperire postea Audaldum potuisse; neque enim partem solum rapturos fuisse profugos illos, parte veluti in prædam relicta Barbaris, id nos magnopere non movet. Non enim universi profugere tunc Valentia cives, nec qui profugere omnium sacra et supellectilem Ecclesiarum in sua habuerunt potestate, sed unius fortassis ædis aut cænobii. Quod contra scribit Aimoinus integrum corpus ab Audaldo repertum, suis adhuc vinctum nervis, non est ejusmodi ut cogat nos fateri nullam illius abfuisse partem. Vidimus saepe sceleton veluti integri corporis humani et colligatum, etsi brachiorum pars, costæ aliquot, aliaque ossa deessent.
2 Nije, dakle, ni cijela Italija, premda dovoljno bogata svojima, štoviše obogaćujući ostale pokrajine blagom, lišena zaloga tako slavnoga mučenika. O nekim relikvijama sv. Vinka koje su dva redovnika odnijela u Capuu izvijestili smo gore iz Sigeberta, ali njih sada posjeduje grad Metz u Belgijskoj Galiji. U Rimu postoje tri bazilike posvećene sv. Vinku i Anastaziju, kako svjedoči Oktavije Panciroli; i u jednoj od njih, koja se posjećuje u IX.
2 Non ergo tam gloriosi Martyris pignore omni Italia quoque, etsi suorum sat locuples, imo ceteras ditans provincias thesauris, caret. Aliquas Capuam a duobus monachis deportatas S. Vincentii reliquias, supra ex Sigeberto retulimus: sed eas nunc Mediomatricum in Gallia Belgica urbs possidet. Romæ ternæ sunt SS.
Pripovijest o prijenosu
Narratio translationis
Ruke sv. Vinka mučenika,
Brachii S. Vincentii Martyris,
Izvađena iz barijskoga rukopisa po Antunu Beatillu iz Družbe ISUSOVE.
Ex MS. Bariensi eruta ab Antonio Beatillo Societ. JESU.
Nedugo nakon što je prošlo malo vremena od polaganja tijela preblaženogaa Nikole u njegovu barijsku baziliku, dogodilo se da je biskupb grada Valencije došao u Bari kako bi nekom lađom spomenutoga grada sa svojim sunarodnjacima pošao pohoditi Kristov grob, radi kojega je bio došao iz svoje domovine. Kad je to javljeno gospodinuc Iliji, nadbiskupu barijsked i kanuzinske stolice, dozvavši svoga arhiđakona, zapovjedio je da se spomenuti biskup časno ugosti u časnom svratištu nekoga sugrađanina.
Non multis evolutis temporibus a collocatione corporis beatissimi a Nicolai in ipsius Bariensi basilica, accidit ut Episcopusb Valentinæ civitatis Barium veniret, veniret, quatenus cum aliqua navi dictæ civitatis cum suis compatriotis sepulchrum Christi pergeret ad visendum, cujus causa a sua venerat patria. Quo Dominoc Eliæ Barinæd et Canusinæ Sedis Archiepiscopo nuntiato, accersito suo Archidiacono jussit prædictum honorifice hospitari Episcopum in eujusdam concivis honoratum hospitium.
2 Doista, dok su lađe odgađale prijelaz preko mora, biskup se razboli od teške nemoći. Njemu je gospodin Ilija vrlo često slao svoje liječnike i svakodnevno mu je služio iz svojih dobara. Biskup biva osuđen na smrt; vidjevši da ostaje na samrti, poslao je s poštovanjem i dao sebi dozvati prije spomenutoga biskupa gospodina Iliju, da u njegove ruke preda sebe i svoje. Čuvši to, spomenuti gospodin nimalo nije oklijevaoe poći k njemu, nego je u pratnji mnoštva klerika došao u kuću gdje je bolesnik ležao te po običaju takvih raširio nad njim blagoslov sa znakom Križa. Bolesni biskup, uhvativši rukom njegovu desnicu i ljubeći je s prevelikom pobožnošću, ovako progovori: Moja je želja, časni oče, da pođem u Jeruzalem trajala mnogo proteklih godina; ali dijelom zbog najvećega dostojanstva moga biskupstva i raznih službi naše pokrajine koje su se ispriječile, a dijelom zbog zapreka mojih rođaka, iz straha od duga puta dosad nikako nisam mogao započeti. Ali vidim da sam pritisnut tako najtežom nemoći da ono što sam već žarko želio nipošto ne mogu izvršiti. Ispovijedam, dakle, svoje grijehe pred vašom nazočnošću, oče i gospodine, i iz vaših ću posvećenih ruku sada pobožno primiti tijelo Kristovo.
2 Enimvero navibus transfretandi moram facientibus, gravi languore Episcopus infirmatur. Cui Dominus Elias sæpenumero suos medicos misit; atque de suis bonis obsequebatur illi quotidie. Episcopus judicatur ad mortem: qui cernens se in articulo mortis manere, misit cum reverentia, et fecit sibi accersiri Dominum Eliam sæpedictum Antistitem, ut in suis manibus se et sua committeret. Hoc præfatus audiens Dominus, ipsum adire minime e fecit: sed comitatus turba Clericorum, domum ubi ægrotus jacebat, adveniens, more talium benedictionem cum signo Crucis super eum expandit. Infirmus Episcopus ejus dexteram manu apprehendens atque nimia devotione deosculans, taliter affatus est: Desiderium meum, Pater venerande, Hierosolymam pergendi multis transactis fuit curriculis; sed tum maxima dignitate mei episcopatus, et variis intervenientibus officiis nostrae provinciæ, tum consanguineorum meorum obstaculis, timore longi itineris incipere adhuc minime potui. Sed video me adeo durissima adstrictum infirmitate, ut quod jam concupivi minime possim perficere. Confiteor igitur de commissis ante vestram præsentiam, Pater et Domine, et a vestris sacratis manibus corpus Christi accipiam nunc devote.
3 Nakon što je to učinjeno, otvorenim glasom pred svima, premda se bolest opirala, govorio je: Za svoje dostojanstvo i najveću pobožnost nosim u srebrnoj škrinjici ruku đakona sv. Vinka, koju smatram dragocjenijom iznad svega svoga blaga. Ali budući da prepoznajem vrijeme svoga odlaska, za kojim sam žudio otkako sam navršio šezdesetu godinu, da budem s Kristom, sviđa mi se da se spomenuta ruka čuva u crkvi bl. Nikole; i želim da ona uvijek bude ovdje meni na spomen, kako bi se moja duša uvijek naslađivala molitvama i žrtvama vaše Crkve. Rekavši to, predao ju je u ruke gospodina Ilije govoreći: Ako, gospodine oče, umrem, neka bude tako kako je prije rečeno; ako se pak vratim zdravlju, neka ne bude nikakve odgode da je uzmem sa sobom. To je gospodin nadbiskup pred svima čvrstom voljom obećao.
3 Quo facto aperta voce coram omnibus, quamvis obsistente infirmitate, aiebat: Mea pro dignitate et maxima devotione brachium S. Vincentii Levitæ in capsellula asporto argentea, quod supra omnem meum thesaurum pretiosius habeo. Sed quia tempus meæ resolutionis, quod ex quo sexagenarius fueram concupivi, ut essem cum Christo, agnosco; placet mihi ut prædictum brachium in ecclesia B. Nicolai servetur; et illud volo semper hic esse in memoriam mei, ut orationibus et sacrificiis vestræ Ecclesiæ mea semper fruatur anima. His dictis, in manibus Domini Eliæ illud tradidit, dicens: Si, Domine Pater, obiero, taliter sit ut prædictum est; sin autem ad sospitatem rediero, mecum accipere nulla sit mora. Quod Dominus Archiepiscopus coram omnibus firma voluntate promisit.
4 Trećega dana nakon toga duh je biskupov odletio na nebo. Tijelo se s najvećom čašću prenosi u crkvu bl. Nikole te je, nakon što su obavljeni obredi kako je običaj kršćana, pokopano u miru. Odmah je gospodin Ilija, svečano pripravivši procesiju, dok su zvona snažno zvonila, s onim mnoštvom klerika i laika uzeo ruku sv. Vinka i položio je zajedno s rukom sv. Tome apostola na mjesto na kojem počiva tijelo sv. Nikole, gdje sada još časnije ostaju na hvalu i slavu svevišnjega Boga.
4 Tertio die post hæc spiritus Episcopi evolavit ad cœlum. Corpus nimia cum honorificentia in ecclesia B. Nicolai deducitur; atque celebratis, ut mos est Christianorum, officiis, in pace sepultum est. Statim Dominus Elias solenniter processione præparata, tintinabulis fortiter crepitantibus, cum illa multitudine clericorum laicorumque, accipiens S. Vincentii brachium, cum brachio S. Thomæ Apostoli collocavit, in loco in quo requiescit corpus S. Nicolai, ubi nunc honorificentius permanent in laudem et gloriam summi Dei.
a Bilo je to 1087. godine kad je u Bari doneseno tijelo sv. Nikole biskupa.
b Moglo bi se pitati je li ovaj bio biskup Valencije Segalauna u Galiji ili Valencije Kontestana u Taragonskoj Hispaniji. Ova je doduše u to vrijeme bila u vlasti Maura, ali je ipak mogla imati svoje mozarapske biskupe, kao i drugi gradovi; i budući da je ondje nekoć smrt podnio sv. Vinko, čini se da je pisac mislio na nju kad je jednostavno rekao Valencija.
c Ilija je bio redovnik iz Cave, zatim opat u Bariju u samostanu sv. Benedikta, te napokon 1089. godine izabran za nadbiskupa toga grada, a posvetio ga je sam Urban II. u mjesecu listopadu iste godine u novoj nadbiskupskoj crkvi u Bariju; živio je u biskupstvu 15 godina, 7 mjeseci i 22 dana, a umro 23. svibnja 1105. Baziliku sv. Nikole započeo je još dok je bio opat od milostinje koja se svakodnevno prinosila te ju je ukrasio mnogim dragocjenim darovima i relikvijama svetaca. Tako naš Antun Beatillo u Catalogus Archiepiscoporum Barensium.
d Te su biskupije sjedinjene oko 848. godine, kako svjedoči isti pisac Beatillo.
e Treba čitati „distulit” ili nešto slično.
a Fuit an. 1087. Barium allatum S. Nicolai Episcopi corpus.
b Posset querri fueritne hic Episcopus Valentiæ Segalaunorum in Gallia, an Valentiæ Contestanorum in Hispania Tarraconensi. Erat hæc quidem eo tempore in Maurorum potestate, suos tamen habere Episcopos Musarabas potuit, ut alix urbes: et quia isthic olim mortem oppetiit S. Vincentius, eam visus est scriptor intellexisse cum simpliciter Valentiam dixit.
c Fuit Elias monachus Cavensis, deinde Abbas Barii in cornobio S. Benedicti, ac tandem an. 1089, electus illius urbis Archiepiscopus, ab ipso Urbano II, mense Octobri ejusdem anni consecratus in nova Archiepiscopati Barii ecclesia, Vixit in episcopatu annos 15, menses 7, 22 dies: obiit 23 Maii 1105. Basilicam S. Nicolai, cum adhuc esset Abbas, inchoavit, ex eleemosynis quæ in dies offerebantur, eamque multis pretiosis donariis, et Sanctorum reliquiis ornavit. Ita Antonius Beatillus noster in Catalogo Archiepiscoporum Barension.
d Uniti sunt episcopatus illi sub annum 848, ut idem auctor est Beatillus.
e Pottus distulit legendum, aut quid simile.
Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.