Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost
Odaberite dan
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Veljača
1234567891011121314151617181920212223242526272829
Ožujak
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Travanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Svibanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Lipanj
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Srpanj
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Kolovoz
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Rujan
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Listopad
12345678910111213141516171819202122232425262728293031
Studeni
123456789101112131415161718192021222324252627282930
Prosinac
12345678910111213141516171819202122232425262728293031

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 22. siječnja

O svetim mučenicima Vincenciju, Oronciju, Viktoru, Akvilini i njezinu mužu, u Geroni u Španjolskoj

DE SANCTIS MARTYRIBUS VINCENTIO, ORONTIO, VICTORE, AQUILINA HUJUSQUE MARITO, GERUNDÆ IN HISPANIA

Sadržaj (4)
  1. Djela iz starih rukopisa.
  2. Mučeništvo sv. Vincencija i Oroncija.
  3. Pokolj Viktora i roditelja. Tijela Vincencija, Oroncija i Viktora odnesena u Embrun.
  4. Odakle je pisac preuzeo Akta. Razna čudesa Svetaca.

Ebredunum ili Ebrodunum metropola je pokrajine Primorskih Alpa, koju Francuzi danas obično zovu Embrun ili Ambrun; smještena je uz rijeku Durance, koja se između Avignona i Tarascona strmo ulijeva u Rhônu. U tom se gradu štuju sveti mučenici Vincencije, Oroncije i Viktor: ipak, nisu ondje dovršili borbu za vjeru, nego kod Girone, grada u Taragonskoj Španjolskoj, kako je vidljivo iz djela Acta koja ovdje donosimo. Na temelju tih djela može se pobiti i Chronicon Hispaniense, koje se pogrešno pripisuje Flaviju Dekstru; u njemu pod 308. godinom stoji ovo: „Kod Pax Auguste, smještene uz rijeku Guadiana, pobjeda svetih mučenika Vincencija, Orencija i drugih: njihova su tijela po službi anđela prenesena u grad Embrun, nakon što je biskup Poncije Paulin bio božanski opomenut.” Ali bila Pax Augusta smještena uz Guadianu, gdje je danas Badajoz, kako mnogi misle, ili bila ista kao Pax Julia, koju Plinije u 4. knjizi, 22. poglavlju smješta u Luzitaniju, a suvremenici je zovu Beja, dok se u prošlom stoljeću zvala Pacca, obje su daleko od Girone.

2 Spomendan ovih mučenika Usuard na ovaj dan ovako slavi: „Istoga dana u gradu Embrunu svetih mučenika Vincencija, Oroncija i Viktora.” Slažu se prošireni Beda, Adon, Notker, Bellini i mnogi drugi, osim što dodaju „u Galiji”, kao i Martyrologium Romanum: „U Embrunu u Galiji svetih mučenika Vincencija, Oroncija i Viktora, koji su u Dioklecijanovu progonu okrunjeni mučeništvom.” Izričitije piše Martyrologium Germanicum: „U Galiji, u gradu Embrunu, svetih mučenika Vincencija, Oruncija i Viktora, kojima je u Španjolskoj, u vrijeme najokrutnijega cara Dioklecijana, po zapovijedi španjolskog namjesnika Rufina odrubljena glava.” Felicije i Martyrologium Gallobelgicum pogrešno navode da su ubijeni u Embrunu; dvosmisleno piše Galezini: „Istoga dana u Embrunu u Galiji. Svetih mučenika Honorija, Viktora i Horoncija, koji su za careva Dioklecijana i Maksimijana, po zapovijedi namjesnika Rufina, na razne načine pogubljeni i okrunjeni mučeništvom.” I drugi se razlikuju u Oroncijevu imenu, pa ga neki zovu Horoncije, Bellini Honorije, drugi Oruncije, neki Ornucije, Ornoncije, Orencije, Orancije.

3 Spomendan ovih mučenika u Gironi se svečano slavi 30. siječnja, kako svjedoči Antun Vincencije Domeneccus, koji navodi odluku gironskoga kaptola donesenu o tome u srijedu, 6. srpnja 1522. godine.

Ferrari istoga dana piše: „U Gironi u Španjolskoj svetih mučenika Vincencija, Oroncija, Viktora i majke Akviline.”

4 Isti autor 22. siječnja spominje i Akvilinu: „U Gironi u Španjolskoj sv. Akviline mučenice.” I napominje: „Drugi prenose da je ona bila sestra sv. Viktora mučenika; ali kod Ivana Mariete u 1. i 4. knjizi djela De SS. Hisp. piše da je majka istoga Viktora.” Oca sv. Viktora dodaje i Maurolico: „U gradu Embrunu svetih mučenika Vincencija, Oroncija i Viktora koji ih je pokopao, te njegova oca, kojima je za vladavine Dioklecijana pod Rufinom, namjesnikom Španjolske, odrubljena glava.” Rukopisni Florarij: „U Galiji, u gradu Embrunu, svetih mučenika Vincencija, Oroncija, Viktora, Primitive i drugih, godine spasenja 292., šesnaeste godine devetoga progona.” Čini se da je nemarom prepisivača napisano Primitiva umjesto Akvilina. Ali tko su ti drugi, osim jedinoga Viktorova roditelja? Bivarius uz djelo Dextri Chronicon, god. 308., br. 14, kom. 2, piše: „U samim martirologijima nedostaju braća sv. Viktora, koje Dekstar naziva drugovima sv. Vincencija i Orencija. Vidi o njima kod Moralesa, knj. 10, pogl. 14, i kod Mariete, 1. dio, knj. 2, pogl. 39.” Moralesa dosad nismo vidjeli. Marieta na navedenome mjestu spominje samo roditelje sv. Viktora, a ne braću.

5 Andrija Saussay dodaje jednoga brata: „U Embrunu u Primorskim Alpama muka svetih mučenika Vincencija i Horoncija, koji su se za bjesnila Dioklecijana i Maksimijana, zapaljeni žarom vjere, sami dragovoljno prijavili namjesniku Rufinu i velikodušno ispovjedili Krista, te su po njegovoj zapovijedi kažnjeni smrtnom kaznom. Njihova je tijela pokopao neki levit Viktor, koji ih je bio primio u goste: zbog toga je i njega uhvatio bezbožni sudac, pa mu je, nakon što su mu odsječene ruke od lakta, na istome mjestu gdje su i oni stradali odrubljena glava sjekirom te je tako okrunjen. Vidjevši to, sam Viktorov otac, koji je i sam bio kršćanin, potajno je pobjegao, ali kad se na molbu svoje supruge Akviline vratio kući, ubrzo je potom zajedno s drugim sinom ubijen za Kristovo ime.” To što piše da su se Vincencije i Oroncije sami prijavili sucu te da su Viktoru odsječene ruke od lakta, preuzeo je od Petra de Natalibusa, knj. 2, pogl. 112, kojega slijede Marieta, Domeneccus i drugi, premda tome proturječe Acta, koja pripovijedaju da su mu ruke bile samo zarezane, a da su oni doduše pošli u Španjolsku iz želje za mučeništvom, ali da nisu sami stali pred sudačko sudište. Što se tiče brata sv. Viktora, Saussay je pogrešno razumio Petra; jer on, govoreći o ocu, kaže: „zajedno sa sinom”, dakako samim Viktorom, „odrubljena mu je glava”. Isti Saussay u dodatku djelu Martyrologium, iz najstarijega rukopisnog martirologija samostana sv. Savina de Levitania u Pirenejima, u području Tarbesa, ima ovo: „Istoga dana u Embrunu spomendan sv. Vincencija i Viktora mučenika, koji su stradali u utvrdi Grannopolis na području Girone, ali su pokopani u Embrunu.”

6 Bivarius smatra da je Acta ovih svetih mučenika napisao Eterije, biskup Embruna. Pobija ga sam autor niže pod br. 17, pišući ovako: „Naime Eterije, čovjek svake razboritosti i pobožnosti, biskup Crkve u Antinciji, kojemu sam Božjom voljom ja postao nedostojni nasljednik.” Rukopis iz Ripatorija umjesto Antinciæ ima Antimiæ. Obje su nam riječi nepoznate, osim ako možda nije bilo napisano Diniæ, ili Sanicii, ili Niciæ, što su sjedišta podložna metropoli Embrunu: a s jednoga od njih mogao je u Embrun biti premješten Eterije, za kojega se čita da je potpisao sabor u Chalonu oko 630. godine. Ta smo pak Acta prepisali iz staroga kodeksa samostana sv. Marije de Ripatorio, koji smo dobili ljubaznošću našega Petra Franje Chiffletija; i usporedili smo ih s rukopisom Nikole Belfortija, regularnoga kanonika iz Soissonsa, te s tiskanim djelom Martyrum Agones. O istim mučenicima piše Vincent iz Beauvaisa, knj. 12, pogl. 38.

Djela iz starih rukopisa.

Napisao nepoznati galski biskup.

Put sv. Vincencija i Oroncija u Hispaniju, iz želje za mučeništvom.

U sedmoj godini careva Dioklecijana i Maksimijana dogodio se velik progon u predgrađu Girone u utvrdi Gratianopolis, i Sveci su dovršili palmu dostojnu mučeništva. Njih, uzdignute na vrhunac kreposti, obasjalo je božanstvo, i kao što zvijezde sjaje na svom zalasku ili izlasku, tako po svem krugu zemaljskom, u svim gradovima, sjaji vjera Mučenika i Ispovjedaoca ukrašena slavom, da Gospodin onima koji u nj toliko vjeruju podijeli slavu koju je obećao: kako bi se u budućim vjekovima mnogi radovali videći da djela pravednika blistaju u neizmjernim čudesima, i zauvijek vjerovali da su zadobili vječna kraljevstva. Nikako nije moglo ostati nepoznato narodima ono što je bilo objavljeno gromom proročke riječi: Po svoj zemlji razliježe se jeka njihova, i na krajeve svijeta riječi njihove.

2 Dakle, dok su nakon muke Gospodina našega Isusa Krista najslavniji apostoli, naime Petar i Pavao, iz ljubavi prema katoličkoj vjeri upravljali vrhovništvom crkvene vlasti i katedrom, i dok su po rječitosti njihova nauka italska kraljevstva sve do Galije Komate primila katoličku vjeru, nauk tih istih apostola dopro je do preblaženih Vincencija i Oroncija u gradu Cimeri. Njima ispunjeni, tako ih je prožela ljubav prema vjeri i žar za Kristom da nisu samo oni primili sakrament krštenja, nego su ga predali i svojim poganskim roditeljima. Naime, njihov otac Vikarije i majka Aurelija okupani su vodom svetoga izvora i pomazani svetim uljem.

3 Rečeni pak Vincencije i njegov brat Oroncije, želeći palmu mučeništva, tražili su da proliju svoju krv za Gospodina. Ali dok je već, sjajeći Kristovom milošću, gotovo sav svijet bio napojen milošću kupelji, čuvši da su okrutne naredbe surova carstva po Rufinu, upravitelju Hispanije, dane tako da se vjera kršćana njegovom okrutnošću preokrene u štovanje idola, utvrđeni Duhom Trojstva da rečeni grad natope sakramentom otajstvenoga Božanstva i, uz Božju pomoć, poškrope rosom vjere, pohitali su k njemu, te su, pošto su svi bili učvršćeni u vjeri, napokon zadobili palmu mučeništva koju su željeli. Jer dok je bezbožni Dioklecijan, rodom iz ropskog staleža, prigrabio vlast i, po đavlovu poticaju, podizao preuzetni pothvat protiv Gospodina, svojim je slugama zapovjedio da svakoga tko prizna da je kršćanin i ne klanja se Jupiteru, ili Junoni, ili Veneri, mučeći kaznama pogube gubitkom života. A budući da je nad svima okrutni Rufin, namjesnik Hispanija, bio poučen do bjesnila, tako je nasrtao na Božje sluge da se svakodnevno naslađivao krvlju vjernika.

4 Tada su rečeni muževi, odozgo nadahnuti, Vincencije i Oroncije, krenuvši prema rečenoj utvrdi Gratianopolisu, gdje je bilo sjedište najokrutnijega Rufina, ondje i stigli, te su ondje našli biskupa Poncija, koji se zbog straha od Rufina skrivao po kamenim špiljama, posvećen s najvjernijim kršćanima hvalama Božjim, a među njima je sveti đakon Viktor pružao primjere mnogim čudesima svetosti, tako da se progona spomenutoga Rufina ne samo nije bojao, nego mu se i suprotstavljao. On je uz Kristovu pomoć vršio tu službu da je pružao gostoprimstvo kršćanima i siromasima.

5 Na glas o tome stigli su blaženi mučenici Vincencije i Oroncije u naselje Rode, gdje je već spomenuti najopakiji Rufin podigao Kapitolij. Ondje se Kristov borac Viktor, po pouci Božjega anđela, pridružio sv. Vincenciju i Oronciju, te ih je, povevši ih u selo svoga imanja koje se zove Julianum i pruživši svecima gostoprimstvo po običaju, radosno primio. I Bog je htio da u njegovim slugama bude tolika razboritost da su, dok su bl. Vincencije i Oroncije i đakon Viktor bili sjedinjeni u ime Trojstva, uz skrb Kristova milosrđa toliko prosvijetlili vjerom onaj kraj da je gotovo sav taj zavičaj odjekivao božanskim hvalama.

a To je bila 291. godina Kristova.
b Girona, drevni i bogati grad u hispanskoj Tarakonenskoj pokrajini. Zapljuskuje je rijeka koju Hispanci zovu Onhar, utječući u Thicis, koji oni nazivaju Ter.
c Rukopis sv. Savina gore naveden iz Saussaya, Grannopoli. Čini se da se u zemljopisnom opisu Katalonije naziva Grannolles, možda dobivši ime od Apolona Grana, kao i Aquae Grani u Belgiji.
d Rukopis Ripat. dodaje: Rimske.
e Galija Komata, koja se naziva i Bracata, jest sva ona koja je preko Alpa, Belgijska, Keltska, Akvitanska. Togatnom se naziva, ili Cisalpinska, ona koja obuhvaća dio Italije.
f Pretpostavljamo da je to Cemenelion ili Cemenæum, grad na brdu Cemenus, nedaleko od Nice. Naziva se i Cemela te Clæmella. I ovi su narodi dugih vlasi i kose, kao i mnogi drugi alpski narodi na granici Ligurskoga mora, što je jasno iz Plinija, knj. 3, pogl. 5 i 20. Stoga se ovdje spominje Galija Komata. A otprilike oko tih krajeva postavlja se granica Galije i Italije, pa ne treba smatrati čudnim ako se poslije zapovijeda da se tijela Svetaca vrate u njihova mjesta u Italiji. O tome gradu piše naš veoma učeni muž Jakov Sirmond u predgovoru homilijama sv. Valerijana, biskupa Cemenelija: Bio je Cemelenum, ili kako je govorilo kasnijedoba, Cemelium ili Cemela, grad Vedijanaca u Primorskim Alpama, na devetom, odnosno kako uči stari itinerar na šestom miljokazu preko rijeke Var. Njegovi drevni tragovi ruševina i ime još i danas ostaju nedaleko od Nice na brdu koje zovu Cemela. Ali Cemelium Plinije, knj. 3, pogl. 5, i Ptolemej smještaju u Italiju, jer početak Italije vode od Vara; Itinerar ga, jer Galiju pravednim granicama proteže sve do vrha Alpa, pripisuje Galiji. I uistinu, da je pripadao Galiji, bez ikakve dvojbe dokazuje stara Notitia civitatum Galliae, koja među gradovima Primorskih Alpa, koji se ubrajaju pod metropolu Embrun, na šestom mjestu nabraja grad Cemenelija; i Uzard u Martirologiju na dan uoči Svibanjskih ida, kada bilježi da je u Galiji u gradu Cemeli bio svečan spomendan mučenika sv. Poncija. I malo dalje nastavlja isti Sirmond: Nakon Leona, po samoj Leonovoj odredbi, kao što doznajemo iz riječi pape Hilarija u 4. poslanici, biskupi grada Cemenelija i utvrde Nice nisu bili različiti, nego je isti biskup Cemenelija ujedno, dok je Cemela stajala, bio i biskup Nice. Što se može vidjeti na V. sinodi u Orléansu, kojoj se čita da je prezbiter Ecije, poslan od biskupa Magna Crkve Cemenelija i Nice, potpisao u starim prijepisima koji imaju potpune potpise toga sabora.
g Tako rukopisi, ali tiskani Agones Lucarijev.
h Ovo je možda onaj Rufin po čijoj je zapovijedi sv. Kukufat ubijen 25. srpnja. U njegovim Aktima kaže se da je upravljao gradom Barcelonom, a drugi ga postavljaju za Dačijanova namjesnika. k Aurelije Viktor: Dioklecijan Dalmatinac, oslobođenik senatora Anulina. Eutropije ga naziva čovjekom vrlo nepoznata podrijetla, toliko da mnogi pišu da je bio pisarev sin, a neki vjeruju da je bio oslobođenik senatora Anulina.

1 Agones: prekomjerne lakovjernosti. n Zadržava ime Roda i leži na rijeci Thicis iznad Girone. o Rukopis Ripat. gradić.

Mučeništvo sv. Vincencija i Oroncija.

Kad je to čuo najbezbožniji Rufin, ispunjen bjesnilom srdžbe i potaknut đavolskim savjetom, stigao je na mjesto već rečenoga svratišta koje se zove Julianum. Nije moglo ostati skriveno Božjim slugama da se približavaju palmi slave i mučeništva. Izišavši dakle iz svratišta, pošli su u goru radi molitve, moleći pomoć one jakosti koja nikada ne napušta one koji se u nju uzdaju. Tada je najbezbožniji Rufin, došavši u svratište đakona Viktora, obratio mu se drskim riječima govoreći: „Reci, najnevjerniji a od ljudi, ti koji se ne samo uklanjaš naredbama cara Dioklecijana i priznaješ da si sluga onoga koga su Židovi razapeli, nego si u svratište primio i zavodnike Vincencija i Oroncija; reci, kažem ti, gdje ih kriješ? Ili kojim se položajem ističeš da narod od štovanja bogova, Venere i Minerve, obraćaš na Krista za kojega kažeš da je Bog? Tako mi spasenja bogova, ako ubrzo ne kažeš gdje borave oni zavodnici Vincencije i Oroncije, izmučit ću te raznim mukama.” Sveti pak Viktor, naoružan znakom križa, neustrašivo je ovako odgovorio: „Znaj da oni koje tražiš nisu zavodnici, nego ljubitelji svemogućega Boga, jer vjeruju u Isusa Krista, Gospodina našega, koji je začet po Duhu Svetom i rođen od Djevice Marije.” Na to je najnesretniji Rufin dodao ove riječi i rekao: „Krista, za kojega kažeš da je Sin Božji, rođen od Djevice, Židovi su razapeli i predali najsramotnijoj smrti; a zar se vi ne klanjate mojim bogovima, ti i Vincencije i Oroncije, koje je nepobjedivi car oblikovao od najčistijega zlata?” Sv. Viktor je odgovorio: „Oni bogovi koje je tvoj car dao oblikovati djela su ljudskih ruku. Otuda je o njima i pisano: Neka im budu slični oni koji ih grade, i svi koji se u njih uzdaju; a od Svetaca koje želiš vidjeti o ovome što govoriš nećeš dobiti nikakva odgovora. Štoviše, to su plemeniti muževi koji potječu od kraljevskoga roda i upućeni su u božanske zapovijedi i svete zakone, i oni postojano klanjaju se svome Bogu na ovoj gori.”

7 Kad je to čuo upravitelj Rufin, tako ispunjen bjesnilom popeo se na goru gdje su Sveci molili. A Sveci, ugledavši izdaleka uspon mnoštva, prignuvši koljena na zemlju molili su Boga govoreći: „Vječni Bože, koji si poznavatelj skrivenoga, koji si svoga jedinorođenoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, rođenoga od Djevice Marije i začetoga po Duhu Svetom, poslao na ovaj svijet da za grešnike podnese muku i uskrsnuvši nas izbavi iz okova podzemlja, daj postojanost srcu našemu da ispovijedajući Krista, Sina tvojega, ne propadnemo, nego da se s njime sjedinimo ispovijedajući u svetom imenu tvojemu.” I kad su završili svoju molitvu, čim je upravitelj Rufin stigao k njima, rekao je: „Siđite s gore i razgovarajte sa mnom.” Božji muževi Vincencije i Oroncije, naoružani znakom križa na svojim čelima i ojačani u vjeri, rekli su Rufinu: „Naša je gora Krist, Sin Božji, u kojemu smo uvijek i k kojemu se svojim umom uvijek uspinjemo.b Jer ti, upravitelju, zašto želiš razgovarati s nama?” Tada je upravitelj Rufin hvalisavim riječima ovako navalio na njih: „Nije vam nepoznato da mi je od cara Dioklecijana toliko uvećana čast da su mi svi jezici predani u vlast i da mi je dan takav nalog da progonim svakoga tko prizna da je kršćanin. Stoga opominjem vaše plemstvo da se srodstvom povežete s Carstvom, a budući da ste plemeniti, mladi i lijepi mladići, žrtvujte bogovima cara Dioklecijana; jer se štovanjem bogova kunem da ću vas, ako poslušate moje riječi, učiniti većima uz uvećanu moć, da kao veći nego što sam ja služite caru Dioklecijanu.” Tada su pak oni Sveci kao iz jednih usta rekli: „Ti, najnesretniji Rufine, zašto nas uzalud prisiljavaš da se klanjamo? Oni bogovi za koje kažeš da su carevi i tvoji rukotvorina su. Svi su, naime, zlatni ili srebrni ili kameni, ili od druge kovine. Sve je to isprazno i proći će kao sjena. Mi vjerujemo u Boga, stvoritelja neba i zemlje, tvorca vidljivoga i nevidljivoga, koji može i smrviti idole i dovesti nas u vječna kraljevstva živih, gdje nema ni kraja radosti ni ikakva svršetka života pravednika.”

8 Upravitelj Rufin je rekao: „Mislio sam da razgovaram s razboritima, ali, kao što vidim, nimalo zdravo ne rasuđujete; stoga se žestoko srdim. Ali opet me ganjuje razlog vašega plemstva i sažalijevam se nad vašom ljepotom. Ipak zapovijedam da se klanjate Jupiteru, kojemu se klanja car Dioklecijan i časti ga svetimd prinosima. A ako ne pristanete na moje riječi, podnijet ćete najokrutniju smrt.” Blaženici pak više nisu pazili na njega, nego su jednodušno pjevali, moleći ove i njima slične molitve: „Dobri Gospodine Isuse, ti si naša težnja kojoj očekujemo doći; žudeći za tvojim žarom ozdravili su svi bolesnici. Ti si uskrsnuće i život: primi naše srce, razliveno i široko, k sebi, jer se oni koji se u tebe uzdaju neće postidjeti u vijeke.”

9 Kad su to u duboku i poniznu srcu šutke molili, a glas se izvana nije čuo, reče im upravitelj Rufin: „Što mislite u sebi? Odmah recite.” Sveti muževi su mu odgovorili: „Učini što ti je drago; mi se pak uzdajemo u živoga i pravoga Boga i u Isusa Krista, Sina njegova, koji nas je otkupio svojom dragocjenom krvlju.” Na te riječi Rufin je izrekao presudu da obojica budu kažnjeni smrtnom kaznom odsijecanja glave. Kad su dakle odvedeni na ravnicu, odsječene su im glave među stablima, i tako su dovršili palmu mučeništva.

a Rukopis Rip. Bogova.
b Dr. Reci nam ovdje, što itd.
c Rukopis Rip. dobicima moći.
d Isto, stražama.

Pokolj Viktora i roditelja. Tijela Vincencija, Oroncija i Viktora odnesena u Embrun.

Rečeni pak đakon Viktor, kojega smo gore spomenuli, sa suzama i velikim plačem skupio je tijela Svetaca i sakrio ih u svojoj ložnici. Kad je to doznao preblaženia Poncije, biskup toga mjesta, blagoslivljao je Boga govoreći: „Gospodine Isuse Kriste, Sine Boga, vječnoga Kralja, koji si rekao: Ja sam i nema drugoga osim mene, objavi meni, sluzi svomu, po svojim slugama koji su dovršili borbu mučeništva, Vincenciju i Oronciju, koji su za tvoje ime primili dostojno mučeništvo, gdje da se prime njihova tijela.” Dok je probdio noć u hvalama Božjim i malo mu se sna prikralo, ugledao je Gospodina Isusa u sjajnoj haljini kako mu govori:b „Znam da ti je um pobožan; načini kola s upregom da se tijela mojih mučenika Vincencija i Oroncija vrate u njihova mjesta u Italiji.” Sveti je pak Poncije pozvao đakona Viktora i rekao mu: „Uslišana je moja molba koju sam zatražio od Gospodina. Objavljeno mi je ono što sam želio. Idi, sine, u imanje koje se zove Fontes i dovedi kola, da po Božjoj dobrohotnosti vratiš tijela Svetaca na mjesta koja im je ad Bog odredio.

11 Upravitelj Rufin tada je boravio ue gradu Rodama; čuvši da đakon Viktor želi izvršiti nalog biskupa sv. Poncija, odmah je poslao u selo Julianum i raspitao se gdje je đakon Viktor. Dok je on obilazio tijela Svetaca, uhvatili su ga Rufinovi sluge, i kad su ga doveli pred upravitelja, reče mu upravitelj: „Požuri žrtvovati bogovima; ne žrtvuješ li i ti također Kristu?” Odgovori Viktor i reče: „Žrtvujem svomu Gospodaru, Sinu Kralja kraljeva, a ne tvojim bogovima.” On je odmah zapovjedio da mu sef zarežu ruke i odrubi glava, i odrubljena mu je glava na istom mjestu gdje su Svetci bili pogubljeni odrubljivanjem glave.

12 Otac pak bl. Viktora, đakona i mučenika, kad je vidio prolivenu krv svoga sina, htio je pobjeći, ali Akvilina, majka samoga Viktora, privukla je k sebi uhvaćenoga muža i, zagrlivši ga i pokrivši mu glavu svojim ogrtačem, reče mu: „Ostanimo čvrsto u vjeri i umrimo za Krista.” I ondje, prignuvši koljena Kristu, molili su. Dok su molili, mačevalac je po zapovijedi obojici odrubio glave. I tako je pet blaženika blaženim svršetkom usnulo u Gospodinu. Rufin pak otišao je u grad koji se zove Girona.

13 g Neki čovjek, imenomh Haktor, koji je imao izvršiti nalog biskupa sv. Poncija, položio je tijela roditelja sv. Viktora. I kad su kola bila pripravljena, stavivši na kola tri najslavnija mučenika, Vincencija, Oroncija i đakona Viktora, upregnuvši volove, po određenom putu, s trima tijelima krenuo je putem do tada nepoznatim i s kolima po neuobičajenu putu, uz Gospodinovu pomoć, putovao je dok nije stigao blizu grada Embruna. A kad je stigao blizu zidina istoga grada, koji se nalazi na početku i Primorskih Alpa, ugledao je nedaleko malu kolibu. Tada se, doduše, svidjelo da tijela Svetaca na samom tom mjestu počinu, a u toj kolibi još nitko nije bio pokopan.

14 Bio je pak prezbiter toga mjesta, imenom Arator, čašćenja dostojne vjere, koji je bio posvećen Gospodinu. Vidjevši on zaprege i volove kako riču, a kola s tijelima više ne mogu nositi, često je u duši prevrtao tko bi to bio. Potrčavši pak svomu biskupu, koji je u onome mjestu sjajio mnogim čudesima, imenom k Marcelinu, obratio mu se tužnim riječima govoreći: „Vidio je sluga tvoj veliko čudo koje je Gospodin doveo k tvojoj svetoj Stolici.” Otac biskup Marcelin mu je odgovorio: „Što je, brate Aratore?” A on reče: „Evo tri l zaprege volova natovarene trima tijelima Svetaca koji su dovršili mučeništvo u Gospodinu. Oni koji ih prevoze kažu da idu u Italiju, u neki grad koji se zove Cimera. Kad su pak došli pred kolibu Židova, gdje je sagrađena neka grobnica od klesana kamenja i dragocjena mramora, kola su zapela, a volovi ričući i želeći vući kola nikako ne uspijevaju.”

15 Tada je preblaženi Marcelin pomolio se govoreći: „Vječni Bože, istražitelju svega, koji znaš i možeš vladati svime, daj ovome gradu veliko spasenje i tijelima Svetaca ukrasi okoliš grada.” I izrekavši molitvu, došao je na mjesto pred kolibom. Naime, upitao je Haktora tko su, a on je izložio što se bilo dogodilo. Tada je preblaženi Marcelin, sjajeći mnogim krepostima i noseći sličnost Abrahamovu, kao što je on od Efrona kupio njivu, tako je i ovome bio govor. Jer zatražio je kolibu od Arija govoreći: „Primi provjereno dvostruki novac koji ova grobnica vrijedi. Ondje je, naime, ugodno da se pokopaju tijela Svetaca. Jer ondje su izabrali mjesto da počivaju u Gospodinu.” Budući da Arije to nije mogao spriječiti, reče biskupu: „Primi ovo mjesto bez naplate za ukop Božjih Svetaca, a mene, koji ispovijedam Sina Boga živoga, čiju si moć m u kaležu učvršćenom znakom križa pokazao, poškropi rosom krštenja.”

16 Sveti pak biskup Marcelin, sazvavši redovnike i sugrađane kršćane, uz hvalu i pjevanje psalama položio je tijela Svetaca u grobove i pokopao ih u kolibi. Ondje Gospodin čini tolika znamenita čudesa i svakodnevno se udostojava činiti čudotvorna djela da bolesnicima daje lijek i da se u gradu u kojem su položeni nemoćnici raduju što su primili zdravlje. Naposljetku je preblaženi Marcelin brižno dao da se Haktor vrati sv. Ponciju. Taj Haktor je po redu ispripovijedao kako je bl. Marcelin primio tijela Svetaca.

a Franjo Padilla piše da se ne zna čije je biskupske stolice ovaj biskup bio. Poncije Paulin naziva se u Dekstrovoj kronici. Roderik Caro to shvaća o sv. Paulinu Nolanskome i kaže: „Što sada s Poncijem Paulinom koji još nije bio rođen?” te nagađa da se to dogodilo kasnije tijekom vremena, što se zaključuje iz dobi sv. Marcelina, kao što ćemo ubrzo pokazati. Ipak, nije nimalo nužno ustvrditi da je to Poncije Nolanski. Bivarije ga u kazalu čini biskupom Embruna, ali se to pobija iz Akata.
b Rukopis Rip. Katolički Božji muž.
c Vara se dakle Petar de Natalibus kad piše: „Tijela svih njih biskup Poncije, potaknut božanskim objavljenjem, stavivši na kola, prenosio je u prijašnja mjesta Italije” itd.
d Rukopis Rip. svečana.
e Isto. naselju.
f Vincent iz Beauvaisa: da se rasijecaju, drugi: da se odsijecaju od laktova. Čini se da su, kao često i drugi, bili zarezani mačevima, noževima, željeznim pandžama ili kakvom drugom vrstom sprave, a ne sasvim odsječeni.
g Ono što slijedi do kraja Akata u tiskanim Agonima mnogo se kraće ovako pripovijeda: „Neki pak, imenom Haktor, imao je izvršiti nalog biskupa sv. Poncija: tri slavna mučenika, Vincencija, Oroncija i đakona Viktora, stavio je na kola, upregnuvši volove, i krenuo prema Italiji dok nije stigao do grada Embruna; i nedaleko od grada, tako želeći i uređujući Krist, s volovima i kolima nepomičnima počinula su tijela Svetaca, gdje se i štuju na slavu onoga u čiju su čast trpjeli, koji je s Ocem i Duhom Svetim blagoslovljen u vijeke vjekova. Amen.” i Naslanjaju se na Ligursko more, odakle se i zovu Primorske. Prostiru se otprilike od grada Genove prema zapadu, preko rijeke Var, a na sjeveru ih omeđuje planina Viso i Kotijske Alpe. k Štuju se sv. Marcel, odnosno Marcelin, biskup Embruna, 20. travnja; budući da se za njega kaže da ga je zaredio sv. Euzebije iz Vercellija, a ovoga da je za biskupa postavio papa Julije, pomislio bi čovjek da ovaj prijenos Mučenika nije bio odmah pošto su ubijeni, nego mnogo kasnije, naime u vrijeme Valentinijana ili možda starijega Teodozija. Ali ako je Poncije živio s Mučenicima, kako je dugovječan morao biti?

1 Tako rukopis Ripat; ali Belfortius prema rukopisu iz Longpointa: kola. m Ovo čudo potpunije se spominje u životu sv. Marcelina.

Odakle je pisac preuzeo Akta. Razna čudesa Svetaca.

Ali zašto da pripovijedam, da ne bih lijenim čitateljima izazvao dosadu? Koliku je ondje Gospodin očitovao milost čudesa, ondje gdje se pripovijeda da su položene relikvije Svetaca, riječima ne mogu iskazati. Ali, kao što kaže bl. Ivan Evanđelist, što smo čuli, to govorimo, i što smo vidjeli, to svjedočimo. Djela pak preblaženih mučenika Vincencija, Oroncija i đakona Viktora, koja su meni, najmanjemu od svih svećenika, postala poznata po pripovijedanju onih koji su došli poslije, ne usuđujem se prešutjeti. Naime, Eterije, muž svake razboritosti i pobožnosti, biskup Crkve u Antinciji, kojemu sam ja, Božjom odredbom, postao nedostojan nasljednik, doznavši za česta svjedočanstva o čudesima, želeći imati neki dio relikvija tih istih mučenika i goreći najvatrenijom željom, poslao je opatu Beroaldu, koji je tada upravljao onim mjestom, usrdno moleći da spremna srca udovolji njegovoj molbi. Taj je, sjećajući se prijašnjega prijateljstva kojim su nekoć bili povezani u Kristovoj ljubavi, dragovoljno, ako to dopusti Gospodin, obećao da će udovoljiti njegovim molbama. Napokon, pošto su propisno obavljeni postovi i molitve da se udovolji želji rečenoga biskupa, ušao je s velikim strahom na mjesto gdje su bila pokopana tijela blaženih mučenika, moleći da im bude drago da se sa štovanjem uzme barem najmanji djelić njihovih relikvija. Budući da su oni uistinu bili naklonjeni, ponio je sa sobom dva djelića s njihovih prstiju i kao velik dar poslao ih biskupu koji je to tražio. Kad je on to čuo, ispunjen neizmjernom radošću, radosno je pošao u susret sa zborom pjevača psalama, te zahvaljujući Bogu dolično je položio dugo željene zaloge Svetaca na mjestu koje se zove Noviacus. Ondje se svemogući Bog, da bi očitovao zasluge Mučenika, udostojao učiniti neizmjerna dobročinstva znakova, tako da ne samo nazočnima, nego i odsutnima koji vjerno mole spasonosno pomaže njihovim zagovorom.

18 Kad je pak proteklo mnogo vremena, dogodilo se da je jedan od braće, imenom Astroald, potaknut đavlovim nagovorom, pokušao potajno odnijeti same gore spomenute relikvije Svetaca. Postigavši napokon svoju želju, ono što je dugo opako pokušavao učiniti, izvršio je bezbožnim djelom; uzevši zatim potajno, kako je rečeno, odnesene relikvije, došao je u Lyon. Ondje je našao nekoga pobožnog čovjeka, imenom Beatus, kojemu je oprezno ispovjedio što je smjelo učinio. Čuvši to, onaj ga je, suzbijajući ga oštrim prijekorom, opomenuo da čineći pokoru za tako velik prijestup ponizno vrati već spomenute relikvije na vlastito mjesto odakle ih je nepromišljeno odnio. Budući da je on to podcijenio i odbio učiniti, ubrzo nakon toga ubio ga je jedan njegov pratilac, otprilike jednu milju od ćelije rečenoga Božjega čovjeka.

19 Ali kad sam ja grešnik, koji sam ovu knjižicu samopouzdano sastavio, žuriob vladaru iz Lyonac vodenim putem po Roni, svratio sam radi molitve u ćeliju u kojoj je boravio Božji čovjek koji je imao same te zaloge Svetaca, jer se nalazila blizu obale same rijeke. Kad sam pak pitao gdje je sluga Božji, koji je ondje služio, imao početak svoga rođenja, i kad mi je on redom nabrojio da je, naime, rođen i odgojen u gradu Orléansu te da je zatim dugo živio u Hispaniji, pomno sam se raspitivao je li možda u krajevima Hispanije našao ili čuo muku rečenih Svetaca, budući da grad Embrun još uopće nije imao njihova djela. I kad je on redom ispripovjedio ono što je kleru ili mnoštvu Embrunjana bilo nepoznato o istoj muci, dodao je također kojim su putem k njemu dospjeli njihovi zalozi, koje su opat Beroald ili njegovi redovnici, kao što smo gore izvijestili, bili odnijeli iz grobova Svetaca i prenijeli iz Noviacusa.

20 Čuvši to i prignuvši koljena sa svojim prezbiterima, zamolio sam rečenoga Božjega čovjeka da zapovjedi da nam se vrate isti ti sveti ostaci, kako bi bili vraćeni na prijašnje sjedište uz velike hvale. Udovoljavajući mojim molbama, priznao je da želi zadržati dio tih istih relikvija. Kad smo pak otkrili svete kosti da ih vidimo, tolika je mirisna miomirisnost ispunila ćeliju da je strujala sve do obale Rone. Kad se pak mi, prestrašeni od straha, nismo nipošto usuđivali strugati s tih istih kostiju, rečeni prezbiter donio je vino da se njima barem operu, kako bi ga pohranio u bočici i zadržao kao relikvije. I kad smo spomenute zaloge, kao što je rečeno, zalijevali vinom, tako smo vidjeli, u nazočnosti prezbitera, da se preliveno vino pretvorilo u krv, kao da je poteklo iz svježega mesa. I kad su zatim bili umotani u svilena platna, rečena je tekućina tako natopila ta ista platna da je utjecala sve u posudu koja je bila pripravljena da je primi. A da nitko ne bi smatrao ovo nevjerojatnim, čudo učinjeno na samim tim platnima i danas se pokazuje na slavu Svetaca.

21 Ali kad se prema kanonskoj normi skupština biskupa okupila na sinodalnom saboru Galije, ondje je bio nazočan neki opat iz Hispanija zbog potreba Crkava. Kad sam ga ja grešnik upitao gdje je dovršena muka najslavnijih mučenika, ovako mi je redom i istinito izložio te mi dao napisanu muku. U toj je muci, kao što smo gore spomenuli, pronađeno da tijelo sv. Viktora u rečenome gradu Embrunu, u gore spomenutoj grobnici, počiva sa sv. Vincencijem i Oroncijem, dok je dotad stanovnicima toga mjesta uvijek bilo nepoznato čije tijelo ondje leži pokopano.

22 Ja sam stoga, primivši od samoga opata djela rečenih mučenika vrlo neuglađeno sastavljena, povjerovao da ih, koliko sam mogao, svojim jednostavnim govorom u njihovu čast treba ispraviti, kako bi svatko tko iz ovoga izvješća sazna kolike su njihove zasluge i nastoji ih štovati, i sam zajedno sa mnom po njima zaslužio da se ispravi od svojih opačina, po daru Gospodina Isusa Krista, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje u vijeke vjekova. Amen.

a Rukopis Ripat. Antimije, o kojem se mjestu gore nagađalo.
b Podrazumijeva kralja Galije, možda Teodorika ili Hilderika.
c Rukopis Rip. plovnim.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

22. siječnja Kalendar godine