Preskoči na sadržaj
Kršćanska Stvarnost

✠

Acta Sanctorum · Svezak III · 22. siječnja

O sv. Vincenciju mučeniku

DE S. VINCENTIO MARTYRE

Sadržaj (24)
  1. U Valenciji u Hispaniji.
  2. Sv. Vincencije biva okrutno mučen.
  3. Sv. Vinko na razne načine božanski okrijepljen, svladavši muke, umire.
  4. O relikvijama sv. Vinka.
  5. § II. Druge relikvije sv. Vinka u Galiji.
  6. § III. Relikvije sv. Vinka donesene u Castres: njihovi dijelovi na druga mjesta.
  7. Moći prenesene u Castres. Čudesa.
  8. Ista povijest opisana u Pjesmi
  9. Od istoga autora Aimoina.
  10. Predgovor redovniku teotgeru.
  11. Knjiga prva.
  12. Knjiga druga.
  13. O MOĆIMA SV. VINCENTA prenesenima u Luzitaniju.
  14. § II. Povijest prijenosa, godišnji blagdan.
  15. Čudesa sv. Vincencija, objavljena u Lisabonu,
  16. Pronađene moći sv. Vincenta.
  17. Moći prenesene u Lisabon.
  18. Razna čudesa koja su se dogodila kod njih.
  19. Druga ozdravljenja bolesnika.
  20. Izgubljene stvari pronađene pomoću sv. Vinka.
  21. Stišane oluje i druga dobročinstva udijeljena smrtnicima.
  22. O relikvijama sv. Vinka
  23. prenesenima u Bari u Apuliji.
  24. Pripovijest o prijenosu

ARHIĐAKONU ZARAGOŠKOME,

U Valenciji u Hispaniji.

Velika je rasprava među nekim glasovitim gradovima Hispanije o rođenju najslavnijega mučenika sv. Vincencija, dok ga građani Zaragoze prisvajaju sebi, stanovnici Valencije ga ponovno traže, a Huesca viče da je njezin. I uistinu, ovo nadmetanje pobožnosti ne može se s pravom osuditi. Jer ako se nekoć sedam gradova natjecalo oko podrijetla jednoga poganskog pjesnika, zašto da najplemenitiji gradovi ne smatraju da kolijevci tako slavnoga borca pridonosi najviše i sjaja i zaštite? Ipak, čini se da više pisaca presuđuje u prilog Huesce, čemu se pridružuje i Rimski brevijar. Ponekad je oštriji spor između Portugalaca i Francuza oko posmrtnih ostataka istoga svetog mučenika, o čemu niže.

2 Njegov rođendan za nebo ovako naviješta Uzard: „U gradu Valenciji u Hispaniji sv. Vincencija, đakona i mučenika”, čiji pobjedonosni boj, u vremenima Dioklecijana i Maksimijana, nakon silna pokolja i teških muka, tekst same njegove muke očituje da je dovršen pod upraviteljem Dacijanom. Opširnije Rimski martirologij: „U Valenciji u hispanskoj Tarakonenskoj pokrajini, sv. Vincencija, đakona i mučenika, koji je pod najbezbožnijim upraviteljem Dacijanom podnio tamnice, glad, konja za mučenje, iščašenja udova, užarene ploče, usijanu željeznu rešetku i druge vrste muka te odletio u nebo po nagradu mučeništva.” Plemenitu pobjedu njegove muke Prudencije sjajno opijeva u stihovima, a bl. Augustin i papa sv. Leon hvale ga najvišim pohvalama. Slažu se i ostali martirologiji, a neki doista iznose veoma opširnu pohvalu i svojevrstan sažetak života.

3 Stari rukopis Martirologija sv. Jeronima: „Španija, drugi mučenici združeni u martirologijima. Đakona, i drugih 18: Kvintilijana, Kasijana, Matutina, Polvija, Urbana, Marcijala, Fausta, Sukcesa, Feliksa, Pavla, Petra, Januarija, Primitiva, Ebota, Cedijana, Optata, Frontona, Julija.” U rukopisu iz Dungalena doista se navode. To su možda oni za koje se predaje da su 16. travnja u Zaragozi okrunjeni mučeništvom, osamnaest svetih boraca, i mnoga se imena podudaraju, osim što se ondje umjesto Kasijana, Matutina, Fausta, Petra, Pavla i Januarija navode Luperk, Apodemije i četiri Fortunata, a umjesto Ebota, Cedijana i Julija: Evencije, Cecilijan i Julija. Ali oni nisu trpjeli u Valenciji, nego u Zaragozi. Mogao bi tko pomisliti da su to tamničari za koje Akta sv. Vincencija predaju da su se obratili po nebeskim čudesima. O njima ponovno niže, kad bude riječ o sv. Orionu, Memnonu itd. Isti rukopis sv. Jeronima 20. siječnja: „I u Španijama Vincencija.” I ponovno 21. siječnja spominje Vincencija; je li to ovaj ili drugi, ne znamo.

4 Grci ga također na ovaj dan slave ovom pohvalom. Mineji:

Vincencija ću dostojno pohvaliti, kao đakona i mučenika Gospodnjega

Ovaj je za cara Maksimijana, pod upraviteljem Domicijanom, bio rodom iz Augustopola. Uhvaćen pak s biskupom Valerijem, odvučen je u grad koji se zove Valantija i bačen u tamnicu. Odatle odvučen pred Domicijana, biva šiban šibama i rastrgan željeznim kandžama, te ovješen spaljivan bakljama i probadan željeznim i užarenim šiljcima. Ali budući da je Svetac ostajao neozlijeđen, a tamničari su malaksali, sam upravitelj, gotovo očajan, pokušava ga zavesti laskanjem. Svetac je pak, predan molitvi, predao duh Bogu. Njegove su pak svete relikvije ondje pokopali pobožni i bogobojazni ljudi. Isto ima Maksim Kiteranski, ali ne u svemu u skladu s latinskim Aktima.

5 Isti Grci 11. studenoga slave njegov spomen, na koji dan Menologij: „Istoga dana rođendan svetoga mučenika Vincencija, đakona, koji je trpio u Augustopolu u Hispaniji.” A Mineji:

Bačen u tamnicu, Vincencije trpi; a oslobođen iz tamnice tijela, trči uvis.

Ovaj sveti mučenik Vincencije u Augustopolu u Hispaniji poučavao je narod s biskupom Hilarijem i sam je bio đakon. Obojica uhvaćeni odvedeni su pred sudište upravitelja Dacijana, koji odmah zapovijeda da ih, opterećene željeznim okovima, odvuku u grad Valenciju i predaju u najsmrdljiviju tamnicu. Nakon nekoliko pak dana zapovijeda da se izvedeni Vincencije rastrga, pribije na zemlju u obliku križa i muči dio po dio tijela. Odatle pak istrgnut muči se i bičuje, i bokovi mu se prže. Zatim, kad su mu svi udovi bili iščašeni, ponovno prima užarene željezne šipke preko prsa. I tada bačen u tamnicu, okrijepljen anđeoskom i božanskom pomoći, ubrzo je predao duh Bogu. Sasvim isto ima Kiteranski. Ovdje treba prema prijašnjoj pohvali istih Mineja ispraviti ime biskupa Hilarija, a iz ovoga u onome ime upravitelja Domicijana.

6 Akta sv. Vincencija Ivanu Hesselsu iz Leuvena, čovjeku inače stroga i izbirljiva suda, u svemu se sviđaju. Nisu ih, doduše, zapisali bilježnici, ali su ipak veoma drevna. Ovdje ih donosimo uspoređena iz najstarijih rukopisa: iz Marchiennesa, Saint-Omera, Metza, kojega nam je ustupio naš Jakov Sirmond, Triera sv. Maksimina, Utrechta sv. Martina, Santa Maria di Ripatorio, Marka Velsera, zajedno s izdanjem Bonina Mombrizija i Agones martyrum. Ista je na grčkome opisao Šimeon Metafrast, koja su, ponovno prevedena na latinski po Guglielmu Sirletu, objavili Alojzije Lipomani i Lovro Surije iz mnogih starih rukopisa.

Sv. Vincencije i Valerije biva uhvaćeni. a Dovoljno je vjerojatno na slavu mučenika Vincencija što je neprijatelj zavidio naslovu opisanih djela njegove muke. Stoga donosimob vjernosti puno izvješće o djelima koje sudac ne bez razloga nije htio da se zabilježi slovima, jer se stidio da se čuje kako je pobijeđen. Naime, prirodna je sklonost onih koji zlo lutaju da uklone iz sredine svjedočanstvo čestitosti.

2 d Ali budući da namjeravamo predati znanju vjernika plemenitu pobjedu Mučenika, dostojno je da se ukratko iznese i plemenitost njegova roda. Naime, potekao je od oca Eutihija, koji je biof sin najplemenitijega konzula Agresta, ag majka mu je Enola, poznato je da je rođena u gradu Huesci. Od djetinjstva predan književnim naukama, po providnosti višnje blagodati, koja ga je unaprijed predviđala kao buduću izabranu posudu,h u dvostruku znanju najdjelotvornije se proslavio pod bl. Valerijem, biskupom grada Zaragoze, od kojega je također primio uzvišenu službu đakonata, znamenitu po svetosti. I budući da se zna da je isti biskup bio teža jezika, predavši službu naučavanja časnomu Vincenciju, sam je marljivo ustrajao u molitvi i božanskom razmatranju. Spomenuti je pak arhiđakon često marljivo i prikladno vršio biskupovu službu.

3 Kad se dakle u gradu Zaragozi, kao što svjedoče iskrenost mnogih i k ovjerovljene riječi istine, nekom upravitelju Dacijanu, poganinu i svetogrdniku, od njegovih gospodara i vladara, naime Dioklecijana i Maksimijana, slučajno pružila prilika da okrutno postupa prema kršćanima i kad je njemu koji je lajao zahuhtala bjesnoća bezbožne okrutnosti, potaknut duhom pakosti zapovjedio je da se pohvataju biskupi i prezbiteri i ostali službenici svetoga reda. Odmah su dakle biskup Valerije i arhiđakon Vincencije, oslanjajući se na l postojanost vjere i nadu da će uživati pobjedu, spremno pohrlili u ispovijedanje Božanstva, vjerujući da će biti utoliko sretniji što su pobožnom dugotrajnošću uspjeli nadvladati oštrije muke tiranina. Stoga im se odgađanje borbe i muka činilo umanjenjem nagrade.

4 Ali sudac Dacijan zapovjedio je da se Božji sveci m najprije odvuku u Valenciju pod tamničkim nadzorom, u bijedi gladi i uz zveckanje okova, da ih slomi tegobom n putovanja i lakše pokori nepravdom one za koje je vidio da se ne mogu svladati kaznom. Dok su oni na rukama i vratovima podnosili golemu težinu željeza i po svim udovima već tada trpjeli smrtne muke, i kad je o već mislio da su klonuli od neprestane nepravde i da, tako dugo isključeni iz javnoga općenja, nemaju snage ni u tijelu ni u duhu, bojeći se da ne pretrpi štetu po svoju okrutnost, zapovjedio je da ih p izvedu iz tamnice, ne želeći da završe život prije muka, kojima je prijetio da neće poštedjeti ni mrtve ako odbiju prihvatiti štovanje njegovih bogova. Odatle prestrašen pri pogledu na njih što su cjeloviti u tijelu i snazi i među mukama jači, reče svojima: „Zašto ste ovima dopustili obilniju hranu i piće?” Jer se, zaslijepljen bjesnilom, čudio da su snažniji oni koje je Bog hranio.

5 I odmah se okrenuvši biskupu, reče: „Što radiš ti, Valerije, što činiš pod imenom vjere protiv vladara? Zar ne znaš da oni koji preziru kraljevske odredbe izlažu život pogibelji? Zapovjedili su gospodari svijeta i vladari da bogovima prinosite ljevanice, ne želeći da se dostojanstvo staroga štovanja oskvrnjuje novim i nečuvenim zakonima. Stoga poslušno poslušaj što opominjemo, kako bi po tvom primjeru niži lako prihvatili ono što vide da ti, za kojega se zna da si biskup ove vjere, nisi prezreo. Ali i ti, Vincencije, spasonosno poslušaj moje riječi, tebe kojega preporučuju i plemenitost roda i ljepota najmilije mladosti. Stoga javno izrecite odluku svoje presude, da se ili, ako pristanete, uzvisite častima, ili, ako prezrete, podvrgnete kaznama muka.”

6 Kad je biskup šutio, jer je bio čudesne jednostavnosti i nedužnosti, učen u znanju, ali, kao što smo unaprijed rekli, teža jezika, reče Vincencije: „Ako zapovijedaš, Oče, pristupit ću sucu odgovorima.” A bl. Valerije reče: „Davnih sam ti dana, najdraži sine, povjerio brigu božanske riječi, ali i sada za vjeru za koju stojimo povjeravam ti odgovore.” Tada Vincencije, čiji je sav um već bio svjestan vijenca, okrenuvši se Dacijanu, reče: „Dosad je govor koji si održao o zatajivanju vjere završio; ali znaj da je u razboritosti kršćana bezbožno na bilo koji način huliti zatajujući štovanje Božanstva. I da te ne bih dulje zadržavao, ispovijedamo da smo štovatelji kršćanske vjere te sluge i svjedoci jednoga i pravoga Boga koji traje u vijeke. U njegovo ime, spremni da se borimo, prihvaćamo duhovno oružje protiv pomno smišljenih dokaza tvoje lukavosti, ne bojeći se tvojih prijetnji i muka, nego radije najdragovoljnije grleći smrt za istinu. Jer tvojim mukama vježbamo se za vijenac, a smrću se vodimo u život. Neka dakle u mukama đavolskoj okrutnosti služi tijelo koje će umrijeti, jer će unutarnji čovjek sačuvati neokaljanu vjeru svomu Stvoritelju. Naime, onaj najotrovniji zmaj i nezasitni ubojica ljudi prisiljava vas da mukama i smrtima nasrćete na kršćansku nedužnost, on koji je, zavideći prvim ljudima na blaženstvu raja, lišene dostojanstva besmrtnosti jadno podvrgnuo i položio pod smrt. On je lukavošću zlobe ustanovio da se umjesto Boga štuju idoli, žaleći što se čovjek poslušnošću može vratiti onamo odakle je on sam, oholivši se, pao. To je onaj kojega sa svojim slugama izgonimo iz ljudskih tijela božanskim zazivanjem; njemu vi pod najispraznijim izmišljotinama prinosite obred bezbožnoga štovanja i u novom ludilu pretpostavljate stvorenje Stvoritelju.” a Redovnik Mihael u Sanctuarium Capuanum kaže da je ovo proslov, ali da se ono što je pod brojem 3 nalazi u oficiju te Crkve u prvih devet čitanja kojima se opisuju Djela svetoga mučenika. U raznim rukopisima ovome se proslovu stavlja na početak onaj uvod: „Za careva Dioklecijana i Maksimijana, kad je dan progon, u ono vrijeme u Hispanijama, u zaragoškoj pokrajini, za upravitelja Dacijana, sveti je mučenik u svome ispovijedanju podnio mučeništvo u gradu Valenciji, 22. siječnja.” b Rukopis Met. vjernosti puno i glasovito izvješće, koje itd.c Isti rukopis istine, drugi: opačine.d Ovo do broja 3 u nekim rukopisima nedostaje.e U svim rukopisima Euticiju.f Mombricije: Agessi, drugi: Agressi; dr. Aggressi.g Franjo Dijego de Aynsa y Yriarte, knj. 2, Antiquitates Oscenses, pogl. 12, prenosi da je sv. Vincencije bio rođak sv. Lovre i to potvrđuje svjedočanstvima raznih pisaca, od kojih neki njegovu majku Enolu čine sestrom sv. Lovre, što ipak samom Aynsi nije dokazano. U pogl. 10 iz staroga brevijara Crkve u Tarragoni iznosi ovo: „Vincencije plemenita roda, od oca Eutihija, sina najplemenitijega prvaka ondje, i majke Enole, rođen u gradu Huesci kod Novih vrata i živio pokraj trga. Odatle poslan u Zaragozu predan je najsvetijemu čovjeku Valeriju, biskupu toga grada.” Malo zatim niže kaže da je na mjestu koje se zove Tabernae, oko jednu milju od grada Huesce, iz staroga rukopisnog misala i u njemu ovu molitvu o sv. Vincenciju: „Bože koji si grad Huescu uresio rođenjem najsvetijega mučenika Vincencija, udijeli, molimo, da subraću i puk rečenoga grada, koji u kući u kojoj je rođen slave njegova slavlja, sačuvaš od svake nevolje i po njegovim zaslugama dovedeš do vječnih radosti.” Otuda je očito da je kuća u kojoj je rođen poslije bila posvećena.h Drugi rukopisi: istinska. i Mombricije: Znamenita. k Rukopis Aud. duhom učvršćeni. 1 Većina rukopisa: potrčali su. m Aynsa svjedočanstvima mnogih pisaca uči da su Svecima, prije nego što su poslani u Valenciju, bile nanesene razne muke. n Pokazuje se još i danas u predgrađu Segorbea svratište zvano FUNDus, nasuprot ubožnici, gdje se predaje da su Sveci proveli noć. U Cariflenu se pripovijeda da je sv. Valerije u Kristovo ime izveo zdenac. o Isti pisac piše da su od početka svibnja do kraja prosinca držani u tamnici, a u međuvremenu izloženi raznim nevoljama. p Ovo prvo ispitivanje, kako kaže isti, održano je na mjestu koje se zove Sv. Tekla.

Sv. Vincencije biva okrutno mučen.

Razbjesnio se dakle đavao protiv kršćanske vjere, i kad vidi da se njega prezire i omalovažava, uzdahnuo je. I već od srdžbe gotovo izvan sebe upravitelj Dacijan reče: „Uklonite odavde ovoga biskupa. Pravedno je, naime, da ode u progonstvo jer je prezreo carski proglas. a A buntovnika, koji je došao na javnu sramotu, izložite težim mukama. Jer vidim da njegovoj drskosti treba nanijeti veće muke, jer ono što će mu doći kao kazna, on sam unaprijed smatra slavom. Privedite ga spravi za mučenje: rastegnite mu udove i razdvojite po svemu tijelu.”

Nek podnese ovu kaznu prije samih muka. Usred toga upravitelj Dacijan reče: „Što kažeš, Vincencije? Ili gdje vidiš svoje već jadno tijelo?” A on, ojačanb Božjom nazočnošću, vedra lica odgovori: „To je ono što sam uvijek želio, to je ono što sam svim željama tražio. Nitko mi nije bio draži ni prisniji. Ti jedini najviše odgovaraš mojim željama. Evo, već se uzdižem u visine i, viši od svijeta, prezirem same tvoje vladare. Ne želim da moja slava bude manja i ne nanosi štetu hvali. Jer Božji je sluga spreman sve podnijeti za ime Spasiteljevo. Ustani dakle i bjesnic svim duhom svoje zloće; vidjet ćeš da ja Božjom snagom mogu više dok me muče nego što možeš ti sam koji mučiš. Okrutnošću kojom dišeš pribavit ćeš mi slavu, dok si pobijeđen usred težih dovršetaka mojih muka. Stoga se ja već osobito radujem jer ću, dok trpim, biti osvećen.”

8 Dacijan je počeo vikati i još se žešće okomiti šibama i toljagama na svoje mučitelje i krvnike. I tako je đavao, dok je Svetac malo-pomalo bio siguran od kazne i pouzdan u Božju pomoć, najprije mučio svoje,d i uistinu one koje je imao u svojoj vlasti. Stoga Vincencije reče: „Što kažeš, Dacijane? Evo, već se osvećujem nad tvojim sljedbenicima. Sam si sebi učinio osvetu u muci.” Najjačim je pak glasome sluga đavlov počeo izvikivati bjesnije riječi, škripati škrgutom zuba, i dok razdire Božjega mučenika, radije sam sebe rastrže. Napokon suf prestali izmučeni krvnici, a izmorena ruka liktora, dok visi niz Svetčeve bokove, pobijeđena je klonula. Pobijedilo je lice onih koji su mučili, snaga jakih je uvenula, udovi koji su se topili od potoka znoja su se iscrpili, usplahirenim je prsima umornih zadrhtalo, tako da bi pomislio da se oni radije muče u mukama svetoga mučenika.

9 Blijed kao krpa i sam Dacijan, drhtavih prsa, okrutnih i prijetećih očiju,g počeo je vikati vojnicima: „Što radite? Jer ne prepoznajem vaše ruke. Često ste pobjeđivali ubojice koji su se tvrdokorno opirali, probijali ste duboke šutnje ubojica roditelja i vračara, i same tajne preljubnika otkrivene su kad ste vi navalili, i svatko tko se bojao umrijeti zbog priznanja svoje krivnje doveden je u smrt svojim priznanjem. Danas, kažem vam, o vojnici mojih vladara, ono što se govori na sramotu naših careva ne možemo k obuzdati da se prešuti makar samo zbog našega stida. I mi koji smo druge prisilili na priznanje njihove smrti, ovome ne možemo zapovjediti šutnju na našu sramotu. Ali vi zadržite nakratko desnice, povratite snage, da okrutnoga neprijatelja oštrije pritegne na kaznu svježi vojnik. Neka oštrija pandža prodire u najdublje kosti rebara, i neka bol prodirući u nutrinu izmami uzdah, a ne prezir.”

10 Tada se ponovno blago nasmiješivši đakon Vincencije reče: „To je uistinu ono što se čita: Gledajući neće vidjeti i slušajući neće razumjeti. Jer ispovijedam Gospodina Krista, jedinoga Sina jedinoga Svevišnjega Oca, i ispovijedam da je on sam s Ocem i Duhom Svetim jedan jedini Bog. Budući da dakle priznajem ono što je istinito, tvrdiš da niječem; očito moraš mučiti ako lažem i ako svoje vladare nazovem bogovima. Ali muči dulje onoga koji ispovijeda i, molim te, ne prestaj s mojom mukom, kako bi makar tako, premda svojim svetogrdnim duhom, mogao uzdisati za dokazanom istinom i priznati me njezinim nesavladivim ispovjedaocem. Jer oni koje zapovijedaš da ispovijedamo kao bogove drveni su i kameni idoli. Ti budi njihov svjedok i postani mrtav svećenik mrtvih: ja žrtvujem jedinomu i živomu Bogu, koji je blagoslovljen u vijeke.”

11 Ali upravitelj, kipući od prevelika ludila i posve izobličena lica ljudskosti, upravljao je oštrinu pogleda i izlijevao otrov pogubnih očiju samo na tijelo blaženoga mučenika, gledajući krv kako teče već ne samo iz bokova, nego iz svega tijela. Jer bila je otkrivena nutrina utrobe. Naime, različitost muka razdvojila je zglobove iz njihovih spojeva. Nije bilo ničega zbog čega bi se već mogao srditi na svoje, nego se i sam čudio što biva pobijeđen. Reče pak: „Smiluj se sebi, Vincencije, da ne izgubiš cvijet mladenačke dobi koja tek sada cvjeta i da, smješten u prve godine, ne umanjiš sebi dulji život. Poštedi svoje muke da makar kasno stekneš muke koje preostaju.” A on, ispunjen Duhom Svetim, reče: „O otrovni đavlov jeziku, što da ne učinim na sebi, ti koji si htio iskušati Boga i Gospodina našega? Ne bojim se nikakvih muka koje navaljuješ u srdžbi. Više je za strah to što se pretvaraš da se želiš smilovati.h Neka napokon navale sve muke, i ako možeš izvesti kakvo mađioničarstvo, kakvo umijeće svoje izopačenosti, kakvu snagu zlobe, pokaži. Jer moraš pod gorkim otrovom iskusiti slatku vjeru i jakost iz i kršćanskoga srca. Naime, nadvisuje jakost strpljivost onoga koji u Evanđelju govori svojima: Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duši ne mogu ništa učiniti. Stoga ništa ne umanjuj od muka, da u svemu priznaš da si pobijeđen.”

12 Nakon toga Dacijan reče: „Neka se ovaj prenese na zakonito ispitivanje i neka prođe kroz teže muke. A ako duša može toliko dugo izdržati, neka u mukama klonu barem udovi. Ovaj me ne može pobijediti dok je živ.” Odgovarajući, Vincencije reče: „O kako sam sretan! Te su mi prijetnje na hvalu i slavu, a oštrija strahota punije blaženstvo. Stoga ono što misliš da je teža srdžba, time bolje počinješ se smilovati.” Odatle uzet sa sprave za mučenje i odvučen na stratište ognja, đakon Vincencije, gotovo sam pretičući svoje mučitelje i koreći oklijevanje krvnika, spremno je žurio na kaznu. Već je, naime, okrutni sluga zapovjedio da se iznese ležaj s k željeznim rebrima i da se, dodavši odozdo hrpu ugljena, prisloni Božji mučenik da bude spaljen. Neustrašivi dakle Kristov borac dragovoljno je uzašao na spravu od užarena željeza: muči se, bičuje, spaljuje i, rastegnuta udova, raste prema kazni. Utiče se također u prsa i udove pritisnuta oštrina ploča. I dok teče tekućina između samih oštrica užarena željeza, pucketavi plamen prska se salom. Rane se nanose na rane, muke bjesne na mukama. Iskričavi komadići soli raspršeni vatrom rasprskavaju se po udovima, i već se ne bacaju strelice muka samo na udove, nego i u same skrovitosti utrobe. I budući da nije ostao nijedan dio cjelovita tijela, i sama rana koja je bila nanesena prva sada se obnavlja. Ostaje Božji sluga nepokolebljiv i, upravivši oči u nebo, molio je Gospodina l.

a Rukopisi Aud. i March. težu.
b Dr. blagost.
c Rukopis Met. bjesnjeti u tom istom bjesnilu.
d Dr. i s pravom.
e Rukopisi S. Max. i Met. đavao da riče.
f Dr. prestadoše.
g Neki rukopisi dodaju: kao zbunjeni njegovom smrću.
h Drugi rukopisi: navale. i Rukopis Aud. Kršćansku. k Dr. željeznim. Dr. nazubljenim; podupire Prudencije:

Nazubljenim ležaj ravnalom u gustu zublju oštri.

1 Nakon što je na rešetki okrutno iskasapljen Svetac, neki prenose da su mu noge pribijene čavlima na kolac, i da je u tome mučenju ustrajao ne malen dio vremena.

Sv. Vinko na razne načine božanski okrijepljen, svladavši muke, umire.

U međuvremenu Dacijan, nimalo ispravno zabrinut zbog preblaženoga Vinka, raspitivao se kod svojih vojnika koji su se vraćali što radi i što govori. Izvještavaju ga omučeni i od napora gotovo žalosni da je on prošao kroz svaa muka vedra lica, snažnijega duha i da ispovijeda Gospodina Krista još upornijom ispoviješću nego što je bio započeo. Jao, reče Dacijan, pobijeđeni smo. Ali od muka preostaje samo ovo: ako se tvrdokornost ne može sviti, neka barem zauvijek traje u kazni; duh koji se ne može obuzdati neka bude kažnjen. Potražite, reče, tamno mjesto, pritisnuto teškim krovom, odvojeno od svakoga javnog svjetla i osuđeno na vječnu noć, posebno za njegov zločin, to jest tamnicu izvan tamnica. Ondjeb posvuda nagomilajte oštre komade crijepa, tako da što god pogodi loše zasječeni lom ležećega tijela, zabije se neizglađenim šiljcima, i da se samo okretanje bokova obnavlja za muku, kako bi, naime, ono što udovi promjenom položaja nastoje izbjeći, uvijek pogađalo. Osim toga, raširivši i rastegnuvši noge, privežite mu stopala za drvo, da bi, kad se udovi razderu mukom, buntovnik protiv vladara izdahnuo. Zatim ga ostavite zatvorena u tmini, da ni očima ne udahne svjetlo. Neka ondje ne ostane nitko od ljudi, da se ne bi ohrabrio ni zajedništvom kakva razgovora. Neka sve bude zatvoreno i zabravljeno. Samo se pobrinite da se javi kad klone. Izvršitelji bez odgode ispune ono što je sudac naredio i najčvršćega Božjega borca zatvore u strašnu tamnicu.

14 Ali kad je prvi počinak, svladavši ih snom, opustio umorne udove stražara, ono što je Dacijan nanio kao kaznu najteže smrti božanski se preobražava u slavu. Noć one tamnice prima vječno svjetlo. Blistaju voštanice koje sjaje jače od sunčeva sjaja, popustila drvena kladac se raspuknula, a oštrina crijepova postaje ugodnost i mekoća mirisnoga cvijeća. Time okrijepljen, nepobjedivi Božji borac radosno kliče pjevajući Bogu psalam i hvalospjev. I tako se strašna samoća ublažavad anđeoskim mnoštvom. Okružen njihovom četom, vrstan mučenik bio je krijepjen štovanjem dostojnim divljenja i milovan razgovorom. Prepoznaj, kažu, o nepobjedivi Vinko, za čije si se ime vjerno borio. Onaj tko je učinio da budeš pobjednik u mukama uistinu ti na nebesima čuva pripremljenu krunu. Budi stoga već siguran u nagradu, jer ćeš uskoro, položivši breme tijela, biti pridružen našemu zboru. Otud se uzdižu hvale Bogu, a ugodan sklad anđeoskoga glasa odzvanjajući kao glazbalo razliježe se nadaleko.

15 Uznemireni pak stražari iznenada se prestrašiše i, potreseni snažnim zaprepaštenjem, nastoje sigurnije istražiti čudo; prilaze zatvorenim vratima i, gledajući kroz pukotine, opažahu da poslužitelji Božanstva blistaju zvjezdanom ljepotom, da špilja, nekoć strašna po paklenim tminama, sjaji neizmjernim svjetlom, da šiljci crijepova višestruko cvatu i da sveti Božji mučenik, odriješenih svih okova, hoda amo-tamo pjevajući psalme. Oni se ubrzo ražalostiše od božanskoga straha i poštovanja te, ostavivši zabludu poganstva, vjerno se predadoše kršćanskoj vjeri, želeći sada, promijenjena uma, iskazati dužnosti svoje pobožnosti onomu u čijem su ubojstvu prije sudjelovali. Došlo je i obližnje mnoštvo vjernika, nedavno žalosno zbog njegovih muka, ali sada radosno zbog slave udijeljene s neba. Njima blaženik Vinko reče: Ne bojte se i ne smatrajte da Božje hvale treba prezirati. Štoviše, hitro uđite i bez straha očima upijte utjehe pružene anđeoskim služenjem. Ondje gdje ste ostavili tmine, radujte se svjetlu, i vi koji ste vjerovali da on uzdiše u mukama, radujte se što kliče u hvalama pravomu Bogu. Okovi su popustili, snage su porasle, tijelo su okrijepile meke prostirke. Radije se divite i istinitim pohvalama potvrđujte da je Krist u svojim slugama uvijek pobjednik. Neka se dakle javi Dacianu kakvim se svjetlom naslađujem. Neka smislie ako što može i neka doda mojoj slavi, ne uskraćujući ništa od naslova hvale, nego izvršavajući sve što god još pronađe bjesnoća onoga koji bjesni. Jer samo se njegova milosrđa bojim, da se ne bi činilo da želi oprostiti.

16 Na ovu dojavu blijed i drhtav Dacijanf provali u ove riječi: Pa što ćemo još učiniti? Pobijeđeni smo. Vratite stoga tijelo na ležaj i neka se okrijepi mekšim prostirkama. Ne želim ga, naime, učiniti slavnijim ako klone usred mučenja. Dopušteni kratki počinak neka okrijepi mukama izmučene udove, i kad se zjap rana prekrije ožiljkom, neka se ponovno obnovljen i sam podvrgne novim i pomno smišljenim mukama. Ali dok Dacijan uzalud smišlja o mučenju, Krist milostivo određuje o nagradi. Donesen, naime, Božji mučenik na ležaj i položen pobožnim rukama svetaca u mekoću ležaja, ubrzo je, razriješen u dragocjenu smrt, predao duh nebu. Mogao si vidjeti mnoštvo okupljenih kako se natječu poljubiti i oblizati svetčeve stope, rane svega raskomadanog tijela pobožnom brižljivošću opipati, krv upijati platnima, što će na sveto štovanje koristiti potomcima.g Mnogi vunu (ili: lan) natapaju kapajućom krvlju, da kao svetu zaštitu sačuvaju svojim potomcima u kući.

a Dodaje rukopis iz Leipziga: javno.
b Dodaju rukopisi iz Metza i sv. Maksimina: oštrice itd. Preuzeto možda od Prudencija, koji ovako piše:

Krhotine crijepova zapovijeda, hrapave s neobrađenim kutovima, zašiljene, bezoblične, prostrti pod leđa ležećega. Cijelu postelju bodljama naoružavaju tjeskobne boli, da pod besanim bokom udaraju oštricom koja im se nađe na putu.

Ali čini se da to valja shvatiti o oštrici i vršku samih krhotina.
c Rukopis iz Leipziga: razrješuje se.
d Drugdje: poštovanjem.
e Dodaje rukopis iz Metza: još đavao.
f Dodaju rukopisi iz Metza i sv. Maksimina: i sam sebi zla svjestan, osjetio je kaznu u sebi dok bjesni protiv sluge Božjega. Napokon se istinit glas, iako nehotičnom iskrenošću, probio. Aynsa kaže da je, prije nego što je prenesen na mekanu postelju, bio doveden pred Dacijana i ljubazno oslovljen; a kad se gradom proširio glas da se namjesnik, potaknut kajanjem, želi pobrinuti za Vinkove rane i s njim čovječno postupati, nagrnuli su mnogi kršćani da svecu iskažu počast, te ih je tiranin sve nakon svečeve smrti dao pogubiti.

Mnogi lanenu haljinu natapaju krvlju što kapa, kako bi za svoje potomke kod kuće sačuvali svetu zaštitu.

Neka stoga ušuti nova bezbožnost i neka ne bjesni protiv svetinja svetih.

Uzalud tiranin bjesni nad tijelom koje je pobožno položeno.

Doznavši, dakle, za njegov odlazak, već pobijeđen i zbunjen Dacijan reče: Ako ga nisam mogao svladati živoga, kaznit ću barem pokojnika. Nema duha koji bi se opirao, nema duše koja bi se natjecala u pobjedi: s praznim tijelom nema nikakve borbe. U beskrvne udove tijela lišenoga života bjesnjet ću novim mukama. Nasitit ću se sada kazne, premda mi nije mogla pripasti pobjeda. Bacite ga, reče, na otvoreno polje bez ikakve zapreke koja bi branila, da beživotno truplo, lišeno počasti ukopa, potpuno proždreno od zvijeri i ptica, ne bude na vidiku, da ne bi možda kršćani, pokupivši njegove relikvije, prisvojili sebi mučeničko dostojanstvo. Izloženo, dakle, mukama bez pokrova, časno tijelo ponovno se časti anđeoskim stražama i služenjem. Nije ga čuvala nikakva ljudska ruka, koja bi se možda mogla pokvariti, pa ni samo pobožno milosrđe svetih, koje se radovalo da je mučenik pripao samo njima zajednički. I mislim da su upravo zbog toga božanskim poticajem uskraćene ljudske dužnosti, da se nipošto ne bi činilo da nedostaje božanska straža. Gavran, dakle, troma i najlijenija ptica, sjedeći nedaleko, pokazujući svojim mračnim izgledom kao držanje ožalošćenoga, dok je nekim naletom izdaleka odgonio ostale ptice koje su dolazile i strašne svojim brzim krilima, oštrim je nasrtajem otjerao od tijela velikoga vuka koji je iznenada pristigao. A on je, okrenuvši vrat, zapanjen gledao u sveto tijelo i, kako vjerujemo, divio se anđeoskoj straži. Sada nam je vraćena povest starine po sličnoj ptici. Jer onaj koji je prije Iliji punim ustima donosio hranu, sada svetomu mučeniku Vinku vrši naređene službe.

18 Uplašen ovim glasnikom, Dacijan reče: Mislim da već ni mrtvoga neću pobijediti. Jer dok ga žestoko progoneći bjesnim, svojom ga okrutnošću činim slavnijim. Ali ako nije mogao biti uništen na zemlji, neka bude potopljen u more, da se ne crvenimo svakoga dana pred očima svih. Njegovu će pobjedu sakriti barem mora. Neka se, reče, skvrčeno truplo zašije u mijeh ocoubojice i, položeno u kratku košaru, kad lađari odmaknu na veće daljine, pritisne u valove dubljega mora, da ga, naime, gladni riblji zalogaji, ako što ostane na raskomadanom tijelu, ili ližući potroše ili rastrgnu zvjerskim raljama, koga nije dohvatila zvjerska tromost. Osim toga, vjeran sluga neka ne propusti privezati mlinski kamen nimalo male težine, da ne bi možda pokretni val donio truplo na tuđe obale i ono ikako zadobilo uskraćeni ukop. Nego neka, nošeno amo-tamo valovima i često udarano o hridi, potpuno propadne, da ni mrtvo ne počiva među kamenjem. Gle što činiš, najokrutniji Daciane! Činiš da i u drugomu elementu naš mučenik bude slavan. Dakle, kako je bilo naređeno, truplo pravednika se zašiva i, stegnuto do vrata, čvrsto se privezuje tvrdim užetima za mlinski kamen. Tada se neki Eumorfije, čovjek pokvarena uma i svetogrdna duha, koji je upravo za to bio obećao Dacianu kobnu uslugu, sakupivši iz grada pomorce, spremao izvršiti neizreciv zločin; i stvorivši družinu, ukrcavši se na lađu, vjeran obećanju u zločinu, poticao je drugove da pređu duge i prostrane vode. Što potaknuti pomorci ne odgađaju ispuniti. Ali kad su im se pred očima izgubili vrhovi gora i svaka obala nestala, bojeći se da ne budu odneseni u kakvu drugu pokrajinu, bacili su ga usred mora i potisnuli u valove. I vraćajući se Dacianu veseli, kao da svomu namjesniku donose prve radosti, bučno su vikali neskladnim pljeskom, razvikujući mornarskom razuzdanošću da je Vinko uklonjen ispred očiju svih; i zbog toga, kao prvi glasnici, još naglije, žurili su da se vrate najvećom brzinom.

19 Ali one najčvršće Dacianove veslače, dok je upravljala Božja ruka, preteklo je tijelo blaženoga mučenikab; i ono za koje se smatralo da se drži u dubini pučine, već je bilo došlo do luke svoga počinka, nalazeći na neki način počast ukopa prije nego što je moglo biti javljeno da je izloženo; da se po očitovanim božanskim čudesima Kristov vojnik pokaže nepobjedivim i nakon smrti, koga nisu mogli pobijediti ni muke ni mora. U dan svoje borbe, naime, nije bio ostavljen od pobožnoga Gospodina, jer mu je dao da satre glavu staroga zmija dok se vjerno trudio boriti u njegovim zapovijedima.

20 U međuvremenu sveti mučenik, susrevši nekoga čovjeka u zanosu, označuje da je prenesen na obalu i pokazuje mjesto na kojem je ležao. Dok se on pomalo dvoumio zbog viđenja i spremao se prekasno iskazati dužnu počast tako velikomu pokopu,c opomenuta u snu neka udovica imenom Jonika, puna godina i svetosti, primila je prave znakove tijela koje počiva, to jest ondje gdje ga je mekani pijesak, prevrtan valovima, pokopao, i klizeći nanos samoga elementa poslužio za počast ukopa. Znajući dobro da joj je to viđenje objavljeno odozgo, nastojala se potajno javiti mnogima kršćanske vjere i brižno ih je potaknula da zajedno pođu na pothvat koji joj je bio pokazan s neba. Dođe, dakle, na mjesto i, kao prepoznajući očima sigurne znakove, usmjerava se sigurnom namjerom na zavijenoj obali. Ubrzo nalaze tijelo blaženoga Vinka upravo na dodiru kopna i voda, koga su božanska čudesa po zasluzi njegove svetosti proslavila i na kopnu i na moru. Stoga ga, zbog poganske jarosti ne mogavši pokopati dostojnim štovanjem ukopa, odnesoše u neku malu baziliku da bude sahranjen. Naposljetku pak, kad je prestala okrutnost nevjernika i rasla pobožnost vjernika, preblaženi mučenik, odatle podignut na čast ukopa, biva s doličnim poštovanjem prenesen i položen na počinak pod sveti oltar izvan zidina istoga grada Valencije. Ondje se po njegovim zaslugama na mnoge načine pružaju božanska dobročinstva na hvalu i slavu imena Kristova, koji s Ocem i Duhom Svetim živi i kraljuje Bog u vijeke vjekova. Amen.abc

a Rukopis iz Aulnea: okrutnost, drugdje: tromost.
b Aynsa piše da je sama stijena za koju je bilo privezano sveto tijelo izronila iz valova te poput spužve doplivala do obale zajedno s tijelom, a mornari se, obuzeti nekim svetim strahopoštovanjem, nisu usudili dotaknuti je.
c Ottavio Panciroli u djelu Thesauri absconditi almæ Urbis, reg. 3, eccl. 11, piše da su tijelo ovoga mučenika najprije pokopali anđeli, a da se ovo ukazanje dogodilo nakon što se stišao progon. No to se pobija iz Djela.

O relikvijama sv. Vinka.

§ 1. Štola sv. Vinka donesena u Pariz, njemu posvećen samostan, koji je sada sv. Germana.

Mnogi su, kako u drugim pokrajinama, tako osobito u Hispaniji, bili mučenici Vinkovi; i u samom imenu nalazi se neki predznak sreće. Otud se na mnogim mjestima relikvije koje se čuvaju pod tim imenom, jer su djela drugih ponegdje ukinuta ili nepoznata, smatraju relikvijama onoga najpoznatijega arhiđakona iz Cezareje Auguste. Ono pak što se najvažnije o njima prenosi, odlučili smo ovdje iznijeti, a ponešto je i izvan svake rasprave. A o onima, naime, koje su prenesene u Galiju, ovako piše Saussay:

2 Nadalje, njegovo prejasno tijelo, u većem dijelu, zajedno sa štolom kojom urešen je blaženi arhiđakon posluživao kod žrtvenika biskupu Valeriju, po najkršćanskijemu kralju Hildebertu, branitelju pravovjerne vjere u Hispaniji, preneseno je iz Valencije, gdje je on dovršio slavnu borbu, u Galiju u svomu glavnom dijelu i u novoj bazilici posvećenoj uspomeni samoga svetoga mučenika blizu pariških zidina po istomu kralju položeno s golemom slavom, da kraljevskomu gradu bude ne samo na ures, nego i na trajnu utvrdu. Drugi pak dio njegovih relikvija poslije je iz Hispanije za vrijeme provale Saracena odnesen u Italiju radi čuvanja i položen u Capui; odatle je po blaženomu Teodoriku, biskupu Metza, zaslugom cara Otona, svoga rođaka, prenesen u grad Metz i najčasnije položen u onoj bazilici koju je za štovanje tako velikoga borca spomenuti biskup podigao i posvetio. Uostalom, glava istoga mučenika još prije je po sv. Domnolu, biskupu Le Mansa (koji je zaslužio da mu to dragocjeno daruje spomenuti kralj Hildebert), bila prenesena u grad Le Mans i s doličnim uresom položena u prigradskoj crkvi koju je na njegovo štovanje pod vlastitim naslovom istoga mučenika taj pobožni biskup sagradio; ona i danas uživa naziv tako velikoga zaštitnika i ponosi se sretnim pokroviteljstvom, poduprta tako znamenitom zalogom.

3 O svakoj ćemo govoriti posebno; i najprije o onim relikvijama za koje se spominje da ih je u Pariz donio Hildebert. Njegov hispanski pohod ovako opisuje sv. Grgur iz Toursa u 3. knjizi Historia Francorum, 29. poglavlju. Nakon toga kralj Hildebert ode u Hispaniju; ušavši u nju s Klotarom, opkoljavaju i opsjedaju vojskom grad Cezareju Augustu. A oni se u tolikoj poniznosti obratiše k Bogu da su, odjeveni u kostrijet, uzdržavajući se od jela i pića, s tunikom blaženoga mučenika Vinka uz pjevanje psalama obilazili gradske zidine. I žene, zaogrnute crnim plaštevima, raspuštene kose, posuta pepela, tako da bi pomislio da služe muškim sprovodima, išle su za njima jadikujući. I tako je to mjesto svu svoju nadu položilo u Gospodnje milosrđe, da se govorilo kako se ondje slavi post Ninivljana, i nije se smatralo da se može dogoditi išta drugo nego da se njihovim molitvama smekša božansko milosrđe. Oni pak koji su opsjedali, ne znajući što opsjednuti rade, kad su vidjeli da se tako obilazi zid, mislili su da oni čine neku čaroliju. Tada uhvativši jednoga seljaka iz grada, ispituju ga što je to što čine. On reče: Nose tuniku blaženoga Vinka i s njom mole da im se Gospodin smiluje. Bojeći se toga, oni se ukloniše od toga grada; ipak, osvojivši najveći dio Hispanije, s velikim plijenom vratiše se u Galiju.

4 Iste se stvari pripovijedaju u sažecima Gesta Francorum, ali se ondje kaže da su Franci, ušavši u Hispaniju, pustošeći spalili samu zemlju, ubijajući narod itd., da su stanovnici Cezareje Auguste, ne samo žene nego i muškarci, posuli pepelom glavu, da je biskup, pozvan od kraljeva na razgovor, došao u susret s darovima, da je Hildebert od njega zatražio da mu da relikvije blaženoga Vinka te da je, došavši u Pariz, sagradio crkvu u čast istoga svetoga mučenika. Isto piše Adon u Chroniconu pod 327. godinom i dodaje da je ondje položio tu istu štolu u toj istoj crkvi. Sigebert to navodi pod 342. godinom, kao i Baronije; Franjo Didak od Aynsa-y-Iriartea prenosi da je Cezareja Augusta bila opsjednuta 18 dana, da se ondje zadržani dio tunike i sada čuva, da je od fine tkanine, protkane zlatom, bijela i poškropljena krvlju svetoga mučenika.

5 I Aimoin isti pohod i prijenos relikvija donekle jasnije opisuje u 2. knjizi De gestis Francorum, 19. poglavlju: Kralj Hildebert, koji je prijašnjih godina ušao u Hispaniju i zauzeo grad Toledo, pozvao je u pomoć svoga brata Klotara, s kojim je bio sklopio savez, da, oslanjajući se na njegovo zajedništvo, krene pokoriti sebi tu istu pokrajinu. Kad je stiglo pojačanje sa snažnom vojskom, ujedinjenim snagama stigoše sve do Cezareje Auguste; spriječeni da uđu u grad, započinju opsadu. I dok su se građani opirali, a borba se vodila najvećom silom s obje strane, naposljetku se Hispanijci, prestrašeni samim rasporedom opsade i okrutnošću Franaka, povukoše iz boja te, okrenuvši se svim žarom duha da zazovu Kristovo milosrđe, uzevši križeve s litanijom, počeše hodajući obilaziti zid. Videći to, kraljevi posumnjaše da vrše neku čaroliju; i uhvativši nekoga od seljaka, pomnije ga ispituju koje su vjere stanovnici grada ili što to rade obilazeći grad uz pjevanja. Njima on reče: Građani su kršćani; sada mole da im se Gospodin smiluje. Kralj im reče: Idi, kažu, i reci gradskomu biskupu neka bez oklijevanja dođe k nama. Kad je on došao, Hildebert mu ovako progovara: Znajući da ste štovatelji kršćanske vjere i jednoga pravoga Boga, odlučili smo vas poštedjeti ako ti, koji u tom mjestu vršiš biskupsku službu, udovoljiš našoj molbi i predaš nam relikvije sv. Vinka, koji je (kako nam je vrlo često pripovijedao preblaženi German, biskup našega grada Pariza) u ovom gradu, kao što svjedoče iskrenost mnogih i zapečaćene riječi istine, zasjao kao vrstan đakon. Biskup, ne oklijevajući, nudi kraljevima štolu, to jest tuniku, toga slavnoga đakona i mučenika. Oni je s doličnom čašću primaju, prema obećanju prekidaju opsadu i, opustošivši svu pokrajinu, s plijenom i golemim grabežom vraćaju se u rodnu zemlju.

6 Izostavivši zatim ponešto, u 20. poglavlju dodaje ovo: Uistinu Hildebert donosi u Pariz primljenu štolu blaženoga Vinka i baziliku, sagrađenu od temelja prema odredbi preblaženoga Germana, dade posvetiti imenu istoga svetoga đakona i mučenika; u njoj je pobožno darovao ne malen dio posuda koje smo gore spomenuli da je donio iz Toleda, zajedno s škrinjama evanđelja, i križeve čudesna rada te druga najizvrsnija darovanja.

7 Toliko Aimoin, koji prilaže Hildebertovu ispravu, ili, kako je naziva, pragmatiku, kojom ovome samostanu podjeljuje razna posjede i povlastice. O posveti pak te crkve u 2. knjizi, 29. poglavlju piše ovako: Nakon smrti najoslavnijega kralja Hildeberta, u 49. godini otkako je počeo kraljevati, dok još nije bila posvećena ni blagoslovljena crkva sv. Vinka koju je bio sagradio, slavni kralj Klotar, ne smatrajući dostojnim da se to odgađa, pobrinuo se posavjetovati s preblaženim Germanom, zajedno s kraljicom Ultrogotom, suprugom spomenutoga slavnoga Hildeberta, kao i s njegovim srodnicima Krotbergom i Krotcindom, da je s doličnom čašću posveti preblaženi German, kako bi na dan posvete iz vlastitih dobara časno dodijelili miraz samoj crkvi. Što su i učinili i potvrdili svojim pismom.

8 Dana je ta Hildebertova isprava u 48. godini njegova kraljevanja, što je bila 359. godina Kristova, 6. prosinca; on sam preminuo je sljedeće godine, a zatim je Klotar dvije godine držao samovlast franačkoga kraljevstva, u koje je vrijeme obavljena posveta crkve. Obljetni spomen njezine posvete upisao je u svoj martirologij Uzard, redovnik istoga samostana, 23. prosinca: U Parizu posveta bazilike u čast svetoga Križa i sv. Vinka mučenika, i ukop gospodina kralja Hildeberta. Isto Galezinije, Kanizije, Florarium. Također Saussay: U Parizu posveta prigradske bazilike u čast svetoga Križa i sv. mučenika Vinka, koju je osnovao najkršćanskiji kralj Hildebert, koji se, vrativši se iz Hispanije s pobjedom, ondje na štovanje božanstva pobožno položio štolu istoga blaženoga arhiđakona, koju je bio donio iz Cezareje Auguste, kao i ne malen dio posuda koje je bio odnio iz Toleda, zajedno sa škrinjama evanđelja, križevima čudesna rada i drugim najizvrsnijim darovima. Posvetio je ovu znamenitu baziliku sv. German, pariški biskup, na čiji ju je poticaj sam kralj Hildebert kraljevskom veličanstvenošću bio sagradio. U njoj je napokon pokopan sam sv. German i zasjao onim čudesima kojima je proslavljenu crkvu sa samostanom i predgrađem prisvojio pod svoj naslov i zaštitu. Život samoga sv. Germana, pariškoga biskupa, dat ćemo 28. svibnja.

9 Je li osim štole sv. Vinka, to jest tunike ili dijela tunike, Hildebert donio u Pariz iz Hispanije druge njegove relikvije, ne prenose stari pisci, barem oni koje smo vidjeli. Sam Hildebert u svojoj pragmatici samo kaže da je donio relikvije sveca iz Hispanije i ne iznosi koje su to bile. Tvrdio je gore Saussay da je donio prejasno tijelo u većem dijelu zajedno sa štolom, i to iz Valencije, gdje je on dovršio slavnu borbu, premda nitko od starih pisaca ne prenosi da je relikvije odnio iz Valencije, nego iz opsjednute Cezareje Auguste. Jer to što kralja Hildeberta naziva najkršćanskijim braniteljem pravovjerne vjere u Hispaniji, sjajnija je pohvala nego da se zasluženo može pripisati onomu kralju okaljanu bratskom mržnjom i pokoljem nećaka. Prvi je, naime, hispanski pohod poduzeo da osveti nepravdu učinjenu sestri Klotildi, koju je njezin muž, arijanski kralj Amalarik, zbog postojanosti u katoličkoj vjeri na nedostojne načine mučio. Uzroke drugoga pohoda sv. Grgur iz Toursa ne navodi; Aimoin piše da je bio jedini, da krene pokoriti sebi tu istu pokrajinu.

§ II. Druge relikvije sv. Vinka u Galiji.

Ipak je u Galiju donesena glava sv. Vinka, bilo po istomu Hildebertu, kako želi Saussay, bilo po komu drugomu, svakako za njegova vremena. To proizlazi iz života sv. Domnola, biskupa Le Mansa, koji ćemo dati 16. svibnja, u kojem se nalazi ovo: Sagradio je, naime, najpobožniji ljubitelj svete Crkve neki samostan u predgrađu svoga grada, kako bi bio utvrda toga grada i kako bi mogao Gospodinu pridobiti duše, te ga je posvetio u čast svetih mučenika Vinka i Lovre. Na samoj je posveti želio da bude nazočan spomenuti biskup German, kako bi se svečanim posvećenjem obojice narod potaknuo na veću pobožnost. Prigodom njegova posvećenja oporukom mu je od dobara svoje Crkve mnogo ostavio i potvrdio, uz dopuštenje i naklonost franačkoga kralja Hilperika i njegovih velikaša, dok su to mnogi biskupi savjetovali, a ponajviše sv. German, a poticali da to učini i kler i narod. Potpisao je pak svojom rukom i odobrio blaženik German i više drugih biskupa. Nadalje, u istoj je crkvi časno položio glavu blaženoga mučenika Vinka i velik dio rešetke na kojoj je pečen sv. Lovro; također je htio da ondje po propisu pravila žive i služe Gospodinu redovnici pod skrbi i upravom opata Leusa, koga je sam postavio. Tolikom je pak ljubavlju obujmljivao preblaženoga biskupa Germana da mu je u toj istoj crkvi svetih mučenika Vinka i Lovre pripravio grobno mjesto, gdje je ipak poslije, zbog nekih određenih razloga, pokopan ne sv. German, nego dostojno on sam. Toliko ondje. Ali ili ondje glava svetoga mučenika nije bila cijela, ili je poslije donesena u samostan u Castresu, kad ju je kardinal biskup Porta Konrad dao prenijeti iz Castresa u Clairvaux, gdje se i sada čuva, kao što vjerodostojnim svjedočanstvima dokazuje Jakov Breul, koji i navodi Konradovu ispravu izdanu 1224. godine, 30. travnja. O drugim relikvijama sv. Vinka darovanima građanima Le Mansa govorit ćemo u sljedećem poglavlju. Franjo Diag u 6. knjizi Annales del reino de Valencia, 6. poglavlju, tvrdi da je u Le Mans k sv. Domnolu donesena glava drugoga mučenika Vinka.

11 I na drugim se mjestima u Galiji neke relikvije sv. Vinka drže u štovanju. Naime, sv. Grgur iz Toursa u 1. knjizi De gloria Martyrum, 90. poglavlju, ovako piše: Vinko, bilo đakon bilo mučenik, dovršio je mučeništvo u Hispaniji. Na granici pak područja Poitiersa nalazi se u Arbatilicu selo imenom Becciaco, u kojem se čuvaju njegove relikvije. Njegova se svetkovina slavi 11. kalenda jedanaestoga mjeseca. Ali stanovnici mjesta, a osobito arhiprezbiter, pogođeni ne znam kakvom zabludom, htjedoše da se slavi dan ranije. Kad su, dakle, nakon odsluženih misa sjeli za gozbu, gle, jedan od opsjednutih poče vikati i govoriti: Trčite, građani, izađite iz sela, izađite u susret blaženomu Vinku: evo, dolazi na bdjenje, evo, sutra ćete imati njegov blagdan. Dok je on to govorio, obnavljaju svečanosti i svu noć probdiju u bdjenjima. Kad je pak svanulo, dok su se slavile svečanosti misa, i ovaj opsjednuti, koji je prorekao dolazak sveca, i još dvojica s njim bijahu očišćeni. Ali i dvojica uzetih istoga su dana ozdravili, i tako su sa slavlja otišli s radošću.

12 Kad su pak njegove relikvije nosili neki hodočasnici, došli su do sela Ceratense u području grada Toursa i ondje su, donijevši ih, bili primljeni u kolibu nekoga siromaha. Sutradan su pak dvojica uzetih nad tim svetinjama dobili hod, a jedan slijepac primio je vid.

13 Nedaleko pak od toga sela nalazi se drugo selo, koje zovu Orbaniacum, u čijoj se crkvi čuvaju relikvije ovoga sveca; kad su ih bili odnijeli kradljivci, a onaj koji ih je bio odnio ostavio ih u Bourgesu nekomu opatu za primljenu cijenu, opatu je bilo objavljeno da ih vrati na mjesto odakle su bile premještene. Ništa manje i arhiprezbiteru bliskomu tomu samostanu u viđenju je očitovano da nipošto ne oteže s vraćanjem. Kad ih je, primivši ih, nosio uz pjevanje psalama, neki čovjek koji je cijelu godinu ležao pritisnut teškom bolešću, donesen u rukama svojih, čim je moleći pokorno poljubio veo kojim su bili prekriveni sveti ostaci, odmah ozdravio čim je bolest suzbijena i pošao je za mučeničkim sprovodom zajedno s ostalima.

14 Toliko sv. Grgur. Tiskane knjige imaju da se njegova svetkovina obično slavi 11. kalenda jedanaestoga mjeseca; mi vraćamo 11. kalenda prema vjerodostojnosti martirologija i običaju svih Crkava. Selo Ceratense grada Toursa rukopis iz Ripatoria naziva Ceratinsim, a Orbaniacum Orbani.

15 Teodorik, biskup Metza u Belgijskoj Galiji, prateći Otona I. u Italiju, donio je odatle kako druge relikvije svetaca, tako i sv. Vinka; u njegovu je čast također osnovao samostan. O toj stvari Sigebert pod 970. godinom. Teodorik, biskup Metza, prateći Otona I. u Italiju, donio je odatle kako druge relikvije svetaca, tako i sv. Vinka; u njegovu je čast također osnovao samostan. O toj stvari Sigebert pod 970. godinom. Teodorik, biskup Metza, bliži caru krvlju, naklonošću i prisnošću od drugih, dok je u pohodu na Italiju tri godine pod njim služio, sabrao je iz raznih krajeva Italije na svaki način koji je mogao mnoga tijela i relikvije svetaca: najprije iz Marsije sv. Elpidija..., iz Cordobe relikvije mučenika i đakona Vinka, koje su iz Hispanije nekoć dva redovnika odnijela u Capuu, a iz Capue ondje prenesene... Sve je to s dijelom lanca sv. Petra apostola, s njegovim vlasima i krvlju prvimučenika sv. Stjepana te dijelom rešetke mučenika sv. Lovre, što mu je darovao papa Ivan, zajedno s mnogim drugim relikvijama svetaca, biskup Teodorik prenio u Galiju ove godine i položio u crkvi mučenika sv. Vinka koju je sam sagradio na otočiću grada. Time bi mogao pobiti ono što je gore napisao Saussay, da ih je sam Teodorik uzeo iz Capue. Nadalje, o Teodoriku, čiji se spomendan slavi 18. srpnja, češće će se govoriti na drugom mjestu.

16 Ivan Cognatus u 3. knjizi Historiae Tornacensis, 36. poglavlju, svjedoči da se neke relikvije sv. Vinka čuvaju i u katedralnoj crkvi u Tournaiju. Bilo je i u kapeli u Bruxellesu naših slavnih i najpobožnijih vladara Alberta i Izabele nekih ostataka istoga svetoga mučenika. Glaber Rudolf u 3. knjizi Historiae, 2. poglavlju, o Robertu, kralju Galije, piše ovako: Ponudio je, kaže, kralj Robert Henriku neizmjerne darove zlata i srebra i dragocjena dragog kamenja, povrh toga i stotinu najljepše urešenih konja. Ali on, videći prijateljevu velikodušnost, prihvatio je od toga samo evanđelistar, ukrašen zlatom i dragim kamenjem, te slično izrađen relikvijar koji sadrži zub đakona i mučenika sv. Vinka. Odakle je taj zub dobio Robert i kamo ga je položio sv. Henrik, nama je nepoznato.

✠

Izvornik: Acta Sanctorum. Ianuarius, tomus III, Pariz: Victor Palmé, 1863. Prvi cjeloviti prijevod na hrvatski, objavljen 22. studenoga 2026. Prijevod i uređivanje: Tim Kršćanska stvarnost.

22. siječnja Kalendar godine